Search

U radu se obrađuje problem definiranja i sadržaja instituta antihreze s obzirom na dva Marcijanova odlomka sadržana u Digestama (D.13.7.33. i D.20.1.11.1.) i Paulov tekst D.20.2.8., budući da su navedeni tekstovi temeljni i jedini rimski pravni izvori koji izričito tematiziraju ovaj institut. Raščlambom Marcijanovih odlomaka D.13.7.33. i D.20.1.11.1., kao i relevantnih naglasaka pravne doktrine, ističu se osnovna obilježja antihreze te se iznose teorije o pravnoj prirodi toga instituta koje navode na zaključak da antihreza i pactum antichreticum nisu sinonimi, kao što se to najčešće predmnijeva, već dva različita pravna instituta, bitno različitih funkcija, a posljedično i s drukčijim sustavom pravne zaštite. Segment rada usmjeren na analizu Paulova teksta D.20.2.8., podastire osnovne značajke prešutne antihreze (antichresis tacita) u korelaciji s poimanjem sporazumne antihreze., The paper addresses the problem of definition and content of the antichresis institute approaching the fragments in Justinian’s Digest (Marcian’s D.13.7.33. and D.20.1.11.1; Paul’s D.20.2.8) since their fundamental reference as the only Roman legal sources that explicitly address this institute. The analysis of Marcian’s passages D.13.7.33. and D.20.1.11.1, along with relevant accents of legal doctrine, outlines the key elements of antichresis and presents the theories referring legal nature of this institute, suggesting that antichresis and pactum antichreticum are not synonyms (as / has been/ usually presumed), but occur as two different legal institutes thus including essentially different functions, and consequently, different system of legal protection. Segment of the paper focused on the analysis of Paul’s text D.20.2.8., introduces the basic features of tacit antichresis (antichresis tacita) correlated with the concept of consensual antichresis., Dieser Beitrag bearbeitet das Problem der Definierung und der Inhalt der Rechtsfigur der Antichresis bezüglich der Fragmente Markians in den Digesten (D.13.7.33. i D.20.1.11.1.) und des Textes Paulus (D.20.2.8.), weil die genannten Texte die einzigen römischen Rechtsquellen darstellen, welche die Rechtsfigur der Antichresis ausdrücklich thematisieren. Durch die Analyse der Fragmente Markians (D.13.7.33. i D.20.1.11.1.) sowie auch durch die Betonung relevanter Teile der Rechtsdoktrin, unterstreicht man die Hauptmerkmale der Antichresis und stellt die Theorien über die Rechtsnatur dieser Rechtsfigur dar, die darauf hinweisen, dass Antichresis und pactum antichreticum keine Synonyme sind, wie man gewöhnlicherweise vermutet. Es handelt sich dabei um zwei unterschiedliche Rechtsfiguren mit wesentlich unterschiedlichen Funktionen, was auch zu unterschiedlichen Systemen des Rechtsschutzes führt. Bei der Analyse des Textes Paulus (D.20.2.8.) werden die Hauptmerkmale der stillschweigenden Antichresis (antichresis tacita) in Verbindung mit der Auffassung der einvernehmlichen Antichresis dargestellt., Nel lavoro si disamina la difficoltà di definizione ed individuazione del contenuto dell’istituto dell’anticresi alla luce di due frammenti di Marciano contenuti nel Digesto (D.13.7.33. e D.20.1.11.1.) e del testo di Paolo D.20.2.8., posto che proprio tali testi rappresentano le uniche e fondamentali fonti romane che espressamente trattano di questo istituto. Mediante l’analisi dei frammenti di Marciano D.13.7.33. e D.20.1.11.1., come pure delle voci rilevanti nella dottrina giuridica, vengono poste in rilievo le caratteristiche essenziali dell’anticresi e si espongono le teorie sulla natura giuridica di questo istituto, le quali portano a concludere che l’anticresi ed il pactum antichreticum non siano sinonimi, a differenza di quanto sovente si creda; bensì due istituti giuridici differenti dalle funzioni ben diverse e di conseguenza caratterizzati da un diverso sistema di tutela giuridica. Il segmento di lavoro è orientato verso l’analisi del testo di Paolo D.20.2.8., il quale comprova che gli elementi della anticresi tacita (antichresis tacita) sono correlati alla concezione dell’anticresi pattuitiva.

Nastanak prvih srednjovjekovnih statuta u istarskim gradovima odvijao se uz iznimno značajan utjecaj crkvenih struktura, prvenstveno zbog tada prisutne vlasti Akvilejskog patrijarhata. Zahvaljujući crkvenoj moći, kanonsko pravo je u srednjem vijeku dobilo priliku krojiti i svjetovni život pojedinca te je ostavilo svoj pečat u formulaciji pravnih načela i ustanova, a samim time i u razvoju gospodarstva toga doba. U ovome radu naglasak će biti stavljen na analizu odredbi srednjovjekovnih statuta koje govore o zabrani pozajmljivanja novca uz kamate, kao i odredbi o zabrani lihvarskih ugovora, a koje predstavljaju očigledan primjer utjecaja kanonskog prava na svjetovni život. Iako su se propisane zabrane u praksi često zaobilazile ugovorima kao što je antihreza, ipak se kroz statutarno pravo nastojala pružiti veća zaštita dužnicima i tako potaknuti gospodarski život Istre u to doba.

Rad donosi prikaz sustava osiguranja tražbina u najznačajnijim dalmatinskim statutima s posebnim naglaskom na regulaciju predmetnog područja u okviru Korčulanskog statuta. U usporednom prikazu analiziraju se segmenti materijalnog prava koji se odnose na kaparu, poručanstvo, zalog i hipoteku, kao najvažnije oblike osiguranja tražbina u dalmatinskom statutarnom pravu. Dotiču se i postupovne odredbe koje reguliraju postupke isplate dugovanja i prodaje založenih nekretnina/pokretnina. Poseban naglasak stavlja se na rješenja koja statuti predviđaju glede osiguranja tražbina putem založnog prava uz razradu određenih pitanja koja se odnose na mogućnost korištenja založene stvari od strane vjerovnika u vidu antihreze ; instituta koji je unatoč raznim statutornim zabranama u praksi uvelike bio primjenjivan, često kao način prikrivanja kamata. Osim komparacije statutarnih odredbi o osiguranju tražbina razrađuju se i podudarnosti/odstupanja od rimskog prava s obzirom na rješenja dalmatinskih statuta.

Rimski pravnici postavili su temelje pravne znanosti, izgradivši do visokog stupnja pravne vještine i praksu, vodeći se prvenstveno potrebama društva. Danas, daleko nakon propasti Rimskog Carstva, rimsko pravo i dalje egzistira te se smatra jednim od osnovnih stupova na kojima se temelji pravo Europe. Cjelokupni sustav osiguranja tražbina svoje korijene vuče iz rimskoga prava. Antihreza je još jedan od instituta koji je recepcijom rimskog prava pronašao svoje mjesto u građanskim zakonicima Francuske, Španjol- ske, Italije, ali i zemalja Latinske Amerike, te i danas egzistira u navedenim zakonodavstvima, iako uz donekle uvriježen stav o tome kako se zapravo radi o reliktu prošlosti koji uporno preživljava brojne zakonske izmjene. Među- tim, imajući u vidu aktualne potrebe suvremenog društva, treba razmotriti mogućnost da ovaj zaboravljeni ugovor može ponuditi pragmatična rješenja postojećih problema te tako opravdati ili zaslužiti svoje mjesto u suvremenim zakonicima.

The author introduces us to elements of the credit policy that applied in the Byzantine Empire during the seventh and eighth centuries. Credit policy is provided through the legal texts eclogue, agrarian law and Maritime Law. The creation of the credit policy was one of the inevitable development of economic life segments of the Empire of this age. The paper gives some credit policy institutes. These are: mortgage, mortgage loans, mortgages, antihreza, borrowing money. Finally, the author concludes that these laws maintain continuity in the development of credit relations with the Roman law. Observed in the general credit policies in these three laws are not much changed from the Justinian codification.