Search

U članku se problematiziraju dva ulomka predromaničkih reljefa pronađena na području današnjeg franjevačkog samostana Sv. Klare. Porijeklo im se veže uz staru crkvu Sv. Bartolomeja što je arhivski izvori spominju u blizini samostana benediktinki, koji je prethodio franjevačkom. Obrađuju se reljefi srodnih karakteristika na području južne Dalmacije, crnogorskog primorja i zaleđa. Time je izdvojen zasebni sloj ranosrednjovjekovne kamene plastike koji pripada zreloj fazi predromaničkog stila, kada se sakralni interijeri ukrašavaju standardnim repertoarom beskonačno isprepletenih troprutih vrpci u složenim geometrijskim shemama, bez primjese vegetabilnih i zoomorfnih motiva. Navedena je faza, na temelju analogija s preciznije datiranim materijalom na dubrovačkom i stonskom području, ali i u odnosu prema ranijoj predromaničkoj produkciji na matičnom tlu, datirana u raspon od zadnje četvrtine 9. do ranog 11. stoljeća.

The presentation will consider the remains of pre-Romanesque liturgical installations found inside or near the Romanesque cathedral of St. Tryphon in Kotor (Montenegro), dedicated in 1166. The remains mostly come from the older cathedral or from the smaller memory of St. Tryphon, which was located on the site of today's sacristy. These are specifically the altar screen and the ciborium of the older cathedral, made by the Stone-carving Workshop from the Time of Bishop Iohannes of Kotor and dated to the end of 8th / beginning od 9th century, as well as a group of ciboria from the Stone-carving workshop of Kotor from the first half of the 9th century, led by the famous lion's arcade. The researchers hypothesized that these installations, after the demolition of the memory, ie the cessation of function of the older cathedral, were transferred to the newly built Romanesque cathedral to be used in the same function. A slightly different situation was observed in the Early Christian basilica in the center of Budva. Its older plutei, during the early Medieval restoration in which they lost their original function of dividing the nave from the side aisles, were used to make a large altar ciborium, also carved by the Stone-carving workshop of Kotor. The appearance and significance of this interesting phenomenon of re-using the liturgical installations are considered, as a kind of translatio memoriae from the old to the new site of cult. Special attention will be paid to the analogies for such a practice, observed in some other urban sites on the eastern and western coast of the Adriatic.

The paper focuses on three capitals, which are situated at three different locations in Montenegro. Comparing each one against two others, the authors have come to realize that all three pieces are interconnected with respect to an interesting museological situation and some unique archaeological circumstances. The appearance of some morphologically striking relief motifs suggests that these artefacts should be viewed as parts of one architectural whole - an assumed, though still unexplored Early Christian church, possibly of triconch plan, in the Grbalj field, between the Bay of Kotor and Budva.

Prikaz knjige prof. emer. dr. sc. Nikole Jakšića koja se bavi problemima kotorskog srednjovjekovnog zlatarstva.

Pre-Romanesque sculpture from the Dubrovnik region, despite its peculiar ornamentation and motifs, has remained rather neglected in debates on the artistic expression in the Dalmatian Adriatic of the time. After of Miljenko Jurković’s cogent analysis in the 1980s, which outlined a fundamental line of development from the 9th until the late 11th century, no further satisfactory interpretations or elaborations by other authors have followed, despite the fact that the number of researched localities with remnants of pre-Romanesque stone carvings has grown significantly and that the results have been adequately published. In his analysis, Jurković briefly refers to the specificities of this sculpture compared to that of northern Dalmatia. Even though he mainly explained them through the unbroken continuity of stone carving since the early Christian period, he nevertheless briefly noted “a certain, albeit small, influence of Byzantium” as typical of this region. Elsewhere, however, he explicitly denied any direct influence of contemporary Byzantine art on the development of pre- Romanesque sculpture. What can be added to the topic today, more than thirty years after his analysis? Are we now able to define with more precision the impact of contemporary Byzantine sculpture on early medieval stone carving in southern Dalmatia – an issue that has long been ignored? Here, I consider it appropriate to focus on this very aspect of southern Dalmatian sculpture, mainly from the 11th century, or – according to Jurković – the younger stage of the second Pelješac layer. The characteristically fine, stylized, and very rich vegetal and zoomorphic ornamentation, carved with a high level of skill, points to models in the sculpture of the Macedonian renaissance. This paper compares several examples of decorative motifs and cites analogies from Constantinople and Greece as well as Apulia and the northern Adriatic basin from Pomposa to Venice and further to Aquileia. The numerous new motifs – reinvented vegetal ornamentation with opulent, stylized palmettes in numerous variants, as well as a considerably enlarged zoomorphic repertoire of different birds and quadrupeds in various positions, now anatomically far more convincing and enriched with fantastic beasts of Oriental provenance (gryphons) – are here juxtaposed to similar examples from contemporary Byzantine stone-carving workshops, which had access to Oriental textiles and drew their inspiration from them. This paper also offers a preliminary answer to the question of the routes by which these said influences arrived in the Eastern Adriatic region – was it a direct or indirect impact of Byzantium...? In this context, the role of the South Italian Benedictines is considered, as the first monks of Dubrovnik were recruited from their monasteries, and there were artistic and ecclesiastical relations with Apulia which continued well into the 12th century (Kotor was suffragan to the archdiocese of Bari from the 11th century onwards). Additional influences may have come indirectly from the northern Adriatic region, spreading southwards via Zadar and Split, leaving traces especially in the last layer of southern Dalmatian sculpture on the island of Koločep. In this context, some isolated examples of 11th-century relief carving from the area of Boka Kotorska will be considered.

Kamena plastika ranokršćanske bazilike, otkrivene i istražene podno zidina citadele u Budvi osamdesetih godina 20. vijeka dosada nije bila predmetom sistematičnijeg znanstvenog proučavanja. Najmonumentalnije ulomke objavio je Đorđe Janković tek 2007. godine. Autori su se prihvatili zahtjevnog zadatka izrade detaljnog kataloga te sistematske obrade i analize svih ulomaka koji se mogu pripisati ovom lokalitetu gotovo 30 godina nakon istraživanja crkve, a u tijeku je i izrada monografije. Zasada se mogu potvrditi pretpostavke Đ. Jankovića o dvije faze opremanja crkve: prvoj iz 5/6. st., te obnovi u prvoj polovini 9. stoljeća. Ranokršćanska plastika uključuje arhitektonsku dekoraciju (mramorne kapitele stupova koji su dijelili brodove, dijelove prozora: tranzene, stupiće i imposte bifora) te liturgijske instalacije izvedene od vapnenca (dvostrano obrađeni pluteji) te posebno vrijedne mramorne ulomke, bez sumnje importirane s Istoka, kao što su raskošno ažurirani košarasti kapiteli. Autori su istraživanjem utvrdili i postojanje mramorne oltarne menze, ostatke stupića oltara, kao i mramorni ambon koji je stajao u glavnome brodu. Potvrđena je i pretpostavka Jankovića o predromaničkoj obnovi liturgijskog namještaja u bazilici, kada su dijelovi dvostrano obrađenih pluteja bili iskorišteni za izradu velikog četvrerostranog ciborija. Utvrđeno je i postojanje još nekih predromaničkih instalacija u crkvi 9. stoljeća.

U radu se nastoji doprinijeti rekonstrukciji kamene plastike dosada neistražene ranokršćanske trikonhalne crkve u selu Lastva Grbaljska na području Boke kotorske. U fokusu obrade su tri kapitela koja se danas nalaze na tri različite lokacije: u Zavičajnom muzeju u Budvi, u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju te na samome lokalitetu. Znatiželjnom intrigom i međusobnom komparacijom ikonografije, stila i likovno-morfoloških karakteristika, autori su došli do spoznaje da se sva tri komada kamene plastike mogu povezati interesantnom muzeološkom i jedinstvenom arheološkom situacijom. Pojavljivanje morfološki upečatljivih plastičnih detalja navodi da se artefakti promatraju kao dio jednog arhitektonskog korpusa spomenutog trikonhosa smještenog na rubu Grbaljskog polja, između Kotora i Budve.

Istaknut je značaj zadarskih povjesničara umjetnosti, konkretno Ive Petriciolija, Nikole Jakšića i Pavuše Vežića, na polju istraživanja predromaničke skulpture Boke kotorske i šireg crnogorskog primorja.

The complex of the church and the tower called Tureta, located in the Tarac bay in the central part of the island of Kornat, represents one of the most remarkable sites of our Late Antique heritage. The church itself is nestled in a bay with a little harbor at the foot of the early Byzantine tower that dominates the typical landscape of Kornati for 1500 years. Until recently, it was known only for its highly preserved apse in the back of today’s late Medieval church, bearing witness to a remarkable skill of Dalmatian Late Antique builders. The entire site had its first systematic archaeological excavations during the last decade that have not yet been finalized, but today it is possible to bring out at least some preliminary conclusions and display its historical development as well as its significance among the island sites. Church complex, most likely developed on the remains of an ancient villa rustica, consisted of single-nave church and lateral chambers arranged in two rows. One of them was equipped with a piscina in the shape of a Greek cross, and the other probably served as a funerary chapel or memoria in one phase. Discovery of the baptistery in 2006 caused quite a surprise, considering the then interpretation of the church only as a station on the maritime route and a companion of the early Byzantine tower above it. However, today’s understanding of the church allows the identification of four successive phases of construction and its gradual expansion. This presentation brings the contemporary interpretation of the entire church complex and the arguments for the complexity of its spatial development, which is explained by the presence of the supposed nearby settlement protected by the tower, in the vicinity of the fertile field with the source of water. Special attention is paid to the remains of the altar screen traces preserved in the first layer of the plastered flooring in the sanctuary of the early Christian church. The arguments are presented according to which these are the only archaeologically confirmed traces of wooden liturgical instalations in the province of Dalmatia.

Rad se bavi nekolicinom predromaničkih ulomaka iz Boke kotorske, koji su pripisani produkciji kvalitetne klesarske radionice sa sjedištem u Kotoru. Na temelju imena biskupa Ivana, koji je sudjelovao u radu Drugog Nicejskog koncila 787. godine, ulomci su datirani u posljednju četvrtinu 8. i rano 9. stoljeće. Nadalje, ovu se skulpltura uspoređuje sa srodnim primjerima iz drugih istočnojadranskih katedrala, koji pokazuju srodne likovno-morfološke karakteristike i visoku razinu klesarske obrade u kvalitetnom spoliranom mramoru. Navedene analogije upućuju na isti likovni jezik koji su koristili dalmatinski klesari na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće na širokom području od Istre do Boke kotorske.

U izlaganju se analiziraju dva ulomka predromaničkih reljefa koji su kao spolije pronađeni na području crkve i samostana. Autorica ih pobliže datira i iznosi im analogije na prostoru južne Dalmacije. Raspravlja se o njihovom mogućem porijeklu u crkvi ženskog benediktinskog samostana, koji se do 14. st. nalazio na mjestu današnjeg franjevačkog.

Već nekoliko godina, počevši od pripremnih radnji 2006. za obnovu crkvice Gospe od Tarca (Sv. Marije) na Kornatu, traju radovi na ovom značajnom lokalitetu. Zamišljeni prvotno kao građevinski i konzervatorski u trajanju od godinu ili dvije, dobili su i svoj arheološko-istraživački nastavak, iniciran pronalaskom zidova ranijega zdanja za nužnih iskopa uz vanjske i unutrašnje stjenke ziđa srednjovjekovne crkvice. Rezultat istraživanja su saznanja da je današnja Sv. Marija sagrađena na temeljima ranije, ranokršćanske crkve, čiji tloris i ostaci zidova govore da je doživjela više intervencija u smislu dogradnji i preinaka određenih dijelova. Zapravo, radi se o višeslojnom lokalitetu koji pokazuje tragove naseljenosti još od liburnskih vremena, a nije isključeno, čak je i vrlo vjerojatno, da sakralnom kompleksu prethodi rimsko ladanjsko ili gospodarsko zdanje. Pretpostavke se temelje na osnovi nekoliko antičkih ulomaka, a daljnja istraživanja će, koje svakako treba nastaviti, to potvrditi ili demantirati.

Kao najjužniji grad bizantske Dalmacije Kotor je, nakon propasti Risna krajem antike, u ranom srednjem vijeku preuzeo ulogu najznačajnijeg urbanog centra u Boki. Na njegovoj pozornici krajem 8. i početkom 9. stoljeća odigravaju se događaji i izranjaju osobe koje nam danas mogu poslužiti kao ključni reperi oko kojih se vežu počeci predromaničke klesarske produkcije na području bokokotorskog zaljeva. To je u prvom redu biskup Ivan, koji je 787. godine s trojicom svojih kolega iz Splita, Raba i Osora sudjelovao na Drugom nicejskom koncilu, što ga je učinilo prvim potvrđenim kotorskim biskupom. Na području svoje biskupije on je pokrenuo obnovu nekolicine starijih ranokršćanskih crkava, i to ne graditeljskom aktivnošću, već opremanjem njihovih interijera novim liturgijskim instalacijama u produkciji kvalitetne radionice, koja je svoja djela izrađivala isključivo u mramoru najvišom razinom klesarske izvedbe. Ostvarenja ovog ateliera, identificiranog kao Klesarska radionica iz doba biskupa Ivana, najbliže analogije pokazala su sa skulpturom sjevernijih jadranskih katedrala, čime su se vrlo dobro uklopila u najraniji sloj predromaničke plastike u Dalmaciji koji još ne pokazuje sve odlike razvijenog predromaničkog izričaja. Nasuprot tome, u Dubrovniku im se ne nalazi odgovarajućih paralela, po čemu ovi reljefi predstavaljaju najranije predromaničke klesarije na širem području južne Dalmacije.

Nakon objave novijih istraživanja kojima je znatno obogaćen korpus predromaničke skulpture na području Boke kotorske, ukazala se potreba za njezinim sustavnijim i cjelovitijim proučavanjem. Stoga se u radu nastojalo ocrtati jasniju sliku razvoja ranosrednjovjekovne skulpture u Boki od kraja 8. do početaka 12. stoljeća. Materijal je po prvi puta cjelovito kataloški obrađen, uključujući i brojne neobjavljene ulomke. Posebna pažnja poklonjena je daljnjem određivanju klesarskih radionica i njihovoj preciznijoj dataciji. U tom smislu prepoznata je nova Klesarska radionica iz doba biskupa Ivana na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, čiji reljefi predstavljaju najraniji sloj predromaničke plastike u južnoj Dalmaciji. Korpus otprije poznate Kotorske klesarske radionice značajno je obogaćen primjerima s niza ostalih lokaliteta u Boki, ali i na širem području od Dubrovnika i njegove Astareje na sjeveru sve do gradova Dračke teme na jugu, a vremenski raspon djelovanja produžen joj je na prvu polovinu 9. stoljeća. Na temelju nekolicine reljefa zacrtane su osnovne linije razvoja predromaničke skulpture u 10. te u 11. stoljeću. Obrađeni materijal pokazao je značajne analogije s umjetnošću susjednog dubrovačkog, a nešto kasnije i pelješkog područja, što ukazuje na širu povezanost klesarske produkcije na razini južne Dalmacije. Time je omogućeno jasnije sagledavanje južnodalmatinske predromaničke plastike u cjelini te njezinog odnosa prema skulpturi ostalog dijela istočnojadranske obale. Na taj način, korištenjem pouzdane metodologije koja je od strane starijih autora višekratno potvrđena na materijalu srednje i sjeverne Dalmacije te Istre, nastojalo se doprinijeti poznavanju ranosrednjovjekovne baštine šireg jadranskog kulturnog kruga, koji je u ono doba bez sumnje predstavljao jedinstvenu cjelinu.

30 leksikonskih natuknica iz područja ranokršćanske i bizantske umjetnosti (ur. Nikola Jakšić)

U izlaganju se obrađuje niz mramornih predromaničkih ulomaka s nekolicine lokaliteta u Boki kotorskoj i u samome Kotoru, od kojih većina dosada nije bila znanstveno valorizirana u hrvatskoj stručnoj javnosti. Zajedničke stilske karakteristike ovih reljefa te visoka razina klesarske obrade u kvalitetnom mramoru ukazuju na njihov rani postanak u doba početaka formiranja predromaničkog stila na istočnoj jadranskoj obali, nastalog na matrici ranokršćanske umjetnosti. Temeljem kronoloških odrednica što ih daje trostruki spomen biskupa Ivana definira se okvir za njihovo datiranje u posljednju četvrtinu 8. i rano 9. stoljeće. U tom smislu ovaj najraniji sloj predromaničke skulpture u Kotoru moguće je usporediti sa srodnim materijalom što je u to vrijeme ukrašavao katedrale i drugih istočnojadranskih gradova kao što su Split, Zadar ili Novigrad Istarski. Rečeni se spomenici pripisuju produkciji kvalitetne klesarske radionice s centrom u Kotoru, te se pobliže određuje njihov odnos s djelima dosada već prepoznate kotorske odnosno bokeljske radionice, datirane u prva desetljeća 9. stoljeća. Time se dotiču neka od neriješenih pitanja vezanih uz način funkcioniranja klesarskih radionica u ranom srednjem vijeku.

Ovaj rad nastoji pružiti pregled ranoromaničkih rukopisa pisanih beneventanom na području zadarsko kvarnerskog kruga tijekom druge polovine 11. stoljeća. Podrobnije, u zadarskom benediktinskom skriptoriju samostana svetog Krševana nastala su tri rukopisa Časoslov opatice Čike, Časoslov opatice Vekenege i Evan đ elistar opatice Vekenege) koja su bila namijenjena ženskom benediktinskom samostanu svete Marije u Zadru. S druge pak strane, s područja Osora sačuvan je tek jedan rukopis Osorski evanđelistar S obzirom na to da su rukopisi pisani beneventanom, cilj je ovog rada objasniti kada je i gdje nastala beneventana te kako je stigla na istočnojadransku obalu. Također, cilj je rada utvrditi kako su rukopisi koncipirani i koja su izvorišta njihove likovnosti. Pored toga, nasto jat će se povezati rukopise s tadašnjim širim društvenim kontekstom i s njihovim današnjim značajem. Između ostalog, u analizi je obuhvaćen i Rapski evanđelistar koji se razmatra u kontekstu svoje izdvojenosti iz ranoromaničkih rukopisa i nove, pomaknute d atacije u 13. stoljeć e. This paper seeks to provide insight into the review of early Romanesque manuscripts written in the Beneventan script in the area of the Zadar Kvarner circle during the second half of the 11th century. To be exact, three manuscripts have been preserved Č ika's Book of Hours, Vekenega's Book o f Hours and Vekenega's Evangelistary) from the Benedictine scriptorium of St Chrysogonus monastery in Zadar which were created for the Benedictine monastery of St Mary in Zadar. On the other hand, only one manuscript from the Osor area has been preserved Osor Evangelistary). Since the manuscripts were written in Beneventan script, the aim of this paper is to explain when and where Beneventan originated, and how it arrives on the eastern Adriatic coast. Also, this paper determines how the manuscripts were c onceived and what are the sources of their artistry. The focus is also put on the connection of the manuscripts with the wider social context of that time and with their significance today. Among other things, the analysis includes the Rab Evangelistary, w hich is considered in the context of its isolation from the early Romanesque manuscripts and the new, shifted, dating to the 13th century.

Osnutak Manastira sv. Luke u Fokidi seže u 10. stoljeće. Manastir je posvećen Sv. Luki Pustinjaku koji je živio nedaleko samog manastira. Manastir se ističe svojom posebnošću s dvije crkve – Panagi a Theotokos i katholikonkatholikon. Panagia Theotokos je manja sjeverna crkva sagrađena između sredine i kraja 10. stoljeća, dok se gradnju katholikona može pobliže datirati u godinu 1011. ili 1022. Panagia TheotTheotokos je sagrađena kao crkva crosscross-in -square jednostavnog tipa, dok je katholikonsagrađen po tipu centralne crkve s kupolom na oktogonu. Manastir se ističe tipologijom dviju crkvcrkvi kao prvim primjerima tih tipova na području Grčke, te je katholikon utjecao na razvoj gradnje katholikona manastira u Nea Moni na Hiosu i Dafni ma . Osim razlrazličite tipologije, crkve se razlikuju po veličini, broju kupola i sačuvanoj dekoraciji. Katholikon je dvostruko veća crkva u odnosu na Panagiju TheotokosTheotokos, ima dvije kupole – središnja velika kupola koja počiva na pilonima postavljenim u oktogon i trompama, a druga je kupola upisana na području svetišta. Panagia TheotTheotokos ima jednu kupolu koja je postavljena na četiri stupa i pandantive te je s vanjske strane oktogonalna. Sačuvanost dekoracije u ove dvije crkve je također različita. Katholikon sadrži sačuvanu mramornu oplatu i mozaike iz 11. stoljeća koji su svojim stilom utjecali na razvoj mozaika tijekom 11. stoljeća u manastirima Nea Moni na Hiosu i Dafni ma . Panagia TheotTheotokos sadrži reljefnu dekoraciju, koju u unutrašnjosti čine kapiteli stupova i templontemplon, dok je njena vanjština bogato dekorirana pseudopseudo-kufskim or namentom te izmjenom opeke i bijelog kamena. Katholikon sa svojim mozaicima čini krunu sačuvanih mozaika srednjebizantskog perioda, ali u usporedbi s Nea Moni na Hiosu i Dafni ma vidimo da je on samo početak razvitka stila u tehnici mozaika tog vremena. The establishment of the monastery Hosios Loukas was in 10 th century. The monastery was dedicated to the saint who lived near by the monastery. The monastery has two churches Panagia Theotokos and katholikon. Panagia Theotokos is smaller church, bui lt between the middle and the end of the century, while the construction of the katholikon can be assumed in the ye ar 1011 or 1022. Panagia Theotokos is a simple cross in square type, while katholikon is a modified cross in square type into octagon domed church. These two churches are the first of their type in the Greek territory and this is one of many reasons why th is monastery is so special. Hosios Loukas katholikon had an influence on other katholikons like Nea Moni and Daphne. Panagia Theotokos and the katholikon of Hosios Loukas except the similar church types, have their differences in size, number of domes and preserved decoration. Katholikon is much larger compared to Panagia and has two domes. Dome on octagon rises above squinches and is in the center of the church and the second dome is placed in the sanctuary on pendentives. The only dome in Panagia church r ises above four co l umns and pende t ives, while its exterior is octagonal. The preserved decoration inside the churches also varies. Panagia Theo to kos doesn’t have preserved frescoes or mosaics, but it has a sculptural decoration consisting of the capitals o f columns supporting the dome and a templon i n the interior. On the exterior the Panagia walls are decorated with pseudo k ufic ornament and clois o nne brickwork. The Hosios Loukas katholikon has the most significant mosaics of the Middle Byzantine period da ting from the 11 th century. Comparing the mosaics of the Hosios Loukas monastery with the mosaics of the Nea Moni and Daphne we notice that the mosaics of the Hosios Loukas are just the beginning of the development of style in the mosaic technique of that time.

Fototipsko izdanje bogato iluminiranog oficija, nastalog u Avignonu sredinom 14. stoljeća. Original se čuva u Bibliothèque nationale de France u Parizu pod signaturom BnF Latin 916. Kao autor Službe 11 tisuća djevica naveden je Guillaume Adam, barski nadbiskup 1324.-1341. Izdanje je popraćeno trima uvodnim poglavljima autora Domagoja Volarevića, Ivana Vukčevića i Meri Zornije.