Search

Uvod: Pojava pandemije COVID-a 19 osim što je prijetnja fizičkom zdravlju u velikoj mjeri narušava i psihosocijalno i mentalno funkcioniranje globalne populacije, osobito ranjivih skupina, čiji su dio i starije osobe. Razina religioznosti kod starijih osoba veća je od one u bilo kojoj drugoj dobnoj skupini. Za starije osobe religija je snažan izvor socijalne podrške i unutarnje snage kako bi izdržali izloženost stresu i tjelesnim promjenama. Religioznost utječe na mentalnu dobrobit, daje osjećaj smisla i svrhe života. Zadovoljstvo životom se može definirati kao psihološka dobrobit. Percepcija vlastitog zdravlja i prisutnost psihičkih problema utječu na percepciju zadovoljstva životom. Cilj: cilj istraživanja je ispitati odnos subjektivnog doživljaja zadovoljstva životom i religioznosti sa psihološkim stresom u vrijeme pandemije COVID-19 kod starijih osoba. Metode: U istraživanju je sudjelovalo 50 ispitanika starijih od 65 godina. Uz socidemografski upitnik u istraživanju je korišten upitnik o religioznosti kojim je mjerena razina religioznosti, zadovoljstvo životom je izmjereno pomoću skale zadovoljstva životom dok je COVID stres mjeren skalom Covid stresa. Rezultati: Religiozniji ispitanici postižu veći rezultat na skali Covid stresa. Ispitanici koji se izjašnjavaju kao vjernici postižu značajno više rezultate na skali zadovoljstva životom u odnosu na ispitanike koji se izjašnjavaju kao ateisti. Žene su religioznije od muškaraca. Nekvalificirani radnici iskazuju statistički značajno veću razinu psihološkog stresa u odnosu na ispitanike sa srednjom stručnom spremom i ispitanike sa višom i visokom stručnom spremom. Na razinu COVID stresa izravan utjecaj imaju dob, stručna sprema i religioznost ispitanika. Stariji, niže obrazovani i religiozniji ispitanici iskazuju višu razinu stresa. Zaključak: Zadatak javnozdravstvenih intervencija usmjerenih na brigu o starijim osobama je pomoć u suočavanju s procesom starenja i izazovima istoga. Osobama starije životne dobi važno je osigurati praktiviranje religijskih rituala i vjere kroz koje će zadovoljiti vlastite duhovne potrebe, a samim tim i povećati svoju mentalnu dobrobit i zadovoljstvo životom.

U liječenju psihijatrijskih poremećaja često je potrebno liječenje psihofarmacima i psihosocijalnim metodama. Psihofarmaci mogu uzrokovati niz nuspojava, a dio pacijenata ima pridružene komorbiditete koji često uključuju povišen krvni tlak, dislipidemiju, prediabetes i diabetes, pretilost što zajedno predstavlja visok metabolički rizik za stvaranje kardiovaskularnih bolest, neuroloških bolesti, i različitih drugih kroničnih nezaraznih stanja i bolesti. U prevladavanju spomenutih somatskih komplikacija važna je uravnotežena prehrana i poticanje pacijenta na tjelesnu aktivnost. Tijekom liječenja u dnevnim bolnicama važno je individualizirati pristup ovisno o pridruženim stanjima. Pri tome voditi računa o pacijentovim prehrambenim navikama i somatskom pristupu kao tjelesna težina, krvni tlak, razina šećera u krvi i dr.. U okviru dnevne bolnice za integrativnu psihijatriju i Dnevne bolnice za intervencije kod prvih psihoza na Klinici za psihijatriju provodi se edukacija o prehrambenim navikama i uravnoteženoj prehrani kod oboljelih kod psihoza s ciljem prevencije metaboličkog sindroma i drugih nuspojava antipsihotika te poboljšanju komorbidnih stanja kod ovih pacijenata, o čemu će biti riječi u ovom radu.

There is a small body of research about mental and physical comorbidity in post-traumatic stress disorder (PTSD) patients despite the fact that some psychiatric disorders and physical conditions are commonly comorbid with PTSD. In this study, we researched the relationship between PTSD and its mental and physical comorbidities by comparing the number of patient hospitalizations across two ten-year periods. Our sample consisted of 2761 patients with warfare PTSD hospitalized during the 20-year period (1999-2018). The results confirmed a higher number of hospitalizations in the 2009-2018 period than in the 1999-2008 period for the group of PTSD patients with both mental and physical comorbidity. Furthermore, no significant difference was found in the number of hospitalizations between the two ten-year periods for the group of PTSD patients with mental comorbidity. We argued that both mental and physical comorbidities along with PTSD are needed to induce a significantly higher level of distress in patients, resulting in a higher number of hospitalizations after a longer period of time. Patients with the most severe conditions and comorbidity have a greater need to seek help from mental health professionals as their mental and physical state deteriorates to a higher degree when not in the treatment of any kind., Postoji relativno manji broj istraživanja o mentalnim i tjelesnim subolestima kod bolesnika s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP) unatoč činjenici da su određeni psihijatrijski poremećaji i tjelesna stanja učestali komorbiditeti PTSP-a. U ovom istraživanju ispitan je odnos između PTSP-a i njegovih mentalnih i fizičkih subolesti usporedbom broja hospitalizacija bolesnika u dva desetogodišnja razdoblja. Uzorak je činio 2761 bolesnik s ratnim PTSP-om koji su bili hospitalizirani tijekom 20-godišnjeg razdoblja (1999.-2018.). Rezultati su potvrdili statistički značajno veći broj hospitalizacija u razdoblju 2009.-2018. nego u razdoblju 1999.-2008. kod skupine bolesnika koji boluju od PTSP-a istodobno s mentalnim i tjelesnim subolestima. Nadalje, nije nađena značajna razlika u broju hospitalizacija između dva desetogodišnja razdoblja za skupinu bolesnika s PTSP-om i mentalnim subolestima. Moguće je objašnjenje da su i psihičke i tjelesne subolesti s PTSPom potrebne za stvaranje značajno veće razine tegoba kod bolesnika, što rezultira većim brojem hospitalizacija nakon duljeg razdoblja. Također, moguće je da bolesnici s najtežim stanjima i subolestima imaju veću potrebu tražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje, jer se njihovo mentalno i tjelesno stanje u većoj mjeri stalno pogoršava kada ne primaju neki oblik liječenja.

Vrijeme je specifičnih okolnosti s kojima se susreću zdravstveni sustavi širom svijeta, globalne gospodarske krize, ratovi, pandemije, što se posebno odražava na planu mentalnog zdravlja. Problemi s mentalnim zdravljem trenutačno su vodeći uzrok globalnog morbiditeta. Globalni konflikti, nasilja i sukobljavanja izlažu tako ljude visokim razinama stresa što dovodi do izraženog rasta mentalnih oboljenja koja se nastavljaju i godinama poslije. Teško je predvidjeti na koje će sve načine nepovoljni događaji i neizvjesnost utjecati na cjelokupnu populaciju, a poglavito na vulnerabilne skupine društva među kojima su osobe s psihičkim poteškoćama. Treba imati na umu da su reakcije na stresne okolnosti individualne i da treba računati na sve resurse i potencijale koji mogu podržati psihičko zdravlje. U nastojanju prilagodbe te imajući na umu neophodnu dostupnost psihijatrijske skrbi Klinika za psihijatriju u Rijeci organizira kontinuiranu psihijatrijsku skrb za svoje pacijente. Zbrinjavanje pacijenata organizirano je kroz ambulantni rad, bolnički te, uz posebni naglasak i dnevno bolnički okvir liječenja. Pristup liječenju se zasniva na medikamentoznom tretmanu kao i psihoterapijskim te socioterapijskim intervencijama. Liječenjem se obuhvaćaju sve dobne skupine, od dječje i adolescentne do gerontopsihijatrijske domene. Tako u okviru Klinike za psihijatriju postoji više dnevno- bolničkih programa, čiji rad želimo u kratkim crtama prezentirati.

Samoubojstvo i pokušaj samoubojstva je individualni problem, ali ima svoje socijalne izvore i posljedice. Postoje grupe ljudi s povećanim rizikom od samoubojstva, a u tu skupinu spadaju i osobe starije životne dobi. U kriznim situacijama, kao što je još uvijek aktualna pandemija Covid-19, nisu samo stručnjaci pozvani pružati pomoć, već smo svi, kao društvo pozvani pomoći suicidalnim osobama. U ovom kratkom izlaganju iznesti ćemo rezultate pilot studije o pokušajima suicida kod osoba starije životne dobi u predpandemijskoj i prvoj pandemijskoj godini, s posebnim osvrtom na specifične rizične čimbenika u toj dobi.

Uvod: Godine 1918. dva milijuna izbjeglica iz nekadašnje carske Rusije je zapljusnuo svijet. Cilj: Cilj ovog osvrta je evidentirati izbjegle takozvane Ruse (jer neki nisu možda bili etnički Rusi) koji su ostavili neizbrisiv trag ne samo u samoj hrvatskoj znanosti i kulturi nego i u riječkoj umjetnosti i nauci. Metode: Za potrebe ovog rada izlistane su relevantne povijesne / arhivske baze podataka i iščitane monografije različitih ustanova. Rezultati: U probiru se izdvajaju tri ličnosti. Sergej Kučinskij (Ekaterinoslav, 1886. – Rijeka, 1969.), ruski, potom beogradski likovni umjetnik koji godine 1947. postaje glavnim scenografom HNK Ivana pl. u Rijeci i aktivnim hrvatskim i riječkim slikarom – godine 1965. autor izložbe „Moskva i Rijeka – dvije ljubavi“. Olga Orlova (Kijev, 1903. - Rijeka, 1991.), ruska plesna umjetnica, potom zagrebačka i osječka balerina, plesačica i pedagoginja koja od godine 1949. radi u Narodnom kazalištu "Ivan Zajc" u Rijeci kao baletni majstor, pedagoginja i koreografkinja ; danas riječki HNK svake godine dodjeljuje priznanje za najbolju ženski ili mušku baletnu ulogu – „Nagrada Olga Orlova“. Eugen Cerkovnikov (Kamenskaja, 1904 – Rijeka, 1985.), kemičar , studira u Zagrebu, potom radi u Parizu i Zagrebu (doktorirao kod nobelovca Vladimira Preloga) koji godine 1957. dolazi na novoutemeljeni Medicinski fakultet u Rijeci i utemeljuje Zavod za kemiju i biokemiju ; osnivač Hrvatskog kemijskog društva i Društva kemičara i tehnologa, sekcije za Rijeku i Istru - bio njihov prvi predsjednik / bio i jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik Društva za izučavanje zdravstvene kulture u Rijeci - prethodnice današnjeg Hrvatskoga znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture. Rasprava: Većina izbjeglih iz nekadašnje carske Rusije bila je obrazovana, prema domaćinima prava društvena elita: aristokrati, znanstvenici, inženjeri, arhitekti, slikari, pisci, glazbenici, časnici itd. Upitno je koliko su oni isključivo bili etnički Rusi. Zaključak / umjesto zaključka: Možda bi za dobru i brzu integraciju svojedobno izbjeglih takozvanih Rusa u našu hrvatsku sredinu (unatoč onoga u raspravi podastrtog) mogla utjecati ne samo naša stanovita (kulturna i jezična pa i donekle i vjerska) sličnost nego i znana takozvana ruska iskrenost i otvorenost.

Upravo vrijeme pandemije bolesti COVID-19 pogoduje razvoju paranoje zbog socijalne deprivacije, niskoga povjerenja u vladajuće strukture, teorija zavjere, gomilanja stresa kod zaposlenih, osobito izloženih mogućoj zarazi, kao i ranjivih skupina koje su u ovo vrijeme sklonije razvoju paranoje, o čemu govore i neka istraživanja u svijetu psihijatar Emil Kraepelin 1912. godine govorio da je to samostalni poremećaj. Glavna je značajka paranoje prisutnost neke sumanute, opsesivne ideje. Postoje rizične skupine ljudi koji su skloni razvoju bolesti: to su muškarci stariji od trideset godina, osobe starije od pedeset pet godina, žrtve fizičkoga zlostavljanja, ljudi koji imaju predispoziciju u vidu paranoidne strukture osobnosti, osobe sklone konzumaciji alkohola i droga te oni koji imaju pozitivno glavno obilježje Pojam “paranoja” uveo je njemački psihijatar Carl Ludwig Kalbaum još 1863. godine. Kasnije je njemački psihijatar Emil Kraepelin 1912. godine govorio da je to samostalni poremećaj. Glavna je značajka paranoje prisutnost neke sumanute, opsesivne ideje. Postoje rizične skupine ljudi koji su skloni razvoju bolesti: to su muškarci stariji od trideset godina, osobe starije od pedeset pet godina, žrtve fizičkoga zlostavljanja, ljudi koji imaju predispoziciju u vidu paranoidne strukture osobnosti, osobe sklone konzumaciji alkohola i droga te oni koji imaju pozitivno nasljeđe različitih duševnih bolesti. Do danas nisu definirani točni čimbenici koji izazivaju paranoidne poremećaje, ali se kao mogući spominju: nasljeđivanje, teške traumatske ozljede mozga, dugotrajne stresne situacije, ovisnost o alkoholu i drogama, bolesti koje utječu na funkcionalnost mozga, psihološke traume u djetinjstvu, prisilna izolacija koja osobu lišava poznate mogućnosti komunikacije te socijalna deprivacija u kojoj osoba ima sve manje prijatelja, a time i smanjenu mogućnost komuniciranja. Upravo ovo vrijeme pandemije bolesti COVID-19 pogoduje razvoju paranoje zbog socijalne deprivacije, niskoga povjerenja u vladajuće strukture, teorija zavjere, gomilanja stresa kod zaposlenih, osobito izloženih mogućoj zarazi, kao i ranjivih skupina koje su u ovo vrijeme sklonije razvoju paranoje, o čemu govore i neka istraživanja u svijetu.

Znaci opsjednuća mogu biti različiti, od nekih fizičkih simptoma, do pojave noćnih mora, ružnih snova koji su tako jezivi da žrtva ne želi ići na počinak, također mogu čuti glasove, imati vizije, a katkada je nešto tjera na da izvrši ubojstvo ili samoubojstvo. U najtežim slučajevima osoba može bolovati od neke duševne bolesti i biti istodobno opsjednuta, a događa se da se zloduh služi bolesti prikrivajući na taj način svoju nazočnost. To osobito vrijedi u slučaju opsesija kada zloduh napada um žrtve. Prikazati ćemo pacijenta koji je liječen 2001. god. kao akutni psihotični poremećaj, a u kliničkoj slici su dominirali izraziti nemir, strah i sumanute ideje proganja od sotone, obmane je negirao, ali se nisu mogle sa sigurnošću isključiti. U anamnezi do tada tjelesno zdrav, bez potusa i konzumacije droga, bez pozitivnog herediteta. Učinjena je dijagnostička obrada, u psihologijskom testiranju MMPI bilježi izrazitu paranoidnost, a PIE govori za zavisnu i sugestibilnu osobu naglašenih dimenzija depresivnosti, anksioznosti i agresivnosti, oslabljene prilagodbe, te je preporučen retest za šest mjeseci koji nije učinio. EEG uredan. Po ordiniranoj antipsihotičnoji i anksioltičkoj terapiji dolazi do djelomičnog poboljšanja psihičkog stanja u vidu smanjenja napetosti, a psihotični simptomi blijede. Nakon otpusta desetak dana uzimao terapiju, obratio se svećeniku koji je obavio molitve iscjeljenja u više navrata, te se navedeni simptomi nisu više nikada javili. Do tada nije bio praktični vjernik, ali nakon navedenih obreda postaje praktični vjernik. Aktualno dolazi psihijatriju zbog pogoršanja depresivnosti, koja se javlja nakon što je prije pet godina imao moždani udar, zbog čega je i umirovljen. Detaljno opisuje svoje doživljaje unatrag devetnaest godina, sam ponavlja „nisu mi vjerovali da sam opsjednut, pa ni ja ne bi vjerovao da mi je to neko ranije pričao, rekao bi da je lud.“

U dnevno bolničkom tretmanu opservirali smo da je prisutnost straha kao nefunkcionalne emocije koja značajno ometa normalan život bolesnika dugotrajno prisutna u različitim duševnim poremećajima. Cilj rada je bio pratiti nivo anksioznosti u tromjesečnom tretmanu bolesnika u Dnevnoj bolnici Zavoda za kliničku psihijatriju. Bolesnici su bili uključeni u navedeni tretman neposredno nakon hospitalnog liječenja. Nivo anksioznosti testiran je skalom koja procjenjuje anksioznost ispitanika u vrijeme mjerenja (State-Trait Anxiety Inventory-1 /STAI X-1). Analizom je obuhvaćeno 17 ispitanika od čega 13 (76, 5%) žena i 4 (23, 5%) muškaraca prosječne dobi 52, 8 godina. Žene su u prosjeku starije od muškaraca, 59 naspram 33 godine. Većina ispitanika je u braku (53%) dok je neoženjeno/neudano njih 35%. Polovica ispitanika ima srednjoškolsko obrazovanje a druga polovica završenu osnovnu školu. Prosječna razina anksioznosti na početku tretmana u Dnevnoj bolnici ne razlikuje se statistički značajno u odnosu na razinu na drugom mjerenju (z=-0.971, p=0, 331). U prosjeku ispitanici na oba mjerenja postižu rezultat koji odgovara visokoj razini anksioznosti, skor 47 na prvom mjerenju i skor 44 na drugom mjerenju. Rezultati upućuju da organizaciju tretmana u dnevnoj bolnici treba promijeniti, tj. treba obavezno uključivati i specifične tretmane za redukciju anksioznosti.

U članku su navedeni samo neki primjeri i preporuke koje bi mogle poslužiti liječnicima obiteljske medicine kako liječiti anksiozna stanja u vrijeme epidemije COVID-19 jer pacijenti često zovu kako bi dobili savjete.

Kriptokokoza je infekcija uzrokovana kvasnicom Cryptococcus neoformans koja se epidemiološki najčešće povezuje sa pticama kao prijenosnicima bolesti. Kriptokokoza se klinički najčešće manifestira u obliku meningitisa ili meningoencefalitisa uz vrućicu, opću slabost, mučninu, glavobolju, fotofobiju, probleme s vidom, ukočenost šije, agitaciju, letargiju, smetenost, promjene u ponašanju, depresiju i komu. lako kliničkom slikom mogu dominirati različiti simptomi, definitivna dijagnoza se postavlja lumbalnom punkcijom i serološkom dijagnostikom. U terapiji su indicirani amfotericin b, flucitozin i flukonazol. Bez adekvatnog liječenja u bolesnika najčešće dolazi do smrtnog ishoda unutar 4-6 mjeseci zbog respiratorne insuficijencije. Prikazani pacijent je star 33 godina, ovisnik o opijatima na supstitucijskoj terapiji zadnjih 8 godina, dolazi u pratnji majke zbog promjena u ponašanju zadnja dva dana, s nastupom glavobolje 5 dana ranije koja se u međuvremenu povukla. Povremeno je bio u nemiru, vrlo limitirane komunikacije, selektivnih odgovora na pitanja uz povremeno besmisleno vikanje, povremeno konfuzan do mjere besmislenog ponašanja i disociranog duktusa, kao i vremenske dezorjentacije. Nije bio delirantan, po span niti su se mogle potvrditi ikakve obmane ćutila, Pacijent je bio afebrilan, bez znakova meningizma, urednih vrijednosti upalnih parametara, te ništa u početku nije upućivalo na infektološku bolest mozga. Naknadnom lumbalnom punkcijom dobije se cerebrospinalni likvor iz kojeg se dokaže prisutnost kriptokoka i postavi dijagnoza kriptokoknog encefalitisa koja je dovela do opisanih psihičkih smetnji. Na primijenjeno liječenje amfotericinom B i flukonazolom likvor postaje sterilan, psihički simptomi se u cjelosti povuku, te se pacijent otpušta iz bolnice uz preporučene kontrole i nastavak terapije flukonazolom. Zaključno se može reći da vrlo neuobičajeni psihički simptomi poput besmislenog govora i ponašanja, konfuznost i vremenska dezorjentacija mogu biti prvi simptomi teške upale mozga.

Background and objectives The role of coping mechanisms and alcoholism in people affected with malignant tumours of oral cavity and oropharynx is not clearly established in literature. The aim of this study was to compare the coping strategies of the alcohol dependent patients affected by the malignant tumours of oral cavity and oropharynx with the alcohol dependent patients who were not affected by the carcinoma and the healthy population. Methods The study included a total of 153 participants divided into three groups matched in age, gender, education, work and marital status. The first group consisted of 51 alcohol dependent patients diagnosed with malignant tumour of the oral cavity and oropharynx who had been hospitalised and undergone surgery. The second group included 51 patients diagnosed with alcohol dependence but with no cancer diagnosis and the third group consisted of 51 participants who had not previously had any health problems. All participants completed the self-assessment test aimed at registering their usual strategies of coping with stress. Results The three groups of patients differed most in avoidance coping, both on the total score (F(2, 150) = 3, 986 ; p = 0.021) and the following subscales: accepting (F(2, 150) = 5, 509 ; p = 0.005), mental disengagement (F(2, 150) = 4, 017 ; p = 0.020), religion (F(2, 150) = 4, 527 ; p = 0.012), alcohol/drug consumption (F(2, 150) = 11, 825 ; p < 0.001) and isolation (F(2, 150) = 3, 448 ; p = 0.034). Compared to healthy controls, patients diagnosed with malignant tumour and alcohol dependence used more avoidance in coping with stress (p = 0.010). Conclusion Despite the limited generalisation and cross- sectional study design the results indicated that patients affected by alcohol dependency and malignant tumour of oral cavity and oropharynx perceived their illness as something out of their control, something that they can hardly deal with, and mostly relied on disengaging/distancing coping strategies.

Samoubojstvo je općenito zanimljiv, strašan i potresan fenomen. Čovjek je jedino živo biće kojemu je zbog njegove sposobnosti razmišljanja poznata ograničenost vlastite egzistencije i samim time mogućnost oduzimanja vlastitog života. Mnogi autori pišu o važnosti postavljanja "tračnica" i stvaranja uvjeta za potvrđivanjem ili negiranjem života u prvih šest godina života. Kod starih osoba može se također konstatirati da su nepovoljni uvijeti njihovog djetinjstva bili odlučujući čimbenici za izvršenje samoubojstva. Znanstvena istraživanja u svijetu ukazuju da su u 85%, pa i više, oni koji su izvršili samoubojstvo, tu nakanu iznosili prije samog čina. Samoubojstvo je individualni problem, ali ima socijalne izvore i posljedice. Postoje grupe ljudi s povećanim rizikom od samoubojstva , a tu spadaju i osobe starije životne dobi. Samoubojstvo ne ovisi npr. o njihovom duhovnom propadanju nego u prvom redu o neuspjehu adaptacije na starost. Taj proces adaptacije je otežan zbog smanjenja mogućnosti i sposobnosti – tjelesnih, osjećaja vlastite vrijednosti i redukcije međuljudskih odnosa. Društvo gotovo ništa ili vrlo malo čini da taj složeni proces adaptacije potpomogne ; nažalost često doprinosi njegovom neuspjehu. Starom čovjeku tu prijete tri velike opasnosti : oduzimanje vlastite vrijednosti, osamljenost i odbačenost. Nisu samo stručnjaci pozvani pružati pomoć suicidalnim osobama, već je u kriznim situacijama, koje se javljaju u osoba starije životne dobi, potrebno uključiti svakog pojedinca. Najveća je obveza svakog pojedinca da čovjeka ugrožena samoubojstvom ne ostavi sama, a poznato je da su upravo osobe starije životne dobi vrlo često same i osamljene.

Demencija predstavlja veliki globalni zdravstveni problem. Broj oboljelih je svakim danom sve veći zbog starije populacije i bolje dijagnostike. Danas znamo da se aktivnim vježbanjem mozga i stalnim učenjem može usporiti nastup demencije i poboljšati funkcioniranje u ranom stadiju bolesti. Na ovoj radionici bit će prikazano što je to kognitivna rezerva, kako se postiže kroz život te koje vježbe mogu pomoći očuvanju kognicije. Djelatnici Klinike za psihijatriju prikazat će specifičnosti podučavanja osoba treće životne dobi kroz rad u Dnevnoj bolnici Zavoda za kliničku psihijatriju KBC Rijeka.

PTSP je jedan od sindroma koji se pojavljuju kao posljedica izloženosti životno ugrožavajućim situacijama, te iako može egzistirati kao zasebni dijagnostički entitet, može se javiti i s drugim psihijatrijskim poremećajima kao i otežavajućim tjelesnim stanjima. S obzirom da je navedena stanja važno uzeti u obzir za određivanje optimalnog psihofarmakoterapijskog pristupa, odlučili smo istražiti i statistički obraditi komorbidne entitete kao i broj hospitalizacija bolesnika liječenih od PTSP-a u periodu od 1999. do 2018. godini na Klinici za psihijatriju pri KBC-u Rijeka. Ispitanici su bili svi bolesnici koji su hospitalno liječeni na našoj Klinici u razdoblju od 1999. do 2018. godine, a kojima je dijagnosticiran PTSP te su evidentirana komorbidna stanja (somatske bolesti i/ili psihički poremećaji i bolesti). Ispitanici su podijeljeni u dva vremenska perioda, i to hospitalizirani u periodu 1999.-2008., te u periodu 2009.-2018. godine, a prikupljeni podaci su analizirani SPSS 21 (IBM Corp). Postavili smo nekoliko hipoteza: (1) zadnjih desetak godina biti će veći broj hospitalizacija bolesnika s PTSP-om u komorbiditetu s tjelesnim bolestima, nego u prethodnom desetogodišnjem periodu, (2) zadnjih desetak godina biti će veći broj hospitalizacija bolesnika s PTSP-om i komorbidnim psihičkim i tjelesnim smetnjama nego u prethodnom periodu, (3) broj hospitalizacija bolesnika s komorbidnim psihičkim bolestima neće se bitno razlikovati u dva navedena perioda. Dobiveni rezultati ukazali su da je broj hospitalizacija pacijenata sa sveukupnim komorbidnim stanjima statistički značajno niži u periodu 1999.-2008. u odnosu na period 2009.-2018. što potvrđuje drugu hipotezu. Dobivena je i statistički značajna razlika u ukupnom broju hospitalizacija pacijenata s obzirom na desetogodišnji period. Također, potvrđena je treća hipoteza te se broj hospitalizacija pacijenata s PTSP-om i komorbidnim psihičkim poremećajima ne razlikuje u dva navedena perioda, kao što se značajno ne razlikuje ni broj hospitalizacija pacijenata s PTSP-om i tjelesnim bolestima u dva navedena perioda, čime prva hipoteza nije potvrđena. Istraživanje sveukupno ukazuje da je broj hospitalizacija pacijenata s PTSP-om i sveukupnim komorbidnim stanjima zadnjih deset godina u porastu.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati stavove srednjoškolaca prema shizofreniji, depresiji i posttraumatskom stresnom poremećaju te koliko na formiranje njihovih stavova utječe formalno obrazovanje, spol, religijska pripadnost, obrazovanje i bračni status roditelja. U istraživanju je sudjelovalo 156 učenika završnih razreda iz tri srednje škole na području Primorsko-goranske županije: 57 učenika za zanimanje medicinska sestra/medicinski tehničar opće njege Medicinske škole u Rijeci, 41 učenik Salezijanske klasične gimnazije u Rijeci i 58 učenika Pomorske škole u Bakru. Korišten je upitnik koji se sastoji od demografskog upitnika i upitnika ljestvice stavova prema duševnim bolesnicima. Rezultati su pokazali da postoji statistički značajna razlika u stavovima srednjoškolaca prema psihijatrijskim bolesnicima s obzirom na srednju školu koju pohađaju, u korist učenika medicinske škole koji imaju pozitivnije stavove od ostalih, te je i statistički značajna razlika u stavovima prema pojedinim psihijatrijskim bolestima, tako da najviše negativnih stavova srednjoškolci imaju prema shizofreniji, a najmanje prema depresiji. Ne postoji razlika u stavovima srednjoškolaca s obzirom na vjersku pripadnost i bračni status roditelja. Razlika u stavovima s obzirom na obrazovanje roditelja statistički je značajna samo u stavu prema shizofreniji, gdje su rezultati pokazali negativnije stavove srednjoškolaca čije su majke visoko obrazovane. Razlike u stavovima prema spolu ispitanika nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi s obzirom da su većina ispitanika ženskog spola učenice za zanimanje medicinska sestra i nije ih objektivno uspoređivati s učenicima muškog spola koji su većinom učenici pomorske škole. Usporedba podataka dobivenih od gimnazijalaca kojih je podjednako prema spolu, nije pokazala razlike između stavova po spolu. Prema rezultatima istraživanja možemo zaključiti da na formiranje stavova srednjoškolaca prema psihijatrijskim bolesnicima uvelike utječe formalno obrazovanje, odnosno stečeno znanje o psihijatrijskim bolestima, što je dokazano u istraživanju na ispitanicima srednjoškolcima medicinske škole koji su pokazali najmanju stigmatizaciju psihijatrijskih bolesnika, vjerojatno zbog stručnog znanja koje su stekli tijekom obrazovanja. Na osnovi te činjenice možemo zaključiti da u budućnosti treba više raditi na edukaciji o psihijatrijskim bolestima i mentalnom zdravlju, i tek onda možemo očekivati manju stigmatizaciju psihijatrijskih bolesnika u društvu., The aim of this study was to examine the attitudes of high school students toward schizophrenia, depression and posttraumatic stress disorder and explore how formal education, gender and religious affiliation affected those attitudes together with the education and marital status of their parents. A total of 156 fourth-grade students from three secondary schools in the Primorje-Gorski Kotar County participated in the study: 57 medical nursing students from the Medical High School in Rijeka, 41 students from the Salesian Classical High School in Rijeka and 58 students from the Maritime High School in Bakar. A demographic questionnaire and a questionnaire on attitudes toward patients with mental illnesses were used. The results have shown that there was a statistically significant difference in the attitudes of high school students toward psychiatric patients based on the secondary school they attended, showing that students from the Medical school had more positive attitudes toward the mentally ill than others, and there was also a statistically significant difference regarding the attitudes toward specific psychiatric illnesses. High school students had the most negative attitudes toward schizophrenia and the least negative toward depression. There was no difference in the attitudes of high school students with regard to their religious affiliation and marital status of parents. The differences in attitudes based on the parents’ levels of education were statistically significant only regarding the attitudes toward schizophrenia – the results showed that high school students whose mothers were highly educated had more negative attitudes. High school differences in attitudes based on the gender of the participants could not be established since the majority of participants from the Medical High School were female nursing students, while male students were the majority at the Maritime High School. Comparison of data obtained from high school students by gender did not reveal differences in attitudes based on gender. In order to explore the difference in attitudes based on gender, it would be necessary to extend the study to a much larger number of respondents and exclude students from medical schools. Based on the results of this study, it can be concluded that the attitudes of high school students toward psychiatric patients were greatly influenced by formal education, i.e. acquired knowledge on psychiatric illnesses, since high school students from the Medical high school showed the smallest extent of stigmatization toward psychiatric patients, most likely due to the expertise and knowledge obtained through their education. Therefore, we can conclude that in the future more effort should be put into education on psychiatric disorders and mental health in general, and only then could we expect less stigmatization toward psychiatric patients in our society.

Razlikovanje vrste i uzroka demencije je teško pa tako zaključna dijagnoza često zahtijeva post mortem patološki pregled moždanog tkiva. Istraživanja upotrebe psihofarmaka najčešće su vezana za Alzheimerovu demenciju i vaskularnu demenciju, a rjeđe za ostale vrste demencija. Cilj ovog rada bio je vidjeti koji su najpripisivaniji psihofarmaci kod hospitaliziranih dementnih bolesnika na Zavodu za kliničku psihijatriju. Ispitanici i metode: U istraživanje su bili uključeni svi dementni bolesnici hospitalizirani na Zavodu za kliničku psihijatriju u periodu od kraja 2012 god. do početka 2017. god. (N=291). Ispitanici su podijeljeni u tri dijagnostičke skupine (Alzheimerova demencija N=51, Vaskularne demencije N=148 i Ostale demencije N=92). Psihofarmaci koji su indicirani za liječenje različitih psihičkih simptoma, kod dementnih bolesnika, bili su podijeljeni u pet skupina: antipsihotici, antidepresivi, anksiolitici, antiepileptici i antidementivi. Ispitivana je frekvencija tj. postotak primjene svakog pojedinog psihofarmaka u odnosu na tri skupine demencija. Rezultati: Dobiveni rezultati ukazuju da se u skupini Alzheimerove demencije najčešće primjenjuju od antipsihotika risperidon, a najmanje haloperidol. U skupini vaskularnih demencija najčešće primjenjivani antipsihotik je kvetiapin, a najmanje se primjenjuje klozapin, a u skupini ostalih demencija također se najčešće primjenjuje risperidon, a najmanje haloperidol. U skupini Alzehemireove demencije najčešće se upotrebljava od antidepresiva tianeptin, u skupini vaskularnih demencija venlafaksin, kao i u skupini ostalih demencija. Od anksiolitika u sve tri skupine ispitanika najčešće primjenjivani anksiolitik je oksazepam, a u najvećem postotku u skupini vaskularnih demencija. Od antiepileptika u skupini Alzehemeirove demencije i u skupini vaskularnih demencija najčešće je primjenjivan fenobarbital, a u skupini ostalih demencija se u jednakom postotku primjenjuje fenobarbital i karbamazepin. Od antidementiva u sve tri skupine dementnih bolesnika najčešće primjenjivani antidementiv je memantin, a u najvećem postotku u skupini Alzhemerove demencije. Zaključak: Najčešće primjenjivan antidemetiv je memantin, a od anksiolitika oksazepam u sve tri skupine dementnih bolesnika, dok se od antipsihotika najčešće primjenjuje risperdion kako u skupini Alzheimerove demencije i ostalim demencijama, a kvetiapin se najčešće primjenjuje u skupini vaskularnih demencija.

Svjetska zdravstvena organizacija kvalitetu života definira kao percepciju čovjeka, pojedinca u specifičnom okolišnom i društvenom aspektu, te u specifičnom kulturološkom kontekstu. Robert Cummins navodi da se kvaliteta života definira multidimenzionalno, podrazumijevajući time i objektivnu i subjektivnu komponentu kvalitete života. Subjektivna komponenta uključuje: emocionalno blagostanje, produktivnost, sigurnost, materijalno bogatstvo, zdravlje i zajednicu. Religioznost se oduvijek ubraja u sustav vrijednosti u ljudskom životu. Religija je vanjska, javna, objektivna, ustanovljena i racionalna, dok se religioznost smatra unutrašnjom, privatnom, subjektivnom i emocionalnom. Cilj ovog rada bio je istražiti utjecaj religioznosti na kvalitetu života kod onkoloških bolesnika i bolesnika oboljelih od šećerne bolesti. U istraživanju je sudjelovalo 68 ispitanika, a 60 (88 %) ih je ispravno ispunilo upitnik. Ispitanici su podijeljeni u dvije grupe: oboljeli od šećerne bolesti i onkološki bolesnici. U istraživanju je korišten upitnik koji se sastojao od demografskog upitnika i upitnika o kvaliteti života, te pojavnosti depresije prema modificiranom i standardiziranom upitniku Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) WHPQOL-100 BREF. Rezultati ukazuju da nema razlike u kvaliteti života između oboljelih od šećerne bolesti i onkoloških bolesnika. Nadalje, ne postoje razlike simptoma i pojavnosti depresije u te dvije skupine bolesnika. Postoje statistički značajne razlike između oboljelih od karcinoma kršćanske vjeroispovijesti i oboljelih od šećerne bolesti iste vjeroispovijesti. A postoje i razlike unutar skupine oboljelih od karcinoma i to između kršćanske i drugih vjeroispovijesti.Iz navedenog možemo zaključiti da religioznost bitno utječe na kvalitetu života i to kod onkoloških bolesnika više nego kod oboljelih od šećerne bolesti, te bi bilo zanimljivo istražiti koji faktori iz raznih vjerovanja ili religija utječu na stavove oboljelih.

O nepoznatoj ili negiranoj trudnoći (denial of pregnancy)govorimo kada trudnica nesvjesno negira da je trudna, odnosno kada nema percepciju vlastite trudnoće i nije svjesna postojanja fetusa. Negiranu trudnoću treba razlikovati od prikrivene ili tajne trudnoće (concealment of pregnancy), kada trudnica zna da je trudna, ali aktivno skriva trudnoću. Neki od rizičnih čimbenika za neprepoznatu ili negiranu trudnoću jesu dob, intelektualna ograničenja, socijalna izoliranost, zlouporaba psihoaktivnih supstancija, neregulirana menstrualna krvarenja, psihijatrijske bolesti. Prema nekim istraživanjima, neprepoznata se trudnoća češće pojavljuje u mlađih žena koje nisu u vezi i još žive s roditeljima, slabijeg su socioekonomskog i obrazovnog statusa te u prvorotkinja. Zajednička psihološka obilježja takvih žena najčešće su nezrelost, emocionalna ovisnost, sklonost potiskivanju emocija i pasivnost. Takve trudnoće obično poteknu bez uobičajenih simptoma, čak i amenoreja ne mora biti prisutna. Povećanje volumena abdomena mnogo je manje od očekivanog, što se može objasniti različitim pozicioniranjem fetusa, a fetalni pokreti mogu biti neprimjećeni ili se mogu pripisati nekom drugom uzroku. Potkraj 2016. i početkom 2017. godine u rađaonici Klinike za ginekologiju i porodništvo KBC-a Rijeka primljene su dvije rodilje u terminskoj trudnoći koje nisu znale da su trudne. Zanimljivo je da ni u jedne rodilje nisu bili prisutni navedeni rizični čimbenici, osim u jedne neredovita menstrualna krvarenja. Zajedničke su karakteristike obiju rodilja da su u stabilnoj vezi, školovane, da rade, bez psihijatrijskog herediteta, bez psihičkih smetnji tijkom života, ne konzumiraju psihoaktivne tvari, nisu tjelesno bolovale, željele su dijete i da su nakon pregleda psihijatra bez psihijatrijske dijagnoze. Postavlja se pitanje zar je moguće da u 21. stoljeću, u urbanoj sredini, kod školovanih i psihički zdravih osoba, koje su u dužim i stabilnim emocionalnim vezama i koje su željele dijete, postoji takva negacija cijele trudnoće i porođaja ili da nisu bile svjesne da su trudne i da rađaju?

Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je vidjeti koja je najčešća komorbidna somatska dijagnoza u hospitaliziranih dementnih bolesnika. Metode: Promatrani ispitanici bili su svi hospitalizirani dementni bolesnici pri Zavodu za kliničku psihijatriju u petogodišnjem razdoblju od 2012.g. do 2016.g. Prikupljeni podaci statistički su analizirani i prikazani kao apsolutne i postotne vrijednosti. Rezultati: Ukupno je analizirano 329 bolesnika sa postavljenom dijagnozom demencije, od toga 215 žena i 114 muškaraca. Od 329 bolesnika njih 243 bolovalo je i od arterijske hipertenzije. Od 215 žena, 110 ih je bolovalo od arterijske hipertenzije, a od 114 muškaraca, njih 33. Kao druga najčešća komorbidna bolest u oba spola javlja se cerebrovaskularna bolest, i to u 54 žena i 31 muškarca. Rezultati ukazuju da je najveći broj liječenih dementnih bolesnika imao u komorbiditetu arterijsku hipertenziju, a kao druga po učestalosti javlja se cerebrovaskularna bolest. Kao treća najčešća somatska bolest u oba spola bila je šećerna bolest, i to kod 41 žene i 19 muškaraca. Kroz predmetno ispitivano razdoblje najčešće se javljaju dvije komorbidne somatske bolesti u oba spola, a daleko rjeđe dementni bolesnici nisu imali niti jednu somatsku bolest u komorbiditetu. Zaključak: Više komorbidnih somatskih bolesti zahtjeva daleko složeniji psihofarmakoterapijski pristup zbog različitih interakcija lijekova i povećanog rizika od nastanka nuspojava.

Cilj: Cilj ovog rada je prikazati bolesnika kod kojeg je provedeno kombinirano psihofarmakološko i socioterapijsko liječenje kroz vid dnevne bolnice. Prikaz bolesnika: Bolesnik star 68 godina, rastavljen, po zanimanju prometni tehničar, otac dvije kćerke. Živio je i radio u Njemačkoj cijeli svoj radni vijek do unatrag 5 godina kada je postavljena dijagnoza Alzheimerove demencije tijekom psihijatrijsko neurološke dijagnostike te je zbog iste otišao u invalidsku mirovinu. Po postavljenoj dijagnozi započeta je terapija memantinom u dozi od 10 mg. i trimipraminom od 25 mg dnevno bez značajnijeg terapijskog odgovora. Po dolasku u Hrvatsku bolesnik se javlja na ambulantni psihijatrijski pregled kada se kliničkim pregledom i psihologijskim testiranjem potvrđuje dijagnoza demencije te se nastavi liječenje memanitnom i uvodi vortioxetin u dozi od 5 mg dnevno. Nastavlja se liječenje i praćenje bolesnika kroz dnevnu bolnicu za dementne bolesnike, kao i druge bolesnike s organskim cerebralnim disfunkcijama koje se provodi dva puta tjedno po 6 sati. Proveden je socioterapijski program liječenja na način da je bolesnik bio uključen u socioterapiju, radno okupacionu grupu i neformalnu grupu koje vode više medicinske sestre, uz daljnju titraciju lijekova koje provodi psihijatar u vizitama, kao i edukativnu grupu. U početku liječenja u dnevnoj bolnici bolesnik je neprekidno gubio osobne stvari poput ključeva, dokumenata, mobitela i drugog, kasnio je zbog prostorne dezorijentacije na način da bi izlazio iz autobusa na pogrešnom mjestu, u bolnici nije bio u stanju pronaći odjel gdje se odvija liječenje. Uz dozu memantina od 20 mg i vortioxetina od 10 mg. dnevno nakon 2 mjeseca, bolesnik se subjektivno značajno bolje osjeća uz klinički jasne znakove boljeg pamćenja, koncentracije, boljeg rješavanja tematskih mnemotehničkih zadataka, boljeg snalaženja u prostoru, boljeg raspoloženja i boljeg socijalnog funkcioniranja kod kuće i na javnom prostoru. MMSE prije uključivanja u program dnevne bolnice bio je 20/30, a po završetku liječenja u dnevnoj bolnici 25/30. Zaključak: Kombinirano psihofarmakološko i socioterapijsko liječenje kod našeg bolesnika pokazalo se kvalitetnije u odnosu na uobičajeno ambulantno liječenje kada se bolesnika vidi daleko rjeđe i ne provode se postupci socioterapije. Ovakav vid liječenja preporučamo za većinu bolesnika oboljelih od Alzheimerove demencije blagog i srednje teškog stupnja.

Osobe starije životne dobi, prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije, su sve osobe starije od 65 godina života. Te su osobe osjetljivije na utjecaj različitih stresora. Cilj nam je bio istražiti utjecaj društvenih stresora (Domovinski rat i ekonomska kriza) na javljanje duševnih poremećaja u osoba starije životne dobi. Analizirali smo učestalost dolazaka osoba starije životne dobi u Hitnu psihijatrijsku ambulantu KBC-a Rijeka u tri različita razdoblja: Domovinski rat, mirnodopska godina i godina ekonomske krize. Dobiveni rezultati ukazuju da su osobe starije životne dobi najčešće tražile psihijatrijsku pomoć u vrijeme ekonomske krize, a najmanje u vrijeme Domovinskog rata. Nema statistički značajne razlike u pokušajima suicida u sva tri ispitna razdoblja. U razdoblju Domovinskog rata kod svih osoba starije životne dobi koje su pokušale suicid prateća dijagnoza bila je iz skupine organskih psihičkih poremećaja i demencija, što je najčešća prateća dijagnoza i u mirnodopskom razdoblju i u vrijeme ekonomske krize. Stresor ekonomske krize koji dovodi do ekonomske nesigurnosti i neizvjesnosti, je jači stresni prediktor za duševne poremećaje u osoba starije životne dobi, nego izloženost ratnom stresu. Zaključujemo da bi rezultati ovog istraživanja mogli upućivati na potrebu jačanja prevencije psihičkih smetnji u osoba starije životne dobi u vrijeme ekonomske krize na način aktivnog uključivanja članova obitelji, obiteljskog liječnika, patronažne službe, socijalne skrbi, vjerskih i kulturnih zajednica, te drugih nadležnih institucija.

Uvod: Psihotični poremećaji su heterogerna skupina poremećaja koja može biti u vidu akutnih prolaznih psihotičnih poremećaja, uvod u endogene duševne bolesti, posljedica tjelesnih stanja i bolesti, kao i posljedica uzimanja različitih psihoaktivnih supstancija. Hidrocefalus označava povećanu količinu cerebrospinalnog likvora na račun moždane mase. Cilj ovog rada je ukazati da prvi simptomi psihotičnog poremećaja mogu biti generirani neurološkim poremećajem kao što je hidrocefalus. Prikaz slučaja: Radi se o muškom bolesniku, starom 61 godinu, oženjenom odvjetniku, koji do pojave ove psihoze nije imao psihičkih smetnji, niti je psihijatrijski ikada liječen, bez konzumacije psihoaktivnih supstancija. Nije teže tjelesno bolovao. Dva tjedna prije dolaska psihijatru bolesnik je počeo biti psihotičan po tipu patološke ljubomore i paranoidnosti, uz nesanicu i psihomotorni nemir, bez oštećenja kognitivnih funkcija. Uvodi se antipsihotična terapija sa postupnim kupiranjem psihopatoloških simptoma. Nakon osam mjeseci po prvom javljanju psihijatru postavi se dijagnoza hipertenzivnog hidrocefalusa. Bolesnik je operiran i nakon postavljanja shunt-a počinju prvi neurološki simptomi u vidu glavobolje, kao i pojave kognitivnih smetnji u vidu dekoncentracije i mnestičkih zatajivanja. Nakon operacije antipsihotik se postupno ukine bez povrata simptoma psihoze. Zaključak: Kod javljanja prvih psihoza, osobito u starijoj životnoj dobi, uvijek treba posumnjati i na bolest ili oštećenje mozga kao mogući uzrok psihoze i u odsustvu neuroloških simptoma.

Uvod: Demencija je oblik kroničnog moždanog sindroma sa višestrukim kognitivnim poremećajima, od kojih je najvažniji oštećenje pamćenja. Najčešći oblik bolesti uključuje sporo, ireverzibilno propadanje intelektualnih funkcija koje je praćeno drugim psihičkim i tjelesnim smetnjama. Stres je psihofizička reakcija na različite stresore (psihičke, tjelesne, socijalne ili kombinirane), te predstavlja biološki i ponašajni odgovor organizma na djelovanje stresora. Cilj ovog rada je ukazati kako dugotrajni tjelesni i psihički stresori mogu biti jedan od prediktora razvoja demencije. Prikaz slučaja: Radi se o muškom bolesniku starom 58 godina, oženjenom pomorcu, koji je od rujna 2011.g. do srpnja 2012.g. bio u zatočeništvu na svom brodu u stranoj državi u funkciji zapovjednika broda na način da je zbog financijske oskudice brodarske kompanije brod bio zadržan na vezu, bez dostave tekućine, hrane i struje. Tijekom tih 10 mjeseci bolesnik i posada broda bili su izloženi ekstremnim atmosferskim prilikama, gladi, žeđi, bolestima i oružanim napadima pirata kada im je život bio neposredno ugrožen. Po povratku 2012.g. u Hrvatsku, bolesnik je pregledan od strane neurologa kada je uočen kognitivini deficit bez drugih neuroloških simptoma, te je MMSE bio 22/30. Tada je učinjen MR mozga gdje je opisana kortikalna frontoparijetotemporalna atrofija. Prvo ambulantno javljanje psihijatru je bilo u listopadu 2014.g. kada je uočena vremenska dezorijentacija i kognitivni globalni deficit po dementnom tipu. Prva hospitalizacija na Klinici za psihijatriju je bila u kolovozu 2015.g. kada se postavlja dijagnoza miješane Alzheimer-ove demencije i umjerena globalnaatrofija mozga. MMSE je tada bio 12/30, te je ordiniran antidementik. Druga hospitalizacija je bila u siječnju 2016. g. kada je bila MMSE 2/3. Zaključak: Kod ovog bolesnika je dugotrajna izloženost stresorima vjerojatno generirala nastanak demencije, te se istu mogu smatrati mogućim prediktorima za razvoj demencije.

One of the relatively new diagnoses of personality disorder is a “Borderline personality disorder”. People suffering from a borderline personality disorder complain of feeling inner emptiness, boredom and a lack of sens, also the feeling of inner emptiness. Aim of this article is to emphasize the importance of early detection of borderline personality disorder in order to start adequate pharmacological treatment on time. Patients and methods We present the case of a sixty year old female patient that has been in psychiatric treatment for the last fifteen years. During the last two years of her treatment she has been diagnosed with a borderline personality disorder, following a psychotic decompensation which required treatment with an atypical antipsychotic. Results The first time she sought help from a psychiatrist was after the death of her husband, when she presented with the symptoms of severe anxiety of a psychotic level and sleep disorder. During the whole treatment she was treated with antipsychotic and hypnotic medications in varying doses which she also abused. Discussion Does early detection and diagnosing of a borderline personality structure enable timely and adequate psychopharmacologic treatment which can prevent psychotic decompensations that are extremely unpleasant for the patient? Also, would early detection and treatment prevent abuse and dependence of anxiolytic and hypnotic medications? Conclusion Early detection and diagnosis of a borderline personality structure is important because on time administered and efficacious medications can enable the patient to have a better quality of life.

Ivan Šah se rodio godine 1824. u češkom mjestu Vaclavice , Filozofski fakultet završio u Pragu, radio kao gimnazijski profesor ( 1849. – 1853. ). Godine 1853. je postavljen za suplenta u K. u. K. Militar-Granz-Obergymnasium u Senju za predmete fizika, matematika i prirodopis. Već je u sklopu svog prvog godišnjeg izvješća objavio rad o magnetizmu, gdje opisuje psihička svojstva, hipnozu i telepatiju kod ljudi i životinja. Četiri godine kasnije tj. u sklopu izvještaju za školsku godinu 1857/1858. prilaže svoju raspravu o odnosu matematike prema prirodoslovlju i filozofiji. Godine 1859. prelazi u Zagreb na Uzornu gradsku školu ( vježbaonica Učiteljske škole ), objavljuje niz pedagoških rasprava – uglavnom iz područja prirodoslovlja / na primjer u sklopu izvješća ove škole za godinu 1867/1868. objavljuje članak o prirodoznanstvu u pučkim školama. Godine 1875. postaje ravnatelj navedene škole. Kao 1. knjigu svoje zbirke o novovjekim izumima Matica hrvatska mu godine 1882. objavljuje knjigu Novovjeki izumi ( uvod napisao Mijo Kišpatić, profesor mineralogije i petrografije na Sveučilištu u Zagrebu ). U toj knjizi Ivan Šah ističe dobrobiti koje je čovjeku donio tehnički napredak, ukazuje na ovisnost čovjekova napretka o prirodi ( kao sili koja je najviše utjecala na čovjeka ), opisuje stanje znanosti o magnetizmu i elektricitetu ( munjini / munjovodu i električnoj rasvjeti ) te o brzojavu i brzoglasu ( telegrafu i telefonu ) kao i o zrakoplovu, parostroju i parobrodu odnosno lokomotivi itd. Za napomenuti je da je ova knjiga ( izgleda ) za MH u započinjanju nove ( navedene ) serije imala veće značenje nego ona koja je slijedila slijedeće godine, a koju su objavili Bogoslav Šulek, Mijo Kišpatić i vrlo aktivni prirodoslovac –amater Ljudevit Rossi. I danas nakon više od 130 godina diviti se je Šahovoj knjizi Novovjeki izumi u znanosti, obrtu i umjetnosti jer napisati tako nešto u to vrijeme u jednoj tehnički nerazvijenoj sredini, u sredini bez izgrađene terminologije značilo je izvanredan stručni i znanstveni napor – napor ravan onome koji su ulagali prvi kibernetičari 60 godina kasnije / jasno ako pojmimo da je i jedan od ciljeva kibernetike da se pojave u prirodi izraze sredstvima tehnike, a da se pri tom ( i nanovo ) istakne važnost odnosa : okolina – podatak – informacija – znanje.

The data of the "Little Ice Age" (1500-1850) in Croatia and those which applied to human health were especially emphasized were analyzed. They are some which stand out like: importance of the sort of soil and relief, the influence of cutting down of woods and cattle-breeding and especially the war which lasted for 250 years in the territory of Croatia. The important interactions between those parameters were defined. The important correlations were also defined between freezing and long winters as well as wet springs and summers which caused starvation, malnutrition and the increase of infant mortality and also epidemics with enormous psychological stress among people in that period. The result was witch-hunting and buming (witch was also advocated in the other parts of Europe) and they sometimes reached the levels of madness. Considering that such events were unknown in the earlier periods (in such proportions) and that (even today) the influence of the slow virus is emphasized in connection to the etiology of schizophrenia so why should't it be supposed that the "Litlle Ace Age" could be the cause of the larger prevalence of schizophrenia in the teritory of Croatia.

Božidar Klemenčić, sin Pavla Klemenčića i Klare rođene Lokmer, rodio se 30. prosinca 1807. godine u Senju. U Senju je vjerojatno pohađao nižu školu i gimnaziju. Medicinu je studirao u Beču gdje je 1834. godine promoviran za doktora medicine / inauguralna disertacija: Disertatio inauguralis medico-pharmacologica de aspidio filice mare - u njoj opisuje farmakološka svojstva paprati, biljke koja se u medicini napose upotrebljavala za istjerivanje crijevnih glista ; inače uz ime autora obično su se dostavljali i podaci o podrijetlu-Klemenčić ( Natalis Clementschitsch ) se deklarirao kao Hrvat Senjanin - Croata Segniensis. Nakon promocije vratio se u rodni grad gdje je izabran za gradskog fizika. Godine 1855. požrtvovano se borio protiv kolere koja je harala u Senju / samo u razdoblju srpanj-kolovoz u gradu su umrle 92 osobe ; nemoć tadašnje medicine ilustrira i činjenice da je od kolere smrtno stradala i njegova supruga ( Agneza pl. Vranizani s kojom se u Senju oženio 1836.godine ). Prema zapisima starih medicinskih knjiga u Gradskom muzeju u Senju vidjeti je da je većinu knjiga druge skupine ( op.aut.: knjige prve skupine uglavnom potječu iz knjižnice jednog od prvih senjskih gradskih liječnika - Ante Nikole Čikulina – medicus Segniensis Ciccolini, bio liječnik u Senju oko godine 1770. ) u rodni grad upravo donio Božidar Klemenčić – među tim knjigama se ističu ( osim njegove disertacije ) kirurški i farmakoterapijski priručnici, napose izvorno izdanje Hahnemannova djela o osnovama homeopatije ( što se drži « biblijom» homeopatije/ u Senju se nalazi peto izdanje iz 1833. godine koje je preradio i nadopunio sam autor ) odnosno Tilesiuosova knjižica o koleri ( iz 1831. godine - koja svjedoči ne samo o tadašnjim tehničkim mogućnostima i mjerama zaštite nego i o tadašnjoj uspješnoj terapiji kolere ). Na stanovit način je smatrati da bi sve pohranjene knjige iz Klemeničeve knjižnice njihovim sadržajima mogle dobro odgovarati rasponu njegovih profesionalnih interesa, posebno zanimanju za lijekove. Godine 1872. Klemenčić odlazi u zasluženu mirovinu, ali je zbog potrebe zdravstvene zaštite građana i stanovnika okolice i dalje obnašao dužnost prvog gradskog fizika. U vrijeme burne 1848. godine dr. Klemenčić je bio zapovjednik hrvatske narodne garde u Senju. S biskupom Mirkom Ožegovićem i prijateljem Vinkom Vranizijanijem Dobrinovićem aktivan je u osnivanju narodne čitaonice, gradske glazbe ( godine 1842. je bio i njezin prvi kapelnik, a sam je i davao poduke iz glazbe ) a zatim i amaterskog kazališta. Godine 1858. godine Klemenčić se ponovo oženio / Senjanka Katarina Tonković je uz njega aktivno sudjelovala u kulturnom životu rodnog im grada. Dr. Božidar Klemenčić je umro 28. kolovoza 1877. godine u Senju gdje je i pokopan u groblju Sv. Vida, pozadi kuće gradskog grobara, uz grobove prijatelja Vinka Vranizanija Dobrinovića i Franje Froehlicha, c.kr. nadliječnika (1813.-1893.) - što uz nedaleku kapelicu predstavljaju iznimno vrijednu spomeničku baštinu koju bi trebalo sačuvati ( uz još neke vrijedne spomenike koji čuvaju tjelesne ostatke znamenitih Senjana poput grobova roditelja S. St. Kranjčevića ili Vj. Novaka pak i niza ostalih zaslužnih građana: trgovaca Carina, dr. Scherzera, Krajača, Cikote, H. Lustera, J. Gržanića i drugih ).

Cilj ovog rada je bio istražiti jačinu ili intenzitet osjećaja živih pri pomisli na pokop njima dragih ili bliskih osoba koje su počinile samoubojstvo. Planiralo se dragovoljno i anonimno anketiranje nasumice odabranih 30 zdravih muškaraca i 30 zdravih žena putem upitnika u kojem je ponuđeno 5 osjećajnih kategorija / abecedno nanizanih ( kriv/kriva, kukavičan/kukavična, ogorčen/ogorčena, prevaren/prevarena, zbunjen/zbunjena ) kojima je trebalo odrediti poziciju jačine odn. intenziteta od 1. do 5. mjesta. Preliminarni rezultati ukazuju da su anketirani pri pomisli na pokop njima dragih ili bliskih osoba koje su se ubile, uglavnom, na prvo mjesto stavljali osjećaj zbunjenosti, potom je u većini slijedio osjećaj ogorčenosti i donekle prevarenosti. Za raspraviti bi bilo koliko u stvaranju ovakvih osjećaja svoje mjesto imaju kultura, religija pak i mediji. Zaključiti bi se moglo da se kada se radi o pomisli na dragu ili blisku osobu koja je počinila suicid osobe oba spola uglavnom osjećaju zbunjeno.

Cilj: Vidjeti koliko se i danas nakon skoro stotinu godina može ustrajati na Kraepelinovom mišljenju da iako komponenta demencije u shizofreniji nije ista kao i ona u seniumu da je ipak u većine shizofrenih bolesnika zamijetiti kognitivni deficit. Metoda: Pred veliki ljetni raspust u maloj grupi dugogodišnjih shizofrenih bolesnika ili shizofrenim bolesnicima sličnih pacijenata ( grupa se sastaje 1 x 2 tjedna, u trajanju od 1 sat, otvorenog je tipa, traje već godinama, vodi je jedan terapeut / muškarac, radi po principu ovdje i sada i suportivnog je karaktera ) se raspravljalo s kakvim bi kratkim ( od svega nekoliko minuta dugim ) vlastitim video uracima « mogli sudjelovati» na zamišljenom festivala takvog tipa pod imenom MOJ LJETNI DAN : 11. SRPNJA 2014. Rezultati: U grupi je bilo 7 pacijenata ( 4 muškarca i 3 žene ) / troje ( m-1, ž-2 ) je ispričano ili se ispričalo zbog nedolaska, uglavnom, poradi velike sparine. Svatko od prisutnih je izrekao svoj kratki scenarij : njih četvoro ga je vezivao za more, hladovinu , osvježenje te kratke iznenadne susrete, njih dvoje za hobije a samo jedna osoba i za tekući posao u ljetnim uvjetima. Rasprava / umjesto zaključka: Možda bi vrijedilo raspraviti kako to da je od njih sedmoro samo njih dvoje sebe vidjelo u nešto « aktivnoj ulozi « u zamišljenom višeminutnom video filmu - što bi djelomice moglo ukazivati i na mogući kognitivni deficit zbog ( ipak uglavnom dugotrajnijeg ) shizofrenog ili shizofreniji sličnog procesa ali i na stanovite rezidue u voljno-nagonskoj sferi.

Objective: Aim of the paper is to assess the therapeutic efficacy and tolerability of paliperidone palmitate long-acting injectable antipsychotic in first-episode schizophrenic patients. The management of patients with a first-episode of psychosis remains a challenge. Treating patients with paliperidone palmitate avoids the issue of non-compliance. Methods: The research included 17 patients aged 16 to 22 years who were diagnosed in accordance with the Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition. All patients were assessed six times over six months using the following clinical scales: Positive and Negative Syndrome Scale, Clinical Global Impression - Severity and Improvement Scale, Personal and Social Performance Scale. Primary safety measures included incidence of adverse events. Results: In this six months analysis 88.2% of patients with first-episode psychosis achieved remission, which was significantly associated with early treatment response. Patients achieving remission demonstrated a trend towards greater improvement in function, health status and productivity. Conclusion: All doses of once-monthly paliperidone palmitate were efficacious and generally tolerated. Earlier application of paliperidone palmitate results in lower relapse rates, better reaction to therapy, achieving remission and full recovery.

Prevenciju posljedica starenja određuju svi aspekti fenomena duboke starosti. On uglavnom sadržava dva osnovna aspekta : medicinski i socijalni ; medicinski primarno uključuje liječenja staračkih bolesti a socijalni aktivnosti ostarjelih osoba / pri tom se uvažavaju i mentalne teškoće, bilo da su im uzroci organske ili socijalne prirode. Cilj ovog rada nije toliko kako liječiti osobe u starijoj životnoj dobi odnosno kako im ublažiti bolove ili kako im produljiti živote već kako uvažiti i povijesna iskustva glede poimanja života kako ona pojedinačna - osobna tako i ona skupna koja su generacije baštinile i živjele i provodile i u novim socijalnim sredinama i u novim odnosima. Zbog potkrepljenja osnovnog cilja korišteni su različiti materijali ( od medicinskih, psiholoških, socioloških, kulturoloških, teoloških do etnološko-lingvističkih ) vezanih za mjesto Modrušani – najveće selo na Žminjštini a ujedno jedno od istarskih mjesta sa najvećom zastupljenosti osoba u visokoj starosnoj dobi. Rezultati uopćene analize dostupnih materijala ukazuju da su glavnina mještana Modrušana potomci doseljenika iz Like – iz Modruša, nekadašnjeg sjedišta Modruške / Krbavske biskupije koji su se sklonili u Istru pred turskim provalama na kraju XV. i početka XVI. stoljeća. Rezultati pojedinačnih kazivanja ukazuju da potomci tih žilavih krbavsko-ličkih gorštaka i danas izuzetno drže do slijedećeg: stalno nešto raditi, biti umjeren u obožavanoj glazbi i plesu te cijeniti ljubav. Ovako nešto nije daleko i od onoga podastrtog u znamenitom Baltimorskom rukopisu iz 1892. godine koji ukazuje da su pravila života : ne novo da znate nego staro da vršite.

Pozadina: Sihizofrenija se smatra duševnim poremećajem recidivirajućeg tijeka s tedenijom ka kroničnom. Premda se shizofrenija javno pojmi kao „split personality“ njezina dijagnoza se ne dvoji bez obzira na dob i kulture pa i unatoč nepostojanja određenih biokemijskih markera. Sve glavne religije svijeta vjeruju u neki oblik egzorcizma.Sama riječ egzorcizam, pak, ckrveni je izraz koji dolazi od grčkog exorkizo, a znači „vezati zakletvom“ ili „zaklinjati.“. Tijekom egzorcizma zloduhu se zapovijeda u ime Božje da prestane djelovati u dotičnoj osobi ili na određenom mjestu. Katolička crkva u egzorcizmu vidi službeni obred što ga porovodi svećenik kojega je za to ovlastio njegov biskup. ...Thyareus je znakove opsjednuća podijelio u dvije vrste: u one koje je moguće pripisati razumu i u one koje je moguće pripisati tijelu...Duhovna dimnezija čovjeka najviše dolazi do izražaja kod teških životnih iskušenja, sučeljavanja s bolesšću i smrću. Zadnjih desetljeća provedena su brojn znanstvena istraživanja u kojima je zajednički zaključak da postoji povezanost razine duhovnosti s poboljšanjem simptoma različitih psihičkih poremećaja kao što su depresija, tjeskoba, shizofrenija, itd. Cilj ovog rada je prikazati shizofrenog bolesnika, koji je prema vlastitim navodima bio podvrgnut egzorcizmu, uz prekid medikamentozne terapije, te je došlo do pogoršanja psihičkih tegoba, što je dovelo do ponovne hospitalizacije. Nakon stabilizacije psihičkog stanja, uz duhovnu pomoć dolazi do sve boljeg uvida i prihvaćanja bolesti.

Pozadina: Ličnost je dinamična organizacija u pojedinca onih psihofizičkih sistema koji određuju njeno jedinstveno prilagođavanje na okolinu odn. njeno karakteristično ponašanje i mišljenje. Cilj: Cilj ovog prikaza je vidjeti koliko se sve različite dijagnostičke dvojbe mogu „vrtjeti“ oko jedne osnovne osi – strukture osobnosti, iz nje same, i uvelike proizlaziti ili se na nju naslanjati. Osoba: Žena 60 godina, u djetinjstvu je imala česte angine, potom u mlađoj odrasloj dobi patila od alergija, zatim preboljela trihinilozu, da bi od svojke 37 godine stalno trpjela od bronhijalne astme. U svojoj zreloj dobi počela je iskazivati olfaktorne teškoće. Rezultati: Iscrpni anamnestički podaci, kao i odgovarajući klinički nalazi, potkrepljuju osnovanost tjelesnih tegoba (kako onih ranijih, tako i onih kasnije). Ipak, svaki od njih, neprijeporno „pada“ u određena životna razvojna ili životno zbiljska razdoblja koja nerijetko nose i obilježja graničnih situacija. Rasprava: Valjalo bi raspraviti koliko granične strukture trebaju granične situacije ili koliko granične situacije još više „uprizoruju“ graničnu strukturu osobnosti. Zaključak: Iz ovog prikaza dade se zaključiti da nam je u duhu nove psihijatrije (postmoderne psihijatrije) i drukčije pojmiti normalno i patološko, ali nedvojbeno uvažavati značenje i ulogu graničnih situacija i to posebno u osoba kod kojih razmišljamo o graničnom poremećaju osobnosti.

Film je jedan od najutjecajnijih oblika masovne komunikacije. Sve više se govori da je film danas sveprisutan, da oblikuje, da upravlja i stvara kolektivnu svijest, ali oblikuje i savjest pojedinca. Gotovo svaki film prikazuje čovjeka, njegovu sudbinu i način života, bilo stvaran ili iz mašte. Djeca i mladi su emocionalno angažiraniji tijekom gledanja filmova. Oni se dublje uživljavaju u filmsku radnju i poistovjećuju s likovima. U radu prikazujemo dvadeset jednogodišnju studenticu 3.godine koja je prvi put potražila pomoć psihijatra u 12.mj.2012.g. nakon osam godina perzistiranja psihotičnih simptoma. Na proslavi rođendana, u dobi od 13 godina, sa vršnjacima je gledala tri puta horor film „Krug“. Od tada vidi lik djevojčice iz filma, lice koje bljeska, vrišti, oči koje ju promatraju. U stalnom je strahu da će televizor početi šumiti, u strahu prilikom umivanja i tuširanja. Osjeća nelagodu kada ostane sama. U kliničkoj slici dominantni su brojni separacijski strahovi, simptomi izbjegavanja, ideje odnosa, paranoidne ideje, halucinatorna doživljavanja. Filmovi ne ostavljaju jednak učinak na na svu djecu i mlade, ali svakako utječu na njihovo ponašanje puno dublje nego što je to u prvome trenutko vidljivo. Tako je i kod naše pacijentice osobni doživljaj filma „Krug“ bio triger za nastanak i razvoj psihičke bolesti koja je „tinjala“ punih osam godina.

Objective: Background: When treating psychotic patients, long-acting antipsychotic medications have an advantage over orally administered antipsychotics due to greater treatment compliance which can subsequently improve motivation of patients to participate in sociotherapeutic treatment and foster mental health recovery. Methods: Goal: The goal of this research was to demonstrate in what measure the need for application of a long- acting antipsychotic medication, which requires hospital observation during application, motivated patients to participate in the offered sociotherapeutic program. Results: Result: Application of a long-acting antipsychotic medication, in a diagnostically heterogeneous group of patients, resulted in greater patient participation in the sociotherapeutic program which improved treatment compliance and required further treatment with a long acting antipsychotic medication. Conclusion: Discussion: In what measure did the need to administer long-acting antipsychotic medication motivate patients to participate in sociotherapeutic treatment and in what way and measure did exactly that need motivate psychiatric staff to design and motivate patients to participate in that same treatment. Conclusion: Application of a longacting antipsychotic medication in psychotic patients was certainly one of the most important motives for them to participate in sociotherapeutic treatment.

Objective Aim of the paper is to assess the therapeutic effieciency of risperidone long-acting injectable antipsychotic in first-episode schizophrenia compared to those with two, three or more episodes. Previous research shows that 50% of first-episode schizophrenia patients relapse within a year as a result of non-compliance or partial compliance in taking the antipsychotic medication (Emsley et al.2008 ; McEvoy et al.2007 ; Gitilin et al.2001 ; Chen et al. 2010, Lauriello et al.2012, Detke et al. 2012). Treating patients with risperidone long-acting injectable antipsychotic avoids the issue of non-compliance which leads to lower relapse rates, better remission and recovery (Emlsley et al.2012 ; Lambert et al.2011 ; Peuskens et al.2011). Method The research included 35 patients aged 14 to 30 years who were diagnosed in accordance with the Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition (DSM-IV) diagnostic criteria. They were divided into three groups according to the number of psychotic episodes: 1. First psychotic episode, 2. Second psychotic episode, 3. Three or more psychotic episodes. All patients were assessed four times over one year from the start of their respective treatment (start of treatment, 3rd, 6th and 12th month) using the following clinical scales: Positive and Negative Syndrome Scale (PANSS), Clinical Global Impression – Severity of Illness Scale (CGI-S), Clinical Global Impression – Improvement Scale (CGI-I), Personal and Social Performance Scale (PSP). Results First-episode patients had a better response to treatment with long-acting risperidone antipsychotic when compared to second episode patients and much better compared to the patients with three or more episodes. Conclusion Earlier application of risperidone long-acting injectable antipsychotic can lead to better responses to therapy, lower relapse rates, achieving remission and full recovery, especially in first-episode patients.

Cilj rada: bio je utvrditi da li se i na koji način ovisnici o alkoholu oboljeli od zloćudnog tumora usne šupljine i orofarinksa razlikuju u korištenju strategija suočavanja od ispitanika ovisnika o alkoholu koji nisu oboljeli od zloćudnog tumora usne šupljine i orofarinksa, te da li se obje skupine razlikuju od zdrave populacije. Ispitanici i metode: U istraživanje je bilo uključeno 153 ispitanika podijeljeno u tri skupine:1 ovisnici o alkoholu s zloćudnim tumorom usne šupljine i orofarinksa - 51 ispitanik, 2. ovisnici o alkoholu bez karcinoma - 51, 3. zdrava populacija – 51 ispitanik. Prva skupina je hospitalizirana i operirana na Klinici za maksilofacijalnu i oralnu kirurgiju, druga skupina je liječena na Klinici za psihijatriju, KBC Rijeka. Treća skupina ispitanika bili su prethodno zdrave osobe, odabrane metodom slučajnog uzorka Ambulante obiteljske medicine u Rijeci. Postavljena dijagnoza zloćudnog tumora usne šupljine i orofarniksa bila je na osnovu TNM klasifikacije i patohistološkog nalaza, a dijagnoza za ovisnost o alkoholu prema DSM-IV, MINI upitnikom. Za ispitivanje suočavanja sa stresom koristio se Upitnik suočavanja sa stresom - COPE. Rezultati: Rezultati ukazuju da postoje razlike u načinu suočavanja sa stresom između sve tri skupine ispitanika u svim mjerenim varijablama: obuzdavanje suočavanja (čekanje), verbaliziranje emocija (fokusiranje na emocije), prihvaćanje, mentalni dezangažman, religija, upotreba alkohola i osmaljivanje. Zaključak: Ovisnici o alkoholu sa zloćudnim tumorom usne šupljine i orofarinksa značajno više koriste strategije suočavanja izbjegavanjem, što svakako predstavlja rizičan fakotr za tijek i ishod liječenja tumora. Ovo saznanje ukazuje na potrebu jačanja coping mehanizama psihoterapijskim metodama i na značaj uključenja suradnog psihoterapeuta u onkološki tim liječenja.

The aim of this research was to explore the power or intensity of lives feelings on the entombment of their dear or intimate persons who commited suicide. Random chosen 30 healthy males and 30 healthy females were queried in condition of voluntary and anonymity were planed. The questionnaire of 5 feelings / feeling categories were offered in abc following ( bitterness, confusion, coward, guilty, imposture) was used but every of them was acquired its position from 1st to 5 th accoding to power of intensity. Preliminary results show that queried persons in thinking on the entombment of their dear and intimate perons who commited suicide mainly feel confusion and then bitterness and some imposture. To discuss is how importantance of the culture, religion or medium are in making these feelings. The conclusion could be that mainly both gender feel confusion on entombment of their dear and intimate persons who commited suicide.

Background: Suicidality can be observed from several different perspectives: psychiatric, sociologic, culturological, ethical, religious and many others. Neither of those on their own can provide truly meaningful answers and only by using a multidisciplinary approach can we answer complicated questions like: “What leads to suicidality?”, “What is the meaning of suicidality for the patients and their families?”, “How to prevent suicide?” Goal: We will present the case of a patient treated for depression during the last two years. During that time he has been treated with properly prescribed psychopharmacotherapy taken for a medically sufficient period of time and in adequate therapeutic doses. Despite of that, persistent suicidality proved to be treatment refractory. Patient, due to his Islamic religious beliefs sought advice and support from a religious leader because of his ideas and their potential “mortal sin” consequences. Results: Synergistic action of psychopharmacotherapy and religious support proved to be efficacious in treating suicidality. Discussion: What part did psychopharmacotherapy have in successful treatment outcome and what part did religious help? Furthermore, how long will this combined treatment prove to be efficacious in treating suicidality? Conclusion: Efficacious treatment of suicidality in this case was achieved by combining and integrating different therapeutic possibilities.

Majka Marija Krucifiksa Kozulić ( Rijeka, 20. rujna 1852.- Rijeka, 29. rujna 1922.) bila je utemeljiteljica i generalna poglavarica Kongregacije Kćeri Presvetog Srca Isusova osnovane u Rijeci godine 1899. Bila je prava Majka siročadi, siromašnih i napuštenih. Posvetila je svu svoju jednostavnu, čistu, poniznu i hrabru dušu bez uznositosti i bez strogosti na slavu Božju i ljubavi prema bližnjemu. Njezino geslo je bilo: "Jaslice, križ, euharistija – tri čuda ljubavi !" . Hagioterapija je terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duhovne duše. Hagioterapija je težnja da se čovjek oslobodi od boli na duhovnoj razini, dok primjerice medicina isto čini na tjelesnoj, a psihijatrija na psihičkoj razini. Cilj ovog prikaza je usporediti središte duhovnosti Majke Marije Krucifikse Kozulić i hagioterapijskih načela. Usporedbom je bilo za vidjeti da je duhovnost štovanja otajstva Kristova Srca, osobno predanje i posveta Presvetom Srcu Isusovom pod zaštitom Bezgriješne Djevice u Majke Marije Krucifikse Kozulić blisko duhovnosti hagioterapeuta koji bi trebao težiti ka jednostavnosti, poniznosti i ljubavi što nije daleko od gesla Majke Marije Krucifikse Kozulić. Umjesto zaključka vrijedilo bi ustvrditi da su isto tako i u hagioterapiji "Tri čuda ljubavi" jako važna, pa nam je itekako zagovarati da Majka Marija Krucifiksa Kozulić, naša Riječanka, bude čim prije proglašena blaženom.

Objective: Aim of the paper is to assess the therapeutic effieciency and relapse prevention of risperidone long-acting injectable (RLAI) antipsychotic in first-episode schizophrenia compared to those with two, three or more episodes. Treating patients with risperidone long-acting injectable antipsychotic avoids the issue of non-compliance which leads to lower relapse rates, better remission and recovery. Methods: The research included 48 patients aged 13 to 28 years who were diagnosed in accordance with the Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition. They were divided into three groups according to the number of psychotic episodes. All patients were assessed four times over one year using the following clinical scales: Positive and Negative Syndrome Scale, Clinical Global Impression – Severity and Improvement Scale, Personal and Social Performance Scale. Result: First-episode patients had a better response to treatment with risperidone long-acting injectable antipsychotic when compared to second episode patients and much better compared to the third or more episode patients. Conclusion: Earlier application of risperidone long-acting injectable antipsychotic results in lower relape rates, better reaction to therapy, achieving remission and full recovery, especially in first-episode patients.

Intenzivna psihijatrijska skrb jest vrsta psihijatrijskog liječenja bolesnika koja se provodi na zatvorenom psihijatrijskom odjelu i po mogućnosti u jedinici intenzivnog liječenja, a sadržaji su joj dijagnostika, liječenje i opservacija hitnih stanja, odnosno bolesnika u psihijatriji. Uključuje sveobuhvatnu razinu skrbi, 24-satnu opservaciju te mogućnost fizičkog sputavanja i odvajanja bolesnika u slučaju gubitka kapaciteta za samokontrolu. Najčešća hitna stanja koja zahtijevaju intenzivnu psihijatrijsku skrb jesu suicidalnost, auto i hetero agresivnost i krizna stanja. Pregled bolesnika uključuje anamnezu, heteroanamnezu, opis psihijatrijskog statusa, opći somatski i neurološki pregled, laboratorijske pretrage, a ponekad CT i MRI mozga. U liječenju hitnog psihijatrijskog bolesnika upotrebljavaju se psihofarmakoterapija, psihoterapija (kratka, individualna dinamski orijentirana, ventilacija, debriefing, suportivna psihoterapija i obiteljska), te ponekad fizičko sputavanje i odvajanje bolesnika u izolacijsku prostoriju zbog moguće opasnosti za sebe i/ili okolinu. Članovi medicinskog tima su psihijatri te medicinske sestre i tehničari koji su stručno i posebno educirani u kliničkoj hitnoj psihijatriji i koji će odmah po prijamu bolesnika odrediti prioritete postupaka, dijagnostike i liječenja. Vrijeme provedeno u jedinici za intenzivnu psihijatrijsku skrb različito je, ali najčešće je od 2 do 6 dana. Po smirivanju akutne kliničke slike koja je i bila razlogom prijama u takvu jedinicu, bolesnika se premješta na odgovarajući psihijatrijski odjel sukladno njegovom općem psihofizičkom stanju i psihijatrijskoj dijagnozi. Iako se općenito misli da su postupci intenzivne psihijatrijske skrbi ponekad naglašeno specifični ili izvan okvira kompetencija osoblja koje radi u tim jedinicama, one su nužne i medicinski opravdane., Intensive psychiatric care is a type of psychiatric treatment of patients conducted in a closed psychiatric ward, and engages the diagnosis and treatment of psychiatric emergencies. Includes a comprehensive level of care, 24-hour observation, and the possibility of physical restraint and isolation of patients in the event of loss of capacity for self-control. Psychiatric disorders treated in such departments are deteriorating mental state within the various mental disorders. The most common emergencies that require intensive psychiatric care are suicide, auto and hetero aggressiveness and states of crisis. Examination of the patient includes medical history, heteroanamnesis, description of psychiatric status, general and neurological examination, laboratory tests, and sometimes CT and MRI of the brain. In order to take care of urgent psychiatric patients in use is pharmacotherapy, psychotherapy (brief, individual dynamically oriented, ventilation, debriefing, supportive and family psychotherapy), and sometimes physical restraint and isolation of patients in isolation room because of possible danger to himself and / or the environment. The principal members of the medical team are psychiatrists, nurses and technicians who are highly qualified and trained in clinical psychiatry emergency and will immediately determine procedure, diagnosis and treatment of the patient. Time spent in psychiatric intensive care unit varies, but is usually from 2-6 days. By calming the acute clinical picture which is the reason for admission to such department, the patient is transferred to other psychiatric wards in accordance with its general mental and physical condition and psychiatric diagnosis. Although it is generally thought that the procedures for intensive psychiatric care is sometimes too hard or beyond the competence of personnel working in such departments, they are medically necessary and justified.