Search

Članak analizira korištenje pojma i razvoj estetike ambijentalnoga kazališta u okviru festivala Splitsko ljeto devedesetih godina 20. stoljeća. S obzirom na njegove različite interpretacije u hrvatskoj teatrologiji i kazališnoj praksi, pojam se tumači iz perspektive njegova tvorca američkoga teoretičara izvedbe Richarda Schechnera, a s obzirom na postulate koji su izneseni u tekstu „Šest aksioma za ambijentalno kazalište“ kao i intermedijalne utjecaje američkoga vizualnoga i izvedbenog umjetnika i teoretičara Allana Kaprowa. Tekst prati prijevod i usvajanje sintagme posebno u okviru Dubrovačkih ljetnih igara, dok se njegova recentna primjena i tumačenje analiziraju na primjerima predstava splitskoga festivala.

The study aims to present independent theatre in Croatia during the 1990s while focusing on the examples from the leading scene of Croatian capital Zagreb. It provides a recent history of the field, from the precedents to the formation of the somewhat fragile continuity in the second half of the 20th century. It explains specific political, social and cultural circumstances that influenced the development of the independent theatre in the 1990s, in particular the Croatian War of Independence (1991–1995) and the postwar cultural policy of the new state which privileged cultural institutions. The aesthetics, the development and the most important works of the following groups and individual artists are presented in detail: D.B. Indoš – House of Extreme Music Theatre, Line of Least Resistance, Virus Theatre Michelangelo, Montažstroj, Theatre Exit. In addition, the analysis includes a separate project The Bank Worshipper Sect and a phenomenon occurring on the Zagreb scene of the late 1990s when a number of relatively short-lasting but exceedingly active non-formal performance collectives appeared under the general label of “alternative theatre”.

Članak analizira redateljski rad Marine Petković Liker na izvedbenom ciklusu Udaljenosti (2017. – 2020.) koji ostvaruje u okviru izvaninstitucionalne zagrebačke umjetničke organizacije Četveroruka (2013. – ), temeljeći ga na dokumentarnim snimcima prirode i razgovora s lokalnim stanovništvom realiziranima u baranjskoj općini Darda u okviru umjetničkih istraživanja Udaljenosti – fokusiranje (2017.) i Strukture razgovaranja (2019.). Preispituje se priroda i uloga snimljenih autobiografskih iskaza u predstavama Ni prijatelj ni brat (2018.) i Razgovaranje (2019.) iz spomenutoga ciklusa odnosno način na koji utječu na tematske, metodološke i receptivne aspekte izvedbe. Na sadržajnoj razini sugeriraju sklop događaja, izgradnju scenskih likova i njihovih međusobnih odnosa, na razini stvaralačkoga procesa utječu na osmišljavanje postupaka koji stvorenu scensku građu približavaju realnosti autobiografije, supostavljajući različite razine scenske fikcije i varirajući perspektive iz kojih se one promatraju, dok na receptivnoj razini pomažu pri transformaciji gledatelja u svjedoke.

Rad analizira kazališni i performerski rad mlade zagrebačke kazališno-glazbene skupine Schmrtz teatar (1995-2000) pronalazeći elemente koji ih povezuju s dadaističkim pokretom. Poveznice su uočljive u ratnim okolnostima nastanka zagrebačke grupe, raznovrsnim područjima njihova umjetničkog izričaja, interpretaciji imena Schmrtz koje ne znači ništa, rušilačkom odnosu prema umjetničkim institucijama, konvencijama i tradicionalnim vrijednostima, korištenim stvaralačkim postupcima poput slučaja, aktivističkome stavu te odnosu prema sadržaju umjetničkoga djela, prostoru, tijelu i publici koji iz takvoga stava proizlazi kao i u finalnoj gesti samoukidanja. Zasebno se analizira transfer njihove kroz izvedbu afirmirane estetike u produkciju fanzina Schmrtzin koji članovi skupine zajednički objavljuju.

Rad opisuje implikacije 'divajzinga' (skupnoga osmišljavanja) kao stvaralačkoga procesa.

Č itanje bilo ko je znanstvene knjige Borisa Senkera nemalo je za-dovoljstvo za teatrologe jer pažljivi recipijent može birati među aspek-tima njegova znanstvenog pisma koji su vrijedni uočavanja i usvaja-nja. U tom smislu njegova petnae-sta teatrološka knjiga pod nazivom S obiju strana rampe koju je 2019. godine objavio Leykam internatio-nal s uredničkim potpisom Eugenije Ehgartner ne predstavlja iznenađenje pa ću sljedećim prikazom jednako težiti sažetomu informiranju o sadržajnim elementima izdanja kao i izdvajanju prezentacijskih i orga-nizacijskih prednosti u kojima se ogleda bogato znanstveničko, predavačko i uredničko iskustvo autora. Knjiga sadrži sedamnaest ogleda nastalih u desetljeću između 2008. i 2017. godine.

Članak opisuje intermedijalnu vezu prvoga dijela Njujorške trilogije američkoga književnika Paula Austera, romana Grad od stakla s izvedbenim projektom skupine Bacači sjenki (suosnivač: Boris Bakal) pod nazivom Shadow Casters u formi detektivskoga putovanja gradom.

Rad donosi analizu prvoga dijela kazališne trilogije »Proces grad« izvedbene platforme Bacači sjenki pod nazivom »Proces grad: Odmor od povijesti« (2008.), a iz perspektive procesa recepcije. Niz postupaka, poput smještanja posjetitelja u ležajeve te značajnoga smanjivanja vidljivosti i čujnosti izvedbe, osmišljeni su s ciljem da se posjetiteljima oslabi fokus na neposredna zbivanja te da ih se možebitno uspava. Uz djelomičnu individualizaciju prezentiranoga materijala i dijeljenje suautorske odgovornosti s posjetititeljima time im se omogućuje distanciranje od informativne zasićenosti svakodnevice, revizija vlastitih vrijednosnih kriterija te fokusiranje na osobnu povijest. U postizanju toga cilja posebno je važno korištenje mehanizma sna prema kojemu se oblikuje i dramaturgija predstave.