Search

Prilog je drugi dio, nastavak priloga, koji je već objavljen u „Crkvi u svijetu“, a koji se odnosi na starozavjetni dio biblijske bibliografije na hrvatskom jeziku. Obrađeno je ukupno sedamnaest (17) časopisa, koji su publicirani u Republici Hrvatskoj odnosno u Bosni i Hercegovini. Prilog je podijeljen u sedam (7) dijelova: 1. Izdanja Svetog pisma (1 x); 2. šest (6) monografija; 3. dvije (2) doktorske disertacije; 4. ostalo: jedan (1) spis; 5. dvadeset devet (29) priloga u zbornicima od osamnaest (18) autora; 6. prilozi iz stručnih časopisa znanstvenog karaktera (A1, A2…) – ukupno trideset sedam (37) priloga od dvadeset četiri (24) autora, te 7. prilozi iz „tjednika, mjesečnika, Biblija danas“ – ukupno sto šesnaest priloga (116) od jedanaest (11) autora. Želja je i nakana autora priloga biti od pomoći svim kolegicama i kolegama ali i svim studenticama/ studentima te ljubiteljima Riječi Božje, koji se bave Biblijom i kojima ovaj prilog može olakšati traženje naslova određene tematike., The article is the second part, a continuation of the article which has already been published in the “Crkva u Svijetu”, and which refers to the Old Testament part of the biblical bibliography in Croatian language. A total of seventeen (17) journals, published in the Republic of Croatia and Bosnia and Herzegovina, have been dealt with. The article is divided into seven (7) parts: 1. Editions of Holy Scripture (1 x); 2. six (6) monographs; 3. two (2) doctoral dissertations; 4. other: one (1) writing; 5. twenty-nine (29) contributions in collections by eighteen (18) authors; 6. contributions from professional journals of a scientific nature (A1, A2…) - a total of thirty-seven (37) contributions by twenty-four (24) authors, and 7. contributions from “weekly, monthly, Bible Today” - a total of one hundred and sixteen contributions) by eleven (11) authors. The wish and intention of the author of the article is to be of help to all colleagues, but also to all students and lovers of the Word of God, who deal with the Bible and for whom this article can make it easier to find the title of a certain topic.

Prilog donosi hrvatsku biblijsku bibliografiju koja je objavljena u konzultiranim časopisima na hrvatskom jeziku, u Republici Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Ovo je nastavak knjižice koju je pod naslovom “Biblijska bibliografija - fragmenti. Prilozi za hrvatsku biblijsku bibliografiju (1945. - 2010)” objavilo Hrvatsko biblijsko društvo godine 2013. u Zagrebu, a donosi bibliografiju u razdoblju od 2011. Do 2015. godine. Navode se konzultirani časopisi (23), bibliografije (1), izdanja Biblije (7), prigodna izdanja Biblije (10), priručnici (4), doku- menti (1), skripte (4), prijevodi na hrvatski jezik (3), monografije (31), zbornici (25), prilozi iz zbornika (60 priloga od 39 autora), prilozi iz stručnih časopisa znanstvenog karaktera (A1, A2) (78 priloga od 44 autora), prilozi iz tjednika, mjesečnika, Biblija danas (345 priloga od 72 autora).

Ovaj prilog je nastavak priloga istih autora pod naslovom “Starozavjetna biblijska bibliografija na hrvatskom jeziku (2011.-2015.)” i donosi novozavjetni dio biblijske bibliografije koja je objavljena u konzultiranim časopisima na hrvatskom jeziku, u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Nastavak je to “Priloga za hrvatsku biblijsku bibliografiju (1945.-2010.), koju je objavilo Hrvatsko biblijsko društvo u Zagrebu 2013.g., a donosi kao i starozavjetni dio bibliografiju u periodu od 2011.-2015. godine. Navode se: priručnici (1 naslov od jednog autora), monografije (18 naslova od 11 autora), prijevodi (2 naslova od 2 autora), propovijedi (6 naslova od 3 autora), prilozi iz zbornika (31 naslov od 26 autora), prilozi iz stručnih časopisa znanstvenog karaktera (A1, A2…) – (99 priloga od 58 autora), te prilozi iz tjednika i mjesečnika (406 priloga od 77 autora).

Članak polazi od antropomorfizama koji se u Bibliji često uporabljuju: Bog ima osjećaje i slično kao čovjek, on se ljuti, ali on se i kaje. Navodi se najprije nekoliko primjera za takvo Božje »raspoloženje«. Ne samo u Hebrejskoj Bibliji nego je i općenito u povijesti religija poznato da se Bog, ali i božanstva ljute i da čovjek računa s tim fenomenom. Analizirajući pojam אף ʾaf (nos, nosnice, srdžba, ljutnja) i neke slične pojmove istoga semantičkog polja navode se biblijska mjesta koja to ilustriraju. Nakon toga se na primjeru knjige jednog proroka, u ovom slučaju Ezekiela, navode svi tekstovi koji donose taj pojam u svojem kontekstu. Kao primjer Božjeg »kajanja« navodi se jedan kratki tekst iz knjige Jonine (Jona 4, 10), koji donosi paradoksalnu situaciju: prorok Jona se srdi upravo zbog toga, jer se Bog »kaje«, odustaje od svojeg nauma kažnjavanja velikog i grešnog, ali poganskog grada Ninive, jer su se stanovnici Ninive pokajali i odvratili od svojih grijeha.

Prilog želi prikazati Salomona, izraelskoga kralja čija nam je povijest prikazana u knjigama o kraljevima, te isto tako dijelom u knjigama Ljetopisa, čiji su tekstovi mlađi. Prilog je strukturiran u ukupno devet dijelova. Povijesni okvir, u kojemu se govori na temelju biblijskih izvora, sadržaj je prvoga dijela. Salomonovo rođenje sadržaj je drugoga dijela, a uspon na vlast donesen je u trećemu dijelu. Četvrti dio govori o Salomonu kao graditelju, a peti i šesti o njegovim diplomatskim sposobnostima. O Salomonu kao neskromnom, rastrošnom kralju govori sedmi dio priloga, a osmi o Salomonu kao trgovcu. Deveti dio govori o Salomonu kao mudracu, koji će postati paradigma starozavjetnoga mudraca, a na kraju priloga govori se o Salomonovu zalazu te o dezintegraciji kraljevstva. Ono što u biblijskim tekstovima nalazimo uglavnom je plod kasnijih refleksija i više govori o prilikama u vrijeme kada su tekstovi nastali, nego o stvarnom, ili pretpostavljenom vremenu, desetom pretkršćanskom stoljeću, kada je, kako se povjesničari uglavnom slažu, povijesni Salomon živio i djelovao, ali u mnogo skromnijem obliku, nego kako to biblijski tekstovi prikazuju. Salomon je učinjen paradigmom vrijednom nasljedovanja gotovo u svim segmentima. Narod koji je živio u teškim okolnostima trebalo je podsjećati na „slavnu“, glorificiranu prošlost, i tako davati nadu za budućnost.

U sklopu projekta “Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života” autori istražuju na koji se način u Hrvatskoj očituje vjera u obitelji. Prema crkvenom nauku obitelj je “kućna Crkva” i osnovna zajednica odakle treba proistjecati svekolik ljudski i kršćanski odgoj. Prema tom istom nauku temeljni načini očitovanja vjere u obitelji bili bi zajednička nedjeljna euharistija, obiteljska molitva, razgovor o vjeri i odgoj u kršćanskim vrednotama. Prema našem istraživanju ispitanici svoju vjeru u obitelji u većem broju izražavaju obilježavanjem vjerskih blagdana (92, 0 %) i blagoslovom kuća (84, 8 %). Razmjerno je visok postotak onih koji to čine i vjerskim odgojem djece (73, 4 %) i pohađanjem nedjeljne mise (50, 3 %). U odnosu na prijašnja vremena smanjuje se broj onih koji razgovaraju o Bogu i vjerskim temama (46, 9 %). Razmjerno visok postotak ispitanika živi svoju vjeru izvan obitelji (40, 6 %), dok je nizak broj onih koji čitaju Bibliju (22, 9 %) i njeguju obiteljsku molitvu (14, 3 %). Glede diferencijacija valja zapaziti znatno veći izražaj vjere u žena negoli u muškaraca, te izraženiju vjersku praksu u manjim mjestima. Prema tome, ne poklapaju se prioriteti koje ističe crkveni nauk s prioritetima vjernika. Nadalje, Crkva bi se trebala pozabaviti diferenciranim pristupom s obzirom na spol i mjesto stanovanja ispitanika.

Prilog o vjeri u knjizi Joninoj treba vidjeti u kontekstu Godine vjere koju je Papa Benedikt XVI. proglasio 11. listopada 2012. i koja traje sve do 24. studenoga 2013. Govoreći o knjizi Joninoj, treba reći da ona nije tipična proročka knjiga, nego bi više pripadala pripovijestima. Nemamo poziva proroka, nemamo velikih prorokovih akcija. Riječ Gospodnja dolazi Joni dva puta, prvi puta on se ne odaziva, nego pokušava pobjeći od Boga, izbjeći izvršenje Božjeg naloga. Tek drugi puta Jona shvaća poziv ozbiljno, odlazi u Ninivu, propovijeda Ninivljanima i oni, ne pitajući mnogo i ne ispitujući Jonu tko je i odakle je, povjerovaše njegovoj riječi i promijeniše stil života, obratiše se od svojih zlih djela. Glagol aman (hifil), pojavljuje se jedan jedini puta u tekstu knjige Jonine, i to Jon 3,5, a označava u našem kontekstu radikalni zaokret u životu Ninivljana. Zahvaljujući njihovoj vjeri, Jahve ih je poštedio od sigurne propasti. Ta se činjenica ne sviđa Joni koji protestira i čini se kako bi više volio propast nego obraćenje Ninive. Tako ovaj cijeli spis, koji ima svega 48 redaka, možemo shvatiti i kao pripovijest o tvrdokornom, neposlušnom proroku, koji je Hebrej, ali ima lošije vjerničke karakteristike od Ninivljana, koji su istina nežidovi, ali se na prorokovu riječ obraćaju i pokoravaju se volji Božjoj. Jahve je milosrdni Bog koji se brine o svim narodima i o svim živim bićima., This article about faith in the Book of Jonah should be seen in the context of the Year of the Faith, which was proclaimed by Pope Benedict XVI on October 11, 2012 and which lasted until November 24, 2013. Regarding the Book of Jonah, it should be noted that this is not a typical prophetic book, but belongs more to the narrative books of the Bible. There is no call to prophecy and no major prophetic action. The Word of the Lord comes twice to Jonah: the first time he does not respond, trying instead to run away from God and to avoid carrying out His commands. Only on the second occasion does Jonah respond to the call seriously: he goes to Nineveh and preaches to the people of Nineveh. Without challenging Jonah or demanding to know who he is or where he is from, the people believe his words and change their way of living, repenting their evil conduct. The verb aman (hiphil) appears only once in the Book of Jonah, in Jon 3:5, and in the context it may be taken to mean a radical change in the way of life of the people of Nineveh. Thanks to their faith, the Lord spares them from certain disaster. Jonah is not happy with this and he protests; and it seems that he would prefer the people of Nineveh to suffer disaster rather than to be converted. As such, the whole book, which has only 48 verses, can be understood as the story of an intolerant, disobedient prophet who is a Hebrew but whose religious characteristics are inferior to those of the people of Nineveh, who are non-Jews but who repent, at the word of the prophet, and obey the will of God. The Lord is a merciful God who takes care of all peoples and of all living beings

Dugačak je put nastanka monoteizma u Izraelu. Kao narod i nacija nastali su u točno određenom ambijentu i u točno određeno vrijeme. Ono što se na temelju biblijskih tekstova može zaključiti je da imamo štovanje Boga od prvih stranica Biblije, ali su tekstovi koji to svjedoče zapisani daleko kasnije u vremenu poslije babilonskog sužanjstva (6. odnosno 5. pretkršćansko stoljeće). Jahve se pojavljuje u kontekstu izlaska iz Egipta i povezan je sa Mojsijevom skupinom. Ako pretpostavimo da je to 13. pretkršćansko stoljeće, trebalo je još 700-800 godina dok je Jahve konačno postao nacionalni Bog Izraelaca a ostala božanstva koja se uz njega pojavljuju polako nestanu. Presudnu ulogu u nastanku teoretskog monoteizma ima uz ostale nama nepoznati prorok kojega nazivamo Deuteroizaija, a koji jasno i glasno definira da božanstva koja se pojavljuju uopće nisu bogovi, nego da je Jahve jedini Bog. Preteče ovog anonimnog proroka možemo vidjeti u liku proroka Ilije, koji je protagonist Jahvizma, te u prorocima 8. pretkršćanskog stoljeća, koji kritiziraju štovanje Baala kananejskoga, ali i u proroku Jeremiji koji zahtijeva novo srce, u kojem će biti upisan zakon Jahvin.

Prilog o vjeri u knjizi Joninoj treba vidjeti u kontekstu godine vjere koju je Papa Benedikt XVI. proglasio 11. listopada 2012. i koja traje sve do 24. studenoga 2013. Govoreći o knjizi Joninoj, treba reći da ona nije tipična proročka knjiga, nego bi više pripadala pripovijestima. Nemamo poziva proroka, nemamo velikih prorokovih akcija. Riječ Gospodnja dolazi Joni dva puta, prvi puta on se ne odaziva, nego pokušava pobjeći od Boga, izbjeći izvršenje Božjeg naloga. Tek drugi puta Jona shvaća poziv ozbiljno, odlazi u Ninivu, propovijeda Ninivljanima i oni, ne pitajući mnogo i ne ispitujući Jonu tko je i odakle je, povjerovaše njegovoj riječi i promijeniše stil života, obratiše se od svojih zlih djela. Glagol aman (hifil), pojavljuje se jedan jedini puta u tekstu knjige Jonine, i to Jon 3, 5, a označava u našem kontekstu radikalni zaokret u životu Ninivljana. Zahvaljujući njihovoj, vjeri Jahve ih je poštedio od sigurne propasti. Ta se činjenica ne sviđa Joni koji protestira i čini se kako bi više volio propast nego obraćenje Ninive. Tako ovaj cijeli spis, koji ima svega 48 redaka, možemo shvatiti i kao pripovijest o tvrdokornom, neposlušnom proroku, koji je Hebrej, ali ima lošije vjerničke karakteristike od Ninivljana, koji su istina nežidovi, ali se na prorokovu riječ obraćaju i pokoravaju se volji Božjoj. Jahve je milosrdni Bog koji se brine o svim narodima i o svim živim bićima.

U Dodekaprophetonu nalazimo između ostalog trojicu malih proroka Malahiju, Joela i Jonu. Prilog daje kratki prikaz vremena i teološke poruke ovih trojice proroka.

Prikaz svih vlastitih misala i časoslova Đakovačke i Srijemske biskupije, te mađarskih i franjevačkih misala koji se odnose na svece vlastite Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Prikaz i analiza svih vlastitih svetkovina blagdana i spomendana prema važećem Vlastitom kalendaru Đakovačke i Srijemske biskupije. Za svakog pojedinog sveca donose se osnovni podaci o o njegovu životu i o njegovu štovanju, te što o njima stoji u važećem Časoslovu. Prikaz svih misnih molitava prema svim vlastitim misalima. Donose se misna čitanja, s kraćim uvodom i komentarom, Isto tako se donosi, gdje je to slučaj, latinski i hrvatski tekst pasije (akta) pojedinog srijemsko-panonskog mučenika

Prilog za hrvatsku biblijsku bibliografije na hrvatskom jezičnom području, na temelju časopisa A1 i A2, te drugih navedenih publikacija (tjednika, mjesečnika). Svaka je bibliografska jedinica numerirana. Na koncu pojmovno i imensko kazalo.

Na temelju biblijskih izvješća iz Prve i Druge knjige Samuelove, Prve knjige o kraljevima, drugih biblijskih spisa te izvanbiblijskih dokumenata, daje se prikaz nastanka monarhije u Izraelu. Biblijski su tekstovi, odnosno njihov nama poznati oblik, koji danas posjedujemo, redigirani daleko kasnije i iz određene teološke perspektive. Trebamo ih promatrati kao teološke, a ne kao povijesne tekstove, jer se ne uklapaju ni u klasičnu, ni u modernu historiografiju. Stotinjak godina trajala je „ujedinjena monarhija“, kako je biblijski tekstovi prikazuju. Tekstove možemo klasificirati kao monarhijske, odnosno kao antimonarhijske, ali u biblijskim knjigama nisu točnije razgraničeni. Protiv svoje volje, ali po nalogu Gospodinovu, Samuel je pomazao Šaula za prvoga izraelskog kralja. Jer se isti ogriješio o nalog Gospodinov, bio je odbačen, a Samuel dobiva nalog da pomaže Davida za kralja. Biblijski tekstovi donose dvostruku sliku Davida. S jedne strane uspješan i pobožan kralj, a s druge strane negativan lik koji se, između ostaloga, ogriješio i o svojega vojnika Uriju i njegovu ženu. Njegov nasljednik Salomon dolazi na vlast spletkama i borbom za prijestolje. Slovi s jedne strane kao mudrac 'par excellance' u Izraelu, s druge strane vlada vrlo neskromno, tako da njegovi podanici jedva čekaju kraj njegove vladavine. Poslije Salomona dolazi do podjele kraljevstva na Sjever i Jug, na Izrael i na Judu. Jeroboam, koji je od Salomona pobjegao u Egipat, vraća se nakon Salomonove smrti u Izrael i odcjepljuje deset sjevernih plemena od Jude, jer je Roboam, Salomonov nasljednik, kanio nastaviti vladati željeznom rukom, slično kao Salomon. Od kasnijega, deuteronomijskoga autora, Jeroboamova je vladavina ocijenjena kao „istočni grijeh“, jer je pored političke podjele kraljevstva izazvao i vjersku podjelu činjenicom da je na sjeveru u Danu i na jugu u Betelu dao postaviti likove junaca kojima su Izraelci hodočastili i kojima su se klanjali, a isto je shvaćeno kao idolatrija, jer se Gospodina, Jahvu, moglo prema deuteronomijskom autoru legitimno štovati samo u Jeruzalemu.

Daje se tumačenje pojma vjera na temelju leksikografskih nalaza, te onda neki konrketni primjeri biblijskih vjernika koji služe kao paradigma vjernika.

Sveopća molitva na koncu službe riječi vuče svoje podrijetlo još iz apostolskih vremena, te je jedna od najstarijih sastavnica kršćanskoga bogoslužja uopće. Kada je ona koncem 5. st. zamijenjena litanijskim molitvama prije službe riječi, sveopća molitva je na svome originalnom i logičnom mjestu – nakon homilije – ostala samo u bogoslužju Velikoga petka, i to od 3. st. do danas. Danas se sastoji od deset poziva na molitvu s odgovarajućim molitvama za različite potrebe: za Crkvu, papu, biskupe, vjernike, katekumene, jedinstvo kršćana, Židove, nekršćane, nevjernike, upravitelje država te za različite potrebe. Tijekom povijesti neke su molitve promijenjene (molitva za cara zamijenjena je molitvom za upravitelje država), neke dodane (za one koji ne vjeruju u Boga), a neke posve izmijenjene (molitva za Židove, za jedinstvo kršćana i za nekršćane). Sveopća molitva Velikoga petka dragocjena je baština Crkve, a po sebi i model kako bi se ponovno mogla oplemeniti sveopća molitva u sklopu euharistije.

Geneza monoteizma u Izraelu ima dugu povijest. Daje se tumačenje pojma sinkretizam koji označava istovremeno štovanje ne jednog Boga nego više božanstava.Čisti monoteizam je relativno mlad fenomen i pojavljuje se u kasnijoj povijesti Izraela.

U uvodnom dijelu priloga daje se kratka biografija proroka Ezekiela. Podatci su vrlo oskudni, tako da se teško može govoriti o pravoj biografiji, više zapravo o obrisima i minimalnim podatcima. Prorok Ezekiel pozvan je od Gospodina u vrijeme babilonskog sužanjstva. Govoreći o samom spisu, donose se prijedlozi podjele teksta Ezekielove knjige s tim što treba reći da glede toga ne postoji konsenzus među autorima. Tekst Ez 20, koji se u daljnjem dijelu rada analizira, ima simptomatičan naslov – Izraelove opačine. Starješine dolaze proroku i žele od njega konkretan odgovor glede sužanjstva, odnosno trajanja i kraja sužanjstva, a prorok u ime Božje odgovara nabrajajući grijehe naroda počevši od Egipta pa sve do momenta kada starješine dolaze proroku. Izraelci su prakticirali štovanje božanstava, a to se direktno protivi prvoj Božjoj zapovijedi koja je izričita i zahtijeva isključivo štovanje samo Jahve i nikoga drugoga. Prorok ne daje nikakav konkretan odgovor kada će naime biti kraj sužanjstva, ali isto tako ostavlja mogućnost da će se Bog smilovati svome narodu. Konačna odluka nije još donesena, jer Gospodin ne želi propast, nego spasenje svoga naroda. Na Izraelcima je odbaciti kumire, druge bogove i štovati samo Jahvu i to ne na uzvišicama (bamot), nego u Jeruzalemu, koji će postati duhovni centar svijeta. Ljudima koji su klonuli prorok ipak naviješta nadu da Jahve ostaje kralj svoga naroda, da će ga ponovno moći štovati u svojoj zemlji. Uvjet je odbaciti idolatriju i prihvatiti pravoga Boga. Bog, koji je vjerni Bog, pruža narodu mogućnost ostaviti kumire i obratiti se Jahvi. Na narodu je prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu.

Prilog se bavi hrvatskom biblijskom bibliografijom koja je objavljena u posljednjih pet godina (2006.-2010.) na hrvatskom govornom području. Pregledani su časopisi, tjednici i novine iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine te zbornici koji su u tom razdoblju objavljeni. Osim originalnih priloga na hrvatskom jeziku navedeni su i prijevodi teoloških djela s biblijskom tematikom. U ovu temu svakako spadaju i izdanja Biblije (bilo cijele, bilo pojedinih knjiga) na hrvatskom jeziku. Prilog ima, uz uvod i zaključak, ukupno 6 dijelova: izdanja Svetog pisma (ukupno 14) ; monografije (ukupno 22 naslova od 16 autora) ; zbornici i prilozi s biblijskom tematikom iz zbornika (10 zbornika sa 29 priloga od 20 autora) ; prilozi iz stručnih časopisa znanstvenog karaktera (ukupno 41 prilog od 22 autora) ; 5 prijevoda djela s biblijskom tematikom te 6. dio koji donosi priloge iz tjednika, mjesečnika i časopisa koji nemaju znanstveni karakter (ukupno 224 priloga od 35 autora).

Među starozavjetnim proročkim knjigama kršćanskog kanona nalazimo i knjigu Danielovu. Imamo prijelaz od profetizma prema apokaliptici. Prilog daje kratki pregled navedenog povijesnog perioda kojega opisuje knjiga proroka Daniela.

Prilog donosi pregled novozavjetne biblijske bibliografije koja je objavljena u posljednjih pet godina (2006.-2010.) na hrvatskom govornom području. Pregledani su časopisi, tjednici i novine iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te zbornici koji su u tom razdoblju objavljeni. Osim originalnih priloga na hrvatskom jeziku navedeni su i prijevodi teoloških djela s biblijskom tematikom. Osim uvoda i zaključka prilog ima ukupno 5 dijelova: monografije (ukupno 15 naslova od 10 autora) ; 8 prijevoda djela s biblijskom tematikom, zbornici i prilozi s biblijskom tematikom iz zbornika (9 zbornika sa 49 priloga od 32 autora) ; prilozi iz stručnih časopisa znanstvenog karaktera (ukupno 45 priloga od 27 autora) ; 5. dio donosi priloge iz tjednika, mjesečnika i časopisa koji nemaju znanstveni karakter (ukupno 264 priloga od 33 autora).

Daje se prikaz biblijskih izvještaja o stvaranju svijeta na temelju biblijskih tekstova u Knjizi Postanka te drugih starozavjetnih tekstova

U članku su predstavljeni najvažniji rezultati znanstvenog istraživačkog projetka pod nazivom "Kršćanski identitet i kvaliteta bračnog i obiteljskog života", kojeg je proveo tim profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu sa suradnicima.

Savez, u hebrejskom berit, je jedan od središnjih pojmova Starog zavjeta, a kao pojam nalazi se gotovo u svim starozavjetnim biblijskim knjigama. U svom prilogu autor nakon uvodnih riječi, gdje općenito govori o Savezu, pojmu koji ima široku lepezu značenja i može značiti privatni zavjet, ugovor dviju (jednakih) osoba, ugovor dvaju kraljeva ili država, savez između Boga i izraelskog naroda, najprije govori o etimologiji pojma berit, koja još uvijek nije dovoljno razjašnjena, te navodi primjere prevođenja ovog pojma u starijim prijevodima (Targum, Septuaginta, Aquila, Symmachus, Theodotion, Vulgata, Vetus latina), te u starijim hrvatskim prijevodima (Matija Petar Katančić, Ivan Matija Škarić, Bartol Kašić, Valentin Čebušnik, Antun Sović, Ivan Evanđelist Šarić). Autor zatim govori o značenju pojma berit unutar hebrejske Biblije. Ovaj pojam nalazimo kako u sakralnoj, tako u profanoj sferi. Nakon toga autor analizira tekstove iz Druge knjige o kraljevima gdje se pojam pojavljuje ukupno 12 puta. U ovoj knjizi se nalaze mlađi starozavjeti tekstovi koji su pisani u vrijeme kada ovaj izraz postaje sinonim za toru-Zakon. Većina tekstova u 2 Kr se odnosi na Savez Boga i naroda, Jahve i Izraela, a u datom kontekstu Savez je sinonim za Toru. Držanje Saveza zapravo znači držanje Dekaloga, odnosno prije svega Prve Božje zapovijedi.

Mali judejski gradić Betlehem ima svoju dugu povijest u starozavjetnim tekstovima kao Davidov grad, kasnije kao mjesto rođenja Isusova. Prilog daje tekstove proroka koji govore o ovom gradu.

Među starozavjetnim mudrosnim spisima knjiga Jobova ima vrlo važno mjesto. Prilog daje kratki pregled ovog starozavjetnog spisa i kratko ulazi u problematiku patnje nedužnog pravednika.

Kako se starozavjetni čovjek ponašao prema putniku, slučajnom prolazniku - refleksije na temelju nekih starozavjetnih biblijskih tekstova.

Radi se o odnosu starozavjetnog čovjeka prema smrti, mrtvima - daje se kratki pregled na temelju starozavjetnih biblijskih tekstova

Gospodin daje svoga Duha određenim osobama koje u doba teških vremena i krize vode njegov narod. Imamo oblik teokracije koji se provlači kroz dobar dio povijesti Izraela

Daje se kratak biblijski pregled pojmova kazna, kažnjenik, zatvorenik i ponašanje biblijskog čovjeka i društva prema navedenim osobama.

U knjizi Živa voda - majim hajim. Teološko značenje vode i njezina uloga u spasenu svijeta, Zagreb 2008 autor obrađuje značajne tekstove iz Hebrejske Biblije kao i iz Novoga zavjeta o teološkom, životnom i simboličnom značenju vode. Autor je uključio značajan broj važnih biblijskih tekstova o vodi ističući pojedine teološke aspekte u tim tekstovima i obrađujući te tekstove iznoseći pojedine biblijske značajke, Strukturu knjige je označio ovako: Nakon kratkoga uvodnoga dijela obradio je sljedeće teme: Religiozno povijesna pozadina pojma voda ; Kozmogonije ; Osnovne značajke vode u Bibliji ; Voda kao pra-element ; Voda u kontekstu stvaranja ; Voda kao blagoslov ; Voda kao opasnost i prokletstvo ; tehôm - Crveno more ; tehôm kao prirodni fenomen, stvorenje ; Voda kao prirodni element ; Voda kao opasnost ; Voda kao metafora: (slabost) ; Neutralna značenja ; Izvor vode/rijeka ; Voda kao urin ; Voda kao temelj života i blagostanja ; Vode potopa: Post 6, 9- 8, 14 ; Vode Nila pretvorene u krv - Izl 7, 17-21 ; Prijelaz preko Crvenog mora - Izl 14, 21-31 ; Gorke vode - Izl 15, 22-25 ; Pitka voda u pustinji - Izl 17, 1-7 ; Prijelaz preko Jordana - Jš 3, 1.7- 8.11-17 ; 4, 4-7.18 ; Prijelaz preko Jordana (Ilija i Elizej) 2 Kr 2, 8-14 ; Ozdravljenje izvora kod Jerihona 2 Kr 2, 19-22 ; Voda budućnosti – voda života Ez 47, 1-12 ; Isus hoda po vodi - Mt 14, 22-32 ; Razgovor sa Samarijankom – Iv 4, 1-15 ; Voda ozdravljenja - Iv 5, 1-9 ; Eshatološka voda Iv 2 ; Isus kao izvor vode - Iv 7, 37-39 ; Ozdravljenje slijepca od rođenja - Iv 9, 6-11 ; Živa voda - Otk 22, 1-2 ; Neki drugi vidovi vode u Bibliji ; Izvori - ’ ajin ; Rijeke, vadi ; More – jam ; Bunari, zdenci ; Voda pranja i čišćenja - Lev 14, 2-9.33-57 ; Voda krštenja. Iz navedene strukture razvidno je da je autor zahvatio fenomen vode veoma široko te da su sami naslovi veoma zanimljivi jer ukazuju na multifunkcionalnu dimenziju i značenje vode u biblijskim tekstovima. U tom smislu knjiga je po odabiru teme zanimljiva, korisna i dobrodošla u naš hrvatski teološki prostor. Metoda kojom se autor služio fluidna je i u izboru i u provedbi. Autor se odlučio na iščitavanje značenja vode iz samih biblijskih tekstova analizirajući tekstove manjim dijelom povijesnokritičkim metodama, a znatno više osvjetljujući tekst povijesnoreligijskim spoznajama o pojedinim biblijskim događajima iz izvora okolnih naroda. Jezik je jednostavan, jasan, tekst čitak i razumljiv. Poruka informativna i prenesena u narativnom predočenju.

Prilog daje prikaz načina zajedničkog života u Palestini prije i nakon ponovnog ustanovljenja palestinske države.

Prilog se bavi egzistencijalnim pitanjima ljudskog života: život poslije ovog života. U starozavjetnim tekstovima nalazimo lagani razvoj ideje o životu poslije smrti, a mlađi starozavjetni tekstovi svjedoče o vjeri u prekogrobni život.

Koncem 2006. godine izlazi iz tiska Biblija - Sveto pismo Staroga i Novog zavjeta. Preveo ju je Ivan Ev. Šarić ; I. popravljeno izdanje. Izdavači su Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb ; Vrhbosanska nadbiskupija, Sarajevo i Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb. Ovo je najnovije izdanje Šarićeva prijevoda Svetog pisma. U svom prilogu koji se sastoji od dva dijela autor najprije daje kratki pregled prijevoda Biblije na hrvatski jezik, počevši od onog Bartola Kašića, koji je dugo morao čekati da bude objavljen ; Matije Petra Katančića, koji prevodi latinski tekst Vulgate, a njegov prijevod posthumno, u šest svezaka (četiri sveska Starog i dva sveska Novog zavjeta) izdaje Grgur Čevapović ; Matije Ivana Škarića, koji isto tako prevodi latinsku Vulgatu i izdaje svoje djelo u Beču u dvanaest svezaka (osam svezaka Starog i četiri sveska Novog zavjeta). Početkom dvadesetog stoljeća Valentin Čebušnik počinje prijevod Starog zavjeta, ali ga ne uspijeva dovršiti. Antun Sović je napravio prijevod s originalnih jezika, ali on zbog osobitosti njegova jezika nije bio prihvaćen, te je ostao neobjavljen. Sarajevski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić prevodi cijelo Sveto pismo koje izlazi 1941-1942. godine u Sarajevu. Zbog ratnih vihora Šarić odlazi u emigraciju, te završava u Španjolskoj. Tamo je radio na drugom izdanju Svetog pisma, koje izdaje Luka Brajnović u Madridu 1960. godine. U međuvremenu je izašlo još nekoliko izdanja Šarićeva prijevoda Novog zavjeta. Godine 1998. u Čakovcu izlazi protestantizirano prvo izdanje njegova prijevoda Svetog pisma (izostavljene su deuterokanonske knjige), a godinu dana kasnije i drugo izdanje ovoga istog prijevoda s malim izmjenama. Drugi dio priloga će obraditi I. popravljeno izdanje iz 2006. god.

Kurze Darstellung der Kriegsgeschehen in Bosnien und Herzegowina (1992-1995) und Kroatien (1991.-1995) und die damit verbundene Arbeit der Nationalcaritas an humanitärer Hilfe, aber auch an der Versöhnung zwischen den Ethnien.

Autor donosi kratki prikaz prijevoda Svetog pisma Starog (i Novog) zavjeta sarajevskog nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića. Godine 1940. Šarić dobiva nalog od Biskupske konferencije da napravi prijevod Staroga zavjeta, a kako se čini on samoinicijativno prevodi i Novi zavjet kako bi čitateljstvo imalo cijelo Sveto pismo na hrvatskom jeziku. Šarić u predgovoru prvog sveska Staroga zavjeta kaže da prevodi s originalnih jezika, ali se služi i modernim prijevodima koje navodi. U dvije godine, 1941.-1942., objavljeno je cjelokupno Sveto pismo, i Stari i Novi zavjet. Javnost je pozitivno prihvatila ovaj poduhvat, a stručna kritika govori o žurbi, te stoga mnogim pogreškama, koje su se mogle izbjeći da se ovom radu bilo posvetilo više vremena. Autori dotadašnjih prijevoda (Bartol Kašić, Matija Petar Katančić, Ivan Matija Škarić, Petar Vlašić [Psalmi], Franjo Zagoda [Novi zavjet]) upotrijebili su mnogo više vremena za svoje prijevode. Stoga se postavlja pitanje nije li Šarić prevodio više s modernih, nego izvornih jezika. Dvadesetak godina kasnije izlazi drugo izdanje Šarićeva Svetog pisma u Madridu, a izdao ga je Luka Brajnović. Autor daje u nastavku, u nekoj vrsti »sinopse« u četiri stupca, pregled teksta latinske Vulgate, Šarićev sarajevski prijevod, Šarićev madridski prijevod, te »pretpostavljeni predložak«, Henneov njemački prijevod. Sličnosti u bilješkama i tekstu, čini se, nisu potpuno slučajne.

Prilog se bavi Šarićevim prijevodom Svetog pisma, koji je nastao u burnim godinama II. svjetskog rata. Nadbiskup Šarić je od Biskupske konferencije bio dobio zadaću, nalog da prevede Sveto pismo Starog zavjeta. Nakon završenog posla on na vlastitu inicijativu prevodi i Novi zavjet. Autor daje pregled drugih prijevoda Svetog pisma na hrvatski jezik s naznakom s kojeg su jezika činjeni. Tako navodi prijevode K ašića (s Vulgate), K atančića (s Vulgate, poslije objavio Grgur Č e v a p o v i ć ) , Š k a r i ć a ( s Vu l g a t e ) , S t a d l e r a ( s Vu l g a t e - s a m o Novi zavjet, i to Evanđelja i D jela apostolsk a), Petra Vlašića (prijevod Psalama s hebrejskog jezika), Čebušnika (prijevod ostao nekompletiran zbog prerane smrti autora), (neobjavljenog) Sovića (s izvornih jezika), te Zagode (samo Novi zavjet, s grčkog). Šarić u predgovoru piše, kako prevodi s originalnih jezika, ali recenzenti na temelju analiza ukazuju, da se uglavnom služio njemačkim prijevodima E. Hennea za Stari zavjet, a K. Röscha za Novi. Šarićeva je zasluga što je u kratko vrijeme kompletno preveo Sveto pismo, ali je čini se bio premalo samokritičan da bi priznao nepoznavanje ili nedovoljno poznavanje izvornih jezika Svetog pisma.

Prilog donosi teoriju i praksu načina "lectio divina" - čitanje biblijskih tekstova bilo pojedinačno ili u skupinama.

Prilog je doprinos shvaćanju mučeništva. Starozavjetni i novozavjenti tekstovi govore o praktičnom vjerskom životu, koji ako je to potrebno uključuje i svjedočenje krvlju.

Tema je ovog interdisciplinarnog simpozija:"Stari zavjet - vrelo vjere i kulture." Autor ovog priloga daje pregled pojmova koji sadržajno odgovaraju tematici simpozija, s ograničenjem da se, kako je u naslovu navedeno, radi samo o biblijskim knjigama Ezra, Nehemija, i Prva i Druga Knjiga Ljetopisa. Rezultat rada je dosta skroman, jer nalazimo samo 12 biblijskih mjesta koja su za interpretaciju. Pojam može značiti: "Osobinu čovjeka, ljudskog bića", "osobinu Božju", isto tako može označavati apstraktno "istinu", te "Zakon Božji". Ono što se teološki apstraktnim pojmovima definira kao "vjera" u ovim knjigama sadržajno u konkretnom povijesnom ambijentu znači vjernost Tori, Zakonu.