Search

U 10 plakata prikazana je povijest i razvoj Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Plakate su pratile 3 vitrine s artefaktima i izdanjima Zavoda. Izložba je otvorena 17.5.2022. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u sklopu 9. Festivala povijesti Kliofest, a od lipnja 2022. plakati su u stalnom postavu na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Vis je, kao i drugi dalmatinski otoci, potpao pod talijansku upravu na temelju tajnog Londonskog ugovora iz 1915. godine. U Prvi svjetski rat Dalmacija je ušla kao pokrajina Habsburške Monarhije, a iz njega će izaći kao teritorij oko kojeg će se talijanska i jugoslavenska vlast sporiti. Vis je kao važna strateška, ali i simbolična točka već početkom Velikog rata to i osjetio kada se tamo sukobljavaju habsburška, talijanska i francuska mornarica. Već tada javlja se želja za pripadanjem južnoslavenskoj državi koja će do kraja rata sve više rasti o čemu svjedoče brojni izvori. Ipak, talijanske pretenzije bile su moguće temeljem Londonskog ugovora iz 1915. te su ubrzo nakon rata bile i ostvarene. Po osnivanju Države SHS, Zemaljska vlada Dalmacije već je tražila ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom do kojeg ipak neće doći sve do 1921. godine. Pokušaj rješavanje krize u periodu talijanske okupacije od 1918. do 1921. naziva se Jadranskim pitanjem koje će riješiti Saint-germanskim, Rapallskim i Nettunskim ugovorom. Vis je nedugo nakon rata (4. studenog 1918.) potpao pod talijansku upravu čime je Italija pokušala kompenzirati poraz iz 1866. što se jasno vidi po djelovanju tadašnje uprave. Talijanska okupacija Visa i Dalmacije nije bila tek vojna kao što je bilo naloženo, već se ubrzo krenulo s raspuštanjem općinskih uprava i vijeća čime se ostvarila administrativna i politička kontrola. Nedugo nakon, dolazi do uvođenja talijanskog jezika u škole, upravu i sudstvo, a za lakšu uspostavu i povećanje popularnosti na okupiranom području Talijani su se oslanjali na podršku i promociju od strane uglednih pojedinaca koji su favorizirali novu vlast. Na Visu je to primjerice Lorenzo Dojmi di Delupis. Glavni zaduženi za okupaciju bio je Giuseppe Genoeze Zerbi. Upravo je Lorenzo Dojmi di Delupis dozvolio da se viški lav prenese u Italiju što je uznemirilo lokalno stanovništvo. Talijanska vlast nakon Rapallskog ugovora ubrzo se počinje osipati i do 1. svibnja 1921. dalmatinsko područje pripast će Kraljevini SHS. Povlačenje talijanske vojske prolongirat će se sve do 1923. kada su ratificirane Santamargeritske konvencije nakon čega je samo Zadar ostao svojevrsna enklava pod talijanskom kontrolom. Vis će, na oduševljenje čitave Dalmacije, pripasti južnoslavenskoj nacionalnoj državi, što se na koncu neće iskazati dobrim za političke prilike i nove podjele među stanovništvom.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Vis je, kao i drugi dalmatinski otoci, potpao pod talijansku upravu na temelju tajnog Londonskog ugovora iz 1915. godine. U Prvi svjetski rat Dalmacija je ušla kao pokrajina Habsburške Monarhije, a iz njega će izaći kao teritorij oko kojeg će se talijanska i jugoslavenska vlast sporiti. Vis je kao važna strateška, ali i simbolična točka već početkom Velikog rata to i osjetio kada se tamo sukobljavaju habsburška, talijanska i francuska mornarica. Već tada javlja se želja za pripadanjem južnoslavenskoj državi koja će do kraja rata sve više rasti o čemu svjedoče brojni izvori. Ipak, talijanske pretenzije bile su moguće temeljem Londonskog ugovora iz 1915. te su ubrzo nakon rata bile i ostvarene. Po osnivanju Države SHS, Zemaljska vlada Dalmacije već je tražila ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom do kojeg ipak neće doći sve do 1921. godine. Pokušaj rješavanje krize u periodu talijanske okupacije od 1918. do 1921. naziva se Jadranskim pitanjem koje će riješiti Saint-germanskim, Rapallskim i Nettunskim ugovorom. Vis je nedugo nakon rata (4. studenog 1918.) potpao pod talijansku upravu čime je Italija pokušala kompenzirati poraz iz 1866. što se jasno vidi po djelovanju tadašnje uprave. Talijanska okupacija Visa i Dalmacije nije bila tek vojna kao što je bilo naloženo, već se ubrzo krenulo s raspuštanjem općinskih uprava i vijeća čime se ostvarila administrativna i politička kontrola. Nedugo nakon, dolazi do uvođenja talijanskog jezika u škole, upravu i sudstvo, a za lakšu uspostavu i povećanje popularnosti na okupiranom području Talijani su se oslanjali na podršku i promociju od strane uglednih pojedinaca koji su favorizirali novu vlast. Na Visu je to primjerice Lorenzo Dojmi di Delupis. Glavni zaduženi za okupaciju bio je Giuseppe Genoeze Zerbi. Upravo je Lorenzo Dojmi di Delupis dozvolio da se viški lav prenese u Italiju što je uznemirilo lokalno stanovništvo. Talijanska vlast nakon Rapallskog ugovora ubrzo se počinje osipati i do 1. svibnja 1921. dalmatinsko područje pripast će Kraljevini SHS. Povlačenje talijanske vojske prolongirat će se sve do 1923. kada su ratificirane Santamargeritske konvencije nakon čega je samo Zadar ostao svojevrsna enklava pod talijanskom kontrolom. Vis će, na oduševljenje čitave Dalmacije, pripasti južnoslavenskoj nacionalnoj državi, što se na koncu neće iskazati dobrim za političke prilike i nove podjele među stanovništvom.

Izložba u 10 plakata prati osnutak i razvoj knjižnične zbirke Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dok se 12 plakata osvrće na osnivače Zbirke, doajene hrvatske historiografije. Uz plakate izloženo je i nekoliko vitrina sa starom i rijetkom građom Zbirke za povijest te je popraćeno holgramskom ilustracijom (prvom takve vrste na Filozofskom fakultetu). Bila je postavljena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 15. 12. 2021. – 10. 1. 2022., a od siječnja 2022. plakati su u trajnom postavu u prostoru bivše Knjižnice Odsjeka za povijest te na policama današnje Zbirke u novoj Knjižnici Filozofskog fakulteta.

O povijesti međuratnog Visa pisano je, u historiografiji, vrlo malo i to isključivo u kontekstu političke povijesti. Grgi Novaku možemo zahvaliti na jednoj, kratkoj crtici, o razvoju društvenog života koncem 19. stoljeća, koji je tome posvetio kratki pasus u pregledu povijesti Visa, no taj nas njegov pregled stanja nikako ne može zadovoljiti i ponuditi više korisnih informacija izuzev godina osnivanja kulturnih društava i njihove funkcije. Osim Novakove kratke reference, treba spomenuti monografiju o povijesti puhačkog orkestra povodom 160-e obljetnice, Sande Vojković, koja je kvalitetom i reprodukcijom netočnih podataka, podbacila, iako je imala izvrsne izglede da postane referentnim djelom za istraživanje kulturne povijesti modernog Visa. Potaknut činjenicom neistraženosti, ali i pronalaskom novih, dosada nepoznatih izvora, koji govore o bogatoj kulturnoj baštini viške svakodnevice, ovo će se izlaganje posvetiti prezentaciji i analizi kulturno-glazbenog djelovanja u međuratnom Visu s određenim refleksijama na početke stoljeća. U prvi će plan biti stavljeno djelovanje amaterskog simfonijskog orkestra, puhačkog orkestra i zborova kao nositelja kulturne svakodnevice u gradu te će se analizirati njegov repertoar, kulturno-prosvjetno djelovanje i uloga u društvenom životu kao nositelja i promicatelja urbaniteta, kao što će se djelovanja tih društava uklapati u širi regionalni kontekst kulturnih strujanja. Kao izvori, biti će korištene neobjavljene fotografije (AHGG-Vis i privatne zbirke), arhiva partitura Glazbe Vis (AHGG-Vis), u kojoj se čuva nototeka simfonijske literature, kao i novinski članci splitskih glasila (Novo doba, Jadranski dnevnik) koja su u određenim situacijama pratila društvena i kulturna događanja u gradu. Rad će prezentirati rad kulturnih društva u kontekstu svakodnevice i djelovanja amatera glazbenika kao nositelja društvenih događanja i širenja aktualnih kulturnih fenomena kao što je i pokretanje jazz orkestra 30- ih godina o kojem imamo malo sačuvanih svjedočanstava. Iz toga se razloga, uz pisane, notne i slikovne izvore, koristi kao izvor i usmena predaja svjedoka vremena, koji su bili akteri i promatrači kulturnog djelovanja i te su nam reminiscencije dragocjen prilog proučavanja njihova viđenja kulturnih strujanja i aktualnosti minulih aktivnosti.

Ovim se radom u prvom redu problematiziraju odnosi razvoja i kontinuiteta egipatske kulture smrti gdje se dovode u pitanju suodnosi religijskih pravila za koje su kao primjer uzeti primarno Tekstovi sarkofaga, slični zapisi te religijski predmeti. Kao praktičan primjer poštivanja religije te njenog bliskog suodnosa, obrađeni su koncepti pogrebnih običaja čiji je razvoj bio imperiran egipatskim tekstovima religijskog sadržaja. Autori ustvari ovim radom pokušavaju ukazati na kontinuitete između religije i prakse, ali i na distinkciju koju pritom valja činiti.

Weather changes and their belonging manifestations in the form of meteorological phenomena have always been largely associated with economic ascents and descents, and have entailed a series of economic, cultural and political changes that have left their mark on the entire history of a particular region. Meteorological changes, but causally also those in the economy, are also visible in the 1930s in the Adriatic region, where in some cases they completely destroyed economic activities and yields. This paper deals with the disasters that plagued the island of Vis in the period from 1935 to 1939 on numerous occasions and in various occurrences. Some contemporary newspaper articles in Split’s Novo doba, Jadranski dnevnik and Jadranska straža remained, as well as detailed writings on the destruction of vineyards and yields in the fund for the Economy of the Banovina of Croatia (HDA, BH-OSG, IV, 39039-44 / 1939). The overall problem has been viewed from multiple perspectives ; variability of weather and its impact on the overall situation, natural hazards as a considerable factor in the complete destruction of viticulture and their reciprocal echoes, and people‘s perceptions of these hazards as disasters that present themselves within the confines of oral history.

Sama Šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra veliki je incident u javnom životu dotadašnje parlamentarne monarhije. Diktatura kao i svaka ostala podrazumijevala je zabranu određenih organizacija, rada stranaka, parlamenta, zabranu tiskanja novina, djelovanja novinara i njihovo ograničavanje. Upravo će se u tom periodu početi, bilo u inozemstvu, bilo na području države, razvijati tajne organizacije koje su imale u svom cilju srušiti dotadašnje stanje u Jugoslaviji. Jedna takva bila je organizacija Ustaše – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), koja je bila sastavljena od radikalnih predstavnika hrvatske desnice. U inozemstvu su pokrenuli i istoimene novine te su pripremali planove za napade na Jugoslaviju. Jedan takav jest i popularno prozvani Velebitski ustanak iz 1932. godine koji je tema ovoga rada. Zbog do sada navedenih procesa koji su zahvaćali jugoslavensko društvo u radu će se prvo pristupiti kratkoj analizi stanja Jugoslavije u razdoblju diktature i Oktroiranog ustava s posebnim naglaskom na stanje novinarstva jer je u ovom radu osnovni izvor tisak. Zatim će se u kratkim crtama opisati početni razvoj ustaške organizacije da bi se moglo prijeći na glavni dio, analize izvora, odnosno prvo će se predstaviti dosadašnje historiografske poglede da bi se onda krenulo u analizu beogradskog tiska te na koncu moglo komparacijom donijeti zaključke.

Izložba prati djelovanje 170 godina puhačkog orkestra u Visu u okvirima lokalne povijesti te se osvrće na cjelokupni glazbeni život Visa posljednjih 2 stoljeća.

Rad je posvećen 170. obljetnici postojanja puhačkog orkestar u Visu te ističe dosadašnja istraživanja o kulturnim društvima, sadašnje stanje i stanje arhiva.

Rad nudi pregled razvoja benediktinskog samostana u Komiži kao utvrde važnu za razvoj i obranu grada sabirući dosadašnje historiografske poglede i nudeći burgološku perspektivu.

Rad se bavi problematikom osnivanja samostana u Komiži i odvajanja istog od matice na Biševu. Razmatraju se dosadašnje historiografske teze i daje se novi pogled.