Search

Povijest Turaka je uistinu nejasna i dan danas, no ako je vjerovati kineskim izvorima i mitu o vučici, počinjemo ju pratiti za vrijeme konfederacije plemena Tan Tan. Tada se Turci pridružuju toj konfederaciji kao nomadska skupina od 500-tinjak obitelji te djeluju kao kovači. Negdje oko 552. opet susrećemo Turke, ali ovaj put u vlastitom carstvu. Tursko Carstvo je prošlo kroz razna turbulentna razdoblja do svog nestanka 745., nakon čega su mnoga turska plemena potražila spas na zapadu. Oguzi su također bili jedno od tih plemena, a nama su važni zbog dinastije Seldžuka koja je potekla iz te grane turskih plemena. Dinastiju Seldžuka pratimo od kraja 9. stoljeća pa sve do njezine propasti 1194., ali u nju ne ubrajamo prognani dio obitelji koji je kasnije osnovao “sultanat“ Rum. Neki od najbitnijih vladara su bili Togrul I., Alp Arslan, Malikšah te Sandžar. Togrul I. je bio prvi sultan, a Alp Arslan prvi sultan okarakteriziran kao istinski vođa muslimana. Malikšah i Sandžar su ostali zapamćeni kao dugovječni vladari čije su sposobnosti bile zaslužne za ujedinjenje svih strana Carstva. Nakon Sandžarove smrti Veliko Seldžučko Carstvo je nestalo, a kasniji vladari su neuspješno pokušali spojiti rascjepkane dijelove nekadašnje države. The history of the Turks is unclear to this day, but if Chinese sources and the myth of the wolf are to be believed, we begin to follow it during the Tan Tan Confederation of Tribes. Back then, the Turks joined the Tan Tan Confederation as a nomadic group of 500 families who acted as blacksmiths. Somewhere around 552 we meet the Turks again, but this time in their own empire. The Turkish Empire went through various turbulent periods until it's disappearance in 745, after which many Turkish tribes sought salvation in the west. The Oguzs were also one of these tribes, and they are important to us because of the Seljuk dynasty that originated from that branch of the Turkish tribes. We follow the Seljuk dynasty from the end of the 9th century until it's collapse in 1194. Of course, in this branch of the dynasty we do not include the exiled part of the family that later founded “sultanate“ Rum. Some of the most important rulers were Togrul I., Alp Arslan, Malikshah and Sanjar. Togrul I was the first sultan, and Alp Arslan the first sultan characterized as a true leader of Muslims. Malikshah and Sanjar were remembered as long-lived whose abilities were credited with uniting all sides of the Empire. After Sanjar's death, the Great Seljuk Empire disappeared, and later rulers unsuccessfully tried to merge the fragmented parts of the former empire.

Ideja ovoga završnog rada jest analizirati predodžbe o Turcima i odnos prema njima u današnje vrijeme. Početkom 2021. godine u Republiku Hrvatsku, točnije u Križevce, doselilo se oko tisuću turskih radnika, mahom muškaraca, na privremeni boravak i rad, odnosno izgradnju pruge Križevci – državna granica i u križevačkoj poduzetničkoj zoni izgrađen je montažni kamp u kojem žive turski državljani i njihove obitelji. Osnovni cilj ovog rada je istražiti i analizirati kako je povijest i njeno prikazivanje u školama i medijima utjecala na stereotipne predodžbe o Turcima u javnosti i kako je lokalno stanovništvo prihvatilo, zbog uvriježenih predodžbi, nove sugrađane. Svrha rada je također provjeriti može li se kroz pozitivno izvještavanje i prikazivanje pozitivnih reakcija utjecati da se zaboravi ružna prošlost i okrene budućnosti u kojoj se mišljenja i predodžbe mijenjaju. Metode istraživanja u ovom radu su interakcija nekoliko znanstvenih metoda – korišteno je teorijsko i empirijsko istraživanje. U teorijskom istraživanju korištena je povijesna metoda, a empirijski dio istraživanja proveden je analizom sadržaja, analizom komentara i pomoću instrumenta anketnog upitnika distribuiranom putem Interneta. Doprinos rada je razumijevanje uvriježenih stereotipa i pokušaj promjene načina na koji danas gledamo državljane Republike Turske.

Early Modern Perspectives on Islam in the Czech lands by Bartosz Paprocki and his Diadochus This thesis analyses views on Islam in the 16 and 17th century Czech Lands. Its perspective is not religionist, but rather based on confrontation with muslims (mostly Turks) as represented in selected work of Bartosz Paprocki. Specifically, the thesis looks for specific features in the authorʼs approach to the issue and reflects on them from the viewpoint of present-day historiography.

Vizantija je postepeno nestajala, a Venecija preuzimala njena strateška pomorska uporišta i vitalne ekonomske funkcije. U istoriji njihovih složenih odnosa, svakodnevi život na Mediteranu nastavio je da se odvija vođen unutrašnjim potrebama za opstankom i razvojem. Ta pojava iziskuje dublja ispitivanja. Vizantija je bila pretežno teritorijalna imperija. Fizički obrisi Mletačke republike bili su mora, obale, ostrva i pomorski putevi koji su povezivali azijski Istok i evropska tržišta. Venecija je bila sistem funkcija: navigacija, poslovanje, logistika. Konačni pad Vizantije 1453. nije podrazumevao diskontinuitete u navigaciji, poslovanju, svakodnevnom životu, institucijama. Do kraja XV veka Venecija je ostala na vrhuncu trgovačkih aktivnosti. Primer Dubrovačke republike bio je sličan, njen sistem funkcija prodirao je duboko u balkansko zaleđe, i bio više kontinentalnog karaktera. Vizantijski uticaji trajali su u Veneciji gotovo milenijum. Grad Venecija bio je politička, ekonomska, institucionalna prestonica, čuvena po raskošnom, galantnom životu. Venecija je unosila italijanske elemente u kulture grčkih svetova na ostrvima, u lukama, na Peloponezu. Imperijalna Venecija bio je sistem luka, malih kopnenih poseda i ostrva, gde se odvijao jedan poseban svakodnevni život, daleko od metropole. Geografija Venecije bila je simbolična, koliko i stvarna. Pojava Turaka na Sredozemlju okrenula je Veneciju prema jednoj koherentnijoj evropskoj politici. Venecija je ipak uspela da premosti dve epohe istočnog Sredozemlja, poznu vizantijsku i dolazeću osmansku. Mletačka politika, institucije, i pogledi na svet bili su zasnovani i na „brodelovskim“ kontinuitetima mediteranske svakodnevice i stvarnosti. Vizantijski Mediteran bio je i mletački, i trajao i u potonjim vremenima. U XVII i XVIII veku, Mediteran je i dalje bio “unutrašnje” evropsko more, životni prostor izuzetan dok je čuvao različitosti. Byzantium gradually disappeared, and Venice was taking over its naval strategic points and vital economic functions. In the history of their complex relations, the everyday Mediterranean life continued to last guided by its immanent needs of survival and prosperity. That phenomenon requires deeper examinations and research. Byzantium was a predominantly territorial empire. Venetian Republic was shaped by the seas, coasts, islands and maritime routes connecting the Middle East with European markets. Venice was a system of functions: navigation, businesses, logistics. The final fall of Byzantium in 1453 did not forcefully impose discontinuity in navigation, business, everyday life, institutions. By the end of the 15th century, Venice was at the peak of its commercial activities. The example of the Republic of Dubrovnik was similar, whose system of functions penetrated deep into the Balkan hinterland, and was more of a continental character. Byzantine influences lasted in Venice for almost a millennium. The city of Venice was a political, economic, institutional center, famous of luxury and gallant life. Venice introduced Italian elements into the cultures of the Greek worlds on the islands, in the ports, or the Peloponnese. Imperial Venice was a system of ports, small territorial holdings and islands, where a different everyday life took place, away from the metropolis. The geography of Venice was as symbolic as it was real. The appearance of the Turks in the Mediterranean directed Venice to a more coherent European policy. Venice nevertheless managed to bridge two eras of the Eastern Mediterranean, the late Byzantine and the upcoming Ottoman. The Venetian politics, institutions and worldviews were also based on the “Braudelian” continuities of the Mediterranean everyday lives and realities. The Byzantine Mediterranean was also Venetian, and lasted even in later times. In the 17th and 18th centuries, the Mediterranean was still European “inner” sea, a living space unique in preserving diversity.

U radu se obrađuje problematika vezana uz „antitursku temu“ u epskim tekstovima, tj. uz stereotipni konstrukt Turaka kao učestalog neprijatelja u književnostima na južnoslavenskim prostorima, u ovom slučaju Mažuranićevoj Smrti Smail-age Čengića (1846.) i Njegoševu Gorskom vijencu (1847.). Uz činjenicu da su objavljena u kratkom vremenskom razmaku i da se bave vrlo sličnom tematikom, semantičke veze među ovim tekstovima nisu slučajnost, obzirom na povijesne veze Ivana Mažuranića i Njegoša, te na stilske i tematske preokupacije koje u ovim djelima nastaju, između ostalog i razmjenom određenih ideja karakterističnih za razdoblje romantizma. Zajednička obilježja ovih dvaju djela navode na preispitivanje međusobnih književnih veza upravo kroz imaginarij koji se gradi na konstrukciji neprijatelja. U skladu s tim, središnji dio rada donosi imagološku interpretaciju utemeljenu na teorijskom okviru koji je ponudio Davor Dukić u studiji o figuri Protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Analizira se stupanj pozitivnih i negativnih atribucija koje se u obama epovima grade između radikalno suprotstavljenog „Mi-tabora“ i „protivničkog tabora“. Književni diskurs koji gradi sliku neprijatelja u obama je epovima oblikovan izrazito binarno, na oprekama „dobro/zlo“, uglavnom u skladu s poetikom romantizma, ali nadograđen i na poznatu epsku tradiciju. This thesis processes issues related on „anti-Turkish theme“ in epic texts that are stereotypical construct of Turks as the most common enemies in south Slavic literature, in this case The Death of Smail-aga Čengić (1846.) by Ivan Mažuranić and The Mountain Wreath (1847.) by Petar Petrović Njegoš. By the fact that they're published in a short time interval and that they're studying very similar theme, semantic relations between these two aren't coincidental, considering also the historical relations on both Mažuranić and Njegoš with their stylistic and thematic preoccupations, among the exchange of certain ideas characteristic for romantic period. Common characteristic of these two writings refer on a review of mutual literal connections properly through imagery which is being built on enemy construction. In accordance, mid part of the thesis brings out the imagological interpretation based on theoretical framework offered by Davor Dukić in his study about a figure of an Opponent in Croatian historical epics. Stage of both positive and negative attributions in each epic poem is being analyzed through radically opposed „We-encampment“ and „Opponent encampment“. Literal discourse that is building up an image of the enemy in both of these epic poems is shaped distinctively binary, through distinctions of „good/evil“, mostly in harmony with romantic poetics, but also upgraded on a famous epic tradition.

Usmena književnost najstarija je vrsta književnosti koja se odlikuje svojom dugotrajnošću i pjevačima koji su usmena djela prenosili s koljena na koljeno. Usmena književnost uvijek je prethodila pisanoj. U kasnijim razdobljima taj je proces u nekim slučajevima bio obrnut. Sustav usmene književnosti dijeli se na: lirsku poeziju, epsku poeziju, priče (pripovijetke), dramu (folklorno kazalište), retoričke oblike te mikrostrukture (poslovice, zagonetke). Jedna od vrsta lirske poezije su lirske povijesne pjesme koje svoje uporište imaju u povijesnim događajima, ratovima, junacima. Ali ipak, najviše je povijesnih pjesama o progonima i stradanjima Hrvata pod turskom okupacijom. Za analizu je uzeto devet pjesama anonimnih pjevača te povijesne tematike: Pisma od četiri grada koja su bila na Muću, Kad kauri Klis grad porobiše, Knjigu piše Deli-aga, Tuga kneza Ivana, Pivalo je Ture uz tambure, Andrijico, gorski arambašo, Mijat tomić, Kad se sjetim četrdeset pete i Uspomena strjeljanoj baki Luci Maleš. Opisuju različita povijesna zbivanja (osnutak gradova, borba s Turcima), ali povezane sličnim motivima (krv, junaštvo, rodoljublje, sukobi). Pjesme su pjevane ikavicom, uz obilovanje turcizama i arhaizama., Oral literature is the oldest type of literature and it is defined by it's permanence and oral singers who were transsmitting oral works through the years. Oral literature has always preceded written literature. In later periods, in some cases that process was opposite. System of the oral literature is divided in: lyric poetry, epic poetry, short stories (novels), drama (folk theatre), retorical forms and mycrostructures (proverbs, puzzles). Historical poems are one of the types of liric poetry that have their foothold in historical events, wars and heroes. But the most of historical poems talk about prosecutions and deaths of croatian nation under the turkish occupation. Nine poems were taken for the analisis, singed by anonymous singers and based on historical events: Pisma od četiri grada koja su bila na Muću, Kad kauri Klis grad porobiše, Knjigu piše Deli-aga, Tuga kneza Ivana, Pivalo je Ture uz tambure, Andrijico, gorski arambašo, Mijat tomić, Kad se sjetim četrdeset pete and Uspomena strjeljanoj baki Luci Maleš. The poems are describing different historical adventures (foundation of the cities, turkish struggle), but they are connected by the same motives (blood, heroism, patriotism, conflicts). Poems are written in ''ikavica'' dialect, but also abound a lot of turkish and archaic words.

Die Satiren Wir werden das Knoblauchkind schon schaukeln (1983) und Hurra, ich lebe in Deutschland (1995) des türkisch-deutschen Autors Şinasi Dikmen (geb. 1945 in Çakırgümüş bei Ladik, Türkei) beschäftigen sich mit dem Leben der türkischen Migranten, aber auch mit ihrem Zusammenleben mit den Deutschen in der Bundesrepublik Deutschland zwischen den 1970-er und 1990-er Jahren. Aus der Sicht des türkischen Ich-Erzählers werden die Geschichten über die Integration der Türken in Deutschland erzählt. Dabei verwendet Dikmen die Satire als diejenige Form, mittels derer er Kritik an individuellen, gesellschaftlichen und allgemeinmenschlichen Schwächen, sowohl bei Deutschen als auch bei Türken übt. Deutschland wird von den Türken als ein fremdes Land angesehen, weil bei ihnen hier – in Deutschland – noch immer die alten Sitten, Gewohnheiten und die patriarchalischen Verhältnisse aus der türkischen Heimat die wichtige Rolle spielen. Deutsche und Türken werden vor allem durch ihr Verhalten gezeigt und zwar in der Weise, dass viele Situationen umgekehrt dargestellt werden, so wie das Leben in Wirklichkeit hätte funkionieren sollen. Die meist interessanten satirischen Geschichten sind: „Warum feiert Ahmet?“, „Brautbeschauer“, „Wir tun so, als ob wir Deutsche wären“, „Ein Türkenbub schreibt einen Brief an Onkel Goethe“ und „Eine Reise durch Griechenland“. Mit diesen Geschichten wird das naive Verhalten der Türken ausgelacht und das Verhalten der Deutschen kritisiert. Der Einfluss der Tradition und die Wichtigkeit des Heimatlandes für die Türken werden hervorgehoben. Dominierende Bilder in diesen Satiren sind die große Rolle der Tradition, die Stellung der Frau in der Familie, Integrationsfragen und die Akzeptanz in der Gesellschaft. Der Erzähler zeigt, dass die Türken sich bemühen, sich in Deutschland zu integrieren, obwohl sie dabei auf viele Schwierigkeiten stoßen. The books Wir werden das Knoblauchkind schon schaukeln (1983) and Hurra, ich lebe in Deutschland (1995) written by the Turkish-German writer Şinasi Dikmen (born 1945 in Çakırgümüş near Ladik, Turkey) are dealing with the life of Turkish migrants and their coexistence with the Germans, in Germany from the 1970s to the 1990s. The Turkish narrator writes about the integration of Turks in the German society. A satirical form has been used to criticize individual, social and human weakness. Turks consider Germany a foreign country, because their life style in Germany is still based on traditional customs, habits and patriarchal behaviour coming from their homeland Turkey. Images of Germans and Turks are primarily presented through their behavior in a way that lots of situations show the reverse way of what actually should happen in their real life. The most interesting satirical stories are "Warum feiert Ahmet? ", "Brautbeschauer", "Wir tun so, als ob wir Deutsche wären", "Ein Türkenbub schreibt einen Brief an Onkel Goethe" and "Eine Reise durch Griechenland". These stories make fun of the naive behavior of the Turks and criticize the behavior of the Germans. They show the strong influence of tradition and the importance of the homeland Turkey for the Turks. The dominating images in these books are strong presence of the tradition, the position of a woman in the family, the problems of integration and acceptance of migrants in the German society. The narrator shows that the Turks are trying to integrate into the German society, although they are faced with many difficulties. Knjige satira Wir werden das Knoblauchkind schon schaukeln (1983; doslovno: „Još ćemo ljuljati dijete koje miriše na luk“; preneseno značenje: „Izaći ćemo već na kraj s turskim problemom“) i Hurra, ich lebe in Deutschland (1995; Hura, živim u Njemačkoj) tursko-njemačkog autora Şinasija Dikmena (rođen 1945. godine u Çakırgümüşu kod Ladika, u Turskoj) bave se životom turskih migranata, ali i njihovim suživotom s Nijemcima, u Njemačkoj između 1970-ih i 1990-ih godina. Turski pripovijedač pripovijeda priče o integraciji Turaka u Njemačkoj. Dikmen rabi satiru kao oblik pripovijedanja i kritizira individualne, društvene i općeljudske slabosti, i kod Nijemaca i kod Turaka. Turci drže Njemačku stranom zemljom, jer kod njih tu – u Njemačkoj – još uvijek veliku ulogu igraju stari običaji, navike i patrijarhalno ponašanje koji potječu iz njihove domovine Turske. Nijemci i Turci prikazani su prije svega preko svojeg ponašanja i to na način da su mnoge prikazane situacije obrnute od onoga kako bi život u stvarnosti zapravo trebao funkcionirati. Najzanimljivije satirične priče jesu: „Zašto Ahmet slavi?“ („Warum feiert Ahmet?“), „Posrednik za traženje mladenke“ („Brautbeschauer“), „Pretvaramo se da smo Nijemci“ („Wir tun so, als ob wir Deutsche wären“), „Turski dječak piše pismo stričeku Goetheu“ („Ein Türkenbub schreibt einen Brief an Onkel Goethe“) i „Putovanje kroz Grčku“ („Eine Reise durch Griechenland“). U tim se pričama ismijava naivno ponašanje Turaka, a kritizira ponašanje Nijemaca. U pričama su prikazani utjecaj tradicije i važnost domovine kod Turaka. Slike koje dominiraju u satirama jesu jaka uloga tradicije, položaj žene u obitelji, pitanja integracije i prihvaćenosti u društvu. Pripovijedač pokazuje da se Turci trude integrirati u njemačko društvo, premda se pritom susreću s mnogim poteškoćama.

In 1556 the expedition of the Bohemian troops led by William of Rosenberg marched to Hungary to help the fort Sziget besieged by Ottomans. This bachelor thesis focuses on campaign financing from resources of royal cities and tributary town Soběslav. The first chapter discusses history of the conflicts between Habsburgs and Ottoman Empire and historiography focused on Turkish topic. The conclusion of the chapter analyses primary sources helpful for this thesis. The second chapter reports the reconstruction of the whole process of the Anti-Turkish expedition in 1566. Third chapter deals with contributions of individual royal cities to help this expedition. The last chapter analyses the tax register of citizens from Soběslav, which had to show the way this tax was collected from here. The conclusion of the thesis summarizes results of research.

The bachelor thesis consists of two main parts. The first part contains a Czech translation of selected chapters from a booklet Berlin deutsch-türkisch: Einblicke in die neue Vielfalt by Dr Martin Greve and published in 2008 by The Berlin Senate Commissioner for Integration and Migration. The second part is dedicated to an analysis of the source text, mainly based on Christiane Nord's model, as well as to the presentation of the translation method, the typology of translation problems and their concrete solutions.

Ljubuški kraj zauzima iznimno važno mjesto u povijesti Hrvata. Kralj Stipan Dabiša (1391- 1395) poznat po proročanstvu koje se obistinilo, svojoj kćerki Stani darovao je Veljake. Povijesne i etiološke predaje kao i uopće nematerijalna kulturna baština ljubuškoga kraja iznimno je nedostatno istražena. Stoga se u radu navodi i multidisciplinarno interpretira četrdesetak povijesnih i etioloških predaja o ljubuškom kraju koje su zapisivane su od 2004. do 2013. godine. Te predaje govore o nastanku imena Ljubuški, a u najvećem broju tih predaja u središtu pozornosti su Ljubuša i herceg Stipan Vukčić Kosača. U narodnoj memoriji Ljubušaka do naših dana sačuvane su predaje o hercegovoj ženi Ljubi (Ljubuši) kojoj je herceg Stipan sagradio grad koji se po njoj prozvao Ljubuški. Tako je herceg Stipan nesmetano mogao živjeti sa svojom ljubavnicom Mlečankom u Blagaju. Također se pripovijeda o hercegovoj kuli Herceguši, o hercegovom blagu, o sukobu sa sinom Vladislavom kojemu je herceg Stipan obljubio nevjestu itd. Do naših dana put od Vitine, preko Slivna do Lovreća zove se Jankov put, jer je tim putem Janko Sibinjanin (Janos Hunyadi) prolazio sa svojom vojskom. Put od Vitine do Vida narod i danas zove Sekulan put prema sestriću Janka Sibinjanina koji je 1448. godine prodro na Kosovo. U tom boju Sibinjanina je izdao despot Đurađ Branković, a Sekula je poginuo. Mnoge su predaje vezane uz četiri stotine sedam godina turske okupacije Ljubuškoga. Duvanjskoga biskupa Danijela Vladimirovića Turci su mučki pogubili 1570. godine u Ljubuškome. Mnoga su stradanja Hrvati podnijeli pod turskim ropstvom. Uz danak u krvi najteži turski zločin bio je „Pravo prve bračne noći“. Groblje Bludnice ime baštini jer su na tome mjestu Turci napali kršćanske svatove kako bi oteli mladu da beg s njom proveo prvu bračnu noć. Zametnuo se krvavi boj i svi su svatovi izginuli, a uspomenu na to stradanje čuva živa predaja i ime groblja. Groblje Krvnica prozvano je jer su na tome mjestu Turci na božićnoj misi pobili sve Hrvate katolike. O stradanju svatova svjedoče predaje o krematonimu Mladi i hidronimu Mlade, kao i o svatovskim grobljima. Među povijesnim predajama u ljubuškome kraju su i one koje pripovijedaju o harambaši Andrijici Šimiću. Ljubušaci pripovijedaju i o neobičnom dubu na kojem su Švabe objesili nedužnoga čovjeka, a od tada taj dub niti raste u visinu niti u širinu.

Vođeni ekonomskim interesima, još od sredine XIII. stoljeća, u unutrašnjost srpske srednjovjekovne države počeli su se naseljavati rudari Sasi, a za njima i trgovci iz primorskih gradova. U toj novoj sredini oni će organizirati svoje zajednice, težeći da u njima okupe rimokatoličko stanovništvo, trajno ili privremeno nastanjeno u trgovima i rudnicima. Novo Brdo će od sredine XIV. stoljeća zadobiti prvo mjesto po važnosti među već tada brojnim rimokatoličkim zajednicama u unutrašnjosti Srbije. Upravo će ovaj trg i rudnik, sa značajnom rimokatoličkom kolonijom, među prvima osjetiti posljedice slabljenja i raspada srpske srednjovjekovne države. Nalazeći se na jednom od glavnih pravaca turskih prodora i privlačeći ih svojim bogatstvom, Novo Brdo bit će cilj turskih pljačkaških odreda, najvjerojatnije još za života posljednjeg vladara iz dinastije Nemanjića. Osnovna tema ovog rada jest prikaz stanja u kojem se nalazila rimokatolička zajednica u Novom Brdu tijekom osmog desetljeća XIV. stoljeća, o čemu govori i pismo Pape Urbana VI. iz veljače 1381. godine upućeno kotorskom biskupu. Turski napadi koji su uslijedili tijekom osmog desetljeća XIV. stoljeća iz korijena će izmijeniti život cjelokupnog stanovništva toga kraja. Tada će neki Kotoranin unutar novobrdske tvrđave sagraditi crkvu posvećenu svetom Nikoli. Dok su trajali turski napadi, istodobno su provođene i neke aktivnosti s ciljem podvrgavanja vjerskog života u novobrdskoj župi jurisdikciji jedne osobe, rektoru crkve svete Marije. Ta crkva bila je napuštena tijekom prvih turskih napada i u narednom razdoblju nastojalo se postići ujedinjenje ovih dvaju novobrdskih crkava., During the first half of the 14th century, due to the development of mining and trade, a significant Catholic parish, which was first mentioned in the sources in 1346, was formed in Novo Brdo. This Catholic community was initially gathered around the church built by German miners – the Saxons, and dedicated to Saint Mary. General situation in the area of Novo Brdo changed after the battle of Marica in September 1371. In a letter addressed to the bishop of Kotor in February 1381, Pope Urban VI summed up the problems faced by the Catholic community in Novo Brdo. According to the information provided to Pope by the rector of St. Mary’s, the godless Turks had for a long time been consistently attacking the area of Novo Brdo. Therefore, the rector of the church of St. Mary had to leave the aforementioned church and shelter the population from the area of the Lower Square in the fort of Novo Brdo. Shortly afterwards, probably in mid 1380s, a man from Kotor built a smaller church dedicated to St. Nicholas inside the castle of Novo Brdo. Both of these churches are mentioned in mediaeval archives, and there are some usually incomplete descriptions of these churches or their remains in later canonical references. The question of identifying and locating the church dedicated to St. Nicholas has long been open and controversial. Now we may safely state that its location is inside the castle of Novo Brdo, and its remains were visible by the end of 19th century. After the construction of the church of St. Nicholas, the question of management arose. Nicolaus de Vico, rector of St. Mary’s, asked for the Pope’s help for the newly built church to be merged with the church of St. Mary. Urban VI gave his support. Nevertheless, the efforts of the rector of St. Mary regarding the unification of the two churches, even with the Pope’s support, could not be materialised for a long time. Only the surviving sources from the 1430s point out that these churches were invicem unitarum. The letter by Pope Urban VI represents a valuable source for the events that followed in the areas ruled by the Mrnjavčević brothers after the battle of Marica. After the battle, before the end of that same year, Turkish forces reached Novo Brdo. Fleeing before them, a part of Novo Brdo population was forced to find refuge in distant Dubrovnik, bringing with them large quantities of gold and glam silver, for which Novo Brdo was known, as referenced by the chronicler of Dubrovnik Nikola Ranjina. The purpose of Turkish attacks was looting, andestablishing fear and panic among the population. The letter of Urban VI gives the description of the situation in these areas as seen from other Pope’s letters from the 1380s and other rare sources from the endangered areas.

Tema Turaka u hrvatsku književnost ulazi već sredinom 15. stoljeća. Najviše se o njima pisalo u protuturskim govorima na latinskom jeziku koje su pisali Frano Marcelo, Bernardin Zane, Fran Trankvil Andreis i dr. O osmanlijskoj opasnosti u poslanicama upućenim papama i moćnim europskim vladarima pisali su Juraj Divnić te Marko Marulić. Tema Turaka bila je česta u putopisima pa Bartol Đurđević iznosi događaje koje je stekao u vrijeme zarobljeništva. U Komentarima o mojem vremenu, Ludovika Crijevića Tuberona opisuje se povijest i karakteristika raznih naroda: Turaka, Mađara, Albanaca, Čeha i ostalih. Autor piše o nehumanim turskim odnosima prema zarobljenicima, prijateljstvu s Osmanlijama te sukobima u kršćansko-kršćanskim taborima. Pozitivno opisuje osmansku blagost prema pobijeđenima, hvali njihovu religioznost, gostoljubivost i odanost prema sultanu. Pisce 16. i 17. stoljeća također je zaokupljala tema Turaka pa su o njima pisali u dramskim tekstovima, epovima, političkim pjesmama i historiografijama. U Robinji Hanibala Lucića turski svijet nije značio samo opasnost nego i stvarno susjedstvo. Dakle, u drami se opisuje suradnja s Turcima i dobrosusjedski odnosi. Epski tekstovi opisivali su stvarne povijesne događaje, u hrvatskim zrinijadama tematizira se Sigetska bitka i hvali junaštvo Nikole Šubića Zrinskog, dok povijesnu okosnicu epa Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića Dionorića čini priča o dubrovačkim poklisarima i njihov odlazak u Istambul nakon velikog potresa. U Osmanu Ivana Gundulića govori se o mladom sultanu Osmanu, njegovu porazu u Hoćimskoj bitci te nezadovoljstvu njegove vojske koja ga svrgava s prijestolja i na kraju ubija. The topic of Turks appeared in Croatian literature already mid-15th century. They were mostly written about in anti-Turk speeches in Latin by Frano Marcelo, Bernardin Zane, Fran Trankvil Andreis and others. Juraj Divnić and Marko Marulić wrote about the great Ottoman threat in epistles addressed to popes and powerful European rulers. The topic of Turks was common in travel books and Bartol Đurđević describes the events he acquired at the time of his captivity. In the Komentari o mojem vremenu, Ludovik Crijević Tuberon describes the history and characteristics of various peoples: the Turks, Hungarians, Albanians, Czechs and others. The author writes about inhumane Turkish relations toward the prisoners, friendship with the Ottomans and the conflicts in the Christian-Christian camps. He positively describes the Ottoman leniency towards the conquered, praising their religiosity, hospitality and loyalty to the Sultan. Writers of the 16th and 17th centuries were also occupied by the theme of the Turks so they wrote about them in dramatic texts, epics, poems and political poems and historiographies. In Robinja by Hanibal Lucic the Turkish world did not signify only danger but also real neighborhood. So the drama describes cooperation with the Turks and good neighborly relations. Epic texts describe actual historical events. The Croatian zriniades discuss the Battle of Szigeth and praise the heroism of Nikola Šubic Zrinski, while the historical framework for the epic Dubrovnik Ponovljen by Jaketa Palmotić Dionorić is the story of Dubrovnik's envoys and their departure to Istanbul after the big earthquake. In Osman, Ivan Gundulić talks about the young Sultan Osman, his defeat in the Batlle of Chocim and the dissatisfaction of his army that overthrew him and eventually killed him.

Predavanje je održano povodom tristote obljetnice čudesne obrane Sinja. Posebna je pozornost posvećena kultu čudotvorne slike Gospe Sinjske.

This diploma thesis deals with minorities in the Federal Republic of Germany. It is mainly focused on the current situation of the political scene in relation to the minority issues and development of Germany as a new European multicultural superpower. The Federal Republic of Germany has experienced a significant influx of immigrants since the middle of the previous century and the number of them reaches nine percent of the total population nowadays. The most numerous group of foreigners are the Turks with more than 1,5 milion of them living there. The theme of the thesis is treated as a historical and geographic development of selected minorities in the Feredral Republic of Germany from the so-called multicultural viewpoint, which is the base stone that helps to understand both, the individuals and the groups of different cultures, which highlights the cultural diversity. Data regarding immigration of population from available sources are commented on in the framework of the quantitative research. Another point is the prognosis of immigration of population at the level of federation The aim of the thesis is to introduce the background of ethnic composition of minorities in Germany in the framework of assertion of the current immigration policy. This diploma thesis also deals with issues related to immigration, employment policy and social policy in Germany.

Autor je rad komponirao od dva poglavlja. U poglavlju „Bugaršćice“ govori se o toj vrsti poezije koja je zapisana samo kod Hrvata. Neki znanstvenici te pjesme pripisuju i/ili srpskoj književnosti, ali o tome do sada nema relevantnih dokaza. Te su pjesme nastajale u 15., 16. 17. i 18. stoljeću. Kapitalno djelo Jurja Barakovića je spjev u trinaest pjevanja, „Vila Slovinka“. Najveću estetsku vrijednost u tom djelu ima bugaršćica „Majka Margarita“ koju je Juraj Baraković ukomponirao u osmo pjevanje „Vile Slovinke“. „Majka Margarita“ je jedna od najljepših bugaršćica u kojoj majka Margarita na zadarskoj kapiji tuguje za sinom Ivanom i bratom Petrom koji su otišli u rat protiv Turaka. Tješila ju je vila Slovinka. Sin i brat nisu se vratili – poginuli su. Četiri stoljeća nakon nastanka toga djela dvojbe su još uvijek da li je Baraković zapisao ili napisao bugaršćicu „Majka Margarita“. Dvojba je i koliko je ta pjesma autobiografska. Sudbina Majke Margarite reprezentira četrnaest stoljetne sudbine neizbrojivih znanih i neznanih Hrvatica. Stoga je ta bugaršćica nadahnućem ne samo književnicima nego i drugim umjetnicima.

Nakon osmanskog osvajanja Bosne i Hercegovine na sve načine su zatirani tragovi kršćanske vjere, rušenjem crkava, progonom i ubijanjem fratara te maltretiranjem i ponižavanjem onih koji su nastavili živjeti u duhu svoje vjere. Poslije slabljenja Osmanskog Carstva, dobivaju se prve dozvole za obnovu starih i pravljenje novih crkava, tako je obnovljen samostan u Mostaru, a 1871. godine počinje izgradnja crkve u Gorancima. Radost puka u ovim krajevima zbog izgradnje crkve je bila nemjerljiva i svako je nesebično pomagao u samoj gradnji. O tim događanjima u puku Goranaca postoje mnoge predaje koje govore o samoj gradnji crkve i događajima koji svjedoče o patnjama puka toga kraja pod osmanskom okupacijom., After Ottoman conquest of Bosnia and Herzegovina traces of Catholic religion were exterminated by devastating churches, prosecution and killing of friars, mistreating and humiliating those who continued to live in the spirit of their religion. The first permissions for renovating the old and building the new churches were given after weakening of Ottoman Empire. The monastery in Mostar was renovated in that way and in 1871 building of the church in Goranci was started what caused immeasurable joy of people in these areas and almost everybody unselfishly helped in the construction. There are many traditions about happenings in Goranci and they speak about the church construction as well as events which testify about suffering of people of this area under Ottoman occupation.

This paper examines the interaction of the querela Hungariae topos and certain political commonplaces with the two less widely known elegies (Querela Hungariae de Austria and Alia querela Hungariae contra Austriam) of Michael Verancius, written in 1528. Mihály Imre in particular has tried to attend properly to this topos in his monograph (»Magyarország panasza«: A Querela Hungariae toposz a XVI—XVII. század irodalmában, Debrecen, 1995). In order to explain the context of Verancius’ poems, a survey of their classical antecedents (Ovid’s Heroides) and generic traits and metaphors (e.g. propugnaculum Christianitatis) is provided. However, the question arises: how could the genre of querela have been pressed into the service of politics? The second part of the paper offers an answer. Michael Verancius’ elegies provide an important insight into János Szapolyai’s difficult path in foreign politics, the ideological background of the Turkish–Hungarian alliance in 1528 and internal Hungarian political dissensions. This paper also highlights the importance of the genre of querela for Hungarian history in sixteenth century., Književnopovijesno proučavanje humanističkoga kruga koji je djelovao oko Ivana Zapolje (1487–1540) i, nakon njegove smrti, oko Izabele Jagelović (1519–1559) često se i u mađarskom i u međunarodnom obzoru zanemaruje zbog nedostatka relevantnih izvora ili zbog njihove slabe dostupnosti. Pozornost struke usmjerena je ponajvećma na književni rad Stjepana Brodarića i Antuna Vrančića. U ovom radu analiziraju se i objavljuju dvije malo poznate elegije Mihovila Vrančića (1513/14?–1571) Querela Hungariae de Austria i Alia querela Hun¬gariae contra Austriam. Napisane su u Krakovu 1528, kada je pjesniku bilo samo petnaest godina, pa ih možemo smatrati svojevrsnom školskom vježbom. Druga elegija zapravo je dotjerana inačica prve: po želji svojega učitelja Stanisława Hozjusza (Stanislaus Hosius, 1504–1579) mladi je Vrančić ublažio žestoki ton prvoga sastavka. No opseg svoje zadaće vjerojatno je prekoračio već samim tim što je, unatoč žanrovskim konvencijama, u pjesme unio snažne političke aluzije. Poglavita je svrha ove studije ispitati načine na koje se u Mihovilovim elegijama prožimaju topos querela Hungariae i neka opća mjesta onodobne političke literature. Da bi se objasnio književni kontekst Vrančićevih elegija, u prvom dijelu rada daje se pregled antičkih uzora (to su ponajprije Ovidijeve Heroide) i značajki žanra te tadašnjih političkih metafora (npr. propugnaculum Christianitatis). U drugom dijelu rada objašnjava se kako je žanr querela uporabljen u političke svrhe. Mihovilove elegije sadrže brojne retoričke postupke pohvale i laskanja (laudatio i adulatio), no isto tako i govor optužbe (delatio), čiji je polemički ton zacijelo usmjeren u obranu Ivana Zapolje, a protiv njegova suparnika Ferdinanda I. Habsburgovca. Najrašireniju vrstu tužaljke pjesnik je tako pretvorio u političku i pamfletističku, štoviše u propagandnu književnost. Elegije nude važan uvid u teškoće s kojima se Ivan Zapolja susretao u vanjskoj politici, u ideološku pozadinu tursko-ugarskog saveza iz 1528. i u nutarnje ugarske razmirice. Njihova osobita narav čini ih jedinstvenom pojavom u povijesti toposa querela Hungariae u 16. st.

Rad je podijeljen na tri dijela. U prvome, autor razmatra problematiku altajskih jezika te iznosi podatke o protoaltajskom rječniku i o mogućem smještaju altajske pradomovine. U drugom dijelu predstavljaju se starokineski podaci o drevnim narodima koji su živjeli na granicama Kine. U trećem dijelu rada raspravlja se o mogućim jezičnim, odnosno etničkim i povijesnim identitetima naroda označenim u kineskim izvorima, kao i o širim evrazijskim vezama i mogućoj kontaktnoj zoni u Turaniji., In the first part of the paper, the author discusses some details pertaining to the Altaic languages and the location of the Altaic homeland. As to the key question of Altaic theory – i.e. whether Turkic, Mongolic, Tungusic, Korean and Japanese form a genuine language family or separate families linked only through intercontacts and borrowings – he tentatively assumes that there is a distant genetic relationship. On the basis of a reduced list of reconstructed roots, the Proto-Altaic community seems to have been a hunting-fishing and gathering society, with perhaps some scratch farming. Social organisations were clearly patriarchal, with emphasis on age distinctions, and there are also signs of regular warfare and shamanistic activities. Much less explicate are the geographical indications regarding a possible “homeland“ – however, Proto-Altaic appears to have been spoken by a people living in a forested region, with some open fields, access to water sources, primarily in a lowland topography and near certain “badlands“ (sandy zones, salt flats and/or marshes). So far two such areas have been singled out: 1) in the East between the Central Chinese Valley, the Gobi and Manchuria; 2) in the West in the Turanian lowlands. Some researchers have much favoured a Western origin. However – as implied by genetic analysis of living populations – Proto-Altaic groups may well have lived near the Yellow River prior to the extension of the Chinese Neolithic, after which they would have been linguistically assimilated by Sino-Tibetan speakers. Yet the various Gobi cultures of this period also show links with the Turanian area. The author notes that events during the 3rd millennium B.P., including technological and ecological change, probably effected the expansion of the Altaic languages, influencing also the final articulation into various subgroups. In the second part of the paper, he deals with various ethnic groups mentioned in early Chinese sources. The list of foreign ethnonyms is large even in the Shang oracles inscriptions. As has been suggested, the Shang distinguished subdued people from hostile outer tribes, indicated by the term fang. Among the peoples noted in the Shang period, most important were the Qiang, Zhou, Quan, Guifang and Yifang. The Qiang and Zhou may have been allied against the Shang, who on their part had special ties with the Quan. The Zhou ultimately led a coalition of peoples against the last Shang ruler precisely at the moment when he was battling in the East against the Yifang. In the following Zhou period, the term fang gradually disappeared and most foreign peoples were to be denoted as Yi (formerly Yifang), Man, Rong and Di. The Zhou also faced a particular threat from the Quanrong (Quan) and in the 10th century B.P. deported many of them into outlaying regions – later the Zhou were attacked by a people of unknown origin, the Xianyun, and although the attack was repelled, by the 8th century the Quanrong revived and captured the Zhou capital. This led to the foundation of a new capital in the East, followed by several centuries in which the rulers of various Chinese states assumed a hegemonistic position. It was in this period that the Chinese finally formulated a worldview of themselves as the “Middle Kingdom“, surrounded by “barbarians of the four corners“ – i.e. Yi in the East, Man in the south, Rong in the West and Di in the North. This can be seen as the “first circle“ of foreign peoples around Ancient Chine. Yet when the Chinese state Zhao and later Qin (whose rulers may have originated from the Quanrong) expanded to the Ordos and Mongolian border, they reached also a “second circle“ of peoples – in dicated by the ethnonyms Hu, Xiongnu and Yuezhi. Sources at the time also provide often-fantastic references to even further peoples, such as the Dingling in Siberia, who would have constituted a “third circle“ around China. In the final section of the paper, the author discusses possible ethnic identities of peoples mentioned in the Chinese sources. He agrees with the idea that the Qiang were a Tibeto-Burman (Sino-Tibetan) population distantly related to the Chinese themselves, while the original Yi(fang) were probably an Austronesian grouping – although later the ethnonym was transferred to the Northeast to Tungusic, Manchurian and Korean groups. The Man are more difficult to decipher, but at least in later usage this name would also refer to Austronesian (or Thai) populations. As to the Rong and Di, they also were quite likely distantly related to the Chinese, just as the earlier Qiang, although only the name Di seems to denote a particular ethnic group, whereas Rong is used more generally. Regarding the peoples from the “second circle“ around China – the author accepts the view expressed by Edwin Pulleyblank and others that the Xiongnu (the predecessors of the later Huns) derived from non-Altaic groups around China, i.e. from a basis similar to the Rong and Di, whereas the Hu (or Donghu, “Eastern Hu“) were most likely an Altaic, primarily Mongolic population. An Altaic, but in this case Turkic identity may be postulated for the Dingling, Gekun, Xinli and other peoples that the Xiongnu encountered in the “third circle“ – i.e. in South-Central Siberia. On the other hand, the author is inclined to see the Yuezhi as a predominately Iranian group, perhaps with some Tocharian elements in it. Mounted nomadism was undoubted a trait of the Hu, Xiongnu and Yuezhi – presumably this form of livelihood arouse first among Iranian peoples to the West of the Altai range, and later shifted East, influencing population movements. In this sense, the early Xianyun invasion of China (as suggested by Jaroslav Průšek) may have reflected farther processes that ultimately brought the Yuezhi to the borders of China. Later the Xiongnu adopted the same lifestyle, and after influencing neighbouring peoples in North-East Eurasia initiated a return transfer of impulses and movements, from the East to the West. Finally the author also notes some more distant language links in Eurasia, which would imply an ancient conversion of various contacts in the Turanian area., В первой части настоящей работы автор рассматривает некоторые вопросы, касающиеся алтайских языков и местоположения алтайской родины. Что касается ключевого вопроса алтайской теории – то есть являются ли тюркская, монгольская, тунгусская, корейская и японская формы оригинальной языковой семьей или отдельными семьями, связанными лишь посредством взаимных контактов и заимствований – автор высказывает предположение, что речь идет о далеких генетически родственных отношениях. На основании ограниченного списка реконструированных корней, прото-алтайское общество, по-видимому, можно считать обществом, основными видами деятельности которого были охота, рыболовство и собирательство с элементами земледелия. Общественная организация была патриархальной, основывающейся на возрастных различиях; существуют также указания на регулярное ведение войн и занятие шаманизмом. В гораздо меньшей степени представлены географические показатели, относящиеся к возможной «родине», – однако, на прото-алтайских языках, по-видимому, говорили народы, проживавшие в лесных областях, имевших открытые поля и доступ к водным источникам – главным образом в низинах или по соседству с «плохими землями» (песчаными зонами, солончаками и/или болотами). До сих пор было выделено два подобных региона: 1) на востоке между Центральной Китайской Низменностью, Гоби и Маньчжурией; 2) на западе в Туранской низменности. Некоторые исследования отдают большее предпочтение западным истокам. Во всяком случае – как показывает генетический анализ современного населения – протоалтайские группы могли проживать близи Желтой реки перед Китайским неолитическим периодом, после чего они могли быть лингвистически ассимилированы группами, говорившими на сино-тибетских языках. И все же разнообразные культуры Гоби того периода показывают, что существовала связь с Туранской зоной. Автор подчеркивает, что события, происходившие в течение 3 тысячелетия до н.э., включая технологические и экологические перемены, возможно, вызвали экспансию алтайских языков, что повлияло также на конечное слияние с различными подгруппами. Во второй части работы автор анализирует различные этнические группы, упоминающиеся в ранних китайских источниках. Список чужих этнонимов велик даже в религиозных надписях Шана (= иньских надписьх). Шанцы различали подданых от враждебных внешних племен, именовавшихся словом фан. Среди народов, описанных в период Шана, наиболее важными считались цяны, чжоусцы, цюаньцы, гуйфаны и ифаны. Цяны и чжоусцы могли объединиться против Шана, который имел со свой стороны связь с цюаньцами. Чжоусцы возглавляли союз племен против последнего правителя Шана в момент, когда тот вел битву на востоке против ифанов. В последующий период – время Чжоу, термин фан постепенно исчез и большая часть чужих племен обозначали словами и (прежние ифан), мань, жун и ди. Чжоусцы также столкнулись с угрозой, исходящей от цюаньжунов (цюань) – в 10 веке до н.э. они депортировали большую их часть во внешние области; позднее на Чжоу напали племена неизвестного происхождения, сяньюны, и хотя нападение было отражено, к 8 веку сяньжуны возродились и захватили столицу Чжоу. Это привело к основанию новой столицы на востоке; затем, в течение нескольких последующих столетий, правители различных китайских государств завоевали господствующее положение. Именно в этот период китайцы окончательно сформировали представление о самих себе как о «Срединном Царстве», окруженном «с четырех углов варварами» – то есть и на востоке, маньцы на юге, жуны на западе и ди на севере. Это, по всей видимости, был «первый круг» чужих племен, окружавших Древний Китай. Правда, когда китайские государства Чжао и позднее Цинь (правители которых могли происходить от цюаньжунов) распространили свои владения до Ордоса и монгольской границы, они достигли «второго круга» племен – обозначенных этнонимами ху, сюнну и юечжи. Источники, относящиеся к тому времени, дают также зачастую фантастические сведения о более отдаленных народах, таких как динлины в Сибири, которые могли образовывать «третий круг» вокруг Китая. В последней части своей работы автор рассматривает возможное этническое происхождение народов, упоминающихся в китайских источниках. Он выражает согласие с теорией, по которой цяны были тибетско-бирманской (сино-тибетской) группой, связанной далеким родством с самими китайскими племенами, в то время как и (ифаны) были австронезийской группой – хотя позднее этноним был перенесен на северо-восток, к тунгусским, маньчжурским и корейским группам. Гораздо труднее расшифровать мань, но по крайней мере употребление этого термина в более позднее время также могло относиться к австронезийским (или тайским) племенам. Что же касается жунов и ди, то и они по всей вероятности были далекими родственниками китайских племен, как и цяны раннего периода, хотя название ди, видимо, обозначало определенную этническую группу, тогда как жун употреблялось как общее название. Что касается народов «второго круга», окружавшего Китай – то автор принимает точку зрения Эдвина Пуллибланка и других исследователей, согласно которым сюнну (предшественники поздних гуннов) ведут свое происхождение от не-алтайских групп, окружавших Китай, то есть от групп, сходных с жунами и ди, в то время как ху (или дунху, «восточный ху») были сходными с алтайскими группами, гланым образом с монгольскими племенами. Алтайское, в этом случае тюркское отож дествление, применимо к динлинам, гекунь, синьли и другим народам, которые сюнну включили в «третий круг» – то есть в центральной и южной Сибири. С другой стороны, автор склоняется к мысли, что юечжи были преимущественно иранской группой, обладавшей некоторыми тохарскими элементами. Конный кочевой образ жизни был несомненно чертой, свойственной ху, сюнну и юечжи – предполагается, что эта форма обеспечения средств к существованию развилась вначале в среде иранских народов, а затем распространилась на западные алтайские области, а позднее на восток, вызвав миграции населения. В этом смысле ранняя инвазия Китая сяньюнами (как указывает Ярослав Прушек) могла отразиться на более поздних процессах, которые окончательно способствовали приближению племен юечжи к границам Китая. Позднее сюнну приняли сходный образ жизни и после того, как оказали влияние на соседние народы северо-восточной Евразии, вызвали обратную передачу импульсов и движений – с востока на запад. И, наконец, автор также касается некоторых более далеких языковых связей народов Евразии, которые подразумевают различные изменения контактов в Туранской области.

Hajduci i uskoci su fenomen koji se javio kao posljedica osmanskih osvajanja hrvatskih zemalja. Osmansko Carstvo je bila najmoćnija država ranog novog vijeka i nakon što je 1463. g. osvojilo Bosnu i Hercegovinu došlo je na granice Trojedne kraljevine. U takvim okolnostima kada je svaki dan mogao značiti smrt ili progon pojavili su se hajduci i uskoci. Razlozi za pristupanje hajducima i uskocima su bili različiti i brojni. Najučestalije su ljudi pristupali zbog turske tiranije. Ekonomske nepravde unutar carstva, vjerski progoni, spaljene kuće i polja, oteti ili ubijeni članovi obitelji tjerali su ljude na borbu. Među brojnim uskocima posebno su se isticali kapetan kliški Petar Kružić, Stojan Janković i Ivo Senjanin. Uz pojavu Petra Kružića, kapetana Klisa i Senja, čovjeka koji je vlastitim naporima zaustavio tursku silu na gotovo 20 godina veže se i pojava samih uskoka te gerilskog načina ratovanja. Sjećanje na njega još je vrlo živo u narodu. U sudbinama Stojana Jankovića i Ive Senjanina ogleda se sudbina uskoka koja je često bila nepravedna. I jedan i drugi su bili neustrašivi borci protuosmanske borbe i pjesme i legende o njima su preživjele do danas. Dok je Stojan Janković za svoje zasluge više nego zasluženo dobio imanje u Ravnim Kotarima Ivo Senjanin je osuđen i ubijen kao primjer drugim uskocima, iako je bio nevin. Od hajduka najpopularniji u narodu su Andrijica Šimić, Rošom Harambaša i Mijat Tomić. Andrijicu Šimića narod opisuje kao branitelja sirotinje i zaštitinika potlačenih. Zbog svoga junaštva, poštenja i plemenitosti i danas se o njemu pjeva i pripovijeda. Život Mijata Tomića obrađen je u mnogo pjesama i legendama, a narod je posebno opjevao njegovu smrt. O njoj je napisano čak 28 pjesama. Roša Harambaša nazvan po boji kose bio je omiljen u narodu, a njegovu smrt je opisao i Ivo Andrić u pripovijesti Ispovijed. O svakome od njih nastale su pjesme, legende i uzrečice što potvrđuje njihovu značajnu ulogu koju su igrali u hrvatskome narodu.

Antiturska Marulićeva zauzetost opće je marulološko mjesto. O Turcima Marulić progovara u otvorenome pismu Papi (Poslanica papi Hadrijanu VI.), pjesmama (Tužen'je grada Hjerozolima, Molitva suprotiva Turkom), ali i u djelima užih teoloških ambicija (O Kristovu posljednjem sudu, Evanđelistar, De humilitate), pa i u privatnim pismima prijateljima. Čitanje Marulića u ovome radu vođeno je pitanjem kako je on kao humanist i angažirani vjernik laik razvijene teološke kulture, tumačio smisao i razloge turskoga nasilja i koliko je žanrovski okvir teksta i pretpostavljeni recepcijski sloj odredio sadržaj i oštricu njegove poruke.

Kratki prikaz povijesnih prilika i neprilika Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U članku autor govori o području Jasenica u južnom velebitskom Podgorju u vrijeme osmanlijske i mletačke vlasti od XVI. do konca XVIII. stoljeća. Povijest mjesta u ovom vremenskom razdoblju stavlja u kontekst njegovog položaja na tromeđi Osmanlijskog Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. Posebno naglašava stočarski karakter Jasenica, kao i njihovo prometno značenje, jer se preko područja Jasenica odvijala prekogranična trgovina riječnim tokom Zrmanje, Novigradskim morem i prekovelebitskim prometnicama preko prijevoja Mali Alan. Autor donosi i podatke migracijama Jaseničana tijekom ovoga razdoblja kao i podatke o crkvenoj povijesti mjesta koja je usko vezana uz franjevački red. Kao najistaknutiju osobu iz Jasenica iz ovoga razdoblja izdvaja ninskog biskupa Tomu Nekića.

Rad se bavi proučavanjem predodžbi o Turcima Osmanlijama u suvremenom kolektivnom imaginariju. Kao polazište za analizu poslužili su povijesni udžbenici za osnovnu i srednju školu - vrlo utjecajni izvori za stvaranje predodžbi o drugim narodima. Analizirajući nastavne jedinice s turskom tematikom nastale u periodu zadnja dva desetljeća, rad pokušava otkriti dominantne načine reprezentacije Turaka u hrvatskoj povijesno- pedagoškoj literaturi, ali i skrenuti pozornost na još uvijek aktivno uplitanje književno- fikcionalnog narativa u diskurs suvremene historiografije.

Germany was, is and will be an immigration country. We talk about an asylum policy since the reunification of Germany in 1990. Germany needed immigrants during the whole 21st century, on the other hand struggled with fear of their negative impacts on the economy and society. One hundred and thirty years since the recruitment of seasonal workers from abroad in the German Empire and 50 years from the recruitment of Turkish guest workers undoubtedly indicates a good (and necessary) time to create a more effective immigration and asylum policy. The integration of foreigners, especially Turks, is nowadays the main goal. As the social climate of German society has never been characterized by diversity, the main task of current German government is to create an opened German society towards foreigners and their integration.

Poljičani, stanovnici kraja istočnije od Splita, od svih splitskih susjeda odigrali su u njemu najvažniju ulogu. U hrvatskoj povijesti Poljica su zapamćena po neprekinutom čuvanju baštine hrvatske državnosti od vremena 1102. godine i novih državnopravnih odnosa s Ugarskom, potom za vrijeme mletačke prevlasti u Dalmaciji od 1409. do 1797, te za vrijeme turske dominacije na dalmatinskim prostorima od početka 16. st. do mira u Sremskim Karlovcima 1696. godine kada Otomansko Carstvo konačno odlazi s povijesne scene u Dalmaciji. Gotovo cijelo vrijeme turske i mletačke nazočnosti na Balkanu, prostor Dalmacije bio je poprište neprekidnih prisezanja jedne i druge strane prema njezinu teritoriju, u kojima je sudjelovalo i domaće stanovništvo dalmatinskih gradova, i Split među njima, te Poljičani. Odnosi Splita i Poljica varirali su od otvorenih neprijateljstava do bliske suradnje. Zategnuti odnosi ponajprije su imali gospodarske uzroke, jer za brojnu stoku nije bilo dovoljno ispaše ni u Splitskom polju ni u Poljicima. Splitsko plemstvo i Crkva su, koristeći krivotvorene isprave ugarsko-hrvatskih kraljeva, nastojali doći u posjed više poljičkih sela i prava na ispašu svoga blaga. Mlečani su kao novi gospodari Splita i Poljica nastojali njihove odnose uravnotežiti, da bi dolazak i provale Turaka donijeli konačno zajedništvo Splita i Poljica. Poljičani su postali dio stalne vojne posade koja se brinula o splitskoj sigurnosti. Značaj Poljičana na tom planu uvidjele su mletačke vlasti, pa su duždevi u više navrata svojim dukalama (ispravama) potvrđivali poljičku samoupravu, dodjeljivali im određene privilegije, čak ih i novčano stimulirali za borbe s Turcima. Poljičani su i bez toga za borbu s Osmanlijama uvijek bili spremni. U više bitaka Splićani i Poljičani borili su se rame uz rame. Dolazak Napoleonove armade donio je dokinuće svih triju jadranskih republika: Mletaka 1797. (koji su se sami raspustili), Poljica 1807. i Dubrovnika 1808. godine.

The thesis Turkish Immigration in France in the Context of French Immigration Policy analyses the influx of Turkish immigration into the French state. It covers the period from the 1960s to the present. In the 1960s immigrants from Turkey started entering France as guest workers and after a while they were joined by chain immigrants and asylum seekers. All the stages of immigration are discussed in the text one by one and they are examined as a phenomenon that has been heavily influenced by French immigration policy. The rate and form of the influence of French immigration policy constitutes the main aim of the paper. It also introduces the conditions in Turkey that have led people to emigrate. The paper addresses the common linkages between each stage in the immigration process and the subsequent development from one stage into the next. It is argued that such an interconnection limits the influence of French immigration policy to significantly reduce, or even halt, the immigration process. On the other hand where it does not influence the amount of immigrants in total, it affects immigration in the way immigrants from Turkey enter France. It also modifies the composition of immigrants and their status in the host country. The target of the paper is to place the issue of Turkish immigration into...

Padom Bosne 1463. godine započinje razdoblje turske vladavine na hrvatskim područjima u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj. Četiri i pol stoljeća hrvatsko stanovništvo trpjelo je iživljavanje i tiraniju turskih osvajača koji su pljačkali sela i gradove, te otimali imovinu i odvodili ljude u ropstvo. U razdoblju između 1530. i 1541. javljaju se uskoci koji se ističu u borbi protiv Turaka, a djeluju na poticaj Mlečana. Nakon neuspješne obrane Klisa, uskoci se sele u Senj koji postaje njihovo glavno uporište. Brojni pothvati uskoka opjevani su u narodnim pjesmama o njihovim junačkim obranama i borbama s Turcima, a nisu štedjeli ni Mlečane čije su galije vješto pljačkali kako bi se prehranili. U narodu najopjevaniji uskoci bili su Stojan Janković i Ivo Senjanin. Stojan Janković istaknuo se u Kandijskom ratu, sudjelovao je u oslobađanju Sinja, Like i Kotara od Turaka. Pratio je ramsko stanovništvo i svećenike na njihovom putu do Sinja, Trilja i Ravnih Kotara. Posebno su opjevane njegova ženidba i pogibija. Ivo Senjanin, pravim imenom Ivan Vlatković, bio je uskočki vojvoda koji se istaknuo u borbama oko Klisa, Sinja, Like i okolice Splita, a zbog djela koja su utjecala na mletačke interese, vlasti su ga pogubile kao opomenu ostalim uskocima. Hajduci koji se javljaju nakon pada Bosne djeluju u skupinama, kriju se u planinama, a narod ih pamti kao odmetnike koji štite narod od turske nepravde i osvećuje im se zbog počinjenih nedjela nad siromašnim stanovništvom. Najopjevaniji hajduk u narodu je Mijat Tomić o čijoj smrti prouzrokovanoj izdajom postoji niz narodnih pjesama. Ovaj omiljeni hajduk zapamćen je u narodu kao hrabri zaštitnik i domoljub. Za razliku od njega, drugi hajduk Roša Harambaša nije uživao takav ugled u narodu i jedan je od rijetkih hajduka koje je narod zapamtio po pljački i zastrašivanju. Daleko je najpoznatiji i najomiljeniji jedini hajduk koji je dovoljno poživio da i sam posvjedoči o svojim borbama, Andrija Šimić. Bio je poznat po blagoj naravi, pomagao je stanovništvo i štitio ih, a narod ga je rado dočekivao i pripovijedao o njemu. Narodne pjesme o ovim junacima ostale su zapisane kao svjedočanstvo njihovih hrabrih djela i podsjetnik na vjernost prema vlastitom jeziku, povijesti i kulturi. Brojni povijesni izvori u kojima se spominju ovi junaci pokazuju da je njihov utjecaj bio velik u povijesti i njihova uloga u težnji za samostalnošću ne bi se smjela zanemariti.

Karakterizirana kao spljetski spjev, Bijedna Mara objavljena je 1861. godine. Pisana nerimovanim desetercima, stihovana pripovijest s uporištem u dalmatinskom životu druge polovice 16. stoljeća, govori o neostvarenoj ljubavi Turčina Adela i katolkinje Mare i prvo je djelo koje svojim porukama potiče na toleranciju, slobodu mišljenja i ljubav među ljudima različitih vjera i kulture. Godine 1922. Bijednu je Maru dramatizirao Niko Bartulović i postavio na splitsku kazališnu pozornicu, opteretivši njezin dramski potencijal refleksima ideologije – integralnog jugoslovenstva/orjunaštva – kojom se nekritički zanosio.

In the last decade, integration of immigrants into the German society has become a major topic in both political and public discussion in Germany. The goal of this paper is to analyze the current state of the main socioeconomic fields of integration in Germany and evaluate the successfulness of government's integration policy. The first chapter of the paper explains the significance of integration and its general principles on the background of selected cultural and economic theories and studies. The second chapter focuses on the historic foundations of integration specific for Germany with an emphasis on the post-war development. The third chapter is dedicated to the analysis of the situation in the main fields of integration and integration policy, i.e. the related legislation, education and working life of immigrants. The analysis makes use of case studies and information acquired during personal interviews with experts on integration.

Naslovljenu je ispravu bosanski kralj Stjepan Tomaš (1443.-1461.) izdao u Žepču 14. listopada 1458., skupa sa svojim sinom knezom Stjepanom, kasnijim bosanskim kraljem (1461.-1463.). Njome njih dvojica potvrđuju srpskom velmoži i logotetu Stjepanu Ratkoviću posjede koje su mu prethodno dali srpski despoti i daju mu nove u Bosni. Između ostaloga, isprava je značajna i po tome što se u njoj po prvi put spominje toponim Žepče.

U radu se na temelju istraživanja izvorne građe i objavljene literature analizira velikosrpska politika prema LIci u 19. i 20. stoljeću.

Hrvatski povjesničari šesnaesto stoljeće smatraju najtežim i najkrvavijim stoljećem hrvatske povijesti. Osmanlijska invazija Balkanskog poluotoka popraćena pljačkaškim pohodima i razornim okršajima pokrenula je selidbe velikog dijela stanovništva. Kršćanske izbjeglice okupljene oko slobodnih i utvrđenih gradova, na područjima koja nisu bila pod turskom vlašću, osnivale su jedinice za obranu ili odmazdu nad osmanlijskim neprijateljem. Takve postrojbe koje su se zalijetale na turski prostor nazivale su se uskoci. Uskoci su protiv Turaka ratovali zbog osvete, a protiv Mlečana su bili motivirani bogatim plijenom, jer im je taj prihod postao jedina mogućnost opstanka zbog malih i neredovitih plaća. Austrija, pod čijom su carskom zastavom ratovali, kalkulirala je sa položajem uskoka često im ne pružajući potporu u sukobu s Venecijom. Nijedna skupina ljudi u povijesti hrvatskoga naroda, ali i u usmenoknjiževnoj tradiciji, nije ostavila za sobom takav spomen i snažan trag kao senjski uskoci. Narod je stoljećima u uskocima gledao osloboditelje. Oni su među pukom bili smatrani junacima i zaštitnicima budući da ih nije poticala pljačka nego osveta prema turskim zlodjelima. Stoga je o njima ispjevano mnoštvo pjesama i ispričano mnogo predaja.

Gradnja kaštela za obranu od Turaka na području Ražanca početkom 16. stoljeća dio je šireg procesa utvrđivanja pojedinih mjesta u zadarskom kopnenom zaleđu, koji je osobito intenziviran nakon Krbavske bitke 1493. godine i mletačko-turskog rata 1499-1502. godine. O gradnji kaštela svjedoči ugovor sklopljen 2. svibnja 1507. godine. Tog su se dana sastali zadarski plemići, pripadnici porodica Carnarutis, Grisogono i Ventura, kao vlasnici terena na kojem će se graditi utvrda, s predstavnicima sela Ražanca, Brusa, Jakanaca i Čakavaca, te ugovorili gradnju kaštela u blizini Ražanca, na rtu uz more, na mjestu zvanom Pesak. Već 1510. godine utvrđenje je bilo dovršeno, a sastojalo se od dvije manje i jedne velike kule povezane zidom, koje su zatvarale prilaz poluotoku. S takvim je izgledom Ražanac ucrtan i na čuvenoj karti Sjeverne Dalmacije i Like što ju je tridesetih godina 16. stoljeća izradio Mateo Pagano. Parcele za gradnju kuća unutar zaštićenog prostora vrlo su brzo iskorištene, pa je tako formirano naselje u konačnici brojilo stotinjak kuća. Utvrde Ražanca poslužile su kao utočište za vrijeme upada turskih postrojbi na zadarsko područje 1520. godine, zatim za vrijeme Ciparskog rata (1570-73.) i početkom Kandijskog rata 1645. godine. Ipak, po naređenju generalnog providura, utvrda je 1464. godine napuštena i zapaljena, te je privremeno pala u Turske ruke. Nakon Morejskog rata (1685-99.) opasnost od Turaka je prestala, pa se i uloga ražanačke utvrde promijenila. Kuće su se vremenom premjestile s druge strane zida, koji je postao dobra brana od bure za naselje koje se već sasvim udomaćilo na novom mjestu. Sve tri kule i obrambeni zid sačuvani su u više manje cjelovitom obliku do 20. stoljeća. Prvo znatnije oštećenje predstavljalo je probijanje dijela zidina uz zapadnu kulu da bi se osigurao cestovni prilaz luci. Dio zida između glavne i istočne kule poslužio je kao osnova za gradnju stambenih kuća, a dijelom je porušen da bi se osigurala komunikacija istočnog dijela sela s lukom. Najugroženija je ipak bila istočna kula koja se našla okružena morem, te ju je bura najprije dijelom, a zatim i do kraja porušila 1973. godine. Ostatak kaštela u Ražancu još uvijek predstavlja jednu od najbolje očuvanih fortifikacijskih cjelina iz doba borbi s Turcima na zadarskom području. Ipak, stoljetno zapuštanje i ekstremni meteorološki uvjeti prijete trajnim i nepopravljivim oštećenjima tog važnog povijesnog i kulturnog spomenika.

U radu autorica navodi i analizira vlastite terenske zapise (najviše) povijesnih predaja iz Jajca.

Gradnja kaštela za obranu od Turaka na području Ražanca početkom 16. stoljeća dio je šireg procesa utvrđivanja pojedinih mjesta u zadarskom kopnenom zaleđu, koji je osobito intenziviran nakon Krbavske bitke 1493. godine i Mletačko-turskog rata 1499.-1502. godine. O gradnji kaštela svjedoči ugovor sklopljen 2. svibnja 1507. godine. Tog su se dana sastali zadarski plemići, pripadnici porodica Carnarutis, Grisogono i Ventura, kao vlasnici terena na kojem će se graditi utvrda, s predstavnicima sela Ražanca, Brusa, Jakanaca i Čakavaca, te ugovorili gradnju kaštela u blizini Ražanca, na rtu uz more, na mjestu zvanom Pesak. Već 1510. godine utvrđenje je bilo dovršeno, a sastojalo se od dvije manje i jedne velike kule povezane zidom, koje su zatvarale prilaz poluotoku. S takvim je izgledom Ražanac ucrtan i na čuvenoj karti Sjeverne Dalmacije i Like što ju je tridesetih godina 16. stoljeća izradio Mateo Pagano. Parcele za gradnju kuća unutar zaštićenog prostora vrlo su brzo iskorištene, pa je tako formirano naselje u konačnici brojilo stotinjak kuća. Utvrde Ražanca poslužile su kao utočište za vrijeme upada turskih postrojbi na zadarsko područje 1520. godine, zatim za vrijeme Ciparskog rata (1570.-73.) i početkom Kandijskog rata 1645. godine. Ipak, po naređenju generalnog providura, utvrda je 1464. godine napuštena i zapaljena, te je privremeno pala u Turske ruke. Nakon Morejskog rata (1685.-99.) opasnost od Turaka je prestala, pa se i uloga ražanačke utvrde promijenila. Kuće su se vremenom premjestile s druge strane zida, koji je postao dobra brana od bure za naselje koje se već sasvim udomaćilo na novom mjestu. Sve tri kule i obrambeni zid sačuvani su u više-manje cjelovitom obliku do 20. stoljeća. Prvo znatnije oštećenje predstavljalo je probijanje dijela zidina uz zapadnu kulu da bi se osigurao cestovni prilaz luci. Dio zida između glavne i istočne kule poslužio je kao osnova za gradnju stambenih kuća, a dijelom je porušen da bi se osigurala komunikacija istočnog dijela sela s lukom. Najugroženija je ipak bila istočna kula koja se našla okružena morem, te ju je bura najprije dijelom, a zatim i do kraja porušila 1973. godine. Ostatak kaštela u Ražancu još uvijek predstavlja jednu od najbolje očuvanih fortifikacijskih cjelina iz doba borbi s Turcima na zadarskom području. Ipak, stoljetno zapuštanje i ekstremni meteorološki uvjeti prijete trajnim i nepopravljivim oštećenjima tog važnog povijesnog i kulturnog spomenika., The building of the citadel against Turkish incursions in the area of Ražanac at the beginning of the 16th century was a part of a broader process of fortifying individual places in the Zadar hinterland. This was particularly intensified after the Battle on Krbava field in 1493 and the Venetian-Turkish war from 1499 to 1502. A contract agreed upon on May 2, 1507 bears witness to the construction of the citadel. On that day noblemen from Zadar, members of the Carnarutis, Grisogono and Ventura families, as owners of the land on which the citadel was to be built, met with representatives of the villages Ražanac, Brus, Jakanac and Čakavac and agreed to build a citadel nearby Ražanac, on a cape alongside the sea at a place called Pesak. By 1510 the fortification was completed. It consisted of two smaller and one larger tower connected by a wall which blocked the approach to the peninsula. This appearance of Ražanac was inscribed on the famous map of North Dalmatia and Lika which was drawn up by Mateo Pagano during the thirties of the 16th century. The land lots for building houses within the protected space were quickly used up so that the settlement which arose there eventually numbered some hundred houses. The fortifications of Ražanac gave shelter during the incursion of Turkish forces into the Zadar area in 1520, then during the Cyprus war (1570-73) and at the beginning of the Candian war in 1645. Nevertheless, in 1464, under orders issued by the general provveditore, the fortification was abandoned and burned down so that it for a period of time fell into Turkish hands. After the Morean war (1685-99) the Turks no longer posed a threat so that the role of the Ražanac fortification was changed. After a certain lapse of time, houses rose up on the other side of the wall which became a good shield from the northern wind for the settlement which wholly adopted to the new location. All of the three towers and the defensive wall were pretty much preserved up to the 20th century. The first extensive damage was inflicted when a part f the wall alongside the western tower was broken through in order to ensure a road approach to the harbor. Part of the wall between the main and the eastern tower was used as a basis for building houses while a part of it was demolished in order to ensure communication between the eastern part of the village and the harbor. Still the eastern tower, now surrounded by the sea, was the most endangered part. The northern wind took down a part of it and it was finally brought to the ground in 1973. The remains of the citadel in Ražanac still represent one of the best preserved fortification wholes from the period of the Turkish incursion in the Zadar area. However, centuries-long neglect and extreme weather conditions threaten to permanently and irreparably lay havoc to this important historical and cultural edifice.

U radu je prikazan lokalitet Otres koji se nalazi u sjeverozapadnom dijelu šibenskog zaleđa. Otres je brdo, voda (izvor i potok), prijevoj i u novije doba arheološki nalaz. Opisano je njegovo značenje u širem prostoru i njegova uloga, kao strateški važne točke na granici Bukovice i Ravnih kotara i važnog puta iz Knina prema Zadru. Istaknuta je njegova uloga u povijesnim zbivanjima, posebno onima u 17. stoljeću, u vrijeme mletačko-turskih ratova, Kandijskog rata (1645-1669) i Morejskog rata (1684-1699), u kojima je masovno sudjelovalo i najviše stradavalo domaće stanovništvo. Ratovanje s Turcima je povijesni okvir i osnovna tema hrvatske usmene epske poezije, a dugotajna ratovanja na području Dalmacije i susjednog bosansko-ličkog prostora osnova je na kojoj je izrasla epopeja uskočko-hajdučkog ciklusa epskih pjesama. Prikazane su i kratko analizirane publicirane epske pjesme u kojima se spominje Otres, a prikaz ilustriran i oživljen primjerima epskih deseteraca ili proznih fragmenata. Teme i motivi vezani uz Otres većim dijelom odgovaraju njegovoj stvarnoj ili mogućoj ulozi u krvavim povijesnim zbivanjima. Snažan dojam ostavljaju deseteračke epske priče o neprijateljskim upadima, haranju i robljenju po Kotarima, o potjerama za napadačima i oslobođenju roblja.