Search

U radu je prikazano političko promišljanje i politički rad fra Ante Cikojevića, uglednog i poznatog franjevca Provincije Presvetoga Otkupitelja, u predratnom i međuratnom vremenu, točnije od 1910. do 1935. godine. Kao član Hrvatskoga katoličkog pokreta (HKP) Cikojević je na početku svog političkog ‘aktivizma’, slijedeći političku orijentaciju pokreta, prišao Stranci prava u Dalmaciji. Ta pravaška faza kratko je trajala. Kao član Hrvatskoga katoličkog seniorata, vodstva HKP kojeg su činili svršeni studenti, skupa sa Senioratom već 1912. postaje zagovornik jugoslavenske ideje. Poslije rata (1919.) seniori osnivaju Hrvatsku pučku stranku, čije je osnovno usmjerenje bilo ‘katoličko jugoslavenstvo’. Cikojević se zdušno i aktivno uključio u rad stranke. I onda kad je s gašenjem stranke 1929. propala politika ‘katoličkog jugoslavenstva’, Cikojević je ostao dosljedan sljedbenik njezine politike., The paper presents the political ideas and political work of Fr. Ante Cikojević, a distinguished and well­known Franciscan of the Province of the Most Holy Redeemer, in the pre­war and interwar period, more precisely from 1910 to 1935. As a member of the Croatian Catholic Movement (Hrvatski katolički pokret ­ HKP), Cikojević joined the Party of Right in Dalmatia at the beginning of his political “activism”, following the political orientation of the Movement. This Party­of­Right phase was short­lived. As a member of the Croatian Catholic Seniorate, the leadership of the Movement, which consisted of graduates, he became an advocate of the Yugoslav idea as early as 1912, together with the Seniorate. After the war (1919), the seniors founded the Croatian People’s Party, whose basic orientation was “Catholic Yugoslavism”. Cikojević participated ardently and actively in the work of the Party. Even when the politics of “Catholic Yugoslavism” collapsed with the closure of the party in 1929, Cikojević remained a consistent follower of its politics.

U članku se analizira sadržaj konkordata između Mussolinijeve vlade i Svete Stolice iz 1929.godine te njegiove posljedice za Katoličku crkvu u Istri, na organizacijskom i jezično-liturgijskokm planu.

U članku se donosi nekoliko informacija o političkim zbivanjima na području mjesne općine Barban u vrijeme dvogodišnje vojne vlasti 1919.-1920. i u prvoj godini civilne vlasti uspostavljene nakon potpisivanja Rapallskog ugovoera u studenom 1920.Karakteristika navedenog trogodišnjeg razdoblja je nasilna talijanizacija domicilnog hrvatskog stanovništva

Fra julijan Ramljak, franjevac Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, osuđen je najprije na zatvorsku kaznu u trajanju od 8 godina. Tek što je stigao na izdržavanje kazne ponovno je izveden pred sud i optužen za krivična djela za koja se, navodno, nije zanalo pri izricanju prve presude. Izrečena mu je kazna od 18 godina zatvora. U radu su prikazani fra Julijanovi zatvorski dani u logoru Stara Gradiška.

U članku su prikazane posljedice hrvatskih i jugoslavenskih zakonskih odredaba o agranoj reformi, te Zakona o konfiskaciji i komasaciji za župni i crkveni beneficij župe Barban. Za razliku od mnogih istarskih župa gdje je, u pravilu, dolazilo do osporavanja državnih odredaba u Barbanu je sve prošlo bez većih trzavica.

U radu se, na temelju arhivskog gradiva, analizira kako se opće negativno određenje jugoslavenskog (i hrvatskog) komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi, proizišlo iz ideološke matrice tog režima, "konkretiziralo" u jednoj maloj istarskoj sredini kao što je Kanfanar.Radilo se o četiri vrste ugroze vjerskih sloboda: napadi na župnike, pritisak na učenike, zabrana procesija i oduzimanje imovine.

U radu se analizira odnos jugoslavenskog komunističkog režima prema zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Nakon neuspjelog pokušaja pridobivanja Stepinca za plan odvajanja Katoličke crkve u Hrvatskoj od Rima, uslijedio je uobičajeni scenarij: javne optužbe i prozivke, podizanje optužbe, sudski proces i presuda neposlušnom Nadbiskupu.

U radu je analizirana formalno-pravna i sadržajna strana presude tadašnjem župniku u Kljacima i drniškom Gradacu fra Julijanu Ramljaku. Sve ukazuijwe kako se radilo o jednom od niza mortiranih procesa "klerofašističkim snagama" u Jugoslaviji.

U članku je prikazan odnos biskupa Dragutina Nežića prema jugoslavenskoj vlasti u dugom razdoblju njegova upravljanja Crkvom u Istri od 1947. do 1984. Tražeći "modus vivendi" s vlašću neprijateljski raspoloženoj prema Crkvi Nežić je branio slobodu Crkve i dostojanstvo ljudske osobe

U radu su prikazani progoni i sradanja hrvatskog i slovenskog svećenstva na području današnje Porečke i Pulske biskupije u vrijeme dvaju totalitarnih režima: fašizma i komunizma. I dok je hrvatsko i slovensko svećenstvo prošlo križni put, "uime rase", u doba fašizma, to isto proći će, uime klase", u doba komunizma.

U radu se nastoji isčitati sličnosti i eventualne razlike u pregnućima Strossmayera i Dobrile, dvojice biskupa, bliskih prijatelja i suradnika. Zajednička crta njihova pastoralnog promišljanja i djelovanja bila je široka koncepcija pastoralnog rada.

U radu se, na temelju prepiske između barbanskog kanonika Petra Stankovića i porečko- pulskog biskupa Antonia Peteanija, u vremenu 1830.-1833., donose neke informacije o o prošlosti župe i zbornog kaptola u Barbanu. Posebno zanimljivi su podaci o prihodima ovih institucijai modelu pastoralnog rada.

U članku se analiziraju optužbe kanonika Petra Stankovića protiv pretpostavljenog mu kolege Vrbničanina Petra Feretića. Iza Stankovićeve brige o pridržavanju liturgijskih propisa krio se u biti animozitet prema došljaku Fetretiću, za Stankovića neobrazovanom "slavenskom" popu.

Slijedeći encikliku "Rerum novarum"iz 1898. "Pučki prijatelj", kao svojevrsno glasilo Hrvatskog katoličkog pokreta u Istri, nudi program izlaska iz krize istarskog sela. Taj program ima dvije razine onu praktičnu, svakodnevnu, i onu "makroekonomsku". I dok na praktičnoj nudi niz "sitnih" savjeta seljacima za poboljašanje poljodjelstva i stočarstva, na onoj "makroekonomsko" nastoji stvoriti šire pretpostavke za izalazak iz krize.

U jeku sve žešćih polemika između istarskih "klerikalaca i "liberala" događa se obilježavanje 100. obljetnice rođenja biskupa Jurja Dobrile. Ta obljetnica poslužila i jednim i drugima za "svojatanje" Dobrile i dokazivanje ispravnosti vlastitih idejno-svjetonazorskih i nacionalno-političkih stavova.

Protokol između Svete Stolice i jugoslavenske Vlade potpisan 1966. do sada je smatran uspjehom vatikanske istočne politike. U članku se, na temelju ocjena povjesničara Fabijana Veraje ukazuje i na njegovu protuhrvatsku crtu, što je bila posljedica neshvaćanja jugoslavenske društvene i vjerske scene u Vatikanu.

U članku se analiziraju antifašističke akcije hrvatskog i slovenskog svećenstva u međuratnom razdoblju. Iako su te akcije često ostajale ograničene na crkvenu sferu , tj. na obranu "slavenske" nazočnosti u Crkvi, one su u situaciji kada crkveno djelovanje ima šire društveno značenje, slale snažnu poruku i često bile jedini oblik otpora fašizmu

U članku se prati sudbina crkve Gospe od mora, sagrađene 1898. za potrebe austrijske vojske, u poslijeratnom vremenu. Naime, kad je Pariškim mirovnim ugovorom 1947. Pula došla pod vlast Jugoslavije nastao je dugogodišnji spor zbog prenamjene i zatvaranja crkve. Tek 1965. crkva je vraćena na upotrebu Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Time su stvorene pretpostavke za otvaranje župe Gospe od mora u Puli

Autor u članku analizira posljedice "Odluke o uređenju agrarnih odnosa i poništenja dražbi na području Oblanog Narodnog odbora za Istru" od 26. studenog 1946 za Katoličku crkvu u Istri. U prvom dijelu prikazane su općecrkvene prilike u Istri s obzirom na agrarnu reformu, dok je u drugom prikazana situacija u Pazinskom dekanatu(12 župa i 1 samostalna kapelanija).

U kontekstu sve većeg pritiska na vjerske škole i sjemeništa, dječačka i bogoslovna, poslije 1952. dogodio se i montirasni sudski proces protiv šestorice bogoslova Visoke teološke škole u Rijeci godine 1955. Sudska presuda omogućila je konfiskaciju posjeda Teološke škole i njihovo proglašenje "narodnom imovinoM2.

U knjizi se nastoji odgovoriti na istraživačko pitanje: Koje je sve oblike represije i s kojim ciljem koristio komunistički režim u borbi protibv Katoličke crkve u Istri u razdoblju od 1945. do 1971., te kakve je to posljedice imalo za Crkvu, crkveno-državne odnose i cjelokupne društvene odnose u Istri?

U radu se, na temelju arhivskog gradiva i literature, analiziraju tri krupna praktična pitanja koja su dobrim dijelom bila uzroci napetosti i nesporazuma između Katoličke crkve u Istri i lokalne vlasti u razdoblju 1945.-1947. godine. U prvu grupu spadaju napadi na slobodu djelovanja Crkve, tj. na njezin, najkraće rečeno, pastoralni rad. To su zabrane procesija, kao javnih iskaza vjere, stavljanje na marginu, u privatnu sferu, podjelu sakramenata krštenja i vjenčanja te smetnje održavanju vjeronauka u školama. Druga i treću grupu uzroka čine izvanjski pritisci na Crkvu. Oduzimanjem crkvenih posjeda, mjerama agrarne reforme, na temelju „istarskih zakona“, osiromašilo se Crkvu u Istri i nerijetko dovelo u gori materijalni položaj nego u drugim dijelovima Hrvatske. Traženjem podrške Petogodišnjem planu, nastojalo se, s jedne strane, osigurati podršku tom gospodarskom programu, a s druge strane, onemogućiti bilo kakav disonantan ton iz crkvenih redova, odakle je jedino i mogao doći, prema mjerama državne politike.

U članku se analiziraju uzroci i progoni Katoličke crkve u Istri u prve dvije poratne godine.Svi progoni i stradanja proizišli su iz komunističkog modela vlasti koji, s jedne strane, egzistira na stalnom podgrijavanju teze o ugroženosti od "vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja", a s druge strane, na potrebi kontrole cjelokupnog društvenog života

The Croats have always strongly associated national and religious identity. Despite the fact that throughout history Croatian Catholics were involved in a great national movement of liberation of their territories, during the communist period their public activity was dramatically reduced, as Christians were driven into the underground and had no external visibility. In this paper we will scrutinize some basic features of religious identity in Croatia at the time of communism. The first feature is the fact that religion and the Catholic Church in Croatia during communism had become a haven for all those who were against the communist ideology, notwithstanding their different points of view. The second feature is found on a political level and mirrors the political antagonism between authoritarianism and democracy, while the third refers to the social level and appears as a conflict between tradition and modernity. The fourth feature concerns the fact that Catholic writers were more concerned with ideological issues rather than defending freedom and social justice, as a result of their rejection of communist ideology. After we explore how these secular conditions have affected religious identity in Croatia, in the second part of the paper we will examine the importance of a religious milestone in the life of Croatian Catholics – the event and reception of the Vatican II.

Raspravu o etičnosti političkog zalaganja Bože Milanovića autori izlažu kroz tri dijela. Nakon uvodnog dijela u kojem prikazuju neke osnovne biografske crte Milanovićeva lika, te prilika u kojima je djelovao i na koje je utjecao, u prvom dijelu će biti govora o nerazdruživost etike i politike, jer se na toj osnovi treba shvaćati Milanovićevu političku zauzetost. U drugom dijelu će se razmatrati teza sv. Tome Akvinskog o moralnoj dopuštenosti pobune protiv vlasti, s ciljem da se ocrta teorijska pozadina Milanovićeve političke zauzetosti kako bi se razumjelo da je on zastupao narodne interese, vođen ne samo »nagonom za samoodržanjem, svijesti o svojemu pravu na vjeru u svoju državu i pouzdanju u svoju otpornu snagu«, već također i kao nadahnut teoretičarima političke fi lozofi je. U trećem dijelu će se osvrnuti na Milanovićevo uvjerenje da je za hrvatski narod bolje biti pod komunističkom Jugoslavijom nego pod katoličkom Italijom, i to u svjetlu moralnog principa o »većemu dobru«.

U članku se analizira kako je i koliko društveno- politički okvir, utemeljen na komunističkoj, antiteističkojparadigmi, bio "okvir za mržnju" iz kojeg su proizišli napadi na Crkvu u Istri. Vrhunac tih napada predstavlja zločin u Lanišću 24. kolovoza 1947. godine.

Nakon izglasavnja Prvog petogodišnjeg plana u Skupštini Jugoslavije, lokalna vlast u Istri je nastojala pridobiti svećenike istre za podršku Planu. Iako se činilo da je ta podrška neupitna upravo je odnos prema toj podršci pokazao, s jedne strane odnos svećenika prema vlasti, a s druge podjele među samim svećenicima

Raspravu o etičnosti političkog zalaganja Bože Milanovića autori izlažu kroz tri dijela. Nakon uvodnog dijela u kojem prikazuju neke osnovne biografske crte Milanovićeva lika, te prilika u kojima je djelovao i na koje je utjecao, u prvom dijelu će biti govora o nerazdruživost etike i politike, jer se na toj osnovi treba shvaćati Milanovićevu političku zauzetost. U drugom dijelu će se razmatrati teza sv. Tome Akvinskog o moralnoj dopuštenosti pobune protiv vlasti, s ciljem da se ocrta teorijska pozadina Milanovićeve političke zauzetosti kako bi se razumjelo da je on zastupao narodne interese, vođen ne samo »nagonom za samoodržanjem, svijesti o svojemu pravu na vjeru u svoju državu i pouzdanju u svoju otpornu snagu«, već također i kao nadahnut teoretičarima političke fi lozofi je. U trećem dijelu će se osvrnuti na Milanovićevo uvjerenje da je za hrvatski narod bolje biti pod komunističkom Jugoslavijom nego pod katoličkom Italijom, i to u svjetlu moralnog principa o »većemu dobru«.

U radu se nastoji odgovoriti na istraživačko pitanje: Kakav je bio odnos Katoličke crkve u Istri prema ratnim zbivanjima od kapitulacije Italije 8. rujna 1943. do oslobođenja Istre od njemačke okupacijske vlasti u svibnju 1945. te kako se nova "narodna vlast", izrasla tijekom NOP- a postavljala prema Crkvi ili, preciznije, prema njezinim kleričko-upravljačkim strukturama

Božo Milanović, svećenik Katoličke crkve, po mnogima najznamenitiji i najosebujniji Istranin 20. stoljeća, sav svoj intelektualni i moralni autoritet uložio je za "izlazak" Istre iz Italije i njezino sjedinjenje s maticom Hrvatskom. Slovenskom pak nastojanja spuštanja granice južno od Dragonje prvi se odlučno suprotstavio.

U radu se analiraju represivne mjere jugoslavenskog komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi na području Pićanskog dekanata (do 1947 dio Tršćansko-koparske biskupije, a od 1947 u sastavu Apopstolske administrature u Pazinu Uz ugrožavanje osobne sigurnosti vlast je koristila i druge oblike represije: oduzimanje imovine Crkvi, potiskivanje vjeronauka iz škole, zabrana procesija, toleriranje svetogrdnih radnji

U radu je prikazana povijest najpoznatijeg marijanskog svetišta u južnoj Istri u Šijanii na ulazu u Pulu. Izneseni su osnovni podaci o svetištu od legendarnih početaka koji sežu u daleko V. stoljeće do današnjih dana.

U članku se nastoji ukazati na na model pastoralnog djelovanja biskupa Jurja Dobrile. U tom modelu mogu se prepoznati neke osnovni pravci kao što je pastoral osobnih kontakata, nastojanje oko rješavanja krize svećeničkih zvanja, zauzimanje za socijalno ugrožene i pastoral pisane riječi.

Monografija predstavlja bio-bibliografsko djelo o mons. Boži Milanoviću, istarskom svećeniku i društveno-političkom radniku:nesalomljivom u progonu, odlučnom u borbi za hrvatski identitet Istre i njezino uključivanje u Hrvatsku. Riječ je ne samo o povijesti jedne važne ličnosti već i o crkveno-povijesnoj slici Istre u dugom razdoblju od početka 19 st. smrti mons. Milanovića godine 1980.

U članku se analizira put i uzroci, najprije potiskivanja poučavanja katoličkog vjeronauka u istarskim školama, a potom i logična posljedica službenog ateističkog svjetonazora koji je nužno vodio izbacivanju "neznastvenog" pogleda na svijet koji je "propagirao" vjeronauk. Sve se događa u kontekstu širih akcija jugoslavenskog komunističkog režima protiv Katoličke crkve.

Nakon prikaza nekih karakterističnih trenutaka iz crkveno-vjerskog života Materade prije njezinog proglašenja župom godine 1859., u članku se, na temelju podataka iz župnih matica krštenih i umrlih, analizira ritam rađanja i numiranja u dugom 150. godišnjem razdoblju ove župe

U radu se, na temelju analize arhivskog gradiva, tiska i literature, nastoji odgovoriti na pitanje: Kakav je odnos jugoslavenskog komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi u Istri u prvom poratnom desetljeću. Opća karakteristika tog odnosa je povremena, kratkog daha "politika mrkve", a puno češća i duža "politika batine".

U radu se, na temelju arhivskih vrela i literature, analiziraju neke od represivnih mjera koje je jugoslavenski komunistički režim koristio protiv katoličke crkve u Istri u prve dvije poratne godine. Kao totalitarni sustav, u stalnom strahu od »unutarnjeg« neprijatelja i njegove sprege s »vanjskim« neprijateljem, svoju je egzistenciju dobrim dijelom osiguravao stalnim podgrijavanjem ideje o zavjereničkim planovima naprijatelja, među koje je neizostavno ubrajana i Katolička crkva. Pa i onda kad je istarsko hrvatsko svećenstvo pokazalo kooperativan odnos prema komunističkom režimu, taj se režim, ukopan u svoje komunističko-staljinističke ideološke sheme, nije mogao osloboditi shvaćanja o Crkvi kao potencijalnom neprijatelju prema kojemu treba koristiti mehanizme državne represije. Sitno popuštanje na manifestacijsko-pojavnoj razini i krupno stezanje na sadržajnoj razini prema hrvatskom kleru pratila je demonizacija i progoni talijanskih svećenika i biskupa, porečko-pulskog Raffaelea Radossija i tršćansko-koparskog Antonia Santina, po nacionalnosti Talijana. Zbog njihova neslaganja s politikom komunističkog režima i zalaganja za ostanak Istre pod Italijom nazivani su slugama fašizma i međunarodnog imperijalizma.

Ugrađujući svoje intelektualne i duhovne snage u život malog sjemeništa i njegove gimnazije, od njegova osnutka 1945. sve do umirovljenja 1968., Božo Milanović je nazaslužniji za izrastanje ovih dviju ustanova u respektibilne vjerske i intelektualne oaze.

Odnos mons. Bože Milanovića prema istarskom NOP-u može se podijeliti na dvije faze. U prvoj do kapitulacije Italije, oprezni i pragmatični Milanović imao je kritičan odnos. U drugoj, nakon kapitulacije Italije, videći da je NOP jedini kadar ostvariti sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom, Milanović se priklanja NOP-u.

Autori su dali pregled političkih odnosa Hrvata i Slovenaca u Istri od 1918. do 2002. godine, glede etrničkoga a kasnije i državnoga razgraničenja, posebice u razdoblju od 1943. do 1960. godine, a i kasnije.

Cilj rada je prikazati položaj Katoličke crkve u austrijskoj pokrajini Istri u vrijeme Prvoga svjetskog rata, njezin odnos prema ratnim događajima kao i dijametralno suprotne nacionalno-političke orijentacije između talijanskog i hrvatskog katolicizma. Nacionalizmi su toliko opterećivali i hijerarhijsko-kleričko i laičko tkivo Crkve da je nacionalni kompromis, na temelju ispovijedanja iste vjere, bio nemoguć. Ono što se talijanskim biskupima, organiziranom katolicizmu i običnim vjernicima činilo normalnim - pridruženje Istre Italiji, hrvatski dio Crkve doživljavao je kao napad na temeljna prava hrvatskog naroda. Zalaganje, pak, hrvatskih crkveno-vjerničkih struktura za zajedničku južnoslavensku državu talijanski dio Crkve tumačio je kao napad „slavenskog popa politikanta“ na temelje same civilizacije, a ne samo neupitni talijanski karakter Istre.

Ukratko je octran ritam rađanja i umiranja u 150 godina dugoj prošlosti župe Materada. Donos se i podaci o vjerskoj situaciji i nacionalnom pitanju kaao dominirajućem političkom pitanju, prevažnom i za vjerski život župe.

U radu se, u kontekstu povijesnih prilika obilježenim različitim vremenskim i prostornim okvirom, analiziraju sličnosti i razlike u javnom, nacionalno političkom djelovanju, istarskog i hercegovačkog duhovnog velikana.

U članku se je prikazano, kronološkim slijedom, mijenjanje crkvenog upravno-teritorijalnog ustrojstva na području današnje Istre od 1828 do 1978.godine

Izraz, s jedne strane, nepovjerenja, a s druge, pojačanih represivnih mjera prema Crkvi u Istri bila je mobilizacija velikog broja svećenika i dvojice biskupa , mons. Pavlišića i mons. Nežića, na vojnu vježbu 1953./54., kolikogod formalno-pravno ona bila zakonita.

Na temelju arhivske građe, autor iznosi osobitosti odnosa crkvenih vlasti u Istri s komunistima. Najznačajnije je to da su, za razliku od drugih krajeva u Hrvatskoj, u Istri svećeničko udruženje bilo dopušteno. Iako su biskupi i svećenici surađivali s komunističkim vlastima, uspjeli su ostati vjerni katoličkim idealima.

Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, staleška organizacija »slavenskog« svećenstva u Istri, nastala neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata, imala je za cilj, u uvjetima komunističke represije, osigurati Crkvi određenu slobodu djelovanja. Nakon zabrane rada toga svećeničkog udruženja u kolovozu 1947., zbog navodnog djelovanja protiv bivših partizanskih boraca, među istarskim svećenstvom prevladalo je uvjerenje da je obnova svećeničkog društva preduvjet za kakvu-takvu sigurnost Crkve i njezinih službenika. Procjenjujući da bi svećenička društva mogla postati sredstvo kontrole Crkve iznutra, te da bi istarsko društvo moglo biti središte okupljanja sličnih društava na prostoru NR Hrvatske, vlast je odobrila rad Društva sv. Ćirila i Metoda u Pazinu (CMD), kako se zvalo obnovljeno staleško udruženje istarskih svećenika. Specifičnost istarskih prilika nagnala je biskupa Nežića da i on potvrdi rad Društva. Tako je istarski CMD bio jedino udruženje katoličkih svećenika u Jugoslaviji koje je imalo odobrenje svog ordinarija.