Search

Cilj istraživanja bio je utvrditi postoji li razlika u koncentraciji citokina (IL-6, TNF-alfa, IL-10) između bolesnika s akutnim moždanim udarom i kontrolne skupine (osobe bez moždanog udara) te postoji li moguća povezanost koncentracije cirkulirajućih citokina s težinom moždanog udara na prijemu i ishodom moždanog udara nakon 90 dana.

CYP2D6 polymorphism in patients with Parkinson’ s disease

Polimorfna izoforma sustava Citokroma P450 – CYP2D6 ima važnu ulogu u oksidativnom metabolizmu dijela psihoaktivnih lijekova. CYP2D6 “null aleli” (CYP2D6*3, *4, *5, *6, *7, i *8) kodiraju neaktivno enzimske forme. Homozigoti za kombinacije ovih alela predstavljaju sporometabolizirajući fenotip – engl. Poor metabolizer phenotype – PM, dok se nosioci samo jednog oštećenog alela (dok drugi ostaje funkcionalan) smatraju srednjemetabolizirajući (eng. Intermediate metabolizer phenotype - IM). Važnost genotipizacije bolesnika s ovim inaktivnim genskim varijantama jest u mogućnostima unaprijeđenja liječenja. Cilj istraživanja bio je pomoću multipleks alel specifične reakcije polimeraze ispitati učestalosti inaktivnih alela u skupini psihijatrijskih bolesnika oboljelih od depresije (n=49) i shizofrenije (n=86) u usporedbi sa skupinom zdravih ispitanika (n=145). Jedini pronađeni aleli u svim skupinama bili su CYP2D6*3, *4 i *6. Za frekvencije alela, genotipa i predviđenog fenotipa, u skupini depresija nije pronađena razlika u odnosu prema zdravima (p>0,05). Međutim, skupina shizofrenija statistički se od zdravih značajno razlikuje u frekvencijama alela (p=0,002), genotipova (p=0,016) i fenotipova (p=0,018). Ustanovljeni relativni rizik od 2,542 za alel CYP2D6 *4 upućuje na značajnu povezanost ovog alela sa shizofrenijom, što pokazuje i relativni rizik za PM fenotip (homozigoti za *4/*4) a koji iznosi 5,020. Također smo istražili i vezu polimorfizma CYP2D6 sa nuspojavama izraženim u bolesnika na dugotrajnoj terapiji psihofarmacima. Značajna razlika ustanovljena je za frekvencije alela (p=0,002), genotipa (p=0,029) i fenotipa (p=0,002) između skupina bolesnika koji imaju, odnosno nemaju izražene nuspojave. Relativni rizik od 2,626 i 5,333 za alele 2D6*4 i 2D6*6, te 7,080 za PM fenotip ukazuju na značajnu povezanost polimorfizma CYP2D6 i stvarnog metaboličkog kapaciteta osobe (odnosno izraženih nuspojava). Time smo pokazali da genotipizacija i fenotipizacija CYP2D6 može biti od velike koristi u predviđanju djelovanja psihoaktivnih lijekova, iako stvarnu korist u predviđanju kliničkih efekata tek treba ustanoviti.

According to our results it can be concluded that troponin T is effective in establishing the diagnosis in the early phase of MI as CK and CK-MB. It is a method of choice for patients with non-specific ECG changes and for those who come to the hospital in the later phase of the disease as well as myosin. Both of these tests (troponin T and myosin)are not only capable of confirming the diagnosis, but they also give a great contribution to the establishment of certain diagnosis.

Impaired immunodefense and infections are very common and often fatal complications in liver alcoholic cirrhosis patients. Results of the studies on circulating lymphocyte ability to undergo blast transformation with polyclonal mitogens in vitro are different. on the other side, the hepatocyte growth factor (HGF) is a multifunctional cytokine, the most potent mitogen for hepatocytes, but also for multipotent hemopoietic cells. HGF levels usually increase during liver regeneration. The aim of the study was to determine whether the ability of blast transformation and HGF levels change in liver cirrhosis. Blast transformation of lymphocytes was measured with polyclonal mitogens and HGF levels by the ELISA method in 33 patients with alcoholic cirhosis and in a group of 42 healthy volunteers. Blast transformation of lymphocytes with PHA, ConA and PWM was diminished in 72.7%, 78.8%, and 66.7% of patients, respectively. In healthy volunteers, blast transformation was within the normal range. HGF levels were higher in cirrhotics than in healthy volunteers (0.98+-0.38 vs. 0.2+-0.06 ng/ml, p

The paper deals with terms used in defining compensation and achievement of goals in diabetes mellitus...

Nakon izlaganja današnjih napora kako u svijetu tako i u našoj zemlji da se postigne "prava kompenzacija" šećerne bolesti (specijalno bolesnika s nestabilnim dijabetesom) moramo se zapitati kojim će se putovima ovakva nastojanja kretati dalje?...

Klinička primjena otvorenih sustava za kontrolu razine glukoze u krvi

Peroral antidiabetic agents and changes in intermediary metabolites and serum osmolality

Results of continuous 24-hour blood glucose determination, discontinuous hormone determination and use of new kinds of modified insulins

A method for glucose determination using a continuous "in vivo" technique

Continuous blood glucose monitoring introduced only a few years ago by Molnar and coworkers clearly shows the effectiveness and problems of various insulin preparations used to control the metabolism of diabetics...

Umjetna gušterača - klinička primjena

Background and Purpose: Alzheimer's disease (AD) is a neurodegenerative disorder of unknown etiology. Many chemicals can affect the nervous system and some of them require metabolic activation to induce their toxic effects, so genetic polymorphism that encodes defective forms of detoxifying enzymes can further increase the risk of exposure to neurotoxicants. Glutathione transferases (GSTs) are a multiple gene family of phase 11 enzymes that catalyse conjugation of glutathione to numerous potentially toxic compounds and protect cellular macromolecules from damage caused by cytotoxic and carcinogenic agents. The pi class of GST (GSTPI) is the most ubiquitous and prevalent GST i.soenzyme in non-hepatic tissues. The aim of this study was to determine thegenotype distribution for the A313G GSTPI exon 5 polymorphism in healthy subjects, and to investigate the association between GSTPI polymorphism and Alzheimer's disease. Materials and Methods: The A313G GSTPI genotypes were determined by PCR-RFLP method in 180 healthy controls and 40 patients with Alzheimer's disease. Results: Analysisshowed homozygous mutant (GG) genotype in 20% of AD patients and 8% of controls, heterozygous (AG) genotype in 25% ofpatients and 46% of controls, while wild type (AA) genotype was detected in SS% of patients and 46% of controls. There was a stata'.stically significant dzfference between AD patients and controls in the distribution frequency ofA3l3G GSTPI genotypes (p=0.012) due to higher prevalence of mutant GG genotype in AD. Additionally, statistically significant increase in Alzheimer š disease risk (OD=2.964, CI=1.149-7.646) wasfound to correlate with homozygous mutant (GG) genotype. Conclusions: Our results demonstrate that the A313G GSTPI exon 5 polymorphism could be associated with Alzheimer's disease risk.

There is strong evidence for genetic polymorphism of the enzymes involved in the metabolism of drugs and environmental or occupational carcinogens to play a major role in the occurrence of unwanted effects of medication or in the incidence of exposure related tumors. Differences in the drug metabolizing ability can lead to severe toxicity or treatment failure because of the changed ratio between drug dosage and blood concentration of pharmacologically active substance resulting from the polymorphism of the enzymes included in the drug metabolism...

Cytochrome P450 (CYP) 2D6 enzyme is involved in the oxidative metabolism of different psychoactive drugs, including some antipsychotics used for treatment of schizophrenia and schizoaffective disorder. CYP2D6 genetic polymorphism is thought to be the major contributor to interindividual differences in the therapeutic drug response and occurrence of undesirable side effects. The aim of the study was to assess the relationship between CYP2D6 gene polymorphism and parkinsonian side effects.

Inflammatory bowel disease (IBD) is a heterogeneous group of chronic inflammatory disorders of the gastrointestinal tract with two main distinguishable entities, Crohn’s disease (CD) and ulcerative colitis (UC). IBD-unclassified (IBD-U) is a diagnosis that covers the “grey” zone of diagnostic uncertainty between UC and CD. Current diagnosis of IBD relies on the clinical, endoscopic, radiological, histological and biochemical features, but this approach has shortcomings especially in cases of overlapping symptoms of CD and UC. The need for a diagnostic tool that would improve the conventional methods in IBD diagnosis directed the search towards potential immunological markers, since an aberrant immune response against microbial or endogenous antigens in a genetically susceptible host seems to be implicated in IBD pathogenesis. The spectrum of antibodies to different microbial antigens and autoantibodies associated with IBD is rapidly expanding. Most of these antibodies are associated with CD like anti-glycan antibodies: anti-Saccharomices cerevisiae (ASCA) and the recently described anti-laminaribioside (ALCA), anti-chitobioside (ACCA), anti-mannobioside (AMCA), anti-laminarin (anti-L) and anti-chitin (anti-C) antibodies ; in addition to other antibodies that target microbial antigens: anti-outer membrane porin C (anti-OmpC), anti-Cbir1 flagellin and anti-I2 antibody. Also, autoantibodies targeting the exocrine pancreas (PAB) were shown to be highly specific for CD. In contrast, UC has been associated with anti-neutrophil cytoplasmic autoantibodies (pANCA) and antibodies against goblet cells (GAB). Current evidence suggests that serologic panels of multiple antibodies are useful in differential diagnosis of CD versus UC and can be a valuable aid in stratifying patients according to disease phenotype and risk of complications.

Cilj ovog rada je prikazati model kojim se na dnevnoj razini osigurava usporedivost rezultata hitnih pretraga s analizatora Olympus AU 2700 i AU 640.

Uvod: Procjena i razlikovanje funkcionalnog naspram stvarnog nedostatka željeza te toksičnosti željeza u klinič¬koj praksi temelji se na biokemijskim pokazateljima sta¬tusa željeza, primjerice, na zasićenju transferina i koncen¬traciji feritina. Odabir dijagnostičkih pretraga u procjeni statusa željeza izrazito je važan s obzirom da se odluka o vrsti i načinu liječenja bolesnika temelji na rezultatima tih pretraga. Materijali i metode: Uzorci krvi prikupljeni su od boles¬nika (N = 34) s dijagnosticiranom bolešću jetre. Na zah¬tjev liječnika, određivani su biokemijski pokazatelji statu¬sa željeza: koncentracija željeza (Fe), nezasićeni kapacitet vezanja željeza (UIBC) i ukupni kapacitet vezanja željeza (TIBC). U ostatnim uzorcima seruma dodatno je određiva¬na koncentracija transferina (Tf). Nadalje, pomoću opće prihvaćenih empirijskih jednadžbi izračunano je zasićenje transferina željezom (TSAT) na dva različita načina: Jed¬nadžba I (Fe&UIBC): TSAT% = 100 x Fe/(UIBC + Fe) i Jed¬nadžba II (Fe&Tf): Tsat% = 3, 98 x Fe/Tf. Rezultati: Ukupna pogreška izračunske vrijednosti TSAT objedinjuje analitičke pogreške mjerenih parametara koji su dio jednadžbe za izračun. Računske izvedenice TSAT% i Tsat% uspoređene su statističkim analizama po Passin-g&Babloku i Bland&Altmanu (MedCalc, v10.1.8). Nije na¬đeno značajno odstupanje od linearnosti (P > 0, 10), a pri-padna regresijska jednadžba pravca je: TSAT% = 1, 084 x Tsat% + 0, 774. Zasićenje transferina koje je izračunano pomoću prve jednadžbe (Tsat%) bilo je 11, 4% (95% CI = 9, 4-13, 3) više u usporedbi s TSAT koji je izračunan pomoću druge jednadžbe (TSAT%). Zaključak: Uputno je učiniti vrednovanje i ocjenu novih metoda ili poboljšanih inačica za izravno spektrofotomet-rijsko određivanje UIBC. Izračun zasićenja transferina po¬moću druge jednadžbe je točnije u usporedbi s drugim zamjenskim metodama izračuna TSAT.

Uvod: Tijekom posljednjih godina nekoliko gena inzulin¬skog signalnog puta se povezuje s karcinomom prostate (KP). Dva od tih gena kandidata su: gen za inzulinski re-ceptor (IR) i za supstrat 1 inzulinskog receptora (IRS-1). Oba gena su uključeni u procese stanične proliferacije, razvoja i rasta tkiva. Cilj ovog istraživanja bio je ispita¬ti povezanost polimorfizama IR 1058 C/T i IRS-1 G972R s karcinomom prostate. Također smo željeli ispitati mogu¬ću povezanost navedenih polimorfizama sa stadijem kar¬cinoma procijenjenom prema Gleasonovom bodovanju. Materijali i metode: Ispitali smo 119 bolesnika s KP, a u kontrolnu skupinu smo uključili 61 bolesnika s benignom hiperplazijom prostate (BHP). Bolesnici s KP podijeljeni su u podskupine s većim (Gleason stupnjevi 7-9) i manjim (Gleason stupnjevi 4-6) stupnjem malignosti. Polimorfiz-mi IR 1058 C/T i IRS-1 G972R genotipizirani su PCR-RFLP metodom. Rezultati: Nije pronađena razlika u učestalosti genotipo-va (P = 0, 794) niti alela (P = 0, 621) IRS-1 G972R polimor-fizma između KP i BHP skupina. Međutim, pronađena je značajna razlika u razdiobi genotipova i alela IR 1058 C/T polimorfizma. Nosioci polimorfnog alela (C/T+T/T) su bi¬li učestaliji u skupini bolesnika s BHP nego u KP (54, 10% prema 37, 82%) ; P = 0, 040 ; OR (95% CI) = 0, 52 (0, 28-0, 96). Nije pronađena razlika u distribuciji IRS-1 niti IR polimor¬fizma u podskupinama prema Gleason bodovanju. Zaključak: Pokazala se povezanost polimorfizma IR 1058 C/T s karcinomom prostate, dok za polimorfizam IRS-1 G972R povezanost nije dokazana. Niti jedan istraživani polimorfizam nije povezan sa stupnjem malignosti karci¬noma prostate.

Uvod: Najčešće upotrebljavane automatizirane metode za određivanje koncentracije ukupnih proteina u mokra¬ći su kolorimetrijske metode temeljena na vezivanju boje (crveni pirogalol) i turbidimetrijske metode temeljene na precipitaciji (benzetonijev klorid) za koje se pokazalo da imaju različitu osjetljivost prema različitim vrstama protei¬na. Cilj ovog istraživanja je bila analitička usporedba dviju metoda za određivanje koncentracije ukupnih proteina u mokraći te procjena njihovih dijagnostičkih točnosti u ot¬krivanju albuminurije. Materijali i metode: U istraživanje je bilo uključeno 57 ispitanika kojima je određena koncentracija ukupnih pro¬teina i albumina u uzorku 24-satne mokraće. Ukupni pro¬teini su određivani na biokemijskom analizatoru Olympus AU 2700 (reagensi Olympus Urinary/CSF Reagent i Roche Diagnostics GmbH Urinary/CSF Protein), kalibracija za ob¬je metode je učinjena istim standardom proteina iz pa¬keta reagensa Olympus Urinary/CSF reagent, a za prov¬jeru točnosti koristili smo komercijalne kontrole Bio-Rad Liquichek Urine Controls u dvije razine. Albumin je odre¬đen nefelometrijskom metodom na nefelometru Behring Nephelometer analyzer II. Rezultati: Nepreciznost iz dana u dan, nepreciznost u se¬riji i netočnost za metodu s pirogalol-crvenilom iznosili su 3, 1% ; 2, 6% i 9, 4%, a za metodu s benzetonijevim kloridom 5, 4% ; 3, 1% i 8, 9%. Statistička analiza usporedivosti meto¬da po Bland i Altman-u pokazala je neslaganje između dviju metoda (prosječni otklon = -43, 9% ; 95% CI = -57, 3 do -30, 5 štoje posebito izraženo u rasponu nižih koncen¬tracija. Dijagnostička točnost u otkrivanju albuminurije procijenjena je pomoću ROC analize. Dijagnostički krite¬rij za albuminuriju je bila koncentracija albumina > 0, 030 g/dU. Za kolorimetrijsku metodu površina ispod krivulje (AUC) iznosila je 0, 867 (95% CI = 0, 751-0, 942) uz izračuna-nu optimalnu graničnu vrijednost 0, 131 g/dU, a za turbidi-metrijsku metodu AUC = 0, 920 (95% CI = 0, 817-0, 975) uz izračunanu optimalnu graničnu vrijednost 0, 069 g/dU. Us¬poredbom površina ispod krivulje nije dobivena statistič¬ki značajna razlika između ispitivanih metoda.

Uvod: Povišena koncentracija bakra pogoduje porastu oksidacijskog stresa. Međutim, u fiziološkim razinama bakar je nužan radi postizanja optimalne funkcije antioksidacijskog sustava obrane u ljudskom organizmu. Regulacija homeostaze bakra u organizmu pod nadzorom je jetre (sinteza ceruloplazmina). Osim što je transportni protein za bakar u krvnoj plazmi, ceruloplazmin ima značajnu fiziološku ulogu s obzirom na svoje oksidoreduktazno djelovanje čime potpomaže prijelaz željeza iz dvovalentnog u trovalentni ion. Sniženje aktivnosti ceruloplazmina može se odraziti na porast oksidacijskog stresa što pogoduje razvoju brojnih komplikacija u jetrenih bolesnika. Materijali i metode: Uzorci krvi prikupljeni su od bolesnika (N = 33) s dijagnosticiranom bolešću jetre. Na zahtjev liječnika određivani su uobičajeni biokemijski pokazatelji statusa bakra: koncentracija bakra (Cu) i masena koncentracija ceruloplazmina (CPm). U ostatnim uzorcima seruma određeni su dodatni biokemijski pokazatelji statusa bakra: feroksidazna aktivnost ceruloplazmina (CPa) i aktivnost bakar/cink - superoksid -dismutaze (SOD). Na dalje, pomoću opće prihvaćene empirijske jednadžbe izračunana je koncentracija slobodnog bakra (Cusl) koja odgovara udjelu bakra koji nije vezan na ceruloplazmin: Cusl [μmol/L] = Cu [μmol/L] - 47, 2 [μmol/g] x CPm [g/L]. Rezultati: Nađene su statistički značajne korelacije između Cu i CPm (rP = 0, 865 ; P

Uvod: Eozinofilni kationski protein (ECP) je bazični pro¬tein lokaliziran u matriksu eozinofila. Tijekom različitih upalnih stanja, uključujući astmu, ECP se oslobađa u pro¬cesu degranulacije eozinofila, a vrijednosti u serumu pro¬porcionalne su jačini alergijske upale. Poznato je da je IgE marker za atopiju kod asmatičnih bolesnika. Ciljevi istraživanja bili su: usporediti koncentracije ECP u serumu ispitanika sa astmom i kod ispitanika sa nespeci¬fičnim respiratornim bolestima(NSRD) sa apsolutnim bro¬jem eozinofila u perifernoj krvi i koncentracijom IgE u se¬rumu, te usporediti vrijednosti ovih parametara unutar obje skupine. Materijali i metode: Kvantitativno mjerenje ECP i IgE u serumu provedeno je automatiziranom komercijalnom metodom FEIA (ImmunoCAP 100, Sweden) u skupini kod 42 astmatične djece i kod 45 djece sa nespecifičnim res¬piratornim bolestima(NSRD). U uzorcima krvi eozinofili su određivani na hematološkom brojaču Abbott CD 3200. Rezultati: Premda su pronađene veće koncentracije za sva tri parametra kod astmatične djece u odnosu na djecu sa NSRD, nije nađena statistički značajna razlika (P > 0, 05). U skupini astmatične djece, koncentracije ECP i IgE poka¬zale su slabo prihvatljivu korelaciju (r = 0, 384 ; P = 0, 012), dok u istih pacijenata koncentracije ECP i broj eozinofila pokazuje umjerenu korelaciju (r =0, 522 ; P < 0, 01). U skupi¬ni djece sa NSRD nije bilo statistički značajne razlike izme¬đu koncentracija ECP i IgE (r = 0, 025 ; P = 0, 87), niti između ECP i broja eozinofila (r = 0, 06 ; P = 0, 68). Zaključak: Naši rezultati ne ukazuju da je ECP kriterij za razlikovanje pacijenata sa astmom od onih sa NSRD-om, te da njegova koncentracija nije povezana sa razinom IgE i apsolutnim brojem eozinofila u obje grupe ispitanika.

Određivanje citomegalovirus imunoglobulina G (IgG) ima za cilj praćenje imunog statusa bolesnika, dok praćenje promjene aktivnosti titra IgG protutijela tijekom bolesti značajno doprinosi postavljanju dijagnoze infekcije ovim virusom. Zbog nepostojanja međunarodnog standarda teško je uskladiti i usporediti rezultate različitih proizvođača, pa je tako otežana i longitudinalna procjena nalaza, što je od iznimne važnosti u serodijagnostici. Neusporedivost rezultata dvaju proizvođača koji izražavaju rezultate u različitim jedinicama (metode Abbott AxSYM CMV IgG i Behring Enzygnost AntiCMV/IgG) predstavlja ozbiljnu prepreku u racionalnoj dijagnostici infekcije ovim virusom i postavljanju dijagnoze. Razlog za prelazak s jednog dijagnostičkog sustava na drugi može biti financijske naravi, zbog prestanka proizvodnje pojedinog reagensa, parni serum za usporednu analizu nije dostupan ili pak treba usporediti rezultate različitih laboratorija. Predlažemo dvije empirijske formule utemeljene na linearnoj regresiji, prema kojima je moguća pretvorba vrijednosti metoda i međusobna usporedba rezultata sa zadovoljavajućom preciznošću. Analizirali smo 38 seropozitivnih uzoraka metodama Abbott AxSYM CMV IgG i Behring Enzygnost AntiCMV/IgG. Nakon logaritamske transformacije na osnovi 10 izvornih vrijednosti provedene su dvije linearne regresijske analize uz izračun jednadžba pravca regresije i visine Pearsonovog koefi cijenta korelacije. Medijan i raspon vrijednosti u jedinicama AU/mL prema metodi Abbotta iznosili su: M=183, 5 (30-821), a vrijednosti titra prema metodi Behringa iznosili su: M=7486 (352-67675). Vrijednost korelacijskog koeficijenta između transformiranih vrijednosti metoda iznosila je 0, 87 (95%CI: 0, 76-0, 93), p

Perinatal arterial stroke (PAS), defined as a cerebrovascular event which occurs between 28 weeks of gestation and 28 days of postnatal age with either pathological or radiological evidence of focal arterial infarction, has received increased attention as an important cause of cerebral palsy and other neurologic disabilities, including epilepsy and cognitive impairment. Although sensitive neuroimaging techniques have dramatically improved the detection of PAS in recent years, the cause of PAS is still poorly understood. The increasing evidence that inherited or acquired prothrombotic disorders may be implicated in the pathogenesis of PAS prompted us to investigate the prevalence of genetic polymorphisms that encode proteins associated with thrombosis (factor V G1619A [FVL], factor II G20210A [PT], homocysteine metabolism (methylenetetrahydrofolate reductase C677T [MTHFR]), and human platelet antigens (HPA) in children with PAS. Polymorphisms were investigated in 24 children (11 boys, 13 girls) with PAS confirmed by brain imaging and in 103 children (72 boys, 31 girls) from the same geographical region that represented the control group, with standard laboratory techniques. At least 1 prothrombotic abnormality was identified in 18/24 (75 %) children with PAS: 3 were heterozygous for FVL, 16 were carriers of the MTHFR mutation (13 heterozygotes, 3 homozygotes) and 1 was double heterozygous for FVL and MTHFR ; the presence of PT 20210A was not detected. Similar genotype and allele frequencies of HPA-1, HPA-2 and HPA-5 were observed in both study groups. Although higher frequencies of HPA-3a/a (50%), HPA-3a allele (68.7%) and FVL (12.5%) were observed in children with PAS compared to the control group (28.2%, 53.4% and 1.9% respectively), these differences failed to reach statistical significance. On the contrary, homozygosity for MTHFR (12.5% in patients and 1.9% in controls) was found to be the only statistically significant difference between the studied groups.

U djece s polenozom sezona peludacije utječe na koncentraciju ukupnih i specifičnih IgE. Preosjetljivost na veći broj alergena ima kao posljedicu i veće koncentracije IgE u serumu. U djece s polenozom treba imati u vidu vrijeme uzimanja krvi, budući da je u vrijeme peludacije veća koncentracija alergena u zraku, pa time i veći alergenskipoticaj organizma na sintezu specifičnih IgE.

Oxidative status represents balance betveen concentration of oxidants and antioxidative defence mechanisams in human body. Disturbance of this balance may be caused by excess of oxidans production or by decrease in antioxidant capacity, which results in a condition known as an oxidative stress. Oxidative stress is in corelation to almost every pathological and degenerative proces, beeing either the cause or direct consecvence. A key to accurate assesment of prooxidative status is an ability of meassuring exact prooxidative species concentration. Aim of this study is an assesment of method for determination of prooxidative species, based on Fenton chemistry. In the presence of lipoperoxides and hidrogen peroxide, Fe2+ produces hidroperoxyl radical, which turns N, N-dimethyl-p-phenylenediamine (DMPD) into fairly long lived coloured radical cation. Intensity of colour is proporrtional to prooxidative species concentration in the sample, and is meassured photometricaly. Calibration was performed with tert-butyl-peroxide, and results expressed as mmol/l. Meassurement was performed on plasma samples taken by 98 healthy men, aged 25-55. Reproducibility meassured from day to day showed SD 0, 031 mmol/l and CV 8%. Senitivity limit is 30 mmol/l. Method is linear up to 700 mmol/l. Recovery test showed 122% in assesment of sensitivity. Determined prooxidative species concentration in serum was 43 – 474 mmol/l. Astimated method for determination of prooxidative species concentration showed good results and therefore makes posible further investigations of oxidative status in healthy population as well as pathological cases.

Djeca s trombocitozom imala su statistički značajno povećanu koncentraciju trombopoetina. U većine djece s reaktivnom trombocitozom postojala je anemija.