Search

U radu su prikazani hodočasnici iz Španjolske, odnosno njezinih nekadašnjih kraljevstava Kastilje, Aragonije, Navare, te Portugala koji su prošli hrvatskim krajevima i gradovima na Jadranu tijekom plovidbe u Svetu zemlju. Kratko su prikazana politička i vjerska zbivanja na tom prostoru te stavljena u korelaciju s istovjetnim fenomenom u ostatku Europe. Opisani su njihovi motivi za odlazak, staleška pripadnost te doživljaji tijekom putovanja. Osim geografskih i političkih specifičnosti, koje su najviše utjecale na njihovu brojnost, primjetna je niska zastupljenost građanstva. Relativno dobru zastupljenost pisanih svjedočanstava ne prati razmjeran broj kontakata s osobama iz hrvatskih krajeva, a od toga odstupaju pripadnici franjevačkoga reda glede pojedinih zaslužnih članova zajednice u Jeruzalemu. Ukupan dojam govori da su španjolski i portugalski hodočasnički zapisi u usporedbi s djelima drugih hodočasnika kasnoga srednjeg vijeka i ranoga novog doba najviše usmjereni na Jeruzalem i ostala sveta mjesta, pa su tranzitni krajevi ostali zakinuti u tekstovima., Pilgrims from the Iberian Peninsula, from the kingdoms of Castile, Aragon, Navarre, and Portugal, were an indispensable part of European pilgrimages from Venice to Palestine from the very beginning of travels to the Holy Land (a total of 85 persons have been recorded from the lands of the Spanish Crown and 68 of those have been identified; 60 of them came from Portugal, 32 of them known by name). This is evidenced by Venetian state and chronicler records, but above all by the relatively numerous travelogues (6 Spanish and 3 Portuguese authors have been analyzed). Motivated by deep and sincere religious feelings, of which one finds confirmation in their writings as well as in general biographies, they set out from all parts of their countries on this expensive, tiresome, and too often perilous sea voyage. Very similar to the German or French pilgrims, they came from all walks of life, but persons from ecclesiastical circles prevailed from the mid-16th century. Somewhat surprising is the large number of women, which generally differs from the situation in other ethnic groups. Due to their choice of Venice as the port of departure, they had to sail along the Croatian Adriatic coast. Some, however, used new geographical discoveries and came to Jerusalem from the east, visiting the Adriatic cities only on their return. Depending on the type of vessel (galley or one of the proper sailing ships – koka, nava, or galijun) and the official or business tasks of the ship owner, they docked in various ports from Poreč to Dubrovnik. And while members of the nobility recorded secular curiosities, with a noticeable liking for “miracles”, the clergy placed considerable emphasis on the religious situation. In this respect, what united them was their surprise at the encounter with Glagolitic liturgy (the question is what impressed them more – the Mass in Zadar or the singing in Jerusalem). St Jerome was recognized as a strong link between his native Dalmatia and the distant Iberian lands. The political reality was quite astutely perceived and the pilgrims knew about all various changes – the attitude of Dubrovnik towards the Holy Roman Empire, the Venetian territories from Istria to Boka, and the intolerance between Venice and the Dubrovnik Republic – but the political Croatia escaped their observations. The rise of the Ottoman Empire as a deadly threat to the Christian world, which they were also aware of in their own homeland, became evident to them in the Adriatic. There are two realistic accounts, albeit contradictory, of Dubrovnik’s military prowess and its reliance on the power of Spain. As for the other cities, Pula seems to have been especially interesting to them due to its monumental ancient monuments (the amphitheatre and the theatre), where the pilgrims recalled various characters from stories and books whose themes were pan-European and present also with the Germans, the French, and others. But they also experienced the dark images of decay in the city. Contacts with the Croatian folk and individuals were not numerous, but the travellers remained impressed by the exceptional hospitality of the poor inhabitants of Ilovik, as well as the knowledge and skills of Croatian sailors, among whom Petar Fazanić from Hvar excelled. One should also mention an impressive account of the activities of Fr Boniface of Lopud, a multiple custodian of Jerusalem, for which his Franciscan brethren were credited, an opinion that our pilgrims shared with those from other countries. As is only to be expected, Spanish and Portuguese travelogue writers also left numerous notes on the weather conditions in the Adriatic. This paper ends with the outbreak of the Candian War (1645), which roughly coincides with the end of the Thirty Years’ War (1648). These two armed conflicts marked the final demise of the Venetian Republic and pushed Spain and Portugal in the background, while at the same time pilgrimages became more of a private matter and travelling to the Levant (and incidentally to Palestine) was completely secularized, acquiring adventurous or scientific features.

Na temelju analize oporuke Dubrovkinje Maruše, sastavljene pri povratku s hodočašća u Svetu Zemlju 1394., utvrđuje se društveni krug kome je pripadala, tijek njezina putovanja te prtljaga i “sveti predmeti” poneseni kući (brandea), nudeći odgovore i na općenitija pitanja o hodočašćima i pobožnosti srednjovjekovnog Dubrovnika.

Zbornik sadrži 14 pojedinačno recenziranih radova sa znanstvenoga skupa. Radovi su podijeljeni u tri skupine: 1. Prostor i vrijeme života i djelovanja Nikole Tavelića ; 2. Mućeništvo - teološka i franjevačka perspektiva ; 3. Od beatifikacije do kanonizacije Nikole Tavelića

U radu su prikazani hodočasnici iz Poljske i Litve koji su prošli hrvatskim krajevima i gradovima na Jadranu tijekom hodočašća u Svetu Zemlju. Analizirani su temeljni aspekti hodočašćenja u tim zemljama u korelaciji s istovjetnim fenomenom u ostatku Europe. Opisani su motivi njihova odlaska, staleška pripadnost i doživljaji tijekom putovanja. Osim zemljopisnih i vjerskih specifičnosti koje su najviše utjecale na njihovu brojnost, primjetljiva je niska zastupljenost građanstva. Zbog izrazitoga manjka pisanih svjedočanstava nedostaju i kontakti s osobama iz hrvatskih krajeva pa se u tome pogledu moralo posegnuti za analogijama temeljenima na djelima drugih hodočasnika kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka., As a universal European Christain phenomenon, pilgrimages focused particularly on three main destinations: Jerusalem, Rome, and Compostela. In the period from the late 14th until the early 17th century, several dozens of identified pilgrims from Poland and Lithuania travelled on ships along the Croatian Adriatic Coast, heading for Jerusalem. However, within this overall picture there are several common traits and differences. As for their motives, they were similar in all countries and consisted of elements related to their religious or estate identity. Owing to its early Christianization and an elaborate network of Franciscan monasteries, Poland was more advanced in terms of pilgrimage than Lithuania. On the other hand, among the Lithuanian pilgrims one finds many Orthodox Christians, which reflects the country’s ethnical structure. As for the estates, it can be obssrved that there were not many commoners among the Polish pilgrims, while the nobility and clergy are present in almost equal numbers. It is especially among the nobility of both countries that gaining the title of miles Sepulchri Domini played an important role in terms of motivation. Pilgrims from Poland and Lithuania used exclusively the route through Austria and Hungary, their destination being Venice as the place of embarkment on ships. Since pilgrimage to Jerusalem was an exceptional feat, with all sorts of dangers awaiting the travellers – from bad weather to pirates and plague – and also a proof of faith, it seems difficult at the first glance to explain the very small number of written travelogues. This is especially true of Poland, which had well educated secular and ecclesiastical dignitaries, and may be explained through the prevalence of oral communication. Owing to this fact, only a single complete pilgrim travelogue was available for this analysis, including the date of embarkment, the shipowner’s name, the price of transport, mentions of other pilgrims and travellers, and so on. The author of this single travelogue is Count Mikołaj Krzystof Radziwiłł “Sierotka” / Mikalojus Kristupas Radvila “Našlaitèlis” (“the Orphan”) (1549-1616), a Polonized Lithuanian. His work tells of his contacts with the citizens of Sali and a Venetian captain in Zadar. He makes notice of the similarity between the Croatian and Polish languages, mentions the shrine of St Symeon and the Dubrovnik fonticus in Alexandria, but does not make any comments on political or cultural links between Croatia and these countries, although he does mention the former custodian of the Holy Land, Friar Boniface Stjepović, as originating from Dubrovnik. Radziwiłł’s work was published in several editions in Latin, German, and Polish. As for the other pilgrims, the year of travel to the Holy Land has been established for the nobleman Jan Goryńsky (1562). Eventually, it must be said that not a single written mention of the presence of Polish or Lithuanian pilgrims at the Croatian coast has been found at this stage of research.

Knjiga je opsežna, široko postavljena, što je vidljivo i iz samoga naslova knjige i iz povijesnih razdoblja koja obuhvaća i prikazuje u odnosima dviju važnih franjevačkih ustanova i franjevaca koji su djelovali i ostavili trag svojeg boravka tijekom dugog povijesnoga razdoblja na prostorima Svete Zemlje. Ovaj doktorski rad dr. Miroslava Modrića predstavlja vrhunac i logični završetak cjeloživotnoga bavljenja tematikom Svete Zemlje i, očito, zaljubljenošću u njezinu povijest ali i sadašnjost.

U monografiji se donosi kratka povijest hodočašća zagrebačkih kardinala, sadržaj program hodočašća iz 2017. godine, Kardinalove propovijedi, brojne fotografije i dojmovi hodočasnika.

U članku se objavljuju prva povijesna i književnopovijesna analiza te transliteracija kasnosrednjovjekovnoga teksta ot er(u)s(o)l(i)ma i groba b(o)žiê čt(enie) koji je zapisan u Vinodolskom zborniku (Zagreb: Arhiv HAZU, sign. III a 15). Posrijedi je jedini zasad poznati hrvatski srednjovjekovni itinerar po Svetoj zemlji, koji je vjerojatno bio sastavljen na temelju nepoznata latinskoga ili romanskoga teksta. Obrazlaže se hipoteza prema kojoj hrvatskoglagoljski itinerar nije bio zamišljen kao praktičan hodočasnički vodič, nego kao poučan tekst namijenjen učvršćivanju »kolektivnoga pamćenja« o Svetoj zemlji kao prostoru na koji kršćani imaju isključivo pravo. Osim toga, iznosi se hipoteza da je hrvatskoglagoljski itinerar mogao biti namijenjen razmatranju povijesti Spasenja u obliku virtualnoga hodočašća., This article presents a literary and historical analysis of the text ot er(u)s(o)l(i)ma i groba b(o)žiê čt(enie) [The reading on Jerusalem and God’s Sepulchre] which is preserved in a late medieval Glagolitic codex known as the Vinodol miscellany (Zagreb: Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts, sign. III a 15). In addition it contains the first edition of the source. The text is identified as a member of the itineraria genre and it is the only known medieval itinerary in the Holy Land written in the Croatian language. While the direct source of the Croatian texts has not been found, a few idiosyncratic toponyms point to the conclusion that the Croatian writer was using a Latin or a Romance source. The itinerary describes the pilgrimage from the Holy Sepulchre in Jerusalem to Hebron, where the creation of Adam was to be commemorated. In this article, I argue that the pilgrims’ progression through the sites could have been envisaged as the commemoration of the history of salvation in a reverse order. Given that the text refers to the contemporary Muslim presence in the Holy Land only once, it was unlikely to be intended as a practical guide for a real pilgrimage. The avoidance of the references to the Muslim presence allow for an interpretation of the itinerary as an instructive text which was promoting the western construct of the Holy Land as a sacred area to which the Christians have the exclusive right. A further support for the conclusion that the text was not a practical guide comes from the codicological placement of the itinerary between texts which were written for the purpose of religious instruction. Apart from serving the purpose of Christian memory building, the itinerary could have also been used as a script for a meditative religious devotion in the form of a virtual pilgrimage.

U radu se razmatraju križarski ratovi koji su prolazili kroz hrvatske zemlje od 1096. do 1270. godine. Europa je krajem ranog srednjeg vijeka u svjetovnom i duhovnom kaosu. Kao posljedica reforme Crkve i drugih okolnosti u drugoj polovici 11. stoljeća javlja se ideja i institucija križarskog rata. Ideja križarskih ratova je kompleksna te je kroz stoljeća imala razne interpretacije. Primarni cilj bio je oslobođenje Kristova groba iz ruku nevjernika, no nakon 1270. križarski cilj imat će sve manje smisla s prvotnim zadatkom. Koristeći pročitanu literaturu može se zaključiti da su kroz hrvatske zemlje prošli su križari prvog, drugog, trećeg, četvrtog i petog križarskog rata, a izvori za te križarske ratove su količinski različiti. O odjecima ostalih tri ne postoje očuvani podaci, ali se u prvoj polovici 13. stoljeća u Europi te u našim krajevima počinju intezivno progoniti razni heretički pokreti pod okriljem križarskog rata. Kako je sve to utjecalo na hrvatske zemlje koje su tijekom tri stoljeća promijenile po nekoliko dinastija teško je utvrditi precizno zbog nedostatka izvorne građe. Sama po sebi srednjovjekovna Hrvatska se tijekom križarskih ratova ne ubraja u one države koje su nosioci križarskih ratova na istok. No sigurno je da su Hrvati s vremenom upoznali s križarskom idejom i ratovima i da su s obzirom na okolnosti i vrijeme djelovali u skladu s njima. This paper discusses the Crusades which passed through the Croatian lands from 1096 to 1270. Europe at the end of the early Middle Ages is in the secular and spiritual chaos. As a result of the reform of the Church and other circumstances in the second half of the 11th century, there is an idea and an institution of Crusade. The idea of the Crusades is complex and it had different interpretations thoughout centuries. The primary aim was the liberation of the Christ's tomb from the hands of infidels, but after the 1270 the aims of Crusades differ more and more from the original task. After using and reading different books can be concluded that crusaders of first, second, third, fourth and fifth Crusade passed through the Croatian lands and the sources for these crusades are quantitatively different. We do not have data about echoes of other three crusades, but in the first half of the 13th century in Europe and in our region various heretical movements began to be intensively pursued under the auspices of the crusade. It is difficult to establish precisely how has all this affected the Croatian lands which during three centuries changed several dynasties because of the lack of original material. During the Crusades the medieval Croatia in itself is not part of those countries which are the carriers of the Crusades to the East. However it is certain that the Croats eventually met with the crusade idea and crusades, and that, given the circumstances and the time, it acted in accordance with them.

U članku se raspravlja o doprinosu žena pri formiranju lika kasnoantičkog i srednjevjekovnog Jeruzalema – kršćanskog svetog grada – zahvaljujući ulozi žena kao utemeljiteljica samostana, crkava i socijalnih ustanova u Svetoj Zemlji. Povijest Jeruzalema se u kršćanskom kontekstu temelji na sakralizaciji mjesta i objekata, povezanih s pričama iz Novog zavjeta. Srednjovjekovna su hodočašća u Svetu Zemlju vezana uz koncept o pridržavanju puta Krista i »imitatio Christi«. Sakralna geografija formira se u ovoj regiji pod utjecajem sakralnih tekstova uz djelatnost pobožnih žena, počevši sa svetom Jelenom – majkom cara Konstantina. Najviše pažnje posvećeno je ulozi i slici Jeruzalema u srednjovjekovnim slavenskim hagiografskim tekstovima o ženskim hodočašćima (život ruske princeze i redovnice Evfrosinije) i opisima sakralnog područja grada u rukopisima, naručenim za južnoslavenske vladarice, vjerojatno za ženske samostane u kontekstu formiranja modela ženske svetosti i ženskog pobožnog ponašanja., This article discusses the role of Jerusalem in medieval texts concerning the activity of female saints and pilgrims to the Holy Land. It is argued that during the period of Late Antiquity it was predominantly noble women who contributed to the shaping of the historical and symbolical sacral space of the Holy Land. Examining medieval vitae and pilgrimage descriptions it is possible to understand the importance of the Holy Land for gendered piety, and to discover the differences in Western and Byzantine pilgrimage traditions and religious and legal practices. The main focus is on selected texts of the East Slavic and the eastern portion of the South Slavic traditions which describe the sacral space of Jerusalem within the discourse of depicting female religiosity based on images from the New Testament: the Old Russian Vita of St. Eufrosinija of Polotsk, as well as the South Slavic miscellanies the Bdinski sbornik (Bulgarian) and the Gorički zbornik (Serbian).

Templari su vjersko-viteški red kojeg čine vitezovi plemićkog porijekla. Do formiranja reda dolazi nakon Prvog križarskog rata, a red je krvavo ugušen 1307. Njihovo vrijeme pripada vremenu križarskih ratova, koji su vođeni s ciljem olobađanja Svete Zemlje. Djelovali su po Pravilniku kojeg je sastavio sveti Bernard. U dva stoljeća postojanja glavna zadaća templara bila je zaštita hodočasnika u Svetoj Zemlji. Njihove usluge koristili su križari u svojim vojnama, a također vršili su i zaštitu gradova koji su bili izloženi čestim napadima muslimana. Iako su bili vjerski red i pod vrhovništvom Crkve bilo im je dopušteno da ubijaju. Stekli su poseban položaj i određen stupanj autonomije, tako da su se posvetili i bankarenju, a također su postali i vrsni graditelji. Ti elitni ratnici djelovali su i u Europi gdje su imali brojna imanja koja su im bila potrebna za financiranje dva stoljeća neprekidne borbe. Po uzoru na njih kasnije dolazi do formiranja brojnih viteških redova, posebice se itiču ivanovci i teutonci. Templari su izazivali ljubomoru mnogih zbog svoga bogatstva, a francuski kralj, Filip IV. Lijepi, obračunao se s redom kako bi prisvojio njihovo bogatstvo. Templari nisu zanimljivi samo zbog poznatih činjenica o njihovoj povijesti (o kojima će biti riječ u ovome radu), već i zbog mnogih mitova koji se vežu uz njih.

Fra Pierbattista Pizzaballa govori o poslanju franjevaca u Svetoj Zemlji. Između ostalog, navodi hrvatske franjevce koji su dali svoj doprinos u Svetoj Zemlji.

Glavnina mjesta na kojima se u Bibliji spominju biljke nalazi se u Starom, a manji dio u Novom zavjetu. Kada bismo željeli dati konačan broj biljaka koje se spominju u Svetom pismu, susreli bismo se s nekoliko poteškoća. Naime, namjera svetog pisca nije bila dokumentirano bilježiti povijest događanja, opisivati ljude antropološkom metodom ili predočavati geografiju okoliša u kojem je živio. Poruka svetog pisca prvenstveno se vodi ekonomijom spasenja: Bog je stvorio čovjeka i On želi njegovo spasenje. Čovjek, kao slobodno biće, ima pravo izbora, ali jedini ispravan i dobar put mira i sreće jest život u Bogu i s Bogom. Dakle, biljke nisu sustavno i znanstveno obrađene i predstavljene, nego su poslužile hagiografu da predstavi temeljnu biblijsku poruku i familijarnim jezikom izrazi svoje iskustvo Boga. Biljke su veoma povoljno sredstvo da se predstavi čovjekova ovisnost o Bogu, jer su bile važne u svakodnevnom životu. Bogatstvo tekstova u kojima se spominju mnoge biljne vrste ukazuju na čovjekovu usmjerenost prema prirodi, na njegovu ovisnost o stvarnosti koju je Bog stvorio. Ta simbioza, tijesna povezanost, pretočena je i u svetopisamske tekstove ; koji postaju prvorazredni svjedoci redovitog načina življenja biblijskog čovjeka: njegove prehrane, odijevanja, običaja, religioznih usmjerenja itd. Biljke su nam pravi vodiči u očitavanju svakodnevnih navika običnog, pobožnog, Izraelca. Osim uobičajene i svakodnevne uporabe biljaka i njihovih proizvoda (žitarice, maslina, vinova loza, itd.), sveti pisci koriste biljke kako bi ukazali na drugu stvarnost, što osobito dolazi do izražaja u proročkim knjigama. Biljke zadobivaju simboličko, metaforičko, preneseno značenje. Izraelski narod je kao ljiljan, cedar, maslina i vinograd. Biljni proizvodi također su bremeniti simboličnim značenjem: vino (mošt), žito i ulje znakovi su spasiteljskog, eshatološkog vremena. Usporedba Kraljevstva Božjeg sa sjemenom ili gorušičinim zrnom spada u antologijske tekstove Novoga zavjeta, iz kojega izvire bogatstvo tumačenja i shvaćanja Božjeg nauma s ljudima.

Svakoj hodočasnici i hodočasniku u Svetu Zemlju pada u oči da danas više od 90 posto svetih mjesta čuvaju i vode franjevci iz cijeloga svijeta organizirani u Kustodiju Svete Zemlje. Franjevci su u Svetu Zemlju došli zahvaljujući svetom Franji Asiškom osobno i njegovu pogledu na svijet, čovjeka i osobito na zemaljski život Isusa Krista. Franjo se 1219. u vrijeme križarskih vojni zaputio u Svetu Zemlju. U svom posjetu Svetoj Zemlji Franjo je ustanovio da su mnoga sveta mjesta bila napuštena i zapuštena i da bi ih trebalo iz ljubavi prema našem Gospodinu obnoviti, čuvati i paziti. Vrativši se u Europu, Franjo je poslao svoju braću u Isusovu domovinu kako bi obnovili sveta mjesta i tako sačuvali uspomenu na Isusov zemaljski život i djelovanje. Na temelju takvog zauzetog djelovanja i zauzimanja franjevaca za sveta mjesta papa Klement VI. godine 1342. bulom Gratias agimus (Zahvaljujemo) povjerava i službeno čuvanje i održavanje svetih mjesta franjevcima kao predstavnicima Katoličke crkve u Svetoj Zemlji. To je pravo ostalo do danas.

Tema rada jest proučavanje renesansnih putopisa u XVI. stoljeću kao iznimno vrijednih izvora za povijest kulture. Na osnovi izvornih tekstova prikazuje se korpus europske apodemičke književnosti - hodočasničke putopise ilustriraju dva hrvatska autora Bartul Đurđević i Bonifacije Stijepović Drakolica te se usporedno prikazuju dva njihova hodočasnička putopisa po Svetoj Zemlji, a u trećemu dijelu obrađeni su administrativni putni zapisi kao izvještajna forma. Zaključuje se da je apodemički sustav putopisa metodičnošću izlaganja utjecao na hodočasničke tekstove.

Riječ je o sedam jednosatnih epizoda u dokumentarnom serijalu "U potrazi za svetim". Daniel Miščin autor je projekta. Redatelj serijala je Daniel Riđički, a glazbu potpisuje Kevin Macleod.

Dolazim kao hodočasnik. Tako je o svom dolasku u Svetu zemlju govorio Benedikt XVI. I tako se pridružio velikom mnoštvu hodočasnika. Htjeti hodočastiti, znači htjeti biti kao i drugi vjernici, jer hodočasnik je vjernik. Prije nego se zaputi hodočasnik ima cilj. Hodočašće je put u određeno mjesto, s određenim ciljem, u ograničenom vremenu. Mjesto kojemu je hodočašće usmjereno je neko sveto mjesto. Najpoželjnija mjesta kršćanskih hodočasnika su bazilika Uskrsnuća u Jeruzalemu, bazilika svetoga Petra u Rimu, katedrala sv. Jakova u Santiagu de Compostela, nacionalna i lokalna svetišta. No, hodočašća su i odlazak k svetim ljudima. Egerija, poznata i neobična hodočasnica s konca 4. stoljeća, koja je tri godine boravila u Svetoj zemlji i svojim sestrama opisivala sveta mjesta i iskustva na njima, uvijek iznova opisuje ne samo sveta mjesta i liturgiju u njima nego i susrete sa svetim ljudima i svetim ženama. Koliko god je važno doći na sveto mjesto, podjednako je važno na tom mjestu susresti ljude koji su dopustili da im sveto mjesto oblikuje život. Oni su svjedoci svetosti mjesta, posrednici između mjesta i hodočasnika i živo, egzistencijalno pamćenje dogođenoga susreta s Bogom. Oni su neka vrsta stabilnosti u protočnosti vremena i nestalnosti hodočasničkih dolazaka, prolazaka i odlazaka. Hodočašća imaju mnoga značenja.

SAŽETAK PRILOG POZNAVANJU HODOČASNIČKIH PUTOVANJA OD VENECIJE DO SVETE ZEMLJE U XVI. STOLJEĆU U XVI. stoljeću Venecija je jedna od najvažnijih luka za putovanje hodočasnika u Svetu Zemlju. O tome svjedoče brojni izvori među kojima treba izdvojiti, u ovom radu koriš-tene, talijanske putopise. Hodočasničke rute velikim su se dijelom podudarale se uobičajenim plovidbenim rutama, utoliko prije što su brodovi s hodočasnicima ujedno prevozili i robu. Plovidba se kroz Jadran odvijala njegovom istočnom obalom. Tempo plovidbe ovisio je o ra-zdoblju u kojem se putovanje obavljalo. Nije bio rijedak slučaj da je za plovidbu Jadranom ti-jekom ljeta korištena i njegova zapadna obala. Nakon izlaska iz Jadranskog mora brodovi Mletačke Republike pretežito su bili oslonjeni na pomorske punktove smještene na otocima u njezinom posjedu. Nakon otoka Krfa, u Jonskom moru to su Kefallinia i Zakinthos. Na jugu Peloponeza je Kithira pokraj koje se plovilo na otok Kretu. Odavde su brodovi s hodočasni-cima nastavljali put prema Rodosu, maloazijskoj obali i otoku Cipru – glavnoj mletačkoj bazi na Levantu. Postojao je i sjeverniji plovidbeni pravac Egejskim morem, no taj je bio priklad-niji za odlazak u Osmanlijsku prijestolnicu Jeruzalem U drugoj povici XVI. stoljeća broj oto-ka u kršćanskim rukama dodatno je reduciran. Vitezovi Ivanovci 1522. godine gube za hodo-časnike vrlo važan otok Rodos uz maloazijsku obalu, a neizmjerno velik udarac za Veneciju predstavlja gubitak otoka Cipra 1570. To je dodatno otežavalo hodočašćenje u Svetu Zemlju budući da se s otoka Cipra plovilo direktno u palestinske luke, te odatle nastavljalo prema Svetoj Zemlji i Jeruzalemu. Kao pomorski put od Venecije do Levanta, tako je i put od palestinskih luka do Jeru-zalema za hodočasnike bio tjeskoban i pogibeljan. Nije stoga čudo da su tim putovanjima prethodile materijalne i duhovne pripreme kroz duže razdoblje. Iz tog je razloga u ovom radu znatan dio teksta posvećen upravo tim pripremama, kao i problemima koje su hodočasnici proživljavali i koji su ih pratili tijekom njihovog putovanja.

U ovom radu nastoji se dati doprinos spoznajama o hodočasničkim putovanjima s početka ranoga novog vijeka. Naglasak nije isključivo na poznavanju plovidbenih ruta, koje su znatnim dijelom bile uhodane i slijedile one zacrtane još tijekom srednjeg vijeka. U razmatranje je uzeto niz ostalih aspekata, od priprema za putovanje, i materijalnih i duhovnih, do teškoća s kojima su hodočasnici bili suočeni tijekom puta te pri dolasku na konačno odredište – Kristov grob u Svetoj zemlji. Ovdje se u nešto većoj mjeri konzultiralo onodobne talijanske putopise, našoj historiografiji pretežno nepoznate, koji su se u izradi ove teme pokazali kao prvorazredni izvori., During the sixteenth century Venice was one of the most important harbours regarding pilgrimages to the Holy Land. This can be corroborated by numerous sources, among which the most important are Italian travelling accounts that were used for this investigation. Pilgrims’ routs mostly coincided with trade routs of that time, especially since ships of that time often transported pilgrims together with trading goods. Navigation of that time preferred eastern Adriatic coast. Pace of the sailing depended on the season of year. Thus, it was not unusual that during summer some ships sailed also along the western Adriatic coast. After leaving the Adriatic Sea, Venetian ships used Venetian emporia placed on the Mediterranean islands. The fi rst one was Corfu, and than Cephalonia (Keefallanía) and Zante (Zákinthos) in Ionian Sea. On the south of the Pelopónnisios there was Kíthira which was important station on the way to Crete. From this point ships with pilgrims often continued towards Rhodes, Asia Minor and Cyprus – which was major Venetian emporium on Levant. However, there also existed a northern naval route across the Aegean Sea but this way was more appropriate for those who travelled to the Ottoman residence in Jerusalem. In the second half of the sixteenth century the number of the islands kept by Christians was signifi cantly reduced. Namely, in 1522 knights of St. John (Hospitalers) lost island of Rhodes, which was important station in the pilgrims’ routes. Similarly, in 1570 Venice lost Cyprus. This was an important obstacle regarding pilgrimages to the Holy Land, since Cyprus was harbour from which ships sailed directly to the ports of Palestine and further towards Holy Land and Jerusalem. Similarly to the naval route from Venice to Levant, pilgrims’ itinerary towards Palestine harbours and Jerusalem was rather uneasy and dangerous. Therefore, one should not be surprised that pilgrims often had numerous spiritual and material preparations before their trips. Thus, author also investigates pilgrims’ preparations, and problems they came across during their pilgrimages.

Danas u Svetoj zemlji živi oko 6 milijuna stanovnika: 5 milijuna Židova, oko milijun izraelskih Arapa, muslimana i kršćana. Posljednjih godina ima sve više hodočasnika iz Hrvatske. Autor putopisa je od 1966 - 2005. godine u Svetoj zemlji bio s hodočasnicima osamdesetak puta, i u tom je razdoblju po Svetoj zemlji vodio oko 4000 hodočasnika. Oni su zavoljeli Svetu zemlju više nego ikoji drugi kraj koji su ranije posjetili.

Autor opisuje hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937. godine koje je predvodio tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Bila su 53 hodočasnika (među njima 37 Hrvata, 3 Slovenca, 13 Čeha i nekoliko gradišćanskih Hrvata. Na tom je putu umro hodočasnik Marko Mrljić. Hodočašće je trajalo dva tjedna. Fotografijama je put ovjekovječio Ljudevit Griesbach, poznati zagrebački fotograf

Povodom 60. obljetnice početka arheoloških iskapanja na planini Nebo, autor upozorava na doprinos fra Jeronima Mihaića, franjevca rodom iz Pučišća na Braču, u istraživanjima Mojsijeva svetišta na planini Nebo. Iznose se zanimljivi podaci o mladićima koje je fra Jeronim s Brača odveo u Svetu Zemlju i prikazuju rezultati arheoloških iskapanja. Posebno je zanimljiv odlomak iz Egerijina putopisnog opisa Mojsijeva svetišta u 4. stoljeću.

U ovom članku autor se bavi semitskim mitskim junakom el-Khadir (Zeleni). Utvrđuju se njegove sličnosti sa slavenskim "Zelenim" (Zele¬ni Juraj) na razini strukture te kulturno-historijskim postupkom traga za mogućim povijesnim vezama., The theme of this paper is an extension of Katičić-s study "Hoditi-roditi" (Walk-Give Birth) and its aim is to show a number of similarities between a reconstructed old Slavic deity of vegetation and a recent popular belief in the Near East in el-Khader, "the Green". El-Khader is a deity of vegetation; he is called "the Green", he is always on the move, he rides on a white horse, walks over the sea, his sanctuaries are either in oak forests by water or on hills, he brings rain and protects the wounded from arrows. El-Khader-s significant features can be recognized not only in the cults of the Phoenician deities of vegetation, Adonis and Baal, but also in the ancient Egyptian (Oziris), Babylo-nian (Tammuz) and Sumerian (Dummuzi, Inanna) cults. Regardless of a possible, and likely, influence of the religion of horse-breeding invad¬ers from the north, who are very similar to Indoeuropeans (the figure of the thunderer on a horse), the explanation for the above-mentioned parallels should be searched for in the most ancient periods of plant cultivation, on the very threshold of agriculture.

U radu se ukratko prikazuje posvećenost i strategija franjevaca u stjecanju i pravnog odobrenja posjeda posvećenih mjesta u Svetoj Zemlji.

Malo je koji pedalj zemlje o kojemu bismo sa sigurnošću mogli reći da ga je gazila noga Bogo-čovjeka. Poznata je tvrdnja da je Palestina, unatoč tolikih stoljeća i svega što su joj ona nanijela, približno ista kao i prije dvije tisuće godina.