Search

Dugo vremena se smatralo da ručni zglob nije pogodan za izvođenje artroskopije. Uvođenjem trakcije i standardiziranjem postupaka sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća započinje razvoj artroskopije ručnog zgloba. U početku se artroskopija ručnog zgloba koristila kao dijagnostička metoda, te za različite resekcije. Tehnološki razvoj i bolje razumijevanje anatomije doveli su do razvoja mnogobrojnih novih tehnika za liječenje najrazličitijih bolesti i ozljeda ručnog zgloba. Jedna od najvažnijih inovacija je bilo uvođenje suhe artroskopije što je omogućilo razvoj raznih reparativnih i rekonstruktivnih zahvata. Danas artroskopija ručnog zgloba ima izrazito važno ulogu u liječenju prijeloma distalnog dijela palčane kosti gdje omogućuje anatomsku repoziciju unutarzglobnih prijeloma uz kontrolu položaja osteosintetskog materijala i zbrinjavanja udruženih ozljeda, u prvom redu skafolunatnog ligamenta i triangularnog fibrokartilaginoznog kompleksa (TFCC-a). Također omogućuje minimalno invazivno liječenje prijeloma i pseudartoza skafoida pri čemu se čuva dragocjena vaskularizacija. Osim primarnog šivanja i refiksacije ozlijeđenih ligamenata (skafolunatnog, lunotrikvetralnog, dorzalnog interakarpalnog i radiokarpalnog, te TFCC-a) izvode se i rekonstrukcije pomoću presadaka tetive. Artroskopija ručnog zgloba ima važnu ulogu i kod degenerativnih stanja jer omogućuje izvođenje djelomičnih interkarpalnih artrodeza poput „four- corner“ artrodeze, lunokapitatne artrodeze, radiolunatne i radioskafolunatne artrodeze, te karpektomije proksimalnog reda. Artroskopske tehnike čuvaju meka tkiva, zglobnu čahuru i ligamente, te vaskularizaciju i inervaciju ručnog zgloba i značajno smanjuju nastanak ožiljaka. To sve omogućuje bolje cijeljenje tkiva, brži poslijeoperacijski oporavak i bolju funkciju ručnog zgloba.

CILJ RADA: Heterotopne osifikacije predstavljaju stvaranje zrele, metabolički aktivne kosti u mekim tkivima. Najčešće se javljaju nakon traume ili operacijskog zahvata u području lakta te značajnih opeklina kao i ozljeda središnjeg živčanog sustava. Predstavljaju ozbiljan problem jer značajno ometaju funkciju lakta te često zahtijevaju operacijsko liječenje. Iako su prvi puta opisane još prije tisuću godina, ipak još uvijek predstavljaju problem u liječenju bolesnika. Ovim radom prikazujemo današnje stavove kako za liječenje tako i za prevenciju razvoja heterotopnih osifikacija u području lakta. MATERIJALI I METODE: Pregledom dostupne literature prikupljeni su podaci o postupcima dijagnostike, liječenja i prevencije heterotopnih osifikacija. REZULTATI: Simptomatski bolesnici uglavnom se liječe operacijski. Pri tome je važno odrediti pravo vrijeme za izvođenje ovog zahvata i misliti na pridruženu patologiju. Posebnu pažnju treba posvetiti neurovaskularnim strukturama kako ih ne bismo ozlijedili tijekom operacije. U prvom redu treba misliti na n. ulnaris koji je potrebno dekomprimirati ili učiniti kako bi se izbjegla pojava smetnji kada se započne s fizikalnom terapijom. Ne postoje jasne smjernice za prevenciju nastanka heterotopnih osifikacija. Najčešće se savjetuje primjena Indometacina 3x25 mg dnevno u trajanju od 3 do 6 tjedana nakon ozljede ili zahvata te radioterapija, odnosno primjena jedne doze zračenja od 700 cGy unutar 24 sata prije ili poslije zahvata. ZAKLJUČAK: Heterotopne osifikacije su značajan problem u bolesnika nakon ozljeđivanja lakta pa je izuzetno važno misliti na njih i u prvom redu raditi na prevenciji njihova nastanka. Kada je do razvoja heterotopnih osifikacija već došlo, od najveće je važnosti pravodobno i adekvatno liječenje uz individualan pristup svakom bolesniku.

It has been over 100 years since the initial description of avascular necrosis of the lunate, but it is still called mysterious disease. With time, many new information about the etiology, natural history, classification and treatment options for lunate osteonecrosis appeared. There have been new classifications developed based on advanced imaging, perfusion studies of lunate viability and arthroscopic assessment of the articular cartilage. According to that, algotithm for treatment Kienbock disease, depending on the stage of disease developed. For patients in earliest stages, if nonoperative measures fail, then vascularised bone graft with appripriate lunate unloading procedures( radial or capitate shortening) should be considered. If the lunate is "compromised" it can also be reconstructed with the spongioplasty and VBG, or treated with proximal row carpectomy if it is completely destroyed. With the furder collapse of the lunate the wirst is also compromised, with the development of secondary degenerative changes leading to condition when only a salvage procedure can be preformed. The final decision on type of treatment must be based not only on these objective pathoanatomical factors but also various patient factors (age, general health, lifestyle and future demands on the wirst). In this study we present diferent available operative procedures for treatment of Kienbock disease, their benefits and drawbacks.

With this clinical observation we would like to bring to mind osteoid osteoma as a possible cause of problems of distal phalanx of the fi ngers. Osteoid osteoma occurs rarely at this location and has atypical presentation. The main symptoms are swelling and redness of the fi ngertip with nail deformity, while typical night pain may not be present. Unusual clinical and x-ray presentation of tumor in this localization can make diagnosis of osteoid osteoma very difficult. A 20-year-old patient reported pain in the fi ngertip of his right ring finger persisting for fi ve years. Swelling and redness of the fi ngertip combined with nail deformity was also present. X-rays showed osteolysis in the base of distal phalanx. Magnetic resonance imaging showed suspicion of osteoid osteoma, which was confi rmed by computed tomography (CT). We performed surgical removal of osteoid osteoma in February 2014. The tumor was approached by longitudinal incision on the lateral side of the distal phalanx of the ring fi nger and the basal part of distal phalanx was cut with a small chisel to enable access to cystic change of the bone. Tumor removal with excochleation was performed and the material thus obtained was sent for histopathologic analysis. After surgery, the ring fi nger was immobilized in a plaster splint for a three- week period. After removal of immobilization, the patient was referred to physical therapy consisting of individual exercises in order to obtain the full range of motion in all joints of the hands and strengthen hand and forearm muscles. After surgical removal of osteoid osteoma, all symptoms disappeared completely. Histopathologic findings confi rmed the diagnosis of osteoid osteoma. After physical therapy, he returned to daily activities without any problems. On regular follow ups at 3, 6 and 12 months after surgery, clinical fi ndings were normal and the patient had no pain or discomforts. Full recovery was shown by the result of the DASH questionnaire three months after the procedure. Preoperative DASH score 54.4 decreased to 0. Distal phalanx of the fi nger is a very rare localization of osteoid osteoma, and typical night pain may not be present. In addition, appearance on x-rays is not typical. Instead of central enlightenment surrounded with sclerosis, x-rays usually show a lytic lesion. For this reason, it may be diffi cult to make the diagnosis of osteoid osteoma. The main symptom is permanent pain, swelling and redness of the fi nger, with nail deformity. The imaging method of choice is CT, which must be performed with thin layers of 1 to 2 mm. Furthermore, cooperation of surgeon and radiologist is extremely important to reach the accurate diagnosis. Many treatment options are described in the literature, such as CT-guided percutaneous thermocoagulation, destruction of lesions with alcohol, or CT-guided radiofrequency ablation. However, due to the proximity of neurovascular structures, tendons and joints, the best method for treatment osteoid osteoma in distal phalanx of the fi ngers is surgical excision or excochleation. Our conclusion is that one should always bear in mind that osteoid osteoma can be the cause of swelling of distal phalanx of the fi nger with nail deformity, and pain that alleviated with the use of non-steroidal anti-infl ammatory drugs. Surgical excision or excochleation is the best method for the treatment osteoid osteoma of distal phalanx of the finger.

Nestabilnost pešća predstavlja rijetku ozljedu ručnoga zgloba koja može uzrokovati značajnu nesposobnost i morbiditet pacijenta. Iščašenje polumjesečaste kosti je četvrti i zadnji stadij perilunatne dislokacije. Obostrano iščašenje polumjesečaste kosti je još rjeđe stanje, te je svega nekoliko sličnih slučajeva opisano u literaturi. Ovdje prikazujemo slučaj obostranog iščašenja polumjesečaste kosti ručnoga zgloba kod 27-godišnjeg muškarca, koji je zadobio ozljede oba ručna zgloba prilikom pada s drveta visokog 7 metara.

Prikazana problematika prilikom ugradnje primarnih kompleksnih proteza koljena. Također su prikazani rezultati po kojima nema značajnije razlike između primarnih proteza koljena i primarnih kompleksnih proteza koljena.

Uvod: Ruptura rotatorne manšete jedan je od najčešćih uzroka bolnog ramena. U ovom radu prikazujemo bolesnike s potpunom rupturom rotatorne manšte kod kojih je učinjena artroskopska rekonstrukcija. Materijali i metode: U periodu od 52 mjeseca, 338 bolesnika (201 muškarac i 137 žena), prosječne životne dobi 60 godina (23-85 godina) podvrgnuto je artroskopskoj rekonstrukciji rotatorne manšete u našoj bolnici. Prosječni period praćenja je 21 mjesec. Traumatsku rupturu imalo je 33% bolesnika. Bolesnicima je prije i poslije operacije učinjen fizikalni pregled i pretraga ramena ultrazvukom. Kod 37% bolesnika je uz rekonstrukciju rotatorne manšete učinjena i akromioplastika. Kod 31% bolesnika je uz rekonstrukciju rotatorne manšete učinjena i tenotomija, a u 12% bolesnika tenodeza duge glave bicepsa. Kod 147 bolesnika je tetiva supraspinatusa rekonstruirana transosealnom tehnikom, kod 5 transtetivnom tehnikom, a kod ostalih bolesnika tehnikom jednog ili dva reda sidara. Rezultati: Intraoperacijske komplikacije uključivale su izvlačenje sidara iz koštanog ležišta i pucanje konaca i ukočenost ramena. U ranom poslioperacijskom periodu bilo je nekoliko upalnih reakcija oko prednjeg artroskopskog portala, a jedan pacijent imao je duboku infekciju. Pet pacijenata imalo je rerupturu manšete te je kod njih učinjena reoperacija.Transosealna tehnika se pokazala superiornom prema ostalim tehnikama. Zaključak: Artroskopska rekonstrukcija tetiva rotatorne manšete je minimalno invazivna kirurška tehnika koja polučuje izvrsne rezultate te je upotrebom različitih tehnika šivanja moguće anatomski rekonstruirati hvatište tetive te posljedično omogućiti fiziološku funkciju tetiva i brži i potpuniji oporavak pacijenata.

Is it necessary to perform subacromial decompression during arthroscopic rotator cuff repair?

The paper describes arthroscopic repair of full- thickness rotator cuff tears

Arthroscopic reconstruction of full rotator cuff repair

Snapping hip or coxa saltans is a condition characterized by an audible and/or palpable snapping during hip movement and can be associated with pain around the hip. There are various causes of this condition and can be divided into two types: extra-articular and intra-articular. The most common type is the external extra-articular, where the snapping is due to thickened posterior part of the iliotibial band or anterior part of the gluteus maximus muscle sliding over the greater trochanter during hip movement. Two patients with external snapping hip are presented, who were treated with our original endoscopic iliotibial band release and greater trochanteric bursectomy. There were no surgical complications and the patients did not experience snapping or pain in the hip during 24-month follow-up period. Results of various open techniques and one endoscopic technique in the treatment of external snapping hip are also reported

Arthroscopic shoulder stabilisation after anterior, posterior or multidirectional shoulder instability

Reconstruction of anterior and posterior cruciate ligaments in a patient with bilateral congenital absence of booth cruciate ligaments.

U članku se prikazuju osnove anatomije i histologije meniska koljenskog zgloba, biomehanički principi njegove funkcije, mogućnosti kirurškog liječenja, tehnike šivanja meniska i rezultati liječenja. Menisci su vrlo važne anatomske strukture u koljenskom zglobu. Ozljeda meniska predstavlja najčešću ozljedu koljenskog zgloba. S razvojem i napretkom artroskopske tehnike posljednjih 30-tak godina razvile su se i razne minimalno invazivne, sigurne i učinkovite tehnike šivanja meniska. U našoj bolnici u razdoblju od rujna 2008. godine do listopada 2009. godine su učinjene 503 artroskopije koljena, od kojih je kod 39 pacijenata (7%) učinjeno šivanje meniska. Koristili smo se tehnikama šivanja te . Pratili smo 27 bolesnika prosječne životne dobi 25 godina, 20 su bili muškarci, a 7 žene. Sportom se rekreativno bavilo 14 pacijenata, a 9 aktivno. Ozljeda je bila vezana uz sport kod 22 pacijenta. Ruptura medijalnog meniska je bila 8 puta češća nego lateralnog. Ruptura prednje ukrižene sveze bila je prisutna kod 10 pacijenata (37%). Pacijente smo u prosjeku pratili 13 (7- 18) mjeseci. Od 22 pacijenta koji su se prijeoperacijski bavili sportom, njih 17 (81%) vratilo se potpuno istoj razini aktivnosti u sportu. Od komplikacija smo zabilježili kod dva bolesnika pojavu subkutanog seroma na mjestu šavi. Kod jednog bolesnika učinjena je naknadna meniscektomija zbog rerupture. Iz dostupne literature vidljiva je uspješnost šivanja meniska od 73% do 95%. Za šivanje meniska su najpogodniji pacijenti mlađi od 50 godina, sa svježom, uzdužnom, okomitom rupturom u vaskularnoj (crvenoj) zoni meniska. Menisci pokazuju još bolju tendenciju cijeljenja ukoliko se šivanje učini zajedno s rekonstrukcijom prednje ukrižene sveze. Šivanje meniska je postupak koji u najmanju ruku usporava nastanak ranog sekundarnog osteoartritisa koljena. Zahtjeva iskusnog operatera, poseban instrumentarij, produžuje vrijeme operacijskog zahvata i produžuje rehabilitaciju. u odnosu na meniscektomiju. Ali, zbog povoljnog definitivnog ishoda liječenja potrebno ga je izvoditi što češće.

Rekonstrukcija prednje ukrižene sveze koljena metodom dva snopa.

Loše srasli prijelomi i pseudartroze u području proksimalnog dijela humerusa znatno smanjuju funkciju ramena, što se očituje smanjenom pokretljvošću ruke, slabijom snagom ruke i bolovima u ramenu. Artroplastika ramena kod kroničnih prijeloma i poslijedica kroničnih prijeloma često je zahvat spašavanja funkcije ramena kao posljedica neadekvatnog primarnog liječenja. Cilj ovakvog zahvata je ukloniti bol u ramenu, te vratiti pokretljivost ruci. Ovisno o nalazu, te stanju pacijenta u starijih osoba najčešće se ne može očekivati značajniji oporavak u snazi ruke.

Izolirani prijelom velikog tuberkula humerusa javljaju se u manje od 2 % prijeloma proksimalnog humerusa. Indikacija za operacijsko liječenje je pomak koštanog fragmenta za 5 mm ili više ili angulacija za 45° ili više. Prijelom velikog tuberkula ima sklonost pomaku odlomljenog fragmenta prema kranijalno i straga dovodeći tako do insuficijencije rotatorne manšete i kontrakture ramena, koja se dominantno očituje blokiranom vanjskom rotacijom ramena. Rana fiksacija odlomljenog fragmenta može garantirati dobar funkcijski rezultat ramena.

CILJEVI Izolirani prijelom velikog tuberkula humerusa javljaju se u manje od 2 % prijeloma proksimalnog humerusa. Indikacija za operacijsko liječenje je pomak koštanog fragmenta za 5 mm ili više ili angulacija za 45° ili više. METODE U razdoblju od 11 mjeseci prvi autor (NČ) izveo je 7 fiksacija izoliranih prijeloma velikog tuberkula humerusa. Od ukupno 7 pacijenata bilo je 6 muškaraca i 1 žena, prosječne dobi 45 godina. Kod svih pacijenata napravljena je ultrazvučna i radiološka obrada. Fikacija je napravljena superolateralnim pristupom na rame, razdvajanjem mišićnih niti m. deltoideusa, repozicijom i fikacijom velikog tuberkula s dva spongiozna vijka, s intraosealnim šavima samostalno ili u kombinaciji s bioresorptivnim koštanim sidrima. U jednom slučaju napravljena je artroskopski asistirana fiksacija s 2 kanulirana vijka. REZULTATI Tri pacijenta operirana su kao akutni pacijenti – unutar 3 tjedna- prosječno 18 dana, a preostala četiri operirana su kao kronični slučajevi – prosječno 94 dana nakon ozljede. Pacijenti su praćeni prosječno 156 dana (25-330). Kod svih pacijenata došlo je do koštane sanacije, uz neznatno smanjenu funkciju operiranog ramena kod kroničnih slučajeva. RASPRAVA Prijelom velikog tuberkula ima sklonost pomaku odlomljenog fragmenta prema kranijalno i straga dovodeći tako do insuficijencije rotatorne manšete i kontrakture ramena, koja se dominantno očituje blokiranom vanjskom rotacijom ramena. Rana fiksacija odlomljenog fragmenta može garantirati dobar funkcijski rezultat ramena.

Akutne luksacije akromioklavikularnog zgloba drugog stupnja relativno su indikacijsko područje za operacijsko liječenje, međutim luksacije tipa III, IV i V su indikacija za operacijsko zbrinjavanje. Autori iznose mogućnosti operacijskog liječenja, izbor otvorene ili artroskopski asistirane metode, te mogućnost u odabiru implantata

Akutne luksacije akromioklavikularnog zgloba drugog stupnja relativno su indikacijsko područje za operacijsko liječenje, međutim luksacije tipa III, IV i V su indikacija za operacijsko zbrinjavanje. Autori iznose mogućnosti operacijskog liječenja, izbor otvorene ili artroskopski asistirane metode, te mogućnost u odabiru implantata METODE U razdoblju od 14 mjeseci prvi autor (NČ) izveo je 16 stabilizacija akromioklavikularnog zgloba. Svi pacijenti bili su muškarci prosječne dobi 41 godinu (25-54 godina). U jednog pacijenta radilo se o luksaciji tipa Rockwood II/III, 7 pacijenata imalo je luksaciju tipa Rockwood III, a 8 pacijenata tip V. U 7 pacijenata napravljena je stabilizacija s Tight-Rope. Metoda se temelji na artroskopskom prikazu kaudalnog dijela korakoidnog nastavka i provlačenju neresorptivnih konaca kroz klavikulu i bazu korakoida. Zatezanjem konaca reponira se klavikula. Kod 2 pacijenata napravljena je klasična metoda po Bosworthu, metalnim vijkom, a kod 5 pacijenata Bosworthova metoda s bioresorptivnim vijkom ActivaScrew (Bioretec, Finska). Kod dva pacijenta napravljena je operacija po Weaver-Dunnu. REZULTATI U 12 pacijenata radilo se o akutnim luksacijama liječenim u prosjeku 11 (2-23 dana) nakon ozljede. Kod 4 bolesnika liječile su se kronične luksacije u razdoblju 107 dana do 7 godina nakon ozljede. Kod 2 pacijenata operiranih artroskopski asistiranom metodom došlo je do podizanja lateralnog okrajka ključne kosti te je kod jednog pacijenta indicirana operacija po Weaver-Dunnu. Kod jednog pacijenta operiranih bioresorptivnim vijkom došlo je do pucanja glave vijka, a u jednom slučaju i do izvlačenja vijka. Kod pacijenata operiranih klasičnom Bosworthovom metodom s metalnim vijkom nije bilo komplikacija. RASPRAVA Artroskopski asistirana metoda stabilizacije akromioklavikualrne luksacije opterećena je komplikacijama insuficijencije implantata, te izostanka cijeljenja radi forimranja sinovijalne komunikacije između ramenog zgloba, subkorakoidne regije i subklavikularnog prostora. Metoda bioresorptivnim implantatom obećavajuća je metoda koja ima u prednosti pred standardnom Bosworthovom metodom jer nije potrebno uklanjati implantat. Bosworthova metoda akromioklavikularne stabilizacije standard je u stabilizaciji akromioklavikularnog zgloba.