Search

U ovom se radu štovanje Bezgrešnog Srca Marijina promišlja unutar dvaju temeljnih marioloških postulata, koje je, vraćajući se novozavjetnoj i otačkoj mariologiji, definirao Drugi vatikanski koncil: svi mariološki sadržaji, a onda i sadržaji marijanskog štovanja, kristološki su utemeljeni i eklezijalno usmjereni. U prvom se dijelu rada stoga najprije analizira štovanje Srca Isusova i njegovo dogmatsko utemeljenje u teologiji utjelovljenja. Riječ je o prihvaćanju i štovanju otajstva hipostatskog sjedinjenja, dakle štovanju Kristove božansko‑ljudske ljubavi usmjerene ljudskom otkupljenju. Prati se povijesni razvoj i teološki sadržaj tog štovanja, polazeći od ranih kristoloških koncila do enciklike Haurietis aquas Pija XII. Kristološki utemeljena theologia cordis postaje zatim uporište i kriterij interpretacije štovanja Bezgrešnog Srca Marijina u drugom dijelu rada. Polazeći od novozavjetnih mjesta i ukaza, prati se povijesni razvoj i teološki sadržaj tog oblika marijanskog štovanja. Konačno, u trećem dijelu rada, vodeći se kristološko‑eklezijalnim utemeljenjem koncilske mariologije, prepoznaju se teološki najznačajniji i eklezijalno‑soteriološki najrelevantniji elementi tog štovanja. Polazeći od vjerničkog aspekta Srca Marijina i njezine povezanosti sa Sinom, otkriva se duboka povezanost srca Majke i srca Sina, savršeno i potpuno suglasje u zajedničkoj okrenutosti volji nebeskog Oca. Sukladno koncilskoj mariologiji i njezinim naglascima o uzornosti Marije za Crkvu, zaključno se upravo taj element prepoznaje kao glavni teološki sadržaj vjerničkog štovanja i nasljedovanja Srca Marijina. Tako se to štovanje izdvaja i bitno razlikuje od banalnih projekcija ljudske afektivnosti, a usmjerava se vjerničkom slušanju i egzistencijalnom prihvaćanju Božje Riječi. Srce Marijino biva prepoznato kao realan simbol Crkve, što u dosljednom provođenju upućuje na dvostruku osjetljivost Crkve: osjetljivost za Božju volju i osjetljivost za potrebe svakog čovjeka., This article reflects on the veneration of the Immaculate Heart of Mary within two fundamental Mariological postulates that were defined, in reference to the New Testament and Patristic Mariology, by the Second Vatican Council: all Mariological contents, including the veneration of Mary, are Christologically based and ecclesiologically directed. The first part of the article analyses the veneration of the Heart of Jesus and its dogmatic foundation in the theology of incarnation. It refers to the acceptance and veneration of the mystery of hypostatic union, i.e. the veneration of Christ´s divine‑human love directed to the human redemption. The author traces the historical development and theological contents of that veneration, starting from early Christological councils and the encyclical Haurietis aquas of Pius XII. The Christologically founded theologia cordis becomes then the basis and criterion of the interpretation of the veneration of the Immaculate Heart of Mary in the second part of the article. Starting from the New Testament places and indications, the historical development and theological contents of this form of veneration of Mary is traced. Finally, the third part of the article identifies, on the basis of Christological‑ ecclesial foundation of conciliar Mariology, the theologically most important and ecclesiologically‑soteriologically most relevant elements of that veneration. Starting from the religious aspect of the Heart of Mary and her relatedness with the Son, the deep relatedness of the heart of the Mother and the heart of the Son and their perfect and complete compliance in common directedness to the willof the heavenly Father is revealed. In accordance with conciliar Mariology and its emphasis on Mary as the role model for the Church, the final part of the article recognises precisely this element as the main theological content of the religious veneration of and discipleship to the Heart of Mary. Thus, this veneration cannot be identified with banal projections of human affectivity and ought to be directed to religious adherence to and existential acceptance of the Word of God. The Heart of Mary is recognised as the real symbol of the Church, whose sequential following indicates the two‑fold sensitivity of the Church: the sensitivity for the will of God and the sensitivity for the needs of every human being.

Za blagdan Srca Isusova 1900. godine 160 000 hrvatskih mladića i djevojaka posvetilo se Srcu Isusovu. Posveta je prethodila Prvom hrvatskom katoličkom sastanku koji je održan u rujnu te godine. U članku se govori o tome što je značila ta posveta, kako se ona pripremala, kako je obavljena te kakve je reakcije izazvala kod slobodarskih duhova tadašnjeg vremena. Nešto od te posvete ostalo je sve do danas: pjesma "Do nebesa nek se ori" spjevana je bila upravo za tu prigodu i kroz cijelo dvadeseto stoljeće ostala je jedna od naših najpjevanijih i najpopularnijih vjerskih pjesama.

Nakon Drugog vatikanskog sabora mnogi tradicionalni oblici kršćanske pobožnosti došli su u krizu. Među njima i pobožnost Srcu Isusovu, napose u zapadnim zemljama. Na brojne prigovore upućene toj pobožnosti suprotstavljaju su izjave papa posljednjega stoljeća koji pokazuju svu vrijednost i teološku utemeljenost štovanja Srca Isusova kao simbola Božje ljubavi. U teološko-pastoralnom prikazu štovanja Kristova Srca analiziraju se dva temeljna vida ove pobožnosti: posveta i naknada. Kritički se osvrće na dvanaest obećanja Srca Isusova i korigira se njihova formulacija prema izvornim spisima sv. Margarete Marije Alacoque. U zaključku se ističe da pobožnost Srcu Isusovu ima svoju vrijednost i opravdanost, a u njezinu predstavljanju današnjem čovjeku trebat će pronalaziti nove načine i oblike kako je to preporučio papa Ivan Pavao II. u pismu isusovačkom generalu prigodom posjeta Paray-le-Monialu.