Search

U ovom radu autor organizira biografiju dr. Stanka Koraća od rođenja do dolaska u Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” u Zagrebu 1969. godine. Do dolaska u Društvo stekao je respektabilnu reputaciju kao književni historičar i teoretičar književnosti, profesor i direktor na Pedagoškoj akademiji u Karlovcu, saradnik u nekoliko uglednih naučnih i stručnih institucija i publikacija u Hrvatskoj i Srbiji. U “Prosvjeti” će se afirmirati kao urednik u Izdavačkom poduzeću “Prosvjeta”, časopisu Prosvjeta, kao urednik naučnih zbornika i ljetopisa koji su u centru svog interesa imali proučavanje i javnu prezentaciju književnosti i kulture Srba u Hrvatskoj. Upoznavanjem statusa kulture Srba u Hrvatskoj postepeno napušta primarno bavljenje hrvatskom književnošću i odlučuje da se koncentrira na izučavanje književnog rada Srba u Hrvatskoj. I na prezentaciju istraživačkih rezultata u naučnim i stručnim publikacijama. U turbulentnim događanjima tzv. maspoka dosljedno je branio interes SKD “Prosvjeta” kao jedine kulturne institucije Srba u Hrvatskoj, navukavši na sebe brojne osporavaoce jer je ukazivao na zapuštenost i nebrigu republičkih institucija za njegovanje i razvijanje moderne kulturne samosvijesti Srba u SR Hrvatskoj kao multietničkoj zajednici., In this article, the author presents a biography of Dr Stanko Korać – from his early days to his employment in Serb Cultural Society “Prosvjeta” in Zagreb in 1969. Before arriving to the Society, Korać achieved a respectable reputation as literary historian and theoretician, professor and director of the Education Sciences Academy in Karlovac, as well as author of articles published by several academic and professional institutions in Croatia and Serbia. In “Prosvjeta” he will become an editor of its Publishing House, as well as of magazine “Prosvjeta”. He published edited volumes as well as Prosvjeta's Yearbook (Ljetopis), publications whose focus was on research and public presentation of literature and culture of Serbs in Croatia. Subsequently, he gradually reduced his interest in other Croatian literature and focused almost entirely on literary works written by Serbs in Croatia. He takes as his main objective to publish his research results in academic and professional publications. In turbulent times of “Maspok”, he was a staunch defender of SCS “Prosvjeta”, as the only existent cultural institution of Serbs in Croatia. When he started warning that institutions of the Republic neglected the need for Serbs in Croatia to develop its own institutions in order to develop modern cultural consciousness, he was met with resistance to this idea. Korać was born in 1929 in Čemernica near Vrginmost in Banija, Croatia. He was orphaned in 1943, during the war. He graduated Yugoslav languages and literature as well as Russian language and literature at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb, where he also obtained his PhD on Croatian Novels in Modernism. He authored ten books, of which the most significant is A Review of Literary Works by Serbs in Croatia. Being Secretary to the newly re-established Prosvjeta in 1991, he left Zagreb during the conflict and died in Belgrade in 1994.

Predavanje na konferenciji

Stipe Šuvar (1936. — 2004.) je bio hrvatski političar, sociolog, publicist i javni radnik koji je tokom cijele svoje karijere nastupao, govorio i pisao u modusu političke i kulturne suradnje i udruživanja Srba i Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u Jugoslaviji. Do 1990. godine Šuvar zagovara ideju jugoslavenskog socijalističkog patriotizma unutar kojeg nije tijesno ni demokratskoj nacionalnoj svijesti ni jugoslavenstvu. Poslije te prekretničke godine svojim tekstovima i javnim istupima suprotstavlja se šovinističkoj retorici nove vlasti usmjerene protiv Srba u Hrvatskoj. Time je na jedinstven način obvezao Srbe u Hrvatskoj i zaslužuje, kako je to kazao njegov kolega Svetozar Livada, njihovu trajnu zahvalnost., Stipe Šuvar (1936 — 2004) was a politician, sociologist, publicist and public figure from Croatia. In his public addresses, articles, and political speeches and actions he always tried to unite two peoples, Croats and Serbs. During his long career, which spanned from the early sixties until his death in 2004, he always advocated political and cultural cooperation between these nations. He was also a proponent of the so-called “Yugoslav socialist patriotism”. The idea of a democratic national consciousness was united with the idea of Yugoslavism within the doctrine of Yugoslav patriotism. After 1990, he criticized and opposed to anti-Serb rhetoric, which dominated the Croatian public sphere. With this, he obliged the Serbs in Croatia in a unique way and deserves their permanent gratitude, as his colleague Svetozar Livada noted

Intenzivno međuetničko nasilje protiv civila jedna je od osnovnih karakteristika ratova 1990-ih na području bivše Jugoslavije. Pored zločina počinjenih prilikom provođenja vojnih operacija, primjeri međuetničkog nasilja uključuju i različite oblike postupanja prema etničkim Drugima u područjima koja nisu izravno zahvaćena ratom. U ovom radu autor uzima kampanju miniranja civilnih objekata na području Bjelovara kao studiju slučaja. U njemu se po prvi puta pokušavaju historiografski rekonstruirati pojedini događaji, na temelju sudske, policijske i druge dokumentacije, te izjava svjedoka. Primjenjujući koncept amoralne zajednice Mile Dragojević, autor nastoji razjasniti motive i logiku ovog tipa međuetničkog nasilja.

Završni rad na preddiplomskom studiju Međunarodni odnosi

U članku se analiziraju ogledi tiskani u knjizi Historiografija u tranziciji Drage Roksandića. Izlažu se razmatranja uz njezine metodološke i sadržajne iskorake s jedne strane, a s druge uvidi u njezino djelomično uklapanje i u dalje prevladavajuća “tranzicijska” obilježja hrvatske historiografije. Na kraju su predloženi mogući i poželjni pristupi kontroverznim i osjetljivim temama suvremene hrvatske povijesti putem kojih bi se mogli ostvariti daljnji iskoraci u njihovu istraživanju.

U radu se bavimo analizom povezanosti između politike i istraživačkog procesa u oblasti izučavanja marginalizovanih grupa. Ovom pitanju smo pristupili iz vizure jedne, u domaćem setingu skorije utemeljene naučne discipline Sociologije marginalizovanih grupa, pred kojom stoje brojni metodološki izazovi, proizašli i iz njenog predmeta proučavanja. To su visoko vulnerabilne grupe i pojedinci, čije izučavanje zahtjeva prilagođene istraživačke tehnike, i isti takav pristup. Budući marginalizovani, ljudi koji pripadaju ovoj populaciji po pravilu nemaju glas. Zbog toga istraživač ima dodatnu odgovornost da u refleksivnom, i samorefleksivnom maniru razmotri metodološke i etičke zamke u koje može upasti tokom istraživačkog procesa. Posebno, mora se voditi računa o tome da li, i na koji način politički diskurs utiče na istraživački dizajn, prikupljanje, analizu i interpretaciju rezultata, s obzirom na to da su marginalizovane grupe čest predmet različitih zloupotreba. Da bismo ukazali na fakt da političko ima važan uticaj na naučna istraživanja, kao i da može imati dugoročne posljedice po istraživanu populaciju, pristupili smo kritičkoj analizi dviju studija autora Milana Mesića i Dragana Bagića, koje se bave Srbima povratnicima na Prostor od posebne državne skrbi (brige) u Hrvatskoj. Kritička analiza je potvrdila da je faktor političko nesumnjivo uticao na način interpretacije rezultata, promociju određenih ideja i vrijednosti (bliskih političkom diskusu), i konačno, da ide na štetu istraživane grupe. Sumirano, možemo zaključiti da kontaminacija naučnih studija političkim, pogotovo onih primjenjenog tipa, ide nauštrb kako istraživača tako i populacije koja je u fokusu istraživanja. The paper deals with the analysis of the connection between politics and the research process in the field of marginalized groups. We approached this question from the perspective of a recently established scientific discipline, the Sociology of Marginalized Groups, which faces numerous methodological challenges, arising from its subject of study. These are highly vulnerable groups and individuals whose study requires tailored research techniques and the same type of approach. Being marginalized, as a rule, people who belong to this population do not have a voice. Therefore, the researcher has the additional responsibility to consider the methodological and ethical pitfalls that he/she may encounter during the research process in the reflexive and self-reflective manner. In particular, consideration must be given to whether, and in what way, political discourse influences the research design, collection, analysis and interpretation of results, since marginalized groups are oft en the subject of various abuses. To highlight the fact that politics has an important impact on scientific research, as well as having long-term consequences for the population studied, we have critically analyzed two studies by authors Milan Mesić and Dragan Bagić, which address Serb returnees in the Area of Special State Concern (care) in Croatia. Critical analysis confirmed that the political factor undoubtedly influenced the way in which the results were interpreted, the promotion of certain ideas and values (close to political discourse), and finally, to the detriment of the research group. In summary, we can conclude that the contamination of scientific studies with politics, especially those of the applied type, is to the detriment of both researchers and the population that is the focus of research.

Knjiga prati povijest Gomirja o srednjega vijeka, preko naseljavanja Srba krajem 16. stoljeća sve do suvremenog doba. Posebna pažnja posvećena je pitanju identiteta Srba u Hrvatskoj i fenomenima njihovog prožimanja s drugim zajednicama.

U ovom radu Bukovica se opisuje kao geografski prostor i mikroregija odnosno dio Dalmatinske zagore između Karinskog mora (zaljeva) na zapadu, Velebita i Like na sjeveru, rijeke Krke na istoku i Ravnih kotara na jugu. Prostor Bukovice poznat je po kraškom reljefu, velikim podvelebitskim brdima, kamenu i kućama građenim od kamena i pokrivenih kamenim pločama, oskudnom obradivom zemljištu, važnim povijesnim zbivanjima, mnogim arheološkim lokalitetima i važnim geostrateškim točkama, kao što su gradovi Obrovac i Knin te prijevoj Plančenik između Bribirskih Mostina, Ostrovice i Đevrsaka. U društveno-političkom životu Bukovica je poznata po suradnji, toleranciji i koegzistenciji, ali i po velikim sukobima naroda, najčešće zbog pogrešnih politika, ekonomskih interesa ili radi očuvanja nacionalnih i religijskih identiteta. Jednako tako i po tome što je vjekovima bila, i do danas ostala, nerazvijen kraj. U vrijeme rata 1991. – 1995., a posebno na njegovu završetku, tj. nakon bijega i masovnog egzodusa srpskoga civilnog stanovništva u vrijeme Oluje iz 1995. godine, Bukovica je doživjela ekonomski i demografski slom i postala polupust kraj. Na njezinom je prostoru nekoliko općina, odnosno jedinica lokalne samouprave – gradovi Obrovac, Knin, Benkovac i Skradin te općine Jasenice, Ervenik i Kistanje. Unatoč naporima lokalnih vlasti u Obrovcu, Kninu, Benkovcu, Erveniku i Kistanjama, koje obnavljaju ili grade objekte infrastrukture (vodovodnu mrežu, ceste, škole, poduzetničke zone, itd.), Bukovica kao cjelina još nema pokreta- ča reindustrijalizacije i demografske obnove. Obnova i ubrzani razvoj Bukovice ne mogu se ostvariti pomoću sada dominantne neoliberalne politike koja zapostavlja uravnoteženi razvoj regija te istovremeno državna poduzeća, banke i domaće resurse rasprodaje ili daje u koncesiju domaćim ili stranim kapitalistima. Drugačiji odnos prema regionalnoj politici, prema srpskom pitanju u RH te prema Bukovici i sličnim regijama, politička je pretpostavka izrade plana reindustrijalizacije i demografske obnove Bukovice i Hrvatske u cjelini. U tekstu se predlaže i zagovara izrada nove koncepcije i novog programa demografskog i industrijskog razvoja Bukovice u okviru (kao dio) reindustrijalizacije i demografske obnove cijele Hrvatske. Nova koncepcija i plan razvoja Bukovice mogu i trebaju biti urađeni na razini suradnje gradskih, općinskih i županijskih vlasti, s jedne, te središnje državne vlasti, s druge strane. Pri tome poduzetništvo i privredne aktivnosti u poljoprivredi i turizmu ove mikroregije treba povezivati s razvojem velikih gradova, prije svega Zadra, Biograda i Šibenika, kojima je Bukovica prirodno zaleđe i prostor za moguću proizvodnju ekološki čiste hrane i razvoj seoskog turizma.

The assassination of Archduke Franz Ferdinand and the outbreak of World War I brought ethnic Serbs in Croatia (The Kingdom of Croatia and Slavonia) in an unusual and extremely difficult position. Serbian Independent Party (Srpska samostalna stranka) was the strongest and the best organized Serb party in Croatia and it was part of the ruling Croat-Serb Coalition with a majority in the Croatian Diet. The Coalition formed an alliance with Ivan Skerlecz, Croatian viceroy (ban) from 1913 to 1917. On the other hand, after Austro-Hungarian Empire declared war on Kingdom of Serbia, Croatian Serbs found themselves under the burden of charges of high treason. This was especially visible during the first phase of the war, when the enthusiasm for war against Serbia spread among the large part of the Croatian public and quick and glorious victory of Austro-Hungarian Monarchy in the war seemed assured. Already during the first weeks of the war all prominent leaders of the Serbian Independent Party (brothers Svetozar, Adam and Valerijan Pribićević, Dušan Popović, Srđan Budisavljević and others) were arrested, interned or placed under surveillance. Military and civilian authorities in Croatia also held under surveillance a large part of the Serb population, especially in the regions where they constituted the majority or a significant minority of the population (Srijem, Lika, Western Slavonia). Authorities carried out the mass internments of Serb population. Entire villages were evacuated and interned in the Croatian and Hungarian hinterland. Large number of persons was exposed to a judicial prosecution, mostly after they had been reported for making reckless statements which extolled Serbia and its army, or insulted King Franz Joseph and military and civil institutions of the Monarchy. Particularly severe forms of retaliation were applied to the Serb population in parts of Srijem which were temporarily occupied by the Serbian army in the initial period of the war. Anti-Serb sentiment in Croatia at the beginning of World War I expressed itself in other forms as well. Streets bearing the name of prominent Serbs were renamed, as well as localities whose names contained the adjective “Serbian”. Serbian tricolor and Cyrillic script were banned. Persons who had previously received decorations of Kingdom of Serbia renounced them publicly. The paper aims to present the position of the Serbian community in Croatia in the early months of the World War I, with special attention to the forms and extent of the persecution of real, potential and imagined enemies of the Monarchy among Croatian Serbs.

Prateći sudbinu položaja ćirilice u hrvatskom javnom životu od druge polovice 19. stoljeća do izbijanja Prvoga svjetskog rata, autor je nastojao prikazati borbu, koju su Srbi u Hrvatskoj vodili za priznanje njihove nacionalne ravnopravnosti s Hrvatima. Pritom se autor osobito usredotočio na odnos vlasti u Hrvatskoj prema srpskim zahtjevima, koji se kroz to razdoblje, ovisno o mnogim čimbenicima mijenjao.

Rad obrađuje djelovanje Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ od njegovog osnutka 1944. do prestanka rada početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća i formalnog ukidanja 1980. te njegovu povezanost s političkim srpskim predstavništvima unutar institucija vlasti FH/NRH/SRH – Srpskim klubom vijećnika ZAVNOH-a i Glavnim odborom Srba u Hrvatskoj. Budući da se historiografija ovom temom nije u većoj mjeri bavila, članak se većinom temelji na izvornim materijalima iz arhivskog fonda Hrvatskog državnog arhiva HR-HDA-640. Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“. Iako je kroz skoro četiri desetljeća svog djelovanja, „Prosvjeta“ djelovala ponajprije kao kulturno i prosvjetno društvo Srba u Hrvatskoj, kroz nju su u pojedinim razdobljima reflektirane i političke konotacije koje će uzrokovati zastoj u njenom radu samo nekoliko godina od osnutka, a kasnije i njeno ukidanje.

Rad obrađuje djelovanje Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ od njegovog osnutka 1944. do prestanka rada početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća i formalnog ukidanja 1980. te njegovu povezanost s političkim srpskim predstavništvima unutar institucija vlasti FH/NRH/SRH – Srpskim klubom vijećnika ZAVNOH-a i Glavnim odborom Srba u Hrvatskoj. Budući da se historiografija ovom temom nije u većoj mjeri bavila, članak se većinom temelji na izvornim materijalima iz arhivskog fonda Hrvatskog državnog arhiva HR-HDA-640. Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“. Iako je kroz skoro četiri desetljeća svog djelovanja, „Prosvjeta“ djelovala ponajprije kao kulturno i prosvjetno društvo Srba u Hrvatskoj, kroz nju su u pojedinim razdobljima reflektirane i političke konotacije koje će uzrokovati zastoj u njenom radu samo nekoliko godina od osnutka, a kasnije i njeno ukidanje., The topic of this article is the activity of the Serbian cultural society “Prosvjeta” from its foundation in 1944 to its cessation in the early 1970s and formal abolition in 1980. Due to the fact the historiography has not dealt with this subject to a large extent, the article is mostly based on original materials from the Croatian State Archives fonds HR-HDA-640. Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”. The activity of the society is examined through the work of its Central Committee at its centre, as well as subcommittees-subsidiaries on the ground, in rural areas. It was there that “Prosvjeta”, together with other institutions, played a major role in introducing literacy to the population, building schools, opening libraries and clubs, organizing various courses, lectures and other aspects of cultural, educational and artistic activities. The connections between “Prosvjeta” and political representatives of Serbs in Croatia within the government institutions of Federal Croatia/People’s Republic of Croatia/Socialist Republic of Croatia (Serbian Councillor Club of ZAVNOH and Central Serbian Committee in Croatia) were also researched, as well as the links with important Serbian politicians filling the state and Party posts in Croatia, who at the same time were also the initiators and leaders of the Serbian institutions founded after the Second World War. “Prosvjeta” had its biggest influence during the post-war period, during the time that, besides the Society in Zagreb within which there also existed its publishing company, bookstore, reading room and papers “Srpska riječ” (later renamed “Prosvjeta”), saw the establishment of the Museum of Serbs in Croatia, Central library, Archives of Serbs in Croatia and “Obilić” singing club. At that time “Prosvjeta” had the support of both the government and the Party, because being the part of the People’s Front of Croatia it followed its programme and ideology i.e. that of the Party. As a Serbian institution, it also served the purpose of channelizing the ruling Party strategy of reducing and not emphasizing the national differences and spreading “brotherhood and unity”. The leading Serbian politicians during the post-war period in Croatia, especially Duško Brkić, Rade Žigić and Stanko Ćanica Opačić, played a great role in implementing government’s policies, but the position of “Prosvjeta” and other Serbian institutions changed after they criticised the government and soon afterwards relinquished their posts. The institutions were mostly abolished or merged with similar ones, while the role of “Prosvjeta” was reduced to a purely educational one in rural areas. In the late 1960is and early 1970is during the awakening of “Croatian Spring” “Prosvjeta” endeavoured to expand its activity from cultural-educational to political field, which was not taken kindly and in the end caused its abolishment.

U ovom radu analiziraju se tradicionalni i moderni elementi srpskog identiteta u Hrvatskoj. Kao tradicionalne elemente identiteta autor navodi pravoslavnu vjeroispovijest, pismo i vojničku prošlost, a kao moderne elemente jezik i književnost, građanske, društvene i političke vrijednosti, brigu za narodnosni status i narodne organizacije te privrženost narodnooslobodilačkoj borbi. Istraživanje se temelji na dubinskim intervjuima s kazivačima srpske nacionalnosti iz čitave Republike Hrvatske. Autor zaključuje da nakon raspada Jugoslavije srpski identitet u Hrvatskoj prolazi kroz ambivalentan razvoj. S jedne strane, dolazi do retradicionalizacije i “povratka identitetu” nakon što je u Jugoslaviji on bio zanemaren. S druge strane, zbog rata u 1990-ima srpska je zajednica u Hrvatskoj značajno smanjena, a pojavili su se i strahovi te pojačan trend asimilacije. Mnogi Srbi otišli su iz Hrvatske i neće se više vratiti. Stoga je moguće da se ta etnička zajednica nalazi pred nestankom., In this article the traditional and modern elements of the identity of Serbs in Croatia are analysed. The author identifies the following key elements or markers of this identity: Christian Orthodox faith, use of Cyrillic alphabet, social and political preferences and values, concern for the status of their ethnic community, loyalty to specific organisations that represent their community, and memories of the Second World War, i.e. loyalty to Partisans. This article presents results of in-depth interviewing of a large number of ethnic Serbs from different regions of Croatia. The author concludes that following the disintegration of Yugoslavia, Serb identity in Croatia has been through an ambivalent process. On one hand, there is a process of re-traditionalisation and “reviving of identity”, which had been neglected in the times of Yugoslavia. On the other hand, due to the war of the 1990s, Serb ethnic community in Croatia has been significantly reduced, and there are new fears – especially of the trend of assimilation. Many Serbs have left Croatia and will not return. Thus, it is possible that the Serb community is facing disappearance.

Autor u povodu stote obljetnice aneksije krize i Veleizdaničkog procesa koji je vođen u Zagrebu 1908. i 1909. protiv 53 Srba iz Hrvatske analazira knjigu Ivana Ružića "Srpska propaganda radi na zatoru hrvatskog naroda" koju je napisao na temelju sačuvanih bilježaka 1910. godine. U njoj pisac na temelju originalnih dokumenata zaključuje kako je Kraljevina Srbija radila na rušenju Osmanske i Habsburške Monarhije, a u tome su joj pomagali Srbi izvan Srbije. Istodobno se dio Srba u Hrvatskoj aktivno uključio u ostvarenje agresivnih težnji prema drugim zemljama, poglavito prema Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ali i Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, južnoj Ugarskoj. Dakle istupali su i protiv teritorijalne cjelovitosti svoje domovine- Hrvatske, negirali postojanje hrvatske države i naroda, uništavali hrvatske nacionalne simbole i rugali se Katoličkoj crkvi i vjeri.

Pomoću analize sadržaja transkripata intervjua i ispunjenih upitnika provedenih među predstavnicima nacionalnomanjinskih organizacija Srba u Zagrebu, u ovom je radu analizirano, opisano i ilustrirano doživljavanje najvažnijih odrednica i obrazaca prekogranične suradnje koju organizacije Srba u Zagrebu ostvaruju s državnim i civilnim sektorom Republike Srbije.

U članku se prikazuje hrvatski i srpski novinski diskurs o proslavi kosovske bitke u Hrvatskoj u srpnju 1989. godine. Usporedni prikaz događaja u hrvatskom i srpskom novinstvu omogućit će nam uvid u osnovne argumentacijske strukture i strategije koje su korištene u objašnjenju svih aspekata proslave. Kroz ovaj primjer može se promatrati diskurs o položaju Srba u Hrvatskoj, koji će već u to vrijeme biti značajno prisutan u hrvatskom, a posebno u srpskom novinstvu.

Članak pokušava osvijetliti ulogu srpske manjine u političkoj tranziciji u Hrvatskoj. Pri tome se misli na Srbe u Hrvatskoj koji su bili zahvaćeni srpskim nacionalnim pokretom, prije svega u područjima s većinskim srpskim stanovništvom. Nastoje se prikazati razlozi odnosa Srba prema političkoj tranziciji i demokratizaciji u kontekstu sve izraženijih nacionalnih homogenizacija i interesa suprotnih liberalno demokratskim vrijednostima.

U magistarskom radu pokušalo se prikazati hrvatski i srpski novinski diskurs o Srbima u Hrvatskoj tijekom 1989. i prve polovice 1990. godine. Da bi se mogao razumjeti nastanak diskursa nužno ga je smjestiti u pripadajući kontekst. U prvom dijelu u općoj generalizaciji govori se o krizi u Jugoslaviji tijekom osamdesetih godina, rastu nacionalizma u Srbiji i usponu Slobodana Miloševića, Hrvatskoj nakon 1971. i Srbima u Hrvatskoj 1945.-1990. U slijedećem poglavlju govori se općenito o novinstvu u Srbiji i Hrvatskoj. Nakon toga govori se o pisanju hrvatskog i srpskog novinstva o Srbima u Hrvatskoj do sredine 1989. godine. U glavnom dijelu rada donosi se prikaz hrvatskog i srpskog novinskog diskursa pomoću četiriju odabranih događaja iz druge polovice 1989. i prve polovice 1990. Odabrani događaji su: Proslava 600. obljetnice Kosovske bitke kod Knina u srpnju 1989. ; Slučaj Jovan Opačić iz ljeta 1989. ; Navodni atentat na predsjednika HDZ-a Franju Tuđmana u Benkovcu u ožujku 1990. ; „ Napad“ na predsjednika Odbora SDS-a iz Benkovca Miroslava Mlinara u svibnju 1990.

Cilj studije je utvrđivanje najelementarnijih socijetalnih dimenzija pobune Srba u Hrvatskoj 1988.-1998. godine odnosno intendirane i ostvarene transformacije društva i političke zajednice koja se pobunom kanila postići, a koja je ostvarena u kratkom razdoblju postojanja pobunjeničke vlasti na teritoriju koji su ustanici ratom izdvojili iz društvenog i političkog sustava Republike Hrvatske. Šira je svrha rada postizanje uvida u načine ostvarivanja društvene transformacije u ratu.

U specifičnostima političke te gospodarske modernizacije Srba u Hrvatskoj na prijelomu 19. u 20. st. rad posebnu pozornost posvećuje intenzivnom i vrlo uspješnom financijskom organiziranju, koje se kao svesrpski projekt elite oko "Srpske banke u Zagrebu" od 1895. g. odvijalo isključivo u srpskom etničkom okviru. Intenzivna politička modernizacija Srba otpočinje ulaskom područja bivše Hrvatske vojne krajine u parlamentarni sustav Hrvatske 1883., pri čemu oportunizam većine srpskog građanstva spram pseudoustavne vladavine bana Karolyja Khuen-Héderváryja osigurava povlašten položaj srpskom elektoratu u novoj izbornoj regulaciji iz 1888. Rad utvrđuje neutemeljenost nekih ranijih ocjena i tvrdni o prosrpskoj te "protusrpskoj" izbornoj politici bana Khuena.

U članku se razmatra rad "Seljačkoga kola" na unapređenju kulturnoga, prosvjetnoga i gospodarskoga napretka srpskoga stanovništva u selu u međuratnom razdoblju. Autor je podrobno analizirao organizaciju i djelovanja "Seljačkog kola" u kotarevima Ogulin i Vrbovsko., The article covers activities and organization of "Seljačko kolo" cultural organization. The organization had an important role in improvement of level of culture, education and economic prosperity among rural Serb population in Croatia between world wars. The article covers "Seljačko kolo" activities in Ogulin and Vrbovsko counties from 1937 to 1941.

Prikaz knjige Nikice Barića o srpskoj pobuni u Hrvatskoj 1990.-1995.

Rad upozorava na do sada slabo poznatu činjenicu da je dogmatski stereotip o Srbima u Hrvatskoj, kao glavnim pomagaćima tuđinske, protuhrvatske vlasti, bio izvorno oblikovan potkraj 19. st. u okviru propagandne karikature srpskog "Vrača pogađača", i to neintencionalnim kolektivnim negativnim autostereotipiziranjem. U ondašnjem srednjoeuropskom karikaturalnom diskursu pojava podjednako intenzivnog i pozitivnog i negativnog srpskog autostereotipiziranja bila je sasvim nespecifična, za razliku od sveprisutne neprijateljske slike "o drugom", kao socijalno regularnom instrumentu nacionalne samoidentifikacije.

Prikaz knjige Nikice Barića o srpskoj pobuni u Hrvatskoj

Enciklopedijski clanak sastavljen na temelju objavljenih izvora. Sadrzi popis s 12 jedinica literature te bibliografiju djela.

Povijesna studija koja prikazuje tijek srpske pobune u Hrvatskoj, koja je započela tijekom 1990. godine. Kao posljedica pobune i agresije JNA i srpskih pobunjenika na Hrvatsku krajem 1991. uspostavljena je Republika Srpska Krajina. U knjizi su prikazane glavne političke, društvene, vojne i druge značajke te paradržavne tvorevine. Knjiga opisuje i slom RSK u oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske tijekom 1995. godine

Na osnovi literature, tiska i vrlo ograničenih arhivskih izvora, autor razmatra je li Republika Hrvatska 1995. godine u vojnim akcijama oslobađanja područja, koja su bila pod nadzorom srpskih pobunjenika, izvršila planirano protjerivanje tamošnjeg srpskog stanovništva. Pri tome pokazuje da su objašnjenja, koja naglašavaju hrvatsku odgovornost za «etničko čišćenje» srpskog stanovništva na pobunjeničkim područjima, uglavnom pojednostavljena i ne daju pravu i potpunu sliku tih događaja.

Disertacija prikazuje nastanak, glavne značajke postojanja i uzroke sloma Republike Srpske Krajine. Ona je nastala u sklopu raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i osamostaljivanja Republike Hrvatske. U sklopu politike srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića u Hrvatskoj je pokrenuta pobuna znatnog dijela srpske zajednice. Srpski pobunjenici su u suradnji s Jugoslavenskom narodnom armijom izvršili agresiju na Republiku Hrvatsku i na područjima koja su okupirali i nadzirali proglasili su Srpsku Krajinu. Ona je postojala do 1995., kada su pobunjena-okupirana područja u akcijama hrvatskih vojnih i policijskih snaga reintegrirana u sastav Hrvatske.

Nema sažetka

Osvrt na knjigu Ranke Gašić “Novi kurs” Srba u Hrvatskoj (Srbobran 1903-1914), Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, Zagreb 2001., i još neka popratna opažanja o povijesti Srba u Hrvatskoj od kraja 19. st. do početka Prvog svjetskog rata, Book review: Ranka Gašić. “Novi kurs” Srba u Hrvatskoj (Srbobran 1903-1914), Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, Zagreb 2001.

Pisac istražuje na koje načine se problematika povijesti Srba u Hrvatskoj distinktivno istražuje u hrvatskoj i srpskoj historiografiji i uspoređuje temeljna obilježja ove dvije interpretacijske tradicije.

Rad prikazuje položaj Srba u Hrvatskoj 1883-1903, u vrijeme banovanja Khuena Hedervary-ja, kada su pod njegovom zaštitom stvorena sva srpska gospodarska, kulturna i politička društva, što je omogućilo da Srbi u Hrvatskoj preuzmu vodstvo Srba u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Time je učvršćena prevlast Srba nad Hrvatskom koja je srušena tek u Domovinskom ratu 1991-1995.

U radu se analizira kako su prikazani Židovi u srpskom tisku u Hrvatskoj. Na temelju analize nameće se zaključak da srpski tisak smatra filosemitstvo Hrvata jednim od bitnih uzroka hrvatsko-srpskih sukoba. Židov je u srpskom tisku predstavljen kao duhovna i tjelesna nakaza, spremna na svako zlo da dođe do cilja: vladanja svijetom., The major issue shaping Croat-Serb relations in the second half of the 19th century was two opposing concepts of nationalism. Serbs living Croatia advocated the extension of Serbian statehood. This was the root of the Croat-Serb conflict. According to the Serbian press, an important cause of this conflict was the pro-Semitic attitude of the Croats. All of the Serb liberal parties at this time were markedly anti-Semitic. In the struggle for the emancipation of Croatia, the Serb press reported, Jews were fully behind the Croats, and they occupied important positions in Croatian economy, culture, and politics. The Serbian press accused the Jews of pushing politics in Croatia toward the idea of Greater Croatia, and that Jews were taking over the Croatian economy with the blessing of Croats. It claimed that Jews were well-positioned to take advantage of new economic conditions, especially in retailing, and that with the help of their Croatian allies they were squeezing Serbs out of these areas of economic life. The Serbian press constantly accused the Croatian opposition, especially the Party of Right, of unpatriotic sympathies towards the Jews. They claimed Jews were directing Croatian politics against the interests of Serbs and Serbia, and that they were sapping the ‘nation’ principle by promoting cosmopolitanism and ‘decadent’ western culture. The image of Jews presented by the Serbian press was in moral and physical terms subject to severely negative stereotypes. The Jew is presented as a hideous figure, with a large hook nose, greedy, rapacious eyes, of small stature made grotesque by an abnormally large belly that suffocates everything that comes into contact with it, and a ‘čivutski’ fingernail that drives into Serb wounds. They are rulers of world capital, they control newspapers of international reputation that incite conflict among peoples so that they can profit from these divisions and thereby take control of the whole world. They are the killers of Christ, who according to some far-fetched Serbian ideologues was a Serb, but in no sense was a ‘Čivutin’. Analyzing the Serbian press of the nineteenth century, anti-semitism was not well developed among Croats at this time. The roots of anti-Semitism among Croats have to be sought in a later period.

Rad donosi statističke pokazatelje o srpskom žiteljstvu u Hrvatskoj, njegovom teritorijalnom rasporedu, te strukturi zvanja i zanimanja. Uočljivo je stalno smanjenje srpskog stanovništva u drugoj polovici 19. st. te osobito velik postotak onih koji žive od prvotne produkcije. Udio Srba u stanovništvu hrvatskih gradova je neznatan, ali njihova uloga daleko nadmašuje njihov broj. Tu im ulogu osigurava njihovo bogatstvo i političke funkcije koje obavljaju., The author shows the numerical and territorial distribution of the Serb population in Croatia during the 19th century and the structure of their vocations and occupations. Throughout 19th century, the participation of the Orthodox in the Croatian population demonstrated a decline. While in 1840 they represented 31,41 % of the population, in 1900 that participation was only 25,52%. The Serbs were mixed with other nationals even in places where they were majority. Only in few districts, their participation in general population exceeded 80%. The majority of Serb population is made of agrarian inhabitants. However, although their participation in cities was not great, their economic strength and political positions were responsible for their relatively great influence.

Rad je pisan pretežito na temelju izvora srpske provenijencije, napose srpske izdavačke djelatnosti. Njime se utvrđuje činjenica da su Srbi u Hrvatskoj u posljednja dva desetljeća 19. st. stvorili sve najvažnije institucije svojega gospodarskog, kulturnog i političkog života. Zagreb je u to vrijeme postao centar srpske političke misli Srba u Monarhiji, i to prvenstvo preuzima Novom Sadu. To je jasan dokaz da se ne može govoriti o ugroženosti Srba u Hrvatskoj u tom razdoblju, što uporno tvrdi srpska historiografija. Time se ujedno poriče vrijednost tobožnje znanstvene argumentacije o tobožnjem kontinuitetu genocida nad Srbima u Hrvatskoj.

O temi kojoj smo posvetili ove retke, u hrvatskoj historiografiji nije se puno pisalo. Ona može biti doprinos za prikaz opće povijesti srpskog naroda u Hrvatskoj. Ona također može pružiti bolji uvid o razini nacionalne svijesti. Ovim radom želimo istražiti koja gospodarska, kulturna, prosvjetna i humanitarna društva stvaraju Srbi u Hrvatskoj u razdoblju od 1883. do 1903. godine. Sva su ova društva svakako pouzdan štit identiteta jednoga naroda. Želimo odgovoriti na pitanje kako se, na koji način i u kojoj mjeri identificira srpski narod s društvima koja stvara? I ne manje važno: koje su i kakve vrste problemi uz koje društva nastaju? U kojim mjestima i koji slojevi društva sudjeluju u njihovu stvaranju? To su istraživačka pitanja na koja ćemo potražiti odgovor., Most Croatian Serb organisations were established between 1883 and 1903. In that period Serbs created Serbian Bank, 56 various financial institutions, Association of Serb Agricultural Societies, and economic organisation Privrednik (Economist). The Serbian Bank was the strongest financial institution in the Monarchy, which backed the economic and cultural development of Serbs inside and outside of it. On the other hand, Serbs had not created significant cultural institutions, but did establish numerous literary and singing societies and reading halls, which were instrumental in promoting national identity. Culture was a framework for political activity. It should be noted that all those organisations were identified as Serb, had their statues written in Cyrillic alphabet and in Serbian language, which testifies that they organised quite freely and without obstruction.

U radu je analizirana cjelokupna izdavačka djelatnost Srba u Hrvatskoj.

Nema sažetka