Search

Over the previous decade, higher education in Slovenia and Serbia has undergone considerable reforms, influenced by the Bologna process and its agenda of competence and learning outcomes. In the context of these reforms, the aim of this research is to consider the question of the relationship between the theoretical and the practical education of pedagogues at the university level. Eleven university professors from departments of pedagogy and andragogy at the universities of Ljubljana and Belgrade were interviewed. The semi-structured interviews focused on two main research questions: 1) how they understand the relationship between pedagogical theory and practice, and the identity of pedagogy as a science in that context, and 2) their opinion about the competence-based approach in the context of the study of pedagogy. The findings show that the majority of the interviewed university teachers hold an opinion that pedagogy is primarily a theoretical (reflective) science and, accordingly, that the mastery of theory is crucial for the development of pedagogues’ competences. Furthermore, most of them are rather reserved and critical of the competence approach as well as of the practical skills development. Although there are some differences in opinions between the professors from Ljubljana and Belgrade, this study shows that similar discourses prevail. The gap between pedagogical theory and practice is one of the major issues that have been current in pedagogical science in the recent decades. The findings of our research indicate that there is dissatisfaction with the relationship between modern pedagogical theory and practice, accompanied by the need for its reconceptualization.

Kriza suvremene škole u izravnoj je vezi s krizom nastavničke profesije. Otklanjanje navedene krize zavisi prije svega od napuštanja tradicionalnog položaja nastavnika promjenom odnosa između nastavnika i učenika, nastavnika i nastavnog sadržaja te učenika i nastavnog sadržaja, pri čemu je ključna uloga nastavnika. Navedene promjene pomjeraju težište nastavničkog rada s izvršnih na pripremne i analitičke aktivnosti. Nastavnik je u epicentru sustava odgoja i obrazovanja te od njegova obrazovanja, motivacije i statusa zavisi kvaliteta odgoja i obrazovanja. Utvrđeno je da studiji inicijalnog obrazovanja nastavnika u Hrvatskoj ne pridonose jačanju, proširivanju i obogaćivanju pozitivne motiviranosti studenata. Interes studenata ne potiče kvaliteta sveučilišne nastave, što traži unapređenje načina poučavanja. Profesionalno usavršavanje nastavnika također nije u skladu sa suvremenim prilikama. U Hrvatskoj se koristi netransparentni, centralizirani i ponudom vođeni model In-service Teacher Traininga (INSETT), koji je u Europskoj uniji zamijenjen decentraliziranim i potražnjom vođenim modelom Teacher Professional Developmenta (TPD), koji je prilagođen raznolikim potrebama svakog nastavnika. Konačno, profesionalno usavršavanje nastavnika nije usklađeno s inicijalnim obrazovanjem nastavnika, što dodatno otežava obrazovanje nastavnika u Hrvatskoj. Svi navedeni problemi traže strukturne promjene obrazovanja i statusa nastavnika u suvremenom sustavu odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj. Intrinzična motivacija studenata nastavničkih studija i dionika nastavničke profesije nisu dovoljni za unaprjeđenje sustava. Treba podići životni standard, unaprijediti društveni ugled nastavničke profesije i statusni položaj, poboljšati uvijete u kojima nastavnici rade, napustiti naslijeđeni egalitarizam. Postojeći status nastavničke profesije poguban je za suvremenu školu i društvo u cjelini. U središtu obrazovnih prioriteta trebaju biti promjene obrazovanja i uvjeta rada nastavnika. Navedeni problemi ne mogu se riješiti sami od sebe igrom slučaja niti dobrohotnom željom pojedinaca, nego jedino strateškom, stručno kompetentnom i dugoročno vođenom reformom.

Sve više se prepoznaje vrijednost kakvu ima informalno učenje na svim područjima čovjekovog života, a koje se odvija neovisno o mjestu i vremenu. Prvo takvo okruženje u kojem dijete informalno uči od rođenja je ono obiteljsko. Primjer utjecaja roditelja na dijete daje studija Schmidt-Wenzel (2008). Pritom treba uzeti u obzir da je i sama obitelj dio određenog društvenog kruga i njegovih suvremenih zbivanja. Stoga je potrebno da roditelji preispituju svoju ulogu u djetetovoj kulturi učenju.

U članku se raspravlja o programima za obrazovane roditelja. Roditelji su oni koji ispunjavaju odgojnu i socijalizacijsku funkciju obitelji, a to od roditelja traži prilagodbu različitim zahtjevima i potrebama koje nosi suvremena obitelj i roditeljstvo. Kao posljedica toga javlja se i potreba za različitim oblicima pomoći, potpore, savjetovanja i obrazovanja roditelja. Na taj način roditelju se pomaže da se osjeća zadovoljnim, kompetentnim i uspješnim u roditeljskoj ulozi. Obrazovanje roditelja za kvalitetno roditeljstvo, putem pedagoških radionica pomaže i upotpunjuje kvalitetan odnos roditelj-dijete, a tako stečeno znanje temelj je cjeloživotnog učenja. U zapadnim zemljama možemo naći velik broj raznih obrazovnih programa koji su razvijeni do te mjere da svaki roditelj za sebe može pronaći program koji će mu pružiti ona znanja, savjete, potporu ili vještine koje mu nedostaju ili za koje smatra da će mu pomoći da se osjeća kompetentnijim. Suprotno tome kod nas je koncept obrazovanja i potpore roditelja još uvijek u razvoju te se očekuje da se ovo pitanje podigne na razinu javne potrebe i prihvati kao dio raznih državnih strategija usmjerenih na dobrobit obitelji i djece. Također, u radu se razgraničavaju pojmovi „obrazovanje roditelja“ i „potpora roditelja“ te se daje prikaz različitih vrsta programa za roditelje.