Search

Second home use as a specific dwelling practice has a long history in Croatia. The number of second homes has been continuously growing in Croatia for more than 50 years, regardless of the long-term economic crises and regressive socio-historical processes. In this article, based on empirical data collected by a survey and the most recent national Census, we explore the basic features of the second home phenomenon focusing on characteristics of second home users, patterns of second home location and frequency of use. The obtained data shows that Croatian households that own a second home represent a heterogeneous group and that this phenomenon is not associated exclusively with affluent and/or retired households. Furthermore, second homes are more often located in a certain type of settlement – peripheral, rural and small settlements are more desirable locations and more than half of the respondents use their second homes at least on a monthly basis., Sekundarno stanovanje kao specifična stambena praksa ima dugu povijest na prostoru današnje Hrvatske. Broj sekundarnih stanova u Hrvatskoj stalno raste u zadnjih pet desetljeća, bez obzira na iskustva dugih gospodarskih kriza i regresivnih sociopovijesnih procesa. U radu se na temelju podataka Popisa stanovništva iz 2011. godine i anketnog istraživanja donose osnovna obilježja sekundarnoga stanovanja kroz analizu: a) obilježja aktera sekundarnoga stanovanja u Hrvatskoj, b) odredišta sekundarnoga stanovanja i c) učestalosti upotrebe stanova za odmor. Dobiveni podaci upućuju na zaključak kako se u kućanstvima koja imaju stan za odmor radi o poprilično raznorodnoj skupini te kako sekundarno stanovanje nije povezano isključivo s imućnijim i/ili umirovljeničkim kućanstvima. Nadalje, stanovi za odmor znatno su češće smješteni u određenom tipu naselja – poželjnija su ona periferna, ruralna i naselja s manje od 500 stanovnika, a više od polovice ispitanika rabi stanove za odmor na mjesečnoj bazi.

U radu se bavimo teorijskom analizom naučnog i javnog diskursa o viktimizaciji na primjeru Srbije. Analiza ima dva cilja: preispitati opravdanost upotrebe koncepta žrtve definisane na tradicionalan način - u zakonskim okvirima; i u odnosu na ovaj, ponuditi drugačiji pogled na viktimizaciju. Proces postajanja žrtvom smo prepoznali kao društveni konstrukt, nastao kao rezultat pregovora između (ne)formalnih društenih struktura: institucija, medija, i publike - onih koji stoje po strani, zločinca i žrtve. U tom procesu neke od žrtava dobijaju status opravdanih, dok su druge žrtvovane. Među njima se rijetko prave paralele. Tako, za razliku od opravdanih, čija viktimizacija biva u javnosti i političkim strukutrama povod za uvođenje kaznenog populizma, oni žrtvovani rijetko nailaze na empatiju. Čak i onda kada su viktimizovane konvencionalnim kriminalitetom, ove žrtve nemaju moć da mobilišu javnost na glasan protest i poziva za promjenu zakonske prakse. U krajnjem skoru, čini se da to koju od uloga će žrtva ponijeti u velikoj mjeri zavisi od mjesta na društvenoj ljestvici. This paper is a theoretical analysis of the scientific and public discourse of victimization on the example of Serbia. The analysis has two objectives: to review the justification for the use of the concept of victim defined in the traditional way - within the legal framework; and in relation to this, to offer a different view on victimization. The process of becoming a victim is recognized as a social construct, created as a result of negotiations between the (non-) formal social structure: institutions, the media, and the audience - those who stand aside, criminals and victims. In the process, some of the victims are assigned a status of justified, while others are sacrificed. There are rearely true parallels between them. Thus, unlike justified, whose suffering is perceived by public and political structures as a cause for the introduction of penal populism, the sacrificed rarely encounter any empathy. Even when they are victimized by conventional crime, the victims do not have the power to mobilize the public in a loud protest and call for change in legal practice. In the final score, it seems that the role victims are assigned largely depend of their social scale position.

Ciljevi istraživanja U doktorskom radu pokušavamo odgovoriti na dva osnovna istraživačka pitanja. Prvo istraživačko pitanje korespondira sa samim naslovom rada i odnosi se na analizu geografske rasprostranjenosti srpske etničke zajednice u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji u razdoblju 1890. – 1910. te njezine demografske i socijalne strukture. Međutim, s obzirom da navedeni istraživački problem nastojimo prvenstveno analizirati putem podataka iskazanih u suvremenoj populacijskoj statistici (s posebnim naglaskom na popise stanovništva) pred nas se postavlja drugo istraživačko pitanje, koje za cilj ima analizirati na koji način populacijska statistika klasificira i kategorizira stanovništvo. Naime, prihvaćajući teorijske postavke prema kojima se u razdoblju tranzicije prema modernom društvenom i institucionalnom poretku mijenjalo i poimanje stanovništva u okviru određenog zaokruženog i razgraničenog teritorijalnog područja, a usporedo s tim procesom mijenjali su se oblici strukturacije, načini i važnost etničke afilijacije, kao i tipovi društvene reprezentacije modernih etničkih zajednica i socijalnih cjelina, pokušavamo odgovoriti na koji način su popisi stanovništva kao projekt moderne države i proizvod odnosa društvene moći unutar nje utjecali na konstruiranje i važnost etničkog tipa identifikacije te na njegovu društvenu reprezentativnost. Navedene prbleme proizašle iz takvog istraživačkog pitanja u radu smo pokušali konkretno analizirati na primjeru popisa stanovništva provođenih u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Metode istraživanja U prvom dijelu (poglavlja 1 – 5) doktorskoga rada razmatramo dosadašnje spoznaje i pristupe analizi fenomenu etničke identifikacije u popisima stanovništva u okviru društvenih i humanističkih disciplina u hrvatskoj znanosti te ih zatim uspoređujemo s novijim pristupima fenomenima etniciteta, etničke grupe i popisa stanovništva u internacionalnim razmjerima društvenih i humanističkih disciplina. Također, dosegnute spoznaje nastojimo primijeniti na interpretaciju konstituiranja moderne srpske etničke zajednice u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji u drugoj polovici 19. stoljeća. Pri tome upotrebljavamo metodu sinteze i analize postojeće literature te djela raličite vrste i periodike iz druge polovice 19. stoljeća relevantna za naše istraživanje. Drugi dio rada (poglavlja 6 – 8) posvećen je analizi rezultata popisa stanovništva, a dominantne metode upotrijebljene u tom dijelu rada su metode deskriptivne statistike i komparacije. Rezultati i zaključci U doktorskom radu se pokazuje na koji način su putem statističkih metoda u popisima stanovništva na prijelazu 19. i 20. stoljeća u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji konstruirane etničke grupe i reprezentirane kao socijalne cjeline. Istovremeno, na temelju analize samih podataka iz popisa stanovništva, dolazimo do zaključaka o Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji kao perifernom području unutar Austro – ugarske monarhije, obilježenom zaostajanjem za imperativima modernizacijskih kretanja. Pri tome, obraćajući posebnu pozornost mogućnostima praćenja statističkih pokazatelja srpske etničke skupine na području Hrvatske i Slavonije, dolazimo do spoznaja o najvećem stupnju zaostajanja za modernizacijskim kretanjima upravo kod stanovništva koje je putem kategorizacije preko klasifikacijskih kriterija materinskog jezika i vjeroispovijesti bilo agregirano, pripisano i reprezentirano kao pripadno srpskom narodu. Takvi pokazatelji neodvojivi su od karakteristika geografske rasprostranjenosti kategorije ''grčkoistočnog'' stanovništva ''hrvatskog ili srpskog'' jezika sa svojom složenom povijesnom pozadinom koja je oteževala tranziciju prema imperativima modernog društvenog poretka.

Karlovac je od svojeg osnutka, 13. srpnja 1579. godine, prošao četiri razvojne faze: nastanak i vojnička faza razvoja, prometno-trgovačka faza, industrijska faza te posljednja, suvremena tj. poslijeratna faza koja traje i danas. Grad je izgrađen prema uzoru na renesansnu idealnu tvrđavu, sa pravilnim sustavom ulica i zgrada, koji je i danas zadržan u tom izvornom dijelu grada (Zvijezda). Ostali gradski dijelovi obilježeni su nepravilnim i stihijskim razvojem koji je ovisio o trenutnim povijesnim, gospodarskim, demografskim i drugim utjecajima. Upravo pod tim utjecajima stvorena je današnja prostorna struktura grada Karlovca. Najvažnija značajka suvremene prostorne strukture grada je prenamjena površina nekad namijenjenih industrijskoj proizvodnji u površine za obavljanje različitih oblika trgovačkih djelatnosti, posebice hipermarketa. Većina ostalih osnovnih funkcija čovjekova opstojanja nije doživjela značajnije promjene, osim stalnog širenja, povećavanja i zauzimanja slobodnih površina u okolici grada. The city of Karlovac has gone through four stages of development since its founding in June 13th 1579: its emergence and military phase, traffic-trading phase, industrial phase and last phase (post-war phase), which lasts to this day. The city was built on the model of an ideal Renaissance fortress, with a orthogonal system of streets and buildings, which is still retained in the original part of the city (Zvijezda). Other parts of the city have witnessed irregular and spontaneous development, influenced by its current historical, economic and demographic characteristics. The present-day spatial structure of the city of Karlovac was created under those influences. The most important feature of contemporary spatial structure is the conversion of areas once intended for industrial production into areas for various types of commercial activities, especially hypermarkets. The most of human existence basic functions have not undergone significant changes, except of the permanent expansion and occupation of the free-space areas in the city surroundings.

U ovome radu autor polazi sa stajališta da ratni zločin kao takav uopće ne postoji, nego da je određen definicijom kojom ga određuju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku o tome što jest a što nije ratni zločin, što u širem smislu riječi znači: ako neka društvena skupina odredi da nešto jest ratni zločin, onda on za tu zajednicu to uistinu i jest. Za pripadnike drugih zajednica taj kao ratni zločin ocjenjeni čin, predstavljat će junačko, herojsko djelo za što se dobiva orden za hrabrost u uništavanju neprijateljske žive sile. U tome smislu autor u ovome članku ratni zločin promatra kroz pet ključnih socioloških pojmova i istražuje u kojem smislu je ratni zločin 1) socijalno djelovanje, koliko je on sastavni dio 2) prevladavajuće kulture u kojoj živi dana društvena zajednica, potom koliko je ratni zločin izraz i promocija 3) moći moćnijih, odnosno koliko je on dio legalne i legitimne 4) socijalne strukture, odnosno u kojoj mjeri je ratni zločin važan dio 5) socijalne integracije. Promatran kroz svih pet socioloških pojmova ratni zločin se pokazuje uistinu kao besprijekorno socijalno djelovanje koje svoje uporište ima u okviru postojeće zajedničke npr. bosanskohercegovačke, ili zasebne pojedinačne bošnjačke, hrvatske odnosno srpske kulture i kulturne tradicije. Navođenjem u radu najnovijih, ali i onih nešto starijih primjera, vidljivo je da definiciju nekoga djelovanja kao ratni zločin određuju oni najmoćniji, oni koji posjeduju vojnu, ali i duhovnu moć. Također se pokazuje da je ratni zločin moguć ako je bio ili ako još uvijek jest dio socijalne strukture, što u postratnim društvima jest neprijeporna činjenica. Autor ovim istraživanjem želi potvrditi da ratni zločinci u vlastitome narodu i njihova zlodjela koja su počinili nad drugima predstavljaju u najvećem dijelu najvažnije i najsnažnije kohezijske elemente pojedinačnih etničkih zajednica. Tim se u cijelosti potvrđuje naslov da je ratni zločin društveno konstruiran i kao takav medijski posredovan.

U radu se razmatraju, analiziraju i definiraju promjene u prostornoj strukturi grada Rijeke nakon 1990. godine do danas. S raspadom Jugoslavije i prijelazom s planskog na tržišno gospodarstvo, te zbog utjecaja Domovinskog rata i provedene privatizacije, funkcionalne i prostorne strukture grada Rijeke su pretrpile značajnu preobrazbu. Prenamjena gradskih površina uzrokuje promjene u funkcionalno- prostornoj strukturi, povezane s društveno- prostornom strukturom grada, što u konačnici utječe na izgled Rijeke i njenu morfološku strukturu. Najznačajnija promjena je preobrazba industrijskih područja u trgovačka, poslovna ili stambena područja.

U članku se raspravlja o nekim aspektima kontinuiteta i promjene u hrvatskom društvu. U prvom dijelu, “Jedan sinoptički pogled na hrvatsko društvo danas”, dana je panoramska snimka hrvatskog društva “iz ptičje perspektive” – njegova socijalna struktura, dominantne vrijednosti, glavni procesi: kooperacija (suradnja, solidarnost), natjecanje (kompeticija), sukob (konflikt) te glavni procesi društvene promjene: modernizacija i retradicionalizacija. Zaključuje se kako iskustvo Hrvatske pokazuje, slično kao i iskustvo većine zemalja srednje i istočne Europe koje su izašle iz komunističkog sustava, da promjena političkog vodstva i nova usmjerenja u prvi mah ne mijenjaju mnogo na dubinskim društvenim strukturama i procesima. Nove institucije, ma kakav bio njihov normativni obrazac, pokazuju težnju da se u načinu funkcioniranja približe starima. U drugom dijelu, “Dominantne društvene vrijednosti”, izložen je vrijednosni sustav hrvatskog društva, tj. izdvojene su njegove dominantne vrijednosti na trima razinama: individualnoj (individualizam i utilitarizam), nacionalnoj (“herojski kodeks”) i socijetalnoj (radikalni egalitarizam, autoritarnost i solidarnost). Članak se zaključuje vrednovanjem funkcionalnosti vrijednosne prtljage što ju je današnje hrvatsko društvo naslijedilo iz tradicionalnog i socijalističkog društva sa stajališta njezinih modernizacijskih potencijala i deficita., The article discusses some aspects of continuity and change in Croatian society. The first part, entitled “A Synoptic View of the Croatian Society Today”, gives a bird’s-eye-view of the Croatian society – its social structure, dominant values, main repetitive processes: cooperation, competition, conflict, and main processes of social change: modernization and re-traditionalization. It shows the simultaneous effect of forces of continuity and tendencies to change. The second part, entitled “Dominant Values of Croatian Society”, presents dominant values on three levels of centeredness: individual (individualism and utilitarianism), national (the “heroic codex”) and societal (radical egalitarianism, authoritarianism and solidarity). The war has not introduced significant changes into the value system, apart from a more prominent and generalized “heroic codex” and solidarity.

U prvom dijelu rada se prikazuju političke i gospodarske prilike socijalizma, s naglaskom na socijalnu diferencijaciju koja se, unatoč proklamirane jednakosti, ogledala u razlikovanju političke i ekonomske elite i većine radnog naroda. U kontekstu političkih i gospodarskih prilika koje su je određivale, potrošnja se tumači kao „diktatura nad potrebama“ (Luthar, 2006:209). Kao takva manifestirala se u skromnoj ponudi, nedostupnosti luksuznih, modernih artikala i povremenim nestašicama uvjetovanim cikličkim gospodarskim i političkim krizama. Potrošnja je u ovom razdoblju kontrolirana i pod pritiskom društva, ograničavana politikom i ideologijom. Međutim, koristeći prilike koje je omogućavao sam sustav, potrošnja se otimala kontroli, te se posebnim načinima proširivala i nadopunjavala. Među tim načinima naglašava se institucija shopping putovanja u zapadne zemlje, koja je, zbog dobrih primanja, većina mogla sebi priuštiti. Postajući kolektivni fenomen, ova putovanja pokazuju demokratizirajući aspekt socijalističke potrošnje. Drugi dio rada donosi razmatranja novijeg razdoblja hrvatskog društva, od 1900., do danas, kojega obilježava promjena društvene strukture kao tranzicija ka tržišnoj privredi kapitalističkog tipa. Inače dugotrajan i težak proces preobrazbe, kod nas je dodatno otežan ratom i poraćem, primarno pretvorbom i privatizacijom koja je iskorištena od nekadašnje i novonastale elite, od kojih niti jedna nije bila na visini zadatka – dovršenja procesa modernizacije (Županov, 2002:129-130). Tranzicija podrazumijeva proces raslojavanja društva, a ona se kod nas odvijala nepovoljno, diferencijacijom na imućnu manjinu, skroman srednji sloj i do tada nepoznatu kategoriju siromašnih. Autori ukazuju na novu stratifikaciju kao dvojnu (Županov, 2002:87), ili bipolarnu (Malenica, 2007:115). U takvim drušvenim okolnostima događa se prodor potrošačkog obilja. Tržišna ekonomija je omogućila demokratizaciju uvoza i trgovine, a nakon rata prodiru strana ulaganja i kapital. Ponuda proizvoda na domaćem tržištu povećava se kvalitativno, kao suprotnost nekadašnjim oskudicama, i kvalitativno, u vidu mogućnosti slobode izbora između proizvoda različitih proizvođača, kakvoće, cijene, dizajna i robnih marki. Strukturno i sadržajno mijenjaju se i prodajna mjesta. Nastupanjem nove potrošačke kulture sve je postalo dostupno kod kuće, pa se može govoriti o demokratizaciji potrošnje. Međutim, sukladno obilježjima društva koje je generira, nova potrošačka kultura kreira nove načine isključivanja, koji se u radu detaljnije obrazlažu. Za razliku od socijalističke diktature, ti su načini „mekši“ i uvjetuju samoisključivanje pojedinca, što u konačnici ima za posljedicu da određeni slojevi ne mogu sudjelovati u potrošnji. Zaključuje se kako se potrošnja u socijalizmu, unatoč nedostatka funkcioniranja zakona tržišta i slobode izbora, zahvaljujući načinima kojima se obogaćivala, može odrediti kao potrošačka kultura. Iako po mnogočemu različite, potrošačka kultura socijalizma i nova potrošačka kultura pokazuju slična obilježja: ograničavanje i isključivanje, i s druge strane, demokratičnost. Međutim ove se potrošačke kulture ipak u temelju razlikuju prema mehanizmima isključivanja. Naime, za socijalizam je znakovita manipulacija potrebama, kao diktatura sustava, dok se u tranziciji odgovornost i mehanizmi prebacuju na samog pojedinca koji je, sukladno svojim socio-ekonomskim mogućnostima, prinuđen uspostaviti samodiktaturu nad potrebama i željama.

Svrha je rada pokušati prikazati kako su i koliko krajevi u porječju rijeke Krke opjevani u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga (RU). Kombiniranjem mikrosociološkog i makrosociološkog pristupa utvrđuje se društvena struktura u pjesmama koje se okvirno odnose na područje Hrvatske od Knina do Šibenika, ("case study") kao i širi prostorni kontekst u kojem djeluju Kačićevi likovi (odakle dolaze i dokle dopiru) te kulturni kontekst u kojem se odvijaju njihovi životi i odigravaju njihove borbe. Kačić piše o elitnim društvenim slojevima (kralji, bani, providuri, kneževi), a RU namjenjuje siromasima težacima i čobanima, (naj)nižim slojevima (koji čine i 90 posto) tadašnjeg društva. Piše li Kačić samo o gospodi, a običnog čovjeka zaboravlja? Ili o pripadnicima elitnih slojeva pjeva dok su još bili obični borci koji su zbog odsijecanja turskih glava i drugih zasluga za Veneciju nagrađeni položajima: serdara, kolunela, kapetana, knezova, harambaša i drugih glavara.? Sam autor RU navodi da mu je glavna svrha - poslije gospode - prikazati svijetu "tko je junak bio, je li glave turske odsicao i koliko je koji odsikao". Opjevani su znani, ali i neznani junaci - krajišnici na obje strane, muslimanskoj, turskoj i kršćanskoj na tom prostoru. Među Kačićevim junacima iz Pokrčja nalaze se oni koji su položaj i slavu stekli po zaslugama, dakle, po meritokratskom načelu u društvu ali i oni čiji je društveni položaj naslijeđen po podrijetlu, dakle pripisan. U RU vidljiva je i prostorna (geografska) pokretljivost njegovih junaka i velikog broja stanovništva koje dolazi iz krajišta ali i dubine Bosne i Hercegovine u Dalmaciju, posebno u porječje rijeke Krke. A za razliku od usmene epske (narodne) poezije Kačić stihovima dokumentira i točno lokalizira (i u povijesnom i u geografskom smislu) svoje junake. U ovom radu utvrđeno je da na porječju Krke pjesnik Kačić u najmanje 24 pjesme navodi oko 50 toponima i gotovo 150 likova s toga područja i na tomu prostoru hrvatske povijesti. U općoj kulturnoj zaostalosti dalmatinskog i hrvatskog društva njegova doba, Kačić omogućuje - jezikom i sadržajem - pristup djelu neškolovanim i "nepismenim" najširim narodnim slojevima, i time doprinosi demokratizaciji književnosti i kulture.

Ovaj rad predstavlja nastavak i proširenje longitudinalnoga praćenja i analize stranačke dinamike te socijalne strukture i nekih političkih obilježja zastupnika u Hrvatskom saboru. Istraživanjem smo nastojali detektirati obrasce političke regrutacije parlamentarne elite, a u tu smo se svrhu koristili komparativnom analizom socijalnih i političkih obilježja zastupnika u svih pet dosadašnjih saziva Sabora, te unutar posljednjega, petog saziva, usporedbom po političkim strankama i parlamentarnom iskustvu zastupnika. Ustanovljeno je da su zastupnici dominantno muškarci prosječne dobi od 49 godina, urbane provenijencije i domicila, Hrvati, katolici, akademski obrazovani, i to pretežno na fakultetima društvenih i humanističkih znanosti, te političari sa znatnim upravljačkim i političkim iskustvom stečenim ponajviše radom u političkim strankama. Zaključak je da su se u Hrvatskoj oblikovali obrasci političke regrutacije parlamentarne elite koji su tendencijski sukladni onima u razvijenim demokratskim sustavima., This paper is a continuation and an extension of the longitudinal monitoring and analysis of the party dynamics, social structure and certain political features of the representatives in the Croatian Parliament (Sabor). The goal of the research was to discern the patterns of political recruitment of the parliamentary elite by means of a comparative analysis of social and political characteristics of the representatives in all five compositions of the Parliament and – in the last, fifth composition – by comparing the representatives’ political party affiliations and their parliamentary experience. It has turned out that the representatives are mostly male (average age 49 years), of urban provenience and residence, Croats, Catholics, diploma-holders (largely in social sciences and humanities), and politicians with a remarkable managerial and political experience gained primarily through their work in political parties. The conclusion is that in Croatia the trends regarding the patterns of political recruitment of the parliamentary elite are in line with those in developed democratic systems.

SOCIJALNA STRUKTURA NOGOMETNE PUBLIKE U SPLITU - sažetak - Dosadašnja istraživanja nogometne publike u Hrvatskoj isključivo su se odnosila na jedan dio publike (ekstremne navijače), za koje je ustanovljeno da je organizirana. Osim nje, međutim, postoji i daleko brojnija publika koja ne pravi ekscese, a koju bismo mogli nazvati neorganiziranom publikom. Cilj ovoga rada jest istražiti socijalne karakteristike neorganizirane publike i usporediti ih s organiziranom publikom. Istraživanje su anketom od petnaestak pitanja izvršili studenti treće godine kineziologije 2003. godine u stankama za poluvrijeme dvije nogometne utakmice u Splitu (jedne prvenstvene koja je bila manje posjećena i jedne za finale kupa koja je bila izrazito dobro posjećena). Temeljni rezultat analize jest postojanje razlika između organizirane i neorganizirane nogometne publike u Splitu, ali se one ne odnose na sve, već samo na neke strukturalne karakteristike. Spol, primanja po članu kućanstva, zanimanje, ocjena vlastitog standarda, članstvo u sportskom klubu, učestalost posjeta utakmicama i viđenja sebe kao vatrenog navijača značajno su povezane s pripadnošću određenoj vrsti publike, dok bračno stanje, mjesto rođenja, radni status, dob i stupanj obrazovanja nisu pokazale značajnu povezanost. Otkrivene su i strukturalne razlike unutar organizirane publike između devedesetih godina prošloga i početka ovoga stoljeća. Tako je danas „ Torcida“ starija, ima više žena, obrazovanija i radno aktivnija nego prije desetak godina.

Procesi industrijalizacije i urbanizacije koji su prema svojim socijalnim posljedicama izuzetno složeni i čiji je utjecaj upravo razoran za tradicionalnu seosku sredinu, u vrlo kratko vrijeme i potpomognuti općom politikom, transformirali su seoski socijalni sistem ne ostavljajući mu vremena za neka, možda bolja rješenja prilagođavanja novim uvjetima. Najmasovnija reakcija bila je napuštanje poljoprivrede, što je u prvom poslijeratnom razdoblju — zbog koncentracije industrije u gradovima, bilo često vezano i uz napuštanje sela. Eksodus je zahvatio radno i fertilno najvredniji kontigent seoske populacije. Decentralizacijom industrije djelomično se stabilizira seoska populacija i mijenja socijalna struktura. Pojavljuju se masovnije seljaci-radnici, danas najzastupljenija socijalna kategorija u selu, a sve je više stanovnika koji ne posjeduju zemlju. U ovom tekstu se iznose neke sličnosti i razlike između ova tri temeljna socijalna sloja., Industrialisation and urbanisation processes, which, according to their social consequences, are exceptionally complex, and whose influence is disastrous for the traditional rural environment, have in a very short period, supported by the general policies, transformed the village social system leaving no time for some, perhaps more suitable solutions for adaptation to the new conditions. The most massive reaction was an abandonment of agriculture, which, due to the high concentration of industry in the towns during the first post-war period, was often connected with rural emigration. In terms of working capability and fertility the exodus consisted of the most valuable contingent of the rural population. Through decentralisation of industry the rural population has been partly stabilised and is changing its social structure. The number of peasant-workers is increasing, representing today the biggest social category in the village. Village inhabitants with no land are now more and more frequent. In this text certain similarities and differences concerning these three main social layers are presented.

In this article I will deal with lifestyles in Eastern European countries. The data come from representative studies in Hungary, Poland, Czech Republic, Slovakia, Bulgaria, Russia and Romania. The life style approach combines structural and cultural variables, indicators of behaviour as well as values. Out of these indicators social clusters are constructed. Thus a different picture of the composition of society can be drawn. After introducing the advantages of the lifestyle approach I go on in describing the lifestyles in the different countries. Finally I construct a thesis about the different stages of democratisation and modernisation the countries under research show., U ovom članku bavim se životnim stilovima u istočno europskim zemljama. Koriste se podaci iz reprezentativnih studija u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Rusiji i Rumunjskoj. Pristup životnih stilova kombinira strukturalne i kulturalne varijable, indikatore ponašanja kao i vrijednosti. Na osnovi indikatora konstruiraju se socijalni klasteri. Na taj način može nastati i drugačija slika kompozicije društva. Nakon predstavljanja prednosti pristupa životnih stilova opisujem životne stilove u raznim zemljama. Na kraju postavljam tezu o različitim fazama demokratizacije i modernizacije istraživanih zemalja.

Osnovna problemska okosnica teksta je odnos socioekonomskih promjena u hrvatskom selu i mogućnosti revitalizacije seoskih područja. Naše je selo prošlo kroz niz dramatičnih promjena, nekad u znaku napretka, a bilo je i suprotnih trendova. Svjetska iskustva pokazuju da seoska područja imaju velike razvojne probleme i da se teško uklapaju u dominantne trendove modernog društva. To se odnosi i na tranzicijske zemlje. Hrvatsko selo je imalo drugačija razvojna kretanja u odnosu na "klasične" tranzicijske zemlje, ali dijeli njihove teškoće. Smatramo da tranzicijsko razdoblje u našem društvu može donijeti, usprkos svim teškoćama, i pozitivne pomake na planu modernizacije sela i njegovog lakšeg integriranja u globalno društvo. Tekst predstavlja izvještaj nastao tokom rada na projektu "Selo u tranziciji".

Analiza socijalne strukture i mobilnosti seoskog stanovništva, provedena na temelju podataka dobivenih anketnim istraživanjem, omogućila je stjecanje uvida, kako u aktualno stanje, tj. rezultate dosadašnjih procesa, tako i promjene koje su zahvatile hrvatsko selo. Utvrđeno je da suvremeno hrvatsko selo ima složenu društvenu strukturu. Na selu ipak prevladavaju, industrijskim razvojem proizvedena, manuelna zanimanja, čime se selo još uvijek značajno razlikuje od grada. Ali i u ovom pogledu mlađe se radnoaktivno stanovništvo sela značajno razlikuje od prethodnih generacija, te su po svome školskom obrazovanju i radnim vještinama najveća inovacija na suvremenom hrvatskom selu. Velikoj većini seoskog stanovništva poljoprivreda nije osnovna djelatnost, pa sintagma “selo i poljoprivreda”, ukoliko se njome hoće obuhvatiti i razumjeti stvarnost suvremenog hrvatskog sela, sasvim promašuje u svojoj nakani. To ne znači, međutim, da poljoprivreda nije još uvijek važna za znatan dio seljana, bili oni poljoprivrednici ili tzv. seljaci-radnici. To samo znači da je za većinu stanovništva na rangu važnosti nepoljoprivredna djelatnost istisnula poljoprivrednu i da se u preferiranju nepoljoprivrednih djelatnosti prepoznaje budući razvoj sela. Moglo bi se, dakle, reći da se promjene u suvremenom hrvatskom selu mogu podvesti pod pojam rekompozicija. Provedena analiza je utvrdila da seosko stanovništvo raspolaže značajnim korisnim resursima, koji se, pod povoljnim uvjetima, mogu upotrijebiti za uspješnu prilagodbu zahtjevima koji se nalaze u tranzicijskom okviru orijentacije. Na selu ne postoji značajnija socijalna grupa koja raspolaže nekim resursom, stvorenim položajem u socijalističkom sistemu, a koji bi se mogao konvertirati u viši socijalni status. To isto se ne može pripisati ni tzv. porodičnom kulturnom kapitalu. Napredovanje na hijerarhijskoj skali i ulaženje u poduzetničke projekte rezultat je djelovanja ukupnosti resursa. Za sama seoska naselja socijalna struktura njihove najmlađe radnoaktivne generacije najveći je korisni resurs kojim raspolažu.

U prilogu se analiziraju promjene u stranačkoj i socijalnoj strukturi prvoga doma hrvatskog parlamenta u tranzicijskom razdoblju. Ustanovljeno je da je kroz zakonodavni dom Sabora dosad prošlo ukupno 26 političkih stranaka od kojih je njih 16 dobilo prethodnu potporu biračkog tijela, a 10 ih je parlamentarni status steklo isključivo voljom zastupnika. Pokazuje se da se stranačko fragmentiranje odvijalo kroz proces frakcioniranja parlamentarnih stranaka i prelaske zastupnika iz parlamentarnih u dotad neparlamentarne stranke. Stupanj stranačke fragmentiranosti u Saboru označen je kao umjeren te se zaključuje da nije značajnije destabilizirao parlament. Razlog tomu je kontinuirana i izrazita premoć u mandatima većinske stranke zajedno s činjenicom da su stranačkim fragmentiranjem prvenstveno bile zahvaćene opozicijske stranke. Analizom sociodemografskih obilježja zastupnika ustanovljeno je da u Saboru dominiraju Hrvati, te visokoobrazovani muškarci prosječne dobi od 48 godina, a koji su u parlamentarnim klupama u prosjeku proveli nešto više od četiri godine. Obrazovna struktura Sabora ne odstupa bitno od trendova u evropskom okruženju, dok je broj starijih zastupnika nešto veći a udio žena primjetno ispod demokratskih standarda. Sugerira se da političke stranke najuspješnije mogu regulirati spolnu i dobnu zastupljenost i to korištenjem instrumenta interno određenih kvota za žene i mlade na kandidacijskim listama u izborima, a time posredno intervenirati na socijalnu strukturu i demokratičnost hrvatskog parlamenta.

U analitičkom osvrtu na “zaboravljeni” (partizanski) rat, oslanjajući se pritom na osobno sjećanje, autor u polustoljetnoj distanci primjenjuje na svoja sjećanja kategorijalni aparat moderne sociologije. U takvoj analizi osvjetljuje neka i danas relevantna pitanja. U poglavlju “Vojska ili partizanija” bavi se problemom transformacije partizanskih postrojbi u “pravu vojsku”. U odgovoru veću važnost pridaje snažnoj egalitarnoj vrijednosnoj orijentaciji i iz nje izvedenoj “decentralizaciji” (“demokratičnosti”) odlučivanja u akciji na prvoj crti bojišnice negoli popunjenosti ljudskih efektiva, suvremenom naoružanju i “papirologiji” (birokratizaciji) u lancu zapovijedanja. Prva naznaka transformacije (na području Dalmacije) dogodila se ujesen 1944. godine (u vrijeme kninske operacije), ali autor je tada zbog ranjavanja ispao iz stroja. Danas bi se moglo razgovarati o suprotnoj transformaciji (“vojske” - JNA - u paramilitarne postrojbe). Kao profesionalni sociolog autor se bavi (u poglavlju “Socijalna struktura i borbeni moral”) ključnim problemom svake vojske: borbenim moralom i s njim povezanom učinkovitošću. Nasuprot uvriježenim i “dokazanim” stereotipima autor dokazuje da je glavna odrednica morala i učinkovitosti socijalna struktura, odnosno socijalna distanca u vojnoj hijerarhiji. U situaciji egzistencijalnog stresa minimiziranje socijalne distance vodi bitnoj redukciji stresa, a time i poboljšanju morala i učinkovitosti. Mehanizam redukcije stresa objašnjava (dakako, post festum) Mertonovim pojmom latentne funkcije. Iako je u 1944. godini u 26. diviziji na Visu egalitarna klima još dominantna pojavljuju se prve pukotine i konflikti između viših razina zapovijedanja (brigada, divizija) i nižih razina (četa). U vrijeme ofenzive na Sumartin (rujan 1944. godine) dolazi gotovo do pobune (otkazivanje poslušnosti cijelog bataljuna zbog jedne sulude zapovijedi s više razine). Tu se veće jasno razabire rascijep između viših zapovjednika, koji sada brinu o svojoj promociji i karijeri u novoj državi što se stvara, te vojnika i nižeg zapovjednog osoblja, koji ne prihvaćaju da zbog ambicija viših budu žrtvovani kao potrošni ljudski materijal. Autor je “snimio” trenutak kad se definitivno raspala sudbinska solidarnost u partizanskoj vojsci iz prvih ratnih godina i to opisao u poglavlju “Buntovnici s razlogom”., In the analytical review of the “forgotten” (partisan) war based on the personal memory from a distance of half a century, the author applies sociological frame of reference on his memories. In the study the author sheds a light on some still relevant issues. In the chapter “Army or partisanship” the author considers the problem of transformation of partisan units to “real army”. He puts greater stress on the strong, egalitarian orientation and the “decentralization” of decision making in action, on the first lines of battlefield, which came out of it than on the modern armament and “paperwork” (bureaucratization) of the chain of command. The first indications of transformation (on the territory of Dalmatia) took place in the fall of 1944 (during Knin operation) but the author was put out of action due to his injuries. Today, we could consider the contrary transformation (“army” - JNA - paramilitary units). As a professional sociologist the author considers (in a chapter “Social structure and combat moral”) the key problem of every army: the combat moral and the efficacy connected with it. Contrary to usual and “proven” stereotypes the author proofs that the main determinant of moral and efficacy is social structure, in other words social distance in military hierarchy. In the situation of existential stress, the essential reduction of stress and the improvement of moral and efficacy is achieved by minimizing the social distance. The author explains the mechanism of stress reduction with the Merton’s term of latent function. Although, the egalitarian climate was still dominant in the 26th Division on Vis in 1944, the first cracks and conflicts between higher levels of command (brigade, division) and lower levels were starting to show. September, 1944, during the Sumartin offensive the mutiny almost broke out (the whole battalion refused to follow the order because of a silly order from the above). The division between higher rank officers, who have been taking care of their own promotion and careers and the soldiers and lower commanding officers who did not accept to be sacrificed as an expandable human material became quite visible. The author “caught” the moment when the fated solidarity from the first war years definitely fell apart in partisan army and he described that in the chapter “Rebels with a cause”.

In his paper the author deals with disparities in living and economic conditions between the main South Asian ethnic minorities in Great Britain based on the 1991 Census of Britain which, for the first time, posed a question on ethnicity. He discusses these differences taking into consideration age/sex structure, socio-economic profiles, educational levels, family patterns, housing conditions and geographical patterns. At the end, putting all these factors together, presented are a number of conclusions., U svom radu autor se bavi razlikama u životnim i ekonomskim uvjetima glavnih južnoazijskih etničkih manjina u Velikoj Britaniji na temelju popisa iz 1991. u kojemu je po prvi puta postavljeno pitanje etničnosti. On raspravlja o tim razlikama uzimajući u obzir starosnu/spolnu strukturu, društvenoekonomske uvjete, obrazovnu razinu, uvjete stanovanja i zemljopisne obrasce. Na kraju, skupivši sve ove čimbenike, autor daje mnoge zaključke.

U ovom radu iznijeti su rezultati analize socioekonomske strukture Hrvatske 1991. godine. Analiza je provedena po novim općinama i upravnim gradovima. Za mjerenje stupnja socioekonomske preobrazbe uzete su dvije varijable: udio poljoprivrednog stanovništva, udio zaposlenih radnika van vlastitih zemljišnih posjeda, te njihov međusobni odnos. Razlike u stupnju socioekonomske preobrazbe mjerene su izračunavanjem odstupanja od prosjeka za Republiku Hrvatsku. Rezultat analize je regionalna diferencijacija Hrvatske prema stupnju socioekonomske preobrazbe., In this paper the results are given of an analysis of the socioeconomic structure of Croatia in 1991. The analysis was carried out according to new municipalities and administrative towns. Two variables were studied in order to measure the level of socioeconomic reformation: the share of workers employed outside their own agricultural smallholdings/households, and their mutual relation. The differences in the level of socioeconomic reformation were measured by calculating deviations form the average for the Republic of Croatia. The result of the analysis showed the regional differentiation of Croatia according to the level of socioeconomic.

Autor analizira sociostrukturna i političko-ideološka obilježja stranačkog sustava u Hrvatskoj na temelju rezultata ankete provedene pred parlamentarne izbore 1992. Iako se stranački sustav nije do kraja formirao i stabilizirao, autor pokazuje da je njegova temeljna struktura određena nizom rascjepa. Isprva dominantni povijesni rascjep između političkih orijentacija koje zagovaraju hrvatsku samostalnost i onih koje joj se protive biva nadopunjen suvremenim polarizacijama poput liberalizma nasuprot konzervativizmu, demokratičnosti nasuprot autoritarnosti, kozmopolitizma nasuprot etnocentrizmu, religioznosti nasuprot sekularnosti. Ti rascjepi dihotomno strukturiraju hrvatski stranački sustav na tradicionalistički desni pol te modernistički centar i ljevicu. Autor također opisuje glavne dinamičke tendencije u stranačkom sustavu Hrvatske., The author analyses socio-structural as well as political and ideological characteristics of the party system in Croatia, on the basis of the results of a survey conducted short time before the 1992 parliamentary elections. Although the party system has not been completely shaped and stabilized, the author shows that its basic structure is determined by a number of cleavages. The initially dominant historical cleavage between political orientations advocating Croatian independence and those opposing it has been supplemented by contemporary polarization, such as liberalism versus conservatism, democratism versus authoritarianism, cosmopolitism versus ethnocentrism, religious versus secular orientation. These cleavages determine a dichotomous structure of the Croatian party system with a traditionalist right-wing pole and a modernist center and left-wing pole. The author also describes main dynamic tendencies in the party system of Croatia.

U ovom radu autorica je pošla od pretpostavke da količina znanja do kojeg su osobe došle bilo formalno kroz proces obrazovanja, bilo neformalno posredstvom individualnog procesa učenja, bitno utječe na njihova stajališta, nivo aspiracija i sustav vrednota. Stupanj kvalifikacije i tip obrazovanja značajno utječu na položaj osobe u društvenoj hijerarhiji i zato se obrazovanje može shvaćati kao samostalna stratifikacijska dimenzija.

Rad predstavlja uvod u šire istraživanje povijesti hrvatskih iseljenika u Argentini. Pruživši osnovne naznake iz argentinske političke povijesti, njezine demografske situacije u posljednjim desetljećima prošloga stoljeća te useljeničke politike u tom razdoblju, autor najavljuje teme na koje će staviti naglasak prilikom istraživanja, rekonstrukcije i ocjene povijesti hrvatske iseljene skupine u Argentini do Prvoga svjetskoga rata. To su: broj iseljenika, socijalna struktura, stupanj integracije i asimilacije, društveno okupljanje, novinstvo, veze s domovinom te prilog materijalnom i duhovnom razvoju Argentine. Odgovori na neka istraživačka pitanja možda se već naziru kroz dokumente koje autor obilno navodi. Odabir dokumenata ukazuje na njegovo nastojanje da ne piše povijest na temelju životopisa nekoliko uspješnih, stršećih pojedinaca, nego analizom cjelokupne strukture iseljene skupine. Na to kao da ga upozoruje suvremenik istraživanog razdoblja Miho Mihanović kada govori »o sasma pogrešnom pojmu o Americi i o onima koji su učinili Ameriku«. U jednom pismu u domovinu on ističe: »Vi ovamo vidite samo pet, šest lica, koja su uspjela, a svih onih stotina, kojima je Amerika bila nesrećom, a dosta puta i smrti, nećete da vidite.«, The paper provides an introduction to the broader study of Croatian immigrants in Argentina. After giving some basic information on the history of Argentina and its demographic situation in the last decades of the 19th century, as well as on the immigration policy in this period, the author approaches the themes which he intends to emphasise in his reconstruction and evaluation of the history of the Croatian immigrant group in Argentina till the First World War. These are: the number of immigrants, their social structure, degrees of integration and assimilation, social association, journalism, links with the homeland and the immigrants' contribution to the material and spiritual development of Argentina. The answers to some questions are possibly already present in the documents which the author cites in extenso. The choice of documents indicates the author's attempt to write history not only on the basis of some successful, outstanding individuals, but to analyse the overall structure of the emigrant group. It is as if he accepts the warning given by a contemporary of the period in examination, Miho Mihanović, “on the totally erroneous notion of America and of those who taught on America”. In a letter to the homeland, Mihanović wrote: “You see here only five, six persons who have succeeded, while all those hundreds to whom America brought disfortune, and often death, you do not wish to see.”

Autor polazi od stava da se o socijalnoj (klasnoj) strukturi suvremenoga jugoslavenskog društva ne može cjelovito raspravljati a da se u raspravu ne uključi faktor migracija, osobito vanjskih. Kako na ovom području nema temeljitih istraživanja, to je rad zamišljen kao skica za istraživanje. Kritički se raspravlja o različitim tezama o pripadnosti migranata, osobito teze o (trajnoj) pripadnosti (e)migranata zemlji porijekla, kao i njen klasni (ideološki) dodatak o (e)migrantima kao konstitutivnom dijelu (jedinstvene) radničke klase. Autor utvrđuje da su vanjske radne migracije ne samo kvantitativno nego i kvalitativno djelovale na socijalnu strukturu jugoslavenskog društva, posebno na (ne)konstituiranje jugoslavenske radničke klase. Zaključuje da je potrebno kritičko preispitivanje jugoslavenske migracijske politike, i to ne samo sa stanovišta interesa zemlje porijekla nego ponajprije migranata samih, i ističe da je to pozicija s koje se i sama znanost o migracijama na multidisciplinarnim osnovama tek treba konstituirati., The author proceeds from the standpoint that one cannot fully treat the social (class) structure of contemporary Yugoslav society without discussing the factor of migration, especially external migration. As there are no fundamental studies in this field, the paper is conceived as an outline for research. It is a critical discussion of various theses on the entity of migrants, especially of the theory that they are a (permanent) part of the society of emigration and its class (ideological) sequel that (e)migrants are a constitutive part of (one and the same) working class. The author claims that external labour migration has influenced the social structure of Yugoslav society not only in a quantitative but in a qualitative sense as well, particularly with regard to the (non) establishment of the Yugoslav working class. In conclusion, the author states that the Yugoslav migration policy should be critically re-examined, not only from the position of the sending country's interests, but above all with regard to the interests of migrants themselves. It is emphasized that migration science remains to be formulated on a multidisciplinary basis from this position.

Pomoću popisa stanovništva 19. stoljeća daje se njegova brojčana zastupljenost u socijalnoj kapilarnosti Krajine. Posebna pozornost posvećena je udjelu stanovništva u primarnom, sekundarnom i tercijalnom sektoru krajiške privrede.

nema