Search

Pandemija COVID-a-19 imala je veliki utjecaj na svakodnevan život i rad ljudi diljem svijeta. S promijenjenim radnim uvjetima suočili su se i psiholozi. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi s kojim su se izazovima susreli psiholozi u granama organizacijske, školske, kliničke i zdravstvene psihologije za vrijeme rada tijekom pandemije. Provedbom dubinskih intervjua s devet psihologinja te provedbom tematske analize na dobivenim podacima dobili smo uvid u ključne izazove rada. Sudionice su u najvećoj mjeri spominjale izazove u postavljanju granica između privatnog i poslovnog, radu online te ograničenjima koja su donijele mjere zaštite te stres koji je proizašao iz straha od zaraze i manjka informacija. Vjeruju da će digitalne tehnologije nastaviti bivati dio rada psihologa u budućnosti te da je pandemija imala pozitivan utjecaj na svjesnost o važnosti psihičkog zdravlja. Preporuka za daljnja istraživanja je otkrivanje posebnih stresora te njihova utjecaja na radni učinak i psihičku dobrobit psihologa, kao i uspostava smjernica za rad tijekom kriznih situacija korištenjem digitalne tehnologije. The COVID-19 pandemic has had a great impact on everyday and work life of people around the world. Psychologists also faced changes in work conditions. The goal of this research was to determine challenges faced by psychologists in the field of organizational, school, clinical and health psychology while working in pandemic conditions. By conducting in-depth interviews with 9 psychologists and using thematic analysis we have gained insight into main challenges. Participants mentioned difficulties with setting private and work life boundaries, online work and working under restrictions due to public health and social measures, as well as stress resulting from the fear of infection and lack of information. They believe that digital technologies will continue to be a part of psychology practice in the future and that the pandemic has had a positive impact on mental health awareness. The recommendation for future research is discovering specific stressors and their impact on the work performance and psychological well-being of psychologists, as well as the establishment of guidelines for work during protective measures and with digital technologies.

Perfekcionizam se definira kao crta ličnosti koju karakterizira tendencija stvaranja i održavanja izuzetno visokih standarda te pojačane kritičke procjene ili evaluacije vlastitog ponašanja i izvedbe. Prethodna istraživanja pokazuju kako je perfekcionizam povezan s korištenjem neadaptivnih strategija regulacija emocija. Emocionalna regulacija uključuje procese kojima pojedinci nastoje upravljati svojim emocijama. Korištenje neadaptivnih strategija emocionalne regulacije povezano je s nepovoljnim psihološkim ishodima. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos perfekcionističke evaluativne zabrinutosti, kognitivnih strategija emocionalne regulacije i simptoma depresivnosti, anksioznosti i stresa kod hrvatskih studenata. Uz to, ispitan je medijacijski efekti neadaptivnih strategija kognitivne emocionalne regulacije na povezanost perfekcionističke evaluativne zabrinutosti i izraženosti simptoma stresa. Kao indikator komponenti perfekcionizma korišten je Višedimenzionalni upitnik perfekcionizma (MIPS), kao indikator kognitivnih strategija emocionalne regulacije korišten je Upitnik kognitivne emocionalne regulacije (CERQ) te kao indikator emocionalnih stanja korištena je Ljestvica depresivnosti, anksioznosti i stresa (DASS-21). Podaci su prikupljeni putem interneta na uzorku od 366 sudionika u dobi od 18 do 26 godina. Rezultati su ukazali na to da su neadaptivne strategije kognitivne emocionalne regulacije djelomičan medijator odnosa perfekcionističke evaluativne zabrinutosti i razine doživljenog stresa kod studenata. Perfectionism is defined as a personality trait which tends to create and maintain extremely high standards and increased critical assessment or evaluation of one's own behaviour and performance. Previous research shows that perfectionism is associated with the use of maladaptive emotion regulation strategies. Emotional regulation involves the processes with which individuals try to manage their emotions. The use of maladaptive emotion regulation strategies is associated with adverse psychological outcomes. The aim of this research was to examine the relationship between perfectionism concern, cognitive strategies of emotional regulation and symptoms of depression, anxiety and stress in Croatian students. In addition, the mediating effect of maladaptive cognitive emotional regulation strategies on the relationship between perfectionism concerns and perceived stress was examined. The Multidimensional Inventory on Perfectionism in Sports (MIPS) is used as a component indicator of perfectionism, the Cognitive Emotion Regulation Questionnaire (CERQ) is used as an indicator of cognitive strategy of emotional regulation, and The Depression Anxiety and Stress Scale (DASS-21) is used as an indicator of emotional state. Data were collected through an online survey of 366 participants aged 18 to 26. The results indicated that maladaptive strategies of cognitive emotional regulation are a partial mediator of the relationship between perfectionism concerns and perceived stress in students.

Cilj ovog istraživanja bio ispitati odnos između osobina ličnosti, privrženosti u romantičnim odnosima i mentalnog zdravlja. U istraživanju je sudjelovalo 242 sudionika starijih od 18 godina. Istraživanje je provedeno online putem, a korišteni instrumenti su: Upitnik o sociodemografskim podacima, Petofaktorski upitnik ličnosti, Skala maladaptivnog prikrivenog narcizma, Modificirani Brennanov inventar iskustava u bliskim vezama te Skala depresivnosti, anksioznosti i stresa. Rezultati su pokazali da postoji statistički značajna pozitivna povezanost neuroticizma, vulnerabilnog narcizma te izbjegavajuće i anksiozne privrženosti u romantičnim odnosima s problemima mentalnog zdravlja. Nadalje, rezultati hijerarhijske regresijske analize su pokazali da su neuroticizam i vulnerabilni narcizam statistički značajni pozitivni prediktori problema mentalnog zdravlja, dok privrženost predviđa probleme mentalnog zdravlja iako njezine dimenzije individualno nisu značajne. Naposlijetku, provjeravan je medijacijski učinak privrženosti u romantičnim odnosima u međuodnosu između osobina ličnosti i mentalnog zdravlja. Rezultati su pokazali da anksiozna privrženost posreduje u odnosu neuroticizma i problema mentalnog zdravlja, kao i u odnosu vulnerabilnog narcizma i problema mentalnog zdravlja. Također, pronađen je medijacijski učinak izbjegavajuće privrženosti na odnos neuroticzma i problema mentalnog zdravlja, no, medijacijski učinak izbjegavajuće privrženosti na odnos vulnerabilnog narcizma i problema mentalnog zdravlja, nije pronađen. The aim of this research was to examine the relations between personality traits, attachment in romantic relationships and mental health. 242 participants over the age of 18 took part in the research. The research was conducted online and the instruments used were: Sociodemographic Data Questionnaire, Big Five Inventory, The Maladaptive Covert Narcissism Scale – MCNS, Modified Brennan Inventory of Experiences in Close Relationships and Depression, Anxiety and Stress Scale (DASS-21). The results showed that there is a statistically significant positive relation between neuroticism, vulnerable narcissism and avoidant and anxious attachment in romantic relationships with mental health problems. Furthermore, the results of the hierarchical regression analysis showed that neuroticism and vulnerable narcissism are statistically significant positive predictors of mental health problems, while attachment predicts mental health problems, although its dimensions are not individually significant. Finally, the mediating effect of attachment in romantic relations was tested in the relation between personality traits and mental health. The results showed that anxious attachment mediates the relation between neuroticism and mental health problems, as well as the relations between vulnerable narcissism and mental health problems. Also, the mediation effect of avoidant attachment on the relation between neuroticism and mental health problems was found. However, the mediation effect of avoidant attachment on the relation between vulnerable narcissism and mental health problems was not found.

Ljutnja je kompleksan emocionalni, fiziološki i psihološki fenomen kod kojeg možemo razlikovati doživljavanje (eng. experience) i izražavanje (eng. expression) ljutnje. Doživljavanje ljutnje odnosi se na intenzitet doživljene ljutnje dok se izražavanje ljutnje više odnosi na način na koji se ljutnja manifestira kod pojedinca, jednom kada je doživljena. Ljestvica izražavanja ljutnje (Spielberger i sur., 1985) najčešće je korišten mjerni instrument u slučaju ispitivanja stila izražavanja ljutnje, a do sada nije bila prevedena na hrvatski jezik. Unutar ovog mjernog instrumenta izražavanje ljutnje sastoji se od tri faktora: (a) Vanjska ljutnja - tendencija vidljivog iskazivanja ljutnje, najčešće na agresivan način, (b) Unutrašnja ljutnja - tendencija doživljavanja, ali potiskivanja izražavanja ljutnje te (c) Kontrola ljutnje - tendencija da u situacijama doživljavanja ljutnje, pojedinac ostane smiren te regulira emocionalnu i bihevioralnu ekspresiju ljutnje. U novijim radovima kao važan konstrukt, po stil izražavanja ljutnje pokazala se anksiozna osjetljivost (Thompson i Schmidt, 2021), koja označava strah od simptoma anksioznosti, na razini socijalnih, fizičkih i psihičkih briga (Taylor i sur, 2007). Cilj ovog rada bio je ispitati faktorsku strukturu Ljestvice izražavanja ljutnje te prediktivnu važnost anksiozne osjetljivosti i njenih podskala te anksioznosti, depresivnosti i stresa na stil izražavanja ljutnje. Na skupini stanovnika RH starijih od 18 godina (N=523) provedeno je mjerenje varijabli u fokusu. Rezultati faktorske analize Ljestvice izražavanja ljutnje ukazali su na dvofaktorsku strukturu (unutrašnja ljutnja i vanjska ljutnja) sa ukupno objašnjeno 33.9% varijance. Provedbom 2 multiple regresijske analize, identificirani su značajni prediktori u kontekstu stila izražavanja ljutnje. Značajni prediktori stila izražavanja ljutnje prema van pokazali su se: stres te subskala anksiozne osjetljivosti psihičke brige. Značajnim prediktorima stila izražavanja ljutnje prema van pokazali su se: depresivnost te subskale anksiozne osjetljivosti socijalne brige i psihičke brige. Navedeni nalazi ukazuju na povezanost vjerovanja i ponašanja u osnovi anksiozne osjetljivosti i stila izražavanja ljutnje In the research tradition, a distinction is made between experience and expression of anger. According to this conceptualization, the experience of anger refers to the intensity of the anger experienced, while the expression of anger refers to the way in which anger is manifested, once it has been experienced. Spielberger's (1985) conceptualization and measurement instrument of anger expression is the most dominant theoretical framework in this area. According to him, the expression of anger consists of three factors: (a) Anger-Out - the tendency to express anger visibly, most often in an aggressive manner, (b) Anger-In - the tendency to experience but suppress the expression of anger, and (c) Anger-Control - the tendency that in situations of experiencing anger, the individual remains calm and regulates the emotional and behavioral expression of anger. In recent works, anxiety sensitivity has been shown to be an important construct in the domain of anger expression (Thompson and Schmidt, 2021), which indicates the fear of anxiety symptoms, at the level of social, physical and psychological concerns (Taylor et al, 2007). The aim of this research was to examine factor structure of Anger Expression Scale, as well as the predictive importance of anxiety sensitivity and its subscales and anxiety, depression and stress on the style of expressing anger. Measurement was carried out on a group of residents of the Republic of Croatia (older than 18 years old) (N=523). The results of the factor analysis of the Anger Expression Scale indicated a two-factor structure (Anger-In and Anger-Out) with a total of 33.9% of variance explained. Significant predictors of Anger-Out were shown to be stress and the anxiety sensitivity subscale, cognitive concerns. Significant predictors of the style of Anger-In were depression, and the anxiety sensitivity subscales psychological and social concerns. The above-mentioned findings indicate the connection between the beliefs underlying anxiety sensitivity and the style of expressing anger.

Tjelesni dismorfni poremećaj karakterizira preokupiranost jednim ili više nedostataka u vlastitom tjelesnom izgledu koji su izmišljeni ili prenaglašeni. Dok većina pojedinaca povremeno osjeća nezadovoljstvo zbog tjelesnog izgleda, za tjelesni dismorfni poremećaj karakteristično je da uzrokuje poteškoće u svakodnevnom životu i posredno djeluje na psihičko zdravlje i dobrobit. Do sada nije bilo istraživanja ovog poremećaja u RH. Primarni cilj ovog istraživanja je utvrditi izraženost nekih osobinskih, emocionalnih i ponašajnih odrednica tjelesnog dismorfnog poremećaja i dodatno provjeriti doživljaj promjene psihičkog zdravlja tijekom pandemije COVID-19. U anketnom istraživanju sudjelovalo je 3369 sudionika (85% žena) u dobi od 18 do 67 godina. Primijenjeni su psihodijagnostički instrumenti kojima je ispitana izraženost simptoma tjelesne dismorfije, depresije, anksioznosti i stresa, zatim razina anksiozne osjetljivosti i zadovoljstva životom te sjećanja na zadirkivanje u djetinjstvu radi izgleda. Osim toga, ispitana su aktualna ponašanja u vezi izgleda te doživljaj stanja psihičkog zdravlja u razdoblju pandemije. U našem uzorku 3.3% muškaraca i 15.9% žena imalo je zadovoljene kriterije za tjelesni dismorfni poremećaj. Oni su imali izraženiju anksioznu osjetljivost te simptome depresije, anksioznosti i stresa u odnosu na osobe koje nemaju zadovoljene kriterije za poremećaj. Zadovoljstvo životom im je niže u odnosu na osobe koje nemaju zadovoljene kriterije za poremećaj te su se u odnosu na njih više prisjećali izrugivanja na temelju izgleda. Skloniji su socijalnom uspoređivanju, izbjegavanju fotografiranja i digitalnom obrađivanju fotografija prije objavljivanja na društvene mreže u odnosu na osobe koje nemaju zadovoljene kriterije za poremećaj. Osobe koje zadovoljavaju kriterije za tjelesni dismorfni poremećaj doživjele su veće pogoršanje psihičkog zdravlja tijekom pandemije u odnosu na osobe koje ne zadovoljavaju kriterije. Dobiveni rezultati imaju značajne kliničke i spoznajne implikacije. Body dysmorphic disorder is characterized by a preoccupation with one or more defects in one's physical appearance that are fabricated or exaggerated. While most individuals occasionally experience dissatisfaction with their physical appearance, body dysmorphic disorder is characterized by difficulties in everyday life and indirect effects on psychological health and well-being. Until now, there has been no research on this disorder in Croatia. The primary goal of this research is to determine the expression of some personality characteristic and emotional and behavioral determinants of body dysmorphic disorder with an emphasis on changes in mental health during the COVID-19 pandemic. 3369 participants (85% women) between the ages of 18 and 67 took part in the survey. Psychodiagnostic instruments were used to examine the expression of symptoms of body dysmorphia, depression, anxiety and stress, as well as the level of anxiety sensitivity, life satisfaction, as well as memories of childhood teasing because of appearance. In addition, current behaviors related to appearance, as well as the experience of mental health during the pandemic period, were examined. In our sample, 3.3% of men and 15.9% of women met criteria for body dysmorphic disorder. They had more pronounced anxiety sensitivity, and symptoms of depression, anxiety and stress compared to people who did not meet the criteria for the disorder. Their life satisfaction was lower compared to people who do not meet the criteria for the disorder, and compared to them, they recalled more teasing based on their appearance. They were more prone to social comparison and more likely to avoid taking photos and editing photos before posting them on social media compared to people who did not meet the criteria for the disorder. People meeting criteria for body dysmorphic disorder experienced greater deterioration in mental health during the pandemic than people who did not meet criteria. The obtained results have significant clinical and cognitive implications.

Društvene su mreže dio svakodnevice velikog broja ljudi te je važno proučavati na koji je način njihovo korištenje povezano s psihičkim zdravljam te koji su njegovi potencijalni rizični i zaštitni čimbenici. Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti mogućnost predviđanja psihološke uznemirenosti na temelju procjene vremena provedenog na društvenim mrežama, straha od propuštanja i usredotočene svjesnosti, kao i njihove međusobne povezanosti. U istraživanju je sudjelovalo 439 sudionika u dobi od 18 do 71 godine. Online upitnik sadržavao je sljedeće mjere: Skala usredotočene svjesnosti, Upitnik za ispitivanje općih psihopatoloških teškoća, Skala straha od propuštanja i procjene prosječnog dnevnog vremena provedenog na pojedinim društvenim mrežama. Dobivena je negativna povezanost straha od propuštanja i usredotočene svjesnosti. Pokazalo se da su razina obrazovanja, mjesto stanovanja i usredotočena svjesnost negativno, a vrijeme provedeno na društvenim mrežama i strah od propuštanja pozitivno povezani s psihološkom uznemirenosti te imaju samostalan doprinos u njezinom predviđanju. Pritom mjesto stanovanja gubi značaj kada se gledaju pojedinačne društvene mreže, pri čemu se pokazalo da YouTube ima samostalan doprinos u objašnjenju psihološke uznemirenosti. Korištenim skupom prediktora uspjelo se objasniti ukupno 32% varijance kriterija prvom i 34% drugom analizom. Rezultati impliciraju da je pri očuvanju psihičkog zdravlja važno poticati na smanjenje vremena provedenog na društvenim mrežama te se usmjeriti na ublažavanje straha od propuštanja. Također, čini se da bi prakticiranje usredotočene svjesnosti moglo poslužiti kao tehnika koja umanjuje strah od propuštanja kao i negativne posljedice društvenih mreža. U narednim bi istraživanjima bilo korisno ispitati još neke aspekte korištenja društvenih mreža te utvrditi uzročno posljedične veze među ispitivanim varijablama. Social networks are a part of everyday life for a lot of people so it is important to study how their use is related to mental health and what are the potential risk and protective factors of it.The aim of this research was to examine the possibility of predicting psychological distress based on the time spent on social media, fear of missing out and mindfulness, as well as their correlations. The study involved 439 participants aged 18 to 71 years. The online survey contained the following measures: Mindful Attention Awareness Scale, Fear of Missing Out Scale, Clinical Outcomes in Routine Evaluation – YP, and the estimates of the average daily time spent on individual social media. Of the correlations relevant to research problems, there is the negative correlation between fear of missing out and mindfulness. Results show that level of education, place of residence and mindfulness are negatively, while time spent on social media and fear of missing out are positively associated with psychological distress and have an independent contribution in its prediction. . The place of residence loses its significance when looking at individual social networks, while YouTube explains a statistically significant amount of psychological distress. This set of predictors managed to explain a total of 32% of the variance of psychological distress in the first analysis and 34% in the second one. The results imply that, when preserving mental health, it is important to encourage a reduction in the time spent on social media and focus on alleviating the fear of missing out. Also, practicing mindfulness may serve as a technique that reduces the fear of missing out and negative influence of social media use. In further research, it would be useful to examine some other aspects of social media use and to determine cause-and-effect relationships between the examined variables.

Nasilje nad djecom ozbiljno narušava djetetov rast i razvoj i predstavlja veliki društveni problem. Ono se nalazi svugdje oko nas te podrazumijeva sve oblike fizičkog, seksualnog i emocionalnog zlostavljanja te zanemarivanje. U ovom radu fokus je stavljen na fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje i posljedice koje ono ima po djetetovu zdravlje. Fizičkim zlostavljanjem djeci se zadaju fizičke ozljede koje su oku vidljive. Seksualnim zlostavljanjem djecu se prisiljava na seksualne radnje koje ono nije dalo pristanak ili premalo da bi moglo dati pristanak, a emocionalnim zlostavljanjem se zanemaruju djetetove potrebe za bliskošću i ljubavlju ili mu se prijeti i izruguje. Svako zlostavljanje narušava mentalno zdravlje djeteta, odnosno utječe na razvoj psihopatologije koja nerijetko ostaje prisutna tijekom cijelog života žrtve. Zlostavljanjem se nazaduje djetetovo odrastanje. Stečeno samopouzdanje i samopoštovanje se smanjuje te se smanjuje sposobnost prepoznavanja vlastitih i tuđih emocija. Nisu sva djeca zlostavljana niti imaju sva jednak rizik za postajanjem žrtvom zlostavljanja. Određene demografske karakteristike djeteta, razvojna obilježja i povijest proživljavanja zlostavljanja povećavaju rizik od postanka žrtvom nekog oblika zlostavljanja. Uz karakteristike djeteta, i karakteristike roditelja i obitelji povećavaju vjerojatnost pojave zlostavljanja djeteta. Također, zajednica u kojoj dijete odrasta je povezana s povećanjem rizika za zlostavljanjem djece kao i kultura u kojoj je dijete odgajano.

Potres je prirodna katastrofa koja predstavlja prijetnju dobrobiti ljudima zbog čega pripada u kategoriju traumatskih događaja. Tijekom 2020. godine u Hrvatskoj je zabilježeno nekoliko potresa, među kojima je najistaknutiji prema razornosti i magnitudi potres s epicentrom u Petrinji. Ovo je istraživanje nastojalo ispitati kakav je odnos, kao i mogućnost predviđanja, nekih varijabli prema pokazateljima psihološkog statusa kod preživjelih. Istraživanje je provedeno korištenjem online upitnika, a uzorak je prigodnog tipa te se sastoji od 373 sudionika. Rezultati su pokazali da sociodemografske varijable, optimizam i pesimizam, posljedice potresa i socijalna podrška značajno objašnjavaju varijance kriterija zadovoljstva životom i depresivnosti te, također, koreliraju u skladu s očekivanjima. Osobe koje su u nekom obliku partnerskog odnosa, zaposlene, višeg socioekonomskog statusa, optimističnije te koje primaju više socijalne podrške od strane okoline izvještavaju o većem doživljenom zadovoljstvu životom, kao i slabijoj depresivnosti. An earthquake is a natural disaster that poses a threat to human well-being and, therefore, falls into the category of traumatic events. During 2020, several earthquakes were recorded in Croatia, among which the most prominent, in terms of destructiveness and magnitude, was the earthquake with the epicenter in Petrinja. This study aimed to examine the relationship, as well as the ability to predict, of some variables towards indicators of psychological status in survivors. The research was conducted using an online questionnaire, with an appropriate sample consisting of 373 participants. The results showed that sociodemographic variables, optimism and pessimism, earthquake consequences and social support significantly explain the variances of the criteria life satisfaction and depression, which also correlate in line with expectations. People who are in some form of relationship, employed, who have higher socioeconomic status, are more optimistic and who receive more social support from the environment report higher life satisfaction, as well as less depression.

Istraživanja pokazuju kako posljednjih desetljeća dolazi do sniženja dobi traženja stručne pomoći za rodnu disforiju (RD) i značajnog povećanja traženja hormonskog tretmana u svrhu maskulinizacije među adolescentima. Dok je mlađu dob javljanja moguće objasniti kroz sve veću dostupnost informacija i stručne pomoći za rodnu disforiju, ostaje nejasan uzrok obrata u omjeru transrodnih žena i transrodnih muškaraca. Kao moguće objašnjenje Littman (2018) uvodi pojam nagle pojave rodne disforije (eng. rapid-onset gender dysphoria, ROGD) koji se objašnjava kao razvojni put prema rodnoj disforiji kroz utjecaj vršnjaka i internetskog sadržaja kod adolescentica koje su psihološki ranjivije zbog postojanja psihopatologije ili neurorazvojnih bolesti. Cilj ovog istraživanja je usporediti skupine transrodnih mladića kojima se rodna disforija počela javljati u djetinjstvu (rana pojava RD) i u adolescenciji (kasna pojava RD), opisati razvojne puteve rodne disforije kroz život ovih skupina, te provjeriti postavke ROGD hipoteze o značajnijem utjecaju vršnjaka i više znakova komorbidne psihopatologije. Uzorak se sastojao od 41 transrodnog mladića koji žive na području RH (25 s ranom pojavom RD, 10 s kasnom pojavom RD i 6 koji se nisu sjećali početka RD). Korištene mjere bile su osjećaji vezani uz menstruaciju, rezultati YP-CORE i PAI-A upitnika i pitanja o pojedinim dijelovima tijela kao izvorima disforije, preferiranim odjevnim predmetima, igrama i rodu prijatelja kroz odrastanje, količini doživljene podrške i diskriminacije te željenoj razini tranzicije. Rezultati upućuju na to da nema razlike u manifestaciji rodne disforije između skupina s ranom i kasnom pojavom RD te na hrvatskom uzorku nije potvrđena ROGD hipoteza. Jedina razlika uočena je u pojavi menstruacije koju su sudionici s ranom pojavom RD negativnije doživljavali. Iako se nije radilo o statistički značajnim razlikama, postojao je trend koji sugerira da su sudionici iz skupine s ranom pojavom RD negativnije doživljavali vlastite unutarnje spolne organe te su bili skloniji želji za genitalnom operacijom. Research shows that in the last few decades there has been a decrease in the age of seeking professional help for gender dysphoria and a significant increase in seeking hormonal treatment for masculinization among adolescents. While the younger age of seeking help can be explained by the increasing availability of information and professional help for GD, the cause of the reversal in the sex ratio remains unclear. As a possible explanation, Littman (2018) introduces the term rapid-onset gender dysphoria (ROGD) as a developmental path towards gender dysphoria through the influence of peers and Internet content in adolescent girls who are psychologically more vulnerable due to the existence of psychopathology or neurodevelopmental diseases. The aim of this research is to compare groups of young transgender men with early-onset and late-onset GD and to verify the assumptions of the ROGD hypothesis about the significant peer influence and more signs of comorbid psychopathology. The sample consisted of 41 young transgender men (25 early-onset GD, 10 late-onset GD, and 6 who didn’t remember their age of onset of GD). The measures used were feelings related to menstruation, results on the YP-CORE and PAI-A questionnaire, and questions about different experiences and manifestations of gender dysphoria growing up. The results indicate that there is no difference in the manifestation of GD between groups, and the ROGD hypothesis was not confirmed in the Croatian sample. The only difference was observed in the occurrence of menstruation, which was perceived more negatively by participants with early-onset GD. Although these were not statistically significant differences, there was a trend suggesting that participants from the early-onset GD group had a more negative perception of their own internal genitalia and were more inclined to desire genital surgery.

Psihoaktivne tvari supstance su koje dovode do promjena u kogniciji, svijesti, emocijama, raspoloženju i percepciji osobe, a dijele se na halucinogene tvari, stimulanse i depresante. Ove tvari imaju dugu povijest primjene u rekreacijske svrhe, ali također i jednako dugu te nešto manje poznatu povijest primjene kao bitan dio tretmana raznih psihičkih poremećaja i poteškoća. Dokazano je da mogu učinkovito smanjiti simptome povezane s nizom poremećaja među kojima su depresija, anksioznost, PTSP, ovisnost o alkoholu, ADHD i poremećaji hranjenja. Vjerojatno je da bi se mnogo više znalo o njihovom djelovanju i terapeutskom potencijalu da nije došlo do dugogodišnje stanke u istraživanju zbog strogih zakonskih zabrana. Međutim, zbog smanjenja stigme oko njihove upotrebe te sve većeg interesa i zalaganja stručnjaka za njihovu terapijsku primjenu, u novije vrijeme došlo je do značajnog porasta istraživanja ove teme te su rezultati više nego obećavajući. S obzirom na to da je ovaj trend u psihologijskim istraživanjima sve popularniji, cilj ovog završnog rada je pojasniti mehanizme djelovanja psihoaktivnih tvari na simptome određenih psihičkih poremećaja, kao i povijesnu pozadinu te potencijalne rizike takvog terapijskog pristupa. Rad može imati važne implikacije na području kliničke psihologije s obzirom na to da mnogi autori opravdano smatraju kako su psihoaktivne tvari “budućnost psihoterapije”.

Ličnost je skup psihičkih osobina i mehanizama unutar pojedinca koji su organizirani i relativno trajni, a utječu na interakcije i adaptacije pojedinca na intrapsihičku, fizičku i socijalnu okolinu. Kada je oštećeno osobno i međuljudsko funkcioniranje, osoba pokazuje patološke osobine te su ta neadaptivna i neprilagođena ponašanja relativno stabilna i dosljedna kroz vrijeme, onda se smatra da je to poremećaj ličnosti. Poremećaji ličnosti se prema DSM-V dijele na tri klastera, a granični poremećaj ličnosti pripada klasteru B. Njegova obilježja su turbulentni međuljudski odnosi, nejasna slika o sebi i nestabilni afekti, impulzivnost te neizgrađeni identitet koja se javljaju u ranoj odrasloj dobi i prisutni su u različitim kontekstima. Većina simptoma i karakteristika graničnog poremećaja koje su opisane u stvarnom životu mogu se pronaći na neki način i u online svijetu. Korištenje interneta i društvenih medija pojačava simptome graničnog poremećaja ličnosti poput suicidalnog ponašanja, emocionalne nestabilnosti i impulzivnosti. Osim negativnih utjecaja, internet pruža alate za kontroliranje simptoma graničnog poremećaja poput B·RIGHT, Sense-IT, EMOTEO, DBT Coach i mDiary. S obzirom na to da su društvene mreže i internet sve veći dio svakodnevice većine populacije, pa tako i onih s poremećajima ličnosti, cilj ovog završnog rada je okupiti i rezimirati utjecaje suvremene tehnologije na osobe koje pate od graničnog poremećaja ličnosti. Ovaj rad može imati važne implikacije na području kliničke psihologije i psihologije ličnosti s obzirom na to da ujedinjuje različite razine analize i metode pristupanju te stvara interes za rad u ovom lukrativnom području.

Stres je negativna afektivna reakcija pojedinca, a javlja se kada osoba procijeni situaciju kao prijeteću za nju. Kao takav stres predstavlja temeljni dio svakodnevnog života ljudi. Adolelcencija je “prijelazno razdoblje između djetinjstva i odrasle dobi”, a zbog brojnih promjena koje se događaju tijekom tog razdoblja adolescenti su izloženi povećanim razinama stresa. Gledano s neurološkog stajališta postoji nekoliko nepravilnosti kojima se može objasniti pojava stresa kod adolescenata (HPA os). Zbog pojačane socijalizacije u razdoblju adolescencije izdvajaju se stresori vezani za obitelj, školu, vršnjake i romantične partnere. Suočavanje sa stresom odnosi se na prilagodbu osobe na stresnu situaciju u vidu usmjeravanja na emocije, problem ili pak na izbjegavanje. Djevojke i mladići koriste različite strategije za suočavanje sa stresom te se s porastom dobi adekvatnije suočavaju sa stresom. Osobine ličnosti utječu na sklonost i reakciju osobe na stres. Neurotičniji adolescenti skloniji su doživljavanju viših razina stresa. Za osobinu otvorenosti postoji nedovoljno istraživanja o njenom odnosu sa stresom stoga su potrebna dodatna istraživanja. Djevojke doživljavaju više razine stresa, reaktivnije su, te doživljavaju više psihosomatskih poteškoća naspram mladića. Postoje kratkoročne i dugoročne posljedice u slučaju stresa, a njihovo trajanje nije određeno samo na razdoblje adolescencije. Stoga je potrebno razviti pravilan način suočavanja kako ne bi došlo do trajnih posljedica poput narušenog zdravlja i normalnog funkcioniranja.

Osiguravanje uvjeta za uspješan i siguran razvoj mladih jedna je od osnovnih karakteristika stabilnih i funkcionalnih zajednica. Iz toga proizlazi važnost usmjeravanja pažnje na probleme s kojima se susreću mladi koji mogu dovesti do rizičnih ponašanja. Rizična ponašanja mladih definiraju se kao svaka ponašanja kojima mladi dovode sebe i svoju okolinu u opasnost te se povezuju s negativnim učincima na zdravlje i dobrobit. Prijenos spolnih bolesti, neželjene trudnoće, ovisnosti, ozljede, samoozljeđivanje, pokušaji samoubojstva pa i smrtni ishodi samo su neki od mogućih ishoda rizičnih ponašanja. Mladi su posebice podložni ovim rizicima zbog naglih promjena koje se odvijaju tijekom njihova razvoja. Osim toga, u želji za većom samostalnosti, sve više se okreću vršnjacima, a sve više se odvajaju od i sukobljavaju s roditeljima što predstavlja dodatan izvor stresa u njihovim životima. U razumijevanju toga što mlade privlači rizičnim ponašanjima bitno je uzeti u obzir interakciju svih bioloških, kognitivnih i socijalnih čimbenika koji su povezani s rizičnim ponašanjima kao i onih koji štite od takvih ponašanja. Prevencijom rizičnih ponašanja osigurava se kvalitetan i neometan razvoj mladih s očuvanim fizičkim i mentalnim zdravljem. Osnovni uvjet za razvoj učinkovitih programa prevencije i tretmana jest njegova znanstvena utemeljenost. Iz toga razloga istraživanja ovoga područja predstavljaju koristan izvor informacija za kreiranje preventivnih programa i tretmana koji su uvelike potrebni mladima i njihovim obiteljima s obzirom na veliku prevalenciju rizičnih ponašanja i opasnosti povezanih s njima.

Cilj istraživanja bio je ispitati prediktivnu ulogu anksiozne osjetljivosti iz 2014. godine u razvoju simptoma PTSP-a u kontekstu doživljenog stresa uslijed potresa i pandemije koronavirusa. Istraživanje je provedeno na 197 studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a podaci su prikupljeni online anketiranjem. Rezultati su pokazali da 34% sudionika izvještava o visokoj anksioznoj osjetljivosti. Sudionike su najviše uznemirili potresi te promjena načina života uslijed pandemije. Više od polovice osjećalo je fantomske potrese i imalo nametajuće misli nakon potresa, 33% iskazalo je prisutnost simptoma PTSP-a, a 20% zadovoljilo je kriterije za dijagnozu PTSP-a. Obje prediktorske varijable bile su značajno pozitivno povezane s kriterijskom. Sudionici s višim razinama anksiozne osjetljivosti i intenziteta doživljenog stresa, pokazali su i izraženije simptome PTSP-a. Ukupni objašnjeni postotak varijance intenziteta simptoma PTSP-a postavljenim modelom iznosio je skoro 30%, a obje su prediktorske varijable imale značajan pozitivan samostalni doprinos. Utvrđena je i statistička značajnost medijacijskog učinka intenziteta doživljenog stresa na odnos anksiozne osjetljivosti i intenziteta simptoma PTSP-a. Rezultati su bili u skladu s postavljenim hipotezama, a pokazali su da anksiozna osjetljivost može samostalno i posredno preko intenziteta doživljenog stresa predvidjeti intenzitet simptoma PTSP-a. Navedena su i ograničenja i implikacije ovog istraživanja te ponuđene smjernice za buduća istraživanja. The goal of this study was to examine the predictive role of anxiety sensitivity from 2014. in the development of PTSD symptoms in the context of experienced stress related to the earthquakes and the COVID-19 pandemic. The study has been conducted on 197 students of the University of Humanities and Social Sciences in Zagreb and the data was collected by an online survey. According to the results, 34% of participants can be considered highly anxiety-sensitive people. Both earthquakes and the change of lifestyle during the pandemic were rated as most upsetting. More than half experienced phantom earthquakes and imposing thoughts, 33% showed PTSD symptoms and 20% met the diagnostic criteria for PTSD. Both predictors were significantly positively correlated to the criterion. Participants with higher levels of anxiety sensitivity and intensity of experienced stress, also reported more intense symptoms of PTSD. The total percentage of explained variance in PTSD symptom intensity was almost 30%, while both predictor variables had significant independent contributions. We also confirmed the statistical significance of the mediation effect of the intensity of experienced stress on the relationship between anxiety sensitivity and PTSD symptom intensity. The results were in line with the set hypotheses and they showed that anxiety sensitivity could independently, as well as through the overall intensity of experienced stress, predict the intensity of PTSD symptoms. Potential limitations of the study are mentioned, along with implications and suggestions for future studies.

Samoozljeđivanje kod adolescenata je česta pojava te je prepoznato kao jedno od vodećih prijetnji zdravlju adolescenata u svijetu. U kliničkoj praksi i u akademskoj zajednici u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama postoji nepodudarnost u nomenklaturi samoozljeđivačkog ponašanja. Općenito se samoozljeđivanje definira kao namjerno nanošenje fizičkih ozljeda samome sebi rezanjem, grebanjem, samotrovanjem, štipanjem i udaranjem samoga sebe sa ili bez suicidalne namjere. Samoozljeđivanje služi različitim funkcijama, a najčešći razlozi samoozljeđivanja adolescenata su samokažnjavanje, pokazivanje vlastitog unutarnjeg stanja i smanjenje negativnih emocija. Na temelju istraživanja identificirani su rizični čimbenici koji povećavaju vjerojatnost samoozljeđivanja u adolescenciji uključujući ženski spol, različite psihičke poremećaji od kojih su najistaknutiji granični poremećaj ličnosti i depresija, negativni životni događaji u djetinjstvu poput emocionalnog, vršnjačkog i seksualnog nasilja, manjak socijalne podrške i interpersonalni problemi. Nadalje, veliki utjecaj na samoozljeđivanje adolescenata imaju prijatelji, odnosno vršnjaci, pri čemu se zamjećuje „zarazni“ efekt samoozljeđivanja među adolescentima. Važnost proučavanja pojave samoozljeđivanja kod adolescenata je u razvoju učinkovitih intervencija i tretmana ovog ponašanja. Postoje nalazi koji upućuju kako su dijalektička bihevioralna psihoterapija, kognitivno bihevioralna terapija i kognitivna terapija usredotočene svjesnosti učinkoviti tretmani koji smanjuju ponavljanje samoozljeđivanja kod adolescenata. Važnost ovog rada je u tome što pruža pregled istraživanja i glavnih spoznaja o samoozljeđivanju adolescenata sa ili bez suicidalne namjere. Osim toga, ovaj rad može biti osobito koristan psiholozima i profesorima u srednjim i osnovnim školama koji izravno rade s adolescentima i mladima kod kojih postoji povećan rizik samoozljeđivanja.

U ovom radu opisane su promjene ličnosti do kojih može doći tijekom životnog vijeka pojedinca. Ukratko je opisan razvoj ličnosti te su navedene promjene ličnosti do kojih dolazi starenjem i sazrijevanjem. U radu su, osim toga, opisani principi zrelosti i socijalnog ulaganja kojima se te promjene objašnjavaju. Također su objašnjene i individualne razlike u promjenama ličnosti tijekom života te argumenti znanstvenika o tome što uzrokuje promjene ličnosti – naslijeđe ili okolina. Nadalje, prikazani su i nenormativni događaji koji mogu dovesti do promjena ličnosti, kao što su ozljede mozga, doživljaj psihološke traume, razvoj demencije i tumor na mozgu. Objašnjeni su faktori koji utječu na promjene ličnosti uslijed traumatske ozljede mozga, kao što su mjesto ozljede i premorbidni čimbenici te su navedene moguće promjene ličnosti nakon ozljede. Također su objašnjeni različiti oblici traume te njihov utjecaj na promjene ličnosti. Navedene su i promjene ličnosti tipične za različite vrste demencije te tumor na mozgu. Osim toga, u radu su opisani i brojni drugi faktori koji mogu utjecati na promjene ličnosti, a koji još nisu dobro istraženi kao što su nezaposlenost, transplantacija organa, infekcija te određeni lijekovi. Navedene su i implikacije istraživanja prikazanih u radu.

Kronična bol je često istraživana vrsta boli jer je povezana s neugodnim emocijama i psihološkim stresom. To je bol koja traje duže od šest mjeseci te često nema više očitog organskog uzroka. Model koji najbolje objašnjava multidimenzionalnost kronične boli je biopsihosocijalni model boli koji nalaže da na doživljaj boli utječu biološki, psihološki i socijalni čimbenici. Postoje velike individualne razlike u doživljaju boli. Psihološki čimbenici o kojima uvelike ovisi doživljaj boli su emocionalna stanja osobe, njena očekivanja o boli, situacijske varijable prisutne pri nastanku boli, koliko pažnje se pridaje boli, osobine ličnosti i strategije suočavanjaoboljene osobe, sklonost katastrofiziranju te psihološka fleksibilnost. Psihološki čimbenici nisu samo reakcija na kroničnu bol, već su i prediktori nastanka kronične boli. Najčešći psihički komorbiditeti kronične boli su depresija i anksioznost. Povezanost anksoiznosti i depresije s kroničnom boli je dvosmjerna. Depresija i anksioznost utječu na kroničnu bol te kronična bol utječe na depresiju i anksioznost. Kronična bol, depresija i anksioznost se češće javljaju kod žena nego kod muškaraca. Istraživanja ukazuju da je pandemija negativno utjecala na osobe oboljele od kronične boli koje su pokazivale više razine depresije, anksioznosti, usamljenosti te manje fizičke aktivnosti od zdravih osoba. Kronična bol se može liječiti farmakološki i psihološki. Najbolja vrsta tretmana je ona kojom se kombiniraju farmakološke i psihološke metode. Najčešće korištena vrsta psihološkog tretmana je kognitivno-bihevioralna terapija čija učinkovitost je dokazana u mnogim istraživanjima.

Važan dio seksualnog zdravlja predstavlja osjećaj zadovoljstva svojim seksualnim životom. Stoga se sve više pažnje posvećuje određenim čimbenicima pozitivno povezanima sa seksualnim zadovoljstvom, imajući na umu potencijalne razlike između muškaraca i žena. Seksualno samopoštovanje predstavlja način na koji sebe evaluiramo kao seksualno biće. Seksualna asertivnost, odnosno sposobnost da izrazimo svoje seksualne potrebe i iniciramo njihovo ostvarenje tijekom seksa, potencijalni je mehanizam u pozadini odnosa između seksualnog samopoštovanja i seksualnog zadovoljstva. Cilj ovog istraživanja je ispitati rodne razlike u seksualnom zadovoljstvu, seksualnom samopoštovanju i seksualnoj asertivnosti, kao i doprinos seksualnog samopoštovanja i seksualne asertivnosti seksualnom zadovoljstvu muškaraca i žena. U online istraživanje sudjelovalo je 1053 žena i 442 muškaraca u dobi od 18 do 63 godine. Primijenjeni su sljedeći upitnici: Nova skala seksualnog zadovoljstva, Skala seksualnog samopoštovanja i Hurlbertov indeks seksualne asertivnosti. Rezultati su pokazali izostanak rodnih razlika u seksualnom zadovoljstvu i seksualnoj asertivnosti, dok su iste dobivene po pitanju seksualnog samopoštovanja koje je nešto izraženije u muškaraca. Utvrđene su pozitivne povezanosti između sve tri temeljne varijable, uz značajan relativan doprinos seksualnog samopoštovanja i seksualne asertivnosti seksualnom zadovoljstvu muškaraca i žena. Osobe viših razina seksualnog samopoštovanja i asertivnosti izvještavaju o višim razinama seksualnog zadovoljstva. Također, porastom seksualnog samopoštovanja dolazi i do rasta po pitanju seksualne asertivnosti. Ustanovljena je i posredujuća uloga seksualne asertivnosti u odnosu seksualnog samopoštovanja i seksualnog zadovoljstva kod oba roda, a rezultati ukazuje na to da su u pozadini tog odnosa posrijedi i još neki drugi čimbenici. Ovi podaci nude korisne smjernice za rad s klijentima tijekom seksualne terapije, no potrebna su daljnja istraživanja. Being satisfied with one's sex life is an important part of sexual health. Therefore, more attention is being brought to certain factors positively related to sexual satisfaction, keeping in mind potential differences between men and women. Sexual self-esteem represents the way we evaluate ourselves as sexual beings. Sexual assertiveness, or the ability to express our sexual needs and initiate their fulfillment during sex, is considered a potential mechanism behind the relationship between sexual self-esteem and sexual satisfaction. The aim of this study is to examine gender differences in sexual satisfaction, sexual self-esteem and sexual assertiveness, as well as the contribution of sexual self-esteem and sexual assertiveness in explaining sexual satisfaction, in men and women. 1,053 women and 442 men aged 18 to 63 participated in the online survey. The following questionnaires were used: New Scale of Sexual Satisfaction, Sexual Self-Esteem Scale, and Hurlbert Index of Sexual Assertiveness. Results showed the lack of gender differences in sexual satisfaction and sexual assertiveness, while sexual self-esteem was significantly higher in men. Positive correlations were found between all three main variables, while sexual self-esteem and sexual assertiveness accounted for a significant portion of the sexual satisfaction variance. People with higher levels of sexual self-esteem and assertiveness reported higher levels of sexual satisfaction. Likewise, the increase in sexual self-esteem is followed by an increase in sexual assertiveness. It was established that sexual assertiveness is an intermediary of the relationship between sexual self-esteem and sexual satisfaction in both groups, and the results indicate that there are other factors key to explaining this relationship. These data offer valuable guidelines for working with clients during sexual therapy, but further research is needed.

Poremećaj iz spektra autizma, prema klasifikaciji DSM-5, odnosi se na heterogenu skupinu spektra poremećaja. Riječ je o neurorazvojnom poremećaju čija se klinička slika kroz razvojni tijek pojedinca mijenja, a karakteristični kriteriji su perzistentni deficiti u socijalnoj komunikaciji i interakciji u različitim kontekstima te ograničeni i repetitivni obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti. Roditelji djece s poremećajem iz autističnog spektra svakodnevno se suočavaju s različitim izazovima i stresorima koji su često praćeni osjećajem bespomoćnosti. Međutim, razmatranje roditeljstva djece s poremećajem iz autističnog spektra iz perspektive salutogenog pristupa, odnosno usmjeravanje fokusa na očuvanje zdravlja, uspostavu ravnoteže te resurse otpornosti koji tome pogoduju, otvara dodatni i drugačiji uvid u ovu tematiku. Osnovni cilj ovog rada bio je razmotriti roditeljska iskustva majki djece s poremećajem iz autističnog spektra iz perspektive salutogenog pristupa, odnosno utvrditi što majkama djece s poremećajem iz autističnog spektra pomaže da bolje razumiju i uspješnije upravljaju svojom životnom situacijom te koji su smisao u njoj pronašle. Cilj je također bio ispitati što bi majke djece s poremećajem iz autističnog spektra poručile roditeljima koji se nalaze u istoj/sličnoj životnoj situaciji te koje su promjene iz perspektive sudionica ovog istraživanja nužne u Republici Hrvatskoj. Podaci su prikupljeni provedbom dubinskih intervjua s osam sudionica putem telefonskog razgovora. Majke djece s poremećajem iz autističnog spektra izdvojile su različite čimbenike koji im pomaže da bolje razumiju i uspješnije upravljaju svojom životnom situacijom, poput prihvaćanja situacije, ispoljavanja emocija, prijateljstva s ljudima u istoj/ sličnoj situaciji, vjere i usmjerenosti na djetetov trenutni napredak te su navele kako su pronašle smisao u ljubavi prema djetetu, njegovoj sreći, zahvalnosti na malim stvarima, pronalasku iskrenih prijatelja, osnaživanju i dr. Majke su drugim roditeljima uputile ohrabrujuće poruke ispunjene savjetima o odgoju, ali i brizi za vlastitu dobrobit. Naposljetku, iznijele su niz prijedloga vezanih za potencijalne promjene u Republici Hrvatskoj u kontekstu roditeljstva djece s poremećajem iz autističnog spektra, kao što su unaprijeđenje dijagnostičkog postupka, širenje svijesti o autizmu te rad na psihološkoj podršci i edukaciji roditelja. Autism spectrum disorder, according to the DSM-5 classification, refers to a heterogeneous group of spectrum disorders. It is a neurodevelopmental disorder whose clinical picture changes through the developmental course of the individual, and the characteristic criteria are persistent deficits in social communication and interaction in different contexts and limited and repetitive patterns of behavior, interests and activities. Parents of children with an autism spectrum disorder face a variety of challenges and stressors on a daily basis that are often accompanied by feelings of helplessness. However, considering the parenting of children with autism spectrum disorder from the perspective of a salutogenic approach, focusing on maintaining health, balance and resilience resources that contribute to it, opens an additional and different insight into this topic. The main aim of this paper was to consider the parenting experiences of mothers of children with autism spectrum disorder from the perspective of salutogenic approach, that is to determine what helps mothers of children with autism spectrum disorder to better understand and manage their life situation and find meaning in it. The aim was also to examine what would mothers of children with autism spectrum disorder say to parents who are in the same / similar life situation and what changes from the perspective of the participants in this study are necessary in the Republic of Croatia. Data were collected by conducting in-depth interviews with eight participants over the phone. Mothers of children with autism spectrum disorder have identified various factors that help them better understand and manage their life situation, such as accepting the situation, expressing emotions, making friends with people in the same / similar situation, having faith and focusing on the child's current progress, also they found meaning in their love for the child, his/her happiness, gratitude for small things, finding sincere friends, personal empowerment, etc. Mothers sent encouraging messages to other parents filled with advice on parenting, but also on taking care for their own well-being. Finally, they presented a number of proposals related to potential changes in the Republic of Croatia in the context of parenting children with autism spectrum disorders, such as improving the diagnostic process, raising awareness about autism and working on psychological support and education of parents.

Prethodna istraživanja procesa radikalizacije većinom su bila usmjerena na proučavanje osoba kod kojih već postoji kriminalna ili teroristička prošlost. No, mnogi autori se slažu da, s obzirom na činjenicu da je porast radikalizacije kod mladih jedan od najvećih izazova suvremenog života, na radikalizaciju treba gledati kao na javnozdravstveni problem. Drugim riječima, potrebno je istražiti razne čimbenike koji mogu povećati vjerojatnost razvoja radikalnih i ekstremističkih stavova. Tako se radikalizacija pokazala povezana s mnogim društveno nepoželjnim ponašanjima kao i problemima mentalnog zdravlja. Također, ranija su se istraživanja većinom usmjeravala na čimbenike poput religioznosti, stupnja obrazovanja, siromaštva, političkih stavova i sl. Međutim, takvi čimbenici nisu se pokazali ključnima u razvoju sklonosti radikalizaciji, pa se zbog toga u sve veći fokus stavljaju razni osobni, okolinski i kontekstualni čimbenici. Stoga je cilj ovog rada bio ispitati odnos podrške radikalizaciji s problemima mentalnog zdravlja i socijalnim čimbenicima koji su se u ranijim istraživanjima pokazali značajno povezani s njome. Uz to, provjeriti i posreduju li problemi mentalnog zdravlja u odnosu između socijalnih čimbenika i radikalnih stavova. U istraživanju je sudjelovalo 215 sudionika u dobi od 18 do 40 godina. Sudionici su, pomoću online upitnika, ispunili mjere podrške radikalizaciji, problema mentalnog zdravlja, negativnih životnih događaja, socijalne uključenosti, moralnog neutraliziranja, agresivnosti i općeg osjećaja nesigurnosti u vlastitu egzistenciju i budućnost. Rezultati su pokazali da su problemi mentalnog zdravlja, moralno neutraliziranje, agresivnost i opći osjećaj nesigurnosti u vlastitu egzistenciju i budućnost pozitivno, a socijalna prihvaćenost (faceta socijalne uključenosti) negativno povezani s podrškom radikalizaciji. Nadalje, hijerarhijskom regresijskom analizom provjereno je predviđaju li navedeni čimbenici podršku radikalizaciji. Pokazalo se da su, nakon kontrole spola i dobi, moralno neutraliziranje i opći osjećaj nesigurnosti u vlastitu egzistenciju i budućnost jedini pozitivni prediktori koji objašnjavaju radikalne stavove. Što se tiče medijacijskog efekta problema mentalnog zdravlja između socijalnih čimbenika i radikalnih stavova, problemi mentalnog zdravlja značajno ne posreduju u navedenom odnosu. Uz to, dodatno se pokazalo da moralna neutralizacija posreduje u odnosu između spola i podrške radikalizaciji. Rezultati ovog istraživanja prezentirat će se u kontekstu umanjivanja rizika za razvoj radikalizacije. Previous research on the process of radicalization has mostly focused on studying people who already have a criminal or terrorist past. But given the fact that the rise of radicalization among young people is one of the greatest challenges of modern life, many authors agree that radicalization should be seen as a public health problem. In other words, various factors that may increase the likelihood of developing radical and extremist attitudes need to be further explored. Thus, radicalization has been shown to be associated with many socially undesirable behaviors as well as mental health problems. Previous research has mostly focused on factors such as religiosity, level of education, poverty, political attitudes, etc. However, these factors have not been shown to be crucial in the development of radicalization, so recent research focus more on different personal, environmental and contextual factors. Therefore, the aim of this paper was to examine the relations between radicalization, mental health problems and social factors that have previously been shown to be significantly related to radicalization. Further, it was examined whether mental health problems mediate the relationship between social factors and radical attitudes. A total of 215 participants aged 18 to 40 years participated in the study. Using online questionnaires, participants completed measures of sympathy for radicalization, mental health problems, negative life events, social inclusion, moral neutralization, aggression and a general sense of insecurity. The results showed that mental health problems, moral neutralization, aggression and a general sense of insecurity were positively, and social acceptance (a facet of social inclusion) negatively associated with sympathy for radicalization. Furthermore, using hierarchical regression analysis it was verified that the above mentioned factors predict sympathy for radicalization. After controling for gender and age, only moral neutralization and a general sense of insecurity have been shown to be the positive predictors of radicalization. Regarding the mediating effect of mental health problems between social factors and radical attitudes, mental health problems did not significantly mediate this relation. In addition, moral neutralization has been shown to mediate the relation between gender and sympathy for radicalization. The results of this research will be presented in the context of reducing the risk of radicalization development.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnose nekih osobnih čimbenika, mentalnog zdravlja i radikalizacije. U istraživanju je sudjelovalo 215 sudionika, raspona dobi od 18 do 40 godina, od kojih je 157 žena i 56 muškaraca i dvije osobe koje se nisu izjasnile o spolu. U svrhu ispitivanja osobnih čimbenika korišten je Upitnik ličnosti od deset čestica, Buss-Perryev upitnik agresivnosti, Skala narcizma od jedne čestice, Skala samopoštovanja od jedne čestice i Skala empatije od jedne čestice. Za ispitivanje mentalnog zdravlja korištene su dvije subskale depresije i anksioznosti iz Skale depresivnosti, anksioznosti i stresa, a za ispitivanje radikalizacije korištena je Skala podrške radikalizaciji. Statističkom analizom se ispitivala povezanost osobnih čimbenika s problemima mentalnog zdravlja i s radikalizacijom. Pokazalo se kako su savjesnost, ekstraverzija, emocionalna stabilnost, ugodnost, otvorenost i samopoštovanje negativno, a agresivnost pozitivno povezani s problemima mentalnog zdravlja. S radikalizacijom su se pokazali negativno povezanim savjesnost, samopoštovanje i empatija, dok su se narcizam i agresivnost pokazali pozitivno povezanim. Također, problemi mentalnog zdravlja i radikalizacije su se pokazali značajno pozitivno povezanim. Nadalje, statistički negativnim značajnim prediktorima problema mentalnog zdravlja pokazali su se savjesnost, ekstraverzija, emocionalna stabilnost i samopoštovanje, a agresivnost statistički pozitivnim značajnim prediktorom. Kontrolna varijabla spol pokazala se kao statistički značajan prediktor radikalizacije. Savjesnost se pokazala kao negativni, a narcizam kao pozitivni statistički značajni prediktor radikalizacije. Dodatno, problemi mentalnog zdravlja su se pokazali kao potpuni medijator u odnosu samopoštovanja i radikalizacije. Samopoštovanje predviđa radikalizaciju preko mentalnog zdravlja odnosno nisko samopoštovanje predviđa više problema mentalnog zdravlja koje onda predviđa veću razinu podrške radikalizaciji. Dobiveni rezultati naglašavaju važnost fokusiranja na osobne čimbenika i mentalno zdravlje kako bi se spriječio razvoj radikalnih stavova. The aim of this study was to examine the relation of some personal factors, mental health and radicalization. The study involved 215 participants, aged 18 to 40, of whom 157 were women and 56 men and two persons who did not record gender. Ten-item personality inventory, Buss-Perry Aggression Questionnaire, Single item narcissism scale, Single item self-esteem scale and Single item trait empathy scale were used to examine personal factors. Two subscales for depression and anxiety from Depression, Anxiety and Stress scale were used to examine mental health and Sympathies for Radicalisation scale was used to examine radicalization. Statistical analysis found that conscientiousness, extraversion, emotional stability, comfort, openness and self-esteem were negatively associated with mental health problems and aggression was positively associated. Conscientiousness, self-esteem, and empathy were negatively associated with radicalization, while narcissism and aggression were positively associated with radicalization. Also, mental health problems were significantly positively associated with radicalization. Significant negative predictors of mental health problems were conscientiousness, extraversion, and emotional stability, while significant positive predictor was aggression. The control variable gender was statistically significant predictor of radicalization. Conscientiousness was negative and narcissism was positive statistically significant predictor of radicalization. In addition, mental health problems completely mediated the relation between self-esteem and radicalization. Self-esteem predicts radicalization through mental health, respectively low self-esteem predicts more mental health problems which then predict a higher level of support for radicalization. The results highlight the importance of focusing on personal factors and mental health to prevent support for radicalization.

Vodeći se zdravorazumskim modelom samoregulacije, cilj ovog kvalitativnog istraživanja bio je steći dublje razumijevanje reprezentacije bolesti ljudi oboljelih od sindroma iritabilnog kolona (IBS-a) i njihovih načina suočavanja. Također, nastojalo se utvrditi kako IBS utječe na odabrane ishode te kakva je uloga odnosa s gastroenterologom u iskustvu s bolesti. U istraživanju je sudjelovalo 10 sudionika kojima je dijagnosticiran IBS, a podaci su prikupljani dubinskim polustrukturiranim intervjuima. Sudionici IBS-u pridaju oznaku psihosomatske bolesti te je vežu uz stres, psihičko stanje i/ili osjetljivu probavu. Prognoza promjena bolesti najčešće ovisi o dotadašnjem trendu, a većina pretpostavlja da će zauvijek bolovati od IBS-a. Sudionici izvještavaju o djelomičnoj percepciji kontrole zbog nepredvidivosti simptoma unatoč pokušajima kontroliranja. Prisutna je percepcija i internalnih i eksternalnih uzroka. IBS ostavlja posljedice na različite aspekte života. Emocionalne reprezentacije razne su i vode ka različitim strategijama suočavanja. Strategije suočavanja, s izuzetkom planiranja i suočavanja izbjegavanjem, vode do pozitivnih ishoda. Zamjetan je utjecaj simptoma, reprezentacija i načina suočavanja na odabrane ishode. Nezadovoljstvo odnosom s gastroenterologom proizlazi iz manjka empatije i informacija o IBS-u, što je otežalo konstruiranje reprezentacija bolesti i učinkovito suočavanje. Guided by the common-sense model of self-regulation, the aim of this qualitative research was to gain deeper understanding of illness representations of people suffering from IBS and their ways of coping. Efforts were also made to determine how IBS affects chosen health outcomes and what role does patient-doctor relationship have in illness experience. The study involved 10 participants who were diagnosed with IBS and data were collected through in-depth semi-structured interviews. IBS is labelled as a psychosomatic disease and is associated with stress, mental state and/or sensitive digestion. The prognosis of disease changes most often depends on the current trend, and majority assume that they will suffer from IBS forever. Participants most often report partial perception of control due to unpredictability of symptoms despite attempts at control. Perception of both internal and external causes of IBS is present. IBS has left consequences on various aspects of life. Emotional representations are diverse and lead to different coping strategies. Coping strategies, with the exception of planning and avoidance coping, lead to positive outcomes. The influence of symptoms, representations and coping patterns on selected outcomes is noticeable. Dissatisfaction with the relationship with the gastroenterologist stems from a lack of empathy and information about IBS which made constructing of illness representations and efficient coping difficult.

Cilj ovog longitudinalnog istraživanja bio je ispitati prospektivnu i prediktivnu ulogu anksiozne osjetljivosti na intenzitet simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) u kontekstu doživljenog stresa i straha od koronavirusa kao medijatora te povezanosti. Istraživanje je provedeno metodom online anketiranja. U istraživanju su sudjelovale 144 osobe, od kojih 85% ženskog roda. Sudionici/e su popunjavali kratki demografski upitnik, upitnik o broju i intenzitetu doživljenih stresora tijekom pandemije koronavirusa, ASI, MAC_RF te DOCS_SF. Rezultati su pokazali da su anksiozne osjetljivost 2014., strah od koronavirusa i intenzitet stresa u značajnim korelacijama s intenzitetom simptoma OKP-a. Drugim riječima, osobe koje su imale veće razine anksiozna osjetljivosti i straha od koronavirusa te jači intenzitet stresa, imale su i izraženije simptome OKP-a. Uz to su u značajnim korelacijama s intenzitetom simptoma OKP-a bili i partnerski i roditeljski status, pri čemu su osobe koje su u vezi i/ili koje imaju djecu imale manji intenzitet simptoma OKP-a. Anksiozna osjetljivosti mjerena 2014., strah od koronavirusa i roditeljski status pokazali su se značajnim prediktorima intenziteta simptoma OKP-a. Ukupno je objašnjeno 30% varijance kriterija. Strah od koronavirusa se pokazao kao značajan medijator povezanosti anksiozne osjetljivosti prije 7 godina i intenziteta simptoma OKP-a, dok se, suprotno očekivanjima, intenzitet stresa nije pokazao kao značajan medijator. The aim of this longitudinal study was to examine the prospective and predictive role of anxiety sensitivity to the intensity of obsessive-compulsive (OCD) symptoms in the context of experienced stress and fear of coronavirus as a mediator of this association. The research was conducted using online survey. The study involved 144 people (85% women). Participants completed a short demographic questionnaire, a questionnaire on the number and intensity of stress experiences during coronaviru, ASI, MAC_RF, and DOCS_SF. The results showed that anxiety sensitivity from 2014, fear of coronavirus and intensity of stress were in significant positive correlations with the intensity of OCD symptoms. In other words, people who had higher levels of anxiety sensitivity and fear of coronavirus and a stronger intensity of stress also had more pronounced symptoms of OCD. Moreover, marital and parental status were significantly correlated with the intensity of OCD symptoms, with people in a relationship and/or with children having lower intensity of OCD symptoms. Anxiety sensitivity measured in 2014, fear of coronavirus and parental status have been shown to be significant predictors of the intensity of OCD symptoms. In total, about 30% of the variance of the criteria was explained. Fear of coronavirus has been shown to be a significant mediator of the association between anxiety sensitivity 7 years ago and the intensity of OCD symptoms, while stress intensity has not been shown to be a significant mediator.

U veljači 2020. godine čitav svijet je zahvatila pandemija COVID-19 virusa. U isto vrijeme, glavni grad Hrvatske pogodio je jedan od najvećih potresa u posljednjih sto godina na tom području. Cilj istraživanja bio je istražiti kako su se navedene nepogode odrazile na sadržaj snova sudionika, te na emocionalni ton snova i čestinu noćnih mora. Jedan od problema odnosio se na razlike sudionika u emocionalnom tonu snova i čestini noćnih mora prema varijablama roda, dobi, razine obrazovanja i razine briga povezanih s pandemijom. Drugi problem odnosio se na utvrđivanje povezanosti sadržaja snova s emocionalnim tonom snova, čestinom noćnih mora i razinom briga vezanih za COVID. U istraživanju je sudjelovalo 648 sudionika (85.3% žena). Razina COVID-19 briga mjerena je skraćenim upitnikom Brige vezane za COVID-19 (CAS-5 items), a za procjenu emocionalnog tona snova i čestine noćnih mora korištene su neke čestice Mannheim upitnika o snovima (MADRE). Opisi snova dobiveni su putem otvorenog pitanja gdje se sudionike tražilo da opišu neki svoj nedavni san. Rezultati su pokazali da su osobe mlađe dobi, niže razine obrazovanja i umjerene razine COVID briga imale negativniji emocionalni ton snova, a osobe ženskog roda, mlađe dobi, niže razine obrazovanja te umjerene i visoke razine COVID briga su imale češće noćne more. Pojava pojmova povezanih s COVID-om u opisima snova sudionika nije bila značajno povezana s emocionalnim tonom snova ni razinom COVID briga, ali je bila povezana s čestinom noćnih mora. Opisi snova sadrže manje pojmova povezanih s COVID-om od očekivanog. Pojmovi povezani s poslom pojavljuju se u jednakoj mjeri kao i COVID pojmovi i to pretežito u negativnom kontekstu. In February 2020, the entire world was hit by the COVID-19 pandemic. Around this time, the Croatian capital was hit by one of the largest earthquakes in this area in the last hundred years. The aim of this study was to examine how these disasters affected the content of the participants' dreams, as well as the emotional tone of dreams and the frequency of nightmares. One of the problems concerned the difference in the emotional tone of dreams and the frequency of nightmares in participants categorized by certain demographic variables: gender, age, level of education and a variable called concerns about COVID-19. Another problem concerned determining the relationship between dream content and the emotional tone of dreams, the frequency of nightmares and the level of COVID-related concerns. The study involved 648 participants (85.3% women). The level of COVID-19 concerns was measured by the abbreviated version of the questionnaire Concerns related to COVID-19 (CAS-5 items) and some items of the Mannheim Dream Questionnaire (MADRE) were used to assess the emotional tone of dreams and the frequency of nightmares. Descriptions of dreams were obtained through an open-ended question where participants were asked to describe one of their recent dreams. The results showed that younger participants, participants with a lower level of education and participants who expressed a moderate level of COVID concerns had more negative emotional tone of dreams, and female participants, younger participants, participants with a lower level of education and the ones who expressed moderate and high levels of COVID concerns had more frequent nightmares. Appearance of COVID-related terms in participants’ dream descriptions was not significantly related to the emotional tone of dreams or the level of COVID concerns but was related to the frequency of nightmares. Dream descriptions contained fewer COVID-related terms than expected. Job-related terms appeared with similar frequency as COVID terms, mostly in a negative context.

Zdravstveni djelatnici tijekom pandemije COVID-19 koronavirusa posebno su ranjivi za smetnje psihičkog zdravlja zbog izloženosti višestrukim stresorima, što posljedično može dovesti do pogrešaka u profesionaom radu. Cilj istraživanja bio je ispitati rodne razlike u psihološkoj uznemirenosti, razini COVID briga, zadovoljstvu životom i percepciji korisnosti različitih strategija suočavanja, kao i rodno specifične determinante psihološke uznemirenosti u početnoj fazi pandemije. U online istraživanju sudjelovalo je 203 liječnika i 522 liječnice. Kao mjera psihološke uznemirenosti koristio se Upitnik za ispitivanje općih psihopatoloških teškoća (CORE-YP); kao mjera COVID-19 briga je korišten upitnik Brige vezane za COVID-19 (CAS); dok je zadovoljstvo životom mjereno jednom česticom. Korištenje strategija suočavanja ispitivalo su se Ljestvicom percipirane korisnosti strategija suočavanja. Rezultati su pokazali da su liječnice doživljavale više razine psihološke uznemirenosti i COVID-19 briga te su percipirale više strategije suočavanja korisnima. Nisu dobivene rodne razlike u doživljaju zadovoljstva životom. Zadovoljstvo životom i starija dob se kod oba roda pokazuje zaštitnim čimbenikom, dok je intenzitet specifičnih COVID briga rizičan čimbenik za razvoj psihičke uznemirenosti. Kod liječnica i kronična bolest predstavlja dodatan rizik za razvoj uznemirenosti, dok spoznaja da su učinile sve što su mogle predstavlja zaštitni čimbenik. Ovi nalazi govore u prilog postojanju rodno specifičnih razlika u doživljavanju psihološke uznemirenosti kod liječnika i liječnica. Potrebna je dodatna analiza briga i psihičkih smetnji hrvatskih liječnika, a praktične implikacije usmjeravaju na kreiranje rodno specifičnih programa za pružanje psihološke podrške, s posebnim naglaskom na razvijanje programa koji se nose s brigama. Physicians and health workers during the COVID-19 pandemic are particularly vulnerable to mental health problems due to exposure to multiple stressors. Negative psychological consequences of physicians can lead to errors with significant consequences. Therefore, it is important to examine detailed information on physicians' mental health. The aim of the study was to examine gender differences in psychological distress, in the level of COVID-related worries, life satisfaction, and of using certain coping strategies, as well as gender-specific determinants of psychological distress in the COVID-19 pandemic in Croatia. The online survey involved 203 male and 522 female physicians. A short version of the Clinical Outcome in Routine Evaluation-YP (CORE-YP) was used as a measure of psychological distress; as a measure of COVID-19 worries, the COVID-19 Anxiety Scale (CAS) was used, while life satisfaction was measured using a single item. The use of coping strategies were examined by the Coping Strategies Scale. The results showed that female physicians experienced higher levels of psychological distress and COVID-19 worries than their male colleagues, while no difference was found in their experience of life satisfaction. Female physicians also engaged in coping strategies more than male physicians. Significant predictors of psychological distress for male physicians are age, the experience of COVID-19 pandemic concerns and perceived life satisfaction. Predictors for female physicians' psychological distress are age, the experience of COVID-19 pandemic concerns and having a chronic illness, as well as life satisfaction and believing they did everything they could to help. These findings support the existence of gender differences in experiencing psychological distress among physicians. Additional analysis of the concerns and mental disorders of Croatian physicians is needed, and the practical implications guide the creation of gender-specific programs to provide psychological support, with special emphasis on developing programs that deal with worries.

Potres na području Zagreba i okolice koji se dogodio 22. ožujka 2020. godine, u jeku pandemije koronavirusa, kategoriziran je kao traumatski događaj širokih razmjera. Takav događaj kod pogođenog stanovništva izazvao je različite posttraumatske stresne reakcije, a zbog naknadnih podrhtavanja tla u danima nakon originalnog potresa došlo je do retraumatizacije. Cilj ovog istraživanja bio je detaljnije ispitati reakcije ljudi na potres, uključujući sadržaj strahova, ponašanja koja su se javila kao posljedica proživljene traume te emocionalne reakcije nekoliko mjeseci nakon potresa. Podaci su prikupljeni online upitnikom kroz tri pitanja otvorenog tipa. U istraživanju je sudjelovalo 936 punoljetnih stanovnika Zagreba i okolice koji su doživjeli potres, od čega je 80% žena. Metodom tematske analize dobivene su istaknute kategorije za svako od tri postavljena pitanja. Sadržaj strahova obuhvaća strah od smrti, strah od tjelesne povrede, strah od urušavanja, strah od psihičkih posljedica, strah za sigurnost drugih, strah od ekonomskih posljedica, anksioznost, izostanak straha i ostalo. Bihevioralne reakcije uključuju pripremanje stvari za bijeg, promjene u spavanju, promjenu ili prilagodbu životnog prostora, osjetljivost na zvukove, probleme s tuširanjem, traženje podrške bližnjih, uzimanje lijekova i/ili opijata, izostanak promjena u ponašanju i ostalo. Emocionalne reakcije u najvećoj mjeri su strah, nelagoda, anksioznost, pojačana pobuđenost, znakovi depresivnosti, ljutnja, samilost, staloženost, izostanak emocionalne reakcije i ostalo. Pokazalo se da većina ljudi izjavljuje da su doživjeli reakcije koje se mogu svrstati u samo jednu od kategorija, no dio ljudi opisuje reakcije koje obuhvaćaju dvije do pet kategorija, što može ukazivati na složeniju traumatsku reakciju. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na smjer potrebnih psiholoških intervencija u svrhu očuvanja psihičkog zdravlja uslijed traume i mogućeg smanjenja incidencije posttraumatskog stresnog poremećaja. The earthquake that hit the wider Zagreb metropolitan area on March 22nd, 2020, in the midst of the coronavirus pandemic, has been categorized as a large-scale traumatic event. An event of that scale caused various post-traumatic stress reactions within the affected population, and subsequent ground shaking in the days following the initial earthquake led to re-traumatization. The aim of this study was to examine detailed reactions of those impacted by the earthquake, including the content of fears, the behaviors that occurred as a result of experienced trauma, and the emotional reactions present several months after the earthquake. Data was collected using an online questionnaire containing three open-ended questions. 936 adult citizens of the wider Zagreb metropolitan area who experienced the earthquake participated in the study, 80% of whom were women. For each of the three questions, key categories were generated by using the method of thematic analysis. Fear contents include fear of death, fear of physical injuries, fear of collapse, fear of psychological consequences, fear for the safety of others, fear of economic consequences, anxiety, the absence of fear, and other. Behavioral reactions pertain to being prepared for escape, sleep-related difficulties, change or modification of the living space, sensitivity to sounds, shower-related difficulties, seeking support from loved ones, taking medications and/or substances, the absence of behavioral changes, and other. The most prominent emotional reactions were fear, discomfort, anxiety, heightened arousal, depressive symptoms, anger, compassion, equanimity, the absence of emotional reaction, and other. The results have shown that most people claim to have experienced reactions relating to only one category, but some people describe reactions that can be sorted into two to five categories, which can point to a more complex traumatic reaction. These results can serve as guidelines for designing necessary psychological interventions aiming to preserve mental health after traumatic events and potentially lowering the incidence of post-traumatic stress disorder.

Cilj ovog istraživanja bio je bolje istražiti na koji su način socijalna anksioznost zbog izgleda i očekivanja o interpersonalnim ishodima mršavosti povezani s dijetnim ponašanjem i simptomima poremećaja hranjenja kod studentica koje su u trenutku provođenja istraživanja bile na dijeti. Istraživanje je provedeno online putem, a u obzir su uzeti rezultati 233 sudionice. Kao mjeru socijalne anksioznost zbog izgleda koristili smo Ljestvicu socijalne anksioznosti zbog izgleda (SAAS), kao mjera očekivanja korištena je Ljestvica očekivanja o interpersonalnim ishodima mršavosti (IOET). Upitnik kojim smo odredili jačinu simptoma poremećaja hranjenja je Upitnik navika hranjenja (EAT - 26). Naši rezultati pokazuju da češće držanje dijete upućuje na više razine socijalne anksioznosti, jača očekivanja o interpersonalnim ishodima mršavosti i više simptoma poremećaja hranjenja. Osim toga, one sudionice koje trenutno boluju od nekog poremećaja hranjenja imaju više razine socijalne anksioznosti i jača očekivanja o interpersonalnim ishodima mršavosti. Konačno, pokazalo se da su očekivanja o interpersonalnim ishodima mršavosti medijator veze između socijalne anksioznosti zbog izgleda i simptoma poremećaja hranjenja. The aim of this research was to gain a deeper insight into the relationship between some aspects of social functioning, dieting and disordered eating. We explored how social appearance anxiety and interpersonal outcome expectancies of thinness relate to frequency of dieting and symptoms of eating disorders in female university students who were dieting at the time when study was conducted (N = 233). We used Social appearance anxiety scale (SAAS) to measure social appearance anxiety, Interpersonal outcome expectancies of thinness questionnaire to measure the strength of thinness expectancies and Eating attitudes test (EAT – 26) to assess the presence of eating disorders' symptoms. The results are as follows: frequent dieters experienced higher levels of social appearance anxiety, had stronger thinness expectancies and higher levels of disordered eating. Participants that at the time of the study had a formal eating disorder diagnosis had higher levels of social appearance anxiety and stronger thinness expectancies than those without an eating disorder diagnosis. Thinness expectancies appeared to mediate the relationship between social appearance anxiety and eating disorder symptomatology.

Sleep disturbances and poor sleep are a common complaint in the population with multiple sclerosis (MS) disease. The most commonly reported scale is the Pittsburgh Sleep Quality Index (PSQI), measuring seven components of sleep quality. Yet, till today, the PSQI instrument has not been validated in people with multiple sclerosis (pwMS). The objective of our study was to add precision in sleep quality assessment by investigating the psychometric properties of PSQI (factor structure, reliability, validity based on relations with other variables, cut-off scores) in pwMS. The cross-sectional study included data on a total of 87 patients with MS and 216 control subjects. Demographic information, education level, and MS-related variables were ascertained. Psychometric properties were examined by estimating the validity, including factor structure, metric invariance, and relations with other MS- and non-MS-related variables, reliability, and discrimination ability of the PSQI. The Croatian version of the PSQI had a two-factor structure which demonstrated loading and partial intercept invariance between pwMS and the control group. The global score and both subscales had high internal consistencies (McDonald’s omega and Cronbach’s alpha coefficients) in pwMS and showed expected relations with demographic and MS-related variables. PwMS differed significantly in the PSQI global score from the control groups, although receiver operating characteristics (ROC) curve analysis did not indicate a clear cut-off point. The PSQI is a reliable and valid scale and can be applied in clinical settings for assessing sleep quality in pwMS.

Cilj ovog kvalitativnog istraživanja bio je steći dublji uvid u iskustvo osoba oboljelih od opsesivno-kompulzivnog poremećaja tijekom pandemije COVID-19. Nastojali smo doznati o mogućim promjenama u psihičkom zdravlju sudionika te spoznati koja su obilježja pandemije utjecala na njih, i na koji način. Također, ispitali smo jesu li se članovi obitelji drugačije ponašali prema simptomima sudionika tijekom pandemije. U istraživanju je sudjelovalo 14 sudionika, a 2 osobe razvile su OKP tijekom pandemije. Podatke smo prikupili dubinskim polustrukturiranim intervjuom. Rezultati pokazuju kako je većina sudionika doživjela pogoršanje opsesivno-kompulzivnog poremećaja, a neki i komorbidnih teškoća. Sudionici su teško podnosili neizvjesnost, strah od oboljenja bližnjih te mogućnost prenošenja zaraze drugima. Nadalje, mediji su im pogoršavali anksioznost, a kod nekih su bili okidači za razvitak rituala čišćenja. Stres su im činile i promjene u svakodnevici, pri čemu je došlo do narušavanja njihove uobičajene dnevne strukture i rjeđeg korištenja distrakcije. Sudionici su se osjećali usamljeno i zarobljeno, a nekima se pojačao stres vezan uz posao i školu. Na početku pandemije uočena je smanjena dostupnost nekih terapeuta, a susreti su se većinom održavali putem video poziva, što im je u različitom stupnju odgovaralo. Ipak, podrška terapeuta pomogla im je u nošenju s pandemijom. Naposljetku, kod nekih se povećalo obiteljsko prilagođavanje od strane srodnika za vrijeme pandemije. The aim of this qualitative research was to gain a deeper insight into the experiences of people with obsessive-compulsive disorder during the COVID-19 pandemic. The aim was to find out about possible changes in participants’ mental health and to find out which features of the pandemic affected them, and in what way. Also, it was examined whether family members behaved differently towards participants’ symptoms during the pandemic. The study involved 14 participants, while 2 people developed OCD during the pandemic. Data were collected through an in-depth semi-structured interview. The results show that a large number of participants experienced exacerbation of obsessive-compulsive disorder, while some experienced worsening of their comorbid difficulties as well. Participants found it difficult to bear uncertainty, fear of their loved ones falling ill and the possibility of transmitting the infection to others. Furthermore, the media aggravated their anxiety, and for some it triggered development of cleaning rituals. They were also stressed by changes in their daily lives, with the disruption of their usual daily structure and less frequent use of distraction. Participants felt lonely and trapped, and work and school related stress increased for some. At the beginning of the pandemic, reduced availability of some therapists was observed and meetings were mostly held via video call, which suited participants to varying degrees. Still, the support of therapists helped them cope with the pandemic. Finally, some participants’ relatives had increased family accommodation during the pandemic.

Učestalost kožnih bolesti u stalnom je porastu, dok su njihovi utjecaji na psihičku dobrobit oboljelih nejasni. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati razlikuju li se oboljeli od kroničnih kožnih bolesti od osoba koje ne boluju ni od kakvih kroničnih bolesti prema psihološkim obilježjima te utvrditi mogu li se anksioznost i depresivnost kod osoba oboljelih od kroničnih kožnih bolesti objasniti doživljajem težine bolesti i njezinim trajanjem, stresom, aleksitimijom i socijalnom podrškom. Uzorak se sastojao od 253 sudionika, od kojih je 128 bolovalo od kožne bolesti koja neprekidno traje ili se povremeno pojavljuje unazad najmanje godinu dana i 125 koji nisu bolovali ni od kakve kronične bolesti. Korišteni su Upitnik doživljaja težine bolesti, DASS-21 za depresivnost, anksioznost i stres, SPS-24 za percipiranu socijalnu podršku i TAS-20 za aleksitimiju. Rezultati su pokazali kako se oboljeli od kroničnih kožnih bolesti razlikuju od osoba koje nemaju nikakvu kroničnu bolest u intenzitetu doživljenog stresa, dok nisu pronađene razlike u anksioznosti, depresivnosti, aleksitimiji i percipiranoj socijalnoj podršci. Proveli smo dvije linearne regresijske analize na uzorku osoba oboljelih od kroničnih kožnih bolesti, jednu s anksioznošću kao kriterijskom varijablom i drugu s depresivnošću kao kriterijskom varijablom. Objasnili smo ukupno 62% varijance anksioznosti, te se kao statistički značajan prediktor pokazao stres, dok se aleksitimija, percipirana socijalna podrška, doživljaj težine bolesti i njezino trajanje nisu pokazali statistički značajnima. Za depresivnost se stres pokazao kao statistički značajan pozitivan prediktor, te percipirana socijalna podrška kao negativan prediktor. Oni zajedno objašnjavaju ukupno 71% varijance depresivnosti, dok se aleksitimija, percipirana socijalna podrška, doživljaj težine bolesti i njezino trajanje nisu pokazali statistički značajnim prediktorima. The incidence of skin diseases is constantly growing, while understanding of their effects on the psychological wellbeing of individuals remains vague. The aim of this study was to examine if individuals suffering from chronic skin diseases differ from individuals not suffering from any chronic diseases in psychological characteristics and to determine if the perceived severity of the disease, its duration, stress, alexithymia, and social support can explain anxiety and depression in individuals suffering from chronic skin diseases. The sample consisted of 253 participants, of which 128 were suffering from persisting or recurring skin disease during the last year, and 125 were not suffering from any chronic disease. Questionnaires used in this study were: Perceived severity of the disease questionnaire, DASS-21 for depression, anxiety, and stress, SPS-24 for perceived social support, and TAS-20 for alexithymia. The results showed that individuals suffering from chronic skin diseases differ from individuals not suffering from any chronic diseases in an experienced intensity of stress, while there were no differences in anxiety, depression, alexithymia, and perceived social support. We performed two linear regression analyses on the sample of individuals suffering from chronic skin diseases, one with anxiety as a criterion variable and one with depression as a criterion variable. We explained 62% of anxiety variance, with stress as a statistically significant positive predictor, while alexithymia, perceived social support, perceived severity of the disease and its duration did not prove significant. For depression, stress was a statistically significant positive predictor, and perceived social support appeared as a negative predictor. Together these two predictors explained 71% of depression variance, while alexithymia, perceived severity of the disease and its duration did not prove significant.

U dosadašnjim pokušajima da se smanji stigma prema ljudima s psihičkim poremećajima istraživani su utjecaji edukacije o biološkoj osnovi poremećaja. Iako isticanje bioloških i genetskih faktora ima pozitivne učinke na doživljaj odgovornosti osobe za stanje u kojem se nalazi, često je povezano s pesimističnijim uvjerenjima o prognozi psihičkih poremećaja. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati vezu između različitih objašnjenja uzroka depresije i podatka o djelotvornosti tretmana tog poremećaja s mogućim emocionalnim, kognitivnim i ponašajnim reakcijama prema zamišljenoj depresivnoj osobi. Konačni prigodni uzorak sastojao se od 676 sudionika, većinom žena (80.8%) prosječne dobi od 28.4 godine, koji su po slučaju podijeljeni u četiri skupine koje su se razlikovale prema dobivenom sadržaju vinjeta o zamišljenoj depresivnoj osobi. Sudionici su ispunjavali prevedene inačice Upitnika suosjećajna i ljutnje, Upitnika spremnosti na socijalnu podršku i Upitnika očekivanih ishoda pružanja preuzetih iz istraživanja Siegel i sur. (2012). Rezultati na Ljestvici ljutnje bili su značajno niži u skupinama kojima je naveden podatak o postojećim tretmanima, a rezultati na Upitniku očekivanih ishoda pružanja podrške u prosjeku su bili viši kod sudionika koji su dobili podatak da je uzrok depresije psihosocijalne prirode. Nije pronađena niti jedna značajna interakcija između podataka o uzroku i podataka o tretmanu. In the fight against stigma towards people with mental illnesses, researchers have tried to analyze the effect of educating people about biological causes of mental illness. Positive outcomes of this include diminishing the perceived responsibility of the mentally ill person for the state they are in. On the other hand, educating about genetic and biological causes has been shown to negatively affect perceptions about disease prognosis. The goal of this research has been to examine how mentioning different causes of depression and including or omitting data about effective treatments of depression can affect emotional, cognitive and behavioral reactions towards an imaginary depressed person. There were 676 participants included in the final analysis, most of which were women (80.8%) and were of an average age of 28.4 years. The participants were randomly assigned to one of four possible groups. Each group received vignettes containing different information about an imaginary depressed person. The participants completed translated versions of Anger and sympathy scales, the Social support willingness scale and the Social support outcome expectations scale used in the Siegel et al. (2012) survey. Results show a significant difference in reported anger depending on treatment data (a lower average anger score in groups where the information was included) and higher average social support outcome expectations scores for groups that were told that depression is caused by psychosocial factors. None of the tested interactions were significant.

ACCEPTED ABSTRACT: Introduction: Studies consistently report that patients with schizophrenia exhibit qualitative abnormalities on language production tasks. These abnormalities are possibly associated with the severity of psychotic symptoms. Despite this, some studies have conflictingly suggested that patients with schizophrenia exhibit similar word frequency (WF) effects on lexical tasks compared to healthy subjects. Given that previous studies calculated WFs from language corpora, we aimed to investigate the relationship between WF and psychotic symptoms using a novel, simple method for calculating WF. Methods: Thirty-six patients with schizophrenia were included in the study. The severity of positive symptoms was measured using the Scale for the Assessment of Positive Symptoms (SAPS). One semantic and one letter fluency task were administered with the patients instructed to produce as many animal anmes and words beginning with the letter p in 60 s, respectively. Every response in the output was assigned (1) a corpus-based WF, extracted from the German-language lexical database dlexDB, and (2) a within-sample WF. The within-sample WF was calculated as the raw number of participants who produced the word. Spearman���s correlations were computed between the WF variables and symptoms. Results: Corpus-based WF exhibited skewed, kurtic, and/or non-normal distribution. Contrastingly, within-sample WF displayed normal, non-skewed, and non-kurtic distribution. There were no significant correlations between corpus-based WF and symptoms on both tasks. Conversely, within-sample WF on semantic fluency was significantly negatively and weakly correlated with the global SAPS score, as well as subscales measuring delusions and bizarre behavior. Further, within-sample WF on letter fluency was significantly positively and weakly correlated with the subscale measuring bizarre behavior of the SAPS scale. Conclusion: The differences in the data distribution patterns between corpus-based WF and within-sample WF indicate that different methodological frameworks may have better use of one or the other variable type. Further, significant correlations with positive symptoms were observed only for within-sample WF. It can be concluded that within-sample WF may be more appropriate for analyzing verbal fluency output in psychiatric research compared to corpus-based WF., Pre-recorded presentation video: https://doi.org/10.5281/zenodo.5619891 ........................................................................................................................................................................................................................... Preprint: https://doi.org/10.31234/osf.io/7tndz, {"references": ["Allen, H.A., Liddle, P.F., Frith, C.D., 1993. Negative features, retrieval processes and verbal fluency in schizophrenia. Br. J. Psychiatry 163(6), 769\u2013775. https://doi.org/10.1192/bjp.163.6.769", "Aloia, M.S., Gourovitch, M.L., Weinberger, D.R., Goldberg, T.E., 1996. An investigation of semantic space in patients with schizophrenia. J. Int. Neuropsychol. Soc. 2(4), 267\u2013273. https://doi.org/10.1017/S1355617700001272", "Andreasen, N., 1984a. The Scale for the Assessment of Positive Symptoms (SAPS). University of Iowa, Iowa City.", "Andreasen, N., 1984b. The Scale for the Assessment of Negative Symptoms (SANS). University of Iowa, Iowa City.", "Andreasen, N.C., Grove, W.M., 1986. Thought, language, and communication in schizophrenia: diagnosis and prognosis. Schizophr. Bull. 12(3), 348\u2013359. https://doi.org/10.1093/schbul/12.3.348", "Aschenbrenner, S., Tucha, O., Lange, K.W., 2001. RWT: Regensburger Wortfl\u00fcssigkeits-Test. Hogrefe \u2013 Verlag f\u00fcr Psychologie, G\u00f6ttingen/Bern/Toronto/Seattle.", "Baskak, B., Ozel, E.T., Atbasoglu, E.C., Baskak, S.C., 2008. Peculiar word use as a possible trait marker in schizophrenia. Schizophr. Res. 103(1\u20133), 311\u2013317. https://doi.org/10.1016/j.schres.2008.04.025", "Bearden, C.E., Rosso, I.M., Hollister, J.M., Sanchez, L.E., Hadley, T., Cannon, T.D., 2000. A prospective cohort study of childhood behavioral deviance and language abnormalities as predictors of adult schizophrenia. Schizophr. Bull. 26(2), 395\u2013410. https://doi.org/10.1093/oxfordjournals.schbul.a033461", "Bedi, G., Carrillo, F., Cecchi, G.A., Slezak, D.F., Sigman, M., Mota, N.B., Ribeiro, S., Javitt, D.C., Copelli, M., Corcoran, C.M., 2015. Automated analysis of free speech predicts psychosis onset in high-risk youths. npj Schizophr. 1, 15030. https://doi.org/10.1038/npjschz.2015.30", "Berberian, A.A., Moraes, G.V., Gadelha, A., Brietzke, E., Fonseca, A.O., Scarpato, B.S., Vicente, M.O., Seabra, A.G., Bressan, R.A., Lacerda, A.L., 2016. Is semantic verbal fluency impairment explained by executive function deficits in schizophrenia?. \tRev. Bras. Psiquiatr. 38, 121\u2013126. https://doi.org/10.1590/1516-4446-2015-1663", "Berto, G., Galaverna, F.S., 2016. Semantic memory organization on verbal fluency test \"Human Body Parts\" in patients with chronic schizophrenia diagnosis and healthy controls. Eur. J. Psychiatry 30(2), 97\u2013108. Retrieved from http://scielo.isciii.es/scielo.php?script=sci_arttext&pid=S0213-61632016000200001", "Bora, E., Yalincetin, B., Akdede, B.B., Alptekin, K., 2019. Neurocognitive and linguistic correlates of positive and negative formal thought disorder: a meta-analysis. Schizophr. Res. 209, 2\u201311. https://doi.org/10.1016/j.schres.2019.05.025", "Br\u00e9bion, G., David, A.S., Bressan, R.A., Pilowsky, L.S., 2005. Word frequency effects on free recall and recognition in patients with schizophrenia. J. Psychiatr. Res. 39(2), 215\u2013222. https://doi.org/10.1016/j.jpsychires.2004.05.010", "Brysbaert, M., Buchmeier, M., Conrad, M., Jacobs, A.M., B\u00f6lte, J., B\u00f6hl, A. 2011. The word frequency effect: a review of recent developments and implications for the choice of frequency estimates in German. Exp. Psychol. 58, 412\u2013424. https://doi.org/10.1027/1618-3169/a000123", "Brysbaert, M., Diependaele, K., 2013. Dealing with zero word frequencies: a review of the existing rules of thumb and a suggestion for an evidence-based choice. Behav. Res. Methods 45(2), 422\u2013430. https://doi.org/10.3758/s13428-012-0270-5", "Brysbaert, M., Mandera, P., Keuleers, E., 2018. The word frequency effect in word processing: an updated review. Curr. Dir. Psychol. Sci. 27(1), 45\u201350. https://doi.org/10.1177/0963721417727521", "Buck, B., Penn, D.L., 2015. Lexical characteristics of emotional narratives in schizophrenia. J. Nerv. Ment. Dis. 203(9), 702\u2013708. https://doi.org/10.1097/nmd.0000000000000354", "Cavelti, M., Kircher, T., Nagels, A., Strik, W., Homan, P., 2018. Is formal thought disorder in schizophrenia related to structural and functional aberrations in the language network? A systematic review of neuroimaging findings. Schizophr. Res. 199, 2\u201316. https://doi.org/10.1016/j.schres.2018.02.051", "Cohen, A.S., St-Hilaire, A., Aakre, J.M., Docherty, N.M., 2009. Understanding anhedonia in schizophrenia through lexical analysis of natural speech. Cogn. Emot. 23(3), 569\u2013586. https://doi.org/10.1080/02699930802044651", "Condray, R., Siegle, G.J., Keshavan, M.S., Steinhauer, S.R., 2010. Effects of word frequency on semantic memory in schizophrenia: electrophysiological evidence for a deficit in linguistic access. Int. J. Psychophysiol. 75(2), 141\u2013156. https://doi.org/10.1016/j.ijpsycho.2009.10.010", "Corcoran, C.M., Carrillo, F., Fern\u00e1ndez-Slezak, D., Bedi, G., Klim, C., Javitt, D.C., Bearden, C.E., Cecchi, G.A., 2018. Prediction of psychosis across protocols and risk cohorts using automated language analysis. World Psychiatry 17(1),67\u201375. https://doi.org/10.1002/wps.20491", "Dash, N.S., Arulmozi, S., 2018a. History, Features, and Typology of Language Corpora. Springer, Singapore. https://doi.org/10.1007/978-981-10-7458-5", "Dash, N.S., Arulmozi, S., 2018b. Limitations of language corpora, in: Dash, N.S., Arulmozi, S., History, Features, and Typology of Language Corpora. Springer, Singapore, pp. 259\u2013272. https://doi.org/10.1007/978-981-10-7458-5_15", "de Boer, J.N., Brederoo, S.G., Voppel, A.E., Sommer, I.E.C., 2020a. Anomalies in language as a biomarker for schizophrenia. Curr. Opin. Psychiatry 33(3), 212\u2013218. https://doi.org/10.1097/yco.0000000000000595", "de Boer, J.N., van Hoogdalem, M., Mandl, R.C.W., Brummelman, J., Voppel, A.E., Begemann, M.J.H., van Dellen, E., Wijnen, F.N.K., Sommer, I.E.C., 2020b. Language in schizophrenia: relation with diagnosis, symptomatology and white matter tracts. npj Schizophr. 6, 10. https://doi.org/10.1038/s41537-020-0099-3", "Docherty, A.R., Berenbaum, H., Kerns, J.G., 2011. Alogia and formal thought disorder: differential patterns of verbal fluency task performance. J. Psychiatr. Res. 45(10), 1352\u20131357. https://doi.org/10.1016/j.jpsychires.2011.04.004", "Doughty, O.J., Done, D.J., 2009. Is semantic memory impaired in schizophrenia? A systematic review and meta-analysis of 91 studies. Cogn. Neuropsychiatry 14(6), 473\u2013509. https://doi.org/10.1080/13546800903073291", "ELAN (Version 5.8), 2019. Max Planck Institute for Psycholinguistics, The Language Archive, Nijmegen. Retrieved from https://archive.mpi.nl/tla/elan", "Erdeljac, V., Sekuli\u0107 Sovi\u0107, M., (Eds.), 2019. Interdisciplinary Linguistic and Psychiatric Research on Language Disorders. FF Press, Zagreb. https://doi.org/10.17234/9789531758314", "Foltz, P.W., Rosenstein, M., Elvev\u00e5g, B., 2016. Detecting clinically significant events through automated language analysis: quo imus?. npj Schizophr. 2(1), 15054. https://doi.org/10.1038/npjschz.2015.54", "Gabri\u0107, P., Nagels, A., Kircher, T., Rosenkranz, A., 2021a, April 17\u201321. Psychiatric symptoms are differentially associated with verbal fluency performance in patients with schizophrenia and affective disorders [Poster presentation]. 2021 Congress of the Schizophrenia International Research Society, Online, USA. https://doi.org/10.5281/zenodo.4675702", "Gabri\u0107, P., Nagels, A., Kircher, T., Rosenkranz, A., 2021b. Within-sample, but not corpus-based word frequency of verbal fluency output is associated with positive symptoms in schizophrenia [Preprint]. PsyArXiv. https://doi.org/10.31234/osf.io/7tndz", "Gabri\u0107, P., Vandek, M., 2021. Semantic fluency reveals reduced functional connectivity between subcategorical co-hyponyms in recent-onset inpatients with first-episode psychosis. Clin. Linguist. Phon. [Latest Articles]. https://doi.org/10.1080/02699206.2021.1961019", "Galaverna, F.S., Morra, C.A., Bueno, A.M., 2014. Verbal fluency in chronic schizophrenia and severity of psychotic symptoms: consideration of their relationship with errors in the tasks. Eur. J. Psychiatry 28(3), 154\u2013164. https://doi.org/10.4321/S0213-61632014000300003", "Gupta, T., Hespos, S.J., Horton, W.S., Mittal, V.A., 2018. Automated analysis of written narratives reveals abnormalities in referential cohesion in youth at ultra high risk for psychosis. Schizophr. Res. 192, 82\u201388. https://doi.org/10.1016/j.schres.2017.04.025", "Heim, S., Dehmer, M., Berger-Tunkel, M., 2018. Beeintr\u00e4chtigungen von Sprache und Kommunikation bei Schizophrenie. Nervenarzt 90(5), 485\u2013489. https://doi.org/10.1007/s00115-018-0647-5", "Heister, J., W\u00fcrzner, K.-M., Bubenzer, J., Pohl, E., Hanneforth, T., Geyken, A., Kliegl, R., 2011. dlexDB \u2013 eine lexikalische Datenbank f\u00fcr die psychologische und linguistische Forschung. Psychol. Rundsch. 62, 10\u201320. https://doi.org/10.1026/0033-3042/a000029", "Hinzen, W., Rossell\u00f3, J., 2015. The linguistics of schizophrenia: thought disturbance as language pathology across positive symptoms. Front. Psychol. 6, 971. https://doi.org/10.3389/fpsyg.2015.00971", "Huron, C., Danion, J.M., Giacomoni, F., Grang\u00e9, D., Robert, P., Rizzo, L., 1995. Impairment of recognition memory with, but not without, conscious recollection in schizophrenia. Am. J. Psychiatry 152(12), 1737\u20131742. https://doi.org/10.1176/ajp.152.12.1737", "Iter, D., Yoon, J., Jurafsky, D., 2018. Automatic detection of incoherent speech for diagnosing schizophrenia, in: Proceedings of the Fifth Workshop on Computational Linguistics and Clinical Psychology: From Keyboard to Clinic. Association for Computational Linguistics, New Orleans, pp. 136\u2013146. https://doi.org/10.18653/v1/w18-0615", "Juhasz, B.J., Chambers, D., Shesler, L.W., Haber, A., Kurtz, M.M., 2012. Evaluating lexical characteristics of verbal fluency output in schizophrenia. Psychiatry Res. 200, 177\u2013183. https://doi.org/10.1016/j.psychres.2012.06.035", "Kiang, M., Kutas, M., 2006. Abnormal typicality of responses on a category fluency task in schizotypy. Psychiatry Res. 145(2\u20133), 119\u2013126. https://doi.org/10.1016/j.psychres.2005.12.010", "Kircher, T., Krug, A., Markov, V., Whitney, C., Krach, S., Zerres, K., Eggermann, T., St\u00f6cker, T., Shah, N.J., Treutlein, J., N\u00f6then, M.M., Becker, T., Rietschel, M., 2009. Genetic variation in the schizophrenia-risk gene neuregulin 1 correlates with brain activation and impaired speech production in a verbal fluency task in healthy individuals. Hum. Brain Mapp. 30(10), 3406\u20133416. https://doi.org/10.1002/hbm.20761", "Kircher, T., Br\u00f6hl, H., Meier, F., Engelen, J., 2018. Formal thought disorders: from phenomenology to neurobiology. Lancet Psychiatry 5(6), 515\u2013526. https://doi.org/10.1016/s2215-0366(18)30059-2", "Krug, A., Markov, V., Krach, S., Jansen, A., Zerres, K., Eggermann, T., St\u00f6cker, T., Shah, N.J., N\u00f6then, M.M., Georgi, A., Strohmaier, J., Rietschel, M., Kircher, T., 2010. Genetic variation in G72 correlates with brain activation in the right middle temporal gyrus in a verbal fluency task in healthy individuals. Hum. Brain Mapp. 32(1), 118\u2013126. https://doi.org/10.1002/hbm.21005", "Krug, A., Nieratschker, V., Markov, V., Krach, S., Jansen, A., Zerres, K., Eggermann, T., St\u00f6cker, T., Shah, N.J., Treutlein, J., M\u00fchleisen, T.W., Kircher, T., 2010. Effect of CACNA1C rs1006737 on neural correlates of verbal fluency in healthy individuals. NeuroImage 49(2), 1831\u20131836. https://doi.org/10.1016/j.neuroimage.2009.09.028", "Kuperberg, G.R., 2010. Language in schizophrenia Part 1: an introduction. Lang. Linguist. Compass 4(8), 576\u2013589. https://doi.org/10.1111/j.1749-818x.2010.00216.x", "Kuperberg, G., Caplan, D., 2003. Language dysfunction in schizophrenia, in: R.B. Schiffer, S.M. Rao, B.S. Fogel (Eds.), Neuropsychiatry, Second Edition. Lippincott Williams & Wilkins, Philadelphia [etc.], pp. 444\u2013466. Retrieved from https://datascience.iq.harvard.edu/files/kuperberglab/files/kuperbergcaplan_neuropsych_2003.pdf", "Maher, B.A., Manschreck, T.C., Molino, M.A.C., 1983. Redundancy, pause distributions and thought disorder in schizophrenia. Lang. Speech 26(2), 191\u2013199. https://doi.org/10.1177/002383098302600207", "Marino, C., Bernard, C., Gervain, J., 2020. Word frequency is a cue to lexical category for 8-month-old infants. Curr. Biol. 30(8), 1380\u20131386.e3. https://doi.org/10.1016/j.cub.2020.01.070", "Markov, V., Krug, A., Krach, S., Whitney, C., Eggermann, T., Zerres, K., St\u00f6cker, T., Shah, N.J., N\u00f6then, M.M., Treutlein, J., Rietschel, M., Kircher, T., 2009. Genetic variation in schizophrenia-risk-gene dysbindin 1 modulates brain activation in anterior cingulate cortex and right temporal gyrus during language production in healthy individuals. NeuroImage 47(4), 2016\u20132022. https://doi.org/10.1016/j.neuroimage.2009.05.067", "Mendez, M.F., 2018. Non-neurogenic language disorders: a preliminary classification. Psychosomatics 59(1), 28\u201335. https://doi.org/10.1016/j.psym.2017.08.006", "Moore, D.J., Savla, G.N., Woods, S.P., Jeste, D.V., Palmer, B.W., 2006. Verbal fluency impairments among middle-aged and older outpatients with schizophrenia are characterized by deficient switching. Schizophr. Res. 87(1\u20133), 254\u2013260. https://doi.org/10.1016/j.schres.2006.06.005", "Morrison, C.M., Ellis, A.W., 1995. Roles of word frequency and age of acquisition in word naming and lexical decision. J. Exp. Psychol. Learn. Mem. Cogn. 21(1), 116\u2013133. https://doi.org/10.1037/0278-7393.21.1.116", "Mota, N.B., Copelli, M., Ribeiro, S., 2017. Thought disorder measured as random speech structure classifies negative symptoms and schizophrenia diagnosis 6 months in advance. npj Schizophr. 3(1), 18. https://doi.org/10.1038/s41537-017-0019-3", "Nagels, A., Kirner-Veselinovic, A., Krach, S., Kircher, T., 2011. Neural correlates of S-ketamine induced psychosis during overt continuous verbal fluency. NeuroImage 54(2), 1307\u20131314. https://doi.org/10.1016/j.neuroimage.2010.08.021", "Nagels, A., F\u00e4hrmann, P., Stratmann, M., Ghazi, S., Schales, C., Frauenheim, M., Turner, L., Hornig, T., Katzev, M., M\u00fcller-Isberner, R., Grosvald, M., Krug, A., Kircher, T., 2016. Distinct neuropsychological correlates in positive and negative formal thought disorder syndromes: the Thought and Language Disorder Scale in endogenous psychoses. Neuropsychobiology 73(3), 139\u2013147. https://doi.org/10.1159/000441657", "Pauselli, L., Halpern, B., Cleary, S.D., Ku, B., Covington, M.A., Compton, M.T., 2018. Computational linguistic analysis applied to a semantic fluency task to measure derailment and tangentiality in schizophrenia. Psychiatry Res. 263, 74\u201379. https://doi.org/10.1016/j.psychres.2018.02.037", "Paulsen, J.S., Romero, R., Chan, A., Davis, A.V., Heaton, R.K., Jeste, D.V., 1996. Impairment of the semantic network in schizophrenia. Psychiatry Res. 63(2\u20133), 109\u2013121. https://doi.org/10.1016/0165-1781(96)02901-0", "Pawe\u0142czyk, A., Kotlicka-Antczak, M., \u0141ojek, E., Ruszpel, A., Pawe\u0142czyk, T., 2018. Schizophrenia patients have higher-order language and extralinguistic impairments. Schizophr. Res. 192, 274\u2013280. https://doi.org/10.1016/j.schres.2017.04.030", "Piantadosi, S.T., 2014. Zipf's word frequency law in natural language: a critical review and future directions. Psychon. Bull. Rev. 21(5), 1112\u20131130. https://doi.org/10.3758/s13423-014-0585-6", "Piras, F., Piras, F., Banaj, N., Ciullo, V., Vecchio, D., Edden, R.A.E., Spalletta, G., 2019. Cerebellar GABAergic correlates of cognition\u2010mediated verbal fluency in physiology and schizophrenia. Acta Psychiatr. Scand. 139(6), 582\u2013594. https://doi.org/10.1111/acps.13027", "Pomarol-Clotet, E., Oh, T.M.S.S., Laws, K.R., McKenna, P.J., 2008. Semantic priming in schizophrenia: systematic review and meta-analysis. Br. J. Psychiatry 192(2), 92\u201397. https://doi.org/10.1192/bjp.bp.106.032102", "Popescu, C.A., Miclu\u0163ia, I.V., 2006. Semantic fluency in schizophrenia. J. Evid.-Based Psychot. 6(2), 105\u2013118. http://jebp.psychotherapy.ro/vol6no2/semantic-fluency-in-schizophrenia/", "Popescu, C.A., Miclutia, I.V., Macrea, R., Craciun, I., Zaharia, A., 2007. Semantic fluency in schizophrenia. Eur. Psychiatry 22, S133. https://doi.org/10.1016/j.eurpsy.2007.01.426", "Rezaii, N., Walker, E., Wolff, P., 2019. A machine learning approach to predicting psychosis using semantic density and latent content analysis. npj Schizophr. 5, 9. https://doi.org/10.1038/s41537-019-0077-9", "Robert, P.H., Lafont, V., Medecin, I., Berthet, L., Thauby, S., Baudu, C., Darcourt, G., 1998. Clustering and switching strategies in verbal fluency tasks: comparison between schizophrenics and healthy adults. J. Int. Neuropsychol. Soc. 4(6), 539\u2013546. https://doi.org/10.1017/S1355617798466025", "Rosenstein, M., Foltz, P.W., DeLisi, L.E., Elvev\u00e5g, B., 2015. Language as a biomarker in those at high-risk for psychosis. Schizophr. Res. 165(2\u20133), 249\u2013250. https://doi.org/10.1016/j.schres.2015.04.023", "Rossell, S.L., David, A.S., 2006. Are semantic deficits in schizophrenia due to problems with access or storage?. Schizophr. Res. 82(2\u20133), 121\u2013134. https://doi.org/10.1016/j.schres.2005.11.001", "Rossell, S.L., Batty, R.A., 2008. Elucidating semantic disorganisation from a word comprehension task: do patients with schizophrenia and bipolar disorder show differential processing of nouns, verbs and adjectives?. Schizophr. Res. 102(1\u20133), 63\u201368. https://doi.org/10.1016/j.schres.2008.04.008", "Sabb, F.W., van Erp, T.G.M., Hardt, M.E., Dapretto, M., Caplan, R., Cannon, T.D., Bearden, C.E., 2010. Language network dysfunction as a predictor of outcome in youth at clinical high risk for psychosis. Schizophr. Res. 116(2\u20133), 173\u2013183. https://doi.org/10.1016/j.schres.2009.09.042", "Sekuli\u0107 Sovi\u0107, M., Erdeljac, V., Ku\u017eina, I., 2019. Do shared semantic features facilitate lexical-semantic processing in early course psychosis?. Clin. Linguist. Phon. 34(4), 357\u2013365. https://doi.org/10.1080/02699206.2019.1650831", "Sumiyoshi, C., Sumiyoshi, T., Nohara, S., Yamashita, I., Matsui, M., Kurachi, M., Niwa, S., 2005. Disorganization of semantic memory underlies alogia in schizophrenia: an analysis of verbal fluency performance in Japanese subjects. Schizophr. Res. 74(1), 91\u2013100. https://doi.org/10.1016/j.schres.2004.05.011", "Sumiyoshi, C., Ertugrul, A., Yagcioglu, A.E.A., Sumiyoshi, T., 2009. Semantic memory deficits based on category fluency performance in schizophrenia: similar impairment patterns of semantic organization across Turkish and Japanese patients. Psychiatry Res. 167(1\u20132), 47\u201357. https://doi.org/10.1016/j.psychres.2007.12.009", "Sung, K., Gordon, B., Vannorsdall, T.D., Ledoux, K., Pickett, E.J., Pearlson, G.D., Schretlen, D.J., 2012. Semantic clustering of category fluency in schizophrenia examined with singular value decomposition. J. Int. Neuropsychol. Soc. 18, 565\u2013575. https://doi.org/10.1017/S1355617712000136", "Tan, E.J., Yelland, G.W., Rossell, S.L., 2016. Characterising receptive language processing in schizophrenia using word and sentence tasks. Cogn. Neuropsychiatry 21(1), 14\u201331. https://doi.org/10.1080/13546805.2015.1121866", "Tan, E.J., Wagner, G.A., Rossell, S.L., 2016. Examining lexical processing with two word tasks using the schizotypy analogue. Psychiatry Res. 246, 293\u2013295. https://doi.org/10.1016/j.psychres.2016.09.048", "Tan, E.J., Neill, E., Tomlinson, K., Rossell, S.L., 2020. Semantic memory impairment across the schizophrenia continuum: a meta-analysis of category fluency performance. Schizophr. Bull. Open 1(1), sgaa054. https://doi.org/10.1093/schizbullopen/sgaa054", "Tan, E.J., Neill, E., Tomlinson, K., Rossell, S.L., 2021. Corrigendum to: Semantic memory impairment across the schizophrenia continuum: a meta-analysis of catego

Nastojanja da se pandemija bolesti COVID-19 privede kraju procjepljivanjem na globalnoj razini ugrožava oklijevanje prema cijepljenju koje je potencirano širenjem teorija zavjere i preobiljem dostupnih informacija. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost znanstvene pismenosti, pismenosti o cjepivu i vjerovanja u teorije zavjere o cjepivu s namjerom cijepljenja protiv bolesti COVID-19 u Republici Hrvatskoj. Istraživanje je provedeno putem online upitnika, a sudjelovalo je N = 584 osoba raspona dobi od 17 do 86 godina, od čega 74.6% žena. Rezultati su pokazali da su osobe koje se namjeravaju cijepiti protiv bolesti COVID-19 pismenije o cjepivu i manje vjeruju u teorije zavjere o cjepivu, ali da se po znanstvenoj pismenosti ne razlikuju od osoba koje se ne namjeravaju cijepiti. Osobe koje smatraju da je virus SARS-CoV-2 nastao prirodnim putem znanstveno su pismenije i pismenije o cjepivu te manje vjeruju u teorije zavjere od osoba koje vjeruju u neko drugo porijeklo virusa ili vjeruju da se njime manipulira. Znanstvena pismenost i pismenost o cjepivu u ovom istraživanju međusobno nisko koreliraju, a obje su varijable umjereno negativno povezane s vjerovanjem u teorije zavjere o cjepivu. Vjerojatnost namjere cijepljenja protiv bolesti COVID-19 povećava viša dob, a smanjuje više vjerovanje u teorije zavjere i viša znanstvena pismenost. Unatoč tome što manje od polovice uzorka vjeruje da je virus SARS-CoV-2 nastao prirodno i da se njime ne manipulira, gotovo tri četvrtine se namjerava cijepiti. Efforts to end the COVID-19 pandemic by vaccinating on a global level are endangered by vaccine hesitancy, which is intensified by the spread of conspiracy theories and an overload of available information. The objective of this study was to investigate the association of scientific literacy, vaccine literacy and vaccine conspiracy beliefs with the intention to get vaccinated against COVID-19 in the Republic of Croatia. The study was conducted via an online questionnaire and included N = 584 participants aged from 17 to 86 years, 74.6% of which were women. Results show that those who intend to get vaccinated against COVID-19 are more vaccine literate and less prone to vaccine conspiracy beliefs, but do not differ in scientific literacy from those who do not intend to get vaccinated. Those who believe the SARS-CoV-2 virus to be of natural origin are more science and vaccine literate and less prone to vaccine conspiracy beliefs than those who do not believe the virus came about naturally or believe it is being manipulated with. Scientific and vaccine literacy are in a small positive correlation and both are in a moderate negative correlation with vaccine conspiracy beliefs. Higher age increases the odds of intending to get vaccinated against COVID-19, while higher vaccine conspiracy beliefs and higher scientific literacy decrease them. Despite less than half of the sample believing the SARS-CoV-2 virus originated naturally and is not being manipulated with, almost three quarters intend to get vaccinated.

Mišićna dismorfija je poremećaj koji je prepoznatljiv po preokupaciji vlastitom građom i mišićnim razvojem, a uključuje stavove i ponašanja kojima je u podlozi ekstremna želja za povećanjem mišićne mase i održavanjem niske razine masti u tijelu. Iako je poznato da je pritisak na muškarce da postignu gotovo neostvariv ideal fizičkog izgleda, posredovan sve većom raširenošću korištenja društvenih mreža, sve veći, smatra se da je rasprostranjenost mišićne dismorfije i dalje iznimno podcjenjena. Primarni cilj ovog istraživanja odnosio se na provjeravanje utjecaja povijesti vježbanja i iskustva s vježbanjem na simptome mišićne dismorfije i medijacijski utjecaj težnje za fizičkom usporedbom s drugima na odnos vremena provedenog gledajući ili slušajući sadržaj vezan uz fitness online i prisutnost simptoma mišićne dismorfije. U istraživanju je sudjelovalo 397 muškaraca u dobi od 18 do 35 godina. Za mjerenje vremena provedenog online i povijest vježbanja su konstruirana posebna pitanja, dok je za provjeravanje simptoma mišićne dismorfije korišten inventar poremećaja mišićne dismorfije (MDDI), a za mjerenje težnje za fizičkom usporedbom je korišten revidirani inventar težnje za fizičkom usporedbom s drugima (PACS – R). Rezultati su pokazali da oni koji se trenutno bave vježbanjem sa svrhom povećanja mišićne mase i snage ili mršavljenja imaju značajno izraženiji simptome mišićne dismorfije od onih kojih se više ne bave takvim aktivnostima ili se nikad nisu bavili njima. Medijacijska analiza je pokazala djelomičnu medijaciju težnje za fizičkom usporedbom s drugima na povezanost vremena provedenog gledajući i slušajući fitness sadržaj online i izraženosti simptoma mišićne dismorfije. Implikacija ovih rezultata je da aktivni vježbači pokazuju značajno izraženije simptome mišićne dismorfije i da postoji veza između korištenja društvenih mreža i problema sa slikom tijela, do točke razvoja dismorfije, te na tu vezu djeluju neke stabilne osobine, kao što je težnja za uspoređivanjem vlastitog fizičkog izgleda s fizičkim izgledom drugih. Muscle dysmorphia is a disorder that is recognizable by the preoccupation of one's own physical build and muscle development, and includes attitudes and behaviors that underlie the extreme desire to increase muscle mass and maintain low levels of body fat. Although it is known that the pressure on men to achieve an almost unattainable ideal physical appearance, mediated by the increasing use of social networks, is increasing, it is believed that the prevalence of musle dysmorphia is still extremely underestimated. The primary objective of this study was to examine the impact of exercise history and exercise experience on muscle dysmorphia symptoms and the mediating impact of the need for physical comparison with others on the relationship between time spent watching or listening to content related to fitness online and the presence of muscle dysmorphia symptoms. The study involved 397 men aged 18 to 35 years. Special questions were constructed to measure online time and exercise history, while the Muscle Dysmorphic Disorder Inventory (MDDI) was used to check for symptoms of muscle dysmorpia, and the revised version of Physical Appearance Comparison Scale was used to measure need for physical comparison with others (PACS - R ). The results showed that those who are currently engaged in exercise for the purpose of increasing muscle mass and strength or weight loss have significantly more pronounced symptoms of muscle dysmorphia than those who no longer engage in such activities or have never engaged in them. Mediation analysis showed a partial mediating effect of need for physical comparison with others on the relationship between the time spent watching and listening to fitness content online and the severity of muscle dysmorphia symptoms. The implication of these results is that active exercisers show significant expression of muscle dysmorphia symptoms and that there is a link between social media use and body image problems, to the point of dysmorphia development, and this link is influenced by some stable traits, such as the need to compare one's physical appearance with the physical appearance of others.

Opsesivno-kompulzivan poremećaj (OKP) je kroničan psihološki poremećaj koji pripada skupini opsesivno-kompulzivni i srodni poremećaji. Karakteriziran je ponavljajućim opsesijama i/ili kompulzijama koje su uznemirujuće te otežavaju normalan svakodnevni život. Kvaliteta života uvelike ovisi o težini simptoma i odgovoru na terapiju. Uz neurološke promjene mozga i utjecaj gena, bitnu ulogu u etiologiji imaju i okolinski čimbenici, poput traumatičnog iskustva, koje može izazvati poremećaj. Postoji velika razina komorbiditeta kod ovog poremećaja. Često se javlja s depresijom, anksioznim poremećajima, tjelesnim dismorfnim poremećajem, a ponekad i sa shizofrenijom. Kod takvih komorbiditeta, čest je slučaj suicida ili samoozljeđivanja, stoga je važno pravodobno intervenirati i odrediti odgovarajuću terapiju te započeti s liječenjem. Danas je dostupan velik broj različitih vrsta terapija koje se koriste u liječenju OKP-a i sličnih poremećaja. Ranija istraživanja su potvrdila da je najučinkovitija terapija kod liječenja ovog poremećaja kombinacija kognitivno-bihevioralne terapije i farmakoterapije, a moguće je i samoliječenje novom metodom četiri koraka koja može biti vrlo učinkovita u smanjivanja simptoma poremećaja. Oporavak može biti iscrpljujući i dug, ali uz pomoć obitelji i ostalih bliskih osoba terapija može pokazati značajne rezultate i unaprijediti kvalitetu života oboljele osobe i njene okoline.

Pandemija COVID-19 predstavlja opasnost za temeljne ljudske potrebe, a kada se potrebe doživljavaju ugroženima, javljaju se brige. Liječnici su zbog prirode svog posla rizična skupina za pojavu zabrinutosti, stoga je cilj ovog istraživanja bio utvrditi sadržaj briga koje se liječnicima javljaju izazvane COVID-19 pandemijom. Pretpostavljeno je da će im se javljati brige vezane uz ugrozu temeljnih ljudskih potreba (zdravlje, sigurnost, socijalni odnosi, postignuća na poslu i ekonomija), a bit će izražene na mikro i makro razini. Sudionicima su postavljena tri pitanja otvorenog tipa kojima su ispitane brige vezane uz COVID-19 pandemiju. U istraživanju je sudjelovalo 596 liječnika (72% žena). Metodom tematske analize dobiveno je devet glavnih tema (Zdravlje, Vlastito zdravlje, Bližnji, Pandemija, Budućnost i posljedice, Zdravstveni sustav, Profesionalne brige, Potres i Razne brige). Utvrđeno je da se liječnicima najčešće javljaju brige vezane uz zdravlje bližnjih, ekonomsku sigurnost, njihovo vlastito zdravlje te organizaciju rada u zdravstvenom sustavu. Potreba koja se doživljava najviše ugroženom je sigurnost, pri čemu su sudionici češće zabrinuti za sebe i svoje bližnje (brige na mikro razini) nego za društvo u cjelini (brige na makro razini). Implikacije dobivenih rezultata služe kao vodič za praktične intervencije u svrhu smanjenja zabrinutosti i očuvanja mentalnog zdravlja liječnika. The COVID-19 pandemic poses a threat to basic human needs. When needs are perceived as endangered, concerns arise. Due to the nature of their work, physicians are prone to heightened concerns. The aim of this study was to determine the concerns that physicians are experiencing as a consequence of the COVID-19 pandemic. It was assumed that they would have concerns related to threats to basic human needs (health, safety, social relations, achievements at work, and economy) and that these would be expressed at the micro and macro level. Participants were asked three open-ended questions examining concerns related to the COVID-19 pandemic. A total of 725 physicians (72% women) participated in the study. The method of thematic analysis resulted in nine main topics (Health, Own Health, Neighbors, Pandemic, Future and Consequences, Health System, Occupational Concerns, Earthquake, and Miscellaneous Concerns). It was found that doctors are most concerned about the health of their loved ones, economic security, their own health, and the organization of work in the health system. The need that was perceived as the most endangered was safety, with participants being more often concerned about themselves and their loved ones (concerns at the micro level) than about society (concerns at the macro level). The results serve as guidance in practical interventions with the aims of reducing concerns and preserving the mental health of physicians.

Narcistični poremećaj ličnosti predstavlja trajan obrazac ponašanja kojeg karakteriziraju snažan osjećaj grandioznosti, potreba za divljenjem, arogantnost, misli da osoba posjeduje neograničenu moć i uspjeh te nedostatak empatije. U svrhu ostvarenja životnih ambicija i ciljeva određena mjera zdravog narcizma je poželjna, no ako mjera dovodi do nesklada s okolinom i nemogućnosti održavanja socijalnih odnosa tada govorimo o patološkom narcizmu. U kontekstu narcističnog poremećaja ličnosti i njegovih obilježaja razvio se termin Hubrisov sindrom koji je nastao proučavanjem na koji se način određeni ljudi na visokim pozicijama ponašaju onog trena kada dobiju određenu količinu moći i ovlasti. Hubrisov sindrom u uskoj je povezanosti sa moći, odnosno veće su šanse da će se manifestirati ako osoba posjeduje određenu količinu moći, odnosno ovlasti. Hubrisov sindrom se ne može povezati sa osobama koje su pretrpjele ozljedu mozga ili im je dijagnosticirana neka mentalna bolest. Nadalje, simptomi se najčešće povuku nakon što osoba prestane imati ovlast. Manja je vjerojatnost da će Hubrisov sindrom razviti osobe koje zadrže skromnost, znaju primiti kritiku, posjeduju određenu količinu cinizma ili imaju dobar smisao za humor. Hubrisov sindrom je u nekim aspektima blizak naricističnom poremećaju ličnosti, odnosno određen broj karakteristika kojima je opisan Hubrisov sindom su ujedno i neki od kriterija kojima se dijagnosticira narcistični poremećaj. Ono što ih razlikuje je podatak da nastanku Hubrisovog sindroma predhodi nedavna akumulacija određene količine moći ili ovlasti.

Münchhausenov sindrom definira se kao umišljeni poremećaj kojeg karakteriziraju svjesno i namjerno uzrokovanje, stvaranje, izazivanje i/ili preuveličavanje većinom fizičkih, a ponekad i psihičkih simptoma i znakova neke bolesti u svrhu zauzimanja uloge bolesnika. Münchhausenov sindrom preko posrednika je vrsta Münchhausenovog sindroma koji se definira kao kombinacija psihološkog i tjelesnog zlostavljanja te zanemarivanja mišljenja liječnika, kao i djetetovog zdravlja koje se odvija uz aktivno sudjelovanje u medicinskom okruženju. U ovom slučaju, osoba ne izaziva ili stvara simptome i znakove bolesti kod sebe, već ih stvara kod osobe koja je pod njihovom izravnom skrbi ili njegom. Dok od Münchhausenova sindroma preko posrednika najčešće boluju žene rane odrasle dobi, uglavnom majke, koje izazivaju simptome bolesti kod svojega djeteta, od Münchhausenova sindroma pretežito boluju neoženjeni i nezaposleni muškarci srednje odrasle dobi. Učestalost ovih sindroma je relativno niska, no istraživači tvrde kako je taj broj sigurno veći zbog toga što je dijagnoza oba poremećaja zahtjevna, teška i dugotrajna. Za oba sindroma ne postoji određeni način liječenja, ali istraživači smatraju kako se kombinacijom različitih terapija može vidjeti blagi napredak u ozdravljenju. Naposljetku, može se zaključiti kako je pred istraživačima zahtjevan posao pri pokušaju pronalaska učinkovitih načina za liječenje ovih poremećaja.

Granični poremećaj ličnosti jedan je od najčešćih izazova u psihoterapiji. Marsha L .Linehan izmijenila je standardne protokole kognitivno bihevioralne terapije kako bi ju prilagodila suicidalnim klijentimaa s graničnim poremećajem ličnosti. Posljedično, nastala je sveobuhvatna kognitivno-bihevioralna terapija za složene, teško izlječive mentalne poremećaje- dijalektičko-bihevioralna terapija (DBT). Temelji se na prihvaćanju klijentovih sposobnosti, ali i na promjeni njegovih maladaptivnih ponašanja tako što spaja načela teorija učenja, istočnjačkog Zena i zapadnjačke konteplativne prakse. Također, kreće se od pretpostavke da je u podlozi maladaptivnih ponašanja emocionalna disregulacija. Nadalje, DBT uči klijente nove vještine kao što su usredotočena svjesnost, regulacija emocija, tolerancija na uznemirenost i interpersonalna učinkovitost. Cilj je tih vještina osvijestiti sebe i svoje emocije, naučiti kontrolirati te emocije te kako reagirati na one neugodne. Osim toga, cilj je naučiti klijenta kako poboljšati odnose s drugima i kako primijeniti te vještine u svakodnevnom životu. Iako je DBT nastala za primjenu liječenja graničnih poremećaja ličnosti, koristi se i kod drugih poremećaja, a najčešće kod poremećaja hranjenja i kod zloupotrebe droga. Cilj je ovog rada detaljnije opisati komponente dijalektičko-bihevioralne terapije, vještine koje se uče te njenu primjenu i učinkovitost.

Pandemija bolesti COVID-19 rezultirala je uvođenjem brojnih mjera koje su imale značajan negativan utjecaj na psihološko zdravlje ljudi diljem svijeta. Među najviše pogođenim industrijama pronašla se i glazbena industrija. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati rodne razlike u brigama oko COVID-19 pandemije, psihološkoj nefleksibilnosti, samopoštovanju te depresivnosti, anksioznosti i stresu kod profesionalnih glazbenika. Drugi cilj ovog istraživanja bio je ispitati psihosocijalne čimbenike koji su pridonijeli pojavi depresivnosti, anksioznosti i stresa kod profesionalnih glazbenika u pandemijskom razdoblju. Podatci su prikupljeni online metodom. Rezultati ukazuju kako glazbenice izvještavaju o višim razinama briga o odnosima i građanskih briga, anksioznije su, podložnije stresu i psihološki nefleksibilnije. Na ostalim varijablama rodne razlike nisu utvrđene. Viša razina ekonomskih briga, briga o odnosima i psihološka nefleksibilnost te niže samopoštovanje značajni su prediktori depresivnosti. Mlađa dob, veća razina briga o odnosima i psihološka nefleksibilnost značajno predviđaju anksioznost. Viša razina briga oko pandemije, briga o odnosima i psihološka nefleksibilnost značajni su prediktori stresa. Dobiveni rezultati ukazuju na važnost individualnih psiholoških faktora, prije svega psihološke nefleksibilnosti koja se pokazala najznačajnijim prediktorom depresivnosti, anksioznosti i stresa. Razvoj psihološke fleksibilnosti terapijskim intervencijama predstavlja obećavajući zaštitni faktor za unaprjeđenje psihičkog zdravlja profesionalnih glazbenika COVID-19 pandemic resulted in the introduction of numerous measures which had a significant negative impact upon the psychological health of people around the world. One of the industries that experienced the greatest loss was the music industry. This study aimed to determine gender differences in the level of concerns regarding COVID-19, psychological inflexibility, self-esteem, depression, anxiety, and stress. The second aim was to examine psychosocial factors which contributed to levels of depression, anxiety, and stress among professional musicians. Data for the survey was collected using an online. The results indicate women are more concerned about their relationships and civil liberties; they are more anxious, susceptible to stress, and psychologically inflexible. Other gender differences were not found. Higher levels of economic concerns, relationship concerns and psychological inflexibility, and lower self-esteem were significant predictors of depression. Younger age, higher relationship concerns, and psychological inflexibility were significant predictors of anxiety. Higher concerns regarding COVID-19, relationship concerns, and psychological inflexibility were significant predictors of stress. Findings indicate the importance of individual psychological factors, especially psychological inflexibility, which was the most significant predictor of depression, anxiety, and stress. The development of psychological flexibility through therapy intervention seems to be a promising protective factor in improving the mental health of professional musicians.

Stres je tema mnogih dosadašnjih istraživanja, bilo da je uzrok ili posljedica anksioznosti i nesanici. Progresivna mišićna relaksacija (PMR) se pokazala jednom od učinkovitijih nefarmakoloških terapija za navedene patologije. Glavna postavka PMR-a je da opušteno tijelo dovodi do opuštenog uma. U skladu s time, cilj je ove tehnike svjesno proizvesti napetost u izoliranim mišićnim skupinama te osjetiti i prepoznati razliku između zgrčenog i opuštenog mišića kako bi se uvježbao osjet opuštenosti. Mnogi dosadašnji klinički dokazi ukazuju na usku povezanost problema sa spavanjem i anksioznosti. Primjerice, ako osoba doživi više stresnih događaja tijekom dana, taj dan će dulje ostati budna i lošije spavati. Isto tako, osobe koje pate od nesanice izvještavaju o više negativnih događaja u životu i lošijim mehanizmima nošenja sa svakodnevnim stresorima. Hipotalamus je uska veza između sustava stresa i spavanja, a budući da PMR izravno utječe na ravnotežu hipotalamičke jezgre, ovom se tehnikom uspješno liječe anksioznost i nesanica. Istraživanjima o učinkovitosti PMR-a u liječenju anksioznosti pokazali su se različiti učinci, dok se istraživanjima o učinkovitosti PMR-a u liječenju nesanice uglavnom ukazalo na pozitivan učinak tehnike PMR-a. Važnost ovog rada mogu prepoznati prvenstveno psihoterapeuti, ali ovaj rad može pomoći i svima onima koji bi samostalno htjeli isprobati tehniku PMR-a i naučiti se novom obrascu suočavanja sa stresom.

Cilj ovog rada jest objasniti odnos privrženosti i graničnog poremećaja ličnosti. Granični poremećaj ličnosti je psihijatrijski poremećaj koji pripada kategoriji poremećaja ličnosti, a kojeg karakteriziraju poteškoće u regulaciji afekta, pažnje, kognicije, interpersonalnih odnosa te ponašanja. Posljedice disregulacije u navedenim područjima kod osoba s graničnim poremećajem ličnosti su nestabilni i intenzivni međuljudski odnosi u kojima je prisutan strah od napuštanja i osamljenosti, kao i iskrivljen prikaz sebe i bliskih osoba. Dosadašnja istraživanja su pokazala kako je disrupcija rane privrženosti u dijadi dojenče-skrbnik jedan od faktora rizika koji pridonosi razvoju patologije graničnog poremećaja ličnosti. Naime, oblici rane nesigurne privrženosti zaustavljaju razvitak sposobnosti mentalizacije, koja je ključna odrednica razvoja ličnosti jer omogućuje prepoznavanje da je vlastito i tuđe ponašanje motivirano mentalnim stanjima. Zbog toga se razvija prethodno navedena simptomatologija graničnog poremećaja ličnosti. Osim toga, povezanost graničnog poremećaja ličnosti i privrženosti je vidljiva i u rezultatima istraživanja koja su utvrdila da su kod ovog poremećaja najzastupljeniji neriješeni i zaokupljeni stil privrženosti. Ovi oblici nesigurne privrženosti predstavljaju medijator u objašnjavanju povezanosti između prethodno navedenih simptoma graničnog poremećaja privrženosti i nefunkcionalnih interpersonalnih (osobito romantičnih) odnosa. Poznavanje utjecaja nesigurne i neorganizirane privrženosti na razvoj graničnog poremećaja ličnosti i zastupljenosti različitih stilova privrženosti kod ove populacije stručnjacima poput psihijatara, kliničkih psihologa te psihoterapeuta omogućava bolju upoznatost s etiologijom ovog poremećaja, organiziranje preventivnih programa te adekvatnije prilagođavanje psihoterapija ovoj kliničkoj populaciji kako bi se postiglo ne samo smanjivanje simptoma graničnog poremećaja ličnosti, već i postizanje sigurnog obrasca privrženosti.

Anksiozna osjetljivost često se naziva kao „strah od straha“ te su osobe s visokom razinom anksiozne osjetljivosti sklone pogrešnom tumačenju anksioznih simptoma kao prijetećima. To podrazumijeva i strah od tjelesnih promjena tijekom uzbuđenja. Prema modelu dvostruke kontrole (Bancroft i Janssen, 2000) seksualni odgovor osobe ovisi o ekscitacijskim i inhibicijskim mehanizmima. Cilj istraživanja je utvrditi prediktore seksualnog uzbuđenja te ispitati ulogu seksualne inhibicije (SIS-1) u odnosu između anksiozne osjetljivosti i seksualnog uzbuđenja kod žena. U istraživanju je sudjelovalo 1605 punoljetnih žena prosječne dobi 32 godine. Sudionice su ispunile upitnik o učestalosti njihovih seksualnih ponašanja, Indeks anksiozne osjetljivosti (ASI), Skraćenu verziju skale seksualne inhibicije i seksualne ekscitacije (SIS/SES-SF), Višestruke indikatore subjektivnog seksualnog uzbuđenja. Anksiozna osjetljivost nisko je pozitivno povezana sa seksualnom ekscitacijom i inhibicijom te nisko negativno povezana s genitalnim senzacijama. Značajni prediktori seksualnog uzbuđenja su obrazovanje, maštanje, učestalost odnosa, seksualna ekscitacija i seksualna inhibicija (SIS-1). Značajni prediktori afektivnog seksualnog uzbuđenja su maštanje, učestalost odnosa, seksualna ekscitacija i seksualna inhibicija (SIS-1). Značajni prediktori genitalnih senzacija su obrazovanje, masturbacija, maštanje, učestalost odnosa, seksualna inhibicija (SIS-1) i anksiozna osjetljivost. Analizom medijacijskog učinka seksualne inhibicije (SIS-1) na odnos između anksiozne osjetljivosti i genitalnih senzacija utvrđena je djelomična medijacija. Anxiety sensitivity is often referred to as “fear of fear” and people with high levels of anxiety sensitivity are prone to misinterpreting anxiety symptoms as threatening. That also implies fear of bodily changes during arousal. According to the Dual Control Model (Bancroft and Janssen, 2000), a person’s sexual response depends on excitatory and inhibitory mechanisms. The aim of the study was to determine significant predictors of sexual arousal, affective sexual arousal and genital sensations and to examine the role of sexual inhibition (SIS-1) in the relationship between anxiety sensitivity and three measures of sexual arousal in women. The study involved 1,605 adult women with an average age of 32 years. Participants completed a questionnaire on the frequency of their sexual behaviors, Anxiety Sensitivity Index (ASI), Sexual Inhibition Scales/Sexual Excitation Scales short form (SIS/SES-SF) and Multiple Indicators of Subjective Sexual Arousal. Anxiety sensitivity slightly positively correlates with sexual excitation and inhibition and slightly negatively correlates with genital sensations. Significant predictors of sexual arousal are education, fantasy, frequency of intercourse, sexual arousal, and sexual inhibition (SIS-1). Significant predictors of affective sexual arousal are fantasy, frequency of intercourse, sexual arousal, and sexual inhibition (SIS-1). Significant predictors of genital sensations are education, masturbation, sexual fantasies, frequency of intercourse, sexual inhibition (SIS-1) and anxiety sensitivity. Analysis of the mediating effect of sexual inhibition (SIS-1) on the relationship between anxiety sensitivity and genital sensations revealed partial mediation.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati odnos parentifikacije u djetinjstvu i/ili adolescenciji, samosviđanja, samokompetentnosti te suočavanja sa stresom sa psihopatološkim simptomima kod studenata. Također, svrha je bila ispitati mogućnost predviđanja razine psihopatoloških simptoma na temelju iskustva parentifikacije, razine samopoštovanja i korištenih strategija suočavanja, kao i postoji li medijacija u odnosu parentifikacije i psihopatoloških simptoma. Istraživanje je provedeno putem interneta na uzorku od 235 studenata raznih sveučilišta u Republici Hrvatskoj. Sudionici su ispunili Skalu djetetove odgovornosti – verzija za odrasle (Jurkovic i Thirkield, 1999), Revidiranu skalu samosviđanja i samokompetentnosti (Tafarodi i Swann, 2001), Skraćenu verziju COPE upitnika (Carver, 1997) i Upitnik depresivnosti, anksioznosti i stresa (Lovibond i Lovibond, 1995). Rezultati su pokazali da su parentifikacija i izbjegavanje pozitivno povezani sa psihopatološkim simptomima, dok su samosviđanje, samokompetentnost i suočavanje usmjereno na problem negativno povezani sa psihopatološkim simptomima. Nadalje, samosviđanje predviđa nižu razinu psihopatoloških simptoma, dok parentifikacija u djetinjstvu i izbjegavanje predviđaju višu razinu psihopatoloških simptoma. Konačno, pokazalo se kako samosviđanje i izbjegavanje djelomično posreduju u vezi parentifikacije i psihopatoloških simptoma. The aim of this study was to examine the relations between childhood parentification, self-liking, self-competence and coping strategies with psychopathological symptoms in university students. The purpose was also to determine the possibility of predicting levels of psychopathological symptoms through parentification, self-esteem and coping strategies, as well as whether there is mediation in the relation between parentification and psychopathological symptoms. The study was conducted online on a sample of 235 students from different faculties across the Republic of Croatia. Participants completed Filial Responsibility Scale-Adult (Jurkovic & Thirkield, 1999), Self-Liking/Self-Competence Scale-Revised (Tafarodi & Swann, 2001), Brief COPE (Carver, 1997), and Depression Anxiety Stress Scale (Lovibond & Lovibond, 1995). The results have shown that parentification and avoidant coping are positively correlated with psychopathological symptoms, while self-liking, self-competence, and problem-focused coping are negatively correlated with psychopathological symptoms. Furthermore, self-liking predicted lower levels of psychopathological symptoms, while parentification and avoidant coping predicted higher levels of psychopathological symptoms in students. Finally, it has been shown that self-liking and avoidant coping partially mediated the relation between parentification and psychopathological symptoms.

Zdravlje je predmet proučavanja brojnih znanosti. Istraživače zanima utjecaj psihosocijalnih čimbenika na zdravlje, pri čemu postoji veliki interes za proučavanje utjecaja socioekonomskog statusa na sveprisutne nejednakosti u zdravlju. Postoji gradijent zdravlja, pri čemu pojedinci nižeg socioekonomskog statusa imaju više zdravstvenih problema od pojedinaca višeg socioekonomskog statusa. Povezanost socioekonomskog statusa i zdravlja se može proučavati kroz dvije perspektive – hipotezu socijalne uzročnosti i hipotezu zdravstvene selekcije. Većina nalaza govori u prilog hipotezi socijalne uzročnosti prema kojoj socioekonomski status utječe na zdravlje pojedinaca. Niži socioekonomski status povezan je s brojnim problemima tjelesnog zdravlja, od kojih se posebice izdvajaju kardiovaskularne bolesti. Uz nizak socioekonomski status vežu se i brojni problemi mentalnog zdravlja, od kojih se najčešće izdvajaju depresija i podložnost stresu. S obzirom na to da su djetinjstvo i adolescencija osjetljiva životna razdoblja, socioekonomski status značajno utječe na tjelesno i mentalno zdravlje djece i adolescenata te može utjecati na njihovo zdravlje kasnije u životu. Na povezanost socioekonomskog statusa i zdravlja utječe kombinacija različitih čimbenika, od kojih se kao najvažniji izdvajaju pristup temeljnim resursima, zdravstvena ponašanja, psihosocijalni čimbenici te biološki mehanizmi.

S pojavom bolesti COVID-19 došlo je do promjena u načinu života i psihološkom stanju ljudi diljem svijeta. Dosadašnja istraživanja psihičke uznemirenosti ukazuju na psihološku nefleksibilnost i odsustvo usredotočene svjesnosti kao rizične čimbenike. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati rodne razlike u zabrinutosti i uznemirenosti, kao i doprinijeti objašnjenju opće psihičke uznemirenosti u početku pandemije COVID-19, ispitujući doprinos sociodemografskih odrednica, briga vezanih uz zarazu i uz posljedice pandemije, psihološke nefleksibilnosti i usredotočene svjesnosti. Podaci su prikupljeni online upitnikom. Rezultati su ukazali da su žene zabrinutije oko posljedica pandemije vezanih za građanske slobode, obrazovanje i zdravstveni sustav, što je u skladu s hipotezom. Utvrđeno je da pojedinci nižeg socioekonomskog status, izraženije psihološke nefleksibilnosti i niže usredotočene svjesnosti doživljavaju više razine opće psihičke uznemirenosti. Najznačajniji prediktor opće psihičke uznemirenosti bio je psihološka nefleksibilnost. Psihološka fleksibilnost i usredotočena svjesnost čine se obećavajućim zaštitnim čimbenicima u kontekstu planiranja intervencija za smanjenje psihičke uznemirenosti vezane uz COVID-19. With the onset of COVID-19, there have been major changes in both the lifestyle and the psychological state of people around the world. Previous research on distress points to psychological inflexibility and incapacity for mindfulness as risk factors. The aim of this study was to determine gender differences in levels of concerns and distress, as well as to contribute to the explanation of general psychological distress during the initial phase of the COVID-19 pandemic by examining the individual contribution of sociodemographic characteristics, concerns regarding COVID-19 infection and pandemic consequences, psychological inflexibility, and dispositional mindfulness. Data were collected using an online questionnaire. The results indicated that women were more concerned about the consequences of the pandemic related to civil liberties, education and the health system, which was in line with the hypothesis. It was found that individuals of lower socioeconomic status, higher psychological inflexibility, and lower mindfulness experienced higher levels of general psychological distress. The most significant predictor of general psychological distress was psychological inflexibility. Psychological flexibility and mindfulness seem to be promising protective factors in the context of planning interventions to decrease psychological distress related to COVID-19.

Osim što predstavlja tešku bolest kože, uz psorijazu se često javljaju i značajne psihološke smetnje. Zbog toga se oboljelima sve češće preporučuje primjena različitih psiholoških intervencija. Meditacija i usredotočena svjesnost su intervencije koje pritom postaju sve više popularne. Međutim, čini se kako dosada nije provedeno sustavno istraživanje osobitosti ovih intervencija kod oboljelih od psorijaze, što je motiviralo provođenje ovog istraživanja. Cilj je ovoga rada stoga bio metodom sustavnog preglednog rada istražiti učinkovitost meditacije i usredotočene svjesnosti kod oboljelih od psorijaze, za simptome bolesti i prateće psihološke smetnje te analizirati metodologiju i kvalitetu tih studija. Uključene su sve primarne kvantitativne i kvalitativne studije pronađene pregledom četiri elektronske bibliografske znanstvene baze – MEDLINE, PsychInfo, CINAHL i SCOPUS u srpnju 2020. Uključeno je ukupno deset studija različitih nacrta čiji su rezultati i metodologija narativno sintetizirani. Rezultati upućuju na zaključak da ove intervencije imaju povoljne učinke kod oboljelih od psorijaze. Pritom se češće istraživala i jasnije je utvrđena učinkovitost meditacije i usredotočene svjesnosti za ublažavanje pratećih psiholoških smetnji, kao što su anksioznost, depresivnost, i druge psihopatološke smetnje te za općenitu prilagodbu i reakcije na bolest i simptome. Osim toga, u manjem je broju pregledanih studija utvrđeno i djelovanje ovih intervencija na ublažavanje simptoma psorijaze i poboljšanu dermatološku kvalitetu života što ima važne implikacije za liječenje. Međutim, pregledane su studije među sobom vrlo različite u pogledu kvalitete i metodologije te su uočena značajna ograničenja koja jasno ukazuju na potrebu za provedbom novih studija. Ovi su rezultati interpretirani u kontekstu psihoneuroendokrinoimunologije te su dane su preporuke za buduća istraživanja, kao i praktične smjernice za korištenje ovih intervencija u kliničkoj praksi. Apart from being a severe skin disease, psoriasis is often accompanied by significant psychological disorders, which is why various psychological interventions are often recommended to patients. Among those, meditation and mindfulness are increasingly popular. However, it seems that a systematic study of these interventions in patients with psoriasis has not been conducted so far, which motivated this study. The aim of this study was therefore to investigate the effectiveness of meditation and mindfulness in psoriasis patients, regarding symptoms and accompanying psychological disorders, and to analyze the methodology and quality of these studies. All primary quantitative and qualitative studies found by searching four scientific databases - MEDLINE, PsychInfo, CINAHL and SCOPUS, in July 2020 were included. Ten studies of different designs were reviewed and their results and methodology narratively synthetized. The obtained results suggest that these interventions have beneficial effects for psoriasis patients. The effectiveness of meditation and mindfulness for alleviating psychological disorders, such as anxiety, depression, and other psychopathological disorders, as well as general adaptation and reactions to illness and symptoms, was more frequently researched and more clearly identified. In addition, a limited number of reviewed studies also found these interventions help alleviate the symptoms of psoriasis and improve dermatological quality of life, which has important implications for treatment. However, the reviewed studies were very different in terms of quality and methodology, and significant limitations have been identified which clearly indicate the need for future research. These results have been interpreted in the context of psychoneuroendocrinoimmunology, including giving recommendations for future research and practical guidelines for the use of these interventions in clinical practice.

Anoreksija nervoza je kroničan poremećaj, pri čemu oboljele osobe doživljavaju širok spektar njenih maladaptivnih posljedica koje se reflektiraju u različitim životnim domenama, a kojima pridonose niska tjelesna težina i restriktivan način prehrane. Konkretan problem s kojim se suočavaju stručnjaci čija je glavna zadaća tretman anoreksije nervoze jest njena ego-sintetska priroda koja čini suštinu ove patologije, a koja podrazumijeva da oboljeli pozitivno vrednuju vlastito stanje i, samim time, manifestiraju ambivalenciju u pogledu poboljšanja vlastite dobrobiti i slabu motivaciju za oporavkom. Okvir za detaljnije razumijevanje njihove ambivalentnosti te motivacije za promjenom predstavljen je u transteorijskom modelu namjerne promjene ponašanja koji omogućuje kategorizaciju pojedinaca u distinktivne stadije promjene, odnosno predkontemplaciju (ne promišljanje o promjeni), kontemplaciju (promišljanje o promjeni), pripremu (kreiranje plana promjene), akciju (aktivno angažiranje u promjeni ponašanja) te održavanje (ustrajnost u prevenciji relapsa). Cilj ovog istraživanja bio je ispitati povezanost između motivacije za promjenom i nekih aspekata procesa donošenja odluke (percepcija prednosti, nedostataka i koristi anoreksije nervoze) te intenziteta simptoma poremećaja hranjenja kod osoba oboljelih od anoreksije nervoze. Istraživanje je provedeno u online obliku na uzorku sudionica koje pate od anoreksije. Sudionice su ispunile Upitnik sociodemografskih podataka te podataka o indeksu tjelesne mase i tretmanu, Upitnik stadija promjene anoreksije nervoze, Upitnik donošenja odluke te Inventar poremećaja hranjenja. Dobiveni su rezultati donekle potvrdili temeljne postavke modela. Drugim riječima, osobe sa višom motivacijom za promjenom percipiraju manje prednosti, odnosno više nedostataka glede vlastite anoreksije te doživljavaju manje izražene simptome poremećaja hranjenja. Anorexia nervosa is classified as a chronic disorder, in which patients experience a wide range of its maladaptive consequences that have an impact on different life areas and to which contribute a low body weight and restrictive diet. Ego-syntonic nature of anorexia represents a specific problem for experts whose main task is the treatment of anorexia and it represents the essence of this pathology meaning that patients evaluate their own condition in a positive manner and, thus, manifest ambivalence in terms of reaching an improvement of their own well-being and a poor motivation for recovery. A framework that captures in detail an understanding of their ambivalence and motivation to change is presented within the transtheoretical model of intentional behaviour change which allows categorization of individuals into distinctive stages of change, namely, precontemplation (not considering the change), contemplation (considering the change), preparation (making a plan to change), action (an active engagement in a behaviour change) and maintenance (persistence in a relapse prevention). The aim of this study was to examine the correlation between motivation to change with aspects of the decision-making process (perception of benefits, burdens and use of anorexia nervosa) and eating disorder symptom intensity in people with anorexia nervosa. The study was conducted online on a sample of people who suffer from anorexia. Participants completed a Sociodemographic, body mass index and treatment questionnaire, Anorexia nervosa stages of change questionnaire, Decisional balance scale and Eating Disorders Inventory. Obtained results partly confirmed the model’s basic assumptions. In other words, people with a higher motivation to change perceive less benefits and more burdens of anorexia nervosa and they experience less severe eating disorder symptom intensity.

Upitnik dobi i razvojnih razina, 3. izdanje (ASQ-3) jedan je od najčešće primijenjenih mjernih instrumenata za rani probir djece koja pokazuju razvojna odstupanja. U praksi ga rabe odgojni i zdravstveni djelatnici. Cilj je istraživanja provesti validaciju i standardizaciju hrvatske verzije ASQ-3. U istraživanju je sudjelovalo 368 roditelja koji su procjenjivali djecu u dobi od tri do pet godina. Roditelji su popunili hrvatsku verziju upitnika ASQ-3. Provjerena je sadržajna i konstruktna valjanost, kao i unutrašnja pouzdanost. Utvrđene su norme na hrvatskom uzorku djece te je uspoređena prevalencija razvojnih odstupanja pri primjeni hrvatskih normi u odnosu na one originalne američke. Sadržajna valjanost je potvrđena suglasnošću triju nezavisnih stručnjaka (psiholog, pedijatar i specijalist rane intervencije) te je faktorskom analizom utvrđena umjerena konstruktna valjanost. Unutrašnja pouzdanost uglavnom je bila niska do umjerena, a posebice se niska pokazala za ljestvicu komunikacije te osobno i društveno područje. Norme su izračunate na temelju odstupanja ispod jedne standardne devijacije (blaži kriterij, suspektno razvojno kašnjenje), odnosno ispod dvije standardne devijacije (stroži kriterij, kritično razvojno kašnjenje). Rezultati pokazuju kako roditelji procjenjuju podjednak broj djece koja pokazuju razvojna kašnjenja (suspektne i kritične za razvojno kašnjenje) neovisno primjenjujemo li hrvatske ili originalne američke norme. Manja odstupanja pri primjeni različitih normi pronađena su samo na ljestvici komunikacije, gdje je utvrđen veći broj djece koja pokazuju razvojno kašnjenje (za obje skupine, suspektne i kritične za razvojno kašnjenje) kad primjenjujemo hrvatske norme u odnosu na američke. Iz navedenog možemo zaključiti kako se hrvatska verzija ASQ-3 pokazala obećavajućom kao test probira, iako su potrebne manje adaptacije kao i provjera ekološke i kriterijske valjanosti., Ages & Stages-3 Questionnaire, 3rd edition (ASQ-3) is one of the most widely used instruments for early developmental screening for children with developmental delays. Paediatricians and preschool teachers apply ASQ-3 in their everyday practice. The aim of the research was to validate and standardize the Croatian version of ASQ-3. The study involved 368 parents who assessed children aged three to five years. The parents filled out the Croatian version of ASQ-3. The content and construct validity, as well as internal reliability, were checked. The norms for the Croatian sample of children were determined. The prevalence of developmental delays when Croatian norms were applied was compared to the prevalence of developmental delays when using the original American norms. The content validity was confirmed by the consent of three independent experts (psychologist, paediatrician and early intervention specialist), while moderate construct validity was determined by factor analysis. Internal reliability was generally low to moderate and was particularly low for the communication scale and personal-social area. The norms were calculated based on deviations below one standard deviation (mild criterion, suspected for the developmental delay), or below two standard deviations (severe, critical developmental delay). The results showed that parents estimated an equal number of children who showed developmental delays (suspected and critical for developmental delays) regardless of whether the Croatian or original American norms were applied. Minor deviations in the use of different norms were found only for the communication scale, where a higher number of children showed developmental delays (for both groups of children, suspected and critical for developmental delays) when Croatian norms were used compared to the American ones. It is concluded that the Croatian version of ASQ-3 proved promising as a screening test, although minor adaptations are needed, along with ecological and criterion validation check

Doživljaj stresa sveprisutan je u životu suvremenog čovjeka te obuhvaća niz promjena na fiziološkom i psihičkom planu koje mogu imati različite posljedice po zdravlje i opću dobrobit. Na doživljaj stresa utječe niz situacijskih faktora, ali temeljni izvor varijacija u intenzitetu ovog osjećaja su individualne razlike na planu ličnosti i odabrane strategije suočavanja sa stresom poput različitih stilova humora. Cilj ovog rada bio je istražiti kako individualne razlike u dimenzijama ličnosti prema Pet-faktorskoom modelu, rodu i dobi te stilovima humora kao strategijama suočavanja mogu objasniti individualne razlike u doživljavanju stresa. Provedeno je upitničko on-line istraživanje na uzorku od 386 osoba (134 muškog i 252 ženskog roda) u dobi od 18 do 57 godina. Istraživanje je provedeno za vrijeme pandemije COVID-19 te su bile aktivne mjere tjelesnog distanciranja. Korišteni su sljedeći upitnici: BFI upitnik ličnosti, Skala stilova humora i skala stresa iz DASS-21 upitnika. Rezultati su pokazali da rod i dob, dimenzije ličnosti i stilovi humora predviđaju statistički značajan udio varijance doživljaja stresa. Pritom se neuroticizam pokazao kao pozitivni, a afilijativni stil humora kao negativni prediktor doživljaja stresa. Drugim riječima, individualne razlike u osobinama ličnosti te stilovima humora utječu na doživljaj stresa na način da će osobe više na neuroticizmu doživljavati više stresa, a osobe s višim rezultatima na afilijativnom humoru manje stresa. Stress experience is all present in the life of modern man as it includes a number of physiological and psychological changes which can, in term, have consequences on health and all around well being. Stress experience is affected by a variety of situational factors, but the main difference in the intensity of these emotions are the individual differences in personality dimensions and the chosen coping strategies such as styles of humor. The goal of this research was to examine how individual differences in the personality dimensions of the Five Factor model, age, gender and styles of humour as coping strategies can explain individual differences in stress experience. We conducted an online questionnaire survey with a sample of 386 people (134 men and 252 women) aged 18 to 57 years. The survey was conducted during the COVID-19 pandemic with the measures of physical distancing beeing active. The following measures were used in our research: the BFI personality questionnaire, Humor Styles Questionnaire and the stress scale from the DASS-21 measure. Results indicate that gender, age, personality dimensions and styles of humor explain a statistically significant proportion of the stress experience variance. Results show that individual differences in personality and stlyes of humour affect the stress experience in a way that persons higher on neuroticism experience more stress, while pople with higher results in affiliative humour experience less stress.