Osnova ostvarenja prava manjina koja osiguravaju oživotvorenje i očuvanje njihovih kulturnih specifičnosti nije zakonsko propisivanje, već ostvarivanje takvih prava u klimi društvene tolerantnosti, prihvaćanja činjenice multietničnosti i prava na očuvanje kulturalnih specifičnosti onih društvenih skupina koje nisu većinske. U ovom izlaganju propitujem je li hrvatsko društvo spremno suočiti se s ovim zahtjevom. Potom propitujem koju definiciju snošljivosti i međukulturnog dijaloga prihvatiti, a da ona bude prihvatljiva i nacionalnim manjinama, posebice njihovim istaknutim aktivistima i političarima, a i većinskom narodu i njeovim političkim predstavnicima? U uvodnom dijelu izglaganja, osvrćem se na zakonodavne standarde koji obvezuju hrvatske institucije u pogledu promicanja kulture tolerancije i zakonskog utemeljenja prava nacionalnih manjina. Potom analiziram prvenstveno stanje u hrvatskom društvu ; fenomene poput retradicionalizaicje hrvatskog društva, eskalacije netrpeljivosti prema manjisnkim društvenim skupinama, te komercijalizaicju ukupne tematike u medijima - koja ne zaobilazi čak ni javne medije koji bi trebali prvenstveno težiti obrazovnoj i informativnoj funkciji. Sugeriam zaključno da je izostanak etničkog pluralizma u medijima, vidljiv kroz često etiketiranje pripadnika nacionalnih manjina te getoizaicja tema koje se tiču manjina (kroz posebne formate emisija za i o manjinama ili kroz specijalizirana manjinska glasila koja su namijenjena uskom čitateljskom krugu) kočnica uspostavi hrvatskog društva kao multuietničkog i multikulturalnog. Naime, dokle god prihvaćamo nezastupljenost manjina u političkim, obrazovnim, zabavnim, informativnim, dakle svim programima elektornskih medija ili u svim rubrikama tiskovina, društveno nismo sazreli i dokazali da je zaživio duh snošljivosti i međukulturnog dijaloga, uzajamnog poštovanja i razumijevanja između svih građana, bez obzira na njihovu etničku, kulturnu, jezičnu ili vjersku pripadnost.