Search

Das eindrucksvolle bei Erik Peterson liegt in der Einheit seines theologischen Wirkens und seines Lebens, dass er Ganz der Beobachtung der Kirche widmet. Nicht von ungefähr, rührt aus dieser geistlichen Inspiration, der Entschluss des protestantischen Theologen zum katholischen Glauben zu konvertieren. Die geistliche Erfahrung kirchlichen Lebens verbindet er mit der Forderung nach einer sichtbaren, apostolischen, mit kirchenrechtlicher und dogmatischer Autorität ausgerichteten Kirche. Sein wissenschaftlich geprägtes Interesse bestimmt vor allem die Verbindung von historischer Forschung und Dogmatik als Kirchentraktat innerhalb der systematischen Theologie und Dogmatik. Im ersten Kapitel wird der historische Begriff der Kirche von seinen neutestamentlichen Urquellen her analysiert. Die philologisch-historische Analyse des Kirchenbegriffs erschließt überhaupt erst den theologischen Sinngehalt aus dem ersten Korintherbrief, als Wesensmerkmal der Kirche. Das zweite Kapitel erörtert im Licht der Offenbarung das Kirchendogma als eine Grundlage für die Erkenntnis und die Argumentation der Theologie, indem sie von der Offenbarung aus, Glauben und Gehorsam als phänomenologische Größen betrachtet. Die Authentizität der Kirche thematisiert das dritte Kapitel durch das Dogma als Wesensmitte der Theologie, als autoritative Instanz und normierende hermeneutische Struktur der theologischen Aussagen zur Grundlegung der Kirchlichkeit in der Wissenschaft. In der Relecture von Dogma, Offenbarung und Kirche als dogmatische Ekklesiologie, erschließt sich Petersons Theologieverständnis als fragmentarisch, deren Aktualität darin begründet liegt immer von Neuem die Einheit der Theologie und ihrer Traktate zu bestimmen., Ono što je zapanjujuće kod Erika Petersona jest jedinstvo njegova teološkoga rada i njegova života, da on cijeli svoj život posvećuje promatranju Crkve. Nije slučajno što je to duhovno nadahnuće navelo protestantskoga teologa da prijeđe na katoličku vjeru. Spaja duhovno iskustvo crkvenoga života sa zahtjevom za vidljivom, apostolskom Crkvom s kanonskim i dogmatskim autoritetom. Njegov akademski interes ponajprije određuje vezu između povijesnih istraživanja i dogmatike kao crkvene rasprave unutar sustavne teologije i dogmatike. U prvom poglavlju analizira se povijesni koncept Crkve od njezinih novozavjetnih početaka. Filološko-povijesna analiza pojma Crkve najprije otvara teološko značenje Prve poslanice Korinćanima, kao bitno obilježje Crkve. Drugo poglavlje govori, u svjetlu Otkrivenja, o crkvenoj dogmi kao temelju znanja i argumentacije teologije, razmatrajući vjeru i poslušnost kao fenomenološke veličine iz perspektive objave. Treće poglavlje obrađuje vjerodostojnost Crkve kroz dogmu kao bit teologije, kao autoritativni autoritet i normirajuću hermeneutičku strukturu teoloških iskaza o temelju crkvenosti u znanosti. U relekturi dogme, objave i Crkve kao dogmatske ekleziologije Petersonovo shvaćanje teologije otkriva se kao fragmentarno, čija se aktualnost temelji na činjenici da se jedinstvo teologije i njezinih traktata uvijek iznova utvrđuje.

Članak uspoređuje političke teologije Carla Schmitta i Johanna Baptista Metza kako bi upozorio na analognost tih dvaju naizgled različitih projekta, koji uza sve sličnosti stoje u kontrapunktu kad je riječ o namjeri njihovih začetnika. Njihova analognost proizlazi iz same strukture političke teologije kao refleksije nad odnosom religije i politike. Tako su obje političke teologije naglašeno formalno-strukturne, razrađujući metafizički i hermeneutski okvir za analizu svoga materijalnoga objekta. Isto tako usvajaju jednu negativnu teološku antropologiju kojom ističu rizičnost čovjekove egzistencije. Konačno, Schmitt i Metz oslanjaju se na remetilačko-kritički element političke teologije – to da se društveno-politički život cijele zajednice nalazi u povratno-sprežnom odnosu s vjerskim uvjerenjima njezinih pripadnika – kako bi upozorili kako čovjekova subjektnost nije ograničena samo na povijest, već ju i transcendira., The article compares the political theologies of Carl Schmitt and Johann Baptist Metz to point out the analogy between these two seemingly different projects, which, despite all the similarities, stand in counterpoint when it comes to the intention of their founders. Their analogy stems from the very structure of political theology as a reflection on the relationship between religion and politics. Thus, both political theologies are structural in nature, developing the metaphysical and hermeneutic framework to analyze their material object. Likewise, they adopt a negative theological anthropology to emphasize the adverse nature of human existence. Finally, Schmitt and Metz rely on the disruptive-critical element of political theology – the fact that the sociopolitical life of the entire community lies in a reciprocal relationship with the religious beliefs of its members – to point out how man’s subjectivity is not limited to history but transcends it.

Članak razmatra usporedne teme između nove političke teologije Johanna Baptista Metza i pastoralno-teološkoga pristupa pape Franje tražeći dublju poveznicu ponad zajedničkoga nasljeđa Drugoga vatikanskoga sabora. Kroz usporedbu postidealističke teološke paradigme nove političke teologije, kao i njezine zadaće da bude »teološkom hermeneutikom političke etike«, te Papinih pastoralnih načela iz apostolske pobudnice Evangelii gaudium, ukorijenjenih u argentinskoj »teologiji naroda«, ovaj članak ustanovljuje kako Metza i Svetoga Oca veže naglasak na povijesnoj svijesti u teološkoj refleksiji, točnije, kako su izričaj pologa vjere i oblici življenja vjere uvjetovani društveno-povijesnim prilikama, zbog čega se spasenje ne može razmatrati zasebno od težnje za slobodom, mirom i pravdom. Iz toga proizišla Metzova teodicejski izražena osjetljivost na patnju i Papino isticanje Božjega milosrđa također se međusobno nadopunjuju., The article examines parallel themes between the new political theology of Johann Baptist Metz and the pastoral-theological approach of Pope Francis seeking a deeper connection beyond the common heritage of the Second Vatican Council. By comparing the post-idealist theological paradigm of the new political theology, as well as its task of being the »theological hermeneutics of political ethics«, and the Pope’s pastoral principles from the apostolic exhortation Evangelii gaudium, rooted in the Argentine »theology of the people«, the article concludes that Metz and the Holy Father share the emphasis on historical consciousness in theological reflection, more precisely, that the expression of the deposit of faith and the practice of faith are conditioned by socio-historical circumstances which is why salvation cannot be considered separately from the pursuit of freedom, peace, and justice. From this, Metz’s theodically expressed sensitivity to suffering and the Pope’s emphasis on God’s mercy also complement each other.