Search

Izraz digitalna transformacija u posljednje se vrijeme spominje u gospodarstvu. Takav tip transformacije poima se kao uporabu tehnologije i digitalnih kanala i medija kao unaprjeđenje trenutnih procesa ili kompletno mijenjanje istih. Situacija koja se odvila u 2020. u kojoj je svijet morao brzo reagirati, daje poticaj poduzećima da shvate digitalnu transformaciju kao prioritet u svojim poslovnim strategijama jer uzimajući u obzir konstantan razvoj tehnologija, poduzeća moraju proći (i prolaziti kontinuirano) kroz proces digitalne transformacije kako bi bili konkurentni na tržištu. Ovaj rad u teorijskom dijelu obrađuje što je to digitalna transformacija, kako se razvijala i koji su česti pojmovi koji se povezuju uz nju, koji su preduvjeti i strategije za uspješnu digitalnu transformaciju te sami čimbenici koji ju čine uspješnom te koje su prednosti i nedostaci digitalne transformacije. Praktičan dio rada opisuje nekoliko primjera uspješnih digitalnih transformacija u poduzećima u Republici Hrvatskoj.

U sustavu nasljeđivanja urudžbom, kakav se na našim prostorima primjenjivao temeljem odredbi/pravnih pravila OGZ-a, utvrđenje suda s osnova subjektivnog nasljednog prava bilo je od prejudicijelnog značaja za donošenje odluke o uručenju ostavine. Po provedenom postupku sud je donosio odluku o uručenju ostavina (urudžbenicu, kao modus stjecanja ostavine) onoj osobi za koju je utvrdio da ima subjektivno nasljedno pravo, tj. da je nasljednik. Tako je u ovom sustavu uvijek bio usklađen pravni i faktični položaj nasljednika. Međutim, dolazilo je do neusklađenosti nasljednog prava, s jedne, te pravnog i faktičkog položaja nasljednika, s druge strane, što se zaštitom pred nadležnim sudom moglo usklađivati tužbom o nasljedstvu. U sustavu nasljeđivanja ipso iure, kakav je prihvaćen u našem suvremenom pravu, nasljednik odmah (izvan okolnosti kada je upravljanje imovine povjereno skrbniku ostavine) zauzima onaj položaj u pravnim odnosima koji mu pripada na temelju nasljednog prava. Tako u našem suvremenom pravu uvijek postoji usklađenost stečenog i pravnog položaja nasljednika, s jedne, s faktičnim položajem nasljednika, s druge strane, što se zaštitom pred nadležnim sudom usklađuje nasljedničkom tužbom. S druge strane, iako je riječ o različitom pravnom temelju, u sudskoj praksi, nasljednička tužba često konkurira postavljenim singularnim tužbama, prije svega tužbi za zaštitu prava vlasništva. Upravo polazeći od iznesenih razlika u nasljednopravnom uređenju kakvog smo imali prije u odnosu na ono koje imamo u našem suvremenom pravu, te posebno u potrebi razlikovanja nasljedničke tužbe u odnosu na tužbu za zaštitu prava vlasništva, autori u ovom radu vrše raščlambu instituta nasljedničkog zahtjeva – nasljedničke tužbe kroz iznesene dvojbe, kako u pravnoj doktrini, tako i u sudskoj praksi.

U tekstu autori raspravljaju o sportskom pravu kao novijoj grani prava, koja bi po prirodi stvari trebala trpjeti određene nedostatke kojih nema u tradicionalnim pravnim granama poput građanskog ili kaznenog prava. Autori zagovaraju postojanje posebnih pravnih normi koje bi popunile praznine kojih sada nema u sportskom pravu. Trenutnu situaciju na normativnom planu autori opisuju katastrofalno. Primjeri dviju nacionalnih udruga koje su zbog pravnog nereda bile prisiljene bankrotirati rječiti su primjer potrebe za usvajanjem specijaliziranih pravnih normi na planu sportske legislative i drugih propisa. Autori preporučuju bolji modus operandi, te ukazuju na nužnost djelovanja Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Usluge koje pružaju treneri spadaju u sve češće i sve važnije usluge.Zato na tom području sve češće dolazi do kršenja ugovora i svih posljedica toga kršenja, posebno i odštetne odgovornosti. Upravo time se bave autori ovog rada.

Ovaj rad se bavi sličnostima i razlikama ugovora o najmu i ugovora o zakupu u pomorskom pravu. Uspoređuje se i analizira ugovor o zakupu, brodarski ugovor na vrijeme (time charter) i ugovor o najmu plovila za razonodu. Prema Pomorskom zakoniku Republike Hrvatske ugovorom o zakupu vlasnik broda (zakupodavac) se obvezuje dati zakupniku određeni brod na korištenje, radi obavljanja plovidbene djelatnosti, a zakupnik se obvezuje platiti zakupninu. Pod korištenjem broda valja razumijevati pravo na gospodarsko iskorištavanje broda, tj. stjecanje koristi. Brodarski ugovor na vrijeme (time charter) također je reguliran Pomorskim zakonikom. To je ugovor o prijevozu stvari morem kojim se brodar obvezuje da će u ugovorenom vremenu i ugovorenim brodom obavljati za naručitelja prijevoze, a naručitelj se obvezuje da će za to vrijeme plaćati ugovorenu vozarinu. Za razliku od zakupa i brodarskog ugovora na vrijeme, ugovor o najmu nije definiran pomorskopravnim propisima. Takav ugovor je pogodan za poslovanje s plovilima za razonodu. Ugovor o najmu plovila za razonodu je ugovor kojim se najmodavac obvezuje predati plovilo (jahtu ili brodicu upisanu u upisnik jahti ili očevidnik brodica za gospodarske namjene) najmoprimcu na uporabu, a najmoprimac se obvezuje za to mu platiti najamninu. Stranke ugovora o najmu plovila su najmodavac, osoba koju Pravilnik o brodicama i jahtama naziva čarter tvrtka, i najmoprimac, osoba koja uporabljuje plovilo za razonodu. Predlaže se da se ugovor o najmu plovila za razonodu uredi u sklopu Pomorskog zakonika.

Rad sadrži raščlambu nekih otvorenih pitanja u primjeni Zakona o športu, posebno pitanja koja se javljaju glede preciznog određenja pravnog statusa javnih športskih građevina, mogućnostima osiguranja tražbine određene povodom zahtijeva za uklanjanje i prenamjenu tih građevina, kao i mogućnostima zaštite tako stečenih subjektivnih prava.

Opća dobra kao stvari nisu sposobna biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava. Utoliko izdvojeni dio nekretnine koja prdstavlja opće dobro nije moguće steći prisvajanjem. O općim dobrima skrbi javna vlast shodno posebnoj zakonskoj regualativi. S druge strane, posjed je pravno relevantna faktična vlast na stvari. Iako nije riječ o subjektivnom pravu, pravni poredak za posjed veže određene pravne učinke. Autori u radu analiziraju dosputivost sudske zaštite posjeda stvari, odnosno posjeda prava stvarne služnosti, na općem dobru u okviru de lege lata normative.

Javno-privatno partnerstvo (JPP) predstavlja suvremeni oblik suradnje javnog i privatnog sektora, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Cilj rada je pridonijeti razumijevanju ideje partnerstva i ukazati na mogućnost korištenja čitavog spektra različitih modela JPP. Autori posvećuju pozornost analiziranju razloga koji dovode do primjene JPP, glavnih zadaća koje se pred JPP postavljaju, različitosti struktura u kojima se JPP manifestira, te prednosti i ograničenja JPP. U radu su tangirane razlike između privatizacije, kao procesa prijenosa vlasništva iz javnog u privatni sektor i JPP kao suvremenog načina uvođenja privatnog sektora u pružanje javnih usluga, korištenja poduzetničkog duha privatnog sektora uključivo i njegovo preuzimanje odgovornosti i rizika. Na primjeru realizacije sportsko-poslovnog kompleksa u Splitu, pružen je osvrt na brojne koristi koje primjena DBFOOT modela - kao atraktivnog oblika JPP - može pružiti lokalnom razvoju.

Ovaj rad se bavi ugovorom o najmu jahte i brodice za razonodu (plovila za razonodu). Opće odredbe ugovora o najmu nalaze se u Zakonu o obveznim odnosima, 2005. Tim zakonom je ugovor o najmu postao poseban imenovani ugovor dok se u ranijoj redakciji smatrao podvrstom ugovora o zakupu. Ugovor o najmu plovila za razonodu nije reguliran Pomorskim zakonikom ni drugim pomorskopravnim propisima. Na temelju bitnih sastojaka koji ga određuju, ugovor o najmu plovila jest ugovor kojim se najmodavac obvezuje predati plovilo (jahtu ili brodicu upisanu u upisnik jahti ili očevidnik brodica za gospodarske namjene) najmoprimcu na uporabu, a najmoprimac se obvezuje za to mu platiti najamninu. Stranke ugovora o najmu plovila su najmodavac, osoba koju Pravilnik o brodicama i jahtama naziva čarter tvrtka, i najmoprimac, osoba koja uporabljuje plovilo za razonodu. Uvjeti koje mora zadovoljiti čarter tvrtka propisani su odredbama pomorskog upravnog prava. Predlaže se da se ugovor o najmu jahti i brodica uredi u sklopu Pomorskog zakonika.

Unutar nasljednog prava, ugovori nasljednog prava su vrlo značajan i dinamičan dio, koji ima elemente i nasljednog i obveznog prava, što je istraživanje otvorenih pitanja vezanih za te ugovore činilo još značajnijim, ali i složenijim. U ovom radu, koautori detaljno analiziraju navedenu materiju, pri tome jasno podvlačeći crtu razlikovanja između zabranjenih i dopuštenih ugovora nasljednog prava.

Rad se bavi problematikom pouzdanosti pomorskih karata i navigacijskih publikacija u kontekstu pravnih odnosa.

U radu se komentiraju i stručno ocjenjuju odredbe novog Zakona o obveznim odnosima.

U ovom radu pokušalo se na prikladan način, uz puno poštovanje kako znanstvenog pristupa tako i postojeće potrebe sudske prakse, prikazati regulativu novog Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) na području ugovora o darovanju nekretnine, kao područja koje do sada uopće nije bilo regulirano pozitivnim pravom, nego su se primjenjivala odgovarajuća pravna pravila koja je sadržavao OGZ. Autori su pokušali prikazati značenje problema, povijesni razvitak i vrste ugovora, uključujući i ono što se često zanemaruje, a to je porezni vid nekog ugovora. Također su se bavili pitanjem tumačenja, koje je za besplatna raspolaganja uopće dosta specifično, te primjenom paulijanskih tužbi i nasljednopravnim institutom, collatio bonorum. Naznačeno je i teorijski i praktično jako intrigantno pitanje darovanja u korist poslovno nesposobne osobe.

postojeće potrebe sudske prakse, prikazati regulativu novog Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) na području ugovora o darovanju nekretnine, kako područja koje do sada uopće nije bilo regulirano pozitivnim pravom, nego su se primjenjivala odgovarajuća pravna pravila koja je sadržavao OGZ. Autori su pokušali prikazati značenje problema, povijesni razvitak i vrste ugovora, uključujući i ono što se često zanemaruje, a to je porezni vid nekog ugovora. Također su se bavili pitanjem tumačenja, koje je za besplatna raspolaganja uopće dosta specifično, te primjenom paulijanskih tužbi i nasljednopravnim institutom, collatio bonorum. Naznačeno je i teorijski i praktično jako intrigantno pitanje darovanja u korist poslovno nesposobne osobe.