Search

Tijekom lipnja i rujna 2020. godine provedena su arheološka istraživanja na prostoru naselja Nakovana koje je smješteno u zapadnome dijelu poluotoka Pelješca. Istraživanja su bila usmjerena na iskopavanja prapovijesne nekropole smještene na južnim padinama brda Zmijna. Istražena su dva groba koji se okvirno datiraju u 11. (grob 1), odnosno 7. st. pr. Kr. (grob 2). Oba groba nalaze se na ravnome, u neposrednoj blizini kamenih gomila. Ostaci vrlo loše sačuvanih kosturnih ukopa kao i grobni prilozi, odnosno dijelovi nošnje i nakita, nalaze se relativno plitko u odnosu na današnju površinu. Pokojnici su polagani na kamen živac, u prirodnu udubinu (škrapu), ponekad omeđeni kamenim pločama (grob 1) i eventualno pokrivani većim kamenim blokovima (grob 2). S obzirom na otkrivene nalaze, pretpostavlja se kako se radi o predmetima ženske nošnje i nakita. Iz groba 1 mogu se izdvojiti nalazi brončanoga tordiranog torkvesa, lučne jednopetljaste fibule s dva zadebljanja na luku kao i dva spiralnonaočarasta privjeska s cjevastim srednjim dijelom. Iz groba 2 potječu ulomci brončane poramenice, narukvice, praporca i manjih obruča. Na cijelome prostoru Nakovane, s obzirom na kontinuiranu naseljenost gradine Grad, pretpostavlja se kontinuitet pokopavanja od prijelaznoga razdoblja s eneolitika na rano brončano doba, pa sve do kraja željeznoga doba., In June and September 2020, archaeological excavations were carried out in the area of the village of Nakovana in the western part of the Pelješac peninsula. The work focused on excavating the prehistoric cemetery on the southern slopes of Zmijna hill. The two explored graves have been roughly dated to the 11th (grave 1) and 7th (grave 2) century BC. Both graves were on flat terrain in the immediate vicinity of stone tumuli. The remains of very poorly preserved inhumation burials, along with grave goods and costume and jewellery items, are shallow relative to today’s surface. The deceased were laid on bedrock, in a natural hollow (škrapa), sometimes surrounded by stone slabs (grave 1) or covered with larger stone slabs (grave 2). The finds are assumed to be female costume and jewellery items. Notable finds from grave 1 include a bronze twisted torc, a single-loop bow fibula with two expansions on the arch, and two spiral spectacle pendants with a tubular middle part. The finds from grave 2 include the fragments of a bronze shoulder piece, a bracelet, a pendant, and small hoops. Considering the continuous habitation of the Grad hillfort, it is assumed that there were continuous burials in the entire area of Nakovana from the transitional period from the Eneolithic to the Early Bronze Age until the end of the Iron Age.

Monografija u kojoj su opisani izabrani i istraženi speleološki objekti na otoku Mljetu.

Na području zaselka Zakotorac u Donjoj Bandi, općina Orebić, u središnjem dijelu poluotoka Pelješac, obavljena su probna arheološka iskopavanja na položaju Gomile. Riječ je o prapovijesnoj nekropoli s najmanje 27 kamenih gomila i suhozidnim konstrukcijama, naknadno nadograđenima na gomile. Istražene su tek dvije takve dograđene konstrukcije (S-1 i S-2), s južne strane jedne od gomila. U zapuni zapadne konstrukcije (S-1), gdje nije bilo skeletnih ostataka ni ostataka groba, pronađena je cjelovita, samo manjim dijelom oštećena brončana kaciga tzv. „ilirskog tipa“, tipa III A2-a, datirana u 4. st. pr. Kr. U istočnome, naknadno dograđenome prostoru (S-2) definiran je grob 1. Prema obavljenoj bioarheološkoj analizi u grobu je pokopano najmanje 13 individua, od čega 10 odraslih osoba i troje djece. Radiokarbonska analiza dva uzorka kronološki su odredila najmanje dva razdoblja pokopavanja: kraj kasnoga brončanog doba (980. – 810. g. pr. Kr.) i početak mlađega željeznog doba (380. – 170. g. pr. Kr.). Od metalnih nalaza iz groba 1 možemo izdvojiti ostatke željeznoga naoružanja (najmanje tri koplja i bojni nož), zatim predmete brončane i srebrene nošnje (12 fibula, 19 igala) i nakita (pet narukvica i prstenja, staklene i jantarne perle) te toaletnoga pribora (pinceta). Što se tiče keramičkih nalaza, pronađeni su ulomci najmanje 31 različite posude grčke provenijencije iz 4. st. pr. Kr., In the area of the hamlet of Zakotorac in Donja Banda, municipality of Orebić, in the middle part of the Pelješac peninsula, trial archaeological excavations were performed at the site of Gomile. It is a prehistoric cemetery with at least 27 rock tumuli and with drywall structures that were later added to the tumuli. The excavations involved only two such added structures (S-1 and S-2), on the south side of one tumulus. The fill of the western structure (S-1), with no remains of skeletons or graves, contained a complete and only slightly damaged bronze Illyrian helmet of the III A2-a type, dated to the 4th century BC. The eastern space (S-2), which was added later, contained what was defined as grave 1. The bioarchaeological analysis determined that the grave contained at least 13 individuals: ten adults and three children. The radiocarbon analysis of two samples chronologically identified at least two burial periods: the end of the Late Bronze Age (980–810 BC) and the beginning of the Late Iron Age (380–170 BC). Metal finds from grave 1 include the remains of iron weaponry (at least three spears and a battle knife), bronze and silver items of costume (12 fibulae, 19 pins) and jewellery (five bracelets and rings, glass and amber beads), and toiletries (tweezers). Pottery finds include the fragments of at least 31 different vessels of Greek origin from the 4th century BC.

Špilja Vjetrenica nalazi se na jugozapadnom rubu Popova polja u istočnoj Hercegovini te predstavlja iznimnu geomorfološku, povijesnu i prirodoslovnu vrijednost, te je pravi dragulj krškog podzemlja Dinarida, ali i cijele Europe i svijeta. Zaštićena je kao geomorfološki spomenik prirode još 1952. g., a turistički uređena 1964. g. Arheološki nalazi ukazuju da se Vjetrenica koristi barem 8000 godina, a spominje se i u prvoj svjetskoj enciklopediji Historia naturalis iz 1. st. n.e. Zbog iznimne raznolikosti špiljskih vrsta, Vjetrenica se biospeleološki istražuje već više od 100 godina i danas se smatra špiljom s najvećom bioraznolikosti na području Dinarida. Sadržaj monografije podijeljen je na nekoliko cjelina. Nakon Predgovora slijedi Uvod u kojemu se obrađuju osnove: pozicija, osnovne informacije o špilji te pregled do danas provedenih istraživanja. U Općem dijelu govori se o prirodno-geografskim značajkama, speleogenezi, speleomorfologiji, hidrologiji, mikroklimi, ekologiji paleontologiji i arheologiji Vjetrenice dok se u Specijalnom dijelu prezentira bioraznolikost Vjetrenice kroz sistematski popis organizama koji uključuje carstva bakterija, protista, gljiva i životinja – od najjednostavnijih virnjaka, puževa, pijavica, preko rakova, paučnjaka i kukaca, do kralježnjaka.

Špilja Crno jezero nalazi se na poluotoku Pelješcu, oko 700 m sjeverno do sjeveroistočno od Metohije, zaselka naselja Ponikve, neposredno ispod jednog od vrhova Ilina brda (kota 493). Rad donosi rezultate arheološkog rekognosciranja i prikupljanja površinskih arheoloških nalaza iz 2011. i 2016. godine te provođenja radiokarbonskih 14C analiza na tri uzorka ljudskih kostiju. Arheološki lokalitet prostire se na području Ulazne dvorane i Dvorane 1, do tridesetak metara od ulaza. U Dvorani 1, uz njene istočne i zapadne rubove, vidljivo je 5 suhozida (podzida), građenih vjerojatno u namjeri sprečavanja erozije i dobivanja relativno zaravnjenih prostora u špilji. Temeljem površinskih nalaza ulomaka keramičkih posuda (prapovijesna, grčka i helenistička keramika), kao i uže datiranih ljudskih kostiju, za sada, možemo zaključiti kako su ulazni dijelovi špilje kao i prostor Dvorane 1, barem od početka brončanoga do početka željeznog doba korišteni kao izvjesni oblik staništa: zbijeg uslijed konfliktnih razdoblja, vremenskih (ne)prilika ili kao sezonsko stanište. Dio Dvorane 1, zasigurno dio uz zapadne rubove i suhozid, očigledno je tijekom prvih faza starijega željeznog doba (8. – 6. st. pr. Kr.) korišten kao nekropola. O tome nam svjedoče dva uzorka kostiju ljudske glave (mandibula i kalota) radiokarbonskom 14C analizom datirani u navedeno razdoblje. Sudeći po široj rasprostranjenosti i brojnošću drugih ljudskih koštanih ulomaka, ovdje je riječ o ukopu više individua. Prema arheološkim nalazima i njihovim usporedbama s ostalim lokalitetima vidljiva je sličnost u oblikovno tipološkim karakteristikama lončarske proizvodnje sa širim obalnim i zaobalnim prostorom. Kasnije, tijekom mlađeg željeznog doba, isti dijelovi špilje opet se koriste. Međutim, trenutno ne možemo znati da li kao kontinuitet nekropole ili ponovno kao stanište, ili čak i svetište. Činjenica da ulomci crnoglaziranog skifosa i crvenobojane keramike u to vrijeme predstavljaju najvrjedniju, najskupocjeniju i importiranu robu možda ipak sugerira sakralnu ili sepulkralnu upotrebu prostora. U to vrijeme primjetni su kontakti s naprednijom grčkom civilizacijom, odakle dolazi skupocjena i vrijedna roba, kao posljedica trgovine ili gusarskog plijena.Ponovno korištenje špilje utvrđeno je tek u kasnom srednjem vijeku – 13. st. Tada je, iz nama nepoznatih razloga, veći broj individua položen na površinu u dubljim, izuzetno teško dostupnim, dijelovima špilje, za što potvrdu opet imamo u radiokarbonskoj analizi uzorka ljudske kosti. No, ovaj put, uz skeletne ostatke nisu pronađeni bilo kakvi drugi arheološki nalazi. Predstojeća istraživanja zasigurno bi detaljnije razjasnila vrijeme i namjenu špilje u pojedinim razdobljima te odnose s ostalima arheološkim lokalitetima u neposrednoj okolici, prije svega u odnosu na obližnju gomilu na vrhu brda.

Spila nad Procjepom cave (210 m asl) is situated in the Mljet National Park, on the southern side of the island of Mljet, above the Procjep Bay, at the Briježina Hill. The cave was investigated from 2010 - 2012 in collaboration with Public Institution “Mljet National Park” in order to determine its palaeontological and archaeological characteristics. The 35 m long cave was formed in the Jurassic- Cretaceous dolostones with limestone intercalations and is partially filled with sediments. Two test pits were dug. “S I” near the entrance and “S II” in the inner part of the cave. While the silty, topmost sediments were rich with remains of domesticated animals (mainly caprovines), sea fauna (fish and molluscs), and archaeological material (mainly pottery) spanning from the Copper Age to medieval time, the flowstone discovered beneath provide much older age. The age of 125, 359 ± 1631 cal BP was obtained from one stalagmite from the uppermost flowstone layer, absolutely dated using U-Th mass spectrometry (MC-ICP-MS) at the University of Melbourne. This result indicates that one or multiple phases of erosion occurred between the Last Interglacial and the middle Holocene. Breccia layer underlaid the flowstones, containing dolostone clasts with calcite matrix and only few fragments of land snail shells, and overlaid unconsolidated dolostone debris of unknown age. The maximum depth of 195 cm from present-day sediment surface was reached in thus excavated “S I”. The sediment deposition in the cave lasted at least from the Last Interglacial (MIS 5e). However, the breccia and the dolostone debris beneath could be of MIS 6 age or older. Detailed sedimentological analyses will be performed in the future in order to shed light on the genesis of the sediments and cave.

U okviru obnove Crkve sv. Duha u Mušaluku obavljena su zaštitna arheološka istraživanja na prostoru unutar crkve. Istraživanja je obavio Konzervatorski odjel u Karlovcu tijekom rujna 2001. godine. Ova crkva predstavlja važno povijesno, sakralno i arhitektonsko zdanje. Međutim, nekako se najviše ističe njena povijesna važnost koja se temelji na povezanosti s osobom popa Marka Mesića koji ju je dao sagraditi, a postoji (mala) mogućnost da je tu i sahranjen, kako je bila njegova želja. Prema tome, osim zaštitnog karaktera, ova arheološka istraživanja i iskopavanja, imala su za cilj utvrđivanje mogućnosti pronalaska groba popa Marka Mesića, što se nažalost nije potvrdilo. Rezultati istraživanja predstavljeni su otkrićem starije crkve, pojedinim fazama postojeće crkve, 53 groba u crkvi, te brojnim pokretnim nalazima iz grobova (prstenje, naušnice, medaljice, novci i sl.) koji se mogu usko datirati u 18. i same početke 19. st.. Navedeni pokretni nalazi su izuzetno bitni kao paralela za brojna druga arheološka istraživanja grobova novovjekovnog razdoblja, ali i općenito upoznavanje pogrebnih obreda i običaja središnje Hrvatske.

Tijekom kolovoza 2014. obavljena su podmorska arheološka istraživanja u akvatoriju Župskog zaljeva. Istraživanja se obavljaju u suradnji Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju iz Zadra, Ministarstva kulture, RPM Nautical Foundation iz SAD-a i kustosom Arheološkog muzeja Dubrovačkih muzeja. Voditelj arheoloških istraživanja bio je dr. sc. Luka Bekić iz Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju. Podvodna istraživanja obavljala su se pomoću znanstveno istraživačkog broda Hercules, suvremenom opremom (multi-beamom) i podvodnom robot kamerom (ROV-om), a pretraživalo se podmorje od 20 do 100 m dubine. Upravo ove godine postignuti su i najbolji rezultati dosadašnjih istraživanja, gdje su u župskom akvatoriju otkrivena dva, do sada nepoznata, antička brodoloma. Prvi kod ponte Pelegrin, gotovo u potpunosti sačuvani brodolom, s teretom amfora iz 1. st. pr. Kr., a drugi kod ponte sv. Petar, vjerojatno iz istog razdoblja.

Špilja Đutno smještena je na području općine Bosiljevo u Karlovačkoj županiji. Evidentirana je kao arheološki lokalitet na osnovu brojnih površinskih nalaza koji se mogu datirati od ranog brončanog doba, preko rimskog, pa sve do kasnosrednjovjekovnih razdoblja. Međutim, otkrićem željeznih rimskih ključeva i alatki, uz već ranije poznati nalaz srebrene fibule, s pravom se pretpostavilo postojanje rimske nekropole u špilji. Slijedom navedenog, u ožujku 2010. poduzela su se probna iskopavanja u vidu pet sondi na prostoru udaljenom oko sedamdesetak metara od ulaza u špilju, a na prijelazu ulazne dvorane u prvi kanal prema glavnoj dvorani. U sondama je nađeno svega desetak ulomaka keramičkih posuda iz rimskog razdoblja, nekoliko ulomaka ljudskih kostiju, te 29 posebnih nalaza (metalni i koštani predmeti). Među nalazima posebno se ističu 3 nalaza srebrenog i brončanog rimskog novca (korodirani i bit će determinirani nakon čišćenja i konzervacije koja je u tijeku), dvije koštane kockice za igru, šest željeznih ključeva, jedno željezno koplje, ulomci željeznih klinova, čavala, oštrice noža, zakovice s perforacijom na trnu, amorfni ulomci brončanog lima, jedna srcolika brončana kopča, brončana igla, željezne alatke (strugač – bradva, motika) i sl. Prikupljeni su i uzorci za C-14 analizu koji su datirali jednoslojni antički arheološki sloj u 270. AD godinu +/- 30 godina, odnosno kalibrirani datum (2sigma calibration) Cal AD 260 to 290 (Cal BP 1690 to 1660.). Dobiveni rezultat se u potpunosti podudara s datiranjem putem arheoloških nalaza, kako ove tako i ostalih nekropola u speleološkim objektima u razdoblje oko 270. S obzirom na mikro i makroarheološki kontekst, te nađene grobne priloge, s velikom sigurnošću možemo govoriti o postojanju još jedne rimske nekropole u špilji, vjerojatno iz treće četvrtine 3. st. posl. Kr. Kao i kod ostalih špilja, pokojnici su samo polagani na površinu, bez dodatnog ukopavanja, a zbog čestih kasnijih upotreba špilje, gotovo sve ljudske kosti su uništene. U svim svojim segmentima u arheološkom smislu špilja Đutno se uklapa u rijetka nalazišta ovakvog karaktera i predstavlja devijaciju u pogrebnom ritualu rimskog razdoblja. O mogućim razlozima takve devijacije u samo jednom vremenskom razdoblju (treća četvrtina 3. st. posl. Kr.) u više navrata se govorilo kod objave ostalih špilja. Iako za sada to nije moguće egzaktno i dokazati, najizglednija je pretpostavka o posljedicama epidemije kuge (tzv. Ciprijanova kuga) koja je poharala cijelo tadašnje rimsko carstvo i neupitno zahvatila i ove prostore. Na primjeru špilje Đutno, kao i drugih špilja u istom kontekstu rimskodobnih nekropola u spelelološkim objektima, vidjeli smo odraz sveobuhvatnih događanja u rimskom carstvu na jednom manjem, ali ne i manje vrijednom, lokalnom, području karlovačkog kraja.

Rad obrađuje dvije svetačke medaljice pronađene prilikom proširivanja groblja kod Crkve Velike Gospe u Župi Dubrovačkoj. Riječ je o Gospinim medaljicama, odnosno medaljicama Bezgrešnog začeća. Datiraju se u sredinu 19. st., odnosno nakon 1830 kada su harale epidemije kolere na području cijele Europe i šire. Po ikonografskom prikazu i natpisu s medaljica može se pretpostaviti da su izrađene u Parizu, a vezuje se uz Gospino ukazanje koje je doživjela Katarina Laboure.

Rad donosi nove, ažurirane, topografsko statističke podatke o lokalitetima sa stećcima na dubrovačkom području te rezultate arheoloških istraživanja lokaliteta Novakovo greblje u Čepikućama. Kroz navedena istraživanja utvrđeno je postojanje groblja sa stećcima u razdoblju od sredine 13. do u drugu polovinu 15. st., s tim da je isti položaj korišten kao groblje već u 8-9. st. Po okončanju arheoloških radova obavljena je konzervacija i restauracija svih stećaka.

U okviru međunarodne izložbe: Stazama stećaka, publiciran je popratni katalog koji obrađuje sam termin Stećci, njihovu rasprostranjenost, pripadnost, osnove oblikovno tipološke karakteristike i statistički podatci za dubrovačko područje. S obzirom na međunarodni karakter izložbe obrađeni su i detaljniji statistički podatci za Bosnu i Hercegovinu (Općina Ljubuški), Srbiju (Općina Prijepolje) i Crnu Goru (općina Pljevlja).

Arheološka istraživanja u Kamenskom kod Karlovca izvodila su se u sklopu obnove i sanacije Crkve Blažene Djevice Marije Snježne i pavlinskog samostana. Samostanski kompleks nalazi se na blago uzvišenom položaju nad okolnom ravnicom, neposredno uz rijeku Kupu. Takav strateško egzistencijalni položaj bio je pogodan za naseljavanje od prapovijesti do danas, što su pokazala i zaštitna arheološka istraživanja koja su obavljana 1997. i 1999- 2002. Utvrđeni su kulturni slojevi iz vremena starijeg i mlađeg željeznog doba, antike, kasnog srednjeg vijeka, te brojne faze iz vremena egzistiranja crkve i samostanskog kompleksa s pripadajućim grobljem. Ovdje će biti obrađeni i prezentirani nalazi koji pripadaju ostatcima željeznodobnog nizinskog naselja, kakvi su uglavnom smješteni uz riječne tokove, po mogućnosti u blizini njihovih zavoja, na blago povišenom području. Na taj način riječni tok ima fortifikacijsku i komunikacijsku funkciju.

Spila nad Procjepom, poznata i kao Brežica (Bognar i Curić, 1995), Špilja kod Nereznog dola (Hrvatsko biospeleološko društvo, kat. br. špilje 42/29), Spila na Brježini i Draganova spila, nalazi se na istočnoj granici Nacionalnog parka Mljet, na južnoj strani otoka iznad uvale Procjep, na padini Brježina na nadmorskoj visini od 210 m. Špilja je dobro poznata lokalnom stanovništvu i još je donedavno služila kao tor za stoku, na što upućuje i suhozid na ulazu te više pregradnih niskih suhozida unutar špilje. Ukupna je duljina špilje 35 m. Formirana je u jursko-krednim šećerastim dolomitima s ulošcima vapnenaca. Sudeći prema geološkoj karti (Husinec, 2002) nastala je duž rasjeda koji se pruža od Nereznog dola do uvale Brježina (ZJZ – ISI). Prema morfološkim obilježjima kanal je tipični freatski, o čemu svjedoče i vrtložni lonci na svodu. Ulaz je veličine oko 6 x 2 m i okrenut prema jugozapadu i morskoj obali. Objekt se morfološki može podijeliti na ulazni dio, koji je danas većinom suh i aktivan je samo u kišnom periodu, središnji suhi dio između dva suhozida te stražnji, hidrološki aktivniji dio sa špiljskim ukrasima. Špilja je djelomice zapunjena kvartarnim sedimentima koji se preliminarno istražuju od 2010. godine (Brajković et al. 2011 ; 2012). Prva istražna sonda, površine oko 5 m2, locirana je u ulaznom dijelu uz istočnu stijenu špilje. Debljina istraženih naslaga pod kojima je istaložena kalcificirana breča je 1 m. Druga sonda površine 6 m2, nalazi se u stražnjem dijelu, a pod naslagama debljine 1, 5 m izlučena je sigasta kora koja za sada nije probijana. Sedimenti se u obje sonde dijele na rahli površinski povijesni sloj poremećen antropogenim djelovanjem i bioturbacijama i dublji kompaktniji prapovijesni sedimentni kompleks. U sloju 1 prve sonde zanimljiv je nalaz zuba i dijela ljudske čeljusti (Homo sapiens sapiens), a u sloju 2 iste sonde, ulomci očnjaka mrkog medvjeda (Ursus arctos), koji danas ne obitava na našim otocima. U mnoštvu sakupljenih ostataka stoke dominiraju kosti i zubi kapro-ovina (Capra/Ovis), koji potvrđuju vrlo razvijeno stočarstvo od prapovijesti do danas. U starijim naslagama brojne kućice ogrca (Monodonta sp.) i priljepaka (Patella sp.), svjedoče o značajnoj ulozi marinske malakofaune u prehrani prapovijesnih stanovnika otoka. Sporadični nalazi ostatka morskih beskralješnjaka, riba, ptica i nekih kopnenih kralješnjaka, nisu od utjecaja pri rekonstrukcijama načina na koji su ljudi koristili špilju. Dublji slojevi, bogati arheološkim materijalom iz brončanog i bakrenog doba, svjedoče o korištenju špilje zadnjih 5500 godina. Iako su brojna vatrišta i ognjišta locirana u brončanodobnim naslagama stražnjeg dijela (druga istražna sonda), ulomci prapovijesnog posuđa podjednako su brojni i prisutni u obje sonde. Krhotine antičkog posuđa, brojnije u stražnjem dijelu upućuju na pretpostavku kako je dublji i mračniji dio špilje tijekom rimskog razdoblja korišten kao privremeno sklonište. Malobrojni ostaci materijalne kulture iz kasnog srednjeg vijeka nađeni većinom u prednjem dijelu ukazuju na povremene kratkotrajne boravke ljudi u ulaznom prostoru u koji dopire dnevna svjetlost. Spila nad Procjepom za sada je jedno od najstarijih arheoloških nalazišta na Mljetu.

Tijekom rekognosciranja terena na području Tuka, sjeverno od Ogulina, u okviru izrade Studije utjecaja na okoliš za potrebe gradnje autoceste Zagreb - Split, dionica Bosiljevo - Josipdol, pregledana je i špilja Zala. Ulomci srednjovjekovne i prapovijesne lončarije sakupljeni na površini ulazne dvorane špilje uvjetovali su provođenje probnih istraživanja. Iskopane su tri sonde koje su ukazale na korištenje špilje u gornjem paleolitiku, ranom i kasnom brončanom dobu, samim počecima starijeg željeznog doba, te u kasnom srednjem vijeku. Navedenim sondama utvrđeno je kako se život u prapovijesnim i srednjovjekovnim razdobljima odvijao u predulaznom prostoru špilje ali da je najintenzivniji u ulaznoj dvorani (sonda 1). Drugi dijelovi špilje koji su uglavnom bili plavni očigledno se nisu koristili u svakodnevnom životu (sonda 4 u južnom kanalu), osim eventualno za uzimanja vode. Nalazi materijalne kulture kao i ostatci životinja ukazuju na sporadično korištenje špilje, u prapovijesnim razdobljima kao povremenog staništa, a u kasnom srednjem vijeku vjerojatno kao zbjega ili okviru stočarske zajednice.

Preliminarna istraživanja Spile nad Procjepom u Nacionalnom parku «Mljet» nastavljena su tijekom 2011. godine. U probnoj Sondi I i II sakupljeno je više tisuća ostataka različitih morskih i kopnenih životinja, kao i veliki broj arheološkog materijala.

speleologija, špilje, rimske nekropole, pogrebni rituali, antički kamenolomi, klesarske radionice, urne, sarkofazi, zarazne bolesti, epidemije, kuga

Preliminarnim istraživanjima tijekom 2010. godine iskopavane su špiljske naslage u probnoj Sondi I na lokalitetu Spila nad Procjepom (otok Mljet). Više tisuća ostataka različitih morskih i kopnenih životinja preliminarno je anatomski i taksonomski određeno. Arheološki materijal ukazuje na korištenje špilje tijekom bakrenog, brončanog, antičkog i kasnosrednjovjekovnog razdoblja. Spila nad Procjepom izuzetno je važno prapovijesno nalazište na Mljetu, čija će daljnja istraživanja sigurno iznijeti nove spoznaje o nekadašnjoj fauni i paleookolišu, kao i brojnim aspektima i načinima života stanovnika otoka, osobito tijekom prapovijesnih razdoblja.

Tijekom rekognosciranja terena na području Tuka, sjeverno od Ogulina, za izradu Studije utjecaja na okoliš za potrebe gradnje autoceste Zagreb - Split, dionica Bosiljevo - Josipdol, pregledana je i špilja Zala. Ulomci srednjovjekovne i prapovijesne lončarije prikupljeni na površini ispred špilje i u samoj špilji uvjetovali su i provođenje zaštitinih istraživanja. Iskopane su tri sonde. U gornjim slojevima sonde na predšpiljskom prostoru prikupljeno je nešto srednjovjekovnih nalaza, dok je u donjem sloju pronađena prapovijesna lončarija i kućni lijep. Najveća koncentracija nalaza utvrđena je u sondi lociranoj u ulaznoj dvorani, u kojoj je određeno dvanaest stratigrafskih jedinica s trima kulturnim horizontima: rano željezno doba, kasno brončano doba i gornji paleolitik. Treća sonda u dubini špilje gotovo je u potpunosti sterilna. Nalazi materijalne kulture, kao i ostaci životinja, upućuju na periodično korištenje špilje, u prapovijesnim razdobljima kao povremeno stanište, a u kasnom srednjem vijeku vjerojatno kao zbjeg.

U radu se objavljuje kasnobrončanodobna ostava Siča/Lučica pronađena na Kordunu, nedaleko od Karlovca. Veći dio ostave pronađen je na sekundarnome mjestu, kamo je dospio iskopavanjem zemlje. S obzirom na to da je nalaz ostave zabilježen izvan konteksta naselja ili groblja, otvaraju se pitanja o svrsi takva načina deponiranja predmeta te uopće o fenomenu ostava i njihovim mogućim značenjima. Prema količinskom sastavu (287 predmeta)i tipološkim karakteristikama predmeta ostava se može pripisati velikim ostavama mješovitog sastava iz II. faze ostava sjeverne Hrvatske, odnosno pripada vremenu Br D/Ha A.

Špilje kao antički lokaliteti na području Hrvatske spominju se sporadično i uglavnom im nije pridavana veća važnost. Svi za sada poznati lokaliteti govore o špiljama u antici kao mjestu zbjega ili sezonskom staništu. Otkrićem ovih špilja uočena je neobična devijacija u sepulkralnom ritusu u doba antike. Naime, u inače uniformiranom rimskom svijetu, posebno u smislu sahranjivanja, po prvi put je zabilježeno sahranjivanje u špiljama.

Ovo se prethodno priopćenje odnosi samo na dionice koje prolaze kroz Liku, dakle od Male Kapele do Svetog Roka. Autocesta Zagreb-Split i problematika vezana uz nju u medijima je često spominjana. U stručnim, arheološkim krugovima s jedne strana ostala je na razini razgovora, a s druge strane na radu pojedinaca i njihovih ustanova. Treća strana- nečinjenje, dopustite i riječ nerad, predstavlja zasebnu kategoriju i ona nije predmet ovog priopćenja, već se ostavlja na savjest i stručnoj etici pojedinaca. Isto tako, neinformiranost i neupućenost o obavljenim radovima ne daje pravo nikome za stvaranje paušalnih sudova i zaključaka.

Umjetnički kontakti unutar jadranskog bazena postoje od starog vijeka, nastavljaju se tijekom sljedećih stoljeća, a vrlo su intenzivni i u 19. i 20. st. manifestirajući se različitim sponama. Poznato je talijansko porijeklo obitelji Bukovac tj. Fagioni, mladi Mato Celestin Medović odlazi u talijanske atelijere i tamo dobiva prve slikarske poduke, no umjetničke se veze u različitim oblicima kontinuirano nastavljaju i kasnije. Pojedini umjetnici dubrovačkog ishodišta školuju se na venecijanskoj Akademiji, poput Josipa Vučetića, te Frana Branka Angeli Radovanija, u Dubrovnik dolaze talijanski slikari – Vincenzo Faggiotto iz Venecije i kipari, poput amatera Giovannija Colonne, od kojih neki ostaju tek koliko je potrebno za izvedbu naručenih djela ili se tu trajno nastanjuju. Značajna talijanska populacija trajno naseljena u Dubrovniku također utječe i na domaće umjetnike, što nam ilustrira primjer mladog Marka Rašice i njegovih prvih slikarskih poduka dobivenih od Talijana, majstora Beppa, svestranog soboslikara. Po završetku školovanja Rašica će otići na putovanje u Italiju, svoj „grand tour“ koji je inspirativno djelovao na njegov dalji rad. Na studijska putovanja u Italiju odlaze i mlađi umjetnici, umjetnički stasali nakon II. svjetskog rata ; Antun Masle, Ivo Dulčić i Đuro Pulitika. No, primjer Josipa Colonne, arhitekta školovanog u Italiji gdje je realizirao svoj arhitektonski opus i slikara pripadnika dubrovačkog međuratnog kruga talentiranih suvremenih umjetnika prisutnog na brojnim izložbama u Italiji, što svoj cjelokupni slikarski opus oporučno ostavlja Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, govori o trajnoj povezanosti s Dubrovnikom, svojim umjetničkim ishodištem. Navedeni primjeri ilustriraju tek dio umjetničkih putanja i kretanja umjetnina između dvije jadranske obale ukazujući na nastavak davno uspostavljenih veza i u novije doba.

Na saboru u Saloni 533. g. utemeljene su tri nove biskupije, među njima se na prvom mjestu spominje ona "in Sarsentero". Velik broj autora je pokušao locirati sjedište ove biskupije, neki su to činili usputno, a dobar ih se dio i izravno pozabavio ovim problemom. Počevši od strogih odredaba Crkve u antičko doba u kojim se mjestima treba a u kojima zabranjuje postavljati biskupe, za koje saborski oci u tekstu obrazloženja izirčito kažu da su na njih osobito pazili, preko podataka koje nam donose drugi povijesni izvori i arheološki nalazi, kako s obzirom na sjedište biskupije tako i o naseljima čije se bazilike povjeravaju ovom biskupu, ovdje se predlaže i obrazlaže novo lociranje ove biskupije: u antičkom urbanom naselju u području današnjeg Stoca.

Ovim se prilogom, u svjetlu dosadašnjih istraživanja, problematiziraju sporna i nedovoljno rasvjetljena pitanja vezana uz najstariju crkvenu organizaciju na području Dubrovačko-neretvanske županije (Epitaurska, Sarsenterska, Naronitanska biskupija). U tom smislu sumarno su prezentirani i rezultati najnovijih dostignuća, posebice kad je u pitanju Sarsenterska biskupija, koju starija historiografija najčešće traži na imotskom, odnosno zapadnohercegovačkom području. Najnovija istraživanja pokazuju da ju se treba tražiti na istočnohercegovačkim prostorima te oko Stona na Pelješcu. Sve tri ove biskupije imale su presudnu ulogu u pokrštavanju novopridošlog slavensko-hrvatskog življa.