Search

U radu se analiziraju razlozi isključenja žena od vršenja porotničke službe u Istri u razdoblju druge austrijske uprave, među kojima se posebice ističe nepismenost.

U radu je prikazan državnopravni položaj i teritorijalni ustroj Istre kao austrijske pokrajine u razdoblju druge austrijske uprave.

Die grundlegende Eigenschaft Istriens in dieser Zeitperiode ist die ethnische, kulturelle und sprachliche Heterogenität seiner Bewohner. Istrien war eigentlich ein slawisches Land, denn mehr als 2/3 seiner Bevölkerung waren Slawen (das heißt Kroaten und Slowenen), die im Landesinnern lebten. Wegen schwacher Wirtschaftskraft und niedriger Zahl Gebildeter (der Alphabetisierungsgrad war gering als Folge der sozialen Unterentwicklung aber auch gezielter Staats- und Regionalpolitik) war die kroatische ethnische Mehrheit im gesellschaftlichen Leben unterprivilegiert und hatte keinen Einfluss auf die Behörden. Die Italiener bildeten die Minderheit der Bewohner Istriens, die meist in den kleinen Städten des westlichen Teils von Istrien konzentriert war. Diese Umstände haben zu Ungleichheit zwischen Kroaten und Italiener in Ausübung öffentlicher Gewalt auf Gemeinde- und Provinzialebene geführt, die weiter die politische, kulturelle, wirtschaftliche und bildungspolitische Unterdrückung der Kroaten bewirkte. Die politische und wirtschaftliche Dominanz des italienischen Elements spiegelte sich in der Struktur der istrischen Geschworenenbank wider und sie beeinflusste damit die Anwendung dieses Instituts in Istrien. Die nationale Struktur der Geschworenenbank beeinflusste direkt ihre sprachliche Struktur - das Grundproblem einer solchen Zusammensetzung der Geschworenenbank war die Unkenntnis der kroatischen Sprache – die Sprache der Mehrheitsbevölkerung, und damit auch die Sprache der meisten Angeklagten. Dieses Problem der Unkenntnis der kroatischen Sprache existierte nicht nur bei den Geschworenen, sondern auch bei den Richtern, Staatsanwälten und sogar Verteidigern. Die Praxis der Durchführung der Hauptverhandlung vor dem Geschworenengericht in Rovigno mit einem Dolmetscher dauerte bis zum Ende der Anwendung des Geschworeneninstituts in Istrien aufgrund der StPO 1873.

Autorica u radu analizira primjenu obustave porote koja je u Istru i Dalmaciju, kao dio austrijskog pravnog sustava, bila uvedena posebnim zakonom usvojenim istovremeno sa Zakonom o kaznenom postupku iz 1873. Obustava porote primjenjivala se u izvanrednom stanju, kada je to bilo potrebno radi osiguranja nepristranog i neovisnog suđenja, te se kao takva smatrala jednim od četiri pravna instrumenta kojima se upravljalo izvanrednim okolnostima. Pretpostavke za obustavu porote bile su postavljene vrlo općenito i elastično pa su vladi omogućile njezinu široku primjenu. Prva primjena obustave porote bila je 1882. na području okružnoga suda u Kotoru, u Dalmaciji, i trajala je do 1890. Obustava porote primjenjivala se tijekom osamdesetih godina 19. stoljeća radi suzbijanja anarhističke propagande. Najteži udarac porotnoj sudbenosti bio je nanesen tijekom Prvog svjetskog rata kada je vlada uredbama obustavila porotu za cjelokupni državni teritorij te je potom primjenom carskih uredbi iz nuždi obustavu produljivala sve do 1917.

The interwar Yugoslavia was characterised by variety in the organisation of the judiciary and law taken from the previous legal systems. Existence of six legal areas means that each legal area had its own legal sources, so regarding commercial law we can differentiate: Trade codes, customary trade laws and civil laws. Six Trade codes which were effective in Yugoslavia can be classified into two categories: 1) The French type which embraced Serbian and Montenegrin Trade codes modelled on the Code de commerce, and 2) The German type covering Austrian Trade Code, which is basically General German Trade Code of 1861, as well as the Croatian-Hungarian Code of 1875 following the Austrian model and the Bosnian- Herzegovinian Code of 1883 based on the Croatian-Hungarian Code. Unification and codification of commercial law started very early. The Unification board decided to follow the draft Trade code for Serbian kingdom of 1912, considering also regulations of the German Trade Code (1897), and the Austrian draft of Trade Code (1920). Result of this process was Trade Code of 1937, which was voted in the Assembly and then sanctioned by the King, but never came into force.

U radu se prikazuje i analizira zakonodavni okvir uređenja prostitucije na hrvatsko- slavonskom području u razdoblju važenja Kaznenog zakona o zločinima, prijestupima i prekršajima iz 1852. Obilježje promatranog razdoblja je reglementaristički stav zakonodavca prema prostituciji koja se tolerirala kao „nužno zlo“, koje je moralo biti pod strogim nadzorom kako bi se suzbila potencijalna društvena šteta. Mjesnom redarstvu pripadao je nadzor i odlučivanje o tome hoće li prostituciju proganjati ili će ju u pojedinim slučajevima tolerirati. S tom svrhom redarstvo je izdavalo posebne propise kojih su se prostitutke morale pridržavati, vodilo je o njima evidenciju i držalo ih je pod nadzorom znajući za njihov „bludni obrt“ te ih je podvrgavalo redovitim liječničkim pregledima. Zbog složenosti prostitucije kao društvene pojave i zbog njezinih brojnih implikacija, osim kaznenopravnim normama, na nju se nastojalo reagirati redarstvenim i zdravstvenim propisima.

Istovremeno s uvođenjem porote kao općeg instituta u Istru i Dalmaciju, kao dijelu austrijskog pravnog sustava, posebnim je zakonom bila predviđena mogućnost i njezine privremene obustave. Inicijativa za donošenje Zakona o privremenoj obustavi porotnih sudova od 23. svibnja 1873. potekla je od vladara koji je naložio tadašnjem ministru pravosuđa Juliusu Glaseru da u Zastupničkoj kući Carevinskog vijeća predloži nacrt takvog zakona. Pri obrazlaganju nacrta navedeno je kako radi opstanka instituta porote mora postojati sredstvo kojim će se sprječavati situacije u kojima će, umjesto prava i zakona, do izražaja doći politička, nacionalna i vjerska uvjerenja porotnika, čime porota zapravo gubi karakter pravne ustanove i postaje sredstvom političke zlouporabe. Djelatnost porotnih sudova mogla se ograničiti glede svih ili samo određenih vrsta kažnjivih djela na pojedinom području naredbom vlade i to najdulje na godinu dana, kada je to prema postojećim okolnostima bilo potrebno da se osigura neposredno i neovisno suđenje. Na zahtjev bilo kojeg doma Carevinskog vijeća, obustava se morala odmah ukinuti. Ako je na određenom području djelatnost porotnog suda bila naredbom obustavljena, ta se obustava nije mogla naredbenim putem ondje produljiti, niti prije početka sljedećih sjednica Carevinskog vijeća obnoviti. Do prve primjene zakona dolazi 1882. godine kada je vlada naredbom obustavila porotu za područje Okružnog suda u Kotoru, koji se tada nalazio u sastavu austrijske krunovine Dalmacije. Obustava se odnosila na sva kažnjiva djela iz nadležnosti porote i ostala je na snazi sve do 1890. Kao razloge za obustavu porote vlada je navela izvanredno visok postotak oslobađajućih pravorijeka koji su bili posljedica izloženosti porotnika prijetnjama od strane optuženikovih srodnika i prijatelja pa su porotnici iz straha donosili neutemeljene oslobađajuće porotničke pravorijeke. Na početku I. svjetskog rata vlada je naredbom obustavila djelovanje porotnih sudova u pogledu svih poroti doznačenih kažnjivih djela, najprije u Dalmaciji (25. srpnja 1914.) i to nakon što je izbio rat s Srbijom, zatim u područjima koja su graničila s Rusijom (Galicija i Lodomerien ; 31. srpnja 1914.) nakon izbijanja rata s Rusijom. Konačno, nakon što su u rat stupile Engleska i Francuska, vlada je obustavila porotu za cjelokupno državno područje, dakle u svim zemljama koje su bile zastupane u Carevinskom vijeću (29. kolovoza 1914.), s time da je naredbom bilo određeno da obustava vrijedi do kraja srpnja 1915. Prema tome, do obustave porote na području Istre prvi put će doći u kolovozu 1914. i to zbog izbijanja I. svjetskog rata.

Cilj rada je rekonstrukcija i analiza sudske prakse porotnog suđenja u Istri u razdoblju od 1874. do 1918. Njome se nastoji ukazati na osobitosti primjene instituta porote u Istri, a s obzirom na društvene, kulturne, ekonomske i političke okolnosti koje su prvenstveno bile uvjetovane njezinom heterogenom etničkom strukturom. Sastavni dio rada predstavlja i analiza nekih od najinteresantnijih sačuvanih podataka o predmetima raspravljanim pred porotom u Rovinju. Temeljem analize sudske prakse ustanovljeno je kako je čitavo ovo razdoblje primjene instituta porote u Istri, obilježila je politička i ekonomska dominacija talijanskog elementa koja se odrazila na nacionalnu strukturu istarske porote. Nacionalna struktura porote izravno se odražavala na njezinu jezičnu strukturu: osnovni problem sastava porote bilo je nepoznavanje hrvatskog jezika koji je bio jezik većine stanovništva, a time i većine optuženika, što je dovelo do apsurdne situacije da su se porotne rasprave redovito vodile posredstvom tumača, čime su se dovodila u pitanje načela usmenosti i neposrednosti glavne rasprave.

U Istru, kao dijelu austrijskoga pravnog sustava, porotno je suđenje uvedeno revolucionarne 1848. i to najprije samo za tiskovne delikte, u sklopu težnji za slobodom misli i izražavanja putem tiska, koji je predstavljao najprikladniji medij za širenje novih ideja i mobilizaciju političkih masa. Porotnim suđenjem htjelo se osigurati nepristrano i objektivno suđenje, koje se zbog nedostatnih jamstava sudačke neovisnosti nije moglo očekivati od profesionalnih sudaca. U radu se razmatraju tiskovne naredbe i zakoni doneseni tijekom 1848. i 1849. godine, kojima su regulirani sloboda tiska i porotna sudbenost. Na temelju analize zakonodavnog okvira, sudske prakse i istarskog novinstva u promatranom razdoblju, autorica je utvrdila kako uvođenje slobode tiska i porotnog suđenja za tiskovne delikte 1848./1849. za područje Istre nije imalo preveliko praktično značenje.

Cilj rada je prikaz normativnog okvira porotnog suđenja u Istri u razdoblju od 1873. do 1918., čija je podloga bio austrijski Zakon o kaznenom postupku iz 1873. Pri obradi teme korišteni su relevantni pravni propisi, strana i domaća literatura, službeni statistički zbornici, časopisi i novine iz promatranog razdoblja te dostupna arhivska građa Državnog arhiva u Pazinu. Temeljem analize normativnog okvira ustanovljeno je kako u pogledu uređenja postupka pred porotom, a u usporedbi s kratkotrajnim Zakonom o kaznenom postupku iz 1850., nije došlo do velikih promjena. One promjene koje su pak bile učinjene, ukazivale su na dvije temeljne tendencije zakonodavca: s jedne strane, omogućiti jaču sigurnost optuženika od nepravednih osuda, a s druge strane, poboljšati položaj porotnika koji su dobili mogućnost zahtijevati promjenu postavljenih pitanja te predlagati izvođenje pojedinih dokaza. Stoga je u radu naglasak stavljen na onim odredbama koje su predstavljale odstupanje od uređenja predviđenog ZKP-om 1850. Također, prikazana je primjena pojedinih zakonskih odredbi pred porotnim sudom u Rovinju. U radu je analiziran i Zakon o sastavljanju porotničkih imenika od 23. svibnja 1873., koji je predstavljao nadopunu ZKP-a 1873.

The authors approach the topic of editing and publishing primary legal-historical sources from the perspective of Croatian legal history as an academic discipline. Based on the earlier texts by Jakov Stipišić and Ivan Filipović, the first part of the text discusses several possible approaches towards the editing and publishing of documents, showing that critical intellectual activity is required already when the initial scope and mode of selecting and preparing the sources is decided upon. As a consequence, editing and publishing priorities are more or less directly connected to the particular interests and general methodological presumptions shared by the archivists, librarians and (legal) historians of a given society. The second part of the text – based on the works of Stjepan Antoljak, Zrinka Nikolić- Jakus, Mladen Ančić and personal insight – is thus dedicated to the most significant or illustrative (either in a positive or a negative way) source- editing and publishing projects on what is today the territory of the Republic of Croatia, in as much as some of them were influenced not only by strictly scientific, but also by political or ideological reasons. Pre-modern as well as modern and recent legal acts and other historical sources, including those typical of popular oral culture, are taken into account here. Finally, the authors reflect on the possible future of great editing projects, fearing that digitalization is only an incomplete answer to the precarious status of humanities and (historic) social sciences.

Die Pressefreiheit und die Geschworenengerichtsbarkeit wurden in Istrien als Teil des österreichischen Rechtssystems im Jahr 1848 eingeführt und zwar im Rahmen der liberalen Gesetzgebungsreform, die nach der Märzrevolution angetreten war. Die Geschworenengerichte wurden nur für die Pressedelikte zuständig. Das Pressegericht für den Raum Istriens hatte seinen Sitz in Triest, wo auch das Zentrum der Buchdruckerkunst dieser Provinz war. Da das Pressewesen Istriens im besprochenen Zeitraum unentwickelt war und am Anfang der 2. Hälfte des 19. Jh. in Istrien immer noch keine Druckerei aktiv war, die Forschung gezeigt hat, dass die Pressefreiheit und die Geschworenengerichtsbarkeit in dieser Zeitspanne nicht die gleiche Bedeutunug hatte wie in anderen wirtschaftlich entwickelten Teilen der Monarchie.

U radu se prikazuju i analiziraju odredbe Zakona o kaznenom postupku od 17. siječnja 1850. kojima je regulirana porotna sudbenost i koji se primjenjivao na području Istre, tadašnjem dijelu austrijskog pravnog sustava. Usprkos doista kratkotrajnoj primjeni ZKP-a 1850, njegovo značenje ogleda se u činjenici da je njime porota prvi put bila uvedena kao opći institut s nadležnošću za taksativno nabrojene političke i tiskovne delikte, kao i za zločine za koje je bila zaprijećena kazna od najmanje pet godina tamnice. Na prikaz i analizu normativnog okvira nadovezuje se rekonstrukcija i analiza sudske prakse porotnog suđenja u Istri. Time se nastoji upozoriti na osobitosti primjene instituta porote u Istri, i to s obzirom na društvene, kulturne, ekonomske i političke okolnosti koje su prvenstveno bile uvjetovane njezinom heterogenom etničkom strukturom.

Upon adopting the institution of jury from English Common Law, European continental legislation also took the view according to which jury service was reserved exclusively for men. The exclusion of women from jury service was also adopted by the Austrian legislator who explicitly prescribed male sex among the prerequisites for performing jury service. Legal theorists did not offer any explanation for such a decision, so it is most likely that it was due to the underestimating of women's intellect compared to men's, which was characteristic for this time period. Only with the expressing of demands for the introduction of jury service for women near the end of the nineteenth and beginning of the twentieth century did the opponents of these demands start to express arguments against the idea of female jurists. In this presentation I hope to compose a partial history of the construction of women as authoritative actors in the law. I shall seek to explain the reasons and arguments for the historical exclusion of women from juries. Also, this presentation will give a brief overview of the legal and social status of women in Istria, which has been in terms of legal regulation the same as in other Austrian lands. The emphasis will be placed on showing the reasons and opinions (expressed in legal literature and parliamentary debates) why women were considered incapable of performing jury service until the collapse of the Austro-Hungarian Monarchy.

U austrijski pravni sustav i Istru porotno je suđenje uvedeno 1848. te je, osim razdoblja 1852.-1869., bilo na snazi do konca Monarhije s nadležnošću za tiskovne delikte kao i za teške i političke delikte. Putem analize odgovarajućih propisa u disertaciji je prikazana organizacijska i procesna osnova porotnog suđenja u Istri. Posebna pažnja poklonjena je praksi porotnog suda pri okružnom sudu u Rovinju. Rekonstrukcija i analiza sudske prakse ukazuju na temeljna obilježja primjene ovog instituta i ovisnosti te prakse o društvenim i političkim okolnostima. Temeljna je postavka istraživanja da su karakteristične istarske društveno-političke prilike, kao što su heterogena nacionalna struktura te gospodarska i politička prevlast manjinske talijanske populacije, utjecale na primjenu porotnog suđenja u cijelini, ali i na neke posebne vidove porotne sudbenosti poput sastavljanja porote i vođenja porotnih rasprava na tzv. zemaljskom jeziku. Ujedno se postavlja pitanje u kojoj je mjeri uslijed takvih okolnosti bila zajamčena pravna zaštita slavenskom (hrvatsko-slovenskom) stanovništvu. Istraživanje predstavlja prvu cjelovitu studiju o porotnom suđenju u Istri te će znatno pospješiti razumijevanje razvoja prava i pravne svijesti kao i razumijevanje društvenih procesa na tom području. Disertacija bi trebala predstavljati i osnovu za usporedbu glede osobitosti Istre u austrijskom dijelu Monarhije, ali i posebnostima primjene instituta porote u hrvatskim zemljama.

Porotno sudovanje u austrijski pravni sustav uvedeno je u sklopu liberalnih zakonodavnih reformi te je bilo u primjeni i u austrijskoj pokrajini Istri. Nadležnost porotnih sudova obuhvaćala je teške i političke delikte te tiskovne delikte, koji su najčešće imali političku prirodu. Porota je bila sastavljena od običnih građana i donosila je obvezujuću odluku o krivnji. Analiza sudske prakse postupaka pred porotom u Istri trebala bi ukazati na to koja su politička djela najčešće procesuirana te kakve su bile odluke porote o krivnji. Rezultat bi upućivao na glavna obilježja kaznene politike u Istri glede političkih kaznenih djela.

Tiskovnim redom iz 1848. na područje austrijskih nasljednih zemalja uvedena je nadležnost porotnih sudova za tiskovne delikte. Kazneno postupovni red iz 1850. djelokrug porote je proširio na i na suđenje u svim težim zločinima i političkim deliktima, apotom je porota u razdoblju bachovog apsloutizma bila izričito ukinuta. zakonom o sudačkoj vlasti zajamčeno je bilo porotno suđenje za tiskovne te najteže i političke delikte. U skladu s time je porota bila uvedena posebnim zakonom 1869, ali za tiskovne delikte. Nakon čega je 1873. bio donesen austrijski Zakon o kaznenom postupku kojim jke nadležnost porotnih sudova obuhvaćala i zločine i prijestupe počinjene putem tiska kao i sve zločine za koje je bila predviđena kazna lišenja slobode preko 5 godina. Porotnu sudbenost na području Istre vršio je porotni sud ustrojen pri okružnom sudu u Rovinju.

U radu je prikazan život i znanstveni doprinos dr. Bertolda Eisnera, profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, kao Zagrepčanina kojega ne smijemo zaboraviti

U radu su prikazani povijest zgrade u kojoj se nalazi Pravni fakultet u Zagrebu, kao i povijest institucije Pravnog fakulteta kao najstarije institucije Sveučilišta u Zagrebu

The Croatian constitutional documents of 1848-1849 were part of the development of the modern constitutionalism and reflect some determinants. Respectibe Croatian documents were found in the archives and edited for publication. The web site present documents from all countries that have passed through such development. The Croatian documents supplemented with the introduction and commentary on English will be printed in the book, as expected in 2007.

U radu se razmatra institut miraza prema Općem građanskom zakoniku (OGZ-u) koji je stupio na snagu u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji 1853. godine. Na imovinske odnose bračnih drugova se primjenjivao modificirani dotalni sustav. Miraz je bio uređen unutar ugovornog bračnog imovinskog prava kao jedan od mogućih predmeta bračnih ugovora. Predstavljao je imovinu koju je supruga ili za nju netko drugi davao suprugu prilikom sklapanja braka kako bi mu se olakšali troškovi (onera matrimonii) koje je nosio bračni život. Cilj rada je utvrditi pravni položaj takve imovine za vrijeme i nakon prestanka braka te ustanoviti razliku prema drugim institutima koji su se vezali uz bračnoimovinski režim. Svrha ovog instituta, koja se mogla ispunjavati unutar patrijarhalnog društva, postala je protivna novim načelima društvenog uređenja, a osobito načelu ravnopravnosti spolova. Nakon prestanka primjene OGZ-a 1946. godine institut miraza prestaje biti dijelom pravnog sustava.

Začetak sustavne organizacije socijalne zaštite na hrvatsko-slavonskom području predstavljaju propisi kojima se uređivalo pravo zavičajnosti doneseni nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. Iako su tadašnji osnovni pružatelji socijalne skrbi prvenstveno vjerske i općinske zaklade s karitativnom ulogom i građanskopravno obvezane treće osobe, krajem 19. stoljeća brigu o siromasima i oboljelima preuzimaju općine i gradovi, a djelomično i država, skrbeći se o posebnim društvenim skupinama poput vojnika i službenika te njihovih obitelji. Promjenom državnog okvira nakon 1918. godine hrvatski su se prostori našli u ekonomski i zakonodavno slabije uređenoj zajednici. Načelne ustavne proklamacije implementirane su u socijalno zakonodavstvo Kraljevine SHS 1922. godine, no zbog opće gospodarske i političke krize ponovno jača socijalna uloga lokalnih jedinica te privatnih dobrotvornih društava.

Hrvatsko proljeće, pojam koji predstavlja buđenje nacionalnog pokreta u Hrvatskoj krajem 60-ih i početkom 70-ih godina kompleksan je i višeslojan skup događaja i aktera. Splet mnogih okolnosti dovelo je do ujedninjenja političara, studenata i inteligencije iz Hrvatske s ciljem liberalizacije Jugoslavije, politike „čistih računa“, poštenijih i ravnopravnijih odnosa kroz načelo federalizma.. Rad je koncipiran tako da u dva uvodna poglavlja predstavlja ideju jugoslavenstva te koji su sve problemi iz te ideje nastali. Nakon toga razrađuje se početak liberalizacije i demokratizacije Hrvatske unutar Federacije te se opisuju i analiziraju događaji poput donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Svibanjsko savjetovanje, 10. sjednica CK SKH, značenje Matice hrvatske i studenata u cijelom postupku liberalizacije itd. Središnja točka rada je vrhunac i slom „Hrvatskog proljeća“ te ustavne reforme na razini Fedracije i Socijalističke Republike Hrvatske, do kojih je došlo u cijelom procesu demokratizacije i liberalizacije.

U radu „Neovisnost odvjetništva na hrvatsko-slavonskom području 1852.-1941.“ nastoji se analizom pravnih izvora koji su uređivali odvjetništvo u navedenom vremenskom razdoblju, utvrditi na koji je način regulirano pitanje neovisnosti odvjetništva. Dva su zakonska akta koji su glavni predmet proučavanja. S jedne strane, Odvjetnički red iz 1852. godine donesen u doba Bachova apsolutizma, a s druge Zakon o advokatima iz 1929. donesen u Kraljevini SHS. Usporedbom odredbi tih dvaju zakona koji se odnose na: način imenovanja odvjetnika, mogućnost formiranja odvjetničkih komora, ovlasti tih komora kao i čitavim nizom drugih normi, može se odrediti u kojem su opsegu odvjetnici bili neovisni u obnašanju svojih dužnosti u različitim vremenskim okvirima. Na koncu se, analizom Zakonske odredbe o izmjeni zakona o advokatima iz 1941., prikazuje pravno uređenje odvjetništva u razdoblju Nezavisne države Hrvatske. Autor je radi sustavnije obrade teme, uz vremenski okvir kojim je vezana tema rada, samo u kratkim crtama naznačio nekoliko pravnih izvora koji su uređivali odvjetništvo na hrvatsko-slavonskom području do 1852. i nakon 1941. godine.

Slobodni kraljevski gradovi urbana su središta koja nastaju u razvijenom i kasnom srednjem vijeku kao posljedica stabilizacije političkog i gospodarskog života u kontinentalnoj Zapadnoj i Srednjoj Europi, a u hrvatskim zemljama na prostoru ondašnje Slavonije i Hrvatske.U ovom radu autor se osvrće na položaj slobodnih kraljevskih gradova u Slavoniji i Hrvatskoj u razdoblju od XIII. do XVI. stoljeća s naglaskom na slobodni kraljevski grad Gradec. U radu se obrađuje ustrojstvo i funkcioniranje grada temeljem izvornog privilegija Zlatne bule iz 1242. godine te se daju potrebni političko - pravni okviri koji su utjecali na nastanak i razvoj grada.

U radu je izloženo bračno pravo Kraljevine Hrvatske i Slavonije u građanskom razdoblju. Hrvatska je u 19. st. bila teritorijalno i politički razjedinjena unutar Habsburške/Austro-Ugarske Monarhije, te je bračno pravo ovisilo o odnosu Monarhije i Crkve i nije postojalo izvorno hrvatsko bračno zakonodavstvo. Crkva je bila ta koja je dala definiciju braka, odredila ga kao ugovor i uzdigla na sakrament. U zakonima koji su se odnosili na brak, država nije dirala u crkvenu definiciju braka, ali ga je odvojila od sakramenta, i uzela u obzir i pripadnike drugih vjeroispovijesti, priznavši braku svojstvo razrješivosti. Na području Hrvatske i Slavonije u primjeni je bilo austrijsko pravo, te pravo vjerske zajednice kojoj su pripadali bračni drugovi. Obuhvaćeni su izvori koji se odnose na rimokatoličku vjeroispovijest, od kojih su najvažnije bile dvije zbirke kanonskog prava, Corpus iuris canonici (1580.) i Codex iuris canonici (1917.) te dva dekreta, „Tametsi“ (1563.) i „Ne temere“ (1907.). Od državnih izvora važan je OGZ (1811.) iako se prema članku 3. patenta, kojim je uveden na područje Hrvatske i Slavonije 1852. godine, odredbe koje su se odnosile na valjanost sklopljenog braka, raspravu o nezakonitosti braka, rastavu od stola i postelje i razrješenje braka, nisu primjenjivale na pripadnike rimo-katoličke, grko-katoličke i istočno-pravoslavne vjeroispovijesti. Zatim, „Zakon za ženidbe katolika u carevini austrijskoj“ i „Naputak za duhovne sudove“ (1856.), u kojima je država staro crkveno pravo u posebnom konkretnom obliku formalno učinila državnim zakonom. Na području bračnog prava u Hrvatskoj nije došlo do bitnijih promjena ni nakon prestanka postojanja Kraljevine Hrvatske i Slavonije i ujedinjenja hrvatskih zemalja, te ulaska u jugoslavensku integraciju. Do promjene obilježja političkog i pravnog sustava došlo je nakon okončanja drugog svjetskog rata i stvaranja nove Jugoslavije, kada je Ustavom FNRJ odvojena crkva od države i donesen Osnovni zakon o braku (1946.), čime je završilo razdoblje obvezatnog crkvenog braka i uvedeno obvezatno zaključenje braka u građanskom obliku, iako su pripadnici vjerskih zajednica bili slobodni zaključiti ga i u crkvenom obliku.

Devetnaesto stoljeće predstavljalo je prekretnicu u preobrazbi tradicionalnog društva u moderno u svim segmentima života uključujući i pravni sustav. Pravni sustavi koji se izgrađuju s modernim zakonicima (građanskim i kaznenim) dijelom će promijeniti dotadašnji pravni položaj žena. Pitanje obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj nije, za razliku od europskog okruženja, bilo dijelom ženskog pokreta budući da društvene i gospodarske prilike nisu omogućavale njegovo organiziranje. No, neovisno o tome obrazovanje žena je bilo jedno od važnijih i zapravo jedino žensko pitanje za koje je hrvatsko društvo pokazalo značajniji interes. Tek provedbom terezijanskih reformi unutar Habsburške monarhije, koje su ujedno obuhvatile i naše krajeve možemo govoriti o pokušajima uspostave odgojno-obrazovnog sustava koji obuhvaća i žensku djecu. Imenovanjem Ivana Mažuranića za bana 1873. godine započinje reformsko razdoblje u Banskoj Hrvatskoj. Kako je Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. godine Banska Hrvatska stekla autonomiju na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave te pravosuđa, u tim su segmentima i započele reforme. Iako je naglasak bio na uređenju uprave i sudstva i pučko školstvo je za njegova banovanja doživjelo veliki napredak donošenjem Zakona ob ustroju pučkih školah i preparandijah (1874). Sedamdesetih godina započelo je jedno novo razdoblje u obrazovanju žena te se na lokalnoj razni počinje otvarati sve veći broj gradskih viših djevojačkih škola. Prva Viša djevojačka škola otvorena je 1868. godine u Zagrebu. 1892. godina označava prekretnicu srednjoškolskog obrazovanja djevojaka. Odlukom tadašnjeg predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidora Kršnjavog ukinuta je Viša djevojačka škola i preparandija te se otvaraju dvije nove institucije Privremeni ženski licej i Ženska stručna škola. Tipična ženska zanimanja 19. i početkom 20. stoljeća bila su zanimanja učiteljice i primalje i to iz jednostavnog razloga. Ženama onog vremena mogućnost školovanja bila je dostupna jedino na tim područjima. Upravo su učiteljice bile te koje su 1895. godine dekanu Filozofskog fakulteta uputile zahtjev za pohađanje predavanja onih predmeta koje su i same predavale u školama. 1901. godine izdano je Carsko rješenje Odjelu za bogoštovlje i nastavu, kojim je djevojkama dozvoljen upis na redoviti studij a 1918. Godine Vlada Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba je ženama dozvolila upis na Pravni fakultet. Iste su godine pristup predavanjima uz Pravni omogućili i Medicinski te Gospodarsko-šumarski fakultet. Tim činom zatvoreno je jedno razdoblje diskriminacije žena unutar srednjeg i visokog obrazovanja u Banskoj Hrvatskoj.

Plemenita općina turopoljska ili plemenita općina Turopolje reziduum je starog oblika organizacije života Hrvata kakvu poznajemo iz ranih početaka srednjeg vijeka, odnosno od dolaska Hrvata na ove prostore. Kao i u većini drugih zajednica toga doba i razine razvoja, vladale su silnice običajnog prava koje su brusile ispravnost svoje primjene na višestoljetnim navikama i stilu života Turopoljaca. Tek od 1225. g. i začetka plemenite općine turopoljske počinje povijest pisanih pravnih izvora Turopolja koje možemo pratiti kroz razvoj turopoljskog statuta. Običajno te potom i pisano pravo u pogledu nasljednog prava uređuje neke specifične pravne institute Turopolja, među kojima valja izdvojiti pobraćenje, praefectio i djevojačku četvrtinu. Izloženi zaključci o osnovnim obilježjima nasljednog prava Turopolja u srednjem vijeku pokazuju nam njegove osnovne smjernice, a to su homogenost plemenske zajednice koja u području nasljednog prava postoji kao svojevrsna proširena obitelj. U nedostatku bližih rođaka, nasljeđuje čitava zajednica koja onda snagom svih članova odlučuje o daljnjoj sudbini ostavine. Zajednica je ostavitelju još za života dala i mogućnost da takav razvoj situacije mortis causa izbjegne još za svoga života kroz institut adopcije, tj.pobraćenja. Što se tiče položaja žena u srednjovjekovnoj zajednici Turopoljaca, bez nekog lažnog idealizma možemo konstatirati da je bio težak, lošiji od položaja muškaraca, no opet bolji od položaja žena u primjerice Ugarskoj. To se najbolje vidi upravo po nasljednopravnim odredbama. Dok je u Ugarskoj žena nasljeđivala samo ako nije bilo muških zakonitih nasljednika, u iznosu četvrtine dok bi ostatak zemlje bio vraćen kralju, Turopoljci su redovito svojim kćerima ostavljali četvrtinu zemlje, doduše u kasnijim razdobljima uglavnom isplaćivane putem novca ili pokretnina. Stoga možemo zaključiti da, iako Turopolje ima zaista posebnu i jedinstvenu povijest, njegov pravni sustav ipak nije u potpunosti poseban, poznaju ga u sličnim formama i drugi narodi toga doba, a opet je dovoljno različit od ugarskog, i s današnjeg aspekta čak i demokratičniji i „pravedniji“, da bi bio predmet interesa pravnog istraživanja.

Cilj ovog rada je prikazati razvoj prava glasa na hrvatsko-slavonskom pravnom području od 1848. - 1941. godine. Struktura rada prati povijesna razdoblja koja su podijeljena s obzirom na promjene izbornog zakonodavstva. Sve do 1848. godine u Hrvatskoj je bilo staleško uređenje države, plemstvo je predstavljalo natio politica, a svi drugi nisu imali nikakva politička prava. Moderno hrvatsko izborno zakonodavstvo počinje 1848. godine donošenjem Izbornog zakona kojim je uveden predstavnički sustav, zasnovan na načelu reprezentacije. Kasniji izborni redovi, sve do 1870. godine su se temeljili na izbornom redu iz 1848. godine, jedino što su uveli još i porezni cenzus. Izborni red iz 1870. godine značajan je po tome što spominje zavičajnost kao jedan od uvjeta za stjecanje prava glasa. Izborni zakon iz 1881. godine nije vrijedio na području Vojne krajine, pa je 1888. godine donesen novi Izborni zakon koji je vrijedio za cijelo područje, uključujući i Vojnu krajinu. Zakonom iz 1910. godine uvedene su značajnije izmjene i veći pomaci. Najvažnije je uvođenje isključivo neposrednog načina glasovanja, za razliku od svih dotadašnjih koji su propisivali i posredan i neposredan način glasovanja. Tada je broj ljudi koji mogu glasati povećan sa 2% na 8%. Izborni zakon iz 1918. godine je također ušao u povijest hrvatskog izbornog zakonodavstva iako nikada nije primjenjivan u praksi. Prema vladinoj aproksimaciji postotak birača bi se povećao da su provedeni izbori za 150%. Raskidom državno-pravnih sveza s Autro-Ugarskom 1918. godine Trojedna kraljevina je kratko bila u sastavu Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca gdje je Zakonom o izboru poslanika za Ustavotvornu skupštinu i Vidovdanskim ustavom propisano pravo glasa. Slijedi razdoblje šestosiječanjske diktature kada je vladao apsolutizam i centralizam, pa je tek 1931. donesen Ustav, koji nazivamo oktroiranim, a bio je na snazi do 1941. godine. Izbori nisu provođeni na demokratski način, pravo glasa nije bilo niti opće, niti jednako, izborne jedinice su se prekrajale onako kako je to tadašnjim vlastima odgovaralo. Uredbom o Banovini Hrvatskoj, ponovo je uređeno pravo glasa, koje je trebalo biti opće, jednako i tajno, ali se izbori nisu nikada održali zbog političkih pritisaka i okolnosti. Na kraju je dan osvrt na razvoj prava glasa žena, s obzirom da je taj razvoj zaostajao za razvojem prava glasa muškaraca