Search

Motivacijski intervju (MI) je na dokazima temeljena, prema klijentu usmjerena, kolaborativna terapijska tehnika za povećanje motivacije za promjenu razrješenjem ambivalencije. MI je razvijen u području ovisnosti i prerastao je u široko korištenu bihevioralnu intervenciju. MI naglašava autonomiju, empatiju te uvažavanje vjerovanja i misli o promjeni pacijenta. Iako može biti samostalna intervencija, MI se koristi i za povećanje motivacije prije početka ili kod gubitka motivacije tijekom zdravstvenog tretmana. Istraživanja MI su primarno bila usmjerena na odraslu populaciju te studije učinkovitosti za mlađu populaciju fokusirane na adolescente i preadolescente, a ne djecu predškolske i školske dobi. Izostanak direktnih istraživanja na djeci mlađe dobi nastao je zbog zahtjeva za određenim stupnjem apstraktnog mišljenja za provođenje MI. Međutim, novija istraživanja pokazuju da je moguće prilagoditi MI teoriju i primjenu na jezik razumljiv i svrsishodan djeci. Korištenje MI materijala specifičnih za mlade s prikladnim i fleksibilnim adaptacijama aktivnosti omogućuje postizanje pozitivnih ishoda kod djece. Cilj je ovog rada prikazati glavne principe MI te suvremene spoznaje o razvojnoj primjerenosti i učinkovitosti MI u djece i adolescenata., Motivational interviewing (MI) is an evidenced-based, client-centered collaborative therapeutic method of enhancing motivation for change through the resolution of ambivalence. MI was developed in the field of addictions and has grown into a widely applied behavioural intervention. While it can be a stand-alone intervention, MI may also be used as a springboard for motivation before starting health treatment or to address dips in motivation throughout treatment. MI research have primarily centered on the study of adults, with studies of its effectiveness for youth and children focusing on adolescent and pre-adolescent youth rather than preschool or elementary aged children. The lack of direct study with young children was due to the requirement for some degree of abstract reasoning to conduct MI. However, recent evidence shows that it is possible to translate MI theory and practice into childfriendly language which is understandable and meaningful to younger children. Using MI-based materials specifically aimed at young people and making appropriate and flexible adaptations to the activities help to enable positive outcomes for the children. The purpose of this paper was to provide core principles of MI and the current knowledge on its developmental appropriateness and effectiveness for children and adolescents.

Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 10-20 % djece do 18 godina ima neki poremećaj mentalnog zdravlja, a 50 % psihijatrijskih bolesti razvije se i progredira već u vrijeme djetinjstva i adolescencije. SZO preporuča provođenje javnozdravstvenih edukativnih aktivnosti, programa rane detekcije i intervencije te unaprjeđenje kvalitete zdravstvene skrbi za djecu s mentalnim poremećajima sa ciljem povećanja prevalencije liječenih, smanjenja latencije od početka poremećaja do početka liječenja i unaprjeđenja kvalitete života djece i njihovih obitelji. Poremećaji mentalnog zdravlja djece i mladih zbog visoke prevalencije, značajnog morbiditeta i mortaliteta te mogućnosti liječenja temeljenih na dokazima zadovoljavaju kriterije za provođenje probira. Sveobuhvatni probir prvi je korak u ranoj intervenciji za probleme mentalnog zdravlja djece i adolescenata. Cilj ovog rada je prikazati provedbu i rezultate probnog projekta „Probir i rana detekcija psihičkih odstupanja/ poremećaja kod djece u predškolskim ustanovama i adolescenata u osnovnim školama grada Zagreba“ koji je proveden tijekom 2016. godine.

Dječja depresija je heterogeni poremećaj s različitim kliničkim manifestacijama. De - presiju, kao i ostale psihičke poremećaje u djetinjstvu i adolescenciji nužno je promatrati u kontekstu maturacijskih i razvojnih procesa. U kliničkoj slici prisutne su dobno uvjetovane specifičnosti, uz češće iritabilno raspoloženje, somatizacije, odstupanja u ponašanju, agre - siju, hiperaktivnost, školski neuspjeh, konzumiranje droga i alkohola. Rana identifikacija i efikasan tretman nužni su kako bi se smanjio negativan utjecaj depresije na socijalno, obra - zovno i obiteljsko funkcioniranje mladih, rizik za suicida, zlouporabu psihoaktivnih tvari i perzistiranje depresivnih poremećaja u odrasloj dobi. U radu su prikazane karakteristične manifestacije depresije obzirom na dob djece i različite kliničke slike u djece i adolescenata.

Pediatric mental health emergencies constitute a large and growing segment of child and adolescent mental health care. Children and adolescents who present with acute mental health complaints require a concise yet systematic assessment to determine if the young person is suffering from an acute psychiatric disorder versus a mental health problem which presents with a crisis. Acute medical complications emanating from the mental health problem and acute medical conditions causing mental health emergencies need to be ruled out before the urgent mental health assessment can proceed. The emergency department (ED) needs to provide triage, diagnosis, stabilization, initial management, and treatment and referral for a broad spectrum of mental health emergencies, working within a mental health infrastructure in crisis. Assessment and treatment of acute psychiatric emergencies in children and adolescents in the ED require a multidisciplinary team approach consisting ideally of a child psychiatrist, crisis worker or social worker, nursing staff, and an ED physician. The primary goal of an urgent psychiatric assessment in the ED is to determine the safety risk of the patient and if a higher level of care is needed, such as referral to a psychiatric inpatient unit, crisis unit/step-up unit, or urgent mental health outpatient clinic.

Pojam usredotočena svjesnost (engl. mindfulness) odnosi se na stanje svijesti s pažnjom usmjerenom prema vlastitim iskustvima (tjelesne senzacije, misli, osjećaji) ili prema okolini u sadašnjem trenutku sa stavom neprosuđivanja i prihvaćanja. Iako je usredotočena svjesnost prisutna u tradiciji meditacije religija Istoka i Zapada već više od 2500 godina, terapije bazirane na usredotočenoj svjesnosti (engl. mindfulness based therapy – MBT) uvedene su u suvremenu medicinsku primjenu tek krajem 1970-tih godina. MBT uključuju različite tehnike i intervencije od sjedeće meditacije, vježbi disanja, do meditacije pokreta i primjene usredotočene svjesnosti u svakodnevnom životu i aktivnostima. Istraživanja potvrđuju da MBT imaju pozitivne učinke kod mentalnih poremećaja kao što su depresija, anksiozni poremećaji, poremećaji hranjenja, ovisnosti u odraslih te djece i adolescenata, iako je kod djece i mladih učinak nešto manji nego kod odraslih. MBT dovode i do poboljšanja depresivnih simptoma, anksioznosti, stresa i kvalitete života u bolesnika s malignim i kardiovaskularnim bolestima, kroničnom boli, kroničnim somatskim bolestima. Usredotočena svjesnost smanjuje stres kod odraslih i djece, te je korisna i u prevenciji mentalnog zdravlja (škole, obrazovanje, roditeljstvo, radna mjesta, trudnoća, zatvori), jer poučavanje kako se nositi s frustrativnim situacijama primjenjujući tehnike usredotočene svjesnosti pomaže u suočavanju sa stresom u sadašnjem i budućem životu.

Pojam sekundarna traumatizacija obuhvaća različite psihopatološke simptome koji se javljaju u osoba koje žive uz pojedinca koji je doživio traumu i boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Ratni PTSP naročito negativno utječe na funkcioniranje i odnose u obiteljima veterana, a simptomi izbjegavanja, povlačenja, iritabilnosti, hostilnosti i agresivnosti u okviru ratnog PTSP-a su odgovorni za nastanak simptoma u članova obitelji. Djeca ratnih veterana oboljelih od PTSP-a imaju oko dva puta veći rizik za razvoj psihopatoloških simptoma u odnosu na djecu veterana bez PTSP-a te mogu iskazivati probleme u jednom ili više područja funkcioniranja uključujući simptome somatizacije, depresije, anksioznosti, hiperaktivnosti, slabe socijalizacije, delinkventnog ponašanja, agresije, školskog neuspjeha i PTSP-a. Psihopatološki simptomi u djece veterana oboljelih od PTSP-a nastaju kao rezultat interakcije različitih bioloških, psiholoških i okolinskih čimbenika, pri čemu naročito značajnu ulogu imaju obiteljska disfunkcija i neadekvatni oblici roditeljskog ponašanja oba roditelja. U liječenju psihičkih smetnji djece veterana s PTSP-om potrebno je primjenjivati individualizirani (klinička slika, težina poremećaja, stupanj disfunkcionalnosti, prisutnost rizičnih i protektivnih čimbenika u djeteta, roditelja i obitelji), multidisciplinaran (psihijatar, psiholog, defektolog, radni terapeut, socijalni radnik) i multimodalan pristup (individualna psihoterapija, obiteljska terapija, medikamentna terapija).