Search

Struktura proizvodnje znanja o nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti, kao opravdanog istinitog vjerovanja u pitanjima od egzistencijalnog značaja društava, država i globalnog političkog poretka, predstavlja legitiman predmet istraživanja utemeljenog na socijalnoepistemološkom i sociološkom pristupu. Polazeći od sociologizirane javnopolitičke tematizacije režima znanja u političkoj ekonomiji i ekonomskoj politici, u ovome su radu teorijski ocrtani režimi sigurnosnog znanja. Ponajprije u odnosu na konstelaciju istraživačkih organizacija u tom području javnih politika, proizvodnja sigurnosnog znanja nije obilježena varijabilnim utjecajem akademskih, zagovaračkih, stranačkih i državnih organizacija već dominantno državnih, poludržavnih i nadasve uz državu vezanih aktera. Od potonjih se ističu obavještajne službe s obzirom na to da je znanje temeljem kojeg kreatori politika i donositelji odluka u sigurnosnoj politici postupaju često skriveno i nedostupno javnosti te stoga nije podložno demokratskim procedurama i javnom mnijenju. Sigurnosni se režimi znanja, zbog središnjeg mjesta obavještajnog djelovanja, znanja i organizacija u području sigurnosti, shvaćaju kao režimi obavještajnog znanja. Zaključno se rekapituliraju glavni nalazi rada te predlažu pitanja za buduća istraživanja režima sigurnosnog znanja., The structure of knowledge production on national and international security, as a justified true belief in matters of existential importance for societies, states and the global political order, represents a legitimate subject of research based on a social epistemological and sociological approach. Starting from the sociological public policy thematization of knowledge regimes in political economy and economic policy, security knowledge regimes are theoretically outlined in this paper. Primarily in relation to the constellation of research organizations in this public policy area , the production of security knowledge is not characterized by the variable influence of academic, advocacy, party and state organizations, but dominantly by state, semi-state and above all state-related actors. Of the latter, the intelligence services stand out, given that the knowledge on the basis of which policymakers and decision-makers in security policy act is often hidden and inaccessible to the public, and is therefore not subject to democratic procedures and public opinion. Security knowledge regimes are understood as intelligence knowledge regimes due to the centrality of intelligence activities, knowledge and organizations in the field of security. In conclusion, the main findings of the paper are recapitulated and paths for future research into the security knowledge regime are suggested.

Since 2017, Croatia has been providing a new housing subsidy programme covering up to 50% of a monthly loan annuity for the first four years of a mortgage up to 100.000 EUR. Although the subsidy is not limited to first-time buyers, the target group is those under 45. Recent economic evidence points to this policy having increased housing prices while being ineffective at raising the homeownership rate. This paper uses a political economy lens to contextualise this subsidy within contemporary changes in the Croatian housing system and, more broadly, social policy. Our objective is to mobilise evidence from economics, sociology, and political science to address the role of housing in the reformulation of social policy in the Croatian transition. We ask the question: How does this subsidy position the Croatian housing system within the national growth strategy and social policy provision? We argue that this policy reinforces a shift towards financialised growth and pursues the privatization of the welfare state through familist and middle households capturing of public funds. Our research draws from semi-structured interviews with relevant stakeholders: civil servants, private financiers, and politicians ; secondary data from European and national sources ; and critical analysis of parliamentary minutes and policy documents. Finally, we distinguish this subsidy as a new stage in the restructuring of housing policy toward ‘selected investment’ along income and household composition lines.

Biographical literature on key historical figures of Communism published in the last several decades offers an interesting base for exploring the theory, movement and political track record of the doctrine itself. To do so this paper will be focusing on the seemingly secondary issue of counterintelligence. By delving into various biographies written on Marx, Lenin, Stalin and Mao and consulting other contemporary historical works that emphasize the role of secret/security intelligence in political history, the intention of this paper is to highlight the relationship between the 19th century Marxist-backed Communist ideology and the 20th century state terrorism of Marxist-Leninist one-party states. The derived explanation of a “counterintelligence history of Communism” is based on a causal chain that stretches from conspiratorial political activism of Marx, Lenin’s reinvention of Jacobin state terrorism and Stalin’s despotism to Mao’s wrongful misappropriation of mass counterintelligence. The covert origins of Marxist illegal political movements and parties, as well as their founders, are hereby proven to be essential building blocks of future Communist regimes and their consequential usage of counterintelligence and the power of security services used for political control. Although the paper is based on well informed secondary sources, the new intelligence perspective that it puts forth may serve as a guidepost for further detailed research., Biografska djela o najutjecajnijim povijesnim figurama komunizma objavljena u proteklih nekoliko desetljeća pružaju zanimljivu podlogu za istraživanje komunizma kao ideologije, pokreta i vladajućeg političkog sustava. S tom svrhom fokus ovog članka počiva na naoko sekundarnom problemu protuobavještajnog djelovanja. Proučavanjem različitih biografija Marxa, Lenjina, Staljina i Mao Ce-tunga te konzultirajući druge radove iz suvremene povijesti koji naglašavaju ulogu tajnog / sigurnosnog i obavještajnog djelovanja u političkoj povijesti, namjera ovog članka jest isticanje veze između komunizma kao ideologije utemeljene na devetnaestostoljetnom marksizmu i državnog terorizma onih država u kojima je bio uspostavljen jednopartijski sustav na čelu s komunističkom partijom. Izneseno tumačenje „protuobavještajne povijesti komunizma” temelji se na uzročnom lancu koji seže od Marxovog zavjereničkog političkog aktivizma, preko Lenjinovog ponovnog otkrića jakobinskog državnog terora i Staljinovog totalitarnog režima do Maovog pogrešnog korištenja i zloporabe masovnog protuobavještajnog djelovanja. Skriveno porijeklo političkih pokreta i stranaka nadahnutih marksizmom, uglavnom ilegalnih, kao i njihovih osnivača i vođa, ovime se pokazuje kao ključni formativni blok budućih komunističkih režima te njihove posljedične uporabe protuobavještajnog djelovanja i moćnih sigurnosnih službi u svrhu političke kontrole. Iako je članak baziran na dobro informiranim sekundarnim izvorima, nova obavještajna perspektiva koju ističe može poslužiti kao putokaz za buduća detaljnija istraživanja.

Europeizacija stambenih politika samostalno je i u sklopu šire europske socijalne politike bila od marginalnog istraživačkog značaja u korpusu stambenih studija i socijalne politike zbog načelnog i stvarnog neuplitanja EU-a u stambene politike država članica. Stambena politika u nadležnosti je država članica EU-a, pa je stoga nužno višedimenzionalno mjeriti europsku integraciju u ovom području. U ovom su radu analizirani utjecaji europeizacije kroz mehanizme europske integracije temeljem uvida iz dviju postsocijalističkih država članica EU-a – Slovenije i Hrvatske. Zaključnom se raspravom ukazuje na europeizacijski deficit u stambenom području kada je riječ o Hrvatskoj u odnosu na Sloveniju. Konačno, predlaže se proširenje analize na veći broj postsocijalističkih država članica EU-a te se stoga ovaj rad stavlja u službu poticanja daljnjeg istraživanja teme., Europeanization of housing piolicies was, separately as well as a part of wider European social policy, of marginal research importance in housing studies because of non-interference of EU in member states' domestic housing policies. Responsibility for housing policies lies at the level of EU member states and therefore it is necessary to study European integration in this area multidimensionally. Europeanization impacts related to housing policies are comparatively analysed by using integration mechanisms approach on two post-socialist EU member states: Slovenia and Croatia. Concluding discussion is focused on pointing out the Europeanization deficit in the housing area when Croatia is concerned, in relation to Slovenia. Finally, country sample enlargement is advised by including other cases of post-socialist EU member states dealing with European policy impulses in housing area, which puts this paper in service of further housing policy research.

Stambene politike u postsocijalističkim državama nakon 1989. prošle su kroz procese liberalizacije koji su se manifestirali u obliku tržišno- orijentiranih tranzicijskih procesa čemu se kasnije pridružuje proces financijalizacije stanovanja te procesi pozitivne, negativne i kognitivno-uokviravajuće europeizacije. Korištenjem kvalitativne komparativne metode, divergencija i konvergencija stambenih politika u Češkoj, Sloveniji i Hrvatskoj istražene su kroz razdoblje 1990.-2015. prema dvije široko konceptualizirane dimenzije stambenih sustava (stambeni statusi i stambena opskrba) te dva tipa modernizacije stambenih politika (liberalizacija i europeizacija) koji također korespondiraju podrazdobljima u kojima su utjecaji vidljivi (1990.-2004./2013., 2004./2013.-2015.). Kauzalne hipoteze za buduća kvantitativna komparativna istraživanja na većem broju slučajeva formirane su temeljem učinaka modernizacije vidljivih iz rezultata komparativne analize i vezivanjem istih uz teorijski izlučene čimbenike korištenjem cs/QCA metode.

Political and economic transformations of early 1990s in post-socialist countries of Europe had long-term impacts on housing policies and urban development, mostly through housing policy retrenchment and the dissolution of socialist urban planning. Reformed state and local institutional capacities in Croatia soon after 1990 became obsolete due to privatization, marketization and fiscal austerity measures implemented. Instead, actors of a newly formed private sector – mostly speculators and members of the new entrepreneurial class – acquired power in housing policy through lobbying and clientelist relationships with political elites during prolonged transition. For post-socialist countries, EU accession represented an unique chance in the 2000s when it came to general improvement of housing policy instruments by aligning them with EU development goals via Europeanization processes notwithstanding compliance with subsidiarity principle in the housing area. Concrete effects of Europeanization processes and mechanisms are yet to be seen in Croatian housing policy because of a rather late EU accession. Goal of this paper is to critically analyse main housing policy problems and challenges of Croatian cities in pre-crisis and post-crisis periods, with a special focus on prevalent quantitative and qualitative housing issues in the post-socialist urban development context.

Od osnutka znanstvenog časopisa Polemos, opus dostiže ukupno 21 svezak, odnosno 42 broja u razdoblju 1998–2018. Izvornom bibliografijom je obuhvaćeno razdoblje 1998–2013. u kojem izlazi 15 svezaka (I-XV) u 30 brojeva (1-30). Vodeći se dosadašnjim primjerom dobre prakse i u želji za ostvarivanjem kontinuiteta u izradi budućih bibliografskih jedinica, ova bibliografija predstavlja petogodišnju dopunu za razdoblje 2013–2018. koja uključuje pet svezaka (XVI-XXI) i 12 brojeva (31-42). Izvornost nove verzije očituje se u djelomično izmijenjenoj klasifikaciji znanstvenih radova prema kojoj se prethodna priopćenja svrstavaju u znanstvene radove te uvodnim napomenama o povijesti, karakteru i specifičnostima časopisa. Tijekom dva desetljeća izdavanja časopisa objavljeno je ukupno 388 radova. Prema novoj klasifikaciji, brojčano ponovno prevladavaju znanstveni radovi (135 – 34,8%), a zatim redom prema najmanjem udjelu učestvuju recenzije/prilozi (105 – 27%), ostali prilozi i/ili radovi (57 – 14,7%), stručni radovi (54 – 13,9%) te studentski radovi (37 – 9,6%). U objavljivanju je ukupno sudjelovalo 268 autora s domaćih i stranih sveučilišta te iz raznih drugih institucija, organizacija i stručnih miljea. Znanstveni su radovi dodatno podijeljeni na izvorne znanstvene radove, pregledne radove i prethodna priopćenja, dok „ostale radove“ čine izlaganja sa skupova, prijevodi, vijesti, kratka priopćenja te različita razmatranja., From the foundation of scientific journal Polemos, body of work reaches 21 volumes, or 42 issues in total for the period 1998-2018. The original bibliography encompasses 1998-2013 period during which 15 volumes (I-XV), or 30 issues (1-30) appeared. By being led with a former good practice example, and wanting to establish continuity in future writing of bibliographic units, this bibliography represents a five-year amendment for the 2013-2018 period which includes five volumes (XVI-XXI) and 12 issues (31-42). Originality of the new version is represented by a partially amended classification of scientific papers that includes preliminary communications into scientific papers and introductory remarks on the magazine’s history, character and specificities. During two decades of publication, 388 papers have been published in total. Following the new classification, scientific papers are again the most numerous (135 – 34,8%), which are then followed in the order towards the smallest number by reviews/contributions (105 – 27%), other contributions and/or papers (57 – 14,7%), professional papers (54 – 13,9%), and student papers (37 – 9,6%). 268 different authors in total affiliated with domestic and foreign universities as well as other institutions, organizations and professional milieus were involved in publication. Scientific papers are further divided on original scientific and review articles and preliminary communications while “other papers” consist of conference papers, translations, news, short releases and various considerations.

Koncept nenamjeravanih posljedica Roberta K. Mertona (1936) podrazumijeva posljedice koje nisu predviđene od strane djelujućeg aktera, a rezultiraju iz uzajamnog odnosa djelovanja i objektivne situacije. Ovaj koncept bit će upotrijebljen za interpretaciju posljedica tranzicije u području stanovanja i to na temelju trećeg od pet izvornih tipova uzroka: neposrednih/ kratkoročnih interesa. Tranzicija stambenih sustava bivših socijalističkih država s početka 1990-ih uključivala je tri međusobno povezana procesa pod vodstvom države: privatizaciju i denacionalizaciju „društvenih stanova“ ; stvaranje stambenih tržišta vlasništva i najma ; te decentralizaciju stambene politike. Na taj su način stambeni sustavi postsocijalističkih država trebali žurno konvergirati sustavima razvijenih liberalno-demokratskih država povećanjem broja vlasnika stanova, ustrojem funkcionalnog i e kasnog stambenog tržišta te povećanjem e kasnosti stambene regulacije lokalnih vlasti sa svrhom pomoći najpotrebitijim kućanstvima u stambenom zbrinjavanju. Posredstvom različitih institucionalno-kontekstualnih čimbenika (korupcija, klijentelizam, društvena kriza) prisutnih u tranzicijskim državama, ova tri procesa generirala su nenamjeravane posljedice: dominaciju vlasnika stanova u strukturi stambenih statusa i fenomen „imovinski bogatih, a dohodovno siromašnih“ kućanstava ; dominaciju tržišno orijentirane stambene opskrbe uz povećanje cijena stanova i troškova stanovanja ; te demontažu nacionalne stambene politike. Nove oblike društvenih nejednakosti koji proizlaze iz ovih triju posljedica može se kolektivno nazvati stambene nejednakosti, a javljaju se u sljedećim oblicima u Hrvatskoj: Nejednakost stambenih statusa – za razliku od uobičajenih oblika društvene nejednakosti poput nejednakih dohodaka od rada i kapitala, te politički uvjetovanih nejednakosti u socijalističkom razdoblju, nove stambene nejednakosti posredstvom privatizacije stanova u društvenom vlasništvu su u prvom redu određene rascjepom između vlasnika i ne-vlasnika. Natprosječni udio vlasnika stanova u strukturi stambenih statusa (88, 9% - 2011.) čini hrvatsko društvo „super-vlasničkim“. Ostatak kućanstava se nalazi u mnogo nepovoljnijem statusu na rubu socijalne isključenosti: zaštićeni najmoprimci, ilegalni najmoprimci („podstanari“), marginalizirane skupine, NKV radnici, osobe koje stanuju s rodbinom, radni migranti (relacija selo-grad). Također, obilježje koje hrvatski tranzicijski stambeni sustav dijeli s familističkim sustavima južnoeuropskih država je kulturološki uvjetovano vrednovanje stambene nekretnine kao obiteljskog (nasljednog) bogatstva. Može se ustvrditi da će ubuduće u Hrvatskoj biti prisutna stambena nejednakost inicijalno proizvedena privatizacijom jer se stambeno bogatstvo nasljeđuje čime se međugeneracijski reproduciraju nejednakosti. Nejednakost priuštivosti stanovanja – nejednakost priuštivosti je oblik stambene nejednakosti koji uglavnom proizlazi iz dohotka kućanstva ali je umnogome određena visokim cijenama nekretnina i najamnina uslijed velikog nesrazmjera stambenih statusa te nepostojanjem adekvatnog državnog intervencionizma: nacionalne stambene politike, posebice politike socijalnog stanovanja. Nepriuštivost stanovanja redovito podrazumijeva stambenu deprivaciju, patološke obiteljske procese te nemogućnost ostvarenja socijalnih prava i generiranja stambene štednje. Ovaj rad predstavlja problemsku podlogu za buduća istraživanja potencijala modernizacije stambenog sustava u Republici Hrvatskoj kroz implementaciju dosega integriranog održivog urbanog razvoja. Mogućnosti modernizacije stambene politike u smjeru smanjenja stambenih nejednakosti bit će sažeto prikazane na temelju dvaju studija slučaja socijalnih inovacija iz Zagreba: programa javnog najamnog stanovanja u Novom Jelkovcu te izazova obnove programa stambenog zbrinjavanja za znanstvene novake u Borovju.

Conventional means and approaches for tackling housing problems, such as mass housing developed in Europe after World War II, proved outdated, ineffectual and counterproductive in times when austerity prevails as a policy in EU. In that sense, there exists a permanent demand for innovations. Housing innovations as social innovations in the field of housing are indispensable instruments of EU-promoted concept of integrated sustainable urban development. Yet, housing innovations have to be economically, socially, ecologically and politically sustainable themselves in order for them to serve their purpose(s). If any or a combination of housing innovations’ sustainability conditions is missing, regeneration is needed. Affordable housing programme for young academics from Croatia’s capital, Zagreb, as a housing innovation intended for meeting basic needs and enhancing academics’ quality of life, is presented as a good case for regeneration in this work-in-progress paper, since it has become unsustainable and requires policy measures for its regeneration.

Prikaz knjige

Bespilotna letjelica je zrakoplov bez posade, koji može biti kontroliran od strane pilota sa tla ili letjeti autonomno, odnosno prema unaprijed programiranom planu leta. Sve više se koriste u civilne svrhe od strane raznih kompanija, a ne samo u vojne svrhe kao do sada. Kako bi se omogućio pravilan razvoj industrije mora postojati pravna regulacija. Regulacija se razlikuje od države do države, pa zbog razlika u regulaciji nastaju problemi. Iz navedenog proizlazi zaključak da bi regulaciju trebalo što više uskladiti kako bi se omogućilo širenje industrije bespilotnih zrakoplova.

Housing tenure structure in transitional countries is the result of privatisation of state owned housing stock in the beginning of the 1990s and recent housing policies which were supporting the homeowner concept. Also, a recent housing study gives the evidence how it is clear that an emphasis on housing as capital has led to a great rise in ownership levels and rising prices and, following the crisis, to a slump in investment in European cities. There is evidence how housing consumption of certain social groups has suffered, leading to deterioration in quality and sometimes even the loss of homes. The problems are especially evident in the Mediterranean and transitional regime cities and therefore appear hard to solve with existing, traditional policy instruments. This is why there is a need to focus on social innovation and policy learning, utilizing the links of housing to other fields of welfare more systematically. Public rental housing programme comes like innovation to meet pressing housing needs. In the city of Zagreb, Croatia, it has been created to meet the needs of young families with children who are not eligible for residual social renting housing and can’t afford housing loans to buy appropriate flat. Private renting housing market in cities is a fate for majority of young families renting small and expensive housing units, mostly without contract and, being sub-tenants and almost socially excluded people. This paper deals with the analysis of this housing (social) innovation. A part of the analysis relates to the housing situation - the framework of housing innovation – in the city of Zagreb. The concept of innovation addresses the position of users, internal organisations and mode of working and interactions with the local welfare system. The core part of the paper presents results of the survey carried out among users of public rental housing programme. Empirical documentation of added value the rental housing programme observes how new housing innovation improves the quality of life of sitting tenants. The survey provides evidence that this programme is a viable social investment with a potential to be re- implemented. Also, empirical evidence provides certain limitations of this social innovation and this basically relates to the offer of the size of housing units to tenants.

Conventional means and approaches for tackling housing problems, such as mass housing developed in Europe after World War II, proved outdated, ineffectual and counterproductive in times when austerity prevails as a policy in EU. In that sense, there exists a permanent demand for innovations. Housing innovations as social innovations in the field of housing are indispensable instruments of EU-promoted concept of integrated sustainable urban development, which consists of four components: economic growth, environmental sustainability, social inclusion and equality, and urban governance. Yet, housing innovations have to be economically, socially, ecologically and politically sustainable themselves in order for them to serve their purpose(s). If any or a combination of housing innovations' sustainability conditions is missing, regeneration is needed. Also, any prolonged deviation from these conditions constitutes a case for regeneration. Housing regeneration may thus be defined as qualitative improvement of a particular building or a housing block. Affordable housing programme for young academics from Croatia's capital, Zagreb, as a housing innovation intended for meeting basic needs and enhancing academics’ quality of life, is presented as a good case for regeneration since it has become unsustainable and requires policy measures for its regeneration, which are pointed out in the conclusion.

Opće razlikovanje i praktično pomirenje realističke i liberalističke tradicije unutar teorije međunarodnih odnosa predstavlja početnu točku holističke analize sukoba i suradnje u svijetu. Liberalna politička doktrina je normativno utemeljenje liberalnih demokracija, odnosno političkih režima najvećeg stupnja učinkovitosti vladavine utemeljene na individualnim slobodama i društvenoj pravednosti. U djelima klasika liberalizma vidljiva je kompatibilnost nacionalnih i međunarodnih imperativa te doktrine o čemu svjedoči projekt uspostave liberalnog međunarodnog poretka čiju su izgradnju u svakom povijesnom obliku definirali napori određene hegemonske sile – Velike Britanije u 19. i SAD- a u 20. stoljeću. Kriza učinkovitosti „liberalnog levijatana” pod vodstvom SAD-a, nastupivši u prvoj polovici 1970-ih, radikalizirana je na početku 21. stoljeća djelovanjem raznih „antiliberalnih” čimbenika. Odgovor na krizu u prošlosti, u principu, uvijek je bio obilježen hegemonskim ratom za nasljeđe, ali su se realistička „ratnička politika” i „usvajanje poganskog etosa državništva” ustalili kao najnoviji odgovori izazovima te posljedično podrazumijevaju imperijalnu preobrazbu liberalnog hegemona (SAD) u doba unipolarnosti. Permanentni hegemonski rat vizija je budućnosti međunarodnog političkog poretka u odsutnosti konkurentne velesile i sredstvo održavanja hegemonije SAD-a.

Kruno Kardov i Igor Tabak, ur. (2014) Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj. Centar za mirovne studije – Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 214 str.

Kritika ideologije u suvremenom shvaćanju crpi inspiraciju prvenstveno iz prosvjetiteljskog impulsa marksističke tradicije, jer se u toj verziji tiče aktivnosti znanstvenog prokazivanja ugnjetavačkih i lažnih poimanja društva koja naposljetku služe kao legitimacijski principi za upražnjavanje političke moći određenih društvenih skupina. Ovaj rad pruža pokušaj uvoda u kritike ideologije i analizu različitog privilegiranja mogućih kandidata za tu aktivnost, od strane autora koji pripadaju: (a) marksističkom teorijskom kanonu i socijalističkom političko- društvenom angažmanu (Marx, Engels, Lenjin i drugi) – akteri (radnička klasa, komunistička partija, intelektualci) usmjereni su prema društvenoj emancipaciji kroz raskrinkavanje „lažne svijesti“ tj. ideologije ; (b) raznorodnim teorijskim orijentacijama vezanim uz liberalizam kao politički i teorijski projekt (Mannheim, Rorty, Fukuyama) – osim u slučaju Mannheimove sociologije znanja koju, barem isprva, odlikuje direktna vizija aktera u kritici ideologije (slobodnolebdeća inteligencija), za ostale aktere (ironist, posljednji čovjek) vrijedi potkrijepiti tvrdnju da su mnogo više od recepata za idealtipsku izgradnju modela aktera jer predstavljaju moralni, spoznajni i politički stav prema ubrzanim promjenama u društveno-povijesnoj epohi kasnog moderniteta. Posebni fokus je na ispitivanju konzistentnosti teorijskog i praktičkog (političkog) angažmana marksističkih autora što u konačnici rezultira kritikom marksizma i političkog socijalizma u korist doprinosa različitih varijanti liberalizma.

Milković, Stjepan (2013.) Alfe žive vječno! Prilozi za ratni put Specijalne jedinice policije “Alfa” PU zagrebačke u Domovinskom ratu 1991.-1995., Zagreb: Hrvatski memorijalno- dokumentacijski centar Domovinskog rata i Udruga veterana specijalne jedinice policije “Alfa”, 352 stranice

Odbacivanje koncepta vremena u korist koncepta prostora čini Foucaulta jednim od predstavnika tzv. „spacijalnog zaokreta“ u društvenim i humanističkim znanostima. Prostoru diskursa, kao središnjem pojmu i konceptualnoj shemi, Foucault pristupa kritički. Koncept diskurzivnog prostora podrazumijeva prostore u kojima diskursi o prostoru dolaze u interakciju s fizičkim prostorom u svojim arhitekturalnim, urbanim i institucionalnim oblicima. Foucaultovi veliki primjeri umobolnice, bolnice i zatvora ukazuju kako se Foucaultov statični model diskurzivnog prostora razvija u dinamički model socijalnog prostora, u kojem je ono što je rečeno ili mišljeno regulirano odnosima moći, prostora i znanja. Utopije i heterotopije pojavljuju se kod Foucaulta kao mjesta koja su povezana i u odnosu sa svim drugim mjestima, ali su im istodobno kontradiktorna jer obrću skupove odnose u kojima se događaju. Foucaultova analiza moći utemeljena je na pojmu dispositifa kao sustava odnosa, heterogenog skupa mehanizama koji podupiru i omogućuju moć. Uobičajenom prikazu dispositifa sačinjenog od simbioze dviju instanci, znanja i moći, pridružuje se dimenzija prostora, ukazujući na konstrukciju svojevrsne trijalektike znanja, moći i prostora. U zaključku se ukazuje na značaj kategorije prostora u misli Foucaulta, kao temeljne u svim oblicima socijalnog života, prakticiranju moći i konstrukciji znanja. Prostor je istodobno produktivna instanca i produkt. Foucaultov pokušaj rehabilitacije koncepta prostora ključan je za buduće pristupe istraživanju društvene stvarnosti.

Beskućništvo je kompleksan fenomen čija jedinstvena definicija ne postoji. Umjesto toga postoji nekoliko pokušaja kategorizacije beskućništva, među njima i ETHOS kategorizacija, prema kojoj se beskućnici dijele na osobe bez krova, bez doma, bez sigurnog i bez adekvatnog stanovanja. Na svjetskoj razini ne postoji sustavno praćenje i mjerenje beskućništva, poglavito iz razloga što beskućništvo ovisi o socijalnim, ekonomskim, političkim i kulturnim značajkama pojedinih zemalja. Stambena politika, kao potencijalni alat u borbi protiv beskućništva, u Hrvatskoj prolazi korjenite promjene u vrijeme prelaska sa socijalizma na demokratski sustav. Današnja stambena politika usmjerena je na poticanje aktivnosti na tržištu nekretnina i kreditnog zaduživanja. Nacionalna stambena strategija kao ni strategija borbe protiv beskućništva do danas ne postoje. Beskućnici postaju zakonski definirani 2011. godine, a svoja prava ostvaruju unutar sustava socijalne skrbi. Problem beskućništva rješava se na lokalnim razinama, što vidimo na primjeru socijalnog plana PGŽ-a. Nužni smještaj u vlasništvu Grada Rijeke jedini je primjer socijalnog stanovanja u Hrvatskoj, ali je opterećen mnogim problemima počevši od neadekvatnih stambenih jedinica do manjka revizije korisnika smještaja. Nevladine organizacije su u svakodnevnom kontaktu s beskućnicima na čije potrebe nastoje odgovoriti, međutim manjak nacionalne strategije doprinosi manjku planske suradnje na lokalnoj razini i organizirane borbe protiv beskućništva koja bi mogla rezultirati pozitivnim promjenama., Homelessness is a complex phenomenon that still hasn't been universally defined. Instead, there have been several attempts at categorization. Among them there is ETHOS typology that divides homeless people between those without a roof, without a home, without safe housing and without adequate housing. Homelessness lacks systematic monitoring and measuring throughout the world, primarily because of its dependence on social, economic, political and cultural characteristics of each country. Housing policy in Croatia, as a potential solution to homelessness, has been through substantial change while transitioning from socialism to democratic system. Housing policy today is market driven and focused on promoting credit borrowing. National housing strategy as well as strategy for fighting homelessness do not exist. Homeless people became defined by law in 2011. Their rights are exercised within the social services system. Homelessness is dealt with at a local level, as is apparent form the PGŽ social plan. “Necessary housing”, which is held by City of Rijeka, is the only example of social housing in Croatia, but is riddled with problems starting with inadequate housing units to lack of revision of current users. NGOs are in daily contact with the homeless and are trying in various ways to respond to their needs, however the lack of national strategy contributes to a lack of planned cooperation at a local level and lack of organized fight against homelessness that could result in positive change.

Ovim radom se nastoji obuhvatiti položaj seksualnih manjina tijekom povijesti, njihova borba za jednak položaj u društvu te njihov trenutni položaj. Povijesni dio obuhvaća prvi pokret za prava seksualnih manjina u SAD-u, kao i njegov utjecaj na pokretanje nacionalne rasprave o pravima manjine. Posebni osvrt na Hrvatsku obuhvaća utjecaj tradicionalnih vrijednosti i Katoličke Crkve na povijesni i trenutni položaj seksualnih manjina. Sklonost hrvatskog društva prema negativnim stavovima je vidljiva kroz nejednaki položaj manjine u pravnom sustavu i diskriminacijske odredbe. LGBTIQ+ zajednice su u postupku zalaganja za jednaka prava potaknule javnu raspravu o svojem položaju u društvu. Nedostatak edukativnih programa u obrazovnom sustavu umanjuje šanse za razvoj tolerancije prema manjini. Pripadnici manjine tijekom odrastanja skrivaju svoju seksualnost kako bi se uklopile u heteronormativno društvo. Osobe koje su otvorene prema vlastitoj seksualnosti češće doživljavaju diskriminaciju i nasilje koje rijetko prijavljuju zbog nepovjerenja u sustav. Socijalnu podršku pronalaze u LGBTIQ udrugama gdje se kolektivno bore za ravnopravni status građana u društvu., This work covers the position of sexual minorities throughout history, their battles for equality and their current position in society. The historical section covers the first movement for the rights of sexual minorities in the US, as well as its influence in the national debate regarding their rights. Sections regarding Croatia include the influence of traditional values ​​and the Catholic Church on the historical and current position of sexual minorities. Croatian society's tendency towards negative attitudes is visible through the unequal position of minorities in the legal system and discriminatory provisions. In the process of advocating for equal rights, LGBTIQ+ communities have encouraged a public debate about their position in society. The lack of educational programs in the educational system reduces the chances of increasing tolerance towards the minority. Members of the minority hide their sexuality to fit into a heteronormative society. People who are open about their sexuality often experience discrimination and violence which they rarely report due to distrust in the system. They find social support in LGBTIQ associations where they collectively fight for the equal status of citizens in society.

Stanovanje je osnovna potreba svakodnevnog života čovjeka. Potreba za osjećajem sigurnosti, pripadnosti i kvalitetnom vođenju života. Stanovanje nije samo oblik smještaja nego je i pravo definirano kroz nekoliko dokumenata Europske unije. Stambena politika za cilj ima osigurati priuštivost, pristupačnost, stambene standarde, integrativnost svojim građanima te je jedna od mlađe politike u sklopu socijalnih politika. Državna intervencija može se očitovati kroz razne mjere poput Švedskog djelovanja na stambenom tržištu kroz lokalne zajednice, Francuske kroz utjecaj na gradnju novih stambenih jedinica te Hrvatske kroz neizravne subvencije. Svaka država pokušava na autentičan način riješiti izazove koji proizlaze iz dinamičnih vremena nakon ratova, recesija, migracija, globalizacije te pandemije., Housing is a basic need of everyday human life. The need for a sense of security, belonging and quality of life. Housing is not only a form of accommodation but also a right defined through several documents of the European Union. Housing policy aims to ensure affordability, accessibility, housing standards, integration with its citizens and is one of the younger policies within social policies. State intervention can be manifested through various measures such as Swedish action in the housing market through local communities, France through the influence on the construction of new housing units and Croatia through indirect subsidies. Each country is trying to authentically address the challenges posed by the dynamic times after wars, recessions, migration, globalization and pandemics.

Države Hrvatska, Slovenija, Slovačka i Mađarska sve u svojoj povijesti imaju iskustvo socijalizma kao političkog i društvenog uređenja te također u otprilike isto vrijeme napuštaju takvo uređenje i kreću u tranziciju prema tržišnom gospodarstvu i demokratskom uređenju društva. U vrijeme socijalizma provodile su državno i društveno stanovanje koje se često poistovjećuje s pojmom socijalnog stanovanja, ali to nikako nisu sinonimi. Socijalno stanovanje, koje je tema ovog rada, mogli bismo definirati kao omogućavanje pristojnog stanovanja dostojnog čovjeku onima koji nemaju odgovarajuće riješeno stambeno pitanje, a nisu u mogućnosti riješiti ga kupovinom stana po tržišnim uvjetima. Ta definicija nije službena ni univerzalna, ali se može primijeniti na obrađivane zemlje i njihov pristup socijalnom stanovanju. Sve četiri zemlje u nekoj mjeri provode socijalno stanovanje te imaju mnoge sličnosti na tom području, a to se većinom odnosi na naglo smanjenje dostupnog stambenog fonda za socijalno stanovanje nakon privatizacije 1990-ih, korištenje zaštićenih (kontroliranih) najamnina kao oblika socijalnog stanovanja, marginalna ulaganja u izgradnju socijalnih stanova i niske naknade za stanovanje. Naravno između njih postoje i mnoge razlike, većinom u različitim strategijama kojima su pokušale zadovoljiti stambene potrebe za socijalnim stanovanjem i različitim stambenim reformama svojih sustava, ali čini se da ni jedna od obrađivanih država nije postigla značajne i zadovoljavajuće rezultate na području socijalnog stanovanja i da ih sve čeka još mnogo napora u budućnosti kako bi zadovoljile stambene potrebe svog stanovništva., Countries Croatia, Slovenia, Slovakia and Hungary have all in their history experienced socialism as a form of political and social arrangement and also, they have all at the approximately same period of time abandon socialism and started their transition to market economy and democration. In the socialist times these countries had state and public housing which were often wrongly indentified as social housing. Social housing, as the topic of this paper, could be defined as providing decent housing to those who do not have proper housing conditions and do not have the funds to rent or buy a house or a flat under market conditions. This definiton is not official or universal but it can be used for these four countries. All four of these listed countries implement social housing to some extent and they share a lot of similarities in this area. That mostly refers to sharp decline in the number of housing units available for social housing after the privatization in the 1990s, using controlled rents as a form of social housing, marginal investments in the social construction and low housing allowances. Of course there is also a lot of differences between these four countries, mostly in the different strategies they used to meet their housing needs for social housing. But it seems that not one of these listed countries achieved significant and satisfying results in the area of social housing. They will have to put in much more effort in the future to meet the housing needs of their population.