Search

In this paper, I deal with the discourse of epidemic, disease and imprisonment through the analysis of the 1931 novel Fekete kolostor (Black Monastery) by the Hungarian writer Aladár Kuncz. I will approach the epidemic as a medical phenomenon, but also as a phenomenon created by social and cultural processes, by analyzing the representation of the Spanish flu among Austro-Hungarian citizens interned on the island of Île d’Yeu in France during the First World War. The narrator, with whom the author identifies, tells the story in the first person singular. I will focus on the writing power of the marginalized, degraded, and sick subject and the representation of his or her endangered life in terms of self-representation and transgression of his or her identity. I will also talk about the effects of such writing on readers.

Rad istražuje ekonomije reprezentacije ženskog identiteta u drami Groznica Ivana Vidića. Analizom strategija prikazivanja triju transgresivnih ženskih likova u dramskom tekstu problematiziramo tvorbu njihova roda koja nužno otvara probleme izmišljanja, nepredvidljivosti i fluidnosti konstrukcije. Likovi, svaki na svoj način, prekoračuju normativne granice te fluidnošću i brzom izmjenom uloga reprezentiraju vlastitu individualnost, nužno nestalnu, odnosno tek privremeno stabiliziranu. Polazeći od pretpostavke Tereze de Lauretis da je prikaz žene moguć u prostoru između heteronormativnih hegemonijskih predodžbi, ilustriramo tezu da Groznica dekonstrukcijom jedanaest proturječnih reprezentacija subjektnih položaja žene konstruira nepredstavljivost njezina identiteta.

Rad u širem kontekstu problematizira odnos hrvatske drame i kazališta prema društvenom fenomenu invaliditeta o kojem su se unatrag tri desetljeća počele voditi teorijske rasprave i u okviru humanističkih znanosti. Raščlanjujući problem invaliditeta kao identiteta konstruiranog društveno-kulturnim i ekonomskim diskursima na primjeru dramskog teksta Vincent (2011.) Olje Lozice, ilustrirat ćemo njegovu političko-etičku važnost za širu zajednicu. U analizi drame posebnu pozornost posvetit ćemo učincima društvenih jezika na protagonista Vincenta čiji se identitet konstruira drukčije od većine. On je konstituiran upotrebom »prirođenog« jezika i njegovom mobilizacijom otjelotvorenjem. Drugim riječima, Vincent mimo verbalnih sredstava oblikuje alternativna značenja pomoću kojih razumijeva svijet oko sebe i s njime komunicira.

Rad u širem kontekstu problematizira odnos hrvatske drame i kazališta prema društvenom fenomenu invaliditeta o kojem su se unatrag tri desetljeća počele voditi teorijske rasprave i u okviru humanističkih znanosti. Raščlanjujući problem invaliditeta kao identiteta konstruiranog društveno-kulturnim i ekonomskim diskursima na primjeru dramskog teksta Vincent (2011.) Olje Lozice, ilustrirat ćemo njegovu političko-etičku važnost za širu zajednicu. U analizi drame posebnu pozornost posvetit ćemo učincima društvenih jezika na protagonista Vincenta čiji se identitet konstruira drukčije od većine. On je konstituiran upotrebom »prirođenog« jezika i njegovom mobilizacijom otjelotvorenjem. Drugim riječima, Vincent mimo verbalnih sredstava oblikuje alternativna značenja pomoću kojih razumijeva svijet oko sebe i s njime komunicira.

Rad je analiza nekih literarnih i izvanliterarnih pripovijesti o Mariji Jurić Zagorki (prije svega autobiografije Što je moja krivnja? i autobiografskog teksta Moje pravo i dužnost). Riječ je o ideološki usmjerenoj analizi svojstvenoj postklasičnoj naratologiji kao multidisciplini koja za razliku od klasične naratologije u prvi plan stavlja etičke i političke učinke pripovijesti. Reprezentacije Zagorkina života u raznorodnim autobiografskim tekstovima obilježavaju brojne ambivalencije, nestabilnosti i napetosti koje nisu ključne samo za oblikovanje njezina identiteta nego su povezane i s proizvodnjom mjesta bilo koje žene u javnoj pa i u privatnoj sferi. Imenovanjem kao jednim od ključnih mehanizama tvorbe identiteta određuje se društvena pozicija, mjesto s kojeg će se subjekt odazvati, što pokazuju i Zagorki pripisane virtualne etikete, ili duhovni žigovi kako ih sama imenuje, koje imaju stvarne aksiološke učinke na njezin društveni status. Naposljetku rad problematizira pitanje jesu li reprezentacije Zagorkina života otklon od dominantne kulturne konstrukcije funkcije žene u simboličkoj reprodukciji zajednice i kakve učinke te pripovijesti mogu imati na čitatelje.

Pripovijedanje, identitet, invaliditet raspravlja o utjecaju književnosti na tvorbu identiteta, posebno onih što se tvore na društvenim marginama kao zazorni, ugnjetavani i traumatizirani. Sadrži sljedeća poglavlja: 1. Uvod: pripovijedanje različitosti ; 2. Zagovor književnosti ; 3. Književnost i identitet ; 4. Studiji invaliditeta ; 5. Književnost i invaliditet ; 6. Transgresija identiteta u Zaboravljenom sinu Mire Gavrana te popis literarature i indeks imena. Kroz poglavlja se tematiziraju istraživanja invaliditeta u humanističkim znanostima kao novom području što se pojavilo devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Promovira socijalni model invaliditeta kao društveno konstruiranog identiteta i u tom se smislu otvaraju teme empatije, stigme, stereotipa, manipulacije, govora u ime drugog, ali se ukazuje i na važnost pripovijedanja o invaliditetu u svim medijima i kroz književnost. Jedna od teza jest da književna reprezentacija sadrži i estetički i političko-etički uvid, a književna reprezentacija invaliditeta potiče raspravu i o drugim akutnim problemima: manjine, građanstvo, empatija, starost, socijalna skrb.

Rad istražuje status glumca u teoriji performativa što ga je postavio britanski analitički filozof J.L.Austin, a zatim i u preuzimanju Austinove teroije u drugih teoretičara, ponajprije J.Derridaa i Judith Butler.

Rad je analiza predodžbi društvene uloge usidjelice u Dnevniku Dragojle Jarnević i romanu Ševa Dezsőa Kosztolányija te uključuje načine društvenog oblikovanja i kulturne reprezentacije neudanih žena. Riječ je o stavu da žena neostvarenjem majčinstva kao svojeg prirodnog poslanja iznevjerava i vlastiti rod i naciju. To je dominantna kulturna konstrukcija funkcije žene u simboličkoj reprodukciji zajednice. Figura usidjelice, neudane stare cure, u objema je prozama prikazana kao drugost. U tom su smislu i pripovjedni subjekt Dnevnika i lik romana Ševa usidjelice čije reprezentacije obilježavaju brojne ambivalencije, neodređenosti, sukobi i napetosti povezane s nestabilnošću rodnih, dobnih i spolnih granica njihova identiteta. Oblikovanje autonomnog ženskog sebstva istodobno podrazumijeva njegovo razobličenje s obzirom na činjenicu nužnog preuzimanja dominantnih kulturnih zamišljanja uloge usidjelice kao svojevrsne ne-žene. Analizirani tekstovi predočavaju iskustvo i društveni status usidjelice koji su neprilagođeni konvencijama i normama patrijarhalnih projekcija njezinih uloga u javnom i privatnom životu. Između ostaloga, ovdje će se istražiti u kojoj se mjeri obje književne reprezentacije usidjelice ukazuju na (dis)kontinuitet mitoloških reprezentacija žena u dvama različitim društveno-kulturnim i vremensko-prostornim kontekstima. Analizom će se, također, problematizirati nužno granično mjesto usidjelice osuđene na život onkraj vrijednosti i normi dominantnog društvenog poretka i političko-etičkih učinaka njezine borbe sa stereotipima, stigmatizacijom i posljedicama takvog načina života.

Više drama Ivane Sajko (Zagreb, 1975, hrvatska dramatičarka i dramaturginja), nastalo je prema narudžbi za inozemne festivale gdje su doživjele i svoju premijeru: drama Rose is a rose is a rose naručena je za festival Steirischer Herbst 2008. godine i premijerno izvedena u režiji kazališne skupine Wunderbaum u Grazu 2008. ; drama Prizori s jabukom naručena je i premijerno izvedena u Stadtheater Bern 2009. godine ; dok je Uvod u disjunkciju naručen za festival Steirischer Herbst 2010. godine. Osim zajedničkog "inozemnog" predznaka, navedene drame okuplja i tematizacija ljubavi u globalizacijskim uvjetima. Rad donosi moguće čitanje politike ljubavi u dramama Ivane Sajko s metodološkim osloncem u filozofskim pristupima konceptu ljubavi, posebno suvremenog francuskog filozofa Alana Badioua (Rabat, Maroko, 1937).

U članku se analiziraju različiti pristupi pripovijesti u historiografiji te ih se povezuje s različitim modelima književne povijesti. Teza o pripovijesti kao konstitutivnoj za povijest, ali i tvorbu identiteta, prati se kroz postavke H. Whitea, P. Ricœura, J. F. Lyotarda, L. O. Minka, s jedne strane, te D. Carra, J. Brunera i O. Sacksa s druge. Dok prvi vide pripovijest kao naknadni proizvod djelovanja subjekta, potonji tvrde da su pripovijesti inherentne ljudskom djelovanju i samom tijeku života. Njima zajedničku tezu o nužnosti međuodnosa pripovijesti i života nastoji pak opovrgnut G. Strawson raspravljajući protiv tvrdnje da je iskustvo prošlosti prijeko potrebno konstituirati kroz pripovijesti. Zaključno se Strawsonovo razlikovanje dijakronijskih i epizodičkih subjekata razmatra paralelno s različitim modelima književne povijesti. Kao što je u modelima samopercepcije što ih predlaže G. Strawson riječ o oprečnim doživljajima prošlog iskustva i različitim pristupima sebstvu, ali se ne može govoriti o sustavu podređenosti i nadređenosti, tako se ni različiti modeli književne povijesti ne treba povrgnuti hijerarhizaciji.

U radu se analizira identitet lika Katarine Zrinski u četirima dramama o obitelji Zrinski Vladimira Stojsavljevića: Katarina Zrinska od Frankopana, Odlazak, Nikola VII. i Kronika nestajanja s posebnim naglaskom na pitanje roda. Autorov osvrt na jedno od ključnih razdoblja hrvatske nacionalne povijesti otvara pitanje koliko je lik Katarine Zrinski kao žene i sestre utjecajnih hrvatskih velikaša prikazan u smislu utjecaja na razvoj povijesnih procesa druge polovice XVII. st. Uz promišljanja suvremenih teoretičara rodnog identiteta poput Judith Butler i Nire Yuval-Davis, rad kroz analizirani korpus polazi od pretpostavke da se identitet Katarine Zrinski svakovrsnim lomovima i okolnostima zapravo reflektira kao trajna potraga za svojom stabilnošću koja nerijetko rezultira njezinim sukobima sa samom sobom, ali i s društvenom okolinom.

Prikaz knjige Aleksandar MIJATOVIĆ, Danijela MAROT KIŠ, Personifik(a)cije. Književni subjekt i politika impersonalnosti, objavljene u Rijeci, 2013. godine.

Tvorba identiteta, bilo pojedinačnog ili kolektivnog, odnosno kulturalnog, nacionalnog, arealnog, političkog, rodnog, rasnog, klasnog, seksualnog... danas se uglavnom promatra kao neza- vršiv proces postajanja ; identitet se uspostavlja s obzirom na jednakosti ili različitosti od drugih kojima smo okruženi i u stalnoj je mijeni. Kategorija identiteta motri se stoga kao promjenjiva, lišena svojevrsne čvrste jezgre, specifična za pojedino vrijeme i mjesto te nestabilna u smislu da je oblikovanje nepromjenjivih ili potpunih identiteta zapravo nemoguće. Umjetnost, posebno književnost, nerijetko se tiče identitetnih kategorija, izravno prikazuje razvoj identiteta subjekta (pr. buildungs roman, autobiografija, biografija), ali može i neizravno utjecati na oblikovanje identiteta čitatelja. Pripovijest se ispostavlja kao važno polazište u prikazu i tvorbi identiteta, s tim što jednu od ključnih uloga u tom procesu ima proces identifikacije te s njim povezana pripovjedna empatija. Prema definiciji Suzanne Keen (Empathy and the Novel, 2007), pripovjedna empatija podrazumijeva prizivanje osjećaja i zauzimanje perspektive potaknute čitanjem, gledanjem, slušanjem ili zamišljanjem situacija ili stanja u pripovijestima predstavljenih drugih (likova). Iako se pripovjedna empatija može istraživati i s obzirom na poziciju autora, ovo izlaganje ticat će se prvenstveno različitih tehnika i učinaka pripovjedne empatije na recipijenta.

U članku se raspravlja o sličnostima i razlikama između klasične strukturalističke naratologije i postklasične i novih varijanti u naratolojiju uvedenih devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Uključene su perspektive retoričke, feminističke, kognitivne, postkolonijalne, etičke, prirodne, Queer, cyber i drugih naratologija. neprirodne

U članku smo raspravili neke pristupe pojmovima subjekta, razlike, identiteta i vlastith imena u diskurzu G. Deleuzea i F. Guattarija, zastupljene ponajprije u knjizi Mille plateaux (1980), ali i drugdje. Oni subjekt shvaćaju kao multipliciran te se postavlja pitanje mogućnosti i uvjeta označavanja vlastitim imenom takvog mnoštvenog, fragmentiranog, nestabilnog, nedovršenog subjekta. Prema Deleuzeu i Guattariju vlastito ime ne može označiti subjekt, ali može označiti ono što se odigrava između imenovanog i onoga tko daje ime. Upotreba imena je kulturalna, a imenovanjem se osigurava svojevrsna „osobna konzistencija”. In this article we discuss some approaches to the concepts of subject, difference, identity and proper names in the discourse of G. Deleuze and F. Guattari represented especially in their book Mille Plateaux (1980), but also in their other works. According to Deleuze and Guattari a proper name cannot designate a subject but it can be applied to what takes place between the named and the one who gives the name. The use of names is cultural, and naming provides a kind of “personal consistency.”

U članku smo raspravili neke pristupe pojmovima subjekta, razlike, identiteta i vlastith imena u diskurzu G. Deleuzea i F. Guattarija, zastupljene ponajprije u knjizi Mille plateaux (1980), ali i drugdje. Oni subjekt shvaćaju kao multipliciran te se postavlja pitanje mogućnosti i uvjeta označavanja vlastitim imenom takvog mnoštvenog, fragmentiranog, nestabilnog, nedovršenog subjekta. Prema Deleuzeu i Guattariju vlastito ime ne može označiti subjekt, ali može označiti ono što se odigrava između imenovanog i onoga tko daje ime. Upotreba imena je kulturalna, a imenovanjem se osigurava svojevrsna "osobna konzistencija".

Rad se tiče u književnom kontekstu slabo zastupljenog suodnosa drame i emocija ponajprije zbog učinka otuđenja (Verfremsdungseffekt) što ga je uveo Bertolt Brecht. Tomu se suprotstavlja koncept narativne empatije Suzanne Keen.

U radu se istražuje koncept ljubavi u Priči o čitateljici Delimira Rešickog s obzirom na teze francuskih filozofa A. Badioua (ljubav kao jedan od četiri uvjeta filozofije i scena za dvoje) i Emmanuela Levinasa(kontakt licem-u-lice i bezgranična odgovornost za Drugog), pa i slovenskog psihanalitičkog teoretičara Slavoja Žižeka (fantazmatski okvir i trauma susreta).

U radu se nastoji ponuditi čitanje romana "Drenje" Luke Bekavca koje ukazuje na one točke romana u kojima se pokazuje neodlučivost značenja te nestabilnost i neodrživost čvrstih binarnih opreka u okvirima kojih smo naviknuti poimati i razumijevati svijet izvan književnog djela, kao i onaj književnog djela.

Povijesti hrvatske književnosti (I. Frangeš, M. Šicel, D. Jelčić, S. P. Novak) temeljene su na bitno različitim klasifikacijskim i poetičkim modelima, što vodi do različitog tretmana drame moderne i različite zastupljenosti dramske knjižževnosti. Namjera je ovoga rada opisati i usporediti pojedinačne autorske pristupe, ukazati na načela na kojima je pristup temeljen, odrediti obim dramske književnosti u odnosu na ostale modalno-žanrovske oblike. U radu ćemo se također osvrnuti na pitanje "mogućnosti" povijesti knjižževnosti (D. Perkins), odnosno, razmotriti pitanje njezine funkcije.

Raspravlja se o srazu "popularnog" i "elitističkog" postavljajući prije svega pitanje funkcije koju u pojedinom književnom djelu imaju elementi popularnog, a koju elitističkog diskurza. Predložak na kojemu se raspravlja je roman Finnugor vámpír (2002), svojevrsna parodija vampirske fikcije, suvremene mađarske spisateljice Noemi Szécsi. Rad pokazuje da parodično preispisivanje popularne kulture i književnosti unutar elitne kulture i književnosti predstavlja otpor i kritiku popularnom, ali ujedno upozorava da je nemoguće ignorirati reverzibilni učinak nužnim uključivanjem popularnih elemenata u "ozbiljno" djelo, a što u konačnici podrazumijeva međusobnu provjeru i jačanje naizgled suprotnih kulturnih polja.

U brojnim je radovima francuski filozof Jacques Derrida dekonstruirao zamisao stabilne strukture jezika tvrdeći da riječi nemaju opće značenje i ne referiraju se na predmete koji imaju neku esencijalnu kvalitetu ; prema njemu se niti jedan znak ne može jednom zauvijek dovesti u vezu s nekim preciznim opisom ili sadržajem. Međutim, paradoksalno, te teze Derrida dovodi u pitanje kada govori o kategoriji vlastitih imena. Mjestimice prikazuje ime kao unutrašnju bit subjekta, postupa s imenom kao da se tiče čvrstog i preciznog opisa ili sadržaja, tj. određuje ga kao nepromjenjiv, o kontekstu neovisan, znak koji može odaslati jednoznačnu poruku recipijentu. Pitanje vlastitog imena za Derridaa se ispostavlja aporijskim pitanjem.

U radu se istražuje mogućnost i aspekti svjedočenja traume iz vremena staljinističkog režima u pripovjednom tekstu koji je uz autobiografski diskurz vezan vrlo labavim nitima. Kroz Okrug Sinistra mađarski književnik Ádám Bodor nema namjeru upozoriti na provjerljive povijesne činjenice, nego prikazati subjektivan doživljaj proživljenog i izreći kritički stav prema toj prošlosti. Sam tekst moguće je čitati kao performativ kojemu je cilj pokušati spriječiti ponovno događanje sličnoga.

U disertaciji „ Ime i pitanje identiteta u književnoj teoriji“ pokušava se rasvijetliti veza između pojmova imena i identiteta te pozicionirati taj suodnos u djelokrug suvremene književne teorije. Oslanjajući se na antiesencijalističku koncepciju koja identitet poima u smislu privremene stabilizacije značenja, neprekidne izgradnje i prevladavanja koje se obavlja kroz interakciju s drugima, polazište ove rasprave nalazi se u procesu poznatom pod nazivom „ obrat k jeziku“ , a kojim jezik postaje povlašten medij za stvaranje i prijenos značenja pa i uspostave identiteta. Najočitiji jezični modus odvijanja procesa tvorbe identiteta postiže se kroz davanje i korištenje imena. Koncepciju jezika kao djelovanja razvili su, neovisno jedan o drugom, L. Wittgenstein i J. L. Austin, a nastojanjima J. Derridaa otvoren je put za tumačenjem govornog čina kao sredstva tvorbe subjekta i identiteta te ukazano na etičko-politička pitanja koja se pritom javljaju. Pitanje interakcije pragmatizma i dekonstrukcije, tj. posebice Wittgensteinovih i Derridaovih filozofskih teza, ispostavilo se stoga nužnim za plodonosan tijek rasprave, pri čemu su uočene brojne zajedničke točke u pristupima ta dva filozofa, na primjer, osporavanje teza metafizičke filozofije, nerepezentacijski karakter jezika, kontekstualna priroda značenja i druge. Wittgensteinovi stavovi, razvijeni u njegovoj „ drugoj“ filozofskoj fazi, o jezično-filozofskim problemima općenito ali i koncepciji imena i imenovanja - koje uvodi kroz kategoriju jezične igre bez čvrstih pravila, a imena vidi samo kao privremene stabilizacije značenja - pokazali su se kao temelj, deklariran ili ne, brojnih suvremenih književnoteorijskih pristupa: dekonstrukcije (Derrida), psihoanalitičke teorije (Lacan, Žižek), rodne teorije (Butler) i političke teorije (Laclau, Mouffe). U radu se pokazuje kako je svaka od navedenih teorija na specifičan način razradila problem suodnosa imena i identiteta. Nakon uočavanja zajedničkih točaka u svim navedenim pristupima, zaključuje se da je svaki identitet diskurzivan konstrukt, budući oblikovan kroz nestabilan jezik koji ne odslikava esencijalna ili čvrsta stanja subjekta. To znači da su subjekti fragmentirani i zauzimaju pluralne subjektne pozicije ; no, kulturalni identitet (klasni, rasni, rodni, politički, etnički… ) može biti privremeno stabiliziran „ prošivnim bodom“ . Proces koji omogućuje to privremeno učvršćivanje značenja povezan je s odnosima moći i kulturalne politike. Moć nije stabilna ili statična jer se stalno iznova tvori na različitim razinama svakodnevice, ali ona je produktivna za tvorbu subjekta. Sama „ moć imenovanja“ , stvaranje subjekata ili njihovo isključivanje iz zajednice, pripada političkom polju, a nedostatak djelatne moći uzrokuje „ bezimenost“ subjekta. Imena u društvu funkcioniraju u onoj mjeri u kojoj funkcioniraju u jezičnim igrama: u njima ona djeluju kao već utemeljena, iako su kroz čin imenovanja ujedno neodlučivo opisana i proizvedena. Samo imenovanje predstavlja dio procesa prihvaćanja pojedinca u neku kulturnu, religijsku ili drugu zajednicu, ali također može predstavljati i dio procesa isključenja iz zajednice. Imenom se pojedinac ne može opisati ; ime je „ prazni označitelj“ lišen veze s ikakvim preciznim sadržajem, ali je ime važno jer njime subjekt biva konstituiran i ovjeren u pripadajućoj društvenoj zajednici.

Identitet je usko povezan i često definiran tijelom, točnije spolom/rodom vezanim uz tijelo. Društveni stavovi, navike odijevanja i govor tijela ono su što nas čini posebnim i izdvaja od drugih. Ljudi mogu mijenjati svoj rod promjenom vanjskog izgleda. Dodatno, tematizacija mode, ili odijevanja, korelira s tijelom i spolom/rodom. Važno je napomenuti da rasprave o rodu i identitetu ne moraju biti na prvom mjestu. Umjesto toga, pojedinci postaju prepoznatljivi pridržavajući se standardiziranih ideja o tome kako svaki spol/rod izgleda. U moderno doba problem identiteta pojavio se zbog rušenja prijašnjih hijerarhijskih društvenih poredaka i uloga koje je društvo dodijelilo. Identitet je u početku gledan u okvirima eliminacije ovih društvenih struktura. Uvriježeno je da se moda definira kao stil odijevanja određen vremenom, prostorom ili kulturom. Također se odnosi na sadašnji trenutak kao vrijeme kada društvo usvaja modu. Prije sredine 20. stoljeća muška je moda posuđivala elemente iz ženske nošnje. Međutim, to se smatralo prihvatljivim zbog nedostatka ravnopravnosti spolova u modi u to vrijeme. Hlače se uvriježeno smatraju muškom odjećom, a haljine i suknje ženskom. Pitanje ima li moda rod postavlja se na temeljima razmišljanja zašto žene mogu nositi hlače, a muškarci načelno ne mogu nositi haljinu ili suknju. Upravo tim pitanjem vođen je sadržaj ovoga rada.

Opisu bolesti u suvremenim hrvatskim romanima pristupa se metodologijom postklasične naratologije, koja je jednako usmjerena tekstu pripovijesti i njezinu kontekstu. S obzirom na to da se postklasični naratološki opis temelji na uključivanju pojmova i teorije drugih znanosti, ovaj rad ujedinjuje discipline naratologiju, književnost i medicinu na primjerima suvremenih hrvatskih romana: Belladonne Daše Drndić, Holograma straha Slavenke Drakulić te Naših ljubavi, naših bolesti Irene Vrkljan. Prožimanje navedenih triju polja vidljivo je u analizi predložaka u kontekstu narativne medicine, koja nastoji proniknuti u šira značenja komunikacije pacijenata i medicinskog osoblja kako bi osigurala kvalitetniju zdravstvenu skrb. Pozadinu te discipline čini pojam etičnosti, a njegovom analizom ulazi se u kontekst pripovijesti, koji se zatim proširuje sociološkim konceptom o ulozi bolesnika. Na kraju, sami tekst pripovijesti opisuje se u odnosu prema teoriji Arthura W. Franka o trima tipovima pripovijesti o bolesti – priči o restituciji, priči o kaosu i priči o potrazi – a u konačnici se potvrđuje njegova teza o postojanju svih navedenih tipova unutar jedne pripovijesti. Važan aspekt bolesti u romanima predstavlja i pojam identiteta, čije promjene potvrđuju antiesencijalističke pristupe identitetu kao društveno konstruiranom i promjenjivom.

Ovaj rad bavi se invaliditetom u romanu Moby Dick Hermana Melvillea. Nakon opisa suvremenih istraživanja invaliditeta u sklopu humanističkih znanosti, opisa stereotipa i stigmatizacije osoba s invaliditetom kroz gledišta različitih autora, teorijski je dio primijenjen na sam roman. Invaliditet u romanu predstavljen je kroz lik kapetana Ahaba, koji ima i fizički i psihički invaliditet. Objašnjava se odnos njegova fizičkog i psihičkog invaliditeta, kako su oba nastala, kako utječu jedan na drugi te kako ga motiviraju. Analizira se i razlika između njegova unutarnjeg svijeta i prikazanog vanjskog pogleda na njega, primarno ističući da je njegova priča predstavljena kroz perspektivu drugoga lika, a ne njega samoga. Također se govori i o stereotipima koji mu se pripisuju te stigmatizaciji koju proživljavaju on i likovi koji su s njim povezani. Za kraj analizirana je biblijska simbolika kapetana Ahaba te njen utjecaj na stavove o ljudima s invaliditetom izražene u romanu. Sve tvrdnje i pretpostavke potkrijepljene su primjerima iz romana te citatima.

Rad istražuje utjecaj društva i invaliditeta na razvoj identiteta lika u filmu Joker. Analizom lika iz istoimenog filma može se zaključiti da okolina igra veliku ulogu u formiranju identita osobe. Iako subjekt ima veliku želju promjeniti se i pronaći svoje mjesto u svijetu „normalnih“, ako se toj osobi porekne trud, odbaci je se na temelju raznih predrasuda i smatra je se manje vrijednom, negativne posljedice su neizbježne bile one loše za tu osobu ili za društvo oko nje. Medicinski i društveni modeli invaliditeta i ostaju modeli u kojima su predrasude od strane društva najprisutnije te se takve ljude nažalost nerijetko ne smatra invalidima nego krivcima za to što im se događa i kakvi su. Takve osobe vrlo često bivaju izopćene iz društva, a prema njima se održava određena distanca što može ozbiljno narušiti njihovo mentalno zdravlje, osobito ako se tako ponaša duže vremena. Za uspješnu reintegraciju u društvo osoba koje se uklapaju u navedene modele invaliditeta potrebna je velika količina strpljenja i razumijevanja, a ni u kojem slučaju ne pomaže etiketiranje, stigmatiziranje i slični postupci kojima se takve osobe izolira u manjinske skupine i drži podalje od normale koja je društveno prihvaćena kao norma.

Ovim se radom pristupa filmu I am Sam iz 2001. godine kao predlošku čija je primarna težnja reprezentacija invaliditeta. Film je američka drama, a režirala ga je i napisala Jessie Nelson. Nastoji se probuditi svijest o invaliditetu koji je dio svakodnevnice te da mu se treba pristupati bez predrasuda i straha od nepoznatog. Temelj rada jesu odrednice pripovjednih reprezentacija invaliditeta potvrđenih i izraženih u filmu. U središtu se nalaze mentalno različit otac Sam i njegova kćer Lucy te njihova borba za skrbništvom.

Ovaj završni rad bavit će se prikazom različitosti u filmu Kišni čovjek iz 1988. godine. Različitost će se odnositi na invaliditet, bilo da je riječ o psihičkom ili fizičkom invaliditetu, što je ujedno i glavni sadržaj istraživanja. Istraživanje je provedeno kroz medij filma, gdje je prikazan život osobe s invaliditetom. Istraživanje je poduzeto s ciljem predočavanja okolnosti s kojima se osobe s invaliditetom sureću svaki dan. Rezultat istraživanja je potvrda mnogobrojnih stereotipa i stigmi s kojima se osobe s invaliditetom susreću.

Predmet ovog završnoga rada jest manjinski identitet u različitim kategorijama, a ponajviše u kategorijama rase i roda. Svrha ovog završnog rada jest teorijski prikazati pojam identiteta, odnosno prikazati invaliditet kao (manjinski) identitet te prikazati na koji način je manjinski identitet prisutan u predlošku Ubiti pticu rugalicu. Ujedno je svrha ovoga završnoga rada odrediti kakav utjecaj ima društvo na formiranje identiteta te kako ono gleda na subjekt čiji je identitet manjinski, a naposljetku i kako se društvo odnosi prema manjinama. Osim toga, razmotrit će se i važna uloga književnosti u tematizaciji invaliditeta, ali i uloga invaliditeta u književnosti. Istraživanje je provedeno na predlošku Ubiti pticu rugalicu Harpera Lee (1960.), a analiza je potkrijepljena citatima iz primarne i sekundarne literature. Invaliditet nije samo tjelesna disfunkcija ili bolest, nego se može promatrati kao vrsta manjinskog identiteta. Jednako kao i pripadanje različitim rasnim, vjerskim, nacionalnim i sl. skupinama koje nisu brojne, odnosno koje ne prevladavaju, ni osobe s invaliditetom društvo često ne prihvaća zbog njihove različitosti. Kako bi neki identitet bio valjan, potrebna je društvena potvrda koja u mnogim slučajevima izostaje. Roman Ubiti pticu rugalicu tematizira odnos društva prema Afroamerikancima i ženama te na taj način postavlja temeljna etička pitanja i pretpostavke te eventualno potiče empatiju kod čitatelja. Roman pripovijeda o nečemu što je marginalizirano i nekonvencionalno, stoga je nerijetko bio zabranjivan. Invaliditet i drugi manjinski identiteti zahtijevaju priču, odnosno jezičnu artikulaciju kako bi bili zaokružena cjelina stoga su pripovjedne reprezentacije invaliditeta vrlo važne kako društveno, tako i kulturno, obrazovno i odgojno.

Cilj ovog završnog rada je analiza prikaza invaliditeta u tinejdžerskom romanu Sva radosna mjesta (All the Bright Places, 2015.). Autorica romana je američka spisateljica Jennifer Niven, a navedeni roman predstavlja njezino prvo djelo namijenjeno mladim čitateljima. Roman je inspiriran iskustvom autorice koja je poznavala nekolicinu osoba koje su se borile s mentalnim poremećajima ili počinili samoubojstvo. Kroz rad je objašnjeno što je to invaliditet te su istaknute glavne značajke invaliditeta i njegovo pojavljivanje u književnosti i drugim umjetnostima. Isto tako, rad se bavi i prikazom mentalnih bolesti kao oblika invaliditeta. Analizom dva glavna lika romana Sva radosna mjesta, ali i jednim sporednim likom, prikazat će se kako se danas pristupa temi invaliditeta u književnosti za mlade. Navedene teme su danas zastupljene u književnost za mlade s namjerom da se potakne svijest o taboo temama o kojima se često ne govori. Tinejdžeri Violet i Finch glavni su protagonisti romana koji boluju od nekoliko mentalnih poremećaja. Ovaj će rad obuhvatiti pitanja o tome kako je u djelu prikazan njihov život, borba s različitim mentalnim bolestima te utjecaj obitelji i okoline na njihov invaliditet. Navedeni likovi proživljavaju različita iskustva u svojoj borbi s invaliditetom. Rad će se također baviti i prikazom medija filma i knjige, odnosno kako se ovakav oblik invaliditeta prikazuje kroz dva navedena medija. Također će se uočiti i razlike u radnji između knjige i njezine filmske adaptacije. Svrha rada je prikazati na koji se način pojedine invalidnosti prikazuju u današnjoj literaturi za mlade te pomažu li oni mladima da bolje shvate invaliditet i posljedice koje ono ostavlja na pojedincu.

Cilj je ovog diplomskog rada prikazati poetiku stvaralaštva Stiega Larssona te predočiti elemente feminizma, mizoginije te stereotipa u trilogiji Millennium. Feminizam je naziv za pokret kojemu je cilj ravnopravnost spolova na društvenom, političkom i ekonomskom planu. Temelji su feminističkim pokretima postavljeni još u 18. stoljeću, a prvi su pokreti žena osnivani u Velikoj Britaniji te SAD-u. Pojam mizoginije označava mržnju muškaraca prema ženama, a u nekim je društvenim i kulturnim skupinama izražena u obliku nasilja. Pojam stereotipa podrazumijeva uopćavanje društvene kategorije kao cjeline ili pojedinca unutar te kategorije na preuveličane poopćene osobine. U teorijskom dijelu ovoga rada bit će prikazan teorijski pregled feminizma, mizoginije, stereotipa te spola, roda i rodnih uloga. U drugome dijelu ovog diplomskog rada pokušat će se navodima iz teksta romana trilogije Millennium oprimjeriti pojavnost elemenata prethodno navedenih pojmova.

U ovom radu sagledan je dio teorijskog korpusa profesora i znanstvenika Zlatka Kramarića koji se odnosi na proučavanje nacije iz jasno postavljene konstruktivističke perspektive. Tako će se analiza usredotočiti na naratološki aspekt autorovog razmatranja, budući da isti, šireći na povremeno na psihoanalizu, autor najčešće koristi i iz njega izvlači većinu zaključaka. Time je analiza usmjerena prema pokušaju detektiranja glavnih elemenata od kojih se sastoji nacija kao naracija u hrvatskom slučaju, te točaka dodira Kramarićevih postavki s drugim, domaćim i stranim, teoretičarima iz istog područja. Na kraju, umjesto zaključka, formirano je ključno pitanje kojem nas (to bi ujedno bila i temeljna teza ovog rada) vodi Kramarićeva rasprava o naciji: kakve su mogućnosti drugih narativa o naciji ili kolektivnom identitetu pored onog koji nam je nametnut kao jedini mogući?

Povodom 65. rođendana i skorog odlaska u mirovinu uvaženog prof. dr. sc. Zlatka Kramarića (Osijek, 1956.), Filozofski fakultet kao ustanova na kojoj je kao profesor proveo većinu radnog vijeka i Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku na kojoj profesorsku karijeru privodi formalnome kraju, objavljuju znanstveni zbornik radova u njegovu čast. Zbornik posvećen obimnom i raznovrsnom znanstvenom djelovanju sastavljen je od priloga njegovih nekadašnjih studenata, kolega, suradnika i prijatelja iz Hrvatske, Makedonije, Srbije, Amerike…

U ovom diplomskom radu analizirat će se autobiografija hrvatske književnice Mani Gotovac Fališ mi - u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi. Ponajprije će se dati teorijski osvrt na autobiografiju, od njenih početaka do danas, a zatim obuhvatiti njezin razvoj u hrvatskoj književnosti. Uključujući razlike i sličnosti između dnevnika i autobiografije, navedene autobiografske postavke propitat će se na djelu Mani Gotovac u smislu da će biti obrađivani elementi autobiografskoga diskursa koji se prožimaju kroz spomenutu knjigu, a to su kategorije pripovjednog lica, vremena, prostora. Radit će se tako da će se iznijeti teorijski dio o svakom navedenom elementu, a zatim će biti navedeni i primjeri iz teksta koji potvrđuju i opravdavaju prisutnost pojedinoga elementa, odnosno kategorije. Na kraju rada, u zaključku, iznijet će se zapažanja do kojih se došlo pri analiziranju autobiografije i pisanju rada.

U radu se govori o naratologiji mogućih svjetova kao jednoj od sastavnica postklasičnih, odnosno novih naratologija koje se uz analizu teksta okreću i kontekstu. Istražuje se naratološka teorija koja povezuje stvarni svijet sa svjetovima književnih tekstova odnosno pripovijesti, pri čemu je stvarni svijet središnja os oko koje se stvaraju mogući svjetovi u pripovijestima po načelu pristupačnosti, odnosno sličnosti sa stvarnim svijetom. Osnovna pretpostavka naratoloških istraživanja mogućih svjetova jest činjenica da su se stvari mogle odviti drugačije nego što one jesu u stvarnom svijetu, a svaka pripovijest kreira vlastiti mogući svijet ili svjetove. Mogući svjetovi od svog su pojavljivanja poslužili kao interdisciplinarna metafora koja predstavlja sferu spoja i razmjene između filozofske logike, filozofije jezika, književne teorije, estetike, stilistike i lingvistike. U tom smislu rad se na interdisciplinarnim temeljima bavi istraživanjem naratologije mogućih svjetova u kontekstu performativnosti, odbacivanja mimetičkih odnosa stvarnosti i književnosti, sličnosti i razlika između filozofije, dekonstrukcije i naratologije mogućih svjetova, reaktualiziranih pitanja fikcije, problematike odnosa stvarnoga svijeta i mogućih fikcionalnih svjetova, doprinosa teorije mogućih svjetova književnosti, unutarnjom strukturom pripovjednih mogućih svjetova, žanrovskom strukturom pripovjednih svjetova, ulogom autora i čitatelja te smještajem naratologije mogućih svjetova među nove naratologije.

U radu će se analizirati način na koji Akakije Akakijevič kao glavni lik u Gogoljevoj Kabanici doživljava transgresiju vlastitog identiteta u romanu, odnosno, kako je tvorba identiteta reprezentirana. Oslonac će biti na teorije identiteta te njezine povezanosti s teorijom pripovijedanja. Pisat će se o tome što je zapravo identitet i kako se definira da bi se prepoznala i razumjela promjena u identitetu lika Akakija Akakijeviča, te će se raspravljati o povezanosti tvorbe identiteta sa samim imenovanjem lika. Kroz primjere bit će prikazano kako se, i zašto, Akakijev identitet mijenja. Također, prije same rasprave o identitetu objasnit će se što je naratologija i njezina važnost u svakom proučavanju i tumačenju pripovjednih tekstova; analizirat će se neka naratološka obilježja, među kojima vrijeme, lik, pripovijedanje, koja su važna za temu ovoga rada.

Žanr kriminalističkoga romana zaseban je oblik u genološkom smislu, strogo određene forme i tematike istrage zločina i traganja za počiniteljem. Začetci ovoga žanra mogu se tražiti u pripovijetkama američkih i britanskih pisaca, poput Edgara Allana Poea ili Sir Arthura Conana Doylea. Autori čija su djela kasnije svrstana u klasike žanra kriminalističkoga romana, a koji su se razvili tijekom dvadesetoga stoljeća, su, na primjer, Agatha Christie, Raymond Chandler i George Simenon. Utjelovljenjem se kriminalističkih romana u ekranizirane filmove proširila popularnost žanra kriminalističkoga romana, a u kasnom se modernizmu i postmodernizmu brojni autori također oslanjaju na ovaj žanr. Jo Nesbø jedan je od skandinavskih autora kriminalističkih romana, a postao je poznat 1997. godine prvim u nizu romana iz serijala o inspektoru Harryju Holeu. Njegova su djela doživjela prodaju u višemilijunskim primjercima, a time je preuzeo titulu “kralja” skandinavskog kriminalističkog romana koja je pripadala Stiegu Larssonu, dakle autoru kriminalističkih romana kojemu se pripisuju zasluge za početak interesa za skandinavski kriminalistički roman.

Navijačka subkultura oduvijek je budila interes javnosti te je 80-ih godina postala svojevrstan društveni fenomen. Tako je i cilj ovog rada objasniti navijački pokret te prikazati kako je nastala navijačka subkultura, tko su glavni akteri i po čemu se razlikuju od drugih subkulturnih skupina. Navijači su i više od sudionika na sportskim događanjima, njihova aktivnost seže u borbu protiv društvenih anomalija te volonterski rad. Nerijetko završi i huliganizmom, ali treba razgraničiti ta dva pojma. Football fans subculture has always aroused public interest and in the 1980s it was a social phenomenon. The aim of this paper is also to explain the football fans movement and to show how the subculture originated, who are the main actors and how they differ from other subcultural groups. Fans are more than just participants in sporting events, their activity goes back to combating social anomalies and volunteer work. It often ends in hooliganism, but the two concepts need to be distinguished.

U ovom diplomskom radu pristupa se temi braka i obitelji u Tolstojevoj Kreutzerovoj sonati koja se može iščitati s aspekta konstrukcije identiteta likova. Među glavnim temama Kreutzerove sonate sadržana je problematika seksualnosti koja se usko veže uz Foucaultovu filozofiju seksualnosti, zatim problematika ljubavi, braka, obiteljskog života, gdje se uočava pedagoški aspekt, te se se posebno može izdvojiti i opisati položaj žene kao majke. Kreutzerova je sonata zanimljiva i zbog autobiografskih elemenata koji su prisutni i koji približavaju i omogućavaju bolje razumijevanje Tolstojevog žvita i misli. Razdoblje kojem pripada Kreutzerova sonata razdoblje je realizma koje je od posebne važnosti u književnosti zbog svoje tendencije prikaza stvarnosti čitatelju. Načela koja prevladavaju u realizmu uočavaju se u romanu kao reprezentativnom obliku, a najvažnija od njih su prikazivanje stvarnosti, pružanje objektivnih činjenica i društvenoanalitička funkcija koja je osobito izražena u književnosti ruskog realizma. Realizam u Rusiji i ruskoj književnosti zauzima posebno mjesto jer se događaju važne društvene promjene. Političko stanje i crkvene reforme dovele su do pojave mnogih poznatih pisaca koji su u svojim djelima analizirali društveno stanje i time poticali na napredak. Ruska misao bila je socijalnog karaktera zbog težnje za ujedinjenjem i uspostavljanjem socijalnog poretka. U središtu nije bio privilegirani sloj društva, već narod, koji se prikazivanjem gole istine, bez imalo uljepšavanja, jednostavnim jezikom pokušalo moralizirati i potaknuti na promjene. Jedan od onih koji se trudio približiti običnom narodu, a bio je pripadnik plemstva, bio je Lav Nikolajevič Tolstoj. U svojim djelima analiziranjem pojedinca Tolstoj donosi moralne i etičke zaključke, a uvođenjem fabularnog paralelizma suprotstavlja dvije ili više fabularnih radnji iz kojih također izvodi pojedinačne zaključke. Njegova filozofsko-religijska misao koju je iznosio u svojim književnim djelima dovela je do ekskomunikacije iz Pravoslavne crkve i do cenzure nekih njegovih djela među kojima je i Kreutzerova sonata čije je objavljivanje ipak dopušteno, ali u Sabranim djelima.

U ovome radu obrađivat će se likovi i njihova svakodnevica na primjeru dva romana Gordana Nuhanovića, a to su Agenti kulture i Vjerojatno zauvijek. Dakle, iznijet će se reprezentacija likova, analizirat će se kako su oni prikazani u interakciji jedni s drugima, ali i općenito kakav im je odnos prema društvu u kojem žive. Svakako su najzanimljiviji protagonisti ova dva romana, odnosno dva lika koja su vrlo slična pa će se uspostaviti poveznica između njih. Agenti kulture je suvremeni roman koji govori o organiziranju festivala kulture u malom mjestu Žigmundovu na Jadranu, dok roman Vjerojatno zauvijek govori o piscu Miroslavu Devaldu koji je pred razvodom i u potpunosti izgubljen u životu.

U ovom se radu definira žanr fantastične književnosti na primjeru (dječjeg) suvremenog fantastičnog romana Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu američkog književnika Ransoma Riggsa. U radu se odvajaju pojmovi fantastika i fantastično te se definira fantastična književnost kao žanr prema Tzvetanu Todorovu i njegovu Uvodu u fantastičnu književnost. Prema nekim teoretičarima fantastična književnost poima se kao modus, a ne kao žanr jer se u mnogim elementima fantastika preklapa s drugim kategorijama, žanrovima. Todorov navodi u svojoj studiji uvjete koje djelo mora poštovati kako bi ono spadalo u žanr fantastike te sintaktičke i semantičke elemente koji se mogu pronaći u djelima fantastične književnosti. Ti se elementi istražuju i analiziraju u romanu Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu. U fantastičnoj je književnosti ključno postojanje natprirodnog i neprestano kolebanje čitatelja i lika u djelu. Neprestano kolebanje je ono što je sama srž žanra fantastike. U ovom romanu kolebanje na kraju prestaje te zbog toga on spada u fantastično-čudesni podžanr. Važna je i uporaba figurativnog govora, koji doslovno uzet opisuje natprirodne događaje. Pripovjedač u prvom licu omogućuje poistovjećivanje čitatelja s likom što je vrlo važno za fantastiku. Teme Todorov dijeli na ja-teme i ti-teme, a u romanu prevladavaju ja-teme. Ovaj roman ima i didaktičku ulogu, a uz potencijalno poistovjećivanje s likom može biti model čitateljima u konstrukciji identiteta.

Tema je rada prikaz elemenata vampirske pripovijesti u romanu Borisa Perića, Vampir. Prvi dio rada odnosi se na vampirski mit te njegov razvitak kroz teme kao što su porijeklo mita, definicija pojma vampir, simbolika krvi u pričama o vampirima, uloga krajolika i ostalo. Slijedi dio o vampirskoj predaji u Hrvatskoj i najpoznatijem hrvatskom vampiru – Juri Grandu. Drugi dio rada opisuje vampirsku književnost od samog početka pa sve do suvremene književnosti.. Iako su vampiri u središtu zanimanja ljudskog roda još iz antičkog doba, interes za njih se ne gasi. Očuvanju vampirskih legendi svakako je pridonijela književnost, koja čuva vampirsku tradiciju i generacijama prenosi srž vampirskog postojanja. Ono što potiče toliko zanimanje za vampire je strah od nepoznatog i očaranost neobjašnjivim pojavama. Karakteristike vampira, kao i nazivlje, različiti su u raznim kulturama, no neki osnovni motivi većinom se ponavljaju. To su: povezanost s krvlju, stanje neumrlosti, to jest povratak iz smrti, uznemiravanje živih, postanak vampira zbog zemaljskih grijeha, pojavljivanje na zastrašujućim mjestima i ostalo. Ulogu u širenju vampirskog mita imala je usmena predaja, zbog koje su krajem 17.stoljeća širile zaraze neumrlih, takozvane vampirske epidemije koje su smatrane masovnom psihozom. Nakon dijela o vampirskom mitu u književnosti, definira se pripovijest o vampirima. Glavni dio rada odnosi se na motive vampirske pripovijesti u romanu Vampir, autora Borisa Perića, koji se smatra prvim ozbiljnijim djelom vampirske tematike u suvremenoj hrvatskoj književnosti.