Search

U članku je prikazan odnos biskupa Dragutina Nežića prema jugoslavenskoj vlasti u dugom razdoblju njegova upravljanja Crkvom u Istri od 1947. do 1984. Tražeći "modus vivendi" s vlašću neprijateljski raspoloženoj prema Crkvi Nežić je branio slobodu Crkve i dostojanstvo ljudske osobe

U radu se istražuju uljudne i neuljudne strategije koje pisci primjenjuju u književnim polemikama u dvama književnim i povijesnim razdobljima. Istraživanje se temelji na korpusu od dvaju tekstova iz 20. i dvaju iz 21. stoljeća da bi se u konačnici uočile razlike u strategijama književnog polemiziranja kroz povijest. Analizirana je svaka književna kritika zasebno uz usporedbu tekstova koji su dio iste polemike te u konačnici sročnost obaju polemika. U usporedbama se uočavaju sličnosti i razlike između tekstova u tematici, prisutnosti (ne)uljudnih strategija i obrascima u kojima se ostvaruju. Primjeri prepoznatih strategija (ne)uljudnosti najviše se ističu u referiranju na određenu tematiku (kritiziranje književnog rada, zadiranje u tuđi privatni život, podrijetlo, politiku…) i u odabiru određenog leksičkog sloja odnosno pragmema (honorifici, uvredljivi izrazi, vulgarizmi…). S obzirom na veću učestalost primjera, neuljudne su strategije u prvom planu. U zaključku se donosi sud o tome u kolikoj mjeri ovakav oblik javne rasprave utječe na opći ugled književnika i sažimaju se rezultati proučenog korpusa koji će iznjedriti osnovne razlike u strategijama polemiziranja u tekstovima koje od nastanka dijeli gotovo stoljeće.

U članku se analiziraju optužbe kanonika Petra Stankovića protiv pretpostavljenog mu kolege Vrbničanina Petra Feretića. Iza Stankovićeve brige o pridržavanju liturgijskih propisa krio se u biti animozitet prema došljaku Fetretiću, za Stankovića neobrazovanom "slavenskom" popu.

U brojnim radovima, osobito onima srbijanskih i nekih drugih inozemnih publicista, Krunoslav Draganović je etiketiran kao Pavelićev pristaša i ustaša. Riječ je o brojnim publikacijama iza kojih su stajale nekadašnje jugoslavenske komunističke vlasti, ali i onima koje su se razmjerno nedavno pojavile u inozemstvu. Pritom je raskorak između sadržaja optužbi na Draganovićev račun i dostupnih podataka o njegovu stvarnom djelovanju, osobito onom tijekom Drugoga svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, više negoli velik. Podatci naime pokazuju kako optužbe na njegov račun nisu utemeljene.

Gradivo vezano uz optužbe i progone osoba (muškaraca i žena), optuženih za vještičarstvo i nanošenje šteta kako ljudima, tako životinjama i usjevima, oduvijek je pobuđivalo posebno zanimanje i ne samo znanstvene zajednice. Stoga i ne čudi da je već u drugoj polovici 19. st., samo nekoliko desetljeća od početka sustavnog organiziranog objavljivanja povijesnih izvora u Akademijinom Časopisu Starine, Ivan Tkalčić objavio izvore vezane za progone tobožnjih vještica. Riječ je o 35 dokumenata nastalih u razdoblju od srednjeg vijeka do polovice 18. stoljeća. Premda se veći dio objavljenih dokumenata odnosi na parnice i ispitivanja osumnjičenih za vještičarstvo, Tkalčić je objavio i drugo gradivo koje upotpunjava ovu tematiku (zaključci Sabora Kraljevinâ, zapisi župnih spomenica i dr.).

Propovijedanje nema velike cijene kod svećenika ni vjernika. Laici su umorni od naših moralizatorskih i nestvarnih govora. Ne cijene naša teološka razlaganja na propovjedaonici; više ih ne diraju naši vatreni apeli, gorki prigovori i žestoke optužbe.