Search

In the last three decades, Bosnia and Herzegovina can be seen as an example of a country with highly negative demographic development, which is the result of several factors: the war after the collapse of socialist Yugoslavia (1992-1995) and the mass emigration of the population, the loss of jobs and economic transition, as well as long-term unstable political opportunities. Nevertheless, tourism in BiH has shown growth trends over the last thirty years, reflected in a constant increase in tourist flow, an expansion of accommodation capacities, an increasing number of tourist destinations, and an increasing diversification of the tourism supply. The leading important destinations in the country today are the cities of Sarajevo and Mostar, the Olympic mountains, Neum as the only coastal beach tourist destination and Međugorje as the leading centre of religious tourism. Neum and Međugorje are characterised by a more positive demographic trends and therefore proved to be representative examples for this research. The research is based on the analysis of the interrelation between the touristic and demographic development of Neum and Međugorje from the beginning of tourism in the 1970s and 1980s until today. The available official statistical data on tourist flow, employment in tourism and the number and structure of the population by age and educational level for the municipalities of Neum and Čitluk, to which Međugorje belongs, were analysed. Based on the conducted analysis, as well as a review of the main accompanying socio economic processes, four different periods in the tourism development of both destinations were identified, focusing on the period after 2013.

Since the end of the 20th century, the tourism supply of the destination has increasingly relied on tourism products of alternative forms of tourism. One of the leading alternative forms of tourism, under the conditions of globalisation and the spread of uniform norms and values, is cultural heritage tourism. Both tangible and intangible cultural heritage embody local and regional identity to a great extent, contributing to the authenticity of the destination's tourism supply and often shaping the destination's identity. In contrast to tangible cultural heritage, which used to be recognised much earlier as an asset to be protected and preserved for the future and appropriately valorised in tourism, intangible cultural heritage has been treated as an asset since UNESCO established Intangible Cultural Heritage List in 2008 and has been more closely integrated into the tourism supply. Today, no less than 18 intangible cultural assets from Croatia are included in three intangible cultural heritage lists under the patronage of UNESCO, which indicates that the value of intangible cultural heritage in Croatia was recognised early on. Nevertheless, it is often undervalued in terms of tourism. The aim of this research is to contribute to the debate on how Croatian intangible cultural assets inscribed in the UNESCO Intangible Cultural Heritage Lists can be appropriately valorised, transformed into tourism products and thus integrated into the destination's tourism supply. Croatian intangible cultural assets are classified into four categories: 1) knowledge and skills, 2) musical expressions, 3) customs, rituals and traditional manifestations, and 4) traditional crafts. Based on the theoretical background from the literature and examples of good practice, a model for integration into the destination's tourism supply was proposed for each category.

Changes in the use of second homes during the COVID-19 pandemic are an important topic of geographical research in the context of a new conceptualization of spatial and temporal transformation of work, leisure, tourism and multilocal living, the continuation of which is realistically expected after the pandemic (Hall et al., 2020 ; Lapointe, 2020 ; Müller, 2021). Although the pandemic has reduced the mobility of the population, the patterns of second-home use have taken on new characteristics particularly in the conditions of the pandemic. Among the most important motives for using the second home were the desire to escape from the city crowds to a safe haven (Zogal et al., 2020), the possibility of remote working or studying from a more pleasant environment during pandemic restrictions and the desire to spend vacations in commercial second homes, as well as tourism facilities with a greater degree of privacy. Changes in the patterns of second-home use have established of a new perception of the second homes among their holders and have furthermore contributed to the emergence of new relationships between second home users and local residents. The Island of Krk in Croatia represents one of the leading Croatian and foreign centres of second home demand (Opacic, 2008) and was chosen as an illustrative example for researching changes in the second-home use. According to the 2011 Census, there were 15, 429 second homes registered on the island, while their share in the total housing stock was 51%. It can therefore be assumed that changes in the patterns of second-home use importantly affect local island communities. The aim of the research is to identify changes in the patterns of second-home use and perception of second homes users on the Island of Krk during the COVID-19 pandemic compared to the period before the outbreak of the coronavirus disease. The research is based on surveying second home users and interviewing key stakeholders of the local community.

Intangible cultural heritage has transformed itself increasingly into tourism products since the establishment of the UNESCO Lists of Intangible Cultural Heritage in 2008. Croatia recognised the cultural value of its intangible heritage early on, which is confirmed by 18 listed assets on one of the three lists under the UNSECO’s protection. The aim of the research is to develop models for the integration of Croatian intangible cultural heritage protected by UNESCO into the tourism supply. For this purpose, Croatian intangible cultural assets are divided into four categories: 1) knowledge and skills, 2) musical expressions, 3) customs, rituals and traditional manifestations, and 4) traditional crafts. The model proposed for each category is based on the tourist motivation and the main activities that intangible cultural heritage can stimulate in tourists, as well as on the tourism products through which intangible cultural assets can be included in the tourism supply of destinations.

The COVID-19 pandemic and preventive measures have caused dramatic changes to all levels of the diversified and interconnected tourism sector. In this regard, second home tourism has experienced two extremes in general: some second home destinations have faced a significant decrease of visitors due to restrictions in the mobility of the population, thus becoming deserted “ghost towns”, while others have recorded a more frequent or even permanent presence of second home owners and users, who perceived their secondary dwellings as a “safe heaven” for escape from the crowded life in urban areas. Important changes can be observed also in the use of second homes during the pandemic, as many users took advantage of the possibility of remote working while staying in a pleasant environment and enjoying the tourism facilities with a greater degree of privacy. In this way, the pandemic contributed to blurring of borders between work and holiday life of many of second home owners and users. In 2011 Census, there were 15, 429 second homes registered on the Island of Krk, which can therefore be considered as one of the leading Croatian and international hot spots of second home demand. The spatial distribution of second homes is varied throughout the settlements of the island, while their concentration in the total housing stock is somewhat bigger than the number of dwellings for permanent residence. In this research, the authors identified changes in patterns of second home use and perception of second homes users on the Island of Krk during the pandemic. They have also focused on potential differences in the second home use between the year 2020, when responses to the pandemic were still in initial phase, and the year 2021, when possibility of vaccination and EU digital COVID certificates were introduced and the mobility of visitors has increased.

Nowadays cultural heritage tourism has developed in the context of following social processes: the search for local identity, the dynamic relationship between global and local processes (glocalisation), pluralism of lifestyles in relation to the ability of free time usage and an ever more pronounced tendency of mass tourism mobilities. Viewed from the aspect of tourism demand, cultural tourism, as well as cultural heritage tourism, are becoming ever stronger. Conversion of cultural heritage into a tourist product includes the following steps: a) identification of cultural heritage suitable for conversion into tourism attractions, b) evaluation of tourism attractiveness of cultural heritage, c) determination of spatial distribution of cultural heritage, and d) application of an appropriate model for tourism valorisation of cultural heritage (proposed models are: concentrated or point model, dispersed urban model, linear thematic model, regional networked model). Same cultural good can be integrated in cultural tourism supply through different packages. Advantages of this approach are: spatially dispersed tourism (necessity of toursim valorisation of all culutral goods, not only the most prominent), sustainable tourism (necessity of reducing pressure on most famous cultural goods and preserving, not exploiting cultural heritage), resilient tourism (necessity of quick adjustment of cultural heritage tourism in times of crises and uncertainties (e.g. COVID-19 pandemics, natural hazards and disasters…) and inclusive tourism (necessity of designing of cultural tourism products in accordance to diversity of tourists (e.g. age, education, socio-economic status, motivation).

Vizualnom prezentacijom turističkih atrakcija u sredstvima komunikacije kod posjetitelja se stvara predodžba o nekom prostoru prije nego ga odluče posjetiti. Turističke zajednice i drugi relevantni dionici time dobivaju mogućnost pobliže odrediti na koji način i u kakvom obliku prezentirati turističku destinaciju ili pojedini turistički lokalitet, odnosno na koje skupine atrakcija u destinaciji usmjeriti pozornost posjetitelja. Najpoznatiji i najposjećeniji turistički lokalitet u Lici je nacionalni park Plitvička jezera. Prizori Plitvičkih jezera često se koriste u svrhu prezentacije turističke ponude na regionalnoj, ali i nacionalnoj razini, dok svi ostali lokaliteti u Lici bilježe znatno slabiju posjećenost. Istraživanje stoga polazi od hipoteze kako skupine prirodnih turističkih atrakcija koje su prisutne u nacionalnom parku Plitvička jezera, poput geoloških i geomorfoloških karakteristika prostora, vode, biljnog svijeta te samih prikaza pejzaža, ujedno imaju vodeću ulogu u turističkoj promidžbi i ponudi Like u cjelini. Pojedinačne atrakcije Like grupirane su u klastere kako bi se istražila njihova zastupljenost u turističkim komunikacijskim sredstvima. U tu svrhu analizirane su fotografije u turističkim brošurama i na internetskim stranicama te prizori u službenim promotivnim filmovima lokalnih turističkih zajednica. Za svaki od sredstava komunikacije razrađen je zaseban sustav bodovanja, a rezultati istraživanja potvrdili su kako u turističkoj promidžbi Like prevladavaju skupine atrakcija koje se vežu uz prirodnu baštinu, no ipak postoje određena odstupanja na lokalnoj razini te ovisno o odabranom sredstvu vizualne komunikacije. Usporedbom broja i zastupljenosti skupina atrakcija (klastera) na internetskim stranicama turističkih zajednica jedinica lokalne samouprave s turističkim prometom, ustanovljeno je da gradovi i općine s izraženijom promocijom turističkih lokaliteta i atrakcija na internetskim stranicama ostvaruju i veći turistički promet te se mogu prepoznati kao nositelji turističkog razvoja Like.

Management of protected areas is an interesting topic to compare between Croatia and Slovenia, as the two countries shared the same socio- economic context of development during the period of socialist Yugoslavia, a similar post- socialist transition, followed by EU accession. Although a similar management system for protected areas might to be expected, numerous differences have been identified between the two neighbouring countries. These differences can be seen in definitions of particular categories of protected areas, as well as in management systems. A centralised (top-down) approach in the management is found in Croatia, which is mostly characteristic for national and nature parks: two categories of protected areas with the highest tourism flow. On the other hand, a relatively decentralised management system (bottom-up) has been identified in Slovenia, which is primarily expressed in protected areas of lower categories of protection. These differences can be seen in varied integration of protected areas into the tourism supply, as well as in the forms and spatial implications of tourism in protected areas. One of the objectives of management of protected areas is the recognition of potential pressures resulting from intensive tourism valorisation, as well as prevention methods, therefore it is important to note differences in approaches in order to manage negative implications. In addition to comparison of management systems for protected areas of Croatia and Slovenia, the paper also elaborates proposals for spatial and managerial integration of protected areas located along the border, with the aim of creating cross- border protected areas. The research identified certain border areas between Croatia and Slovenia, which can, according to natural geographic homogeneity and conservation goals, form the basis for cross-border cooperation via nature protection in the future.

Glavni motiv za izradu ovoga elaborata jest potreba za kvalitetnim i preciznim definiranjem stupnja turističke razvijenosti jedinica lokalne samouprave kao osnovnih teritorijalnih jedinica u Hrvatskoj u cilju uspostave učinkovitog i transparentnog sustava koji bi trebao ublažiti aktualne neravnomjernosti u turističkom razvoju Hrvatske te bolje valorizirati njene resurse. U izradi modela naglasak je bio na pokazateljima dostupnim na godišnjoj razini za sve gradove i općine u Hrvatskoj, tim više što su se oni pokazali pogodnima za ukazivanje i na druge elemente turističke razvijenosti koje je nemoguće ili vrlo teško kvantificirati. U skladu s navedenim prijedlog uspostave modela za izračun indeksa turističke razvijenosti jedinica lokalne samouprave podrazumijeva najprije definiranje osnovnih dostupnih pokazatelja na temelju ispitivanja njihove relevantnosti, pouzdanosti i međuzavisnosti, a nakon toga testiranje modela i simulacije radi izbjegavanja mogućih anomalija. Na temelju tih postupaka definirani su ponderi odabranih pokazatelja i predložen model izračuna kompozitnog indeksa turističke razvijenosti, a tako i kvalitetna analitičko- informacijska podloga za provođenje mjera sektorske politike s područja turizma. Tu se u prvom redu misli na poticanje turizma u nerazvijenim područjima i na promišljanje turizma na razini turističkih destinacija kao osnovnih prostornih cjelina upravljanja turizmom. Na taj način indeks turističke razvijenosti može poslužiti kao instrument za podizanje učinkovitosti sustava turističkih zajednica, osobito u gradovima i općinama koji raspolažu s atraktivnom prirodnom i antropogenom resursnom osnovom, ali su njihove turističke zajednice zbog slabog turističkog prometa financijski podkapacitirane.

Radi istraživanja međuodnosa prometne dostupnosti i turističkog prometa u zaštićenim područjima Hrvatske predloženo je pet indikatora: a) povezanost zaštićenog područja javnim prijevozom (autobus, brod/katamaran/trajekt, vlak), b) frekvencija javnog prijevoza, c) povezanost zaštićenog područja cestovnim prometom, d) vremenska udaljenost zaštićenog područja od gradskih središta te e) vremenska udaljenost zaštićenog područja od vodećih turističkih središta. Prilikom ocjenjivanja svaki indikator brojčano je determiniran kroz set kriterija. Bodovanje indikatora prometne dostupnosti zaštićenih područja u kontekstu turističkog prometa nadovezuje se na slične metodološke pristupe u geografskim istraživanjima. Glavne prednosti navedenog metodološkog pristupa su prostorna i tematska aplikativnost, dok glavne slabost leže u subjektivnosti prilikom kreiranja i ponderiranja indikatora.

The paper presents the main features of camping tourism in Croatia through the stages of its development, as well as its significance in recent Croatian tourism supply. The goal of the research is to contribute to the development of the campsites' typology in contemporary tourism supply of Croatian coastal tourism destinations, based on differences in the capacity of campings, location factors, spatial impacts and the consequences, characteristics of supply in campings as well as motivations, attitudes and habits of camping tourists in each of the types of campsites. Krk, the largest settlement on the island of Krk, was chosen as a representative case study. Krk is a tourism destination with traditionally developed camping tourism. Campsites, as a type of accommodation capacities that occupy the largest areas in the town, have had a significant impact on its spatial and economic development, primarily through changing the usage and the value of land, socioeconomic and socio-cultural transformation of the local population, changes in the structure of tourism supply and environmental implications. In the example of the town of Krk, three types of campsites are identified: a) traditional camping, b) exclusive camping, and c) small family run camping. This typology can be applied on a wider scale Croatian level. In addition to literature overview, quantitative tourism statistic data interpretation and continuous field research, direct questionnaire survey in July 2016 was conducted. A nonprobabilistic occasional sample included a total of 127 camping tourists in Camping Ježevac (example of a traditional camping), Camping Resort Krk (example of an exclusive camping) and Camping Bor (example of a small family run camping). In order to identify differences in the motivation, attitudes and habits of respondents in different types of campings, the results of the survey are processed using standard descriptive statistics methods.

Unlike other forms of leisure spatial mobility (tourism, excursions, outdoor recreation), the second home phenomenon includes elements of habitation or place attachment to the receiving area. Although all leisure activities are generated by the desire for temporarily change of the dwelling place and escape to recreational amenity rich areas, the leading second home and tourism-excursion-outdoor recreation areas do not fully coincide. The goal of the paper is to examine the spatial overlapping of the second home phenomenon and other leisure mobility forms in Koprivnica- Križevci County to provide scientific contribution to the research of spatial (non)matching of the mentioned phenomena in rural areas of Croatia. Koprivnica-Križevci County was therefore chosen because it is a typical rural area in the Peripannonian region of Croatia, which does not stand out on a national level either according to a large number of second homes, or according to more prominent tourism flow, but in the near future a stronger development of leisure spatial mobilities can be expected. The spatial overlapping of the second home phenomenon and other leisure mobility forms in Koprivnica- Križevci County was examined through the following steps: a) identification of the leading second home areas in the County according to the number of second homes at the level of the settlement in 2011 ; b) identification of leading tourism-excursion- outdoor recreation areas in the County at the level of the settlement according to four indicators: number of overnights in 2016, number of tourist beds in 2016, number of catering facilities linked with tourism- excursions-outdoor recreation in 2017, number of tourist attractions in 2017 ; and c) analysis of spatial overlapping of second home phenomenon and other leisure mobility forms.

The study deals with theoretical and empirical aspects of the spatial distribution of tourism and the second home phenomenon in Croatia and Slovenia. The hypothesis assumed that the areas with the greatest concentration of tourism in Croatia and Slovenia and the areas with the highest representation of the second home phenomenon in the total housing stock, are one and the same. As previous research showed, developmental interrelationship of tourism and the second home phenomenon can take place according to three scenarios: a) the development of tourism encourages the second home phenomenon ; b) the second home phenomenon develops independently from the development of tourism ; and c) the second home phenomenon “discovers” some attractive location or area, after which tourism development follows. The authors analyzed the spatial distribution of tourism and the second home phenomenon on the national level and according to individual types of tourism/second home areas (littoral, urban, rural, mountain, spa) in both countries. The results of the correlation analysis show that the spatial development of tourism and second homes in Croatia is characterized by an intensive concentration of both types of leisure activities in the littoral areas of the country. On the other hand, in Slovenia the two phenomena are much more evenly represented in all types of tourism/second home areas.

Studija je izrađena za potrebe: detaljnijih spoznaja o razvojnim resursima i procesima, te potencijalima i ograničenjima u suburbanom i ruralnom području Urbane aglomeracije Zagreb (UAZ) i o međuodnosima ovih područja s urbanim područjem, formuliranja prijedloga za unapređenje stanja i potrebe održivog razvoja, odnosno Strategije razvoja Urbane aglomeracije Zagreb kao njezinog temeljnog dokumenta, zatim izrade lokalnih strategija razvoja i drugih sektorskih razvojnih dokumenata, te izrade novih i/ili izmjena i dopuna prostornih planova.

Croatian tourism supply is mainly based on Sun and Sea tourism on the attractive coast and islands. However, in recent years there has been increased competition and the tourists’ demands that have contributed to development of alternative forms of tourism, also in continental part of Croatia. The city of Vukovar, as the battlefield of one of the largest battles in Europe after the World War II, after its peaceful reintegration in the Croatian territory (1997), became the Croatian national memorial place. Even though tourism is not among the leading economy branches in Vukovar, due to its recent past, memorial tourism based on memorial sites from the Croatian Homeland War (1991-1995) could be developed. Memorial tourism is a form of cultural tourism with a supply based on memorial sites - places of important events, in this case the places of suffering and tragedies. As main research objectives can be pointed out: a) the analysis of the characteristics of tourist flow and accommodation facilities in Vukovar after the end of the Croatian Homeland War and its reintegration into the Croatian territory and b) analysis of the Vukovar local population’ attitudes on the possibilities of the development of memorial tourism based on heritage from the Croatian Homeland War. The local population attitudes were detected by a direct questionnaire survey at several locations in the center of Vukovar. In addition to descriptive statistics, statistical analyses were conducted to determine the differences in the respondents’ attitudes (the dependent variable) with regard to gender, average age, level of education and nationality (independent variables). Total of eight statistically significant differences were found using standard statistical methods in SPSS program: chi-square test and t-test.

Cilj rada je analizirati prostorni razvoj vikendaštva u Koprivničko-križevačkoj županiji, kao reprezentativnom prostoru istraživanja navedenoga fenomena u ruralnim područjima Hrvatske. Identificirana su vodeća vikendaška područja u Koprivničko-križevačkoj županiji, utvrđena je razvojna dinamika i prostorni razmještaj vikendaštva od 1971. do 2011. godine te stupanj preobrazbe stambenoga fonda u jedinicama lokalne samouprave, kao i naseljima u Županiji. Kao reprezentativan prostor za istraživanje prostornih utjecaja vikendaštva na lokalnoj razini izabrana je Šoderica, tipično vikendaško naselje smješteno uz umjetno jezero u dravskome poloju. Utvrđene su karakteristike razvoja vikendaštva na lokalnoj razini, kao i struktura vlasnika stanova za odmor i rekreaciju s obzirom na mjesto stalnog prebivališta te struktura i prostorni razmještaj stanova za odmor i rekreaciju s obzirom na njihovu površinu. Kao vodeća vikendaška područja u Županiji prepoznata su vikendaška naselja Šoderica i Čingi-Lingi na umjetnim jezerima u dravskome poloju, sjeverni obronci Bilogore i južni obronci Kalnika te pojedina naselja u ruralnoj rekreacijskoj okolici Koprivnice u blizini „podravske magistrale“ (državna cesta broj 2). Dobiveni rezultati prilog su boljem poznavanju prostornog razvoja vikendaštva ne samo u ruralnom prostoru Koprivničko-križevačke županije, već i u ruralnim područjima kontinentalnog dijela Hrvatske, te mogu poslužiti kao polazište u kvalitetnijem prostornom planiranju ruralnih vikendaških područja u Hrvatskoj.

Bosna i Hercegovina, u kojoj se zimski turizam pojavio i značajno razvio u razdoblju socijalističke Jugoslavije, nakon osamostaljenja i poslijeratne obnove, danas predstavlja sve značajniju skijališnu turističku destinaciju. Olimpijske planine Bjelašnica i Igman reprezentativan su primjer planinske turističke destinacije u Bosni i Hercegovini koja je prošla kroz više faza turističkog razvoja. Prije Zimskih olimpijskih igara, održanih u Sarajevu 1984. godine, glavnina dokoličarskih aktivnosti na Bjelašnici i Igmanu bila je vezana uz rekreaciju - ponajviše planinarenje te jednodnevno ili vikend skijanje. Prekretnicu u razvoju turizma na ovom području označila je izgradnja olimpijskih staza za alpsko i nordijsko skijanje, skijaških skakaonica, kao i hotelskih kapaciteta i potrebne komunalne i prometne infrastrukture. Rat nakon raspada socijalističke Jugoslavije u prvoj polovici 1990-ih godine u potpunosti je zaustavio turistički razvoj, a svi prijeratni hotelski kapaciteti s pripadajućom infrastrukturom su uništeni. U posljednjih petnaestak godina dolazi do obnove dijela hotelskih kapaciteta te jačanja turizma, ponegdje i preko praga nosivosti osjetljivog planinskog ekosustava. Recentni turistički razvoj obilježava raznovrsna turistička ponuda koja omogućuje upražnjavanje brojnih oblika turizma u različitim godišnjim dobima s dominacijom zimske turističke sezone i skijališnog turizma masovnoga karaktera, osobito na Bjelašnici. Bjelašnica s Igmanom predstavlja popularnu turističku destinaciju za skijanje, snowboarding, paragliding, planinarenje, a posljednjih godina se sve više razvija i ruralni turizam u bjelašničkim selima. Cilj ovog istraživanja je analizirati karakteristike razvoja turizma i rekreacije na Bjelašnici i Igmanu. Bjelašnica i Igman posjeduju potencijal za daljnji turistički razvoj, za koji je potrebno ostvariti suradnju različitih sektora koji će pokrenuti ulaganja, kreirati strategije turističkog razvoja ali i riješiti problem komunalne i saobraćajne infrastrukture.

Uzimajući u obzir prostorni razmještaj kulturnog naslijeđa, na temelju primjera iz dosadašnje prakse, moguće je izdvojiti četiri različita modela turističkog vrednovanja kulturnog naslijeđa s obzirom na prostorni razmještaj kulturnih dobara: a) koncentrirani ili točkasti model b) raspršeni urbani model c) linearni tematski model i d) regionalni umreženi model. Navedeni modeli u praksi se često isprepleću jer isto kulturno dobro može biti turistički vrednovano kroz primjenu nekoliko modela turističke valorizacije, kao sastavni dio turističke ponude turističkoga odredišta nižeg i višeg reda.

The main goal of the research is to apply the typology of tourist resorts based on the level of tourism development to the example of South Dalmatia, the southernmost littoral part of Croatia. The research is based on the methodological instruments of geographical analysis and synthesis and includes analysis of statistical data, GIS analysis and visualisation of spatial data in GIS using thematic maps. The typology was formed using the following indicators on the level of settlements: (1) number of tourist beds, (2) number of tourist arrivals, (3) number of overnight stays, (4) co-efficient of tourism functionality (number of tourist arrivals per 100 inhabitants), (5) density of tourist beds (number of tourist beds per square kilometre), (6) density of tourist arrivals (number of tourist arrivals per square kilometre), (7) tourist class assigned to the tourist resort according to a Croatian regulation that categorises basic tourist resorts into four classes using quantitative and qualitative criteria to determine the level of the sojourn tax and the possibility of founding a tourist board. To achieve the final typology, every indicator was scored for every tourist resort. The typology confirms the uneven spatial distribution of tourism development in South Dalmatia with its focus on the Dubrovnik urban region. The higher level of tourism development is concentrated almost exclusively on the coastal resorts, while the interior is characterised by sporadic and low tourism development. However, even in areas with a lower level of tourism development, some settlements – small ones particularly – are highly dependent on tourism and, therefore, characterised by high pressure of tourism on the physical and social environment. The typology resulted in determining a certain number of first- and second-level tourist resorts, tourist centres that are carriers of tourism development in South Dalmatia, and a large number of small settlements with a simpler tourism supply, although more or less oriented to tourism. Therefore, the typology can be treated as a first step towards a functional tourism regionalisation of South Dalmatia forming functionally complete tourism units that have a quality tourism supply and that are capable of successful management of tourism development and tourism impacts, which is now partly present only in leading tourist destinations.

Intense construction of second homes in Socialist Federal Republic of Yugoslavia (hereafter referred as ex-Yugoslavia) started in 1960’s. Acquisition of second homes was affordable for wide range of ex-Yugoslav citizen population due to low prices of land and real estate, as well as favourable loan conditions from state owned banks. Motivation for ownership was different – spending family holidays, which was more affordable in comparison to hotel accommodation, and investment in real estates in period of unstable ex-Yugoslav economy, represented by high inflation rates and variable currency. Predominant type of second home units was family vacation house, usually built in self- managed construction. In the moment of disintegration of common state in (and after) the year 1991, countries were at considerably different stage of development. Wars that followed even deepened the national and regional differences, which can be observed also in different second home development in new independent states. Due to private building entrepreneurship, most popular second home areas were faced with a new type of secondary residences – multi-apartment recreational buildings, often used as commercialized accommodation capacities. In the same time, prices of second homes have increased ; therefore they became a privilege only for higher class. We can conclude that second home development pattern in ex-Yugoslav countries in the last 50 years has changed from affordable to exclusive phenomenon. From the mentioned context, the main goal of the paper arises: to compare the pattern of second home development in ex-Yugoslavia countries before and after the fall of common state. Apart from literature overview, interpretation of official available census data (1971-2011) on the national level will be given. Special emphasis on changing socio-economical context of the second home development in Croatia and Slovenia will be presented.

Park Maksimir jedno je od najposjećenijih rekreacijskih područja grada Zagreba. Zbog bogatih prirodnih rekreacijskih pogodnosti, kao i uređene rekreacijske infrastrukture privlači rekreativce iz svih dijelova grada i okolice. Maksimir je popularno rekreacijsko područje tijekom cijele godine, bez obzira na meteorološke prilike, koje pruža brojne mogućnosti za upražnjavanje više oblika aktivne i pasivne rekreacije. Najpogodnija godišnja doba za rekreacijske aktivnosti većine rekreativaca su proljeće (ožujak, travanj i svibanj) i jesen (rujan, listopad i studeni) s obzirom na temperaturu zraka i biometeorološke procjene osjeta ugode. Tijekom zimskih mjeseci, u hladnijim i kišovitijim danima, rekreacija u parku uglavnom je svedena na fizički aktivnije rekreacijske aktivnosti poput trčanja i nordijskog hodanja, za razliku od ljetnih mjeseci kada su u toplijim i sunčanijim danima, uz spomenute oblike aktivne rekreacije, jače zastupljene i fizički pasivnije rekreacijske aktivnosti poput šetnje i psihofizičkog odmora u prirodnom okruženju. Cilj istraživanja jest utvrditi razlike u nekim obilježjima rekreativaca (sociodemografske karakteristike, obilježja rekreacijskih kretanja, motivacija, rekreacijske aktivnosti koje upražnjavaju u Maksimiru, potrošnja, zadovoljstvo postojećom rekreacijskom ponudom parka, percepcija parka kao rekreacijskog područja grada) s obzirom na posjet parku u različitim meteorološkim prilikama. Istraživanje se temelji na analizi rezultata neposrednog anketiranja rekreativaca u Maksimiru na uzorku od ukupno 603 ispitanika, s podjednakim poduzorcima u 6 različitih neradnih dana u sva četiri godišnja doba u različitim meteorološkim prilikama (temperatura zraka, padaline) tijekom 2013. i 2014. godine. Anketiranje rekreativaca metodom prigodnog uzorkovanja provedeno je na više lokacija u parku, a u obzir su ušli ispitanici stariji od 18 godina koji žive u Zagrebu ili u okolici. Prikupljeni podaci omogućili su analizu rekreacije u Maksimiru za sunčanoga vremena u svim godišnjim dobima, kao i za kišovitoga vremena u proljeće i u jesen. Statistička analiza podataka provedena je u programu SPSS, a uključila je sljedeće metode: jednosmjernu analizu varijance, hi-kvadrat test, t-test te diskriminacijsku analizu. Dobiveni rezultati prilog su boljem poznavanju profila rekreativaca i rekreacijskih aktivnosti u Maksimiru te mogu poslužiti kao polazište u kvalitetnijem koncipiranju rekreacijske ponude u parku u budućnosti.

Typologies of tourist destinations vary from one country to another. It is important to emphasize that there are no universal criteria for determining typologies of tourism development and forming regions. Each country defines tourism regions according to its own criteria. Since last full-scale geographic regionalisation of Croatia in relation to tourism was made more than 20 years ago, and in the meantime geographical approach to the principles and methods of regionalisation has changed significantly, as well as the socio-economic context of tourism and regional development in Croatia, defining new geographic regionalisation in relation to tourism is very up-to-date and necessary object of the scientific research, both on the theoretical and applicative level. Previous attempts of typology were based on the cohesion of tourism development within regions using several indicators on tourism turnover. Purpose of this research is to establish more comprehensive set of criteria and indicators for typology of tourist destinations in Croatia that should be a background to create organisational and legislation framework for better integration of homogenous spatial units in Croatian tourism and, eventually, to form more convenient and rational system of tourist boards on the regional and local level, in the context of the admission of Croatia to the EU. Suggested set of criteria and indicators could include next components: a) criterion related to features and development trends of tourism turnover - probable indicators: number of tourist arrivals, number of overnight stays, composition of tourist arrivals/overnight stays according to the emissive tourist area, months in the year, average stay etc. b) criterion related to features and development trends of accommodation capacities - probable indicators: total number of accommodation capacities, structure of accommodation capacities according to the division on elementary and complementary capacities, according to the working period during the year and according to the category, share of elementary accommodation capacities, total number of tourist beds, structure of tourist beds according to the type and category of the accommodation capacities, offer of capacities for rent (rooms, apartments, holiday homes), number of second homes as potential accommodation capacities etc. c) criterion related to the level of tourism development in an area - probable indicator: coefficient of tourism functionality as an indicator of physical and social saturation of an area by tourism etc. d) criterion related to the contribution of tourism in the economic structure - probable indicator: share of tourism in the GDP of a tourist place etc. e) criterion related to the participation of tourism in the socio-economic composition of the population - probable indicators: share of the population employed in tourism, ratio of employees in tourism and other economic activities etc. Criteria and indicators mentioned above will be designed for typology of tourist destinations on different spatial levels as a basis of new tourism regionalisation of Croatia.

Insular areas in many parts of Europe and around the world (e.g., Croatian Islands, Greek Islands, Balearic Islands, islands in Sweden, Norway, etc.) have become attractive places for owning second homes, particularly in the last fifty years. Their appeal lies in the combination of insular area attractiveness, as well as providing sense of peace and isolation as desirable oppositions to everyday stress and busy lifestyles in big cities. However, in addition to the attraction basis of the insular area and conditions on the real-estate market, as an important factor for the decision about second home location stands out traffic accessibility and connections with the island, which often influences the manner and frequency of their usage. Therefore, it is not surprising that there are examples of some objectively less attractive, but more accessible islands, due to the traffic connections, where number of second homes is significantly higher than in those attractive one with less frequent traffic links. The main objective of this research is to identify interdependence of Croatian Islands’ traffic accessibility and spatial distribution of second homes, as well as with the proportion of second homes in total housing fund, according to Croatian Census of Population, Households and Dwellings 2011. For the purpose of this research, Croatian Islands were divided into groups according to three criteria: a) regional affiliation (Kvarner Islands, North Dalmatian, Middle Dalmatian and South Dalmatian Islands), b) location of the island vis-à-vis mainland (coastal, channel and open sea islands) and c) levels of traffic accessibility (islands connected by the bridge, islands with frequent ferries throughout the year, islands with seasonal frequent ferries, islands with less frequent ferries, islands with shipping lines, i.e. islands without road traffic). Data were analysed using Chi-square test, T-test, ANOVA and regression analysis. Preliminary results on the case of the Croatian Islands indicate the crucial importance of traffic accessibility both in spatial distribution of second homes, as well as in their ratio in the total housing fund. This supports the thesis that the possibility for frequent usage is of great importance to the motivation for the acquisition of the second homes on the Croatian Islands, as it has been confirmed by previous studies of motivational factors in choosing the location for the second homes on the Croatian coast and islands.

Zadatak elaborata jest utvrditi kriterije izdvajanja primorskih i planinskih turističkih mjesta u Hrvatskoj te predložiti njihove definicije za potrebe statističkog praćenja turističkog prometa. Također, razmotrena je postojeća klasifikacija ostalih vrsta turističkih mjesta u publikacijama Državnog zavoda za statistiku te su predložene neke promjene u cilju njihova preciznijeg teorijsko- metodološkog određenja. U prvom dijelu razmatraju se terminološka određenja pojma „turističko mjesto“ kao i njihove klasifikacije unutar hrvatske znanstvene literature. U obzir je uzeta i postojeća klasifikacija turističkih općina u Sloveniji za potrebe statističkog praćenja te EUROSTAT-ova metodologija za statističko praćenje turizma (Methodological Manual for Tourism Statistics, Eurostat 2013). U drugom dijelu definirani su kriteriji izdvajanja primorskih i planinskih turističkih mjesta u Hrvatskoj, s kartografskim i tabličnim prilozima. U završnom dijelu iznesen je prijedlog definicija pojmova „turističko mjesto“, „primorsko turističko mjesto (sa i bez izlaza na more)“ te „gorsko i planinsko turističko mjesto“, kao i prijedlog moguće klasifikacije turističkih mjesta za potrebe preciznijeg statističkog praćenja.

Uslijed sve stresnijeg života u radnoj svakodnevici, potreba za rekreacijom na otvorenome, osobito među gradskim stanovništvom, sve je izraženija. Evidentan je porast zanimanja stanovništva za rekreacijske zone unutar grada, ali i u bližoj okolici, pri čemu zaštićena područja imaju sve važniju ulogu. Kako bi se zaštićena područja, dio prirodne baštine, a istovremeno i sve popularnija rekreacijska područja, sačuvala za buduće generacije, u njihovu upravljanju neophodno je primjenjivati koncept održivoga razvoja. Svrha ovoga istraživanja jest davanje znanstvenoga doprinosa proučavanju rekreacijskoga vrednovanja zaštićenih područja u neposrednoj blizini grada. Kao studija slučaja izabran je Park prirode Medvednica, popularno rekreacijsko područje zagrebačke aglomeracije. Izdvojeni su sljedeći ciljevi istraživanja: utvrđivanje rekreacijske ponude, procjena posjećenosti rekreacijske ponude, analiza obilježja rekreacijskih kretanja, analiza stavova rekreativaca o rekreacijskoj ponudi, utvrđivanje stavova predstavnika relevantnih ustanova o rekreacijskoj ponudi te predlaganje smjernica budućeg razvoja rekreacije.

U uvjetima globalizacije i skorašnjeg ulaska Hrvatske u Europsku uniju međunarodna vikendaška prostorna kretanja postaju sve aktualnija tema za znanstvena istraživanja. Vlasnici stanova za odmor i rekreaciju iz Slovenije zauzimaju vodeće mjesto u strukturi inozemnih vikendaša na hrvatskoj obali i otocima. Najveći broj tih vlasništava datira iz vremena zajedničke države, kada je svaki građanin bivše Jugoslavije pod ravnopravnim uvjetima mogao kupiti nekretninu u bilo kojoj njezinoj republici. Razumljivo da je državljanima obližnje Slovenije priobalni dio Hrvatske bio i ostao osobito zanimljiv za lokaciju stanova za odmor i rekreaciju. Zbog blizine i prometne dostupnosti, slovenski vikendaši tradicionalni su zastupljeniji u strukturi vlasnika vikendica na prostoru Istre i Kvarnera, pri čemu se među Kvarnerskim otocima ponajviše ističe otok Krk. Osim utvrđivanja prostornoga razmještaja vikendica u receptivnom vikendaškom području, u istraživanju vikendaških prostornih kretanja vrlo je važno detektirati i mjesto stalnoga prebivališta vlasnika stanova za odmor i rekreaciju, kako bi se preciznije mogla analizirati vikendaška potražnja iz pojedinog emitivnog vikendaškog područja. Stoga se kao glavni ciljevi istraživanja s jedne strane nameće utvrđivanje prostornoga razmještaja vlasnika stanova za odmor i rekreaciju iz Slovenije na razini receptivnoga naselja, a s druge analiza slovenskih vikendaša s obzirom na udaljenost naselja stalnoga prebivališta od receptivnoga naselja na Krku, kao i s obzirom na veličinu naselja stalnoga prebivališta. Kao studija slučaja na Krku izabrana je općina Dobrinj, jedinica lokalne samouprave na otoku s tradicionalno najvećim brojem vlasnika stanova za odmor i rekreaciju iz Slovenije.

Turizam i rat kategorije su koje, laički gledano, ne mogu ići „ruku pod ruku“. Naime, malo je onih koji bi dobrovoljno izabrali provoditi svoje slobodno vrijeme u područjima izravnih ili neizravnih ratnih opasnosti. Dakle, rat bez sumnje negativno utječe na razvoj turizma te ga ili potpuno iskorjenjuje ili prostorno, vremenski, ali i dohodovno, smanjuje njegov utjecaj. S druge pak strane, nakon nužnoga vremenskog odmaka od okončanja rata, poprišta i najžešćih ratnih operacija i katastrofa, kakva su bila primjerice Hiroshima, obala Normandije ili Auschwitz, uz primjerenu interpretaciju povijesnih događaja postaju sve posjećeniji lokaliteti tzv. memorijalnoga turizma. Ima i onih turista, ili pustolova, koji prilikom izbora odredišta preferiraju aktualna krizna područja, područja na kojem je oružani sukob netom završen ili se na njima dogodila neka katastrofa, kakva su npr. Sjeverna Irska, Izrael s područjima pod palestinskom samoupravom ili neboderi Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku. Pri tome je motivacijski faktor za njihov posjet, osim privlačnosti samoga područja te nižih cijena, i osjećaj nepotpune sigurnosti, dakle adrenalin, što svakako utječe i na dubinu turističkoga doživljaja. Nakon njihova pionirskog „(re)otkrivanja“ destinacije obično slijedi dolazak „prosječnih turista“. Iz svega navedenoga jasno se prepoznaje da atrakcijska osnova suvremenoga turizma ne uključuje samo „ono što je lijepo“ nego sve više i „ono što je zanimljivo“, premještajući težište turističkog interesa s „vidjeti“ na „iskusiti“, „doživjeti“, istodobno pozicionirajući turista iz nekada pasivnoga promatrača u destinaciji u aktivnoga sudionika destinacijske društvene scene, što je, uostalom, i temelj selektivnih oblika turizma. Knjiga Tourism and War u izdanju interdisciplinarne Routledgeove edicije Contemporary Geographies of Leisure, Tourism and Mobility, koju uređuje C. Michael Hall s College of Business and Economics, University of Canterbury, Christchurch, Novi Zeland, prva je knjiga u svjetskoj literaturi koja obuhvaća ovo kompleksno područje, objedinjujući političke, psihološke, ekonomske i ideološke aspekte međuodnosa turizma i rata na raznim prostornim razinama, političkom kontekstu i lokalitetima. Njezini su urednici Richard Butler, professor emeritus na Strathclyde Business School Sveučilišta Strathclyde u Glasgowu (UK) te Wantanee Suntikul, profesor turističkoga planiranja i razvoja turizma s Instituta za turizam (Institute for Tourism Studies) u Macau (Kina), dok su autori pojedinih poglavlja poznati stručnjaci za razne aspekte turizma s uglednih institucija širom svijeta. S ponosom valja istaknuti da su među njima i tri hrvatske znanstvenice s Instituta za turizam u Zagrebu – Sanda Čorak, geografkinja Vesna Mikačić te Irena Ateljević, autorice poglavlja o utjecaju Domovinskog rata na hrvatski turizam. Knjiga se sastoji od uvodnih razmatranja, pet glavnih poglavlja, tematskih cjelina, podijeljenih na više potpoglavlja s vrlo bogatim popisom literature te zaključka i indeksa pojmova. Svako poglavlje koncipirano je kao studija slučaja koje pobliže osvjetljava i objašnjava mnoga pitanja odnosa turizma i rata. Tekst je oplemenjen brojnim grafičkim prilozima, fotografijama i tablicama, što dodatno upotpunjuje prikaz iznesene problematike. Poglavlje Introduction uvodi nas u tematiku povezanosti turizma i rata trima potpoglavljima u kojima se objašnjava kontekst problematike te ukratko predstavlja sadržaj knjige po poglavljima (Tourism and war: an ill wind?), problematizira uvjetovanost turizma mirnodopskim okruženjem, rat i njegovo nasljeđe, kao potencijalna i/ili realna turistička atrakcija u teoriji (Tourism, war, and political instability: territorial and religious perspectives) te osobito na primjeru Vijetnama (From the Vietnam War to the „war on terror“: tourism and the martial fascination). Prvo poglavlje, Historic links, govori o poveznicama turizma i rata u prošlosti. U potpoglavlju The Crusades, the Knights Templar, and Hospitaller autori iznose vrlo zanimljivo stajalište o križarima i templarima i njihovim pohodima, kao prostornim kretanjima motiviranima vjerom i ratnom, ali i istodobnim stvaranjem podloge za hodočasnička putovanja, jednu od preteča suvremenoga turizma u srednjem vijeku. O činjenici da su ratnim pohodima u Europi ljudi upoznavali nove prostore i spoznavali njegove privlačnosti u nesigurnim vremenima od 16. do 19. stoljeća govori nam i potpoglavlje The English tourist and war, 1500-1800. Naime, poznato je da su u to isto vrijeme sinovi engleske aristokracije odlazili na tzv. „Grand Tour“ putovanja po europskom kontinentu, po kojima je, uostalom, turizam kao fenomen i dobio ime. Oni su, osim stjecanja novih znanja, vještina i životnih iskustava, proširivali i poglede na život, a Rousseau je proklamirao pokret „Povratak prirodi“ kao reakciju i društvenu kritiku na ondašnji život u gradu i sve izopačenije životne vrijednosti. U 19. stoljeću, a osobito za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, osobno (turističko) iskustvo atmosfere ratne opasnosti, kao i turističko vrednovanje krajolika sjećanja, prepoznaje se i kao potencijalna turistička atrakcija (potpoglavlje: War and tourism: the nineteenth century and twentieth centuries). U drugom poglavlju, Tourism before and during war, raspravlja se o turističkom iskorištavanju infrastrukture izgrađene za vojne / ratne potrebe, kao i o turističkom razvoju u uvjetima ratne situacije u susjedstvu. Da se izgradnja, primjerice prometne infrastrukture, za (hladno)ratno / ratovsko okruženje može vrlo pozitivno odraziti i na turistički razvoj svjedoči i primjer Aljaske, prikazan u potpoglavlju Tourism shaped by war: the unusual evolution of tourism in the far Northwest of North America. U navedenom kontekstu iznosi se zanimljiv primjer razvoja vojne infrastrukture (zrakoplovne baze) za potrebe američke vojske u vrijeme Vijetnamskoga rata u susjednom Tajlandu, koja je nakon rata itekako dobro poslužila za razvoj turizma (potpoglavlje: Thai tourism and the legacy of the Vietnam War). Vrlo je ilustrativna i činjenica da je, zbog neutralnosti - dakle, zone sigurnosti - Švicarska, kao neutralna država, u Drugom svjetskom ratu bilježila konstantan turistički rast (potpoglavlje: Tourism in a neutral country surrounded by war: the case of Switzerland). Treće poglavlje, Tourism under threat of war, raspravlja o mogućnostima turističkoga razvoja u tijeku neposredne ratne opasnosti ili u vrijeme krhkoga primirja. Koliko god nerijetko mislili da je koegzistencija rata i turizma u navedenim uvjetima nemoguća, primjeri iz svijeta, ali i iz nedavne hrvatske povijesti, govore suprotno. Južnokorejska turistička realnost (potpoglavlje: Living with war: the Korean truce) obilježena je primirjem koje traje šest desetljeća, a kao glavna turistička atrakcija, pogotovo za strane turiste, ističe se posjet 38. paraleli, zoni pojačane napetosti, liniji razgraničenja Sjeverne i Južne Koreje. Sjeverna Koreja, jedna od najzatvorenijih, turistički najnegostoljubivijih država na svijetu, malobrojne turiste i strance koji je uspiju posjetiti privlači upravo zbog osobnog iskustva atmosfere militarističke odsječenosti od ostatka svijeta. Dva pomalo provokativna potpoglavlja - Developing tourism alongside threats of war atrocities: the case of Israel te Palestine: tourism under occupation - približavaju nam realnost egzistencije turizma s trendovima znatnih porasta na obje strane u tom području višedesetljetnih napetosti, terorizma, oružanih sukoba te ratnih operacija. Očito da je turistički posjet Svetoj zemlji za mnoge i dalje jači od stvarnih i možebitnih opasnosti. Četvrto poglavlje knjige, Tourism, war and the afternath, svakako bi trebalo najviše zainteresirati hrvatsku javnost. Naime, u njemu se analiziraju iskustva oporavka turizma nakon završetka ratova i/ili oružanih sukoba, a kao primjeri izabrani su Hrvatska (potpoglavlje: An ironic paradox: the longitudinal view on impacts of the 1990s homeland war on tourism in Croatia), Sjeverna Irska (potpoglavlje: Tourism in Northern Ireland: before violance, during and post violence), mjesta stradanja australskih vojnika na Pacifiku, ponajviše u Drugom svjetskom ratu (potpoglavlje: Echoes of the Great Pacific Conflict: Australia's regional war tourism dividend) te značenje turista iz SAD-a u turističkom razvoju Japana (potpoglavlje: Soldiers, victims and neon lights: the American precence in post-war Japanese tourism). Iako je Domovinski rat zaustavio i unazadio hrvatski turizam i s kvantitativnog aspekta (navodi se podatak o izravnim i neizravnim financijskim gubicima od 23, 6 milijardi američkih dolara!), ali i s kvalitativnoga (npr. sporije prihvaćanje poduzetničkoga ponašanja u uvjetima slobodnoga tržišta kod lokalnoga stanovništva), s vremenskim odmakom od gotovo dvadeset godina, mogu se nazreti i neke njegove pozitivne posljedice, koje bismo možda najbolje mogli okvalificirati kao „sreću u nesreći“. Tako, uz obilje statističkih pokazatelja razvoja hrvatskoga turizma prije i nakon Domovinskog rata, autorice navode i vrlo zanimljive teze o smanjenju monokulture turizma u Dalmaciji, kao posljedice jačeg razvoja poljoprivrede (vinogradarstvo, maslinarstvo) te jačega prepoznavanja vrijednosti prirodne i kulturne baštine i njihove integracije u turističku ponudu selektivnih oblika turizma, kao izraza nacionalnog i regionalnog identiteta. Kao komparativna prednost u pogledu kvalitete okoliša, kao i obilja slobodnoga prostora kojim bismo trebali gospodariti u skladu s načelima održivog razvoja, istaknuta je, primjerice, i manja turistifikcija prostora, zbog osjetno slabijeg interesa stranih investitora u tržišno nestabilnim vremenima rata i poraća. Navedene vrijednosti hrvatskoga prostora, „Mediterana kakav je nekada bio“, ističu autorice, naglašavaju se i u britanskim novinama, u kojima se britanski turisti pozivaju da „uživaju u izvornom šarmu jadranskih turističkih mjesta prije nego što ga Europska unija uništi“. Peto poglavlje knjige, Tourism and war remembrance, bavi se primjerima turističkoga vrednovanja poprišta ratnih operacija (potpoglavlja: Revisiting the war landscape of Vietnam and tourism te War, heritage, tourism, and the centenary of the Great War in Flanders and Belgium) i velikih bitki (potpoglavlja: From Hastings to the Ypres salient: battelefield tourism and the interpretation of fields of conflict te Civil war tourism: perspectives from Manassas National Battlefield Park), kao memorijalnih krajolika, u koje, osim osjećaja poštovanja i ponosa kod lokalnoga stanovništva i pripadnika uključenih naroda, uz prikladnu prezentaciju i interpretaciju pobuđuju i izraženo zanimanje ostalih turista. Time se potvrđuje opravdanost uvrštavanja ratnih i memorijalnih krajolika u domenu baštine, koja - osim šire društvene, kulturno-povijesne i obrazovne funkcije – uključuje i ne manje važnu ekonomsku, tj. turističku, funkciju. Nastavak rasprave o evoluciji ratnih krajolika u krajolike sjećanja u stogodišnjem razdoblju i mogućnostima njihove daljnje turističke valorizacije iznesen je u zaključnim razmatranjima ove knjige u potpoglavlju Reflections on the Great War centenary: from warscapes to memoryscapes in 100 years. Urednici knjige autori su njezinih zaključnih razmatranja (Conclusions), u kojima izdvajaju sukus svih vrijednih priloga u knjizi s jasnom porukom da su rat i turizam znatno povezanije i isprepletenije kategorije nego što se laicima, pa i slabije obaviještenoj stručnoj javnosti, čini. Pritom valja naglasiti da rat, uz kratkoročno dominantno negativne, ograničavajuće faktore u turističkom razvoju, dugoročno na njega može i pozitivno utjecati. Svi mi koji živimo u Hrvatskoj svjedoci smo mnogih segmenata kompleksne tematike kojom se bavi ova knjiga. Smatram da bi bilo dobro da je pročita što veći dio hrvatske stručne, ali i šire, javnosti, kako bi - adekvatnom interpretacijom povijesnih događaja i njihovim primjerenim turističkim vrednovanjem - lokaliteti i krajolici koji podsjećaju na Domovinski rat, osim otimanja od zaborava njihove neupitne vrijednosti kao dijela nacionalne baštine, istodobno postali istaknutiji i u hrvatskoj turističkoj ponudi.

The aim of this research is an analysis of the tourism development of the smallest administrative units (towns and municipalities) as well as their typology within the Croatian tourism regions. The methodological approach is based on GIS analysis of seven relevant indicators of tourism development ; this is a tool for defining typology. Such an approach helps in determining the conclusion concerning the role that tourism plays in each administrative unit inside the respective five Croatian tourism regions. Research shows pronounced differences in terms of the level of tourism development between the littoral tourism regions in comparison to the three continental regions. The differences are also visible when analyzing the level of tourism development of towns and municipalities inside the regions. Such a situation is a consequence of the concentration of tourism development at both the national and regional levels, which is more exaggerated in the continental parts of the country.

Predmet istraživanja knjige "Vikendaštvo u hrvatskom priobalju: jučer, danas, sutra" jest pojava vikendaštva, tj. njegov šire shvaćeni prostorni aspekt u priobalnom dijelu Hrvatske, promatran iz perspektive turističke geografije. Vikendaštvo je na razne načine snažno utjecalo na direktnu i indirektnu transformaciju hrvatskoga priobalja, osobito u zadnjih četrdesetak godina. Stoga se kao svrha istraživanja nameće produbljivanje spoznaja o vikendaštvu u priobalnom dijelu Hrvatske i aktualizacija navedene tematike davanjem znanstvenog doprinosa istraživanju njegovih širih prostornih aspekata. Glavni empirijski ciljevi istraživanja jesu: analizirati obilježja razvojne dinamike i prostornog rasporeda vikendaštva u priobalnom dijelu Hrvatske te utvrditi intenzitet i karakter njegovih fizionomskih, ekonomskih i sociokulturnih utjecaja i posljedica u regionalnom razvoju lokalne zajednice. Uz produbljivanje teorijskih spoznaja, najvažniji teorijsko-metodološki ciljevi istraživanja jesu i davanje prijedloga geografskoga koncepta istraživanja vikendaštva u receptivnom vikendaškom području te sistematizacija odgovarajuće hrvatske stručne terminologije. Kao ključni aplikativni cilj istraživanja ističe se davanje preporuke za buduće usmjeravanje vikendaštva u skladu s načelima održiva razvoja. U razvoju vikendaštva u priobalnom dijelu Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata mogu se izdvojiti tri razdoblja s različitim prostornim implikacijama: faza prenamjene i adaptacije postojećega stambenog fonda u vikendice (najviše 1960-ih i 1970-ih), faza izgradnje namjenskih objekata za odmor i rekreaciju, obiteljskih vikendica (1970-ih i 1980-ih) te faza pojačane izgradnje višestambenih apartmanskih kompleksa (od sredine 1990-ih). Vikendaštvo je u priobalju najprije zahvatilo prostor Sjevernoga hrvatskog primorja, potom je između 1980. i 1990. znatno ojačalo i u Dalmaciji, a nakon Domovinskog rata u zadnjih desetak godina ponovo se jače koncentriralo na Kvarneru i u Istri. Analizom na razini čitavoga hrvatskog priobalja dokazano je uz ostalo da je: struktura stranih turista u Hrvatskoj u velikoj mjeri ista kao i struktura stranih vlasnika vikendica, da je vikendaštvo jače utjecalo na transformaciju manjih naselja te da se prostorni raspored turizma i vikendaštva na lokalnoj razini u cijelosti ne preklapa. Detaljno istraživanje vikendaštva na otoku Krku potvrdilo je pretpostavku da u domaćem segmentu vikendaštva prevladavaju vlasnici sa stalnim prebivalištima u gradovima, ponajviše najvećima, koji svoje vikendice rabe više u rekreacijske nego u komercijalne svrhe. Među transformatorskim implikacijama vikendaštva u lokalnim zajednicama najjače je izražena skupina onih fizionomskih, koja je najčešće negativno aspektirana, dok su ekonomski efekti vikendaštva, suprotno percepciji lokalne javnosti, najčešće ipak pozitivni. Sociokulturni utjecaji i posljedice vikendaštva u lokalnim zajednicama slabije su istaknuti od fizionomskih i ekonomskih, pa se u lokalnoj javnosti doživljavaju pretežno kao pozitivni.

Cilj istraživanja jest geografska analiza dosegnutog turističkog razvoja gradova i općina, kao i njihova tipologija unutar turističkih regija Hrvatske. Kao svrha istraživanja nameće se davanje doprinosa turističko-geografskoj regionalizaciji Hrvatske. Metodološki je pristup baziran na GIS analizi sedam pokazatelja turističkog razvoja koje statička služba publicira na razini gradova i općina: broja turističkih postelja, broja turističkih dolazaka, broja međunarodnih turističkih dolazaka, broja noćenja, broja međunarodnih noćenja, broja turističkih dolazaka po površini općine i broja turističkih dolazaka po stanovniku općine. Na taj je način napravljena tipologija gradova i općina koji tvore svaku od navedenih turističko-geografskih regija s obzirom na stupanj dosegnutog turističkog razvoja, kao i na njihovo turističko značenje unutar pojedine turističko-geografske regije. Tipologija, zasnovana na kvantitativnoj analizi, omogućuje izvođenje preciznijih zaključaka o turističkoj ulozi svih gradova i općina koje tvore pet velikih turističkih regija te geografsko izdvajanje glavnih žarišta turističkog razvoja. U radu je prezentiran nacrt turističko-geografske regionalizacije Hrvatske kroz definiranje pet velikih turističkih regija (Sjeverno primorje, Južno primorje, Planinska regija, Peripanonska regija, Panonska regija) na osnovi dosegnutog stupnja i obilježja turističkog razvoja, kao i relevantnih turističko-geografskih kriterija (atraktivnih prirodnih faktora, atraktivnih društvenih faktora i dominantnih oblika turizma). Istraživanje pokazuje naglašene razlike po pitanju dosegnutog stupnja turističkog razvoja između dvije primorske turističke regije u odnosu na tri kontinentalne regije. Za razliku od primorskih regija, u kojima turistički razvijeni gradovi i općine tvore kontinuiranu geografsku cjelinu, u kontinentalnim se regijama izdvajaju sporadične točke turističkog razvoja. Regija Sjevernog primorja ističe se po turističkoj razvijenosti, a u njoj se opaža i širenje turizma s obale u unutrašnjost u kojoj se definiraju nova turistička žarišta. Južno primorje još uvijek obilježava izrazita koncentracija turizma na obali (kontinenta i otoka) u tradicionalnim turističkim destinacijama i njegovo neznatno širenje u unutrašnjost. Planinsku regiju obilježava koncentracija turizma u Gorskome kotaru), uz oblikovanje vrlo malog broja žarišnih područja. U Peripanonskoj je regiji turističko težište u zapadnom dijelu regije (ponajprije u većim gradovima i središtima topličkog turizma), dok je u Panonskoj regiji izrazita dominacija većih gradskih središta. Istraživanje ukazuje na visoki stupanj podudarnosti između sedam odabranih pokazatelja turističkog razvoja i relevantnost istih u analizi dosegnutog stupnja turističkog razvoja. Može se zaključiti kako između primorskih i kontinentalnih turističkih regija još uvijek postoji velika razlika u pogledu turističke razvijenosti. S druge strane, između dvije primorske regije, kao i između tri kontinentalne regije, također postoje razlike u pogledu broja gradova i općina koje imaju ulogu žarišta turističkog razvoja. Mada je koncentracija jedno od dominantnih obilježja suvremenog hrvatskog turizma, opažaju se naznake decentralizacije i prostorno širenja turizma.

Vikendaška su kretanja usprkos sve većoj raširenosti i u svijetu i u Hrvatskoj, jedan od slabije istraženih oblika dokoličarskih prostornih kretanja. Neopravdano zanemarivanje istraživanja prirode sekundarnoga stanovanja i njegovih direktnih i indirektnih prostornih implikacija (fizionomskih, ekonomskih, sociokulturnih) nerijetko dovodi do prostornoplanskih pogrešaka s nizom nesagledivih i neizbrisivih posljedica u prostoru. Cilj je ovoga rada predložiti koncept istraživanja vikendaštva u receptivnome vikendaškom području, kao prilog prostornoplanskim smjernicama u budućim usmjerivanjima toga kompleksnog prostornog fenomena u lokalnim sredinama. Predloženi koncept obuhvaća sljedeće etape istraživanja vikendaštva u receptivnim vikendaškim područjima: sagledavanje pokretačkih (push) faktora vikendaštva, kao i faktora privlačnosti (pull faktora) receptivnoga vikendaškog područja, utvrđivanje osnovnih obilježja objekata za odmor i rekreaciju, analizu vikendaških kretanja, identifikaciju oblika koncentracije vikendaštva u prostoru, analizu fizionomskih, ekonomskih i sociokulturnih utjecaja i posljedica vikendaštva na temelju koje valja utvrditi značenje vikendaštva u regionalnom razvoju receptivnoga područja te iznošenje pregleda dosadašnje prostornoplanske regulative.