Search

U članku se daje pregled najsustavnijih izračuna i procjena o demografskim i stvarnim ljudskim gubicima hrvatskih Nijemaca i Mađara prouzročenim Drugim svjetskim ratom. Uz usporedbu tih izračuna i procjena ukazuje se i na drugačije pokazatelje u historiografskim, publicističkim i viktimološkim radovima, i ponajprije na znatno pouzdanije poimenične popise ljudskih gubitaka – žrtvoslove. Naglašava se potreba propitivanja utemeljenosti broja i demografskih i stvarnih ljudskih gubitaka hrvatskih Nijemaca i Mađara i ponajprije strukture tih gubitaka u izračunima odnosno procjenama na koje se u hrvatskoj historiografiji i javnosti uglavnom poziva., An overview of the most systematic calculations and estimates of the demographic and actual human losses of Croatian Germans and Hungarians caused by World War II and their comparison, and the comparison of these calculations with indicators in historiographical, popular, and victimological works—and, above all, the much more reliable lists of human losses by name—clearly points towards the need of questioning the reliability of the number of both demographic and actual humans losses of Croatian Germans and Hungarians—and especially the structures of these losses—in the calculations and estimates that are most commonly referred to in Croatian historiography and in the Croatian public scene. The lists of human losses by name that cover Croatia—and Yugoslavia—in World War II, which can never be complete and without error, nonetheless contribute greatly to correcting calculations and estimates of actual human losses. Lists of victims by name cannot be considered final. The fundamental issue with lists of names that were created primarily based on testimonies rather than original documents is that many data providers did not know the circumstances, time, and place that a certain person lost their life. Along with the necessary and unavoidable supplements and corrections in lists of names, there are also noticeable changes in the structure of human losses, including transfers from one national/ethnic group to another, which can also be seen in the case of Croatian Germans and Hungarians. There are clearly serious dilemmas regarding the demographic and actual human losses of Croatian Germans and Hungarians. The number of persons who emigrated, fled, or were expelled from the country, as well as the number of those who were ‘assimilated’, is questionable, and therefore the numbers of actual and demographic human losses of Croatian Germans and Hungarians are also questionable. Namely, the number of those who emigrated, and above all the number of ‘assimilated’ persons, are assumptions or even guesses in even the most systematic calculations. The indicators of the lists by name are indispensable not only in analyses of human losses, most of all actual losses, but also in the corrections of calculations and estimates of demographic human losses of Croatian Germans and Hungarians. There is no doubt that there remains a series of open questions and counter-questions in historiography and victimology regarding the number of demographic and actual human losses of Croatian Germans and Hungarians and the structure of these losses.

U ovom završnom radu analiziraju se i proučavaju odnosi i situacije nastale oko potpisivanja sporazuma između četnika i vlasti NDH. Prvi dio rada bavi se samim uzrocima potpisivanja i povijesnim okolnostima u kojima se uopće dogodio čin četničkog priznanja vrhovništva NDH. Nadalje, u ovom dijelu se sagledavaju svi zakonodavni okviri i načini na koje su vlasti NDH gledale na priznanje svoje vrhovništva od strane četnika. Drugi dio ovog rada bavi se suptilnostima i detaljima potpisanih sporazuma, gdje se detaljnije analiziraju obveze i privilegije potpisnika te njihova provedba u praksi, kao i njihov utjecaj na daljnji tijek događaja. U trećem dijelu rad se bavi načinima na koje su drugi povijesni akteri gledali na potpisivanje tih sporazuma. Tako se prema navedenim aktima uzimaju i razmatraju gledišta četničkog pokreta Draže Mihailovića, Nijemaca i Talijana. Četvrti dio bavi se zločinima koje su počinili četnički potpisnici, ali i vremenskim i povijesnim okvirima i događajima koji su sporazume između vlasti NDH i četnika stavljali van zakona. Na samom kraju, djelo zaključuje vezu između četništva i vlasti NDH i sa svim argumentima potvrđuje četničko priznanje vrhovne vlasti NDH. This final work analyzes and studies the relations and situations that arose regarding the signing of the agreement between the Chetniks and the NDH authorities. The first part of the work deals with the very causes of the signing and the historical circumstances in which the act of Chetnik recognition of the supremacy of the NDH took place in the first place. Furthermore, in this part, all the legislative frameworks and ways in wich the NDH authorities viewed the recognition of their supremacy by the Chetniks are reviewed. The second part of this work deals with the subtleties and details of the signed agreements, where the obligations and privileges of the signatories and their implementation in practice, as well as their influence on the further course of events, are analyzed in more details. In the third part, the work deals with the ways in wich other historical actors viewed the signing of those agreements. Thus, the points of view of the Chetnik movement of Draža Mihailović, Germans and Italians are taken and considered according to the mentioned acts. The fourth part deals with the crimes committed by the Chetnik signatories, but also with the time and historical frameworks and events that put the agreements between the NDH authorities and the Chetniks of the law. At the very end, the work concludes the connection between the Chetniks and the NDH authorities and confirms with with all arguments the Chetniks recognition of the supreme authority of the NDH.

Cilj je rada bio opisati osobitosti današnjega govora Nijemaca na svim jezičnim razinama. Nijemci su mjesto u istočnoj Hrvatskoj u kojem se do danas očuvao arhaični „šo- kački govor“, tj. govor slavonskoga dijalekta, iako on pola- ko, ali sigurno iščezava. Riječ je o štokavskom ikavskom govoru, a pretpostavka je da se arhaične osobitosti govora Nijemaca čuvaju i njeguju na svim jezičnim razinama.

The article researches the migrations of German Protestants in the area of Moslavina and Bilogora after the issuing of the Protestant Patent and religious liberalization in the second half of the 19th century. First, we research the regional background of the settlers (colonists), and we go on to follow the development of their church communities and parishes. After this, we describe the specific settlements with an absolute or relative German Protestant majority, as well as the historical circumstances of their church organization. Finally, we use sources, literature, and oral history (i.e., interviews) as we research the processes of migration and evacuation of German settlers and Protestants from those parts, as well as the destinies of their pastors and preachers during and after WWII. Due to the scope of the research, the article was divided into two parts. In part 1, the emphasis was on migrations, the settlers’ confessional background, and the founding of the first two large parishes in the region. In part 2, we will describe other parishes and their branches, their development, and stages of abandonment, as well as the description of their final spiritual workers’ activities.

U periodu između dva svjetska rata nogomet postaje sve prisutniji i u selima Đakovštine. Jedno od sela u kojem se tada počeo organizirano igrati bili su i Tomašanci. U ovom radu autor daje kratki pregled povijesti sela stavljajući naglasak na doseljavanje Nijemaca koji se u mjesto naseljavaju u nekoliko etapa tijekom druge polovice 19. stoljeća, pa sve do izbijanja Prvog svjetskog rata. Upravo iz redova Nijemaca potekla je 1932. godine inicijativa za osnivanje Športskog kluba Viktorija. Pravila kluba prihvaćena od strane Kraljevske banske uprave Savske banovine lipnja mjeseca 1933. godine centralno su mjesto ovoga rada.

Članak istražuje naseljavanje njemačkih evangelika na područja Moslavine i Bilogore nakon donošenja Protestantskog patenta i konfesionalne liberalizacije u drugoj polovici 19. stoljeća. Isprva se istražuje regionalno porijeklo doseljenika (kolonista), a zatim se prati razvoj njihovih crkvenih zajednica i župa. Nakon toga, opisuju se konkretna naselja s njemačkom evangeličkom apsolutnom ili relativnom većinom te povijesne okolnosti u kojima se odvijalo njihovo crkveno organiziranje. Na kraju, kroz izvore, literaturu i govornu historiju (intervjue) istražuju se procesi preseljenja i evakuacije njemačkih naseljenika i evangelika sa ovih prostora te sudbine njihovih pastora i propovjednika tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Zbog opsega istraživanja, članak je podijeljen na dva dijela. U prvome je dijelu naglasak na naseljavanju, konfesionalnoj pozadini naseljenika te osnivanju dviju prvih velikih župa u ovome kraju, a nakon toga opisuju se ostale župe i filijale, njihov razvoj te etape odlaska, kao i opis djelovanja njihovih posljednjih duhovnih radnika.

U povijesti Ludbrega, ali i cijelog svijeta, godina 1945. ostavila je dugotrajan pečat. Bila je to posljednja godina Drugog svjetskog rata, najtežeg vojnog sukoba u ljudskoj prošlosti, zadnja godina fašističkih režima te godina pobjede Antifašističke koalicije i stvaranja novih političkih prilika. Dok se na Zapadu uspostavilo savezništvo kapitalističkih država okupljenih oko potpore SAD-a, prema Istoku se spustila »Željezna zavjesa«. U Jugoslaviji je pobijedio partizanski pokret predvođen maršalom Josipom Brozom Titom, a izbrisana je kvislinška Nezavisna Država Hrvatska. I u ludbreškom kraju zbile su se velike promjene, nakon prva četiri mjeseca kada je Ludbreg bio u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, 6. svibnja 1945. je oslobođen, a potom je fašistički režim zamijenjen komunističkim.

In 1458, seven canons of the Chapter of Zagreb were expelled by Bishop Demetrius Čupor and his supporters. In their protest before the pope, they claimed that the only reason for that was because they were Germans. Upon examining their careers and the current political situation within the Kingdom of Hungary, it becomes clear that, although an anti-German and generally anti-foreigner sentiment was present in the country (which is apparent in the laws passed by King Matthias), the real reasons for their expulsion were political. Bishop Demetrius had spent more than a decade fighting for the bishopric against his rivals, who were protected by the Counts of Celje, the then patrons of the Diocese of Zagreb. Most of the expelled canons had been given their offices by the said family, and some of them maintained close relations with Emperor Frederick III. The fact that most of the expelled canons returned to the chapter soon after their expulsion further indicates its political background. Those who returned once again became esteemed and trusted members of the chapter. Those who did not return – three out of seven – were all in the emperor’s service, and the chapter took special steps to prevent them from reclaiming their offices., Ovaj rad bavi se slučajem izgona sedmorice kanonika iz Zagrebačkog kaptola 1458 godine. U žalbi koju su iznijeli pred papom, rečeni kanonici ustvrdili su da je jedini razlog za njihovo protjerivanje bilo to što su Nijemci. Istraživanjem slučaja ustanovljeno je da je glavni pokretač tih događaja bio biskup Demetrije Čupor, koji se tek nedugo prije toga, nakon petnaestak godina pravne i oružane borbe, domogao kontrole nad Zagrebačkom biskupijom. U radu se nastoji utvrditi razloge za Demetrijevo neprijateljsko postupanje prema njemačkim kanonicima, pri čemu je ustanovljeno da nije postojala čvrsta zakonska podloga za njihov izgon iako su on i njegovi pobornici tvrdili da jest. Čini se da je u to vrijeme zaista vladala određena antinjemačka klima u Ugarskom Kraljevstvu, ali se vjerojatnijim čini da je Demetrije ciljao točno određenu skupinu kanonika te da izlučni kriterij nije bio to što su bili Nijemci. Iako je neosporno da je nagrađivanje vlastitih pobornika nadarbinama izgnanih kanonika bilo jedan od njegovih motiva, čini se da su se na meti progona našli kanonici koji su podržavali grofove Celjske ili pak cara Fridrika III. Habsburga, dakle protivnike Demetrija i njegove strane u ugarskim dinastičkim sukobima. U prilog tome govori i to što se većina izgnanih kanonika relativno brzo vratila u Kaptol, ali oni koji su bili čvršće vezani uz cara nisu, nego su svoje karijere nastavili u Svetom Rimskom Carstvu.

Dubrovnik je bio iznimno atraktivna lokacija za snimanja filmova od početaka kinematografije. Tijekom 1920-ih i 1930-ih u Dubrovniku i Dalmaciji su snimali istaknuti redatelji, boravile poznate europske filmske zvijezde poput Ite Rina, Marike Rök i dr. Snimale su iskusne filmske ekipe tada vodećih europskih kinematografija uz korištenje najbolje filmske tehnike. To je svakako utjecalo na razvoj kinematografije u Hrvatskoj. Brojni Hrvati su sudjelovali na snimanjima a kasnije koristili stečena znanja i vještine. Značaj filmskih snimanja austrijskih i njemačkih produkcija bio je prepoznat a prednosti filma u svrhu turističke promocije bile su značajne. Status poželjne turističke destinacije Dubrovnik je postigao upravo u međuratnom razdoblju. Promociji turizma u Dubrovniku pridonijele su produkcije filmova.

U ovom se radu analizira njemačka nacionalna manjina u Osijeku i Baranji na temelju empirijskog istraživanja (intervjui) provedenog u Osijeku i Belom Manastiru. Pitanja u intervjuima obuhvatila su sjećanja Nijemaca (Podunavskih Švaba) u odnosu na dolazak i prijem njihovih predaka, preko suživota koji su uspostavili s Hrvatima, Srbima, Mađarima i drugima pa do događaja iz Drugog svjetskog rata, koji su radikalno promijenili brojčano stanje, sociostatusnu poziciju i cjelokupnu egzistenciju pripadnika te nacionalne zajednice. Dio Folksdojčera s oduševljenjem je dočekao nacionalsocijalističku mobilizaciju u Kulturbundu, a u samom se ratu dio Nijemaca aktivirao u njemačkim vojnim postrojbama, što je teško narušilo predratne međunacionalne odnose u lokalnim zajednicama. Kroz ratne aktivnosti partizana i pogotovo pobjedu u ratu i formiranje nove vlasti, stigma okupatora i neprijatelja obuhvatila je njemačku nacionalnu zajednicu gotovo u potpunosti. Mali izuzetak činili su Nijemci sudionici narodnooslobodilačkog rata i oni koji su tretirani kao simpatizeri i pomagači. Za ostale, a to je bila velika većina, uslijedilo je protjerivanje iz vlastitih domova, logori, ubojstva i izbjeglištvo. Socijalistička paradigma interpretacije Drugog svjetskog rata bila je uglavnom binarna, s izrazitom dihotomijom Mi/dobro – Oni/zlo, što je sakrilo mnoge niše unutar tih događanja, posebno one na mikrorazini, koje nisu bile jednostavne i jednoznačne. Poraženi, a u tu su skupinu generalizacijom obuhvaćeni Nijemci gotovo u cjelini, nisu imali pravo na sjećanje. Stigma je bila izrazito snažna i nije bilo uputno, a u prvim poslijeratnim godinama bilo je i opasno, svako sjećanje na Drugi svjetski rat koje nije bilo u okviru službene ideologije. Tek 1990. godine raspad socijalizma i federativne države te uvođenje elementarnih demokratskih uzusa u javni prostor omogućili su destigmatizaciju njemačke nacionalne manjine. Intervjuirani su Nijemci u komunikacijskom sjećanju sačuvali znanje o dolasku svojih predaka, problemima s kojima su se suočavali, prvim oblicima suživota, kao i njegovoj teškoj destrukciji u Drugom svjetskom ratu i poraću. Obnova nacionalnog identiteta nakon devedesetih godina prošlog stoljeća osnažila je malobrojnu njemačku zajednicu i omogućila njezinu vidljivost u javnom prostoru, usporavanje pa i zaustavljanje asimilacije, destigmatizaciju i izlazak iz etnomimikrije., This paper analyses the German national minority in Osijek and Baranya, based on empirical research (interviewing) conducted in Osijek and Beli Manastir. The questions in interviews encompassed the memories of the Germans (Danube Schwabians) regarding the arrival and acceptance of their ancestors, through the coexistence they established with the Croats, Serbs, Hungarians and others, to the WWII occurences, which radically changed the number, social status and complete existence of these nationals. A part of the ethnic Germans (Volksdeutsche) greeted the National Socialist mobilization in Kulturbund with delight, and a part of the Germans was actively involved in German military formations, which severely undermined the pre-war relations between the nations in the local communities. Through the war activities of partisans and particularly through their war victory and establishment of the new authorities, the German national community was almost completely stigmatized as the occupiers and adversaries. A slight exception were the Germans who participated in the National Liberation War and those that were treated as supporters and facilitators. The rest, and this was the great majority, were expelled from their homes, sent to concentration camps, murdered and forced to exile. The socialist paradigm of the WWII interpretation was mostly binary, with an intensive dichotomy of We/Good - They/Evil, concealing many niches within these occurences, especially those at the micro-level, which were not plain and unambiguous. The group of the defeated, that by generalization included almost all Germans, did not have the right to remembrance. The stigma was extremely strong and any memory of WWII outside the official ideological framework was not advisable, and in the first years after the war even dangerous. It was first in 1990 that the collapse of socialism and the federal state and the introduction of elementary democratic norms in the public sphere enabled the destigmatization of the German national minority. The interviewed Germans kept in their communicational memory the knowledge of their ancestors’ arrival, the problems they were facing, the first forms of coexistence, and the severe destruction of that coexistence during and after WWII. The revival of the national identity after the 1990s strengthened the small German community and enabled its visibility in the public sphere, the slowing down and even stopping of assimilation, further destigmatization and coming out of ethnomimicry.

U radu autori na temelju članaka iz novina Hrvatski list, pohranjenih u bemeroteci Muzeja Slavonije i dostupne literature nastavljaju pratiti značenje Nijemaca i Austrijanaca, koji su iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, liječnika, farmaceuta i ostalih društvenih slojeva, kao potomci druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek sudjelovali tijekom 20. stoljeća u djelovanju i osnivanju pojedinih osječkih sportskih društava ili bili istaknuti članovi. U ovom radu su autori uvodno ukratko dali općeniti razvoj boksa, a potom se u središnjem dijelu rada usmjerili na obradu sportskih društava u Osijeku kojima je boks temeljna grana djelovanja.

Rad zavisno od vremena i mjesta nastanka analizira historiografsku literaturu koja je nastala o Nijemcima (folksdojčerima) na teritoriju koji je obuhvaćala Jugoslavija posljednjih sto godina., The paper deals with the representation of the Ethnic Germans (Volksdeutsche) in the historiography of the territory once comprising Yugoslavia. The author divides his subject matter according to regions (Slovenia, Croatia, Serbia, and Bosnia-Herzegovina) and periods (inter-war, communist, and post-communist). During the first period, the Volksdeutsche were not a prominent topic in historiography of the three leading Yugoslav peoples, not even in Slovenia, which had the longest history of ethnic strife between the Slovenes and the Germans. It was the Ethnic German authors who published the most works on the Volksdeutsche in this period. Most of them appeared in the 1930s, as many Danube Swabian settlements celebrated the 150th or 200th anniversaries of the arrival of the Germans. After WWII, in which the Ethnic Germans had sided with the invaders and were afterwards collectively punished by the new communist authorities, they acquired the image of the “bad guys” of post-war historiography. During the first 15-odd years, works on them were scarce, although several official papers and memoranda enumerating their war crimes and treasonable activities before and during WWII were written soon after the end of the war. In the course of the 1960s, several important works appeared and set the trend for the 1970s and part of the 1980s. Most of them were published in Slovenia. These works also covered the longest time span. In other parts of Yugoslavia, works on the Volksdeutsche usually dealt with their colonization or with WWII. Works on WWII always insisted on German war crimes, persecution of Jews, and combat against the Partisans. Since the mid-1980s, the image of the Volksdeutsche has become more realistic and less biased. Slovene and Austrian historians organized a conference in 1984 (that engendered a collection of papers in 1986) on the Germans in Slovenia 1848–1941, which made the new trends plain to see. In other parts of the country, several works on the Volksdeutsche Partisan company appeared. During the second half of the 1980s, as the communist political and economic system started to dilapidate, historiography posed new questions, discovered new topics, and opened new approaches. The revision and questioning of decades-long myths and established truths began. This trend boomed after the break-up of Yugoslavia and collapse of the communist system. Communist crimes at the end of WWII – and the atrocities against the Volksdeutsche – became one of the best-researched topics. Gradually, other German-related topics were taken up and – although old views still persisted here and there – the German minority became part of national histories once again. This production has been very lively in Slovenia and especially in Croatia, whereas the number of works in Serbia, and especially in Bosnia-Herzegovina, has lagged behind.

U radu se govori o uvjetima pod kojima su naseljavane njemačke obitelji na područje Slavonske vojne krajine dvadesetih godina 19. stoljeća. Kao polazište za svoju analizu autorice su koristile dokumente Hrvatskog državnog arhiva iz fonda Slavonska generalkomanda. Iz analiziranih dokumenta za 1828. godinu proizlazi da je proces naseljavanja na području Vojne krajine poticala i regulirala država, ovisno o raspoloživim zemljišnim površinama. Na temelju tri primjera naseljavanja njemačkih obitelji (Novo Selo, Gradiška pukovnija, Mitrovica) može se zaključiti da su vojne vlasti olakšice i uvjete naseljavanja određivale prema situaciji u odredištu i materijalnom stanju doseljenih obitelji.

Razvoju dubrovačkoga turizma u međuratnom razdoblju nesumnjivo su pridonijeli dolasci turista iz Austrije i Njemačke. Upravo su austrijski i njemački turisti uvijek bili među najbrojnijim stranim turistima na području pod djelokrugom Saveza za unapređenje turizma Dubrovnika. Zahvaljujući njihovim dolascima i ostvarenim noćenjima, Dubrovnik je imao značajne prihode koji su poticajno djelovali na razvoj njegova gospodarstva. Osim toga, Austrijanci i Nijemci su ulagali u hotelijerstvo i radili na turističkoj promociji Dubrovnika. Na žalost, Drugi svjetski rat prekinuo je tustički zamah, a time i pozitivne učinke turizma na gospodarstvo Dubrovnika.

U radu autori na temelju arhivskoga gradiva i objavljene literature navode Nijemce i Austrijance iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, liječnika, farmaceuta, kao i ostalih slojeva 19. i 20. stoljeća, koji su kao potomci druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek sudjelovali u osnivanju pojedinih osječkih sportskih društava i tako ostavili trajni i neizbrisiv trag u povijesti sporta grada na Dravi.

Pri konstituiranju imaginarija naroda Jugoslavije, predodžbe o Nijemcima odigrale su ključnu ulogu. Njihovim pomnim oblikovanjem u sadržaju udžbenika povijesti za više razrede osnovne škole od 1945. do 1975. godine, oblikovale su se mentalne slike, vrijednosni sudovi, a dijelom i identitet Jugoslavena. Ukazivanjem na auto- i heteropredodžbe zastupljene u udžbenicima i povijesnim čitankama, te njihovom analizom, prikazuje se način percipiranja Drugih naroda, ali i slike o Sebi u Jugoslaviji. Analizom pojavnosti njemačkog naroda kao povijesnog aktera u narativu udžbenika određenog vremenskog perioda, zaključuje se o raznovrsnosti predodžbi, stereotipa i mentalnih slika. Kako su učenici ciljana čitateljska skupina udžbenika, prepoznaju se elementi tekstova koji su imali ulogu u oblikovanju stavova učenika. Pritomse autori često koriste predodžbama o Nijemcima kao ishodišnom točkom u postavljanju vrijednosnih stavova. Utjecaj kojeg su navedene predodžbe imale na učenike potencijalno je dugotrajan, te se temeljem njih gradilo stavove cijelih generacija. Ti stavovi oblikovani su predodžbama o Nijemcima iz nastavnog sadržaja udžbenika, ali i vlastitm iskustvom, pri čemu se zamjećuje postupna promjena u načinu prikazivanja njemačkog naroda. Kako se u Jugoslaviji razvoj osobnog identiteta često odvijao na temelju kontrastivnog odnosa u pogledu na njemački narod, ističe se potreba za izdvajanjem određenih atribucija koje su poslužile kao temelj izgradnje jugoslavenskog imaginarija. Analizom sadržaja udžbenika povijesti ustanovljen je dominantno negativan stav prema Nijemcima, koji se popraćen pripadajućim atribucijama prenosio u periodu od 1945. do 1965. godine. Sredinom šezdesetih godina u Jugoslaviji dolazi do promjene načina atribuiranja u oblikovanju predodžbi o Nijemcima, te se time polagano odmiče od rigidnih vrijednosnih sudova iz ranijih godina. Tako se postupno mijenjaju predodžbe o Nijemcima u nastavnom sadržaju udžbenika povijesti i temeljem toga se zastupljeni vrijednosni sudovi zadanog vremenskog perioda redefiniraju i reevaluiraju. Taj proces dovodi do trajne promjene stava Jugoslavena u odnosu prema Nijemcima., The notions about Germans played a key role in the constitution of the Yugoslav peoples´ imagery. The careful formulation of these images in elementary students’ history textbooks from 1945 to 1975 formed mental images, value judgments, and partly molded Yugoslav identity. The analysis of auto-representation and hetero-representation in history textbooks uncovers how the Other Nations and the Self-image in Yugoslavia were perceived. By examining the appearance of the German people as historical agents in the textbook narrative in a certain historical period, the diversity of the concepts, stereotypes and mental images becomes apparent. The students are the target audience of textbooks and elements of texts that have played a role in shaping their attitudes can easily be identified. In particular, authors often use the notions about Germans as a starting point in setting up standards for value judgment. The impact of the above-mentioned ideas on the students was long-lasting and profoundly shaped attitudes of entire generations. Both the textbook content and their personal experience helped to shape the attitude towards Germans; a gradual change of perspective in the portrayal of Germans can also be detected. The development of personal identity in Yugoslavia was often based on contrasting with German people, so necessary attributes that served as the foundation of Yugoslav imagination were emphasized. The history textbook analysis has shown a predominantly negative attitude towards Germans accompanied by attributions taught in schools from 1945 to 1965. In the mid-sixties in Yugoslavia there was a change in the attribution and the notions about Germans slowly moved away from the rigid value judgments from the earlier years. Thus, the notions about Germans in history textbooks changed and the value judgments are redefined and reevaluated. This process leads to a permanent change of Yugoslavian attitude towards the Germans. (Summary)

U radu autori na temelju objavljene literature i arhivskoga gradiva nastavljaju (II. dio) pratiti značenje. Nijemca i Austrijanca iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, liječnika, farmaceuta, kao i ostalih slojeva 19. i 20. stoljeća, koji su kao potomci druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek sudjelovali u osnivanju pojedinih osječkih sportskih društava i bili istaknuti članovi.

U ovom radu provedeno je istraživanje na temu Nijemci-najveći svjetski putnici. Kroz prvo poglavlje definiran je turizam, sociološki aspekti turizma, kultura putovanja Nijemaca te što ih čini najvećim putnicima, njihove omiljene destinacije u vlastitoj zemlji i inozemstvu, općenito o Njemačkoj, ekonomiji i gospodarstvu zemlje, što je čini najrazvijenijom zemljom Europe te u posljednjem poglavlju je razrađen upitnik i donesen je zaključak. Upitnik je proveden online putem u mjesecu srpnju 2017. godine, te se sastojao od pitanja koja su istraživala navike putovanja Nijemaca. Svako pitanje i odgovor posebno su obrađeni, te uspoređeni sa prijašnjim poznatim rezultatima istraživanja koja su pronađena na internetu. Cilj rada je bio utvrditi preduvjete koje imaju Nijemci za putovati, njihov način življenja, kroz istraživanje smo ispitali razloge putovanja, navike, aktivnosti, omiljene destinacije i slično. This paper deals with the topic of the Germans - the world's largest traveler. Throughout the first chapter, tourism, sociological aspects of tourism, the culture of traveling of the Germans have been defined, making them the largest travelers, their favorite destinations in their own country and abroad, something in general about Germany, the economy and the country's economy, which is the most developed country in Europe, and in the last chapter the questionnaire was elaborated and the conclusion was made. The questionnaire was conducted online by July 2017, and consisted of questions that explored the travel habits of the Germans. Every question and answer has been specifically addressed and compared to previous wellknown research results found on the Internet. The aim of the paper was to understand the preconditions that the Germans have to travel, their lifestyle, through the research we have examined the reasons for traveling, habits, activities, favorite destinations, etc. Diese Arbeit beschäftigt sich mit dem Thema die Deutschen - dem weltweit größten Reisenden. Im Laufe des ersten Kapitels wurden Tourismus, soziologische Aspekte des Tourismus, die Kultur des Reisens der Deutschen definiert und sind damit die größten Reisenden, ihre liebsten Ziele im eigenen Land und im Ausland, etwas über Deutschland, die Wirtschaft und die Wirtschaft des Landes, welches das am meisten entwickelte Land in Europa und im letzten Kapitel wurde ein Fragebogen ausgearbeitet und eine Schlussfolgerung gemacht. Der Fragebogen wurde im Juli 2017 online durchgeführt und bestand aus Fragen, die die Reisegewohnheiten der Deutschen erforschten. Jede Frage und Antwort wurden speziell angesprochen und mit früheren bekannten Forschungsergebnissen im Internet verglichen. Das Ziel der Arbeit war es, die Voraussetzungen zu verstehen, die die Deutschen zu reisen haben, ihre Lebensart, durch die Forschung haben wir die Gründe für Reisen, Gewohnheiten, Aktivitäten, Lieblingsplätze und dergleichen untersucht.

U ovom radu analiziraju se likovi Nijemaca u prozi A. S. Puškina, I. A. Gončarova, N. V. Gogolja te L. N. Tolstoja kako bi se ustanovilo u kojoj mjeri se njihova karakterizacija podudara ili ne podudara s vladajućim stereotipima 19. stoljeća, odnosno da bi se odredilo u kojoj mjeri je odraz piščeva individualnog pogleda. U tu svrhu, pored analitičkoga dijela, rad nudi pregled rusko-njemačkih odnosa i povijesti Nijemaca na ruskom tlu kao i pregled glavnih ruskih stereotipa o Nijemcima te neke razloge njihova postanka. The present analysis of German literary characters in the prose works of A. S. Pushkin, I. A. Goncharov, N. V. Gogol, and L. N. Tolstoy is carried out in order to determine the extent to which the characterisations coincide or disagree with the ruling stereotypes of the 19th century, i. e. to determine the degree to which they should rather be considered a reflection of the writerʼs individual view. For this purpose, in addition to the analytical part of the thesis an overview of Russo-German relations and history of Germans on Russian soil are included as well as the main Russian stereotypes about Germans and certain causes of their occurrence. В данной работе анализируются литературные персонажи прозы А. С. Пушкина, И. А. Гончарова, Н. В. Гоголя и Л. Н. Толстого с целью определения, в какой мере их характеристика совпадает или не совпадает с господствующими стереотипами XIX века, то есть с целью определения, в какой мере она является отражением индивидуального взгляда писателя. С этой целью, в дополнение к аналитической части, в работе приводится краткое изложение российско-германских отношений и история жиыни немцев на российской земле, а также рассматриваются основные российске стереотипы о немцах и некоторые из причин их возникновения.

Owing to intense contacts with German-speaking territories, Czech lands, and in particular their border areas, were bilingual from as early as the Middle Ages. Germans started to settle in Bohemia in the late 10th century and remained a substantial minority there until the end of WWII. In 1945-1946, on the basis of a decision adopted at the Potsdam Conference in the summer of 1945, they were moved out of the country. Nevertheless, the historical national structure of the population still has a bearing on the present language situation in the Czech Republic, especially in its border areas. Despite efforts of the Czechoslovak government in the second half of the 1940s to prioritise Czech national aspects, the Czech language retained a complete system of German surnames, whose frequency is strikingly higher in the border areas compared to the interior of the country. These surnames also show area-specific semantic motivation and phonological features, pointing to territories from which the ancestors of South-Bohemian Germans once arrived in Bohemia., Zahvaljujući intenzivnim kontaktima s teritorijem njemačkog govornog područja, češke zemlje, a naročito njihova granična područja, bile su dvojezične već od srednjeg vijeka. Nijemci su se počeli naseljavati u Češkoj u kasnom 10. stoljeću i ostali su značajna manjina do kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1945.-1946., na temelju odluke donesene na Potsdamskoj konferenciji u ljeto 1945., premješteni su iz zemlje. Ipak, povijesna nacionalna struktura stanovništva i dalje utječe na sadašnju jezičnu situaciju u Češkoj, posebice u njezinim graničnim područjima. Usprkos naporima čehoslovačke vlade u drugoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća, češki jezik zadržao je kompletan sustav njemačkih prezimena, čija je učestalost izrazito veća u graničnim područjima u odnosu na unutrašnjost zemlje. Ta prezimena također pokazuju specifičnu semantičku motivaciju i fonološke značajke, ukazujući na teritorije iz kojih su nekad stigli preci Nijemaca južnjaka u Češkoj.

U ovom radu autor analizira prilike i stanje u Srijemu, u sklopu tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, u razdoblju od 1941. do 1942., uz neizbježni njemački utjecaj, koji s najviše instance zapovijedanja donosi promjene kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini te time utječe na stanje na terenu. Vidljivo razmimoilaženje mišljenja njemačkog vrha glede NDH, zatim unutar samog ustaškog vrha oko trenutnih okolnosti dolazi do konfuznosti u lancu zapovijedanja i odlučivanja koja se prelijevaju na (međunacionalne) odnose u području Srijemu. U radu je dat uvid na temelju dokumenata i literature pri čemu autor raščlanjuje pozadinu odnosa u Srijemu, s posebnim osvrtom na „Tomićevu akciju“ u razdoblju od 8. 8. do 16. 9. 1942. između ustaške vojske, potpomognutom Nijemcima i tamošnjega, nezadovoljnoga stanovništva.

U radu autori na temelju arhivskoga gradiva i objavljene literature navode Nijemce i Austrijance iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, liječnika, farmaceuta, kao i ostalih slojeva 19. i 20. stoljeća, koji su kao potomci druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek sudjelovali u osnivanju pojedinih osječkih sportskih društava i tako ostavili trajni i neizbrisiv trag u povijesti sporta grada na Dravi.

Die Satiren Wir werden das Knoblauchkind schon schaukeln (1983) und Hurra, ich lebe in Deutschland (1995) des türkisch-deutschen Autors Şinasi Dikmen (geb. 1945 in Çakırgümüş bei Ladik, Türkei) beschäftigen sich mit dem Leben der türkischen Migranten, aber auch mit ihrem Zusammenleben mit den Deutschen in der Bundesrepublik Deutschland zwischen den 1970-er und 1990-er Jahren. Aus der Sicht des türkischen Ich-Erzählers werden die Geschichten über die Integration der Türken in Deutschland erzählt. Dabei verwendet Dikmen die Satire als diejenige Form, mittels derer er Kritik an individuellen, gesellschaftlichen und allgemeinmenschlichen Schwächen, sowohl bei Deutschen als auch bei Türken übt. Deutschland wird von den Türken als ein fremdes Land angesehen, weil bei ihnen hier – in Deutschland – noch immer die alten Sitten, Gewohnheiten und die patriarchalischen Verhältnisse aus der türkischen Heimat die wichtige Rolle spielen. Deutsche und Türken werden vor allem durch ihr Verhalten gezeigt und zwar in der Weise, dass viele Situationen umgekehrt dargestellt werden, so wie das Leben in Wirklichkeit hätte funkionieren sollen. Die meist interessanten satirischen Geschichten sind: „Warum feiert Ahmet?“, „Brautbeschauer“, „Wir tun so, als ob wir Deutsche wären“, „Ein Türkenbub schreibt einen Brief an Onkel Goethe“ und „Eine Reise durch Griechenland“. Mit diesen Geschichten wird das naive Verhalten der Türken ausgelacht und das Verhalten der Deutschen kritisiert. Der Einfluss der Tradition und die Wichtigkeit des Heimatlandes für die Türken werden hervorgehoben. Dominierende Bilder in diesen Satiren sind die große Rolle der Tradition, die Stellung der Frau in der Familie, Integrationsfragen und die Akzeptanz in der Gesellschaft. Der Erzähler zeigt, dass die Türken sich bemühen, sich in Deutschland zu integrieren, obwohl sie dabei auf viele Schwierigkeiten stoßen. The books Wir werden das Knoblauchkind schon schaukeln (1983) and Hurra, ich lebe in Deutschland (1995) written by the Turkish-German writer Şinasi Dikmen (born 1945 in Çakırgümüş near Ladik, Turkey) are dealing with the life of Turkish migrants and their coexistence with the Germans, in Germany from the 1970s to the 1990s. The Turkish narrator writes about the integration of Turks in the German society. A satirical form has been used to criticize individual, social and human weakness. Turks consider Germany a foreign country, because their life style in Germany is still based on traditional customs, habits and patriarchal behaviour coming from their homeland Turkey. Images of Germans and Turks are primarily presented through their behavior in a way that lots of situations show the reverse way of what actually should happen in their real life. The most interesting satirical stories are "Warum feiert Ahmet? ", "Brautbeschauer", "Wir tun so, als ob wir Deutsche wären", "Ein Türkenbub schreibt einen Brief an Onkel Goethe" and "Eine Reise durch Griechenland". These stories make fun of the naive behavior of the Turks and criticize the behavior of the Germans. They show the strong influence of tradition and the importance of the homeland Turkey for the Turks. The dominating images in these books are strong presence of the tradition, the position of a woman in the family, the problems of integration and acceptance of migrants in the German society. The narrator shows that the Turks are trying to integrate into the German society, although they are faced with many difficulties. Knjige satira Wir werden das Knoblauchkind schon schaukeln (1983; doslovno: „Još ćemo ljuljati dijete koje miriše na luk“; preneseno značenje: „Izaći ćemo već na kraj s turskim problemom“) i Hurra, ich lebe in Deutschland (1995; Hura, živim u Njemačkoj) tursko-njemačkog autora Şinasija Dikmena (rođen 1945. godine u Çakırgümüşu kod Ladika, u Turskoj) bave se životom turskih migranata, ali i njihovim suživotom s Nijemcima, u Njemačkoj između 1970-ih i 1990-ih godina. Turski pripovijedač pripovijeda priče o integraciji Turaka u Njemačkoj. Dikmen rabi satiru kao oblik pripovijedanja i kritizira individualne, društvene i općeljudske slabosti, i kod Nijemaca i kod Turaka. Turci drže Njemačku stranom zemljom, jer kod njih tu – u Njemačkoj – još uvijek veliku ulogu igraju stari običaji, navike i patrijarhalno ponašanje koji potječu iz njihove domovine Turske. Nijemci i Turci prikazani su prije svega preko svojeg ponašanja i to na način da su mnoge prikazane situacije obrnute od onoga kako bi život u stvarnosti zapravo trebao funkcionirati. Najzanimljivije satirične priče jesu: „Zašto Ahmet slavi?“ („Warum feiert Ahmet?“), „Posrednik za traženje mladenke“ („Brautbeschauer“), „Pretvaramo se da smo Nijemci“ („Wir tun so, als ob wir Deutsche wären“), „Turski dječak piše pismo stričeku Goetheu“ („Ein Türkenbub schreibt einen Brief an Onkel Goethe“) i „Putovanje kroz Grčku“ („Eine Reise durch Griechenland“). U tim se pričama ismijava naivno ponašanje Turaka, a kritizira ponašanje Nijemaca. U pričama su prikazani utjecaj tradicije i važnost domovine kod Turaka. Slike koje dominiraju u satirama jesu jaka uloga tradicije, položaj žene u obitelji, pitanja integracije i prihvaćenosti u društvu. Pripovijedač pokazuje da se Turci trude integrirati u njemačko društvo, premda se pritom susreću s mnogim poteškoćama.

U prilogu se govori o osobama njemačkog podrijetla koje se spominju u vrelima nastalima u dalmatinskim gradovima ili vezanima uz njih. Za razliku od gradskih naselja u međurječju Save i Drave, u kojima su Nijemci prvenstveno trgovci i obrtnici, u dalmatinskim komunama među njima pretežno nailazimo na osobe u službi Crkve, pripadnike vojnih postrojbi, hodočasnike na putu u Sv. Zemlju, iako se javljaju i obrtnici i pripadnici drugih profesija.

U ovom radu autor opisuje operaciju „Fruška Gora“, poznatu i kao „Velika ofenziva“ na području Srijema u tadašnjoj NDH. U drugoj polovici kolovoza 1942. Nijemci su u suradnji s oružanim snagama NDH pokrenuli navedenu operaciju protiv partizana. Operacija je bila izvršena u cilju zadobivanja kontrole nad teritorijem te „čišćenja terena“. Prodorom združenih snaga na područje Srijema razbijen je Fruškogorski i Podunavski NOP odred na Fruškoj Gori, dok je Štab NOP odreda za Srijem potpuno uništen, a uz to se osigurala granica prema okupiranoj Srbiji. Rad se bavi analizom borbi zaraćenih strana, a na kraju rada prikazuje se posljedice tih isti borbi koje će dovesti i do stradanja civilnog stanovništva. Zaključak: Izuzev kontrole nad teritorijem, operacija je predviđala i okruživanje partizana te shodno tome njihovo razbijanje. Nakon operacije partizani su bili primorani premjestiti se na teritorij istočne Bosne, što je u operativnom pogledu bila i gravitacija Srijema, te na taj način uspješno izbjeći potpuno uništenje. Inače, srijemsko bojište u ovom periodu je izuzetno važno zbog osiguranja kontrole teritorija od strane NDH te onemogućavanja partizanskog djelovanja na ovom prostoru za dulje vrijeme, koje će se pojaviti tek u kolovozu 1944. godine kada će se pobjednik rata već praktički znati.

U radu su tablično i na karti prikazani brojčani i postotni udjeli i prostorni raspored po upravnim općinama govornika njemačkoga jezika u popisu stanovništva 1910. godine u Srijemskoj županiji. Brojevi su kontekstualizirani s obzirom na vrijeme doseljenja govornika njemačkog jezika.

Središnja tema ovog članka predstavlja prikaz prilika u Velikoj župi Dubrava nakon kapitulacije Italije, kao i razvoj tih prilika u okviru njemačke vojne okupatorske vlasti koja zamjenjuje prijašnju talijansku okupatorsku vlast. Na temelju izvorne građe analiziraju se odnosi između njemačke vojne komande, četnika, domobrana i administrativno-upravne vlasti Velike župe s jedne strane, i partizana s druge. Dužna pozornost poklonjena je razoružanju talijanskih oružanih snaga, kao i otporu koji su dijelovi talijanske vojske pružili razoružanju. Ne zanemaruju se ni prilike u četničkom pokretu, kao ni uvjeti njegove kolaboracije s Nijemcima., When Italy capitulated in September 1943, much of the territory of Velika Župa Dubrava was already under the control of the German troops which disarmed and captured the Italian soldiers, and whose military leadership agreed to collaborate with the Chetnik commanders against the partisans. In eastern Herzegovina and on the Pelješac Peninsula the partisan movement consolidated by organising strong military forces, their nucleus being the 10th Herzegovinian Brigade. Although heavily decimated in the battle of the Sutjeska, with the joining of new volunteers it expanded into a larger military unit, 29th Herzegovinian Division. Between September and November 1943 these partisan forces liberated almost the whole territory of eastern Herzegovina from the Germans, Chetniks and Ustashas. However, in November the partisans were forced to withdraw from the Pelješac Peninsula to the island of Korčula before the advancing German troops, which in retaliation committed many atrocities on the civilians of Pelješac.

Prije početka Drugog svjetskog rata, prema posljednjem (drugom) popisu stanovništva iz 1931. godine u Kraljevini Jugoslaviji, na području je Kotara Slatina živjelo 1564 pripadnika njemačke nacionalnosti. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, prema prvom popisu pučanstva u FNRJ iz 1948. godine, ostalo je samo 25 pripadnika ove nacionalne skupine u Srezu Podravska Slatina. Tijekom rata slatinskom području, naročito od 1944. do 1945. godine, sustavno je vršeno zlostavljanje i zastrašivanje Nijemaca. Naročito je bilo okrutno ubojstvo, humanitarca i dobrotvora, rimokatoličkog svećenika njemačke nacionalnosti Julija Bürgera, koji je bio dugogodišnji župnik u Voćinu i Podravskoj Slatini. Njega su partizani, na montiranom procesu, 8. prosinca 1944. godine u Slatinskom Drenovcu osudili na kaznu smrti strijeljanjem, na trajni gubitak građanske časti i na konfiskaciju imovine.

U 18. stoljeću u južnoj je Baranji bilo pet naselja s isključivo njemačkim stanovništvom: Petlovac, Čeminac, Kozarac, Tvrđavica i Podravlje. U Popovcu i Belom Manastiru, konfesionalno miješanim naseljima u kojima su živjeli katolici i pravoslavni, katoličko stanovništvo činili su isključivo Nijemci. Utvrđivanje demografskih pokazatelja u matičnim knjigama umrlih za njemačka naselja u južnoj Baranji u 18. stoljeću temelji se na analizi u njoj zabilježenih podataka uz primjenu metoda kojima se uobičajeno služi povijesna demografija. Cilj je primjenom kvantitativne, analitičke i deskriptivne metode pružiti saznanja o pojedinim elementima biološkog života pojedinaca te o društveno i kulturno uvjetovanim demografskim obilježjima njemačkog stanovništva u južnoj Baranji u 18. stoljeća. Matične knjige umrlih za naselja nastanjena Nijemcima uglavnom su vođene redovito, a najstariji je zapis iz 1723. godine. U njemačkoj su populaciji u promatranom razdoblju od sedamdeset i sedam godina od početka vođenja matičnih knjiga umrlih do kraja 18. stoljeća prosječno godišnje umirale 62, 17 osobe. Kretanje broja umrlih u njemačkoj populaciji po pojedinim godinama je razmjerno nepredvidivo, kao što je i općenito uobičajeno. Najviše je Nijemaca umiralo u hladnom dijelu godine, a sezonski je minimum umrlih zabilježen u kasnoproljetnim i ljetnim mjesecima. Dobna struktura umrlih pokazuje da je čak 58, 22% svih Nijemaca u južnoj Baranji u 18. stoljeću umrlo do svoje petnaeste godine života. Stoga je prosječna doživljena dob bila je niska i iznosila je svega 18, 82 godina, a penje se na 25 godina kada se iz analize izostavi dojenčad. Analiza demografskih obilježja u matičnim knjigama umrlih za naselja nastanjena Nijemcima pokazala je da njihovo stanovništvo ni krajem 18. stoljeća još uvijek nije ušlo u fazu demografske tranzicije. U tom pogledu, kao i s obzirom na činjenicu da je njemačko stanovništvo bilo tradicionalno i ruralno, Nijemci se uglavnom nisu značajnije razlikovali od cjelokupnog katoličkog južnobaranjskog stanovništva.

Osnutkom Kraljevine SHS osječki su Nijemci prestali biti dio konstitutivnog naroda te su postali nacionalna manjina. Dano im je pravo optiranja za državljanstvo koje je završilo u ljeto 1922. godine, da bi im kroz isto vrijeme bilo oduzeto biračko pravo. Nijemci u Osijeku dugo nisu imali stranačku organizaciju vezanu za svoje nacionalne interese, već su podržavali prohrvatske ili režimske stranke. Veliki župan je, kao predstavnik režima, nastojao zabraniti pravo glasa i onim Nijemcima koji su to pravo imali, a isto tako i Hrvatima s njemačkim prezimenima. To se događalo čak i nakon što je isteklo pravo opcije onima za koje se predviđalo da bi na izborima podržali hrvatske stranke. Protiv toga se borila osječka Hrvatska zajednica.

Prateći početak inkorporacije Osijeka i Slavonije u novu komorsku upravu sredinom 1690. zabilježen je dolazak carske komisije, koja je imala za cilj utvrditi stanje u novostečenim područjima Slavonije i južne Ugarske te u gradu na Dravi uspostaviti municipijalno uređenje, odnosno magistrat – gradsku upravu. Naselje nastalo istočno od Nutarnjega grada (Tvrđe), prema jedino poznatim vrelima, prvi put se spominje 16. svibnja 1699. Osnivanjem Donje varoši dobio je Osijek, uz Tvrđu i Gornji grad, i svoju treću samostalnu gradsku jedinicu. Budući da je nastao nešto kasnije i u svom je razvoju Donji grad imao izraženu posebnost u pravnom položaju u kojem, osim imena varoši, nije bilo izrazito istaknuto naslijeđe jedinstvenog Osijeka te se ta posebnost prvenstveno izražavala kroz dopuštanje doseljavanja stanovništva među kojima su Nijemci imali veliki udjel. Demografske i ine promjene u tom stogodišnjem razdoblju, u kojem su se doseljenici iz raznih zemalja, različiti u nacionalnim, vjerskim i civilizacijskim obilježjima, nadopunjavali s običajima i navikama autohtonog hrvatskog stanovništva uočava se da su prošli kroz burne socio-ekonomske preobražaje unutar feudalnog društva i agrarno-naturalnog privređivanja koji su neminovno uvjetovali prijelaz iz dominirajućeg ruralno-seoskog življenja u urbanu aglomeraciju.

U južnoj je Baranji u 18. stoljeću bilo pet naselja bilo nastanjeno isključivo njemačkim stanovništvom, a to su bili Petlovac, Čeminac, Kozarac, Tvrđavica i Podravlje dok su u još dva naselja, u Popovcu i Belom Manastiru, u kojima je živjelo katoličko i pravoslavno stanovništvo, katolici bili isključivo Nijemci. Matične knjige, posebice matične knjige vjenčani, nezamjenjiv su povijesni izvor za proučavanje bračnih zajednica u tzv. protodemografskom ili predstatističkom razdoblju, odnosno u razdoblju prije prvih suvremenih popisa stanovništva koji su provedeni tek sredinom 19. stoljeća. U matičnim knjigama krštenih za njemačka naselja u južnoj Baranji u 18. stoljeću redovito su bilježeni ime svećenika koji podjeljuje sakrament, datum krštenja, spol krštenika, bilješka u slučaju rođenja blizanaca, ime i prezime oca, mjesto podrijetla oca, ime i prezime krštenoga kuma ili kumova, mjesto podrijetla kuma ili kumova. U radu su korištene kvantitativna, analitička i deskriptivna metoda te je utvrđen niz demografskih pokazatelja kao što su godišnja i mjesečna raspodjela rođenja, spolna struktura rođenih i podaci o blizancima i trojcima te nezakonitoj djeci. U matičnim knjigama krštenih župa u južnoj Baranji u 18. stoljeću u naseljima s isključivo njemačkim stanovništvom ukupno je zabilježeno 7026 rođenja, odnosno broj rođene djece njemačkog stanovništva činio 26, 69% u ukupnoj katoličkoj populaciji, odnosno više od četvrtine sve rođene djece u južnoj Baranji u 18. stoljeću. U šezdesetogodišnjem razdoblju od 1741. do 1800. godine, kada su matične knjige vođene redovito, ukupno je zabilježeno 6779 rođenja, što znači da je godišnji prosječan broj upisa bio 112, 98. Broj rođenja i prosječan godišnji broj upisa u posljednjoj trećini stoljeća u odnosu na prethodnu povećali za više od tri puta. Ako se u obzir uzme razdoblje u kojem su matične knjige vođene redovito, minimum rođenih je bio 1745. godine kada je rođeno dvanaestoro djece. Najveći je broj rođenih zabilježen 1791. godine, kada je bilo kršteno 247 djece, što je općenito godina s maksimumom rođenja u cijeloj katoličkoj populaciji u južnoj Baranji u 18. stoljeću. U njemačkim naseljima u južnoj je Baranji tijekom 18. stoljeća najviše je djece bilo rođeno tijekom rujna (10, 11%) i listopada (9, 74%), što je povezano s maksimumom začeća u prosincu i siječnju, a najmanje je djece rođeno u lipnju (5, 85%) i svibnju (6, 25%). Na sezonsko kretanje broja poroda snažno su utjecali gospodarski čimbenici te tradicija, običaji i crkvene norme. U matičnim knjigama krštenih za njemačko stanovništvo tijekom 18. stoljeća zabilježeno rođenje 3703 dječaka (52, 70%), 3320 djevojčica (47, 25%). Također je zabilježeno rođenje 98 pari blizanaca, što je 196 djece, odnosno 2, 79% svih zapisa te samo dva rođenja trojki. Nadalje, zabilježeno rođenje dvadeset i osmero nezakonite djece, što čini vrlo mali udio od svega 0, 40% u ukupnom broju svih rođenja.

Drugi svjetski rat pokrenuo je migracije mnogih etničkih i nacionalnih skupina, a razlozi su bili brojni, od ideološko-političkih, rasnih i nacionalnih do vjerskih. Uspostavljanje novih država i političkih sustava, nerijetko pod okriljem Njemačkoga Reicha i Kraljevine Italije, dovelo je do progona pojedinih nacionalnih/etničkih skupina. Tijekom rata odvijali su se i razni pregovori država o razmjeni stanovništva te preseljavanja u evakuacijama stanovništva zbog ratnih djelovanja i otpremanje brojnoga stanovništva na prisilni rad. Na području novouspostavljenih država i okupiranih područja djelovali su pobunjenički/oslobodilački pokreti, s nacionalnim i različitim političkim predznacima, što je uglavnom dovodilo do građanskih ratova, pa je mnogo stanovnika živjelo u izbjeglištvu i zbjegu. Na hrvatskom području ratno je razdoblje bilo obilježeno obračunom vlasti NDH s političkim, rasnim, nacionalnim/etničkim i vjerskim skupinama, a važan pokretač prisilnih migracija bili su i predstavnici Njemačkoga Reicha i Kraljevine Italije. U poslijeratnom razdoblju na jugoslavenskom, i hrvatskom, području iseljavanje i protjerivanje bili su oblik kažnjavanja poraženih u ratu te način na koji se država rješavala "nepoželjnog" stanovništva i političkih protivnika. Kako je Drugi svjetski rat obilježio razdoblje obuhvaćeno u knjizi, može se zaključiti da su se migracije stanovništva tijekom ratnih sukoba i neposredno nakon rata u pravilu odvijale u prvom redu zbog političko-ideoloških, vojno-strateških i humanitarnih te ekonomskih razloga. Oni se kao pokretač isprepleću kod mnogih tipova migracija. Primjerice iseljavanja, nerijetko temeljena na raznim dogovorima o "razmjeni stanovništva", protjerivanje, izbjeglištvo, otpremanje na prisilni rad i kolonizacija imali su političko- ideološke, vojne i ekonomske razloge za spomenute tipove migracija. Vojno-strateški i humanitarni razlozi inicirali su preseljavanje u evakuacijama koje su se provodile kao mjera onemogućavanja novačenja, posebice muškoga stanovništva, u neprijateljske vojne postrojbe i sprečavanja pružanja pozadinske potpore neprijateljskoj vojsci, kao i zbog poštede civilnoga stanovništva od ratnih nedaća. Ekonomski razlozi dijelom su prisutni kod kolonizacije stanovništva, dijelom kod dobrovoljnoga prijavljivanja stanovništva za odlazak na rad u Njemački Reich i u nekim slučajevima kod poslijeratnoga iseljavanja stanovništva. Kombinacije su mnogobrojne i potvrđuju, kao i obično, da prošlost čine "sive zone" i "granični slučajevi", koji ne umanjuju odgovornost sustava, politika i pojedinaca koji su krojili migracijske tokove, nego usmjeravaju pozornost na ljude i nedaće koje su ih zadesile. Državne vlasti stvarale su i pisale predloške na temelju kojih su se neke migracije trebale odvijati, primjerice kolonizacija i iseljavanje odnosno razmjene stanovništva. No ni ti, uvjetno rečeno, "zakonski okviri" nisu bili zalog "legalnosti", "urednosti" i "humanosti" migracija, osobito tijekom ratnih sukoba. Ugovori o razmjeni stanovništva sklapani tijekom rata i u poraću u pravilu su nastojali definirati broj iseljenika, ali ne nužno, a sporno pitanje uvijek je bila njihova imovina, pokretna ili nepokretna. Kod razmjene stanovništva problem imovine većinom se rješavao na bazi reciprociteta. Predložak za kolonizaciju koju su provodile državne vlasti tijekom rata i u poraću bio je vođen, osim socijalnim, i političkim motivima. Svaka vlast ispravljala je "nepravdu" prethodne kolonizacije, razvlašćivala bivše privilegirane i dodjeljivala zemlju svojim privilegiranima. Kolonizacijom su vlasti rješavale i socijalne i ekonomske probleme "pasivnih krajeva". Migracije kao što su izbjeglištvo, protjerivanje i dijelom preseljavanje u evakuacijama samo uvjetno rečeno nisu imale pisanu podlogu koja ih je započinjala. S obzirom na to da su te migracije bile motivirane političko-ideološkim i vojnim razlozima, programi političkih opcija koje su bile na vlasti te javno mišljenje, posebice tisak, koje su kontrolirale, bili su svojevrsna pisana osnova za protjerivanja, izbjeglištvo te život u zbjegu kojim je civilno stanovništvo samoinicijativno sprečavalo stradavanje. Dobrovoljne i prisilne migracije stanovništva tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću na hrvatskom području uklapaju se u istodobne i istovjetne europske pojave. Posebnosti su postojale u ratnom razdoblju, vezane za građanski rat koji se odvijao na području NDH i političko- ideološku te vojnu podvojenost unutar hrvatskoga naroda (pristajanje uz ustaški pokret, posebice njegovu državotvornu ideju, uz Komunističku partiju ili uz građanske političke stranke, osobito HSS), zatim za doseljavanje Slovenaca, neautohtone manjine na hrvatskom području, te iseljavanje, protjerivanje i negiranje Srba koji su prema odluci 3. zasjedanja ZAVNOH-a 1944. dobili položaj konstitutivnoga naroda u Hrvatskoj. U poslijeratnom razdoblju jugoslavenske su komunističke vlasti pojedine nacionalne/etničke skupine smatrale nepoželjnima, pa i remetilačkim faktorom u novoj državi, te su bile sklone rješenjima koja su uključivala i neke tipove migracija (iseljavanje i protjerivanje). Manjinske skupine na hrvatskom području, osobito Židovi i Nijemci, nakon raznih tipova migracija i stradanja pretežno su se stopile s većinskim stanovništvom, svodeći svoj uži nacionalni identitet na "kriptoidentitet" kao oblik mimikrije koja je bila zalog boljeg društvenog prihvaćanja. Politički sustavi u ratu i poraću, u skladu sa svojim predodžbama o "Novim poredcima", slagali su i svoje "mozaike naroda". U ratnoj i poratnoj hrvatskoj zbilji odvijale su se drame s mnogim tragičnim scenama u kojima su ulogu imale sve nacionalne/etničke skupine. U kolonama, transportima i natovarenim konjskim zapregama pojedinci i obitelji napuštali su svoje domove, nerijetko ostavljajući cjelokupnu imovinu i odlazeći u neizvjesnost. Ti su migracijski tokovi Hrvata, Srba, Slovenaca, Židova, Nijemaca, Talijana i Mađara prouzročili potresne sudbine pojedinaca i obitelji te utjecali na nacionalnu/etničku, vjersku i demografsku sliku kao i na društvene, socijalne i kulturne prilike u Hrvatskoj.

Imajući na umu da je cijelo vrijeme trajanja Monarhije stanovništvo bilo iznimno mobilno zanimale su nas njemačke i austrijske obitelji obrtnika, poduzetnika, intelektualaca, koje su se trajno naselile u Hrvatskoj. Odabrane su obitelji iz kojih se neki članovi svojim djelovanjem vezuju uz hrvatsku etnologiju. U svjetlu studija o identifikacijskim procesima, strategijama i praksama zanimalo nas je, te smo to nastojale utvrditi i argumentirati, na koji su način na ove obitelji ili pojedine njihove članove djelovali adaptacijski procesi u novom okruženju.

Na temelju rezultata popisa stanovništva iz 2001. i 2011., u ovome je prilogu analizirana suvremena demografska slika Nijemaca i Austrijanaca u Republici Hrvatskoj. Osobita je pozornost u radu posvećena promjeni njihova broja i značajkama prostornog razmještaja kao i biološkoj (demografskoj) strukturi koju karakterizira uznapredovao proces demografskog starenja.

Govornici njemačkog materinskog jezika ("Nijemci") u popisu stanovništva 1910. godine, pod snažnim se administrativnim i političkim pritiskom u novoj državi u popisu stanovništva 1921. godine izjašnjavaju kao Hrvati. Primjenom komparativne metode u analizi podataka iz popisa stanovništva uočavaju se i opisuju razmjeri tih pojava, a analizom arhivskih dokumenta oni su kontekstualizirani. Ista je metoda primjenjena i u analizi podataka iz popisa stanovništva 1931. godine, kod kojeg je došlo do dekroatizacije zbog cijelog niza unutarnjopolitičkih, a osobito vanjskopolitičkih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji.

Rad se bavi analizom grupe studenata njemačkog materinjeg jezika koji su studirali na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu Kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. st. Na temelju podataka iz upisnih listova (nacionala) studenata iz Arhiva Filozofskog fakulteta u Zagrebu definirana je grupa od 21 studenta i studentice koji su za materinji jezik naveli njemački, te je na temelju osobnih podataka i podataka o studiju i obrazovanju, analizirana njihova zavičajna, socijalna, vjerska i obrazovna struktura.

U članku se raspravlja o promjeni narodnosne slike naseljenosti Istočne Hrvatske i istočnohrvatskih gradova u razdoblju od 1910. do 1991. godine. Posebno je raščlanjeno kretanje broja i udjela Hrvata, Srba, Nijemaca i Mađara u promatranom razdoblju. Analiziran je utjecaj povijesno-političkih zbivanja te procesa deruralizacije i urbanizacije na oblikovanje suvremene narodnosne slike naseljenosti gradskih naselja Istočne Hrvatske. U provedenoj je raščlambi ustanovljen trend narodnosne homogenizacije (kroatizacije) ukupnog i gradskog stanovništva istočnohrvatskog prostora, ali i trend pojačane infiltracije Srba u gradove Istočne Hrvatske. Unatoč izraženoj "srbizaciji", gradovi su istraživanog prostora od 1910. do 1991. godine ne samo zadržali, već i povećali svoju hrvatsku narodnosnu većinu (1991., Hrvati 70, 7%, Srbi 16,4%, ostali i nepoznato 12,9%)., The paper deals with the changes of ethnic population of Eastern Croatia and Eastern Croatian towns in the 1910-1991 period. The number and share of Croats, Serbs, Germans and Hungarians in the observed period has been specially analysed. The influence of historical-political events as well as of the processes of deruralisation and urbanisation on shaping contemporary ethnic population picture of urban settlements of Eastern Croatia has been critically examined. The analysis shows a trend of ethnic homogenisation (Croatisation) of the total and urban population of Eastern Croatian territory but a trend of intensified infiltration of Serbs in the towns in Eastem Croatia as well. In spite of expressed "Serbisation", the towns of the examined tenitory between 1910 and 1991 have not only kept, but also increased their Croatian ethnic majority (in 1991 Croats 70.7%, Serbs 16.4%, the others and unknown 12.9%).

Na području Nezavisne Države Hrvatske živjelo je oko 170.000 Nijemaca, oko 150.000 na području Hrvatske i oko 20.000 na području Bosne i Hercegovine. Prvi val preseljavanja/evakuacije zahvatio je njemačko stanovništvo u NDH, potkraj 1941. i početkom 1942., zbog izbijanja ustanka i opasnosti od partizana na sigurnije područje unutar NDH. Takvih preseljavanja/evakuacija bilo je i u kasnijem razdoblju, a najmasovnija su provedena u jesen 1944. na područje Njemačkog Reicha. Ova preseljavanja/evakuacije smatrane su sigurnosnim i privremenim mjerama. U rujnu 1942. potpisan je ugovor vlada NDH i Trećeg Reicha o iseljavanju Nijemaca iz Bosne i Hercegovine te Nijemca iz pojedinih gradova i sela u Hrvatskoj na područje Njemačkog Reicha. Početkom 1943. provedena su iseljavanja u Treći Reich s područja zapadne i središnje Slavonije. Ova iseljavanja provodila su se bez izravne ili neizravne prisile, a iseljenici su postajali državljani Njemačkog Reicha. Nijemci na područjima pod nadzorom partizana nisu preseljeni/evakuirani na područje Njemačkog Reicha, ali su ih s tih područja protjerivali. Poslije rata preseljenim/evakuiranim, iseljenim i prognanim Nijemcima jugoslavenske vlasti nisu dopustile povratak te su planirale i preostale jugoslavenske Nijemce iseliti/protjerati. U poraću većina hrvatskih i bosanskohercegovačkih Nijemaca nije se uspjela vratiti svojim kućama. Nijemci koji su se uspjeli vratiti u zavičaj, kao i oni koji su ostali na hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, završili su u logorima. Oni koji su preživjeli logore i prisilni rad većinom su iselili 1950-ih godina 20. stoljeća te je na hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, uostalom kao i drugdje u Jugoslavije, posebice Vojvodini, do sredinom 1960-ih godina 20. stoljeća, gotovo nestalo njemačkog stanovništva.