Search

CILJ. Globalno prateći podatke kronična bubrežna bolest (KBB) je postala javno- zdrastveni problem. Uspješno zbrinjavanje bolesnika sa bubrežnom bolesti uključuje integriranu predijaliznu skrb. Priprema za dijalizno liječenje zahtijeva medicinsku, psihosocijalnu skrb i multidisciplinarni pristup bolesniku te rano upućivanje u predijaliznu kliniku. Cilj istraživanja bio je utvrditi da li bolesnici koji su prisustvovali predijaliznoj edukaciji u većem broju odabiru peritonealnu dijalizu (PD) u odnosu na hemodijalizu (HD). MATERIJALI I METODE. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika sa KBB liječenih pri Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, Klinike za internu medicinu, KBC Rijeka, Hrvatska, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 01. siječnja 2008. do 30. rujna 2017. godine. Bolesnike smo podijelili u tri grupe s obzirom na predijaliznu edukaciju ili nadomjesno liječenje. REZULTAT I ZAKLJUČAK. Istraživanje je obuhvatilo 634 bolesnika. U grupi PEP analizirali smo 328 (51, 7%) bolesnika, u grupi PD bez PEP 57 (9, 0%) bolesnika i u grupi HD bez PEP 249 (39, 3%). Analizom PEP grupe utvrđeno je da od ukupno 328 bolesnika, koji su prisustvovali edukacijskom programu 126 bolesnika su u praćenju, nisu još započeli nadomjesno liječenje. Od 202 (100%) koji su započeli nadomjesno liječenje 72 (35, 64%) je započelo PD, 124 (61, 38%) hemodijalizu i 6 (2, 97%) je preemtivno transplantirano. Od 126 bolesnika koji još nisu započeli nadomjesno liječenje 43 (34, 12%) izabralo je PD kao prvi, osobni odabir liječenja. Analizom podataka pokazao je u dobi 3 ; p (p-value) 1=0, 37, n (broj bolesnika) 1=72, p 2=0, 19, n2=57, p=0, 027 i u dobi 4 sa korekcijom: p1=0, 40, n1=78, p2=0, 19, n2=57, p=0, 010. Odnosno da bolesnici iz skupine PEP statistički značajno više odabiru PD nego bolesnici iz skupine bez PEP (p

Primjena fabrazyme terapije kod bolesnika na kroničnom programu hemodijalize

Cilj. Procjena statusa uhranjenosti u bolesnika na liječenju hemodijalizom (HD) u fokusu je cjelokupne skrbi zbog njegova utjecaja na ukupni ishod liječenja te kvalitetu života. Cilj ovog istraživanja bio je prikazati i usporediti vrijednosti udjela masnog tkiva u tijelu HD bolesnika rabeći dostupne metode procjene iz kliničke prakse. Materijali i metode. U ovo presječno istraživanje uključeni su bolesnici na redovitoj HD Kliničkog bolničkog centra Rijeka, a koji se tom metodom liječe najmanje tri mjeseca. Opseg struka, bokova i nadlaktice izmjereni su mjernom trakom. Postotak masnog tkiva mjerenjem kožnog nabora nadlaktice, bedra i struka izračunat je primjenom kalipera te je uzeta srednja vrijednost mjerenja u navedenim točkama. Uređajem za multifrekvencijsku bioimpedancijsku analizu (MF-BIA) određen je postotak masnog tkiva. Indeks tjelesne mase (ITM) izračunat je jednadžbom težina(kg)/visina(m2). Sva mjerenja izvođena su prije početka srednje dijalize u tjednu. Bolesnici su podijeljeni u četiri skupine. Za vrijednosti ITM: pretio, prekomjerne težine, normalne težine i smanjene težine. Za MF-BIA i kaliper podijeljeni su u skupine prema udjelu masnog tkiva u tijelu te prema spolu na 26% za muškarce ; i 34% za žene. Opseg struka izračunavao se u cm te je preračunavanjem izražen kao postotak masnog tkiva u tijelu za oba spola: 35%. Rezultati. Ukupno je analizirano 119 HD bolesnika, a od toga 68 (57%) muškaraca i 33 (27%). dijabetičara. Srednja životna dob bolesnika je bila 68±15 godina, a prosječna duljina dijalitičkog liječenja je 49±52 mjeseca (raspon 3-274 mjeseca). Prosječni udio masnog tkiva prema metodi MF-BIA je bio 34, 07±9, 63%, a mjereno kaliperom 30, 53±7, 41%. Prosječni ITM iznosio je 24, 69±4, 18 kg/m2. Prosječni opseg struka za muškarce bio je 96, 47+14 cm, a za žene 95, 27+12, 7 cm. U muškaraca mjereno kaliperom bilo je 32 (47%) bolesnika sa udjelom masti >26%, prema MF-BIA 41 (70%), a opsegu struka 45 (66%). Usporedba dobivenih vrijednosti svih metoda prema kategorijama pokazala je statistički značajnu razliku (p

Cilj. Bolesnici na liječenju hemodijalizom (HD) zbog osnovne te niza pridruženih bolesti moraju uzimati određeni broj lijekova. Dobra suradljivost u uzimanju redovite kronične terapije preduvjet je očekivanih ishoda liječenja te ukupnog preživljenja. Na suradljivost bolesnika, između ostalog, utječe broj lijekova u terapiji, broj pridruženih bolesti, stanje uhranjenosti bolesnika te ukupna sposobnost bolesnika pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Procjenu suradljivosti najobjektivnije možemo učiniti primjenom Morisky bodovnog sustava. Morisky bodovni sustav sastoji se od upitnika sa osam pitanja vezanih za redovitost u uzimanju propisanih lijekova, zaboravljivost i subjektivno opterećenje bolesnika propisanom terapijom. Željeli smo ispitati suradljivost bolesnika na liječenju redovitom HD u uzimanju redovne kronične terapije putem Morisky bodovnog sustava te usporediti dobivene vrijednosti s vrijednostima dobivenim drugim bodovnim sustavima koje rabimo pri ukupnoj procjeni stanja bolesnika u svakodnevnoj kliničkoj praksi (Barthelov indeks - sposobnost bolesnika u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, malnutricijsko inflamacijski zbroj - MIS te indeks pridruženih bolesti prema Daviesu). Materijali i metode. U presječno ispitivanje uključeni su bolesnici na liječenju redovitom HD dulje od tri mjeseca u Kliničkom bolničkom centru Rijeka. Podatci su dobiveni iz prateće medicinske dokumentacije te direktnim razgovorom uz postelju bolesnika. Na dan srednje HD u tjednu ispunjeni su upitnici za izračun Morisky zbroja, Barthel indeksa, MIS te Davies indeksa. Rezultati. Ukupno je analizirano 120 bolesnika, od toga 70 (60%) muškaraca i 35 (30%) dijabetičara. Srednja životna dob je bila 69±13 godina (raspon 24-83 godine), a prosječna duljina liječenja HD 50±46 mjeseci (raspon 3-204 mjeseca). Najčešće osnovne bubrežne bolesti bile su arterijska hipertenzija 41 (34%) i dijabetička nefropatija 34 (30%). Prema broju propisanih lijekova bolesnici su razvrstani u četiri skupine [n(%)]: 12 [3 (2%)]. Među muškarcima i ženama nije bilo značajne razlike u dobi, broju propisanih lijekova, Morisky, Davies te Barthel bodovnom sustavu. MIS je u žena bio značajno niži (p

Fabryjeva bolest, pravilno uzorkovanje krvi za testiranje bolesnika na fabryjevu bolest

INTRODUCTION: According to the current guidelines prophylactic treatment for Cytomegalovirus (CMV) is recommended in solid organ transplantation. We were interested to explore the prevalence of CMV viremia/disease due to use of prophylactic treatment in our renal transplant recipients (RTRs). METHODS: We retrospectively examined the 24-year (1990-2014) data of 521 RTRs mean age 48.9±13.6 years. On the pretransplant CMV antibody assay, prophylaxis for CMV disease is performed for the following donor/recipient subgroups: Donor (D)+ and Recipient (R)+, D+/ R- and D-/R+. The dose of valacyclovir was adjusted according to renal function. RESULTS: 95 RTRs were received prophylaxis for CMV and 426 patients didn’t received prophylactic treatment. Prophylactic treatment significantly reduced the incidence of CMV disease during the first-year after transplantation (8.45% vs. 2.1% ; p=0.05). Although the prevalence of CMV viremia was higher in the group of patients that didn’t received prophylaxis, that difference was not statistically significant (9.6% vs. 3.2% ; p=0.07). The mean values of serum creatinine didn’t showed any significant differences after one-year of follow-up between the RTRs who had received prophylaxis in comparison to the patients that didn’t received prophylactic treatment (127.7±65.2 vs. 145.1±87 ; p=0.09). In the group of patients that didn’t received prophylactic treatment 15.5% of patients loss their graft during the first year after transplantation, while in the group of patients with prophylactic treatment 6.3% of RTRs loss their graft in the same period. In the group of patients that had received prophylaxis the main reasons for graft loss were an acute rejection (6.1%) and surgical complications (4.9%), while surgical complications (3.2%) and chronic allograft nephropathy (2.1%) were the most common reasons for graft loss in the second group of RTRs. There were no significant differences in the one-year patients survival between the two groups of patients (p=NS). CONCLUSION: Prophylactic treatment for CMV is an effective way to prevent CMV disease after renal transplantation.

Uvod: Kronična bubrežna bolest (KBB) zadnje desetljeće bilježi znatni porast i sve je više bolesnika koji zahtijevaju primjenu neke od metoda nadomještanja bubrežne funkcije. Bubrežna anemija nastaje kao posljedica KBB, a pogoršava se s napredovanjem bolesti. Cilj: Cilj istraživanja bio je mjerenje vremena utrošenog na pripremu, distribuciju, aplikaciju i administraciju kratkodjelujućih LSE i dugodjelujućih LSE, te broj aplikacija istih kroz period od 12 mjeseci. Ispitanici i metode: U istraživanje su bili uključene medicinske sestre/tehničari koji obavljaju pripremu distribuciju, aplikaciju te administraciju LSE te svi bolesnici na lječenju hemodijalizom koji su u periodu od 01.srpnja 2012 do 30.lipnja 2013 bili na terapiji LSE. Istraživanje smo proveli prema već korištenim upitnicima u drugim istraživanjima. Rezultati: Rezultate prikupljene upitnicima obradili smo koristeći Microsoft Office Excel i prikazali tabelično i grafički. Izračunali smo da je prosječno ukupno vrijeme koje je potrebno za pripremu, distribuciju, aplikaciju i administriranje LSE za 8 bolesnika/jednu hemodijaliznu sobu iznosi 12 min i 20 sec (1 min i 52 sec po bolesniku). Dobivene rezultate ekstrapolirani na mjesečnoj i godišnjoj razini iznose 14 sati i 33 min mjesečno i 173 sata i 31 min godišnje utrošenog vremena sestrinskog rada. Zaključak: Lječenje bubrežne anemije s kratkodjelujućim lijekovima koji stimuliraju eritropoezu zahtjeva više vremena zbog njihove češće primjene. Dugodjelujući lijek za stimuliranje eritropoeze primjenjuje se u znatno rjeđe i time dovodi do uštede vremena pri pripremi, aplikaciji i vođenju administrativnog djela rada. Dobiveno vrijeme medicinske sestre/tehničari mogu korisno upotrijebiti za aktivnosti unaprijeđenja kvalitete zdravstvene njege. Provođenje zdravstvene njege u bolnicama i dobra organizacija koja se uvijek temelji na dobro obrazovanoj i kompetentnoj medicinskoj sestri može bitno utjecati na uspješnost sveukupnog liječenja koje ima stručne i financijske učinke.

Uvod: Poremećaji mineralno-koštanog metabolizma u kroničnoj bubrežnoj bolesti prikazuju se jednom ili s više promjena koje uključuju: abnormalnosti u laboratorijskim parametrima (kalcij, fosfor, paratireoidni hormon (PTH), vitamin D), promjene u pregradnji kostiju, volumenu i rastu te patološkim kalcifikacijama, najčešće krvnih žila i mekih tkiva. Promjene u metabolizmu kalcija, fosfata i vitaminu D koje nastaju u KBZ djeluju na sekreciju PTH, čija pojačana sekrecija dovodi do hiperplazije paratireoidnih žlijezda. Cilj: Usporedno istraživanje je provedeno kako bi se utvrdilo da li paricalcitol daje terapijsku prednost pred caltriolom. Ispitanici i metode: Retrospektivno, opservacijsko istraživanje provedeno je na Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, Rijeka. Uključena su 134 bolesnika na programu kronične hemodijalize. Podatci su prikupljeni korištenjem medicinske dokumentacije. Rezultati: 23 bolesnika iz ukupnog uzorka tijekom dvanaest mjeseci koliko je trajalo praćenje promijenili su propisanu terapiju, 2 bolesnika su izgubljena iz praćenja, jedan bolesnik je transplantiran, a drugi je promijenio dijalizni centar. U provedenom istraživanju prema spolu imali smo 11(52, 38%) muškaraca i 10(47, 62%) žena. Prosječna vrijednost Ca u bolesnika liječenih caltriolom iznosila je 2, 24 mmol/L, a na terapiji paricalcitolom 2, 28 mmol/L. Fosfor je zabilježen u prosječnoj vrijednosti 1, 48 mmol/L na terapiji caltriolom i 1, 64 mmol/L na terapiji paricalcitolom. U 17(80, 95%) bolesnika paricalcitol primijenjen je per os, a 4(19, 05%) bolesnika je bilo na i.v. terapiji. Prosječan PTH na terapiji caltriolom iznosio je 73, 034, a na terapiji paricalcitolom 58, 067. Zaključak: Menađment sekundarnog hiperparatireoidizma uključuje primjenu aktivnog vitamina D ili analoga vitamina D za suprimiranje sekrecije PTH. Iako je primijenjena terapija učinkovita, često je ograničena hiperkalcemijama, hiperfosfatemijama, i/ili povišenja u kalcij-fosfor (PxCa) umnoška. U kliničkim studijama, paricalcitol pokazao se učinkovitiji u smanjenju koncentracije PTH, ne uzrokujući značajne hiperkalcemije ili hiperfosfatemije. Usporedno, provedeno istraživanje potvrdilo je terapijsku prednost uz primjenu dijetetskih mjera.

Poremećaj mineralno-koštanog metabolizma: naša iskustva u primjeni terapije ; paricalcitol vs. calcitriol

UVOD: Sekundarni hiperparatireoidizam (SHP) česta je komplikacija kroničnog bubrežnog zatajenja (KBZ) koji nastaje zbog smanjenog stvaranja 1, 25 dihidroksikalcitriola (vitamin D) i poremećaja metabolizma kalcija i fosfora s posljedičnim visokim vrijednostima intaktnog paratireoidnog hormona (iPTH) i promjenama u koštanoj pregradnji. Te promjene zajednički nazivamo poremećajem mineralnog i koštanog metabolizma. On predstavlja neovisni čimbenik srčanožilnog rizika te negativno utječe na kvalitete života bolesnika s KBZ. U svrhu liječenja, uz higijensko dijetetske mjere, rabimo kalcijske i nekalcijske vezače fosfata te vitamin D i njegove analoge. Liječenje posljedično može izazvat hiperkalcijemiju, hiperfosfatemiju te posljedično povišeni umnožak kalcija i fosfora što vodi ka patološkim kalcifikacijama mekih tkiva i krvnih žila. Kalcitriol, aktivni oblik vitamina D, dokazano je učinkovit u liječenju SHP u bolesnika s KBZ. Parikalcitol, selektivni aktivator receptora za vitamin D, odnedavno je uporabi u liječenju SHP. CILJ: Usporediti učinkovitost parikalcitola u odnosu na kalcitriol na sniženje serumskog iPTH te regulaciju kalcija i fosfata u bolesnika sa SHP na redovitoj hemodijalizi (HD) prethodno liječenih kalcitriolom. ISPITANICI I METODE: Istraživanje je provedeno u periodu od prosinca 2008. godine do siječnja 2011. godine u Zavodu za nefrologiju i dijalizu Kliničkog bolničkog centra Rijeka. Uključeno je 39 klinički stabilnih bolesnika sa SHP liječenih HD duže od tri mjeseca. Svi su bolesnici u svrhu regulacije iPTH prethodno liječeni kalcitriolom te su potom randomizirani u dvije skupine. U prvoj skupini kalcitriol je zamijenjen parikalcitolom, a u drugoj je skupini nastavljeno liječenje kalcitriolom. Vrijednosti iPTH uključenih bolesnika bile su između 21, 5-96 pmol/L te nije bilo statistički značajnih razlika među skupinama. Vrijednosti serumskog kalcija, fosfata te njihova umnoška praćene su mjesečno, a vrijednosti iPTH svakih 6 mjeseci tijekom 24 mjeseca. Početne i doze održavanja kalcitriola i parikalcitola određivane su sukladno uputama i važećim smjernicama. REZULTATI: U skupini bolesnika liječenih parikalcitolom (N=19) srednja vrijednost iPTH na početku istraživanja bila je 69, 74±20, 74 pmol/L, a na kraju istraživanja iznosila je 28, 92±19, 6 pmol/L (P

Uvod. Primjena kalcitriola ili analoga vitamina D, samostalno ili kao dodatak eritropoetinu (EPO), dovodi do povišenja razine serumskog hemoglobina. Ispitali smo učinak parikalcitola na tjedne potrebe za EPO anemičnih bolesnika sa sekundarnim hiperparatiroidizmom na liječenju redovitom hemodijalizom. Bolesnici i metode. U istraživanje provedeno u periodu od lipnja do prosinca 2007. godine uključeno je 20 klinički stabilnih anemičnih bolesnika sa sekundarnim hiperparatiroidizmom na liječenju hemodijalizom dulje od tri mjeseca u KBC Rijeka. Vrijednosti iPTH uključenih bolesnika bile su veće od 33, 6 ng/ml. Analizirani su serumski kalcij, fosfat, alkalna fosfataza, umnožak CaxP, albumin, feritin, hemoglobin, tjedna doza EPO i tjedna doza parikalcitola. Početna i doza održavanja parikalcitola određivane su tjedno sukladno uputama i važećim smjernicama. Rezultat. U ispitanih su se bolesnika vrijednosti iPTH kretale od 80±35 ng/ml na početku do 42, 1±14, 07 ng/ml na kraju istraživanja. Vrijednosti hemoglobina održavane su tijekom cijelog istraživanja 105-112 g/L. Prosječna doza tjedna doza EPO po bolesniku bila je 4280 IU na početku, a 3240 IU na kraju istraživanja (P

UVOD: Poremećaj mineralnog metabolizma podrazumijeva sustavni poremećaj metabolizma minerala i kosti koji se manifestira poremećajem prometa kalcija, fosfora, parathormona i vitamina D, koštanom bolesti te patološkim kalcifikacijama krvnih žila i mekih tkiva. Kalcitriol, lijek koji se dugo rabi u prevenciji i liječenju sekundarnog hiperparatireoidizma, dokazano je učinkovit u mnogih bolesnika na redovitoj hemodijalizi. Parikalcitol, novi selektivni aktivator receptora za vitamin D je odnedavno u uporabi u liječenju ovog poremećaja. CILJ: Ispitati učinkovitost parikalcitola na sniženje serumskog iPTH u bolesnika sa sekundarnim hiperparatireoidizmom na redovitoj hemodijalizi prethodno liječenih kalcitriolom. ISPITANICI I METODE: U istraživanje provedeno u periodu od studenog 2007. do lipnja 2008. uključeno je 28 klinički stabilnih bolesnika sa sekundarnim hiperparatireoidizmom liječenih hemodijalizom dulje od tri mjeseca na Zavodu za nefrologiju i dijalizu Kliničkog bolničkog centra Rijeka. Svi su bolesnici, prethodno liječeni kalcitriolom u svrhu regulacije iPTH, randomizirani u dvije skupine. Prva skupina je i dalje liječena kalcitriolom, a u drugoj je skupini kalcitriol zamijenjen parikalcitolom. Vrijednosti iPTH uključenih bolesnika bile su 33, 6-80 pmol/L. Praćene su vrijednosti iPTH, serumskog kalcija, fosfata, umnoška CaxP, alkalne fosfataze i albumina. Početne i doze održavanja kalcitriola i parikalcitola određivane su tjedno sukladno uputama i važećim smjernicama. REZULTATI: U skupini bolesnika liječenih parikalcitolom (N=12) vrijednosti iPTH su se kretale od 70, 8±33, 6 pmol/L na početku do 27, 7±15, 6 pmol/L na kraju istraživanja (P