Search

Razlikovanje neinvazivnog od invazivnog papilarnog urotelnog karcinoma mokraćnog mjehura temelji se na brojnim kriterijima i ponekad je vrlo teško, osobito zbog nemogućnosti pravilne orijentacije materijala i čestih termičkih oštećenja. Peritumorske pukotine predstavljaju procjepe između tumorskih nakupina i okolne strome, a češće se uočavaju u malignim tumorima. Dugo su smatrane artefaktom, a novija istraživanja navode da je njihov nastanak odraz promijenjenih odnosa u ekstracelularnom matriksu, kao što je povećanje izraženosti proteina koji dovode do njegove degradacije. Dosadašnja istraživanja nisu proučavala peritumorske pukotine u karcinomu mokraćnog mjehura kao posljedicu promijenjenih odnosa u ekstracelularnom matriksu, niti ih razmatrala kao potencijalni pomoćni dijagnostički kriterij. Hipoteza ovog istraživanja je da su peritumorske pukotine, kao matriksna metaloproteinaza 2, jače izraženi u invazivnim (pT1) nego u neinvazivnim (pTa) urotelnim papilarnim karcinomima mokraćnog mjehura. U istraživanju je korišten arhivski materijal Kliničkog zavoda za patologiju „Ljudevit Jurak“, Kliničkog bolničkog centra „Sestre milosrdnice“, dobiven nakon transuretralne resekcije tumora i patohistološki potvrđene dijagnoze neinvazivnog (Ta) ili invazivnog (T1) urotelnog papilarnog karcinoma. Analizirano je ukupno 100 uzastopnih uzoraka papilarnih urotelnih karcinoma, od čega 50 neinvazivnih (Ta) i 50 invazivnih (T1). Materijal je obrađen standardnom histološkom metodom te je na HE rezovima određena nazočnost i opseg peritumorskih pukotina. Dodatni rezovi tkiva analizirani su imunohistokemijski koristeći monoklonska protutijela na kolagen IV, matriksnu metaloproteinazu 2 i interleukin 8. Bojenje na kolagen IV je izraženo kao pozitivno ili negativno, a njime smo potvrdili ili isključili invazivnost gnijezda u lamini propriji te limfovaskularnu invaziju. Reakcija na matriksnu metaloproteinazu 2 i interleukin 8 očitavana je unutar tumorskih stanica i izražena je kao imunohistokemijski indeks bojenja, koji je dobiven umnoškom intenziteta bojenja i postotka pozitivnih stanica. Istraživanjem je utvrđeno da se peritumorske pukotine statistički značajno češće pojavljuju u urotelnim papilarnim karcinomima pT1 stadija, nego onih pTa stadija (χ 2-test, p, Differentiation of noninvasive from invasive papillary urothelial carcinoma can often be challenging due to inability of proper orientation and thermal damage of transurethrally obtained material. Peritumoral retractions, representing empty spaces that completely or partially encircle tumor nests isolating them from the surrounding stroma, were considered a fixation artifact for a long time. However, recent studies suggest they result from altered expression profiles of extracellular matrix proteins. The hypothesis of this study was that peritumoral retractions are more pronounced and matrix metalloproteinase 2 is overexpressed in pT1 compared to pTa papillary urothelial carcinoma. The study was performed on archival material comprising 100 consecutive cases of papillary urothelial carcinomas, 50 noninvase (pTa) and 50 invasive (pT1), obtained after transurethral resection. The presence and extent of peritumoral retractions was analyzed on HE slides and additional tissue slides were analyzed immunohistochemically using primary monoclonal antibodies against collagen IV, MMP-2 and IL-8. The collagen IV staining was expressed as positive/negative while MMP-2 and IL-8 staining was evaluated semiquantitatively by multiplying the percentage of positive cells and staining intensity. Peritumoral retractions were found statistically more often in pT1 than pTa carcinomas (χ 2-test, p

The extrapulmonary manifestations of Coronavirus Disease 2019 (COVID-19) are common. However, radiological reports presenting urinary tract abnormalities related to COVID-19 were not widely published. We present a case of a female patient with a mild course of the COVID-19 disease, which affected the entire urinary tract. CT scanning showed inflammatory kidney changes with multiple ureter and bladder blood clots accompanied by a decrease in renal function. A literature review found only several publications that included imaging of urinary tract manifestations of COVID-19, generally presenting as renal infarctions due to a COVID-19 related hypercoagulability state. Also, there is evidence of some discrete changes in renal parenchymal CT attenuation values due to kidney inflammation in COVID-19 patients. However, imaging of other parts of the urinary system, with the exception of the kidneys, are rarely described to be affected by COVID-19. More clinical attention is needed to diagnose the unknown aspects of the disease., Ekstrapulmonalne manifestacije bolesti uzrokovane koronavirusom otkrivenim 2019 (COVID-19) su brojne. Ipak, radiološki prikazi manifestacija COVID-19 na mokraćnom sustavu nisu česti u postojećoj literaturi. Ovaj prikaz slučaja predstavlja pacijenticu s blagim simptomima COVID-19, koji se komplicirao promjenama na cijelom mokraćnom sustavu. CT presjeci su pokazali upalne promjene bubrega te brojne ugruške mokraćovoda i mokraćnog mjehura, što je bilo praćeno oslabljenom bubrežnom funkcijom. Pregled literature pronašao je nekoliko publikacija, koje su uključivale slikovnu dijagnostiku zahvaćenosti mokraćnog sustava tijekom COVID-19, a uglavnom je bila riječ o infarktu bubrega povezanog s hiperkoagulabilnim stanjem, koje se javlja u COVID-19 pacijenta. Također, postoje dokazi o diskretnim promjenama CT atenuacijskih vrijednosti bubrežnog parenhima u pacijenata s COVID-om, uzrokovanim prvenstveno upalnim promjenama bubrega. Izuzev bubrega, manifestacije na drugim dijelovima mokraćnog sustava gotovo da nisu prepoznate i opisane. Potrebna je veća klinička pažnja kako bi se dijagnosticirali nepoznati aspekti bolesti mokraćnog sustava tijekom COVID-19 infekcije.

Pozadina: Većina bolesnika s prekomjerno aktivnim mokraćnim mjehurom (PAMM) starija je od 65 godina. Dosad nije bilo prospektivnih ispitivanja kojima bi se ocijenila djelotvornost liječenja agonistom β3-adrenoreceptora mirabegronom u ovoj specifi čnoj dobnoj skupini. Cilj: Ispitivanje faze IV u kojem se uspoređuju mirabegron u fl eksibilnoj dozi i placebo u starijih bolesnika s PAMM om i urgentnom inkontinencijom. Dizajn, uvjeti i sudionici: Bolesnici iz lokalne zajednice koji imaju ≥ 65 godina i PAMM u trajanju od ≥ 3 mjeseca. Intervencija: Nakon 2 tjednog uvodnog razdoblja tijekom kojeg se primjenjivao placebo bolesnici s jednom ili više epizoda inkontinencije, tri ili više epizoda urgencije i prosječno osam ili više mokrenja tijekom 24 h bili su randomizirani u omjeru 1:1 za dvostruko zaslijepljenu primjenu 25 mg mirabegrona ili odgovarajuće formulacije placeba na dan tijekom 12 tjedana. Nakon 4. ili 8. tjedna doza se prema odluci bolesnika i ispitivača mogla povećati na 50 mg mirabegrona/odgovarajuće formulacije placeba na dan. Mjere ishoda i statistička analiza: Primarne mjere ishoda: promjena srednjeg broja mokrenja tijekom 24 h i srednjeg broja epizoda inkontinencije tijekom 24 h od početka ispitivanja do završetka liječenja. Sekundarne mjere ishoda: promjena srednjeg izmokrenog volumena nakon mokrenja, srednjeg broja epizoda urgencije tijekom 24 h i srednjeg broja epizoda urgentne inkontinencije tijekom 24 h od početka ispitivanja do završetka liječenja. Za ocjenu srednjeg broja mokrenja tijekom 24 h, srednjeg izmokrenog volumena nakon mokrenju i srednjeg broja epizoda urgencije tijekom 24 h koristila se analiza kovarijance (ANCOVA). Za ocjenu srednjeg broja epizoda inkontinencije tijekom 24 h i srednjeg broja epizoda urgentne inkontinencije tijekom 24 h koristila se stratifi cirana rang ANCOVA. Rezultati i ograničenja: Uz mirabegron su opažena statistički značajna poboljšanja u odnosu na placebo s obzirom na promjenu srednjeg broja mokrenja tijekom 24 h, srednjeg broja epizoda inkontinencije tijekom 24 h, srednjeg izmokrenog volumena nakon mokrenja, srednjeg broja epizoda urgencije tijekom 24 h i srednjeg broja epizoda urgentne inkontinencije tijekom 24 h od početka ispitivanja do završetka liječenja. Sigurnost i podnošljivost odgovarale su poznatom sigurnosnom profi lu mirabegrona. Zaključci: Potvrđene su djelotvornost, sigurnost i podnošljivost mirabegrona tijekom 12 tjedana u bolesnika s PAMM om i inkontinencijom u dobi od ≥ 65 godina. Sažetak za bolesnike: Ispitivali smo učinak mirabegrona u usporedbi s placebom u osoba u dobi od 65 ili više godina s prekomjerno aktivnim mokraćnim mjehurom i inkontinencijom. Mirabegron je ublažio simptome prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura u usporedbi s placebom. Opažene nuspojave bile su slične poznatim nuspojavama mirabegrona., Background: The majority of patients with overactive bladder (OAB) are aged >65 yr. There has been no prospectively designed study assessing treatment effi cacy with the b3-adrenoreceptor agonist, mirabegron, specifi cally in this age group. Objective: A phase IV study comparing fl exibly dosed mirabegron versus placebo in elderly patients with OAB and urgency incontinence. Design, setting, and participants: Community-dwelling patients aged ≥65 yr with OAB for ≥3 mo. Intervention: Following a 2-wk placebo run in, patients with one or more incontinence episodes, three or more urgency episodes, and an average of eight or more micturitions/ 24 h were randomised 1:1 to double-blind 25 mg/d mirabegron or matched placebo, for 12 wk. After week 4 or 8, the dose could be increased to 50 mg/d mirabegron/matched placebo based on patient and investigator discretion. Outcome measurements and statistical analysis: Coprimary endpoints: change from baseline to end of treatment (EOT) in the mean numbers of micturitions/24 h and incontinence episodes/24 h. Secondary endpoints: change from baseline to EOT in the mean volume voided/micturition, mean number of urgency episodes/24 h, and mean number of urgency incontinence episodes/24 h. Analysis of covariance (ANCOVA) was used for the mean number of micturitions/24 h, mean volume voided/micturition, and mean number of urgency episodes/24 h. Stratifi ed rank ANCOVA was used for the mean numbers of incontinence episodes/24 h and urgency incontinence episodes/24 h. Results and limitations: Statistically signifi cant improvements were observed for mirabegron versus placebo in change from baseline to EOT in the mean number of micturitions/24 h, mean number of incontinence episodes/24 h, mean volume voided/micturition, mean number of urgency episodes/24 h, and mean number of urgency incontinence episodes/24 h. Safety and tolerability were consistent with the known mirabegron safety profi le. Conclusions: Mirabegron effi cacy, safety, and tolerability over 12 wk were confi rmed in patients aged ≥65 yr with OAB and incontinence.

Svojom nepredvidljivošću te progresijom, karcinom direktno utječe na psihičko te fizičko stanje bolesnika. Analizom pojavnosti u svijetu, karcinom mokraćnog mjehura predstavlja jedan od najčešćih maligniteta u muškaraca. Svrstavanjem na visoko četvrto mjesto karcinom kod muške populacije te osmo kod žena valjalo bih obratiti mnogo više pažnje na ovu zloćudnu bolest. Anatomskim smještajem u maloj zdjelici mokraćni mjehur kao mišićni organ ima niz važnih funkcija. Jedna od najvažnijih zadataka jest pohrana urina. Zajedno s ostalim dijelovima mokraćnog sustava izlučuju nepotrebne i štetne tvari iz organizma. U cilju održavanja vlastitog zdravlja nužna je prevencija. Pojavom specifičnih simptoma te znakova bolesti valjalo bih adekvatno reagirati. Rizičan čimbenik koji povećava vjerojatnost nastanka karcinoma mokraćnog mjehura jest pušenje. Dijagnosticiranje tumora mokraćnog mjehura uključuje niz pretraga. Krvarenje, pojava krvnih ugrušaka, disurija samo su nekih od simptoma bolesti. Zlatni standard u dijagnostici predstavlja ultrazvučni pregled te cistoskopija. Uzimanjem komadića tkiva za patohistološku analizu postavlja se konačna dijagnoza bolesti. Ovisno o stadiju bolesti liječnik sugerira te informira bolesnika o mogućim načinima liječenja. Najčešći malignom mokraćnog mjehura sa dobrom prognozom liječenja je mišićno invazivni karcinom. Zahvat koji se provodi u većini slučajeva jest transuretralna resekcija mokraćnog mjehura (TURM). Uz TURM, jedna od mogućih oblika liječenja su i radikalna cistektomija uz primjenu intravezikalne terapije. Uz fizički pregled od strane liječnika specijalista urologije, obavljanjem dijagnostičkih te terapijskih postupaka ključnu ulogu u pripremi za operacijski zahvat te daljnji oporavak imaju medicinske sestre/tehničari. Due to its unpredictability and progression, cancer directly affects the mental and physical condition of the patient. Based on the analysis and incidence in the world, bladder cancer is one of the most common malignancies in men. Ranking at a high fourth place and eighth in women, I should pay much more attention to this malignant disease. Due to its anatomical location in the pelvis, the urinary bladder as a muscular organ has a number of important functions. One of the most important tasks is the storage of urine. Together with other parts of the urinary system, they excrete unnecessary and harmful substances from the body. In order to maintain one's own health, prevention is necessary. When specific symptoms and signs of the disease appear, I should react adequately. A risk factor that increases the likelihood of bladder cancer is smoking. Diagnosing a bladder tumor involves a series of tests. Bleeding, the appearance of blood clots, dysuria are just some of the symptoms of the disease. The gold standard in diagnostics is ultrasound examination and cystoscopy. By taking a piece of tissue for pathohistological analysis, the final diagnosis of the disease is established. Depending on the stage of the disease, the doctor suggests and informs the patient about possible treatment methods. The most common bladder malignancy with a good treatment prognosis is muscle invasive cancer. The operation that is carried out in most cases is transurethral resection of the urinary bladder. In addition to TURM, one of the possible forms of treatment is radical cystectomy with the use of intravesical therapy. In addition to a physical examination by a doctor specializing in urology, performing diagnostic and therapeutic procedures, nurses/technicians play a key role in preparation for surgery and further recovery.

IC je kronična bolest mokraćnog mjehura koja najčešće zahvaća žene srednje životne dobi, a može biti prisutna i u muškaraca i u mlađih pacijenata. U etiologiji se spominju mnogi endogeni i egzogeni patofiziološki mehanizmi iako nije poznat točan uzrok bolesti. Klinička manifestacija uključuje perzistentnu bol i osjećaj pritiska u području mokraćnog mjehura praćene frekventnim i urgentnim mokrenjem, a mogu biti prisutne i nokturija i polakisurija. Terapijski postupci baziraju se na simptomatskom liječenju koje uključuje promjenu prehrane, tjelovježbu, razne metode fizikalne terapije, medikamentoznu terapiju i intravezikalnu primjenu ljekovitih pripravaka, a u krajnjem slučaju i kirurško liječenje. S obzirom da ne postoji etiološko liječenje bolesti, simptomi često perzistiraju i nakon provedene terapije što značajno narušava kvalitetu života oboljelih., IC is a chronic bladder disease that most commonly affects middle-aged women and can be present in both men and younger patients. Many endogenous and exogenous pathophysiological mechanisms are mentioned in the etiology, although the exact cause of the disease is not known. The clinical manifestation includes persistent pain and a feeling of pressure in the bladder area accompanied by frequent and urgent urination, and nocturia and pollakiuria may be present. Therapeutic procedures are based on symptomatic treatment that includes a change in diet, exercise, various methods of physical therapy, drug therapy and intravesical administration of drugs, and ultimately surgical treatment. Since there is no etiological treatment of the disease, the symptoms often persist even after the therapy, which significantly impairs the quality of life of patients.

Šikonin, prirodni spoj izoliran iz korijena biljke Lithospermum erythrorhizon Sieb. et Zucc., od davnina se koristi u tradicionalnoj kineskoj medicini za liječenje dermatitisa, rana, ospica i opeklina, a danas je poznat po svojem protuupalnom, antioksidativnom i protutumorskom djelovanju. U ovom radu ispitivano je protutumorsko djelovanje šikonina na stanice tumora mokraćnog mjehura. Ispitivan je njegov utjecaj na stanično preživljenje ovisno o koncentraciji, gustoći nasijanih stanica i volumenu u kojem su stanice tretirane, a indukcija određenog oblika stanične smrti ispitivana je mjerenjem ekspresije proteina i gena karakterističnih za apoptozu i nekroptozu. S obzirom da apoptoza i nekroptoza mogu biti inducirane preko TNFα/TNFR signalnog puta, pomoću inhibitora apoptoze (ZVAD) i inhibitora nekroptoze (Nec1s), ispitivano je može li se određena stanična smrt inhibirati i preusmjeriti iz jednog oblika u drugi. Rezultati su pokazali da šikonin uspješno djeluje na tumorske stanice mokraćnog mjehura inhibirajući staničnu proliferaciju te inducira i apoptozu i nekroptozu. Uspješno preusmjerenje stanične smrti pomoću tretmana šikoninom može biti ključno u prevenciji tumora rezistentnih na kemoterapeutike koji induciraju apoptozu. Shikonin, a natural compound isolated from the roots of the plant Lithospermum erythrorhizon Sieb. et Zucc., has long been used in traditional Chinese medicine to treat dermatitis, wounds, measles and burns, and today is known for its anti-inflammatory, antioxidant and antitumor effects. In this thesis the antitumor effect of shikonin on bladder cancer cells was investigated. How it effects cell survival depending on the concentration, density of seeded cells and the volume in which the cells were treated and the induction of a different forms of cell death which was examined by measuring the expression of proteins and genes characteristic for apoptosis and necroptosis. Since apoptosis and necroptosis can both be induced trough the TNFα / TNFR signaling pathway, apoptosis inhibitors (ZVAD) and necroptosis inhibitors (Nec1s) have been investigated to determine whether a particular cell death can be inhibited and redirected from one form to another. The results showed that shikonin successfully acts on bladder cancer cells by inhibiting cell proliferation and inducing both apoptosis and necroptosis. Successful redirection of cell death by shikonin treatment may be crucial in the prevention of tumors resistant to other apoptosis-inducing chemotherapeutics.

Mokraćni mjehur je subperitonealni mišićni organ koji služi kao rezervoar za urin. Nalazi se u donjem dijelu zdjelice kada je prazan, te se proteže do suprapubične regije kad je pun. Rastezljiv je, te tipično može držati do 500 mL urina a podupiru ga mišići zdjelične dijafragme i ligamenti koji se vezuju za vrat mjehura. S prednje strane mokraćnog mjehura nalazi se simfiza pubične kosti uz koju je dijelom fiksiran pubovezikalnim l igamentom u žena, puboprostatičnim ligamentom u muškaraca. S gornje i stražnje strane prekriven je parijetalnim listom potrbušnice koji u žena prelazi na prednju stranu trupa maternice, a kod muškaraca na rektum. Kod muškaraca s donje strane mokraćnog mjeh ura nalazi se prostata uz koju se sa stražnje strane mjehura nalazi sjemeni mjehurić i sjemenovod. Mokraćni mjehur je s gornje strane spojen s mokraćovodima, a s donje mokraćnom cijevi. Sastoji se od 4 dijela: kupole ili vrha, tijela, baze i vrata. Rak mok raćnog mjehura je četvrti najučestaliji karcinom kod muškaraca te osmi najučestaliji karcinom kod žena. Prosječna dob za dijagnosticiranje raka mokraćnog mjehura iznosi 65 godina, a rijetko se dijagnosticira prije 40. godine. Muškarce pogađa 2 do 3 puta če šće nego žene. Rizični faktori za nastanak raka mokraćnog mjehura su izlaganje nikotinskom dimu, policikličkim aromatskim hidrokarbonima, produktima benzina, te određenim kemoterapijskim agensima. Najčešći simptom raka mokraćnog mjehura je bezbolna makrohe maturija, Rak mokraćnog mjehura se lijeći operacijom (transuretralna resekcija, radikalna cistektomija), intraveziokalnom terapijom (BCG-imunoterapijom, kemoterapeutik), radioterapijom i kemoterapijom ovisno o stadiju bolesti. Kao i kod liječenja od svih drugih stanja i bolesti, i kod tumora mokraćnog mjehura pomoć i uloga medicinske sestre je od velike važnosti za uspješan oporavak pacijenta. Posebice je to slučaj kod oporavka od radikalne cistektomije gdje su šanse za komplikacije povećane te ih se može liječiti i prevenirati pravilnom njegom. Da bi medicinska sestra bila u stanju uočiti promjene na postoperativnom pacijentu mora biti educirana o tipu operacije koji je pacijent prošao i mogućim komplikacijama koje mogu uslijediti. Do-educiranje medicinskih sestara nakon završetka osnovne edukacije na području skrbi za urološke pacijente pokazalo se neophodnim za postizanje najviše kvalitete njege, a posljedično i oporavka pacijenta. Bladder is a subperitoneal muscular organ whose main purpose is to store urine. Iti s located in the lower part of pelvis when empty, and stretches to suprapubic region. It's a distensible organ and can hold up to 500 mL of fluid whilst being supported by the muscles of the pelvic diaphragm and ligaments connecting to the neck of the bladder. On the anterior side of the bladder there is a pubic symphysis to which the organ is partially fixated to with pubovesical ligament in women and with puboprostatic ligament in men. On its posterior and superior side the bladder is covered with peritoneum that crosses onto the anterior surface of the body of the uterus in women, and onto the rectum in men. Inferior to the bladder a prostate is located in men with seminal vesicle and deferens on the posterior side of the prostate. The bladder is connected to ureters on its superior side and to the urethra on its inferior side. The bladder is made out of 4 parts: apex, body, fundus and neck. Bladder cancer is the fourth most common cancer in men and eight most common cancer in women. The average age in which bladder cancer is diagnosed is 65 years, it is rarely diagnosed before the age of 40. It affects me 2 to 3 times more than women. Risk factors that lead to the occurrence of a bladder cancer are: exposure to the nicotine smoke, exposure to polycyclic aromatic hydrocarbons, exposure to the gasoline products, exposure to certain chemotherapy agens and fenacetine. The most common symptoms of the bladder cancer are painless gross hematuria, lower back pain, pain while urinating, stomach ache, loss of body weight, urinary tract infections. While most of the European countries are recording a fall in mortality of bladder cancer, Slovenia, Croatia, Bulgaria and some Baltic states are recording a rise in mortality. The most common forms of surgical treatment for bladder cancer are transurethral resection when the tumor is located on the surface and an open or laparascopic surgery when the tumor is invasive. These two methods of operation are being compared through the spectre of effectivness, cost and the operation duration. Laparascopic cystectomy greatly reduces intraoperative bleeding whilst an open cystectomy costs less and takes less time to be performed. The task of a nurse is to implement her knowledge and techniques into the medical care and to actively educate herself on the field of giving the patient the best care possible.

Rak mokraćnog mjehura najčešća je zloćudna bolest mokraćnog sustava i deveta najčešća zloćudna bolest u svijetu. Rizični čimbenici za razvoj ove bolesti nisu dovoljno istraženi te su slabo potkrijepljeni temeljnim istraživanjima na in vivo i in vitro modelima. U ovom radu istraživan je utjecaj mikrobiote i antibiotika na metabolizam urotelnog prokarcinogena N-butil- N-(4-hidroksibutil)-nitrozamina (BBN) koristeći mišji model te staničnu liniju HepG2. Utjecaj antibiotika na jetreni metabolizam ovog spoja istraživan je na staničnoj kulturi hepatocita na način da su se stanice izložile antibioticima te inkubirale s BBN-om, a metodom tekućinske kromatografije visoke djelotvornosti (HPLC) izmjerena je količina nastalog karcinogenog metabolita. Na mišjem modelu, istraživan je utjecaj antibiotske redukcije mikrobiote na ekspresiju gena, za koje se smatra da sudjeluju u transformaciji BBN-a u njegov karcinogeni oblik, u tkivu jetre i mokraćnog mjehura. Ekspresija gena izmjerena je kvantitativnom lančanom reakcijom polimeraze. In vivo pokusi pokazali su da se ekspresija četiri gena koja sudjeluju u metabolizmu BBN-a u jetri promijenila kao odgovor na redukciju mikrobiote u miševa. Iz navedenog se može zaključiti da mikrobiota, mijenjajući ekspresiju gena, utječe na metabolizam ksenobiotika. U in vitro pokusima utvrđeno je da antibiotici nisu imali utjecaj na sposobnost hepatocita u metaboliziranju BBN-a. Bladder cancer is the most common malignant disease of the urinary tract and the ninth most common malignancy in the world. The risk factors for the development of this disease have not been sufficiently studied and are poorly supported by basic studies in vivo and in vitro. In this paper, we studied the influence of the microbiota and antibiotics on the metabolism of urothelial procarcinogen N-butyl-N-(4-hydroxybutyl)-nitrosamine (BBN) using a mouse model and a HepG2 cell line. The effect of antibiotics, on the hepatic metabolism of this compound, was studied on hepatocyte cell culture by exposing the cells to antibiotics and incubating them with BBN. The amount of carcinogenic metabolite formed was measured by high-performance liquid chromatography (HPLC). On a mouse model, we studied the effect of antibiotic microbiota reduction on gene expression, which is thought to participate in the transformation of BBN into its carcinogenic form, in liver and bladder tissue. Gene expression was measured by a quantitative polymerase chain reaction. In vivo experiments showed that the expression of four genes involved in BBN metabolism in the liver changed in response to microbiota reduction in mouse tissue. From the above, it can be concluded that, by altering gene expression, the microbiota can affect the metabolism of xenobiotics. In vitro experiments have found that antibiotics do not affect the ability of hepatocytes to metabolize BBN.

Mokraćni sustav zadužen je za izbacivane toksina i ostalih štetnih tvari iz organizma i održavanje optimalnog volumena tekućine unutar tijela. U ovom radu obrađen je mokraćni mjehur, njegove anatomske, fiziološke i mehaničke osobine. Kako bi mokraćni mjehur normalno radio potrebni su neuronski podražaji, odnosno impulsi koji dolaze iz sakralnog dijela kralježnice. Postoji cijeli niz poremećaja vezanih za mokraćni mjehur gdje dolazi do prekidanja provođenja živčanih impulsa do mjehura, odnosno od mjehura do leđne moždine i samog mozga, nedovoljne ili izrazite osjetljivosti mišića detruzora na istezanje uzrokovanog punjenjem samog mjehura, nemogućnosti kontroliranja mokrenja i slično. Sama biomehanika mokraćnog mjehura još uvijek nije u potpunosti poznata, stoga se brojni znanstvenici bave istraživanjima kako bi dobili što vjerodostojniji model i simulaciju rada mokraćnog mjehura. Testirana su uglavnom provedena na uzorcima tkiva mjehura životinja iz razloga što je izrazito teško održati fiziološku postojanost tkiva ljudskog mokraćnog mjehura izvan tijela domaćina. Prilikom modeliranja i matematičkih pokušaja opisivanja ponašanja mjehura, korištene su brojne pretpostavke i pojednostavljenja i samim time do sada nije dobiven model koji bi znatno pomogao u rješavanju patofizioloških poremećaja mokraćnog sustava. Generalna ideja koja se proteže kroz nekoliko istraživanja je promatranje mokraćnog mjehura kao tankostijene sferične ljuske. U samom radu proveden je proračun naprezanja mokraćnog mjehura pomoću teorije ljusaka. Izračunata su meridijalna i cirkularna naprezanja nakon određenih unutarnjih meridijalnih i cirkularnih sila pri opterećenjima koja uzrokuju tlak unutar samog mjehura te intraabdominalni tlak. The urinary system is responsible for the removal of toxins and other harmful substances from the human body and maintaining the optimal volume of fluid within the body. The paper deals with the bladder, to be more exact, it deals with its anatomical, physiological and mechanical properties. In order for the bladder to function normally, neural stimuli or neural impulses from the sacral part of the spine are required. There are a number of disorders related to the bladder, which cause interruption of nerve impulses to the bladder, i.e. from the bladder to the spinal cord and the brain itself. For example, insufficient or pronounced sensitivity of the detrusor muscles to stretching caused by filling the bladder itself, inability to control urination and other disorders. The sole biomechanics of the bladder is still not fully known, and many scientists are conducting research in this area to get as most accurate model and simulation of bladder function as possible. Experiments have generally been performed on animal bladder tissue samples because it is extremely difficult to maintain the physiological stability of human bladder tissue outside the human body. In modeling and attempting to mathematically describe the behavior of the bladder, numerous assumptions and simplifications have been used. Thus, no model has been obtained so far that would significantly assist in the resolution of pathophysiological disorders of the urinary system. A general idea that runs through several studies is the observation of the bladder as a thin-walled spherical shell. In this paper, a bladder stress calculation was performed using shell theory. The meridional and circular stresses due to certain internal meridional and circular forces at loads that cause pressure within the bladder and intra-abdominal pressure were calculated.

Infekcije urinarnog trakta česta su pojava, osobito u ženskoj populaciji. Za liječenje infekcija urinarnog trakta koriste se pretežito antibiotici, no zbog pojave rezistencije često se pribjegava alternativnim metodama liječenja poput raznih biljnih pripravaka. Najčešće se koristi uvin-H čaja čijim se glavnim aktivnim sastojkom smatra arbutin, odnosno njegov metabolit hidrokinon. Hidrokinon uspješno eliminira brojne bakterije, poput E. coli, koje su najčešći uzrok infekcija urinarnog trakta. Cilj ovog rada bio je istražiti citotoksični i prooksidativni/antioksidativni učinak hidrokinona na stanice mokraćnog mjehura čovjeka T24. Također, istražen je i utjecaj hidrokinona na promjene u proteomu istim stanicama. Stanice karcinoma mokraćnog mjehura čovjeka su tretirane različitim koncentracijama hidrokinona tijekom 2 i 4 h u uvjetima bez oporavka i s 24-satnim oporavkom u hranjivom mediju. U ovom radu, dokazano je da je citotoksični učinak hidrokinona dozno ovisan. Isto tako, hidrokinon narušava integritet stanične membrane tretiranih stanica smanjujući zastupljenost proteina odgovornih za održavanje integriteta stanice. Oporavkom stanica u hranjivom mediju tijekom 24 h dolazi do obnove integriteta stanice. Urinary tract infections are a common occurrence, especially in the female population. Antibiotics are mostly used to treat urinary tract infections, but due to the onset of resistance, alternative treatment methods such as various herbal preparations are often used. The most commonly used is Uva Ursi tea, whose the main active ingredient is hydroquinone, the metabolite of arbutine. Hydroquinone successfully eliminates many bacteria, such as E. coli, which are the most common cause of urinary tract infections. The aim of this study was to investigate the cytotoxic and prooxidative/antioxidative effects of hydroquinone on human urinary bladder cancer T24 cell line. The effect of hydroquinone on proteome of T24 cells was also investigated. The human urinary bladder cancer cells were treated with different concentrations of hydroquinone for 2 and 4 h under non-recovery conditions and with 24-hour recovery in culture medium. In this graduate thesis, the cytotoxic effect of hydroquinone has been shown to be dose-dependent. Likewise, hydroquinone impairs the cell membrane integrity of treated cells by reducing the amount of proteins responsible for maintaining cell integrity. Recovery of cells in the culture medium within 24 h results in the restoration of cell integrity.

Primary malignant melanoma of the urinary bladder is rare, with only 20 cases reported to date. We present a case of an 87-year-old woman with multiple comorbidities who presented with advanced urinary bladder neoplasm. Histopathologic analysis suggested melanoma of the urinary bladder. No previous or concurrent diagnosis of cutaneous melanoma was documented. The patient underwent transurethral resection of the tumor before and during hospitalization at our hospital but died shortly after due to widespread disease. Autopsy was not performed., Primarni melanom mokraćnog mjehura je rijetka bolest, s 20-ak opisanih slučajeva u literaturi. U ovom radu prikazujemo 87-godišnju bolesnicu s brojnim komorbiditetima, a koja se javila u našu bolnicu s uputnom dijagnozom proširene tumorske bolesti mokraćnog mjehura. Patohistološka analiza otkrila je melanom mokraćnog mjehura, a treba istaknuti da bolesnica nikada nije imala dijagnosticiran melanom kože. Bolesnica je liječena transuretralnom resekcijom prije i tijekom hospitalizacije u našoj bolnici, gdje je nakon kraćeg vremena i preminula zbog uznapredovale bolesti. Obdukcija nije učinjena.

Cilj istraživanja: Istražiti postoji li razlika u izražaju gena Lama 1, Tnc, Cldn1, Col2a1, Egfr, Per1, Per2, Per3, Reverbα, Spon2, Tef, Arntl, Mup7 i Nfil3 u mokraćnom mjehuru GF miševa u usporedbi s SPF miševima. Animalni modeli i metode: Eksperimentalno istraživanje provedeno je u Laboratoriju za istraživanje raka Medicinskog fakulteta u Splitu. Analizirani su mokraćni mjehuri GF (N=12) i SPF (N=12) miševa soja C57BL/6, starih 6 tjedana. Bilo je 12 mužjaka i 12 ženki (polovica mužjaka je bila SPF, a polovica GF statusa, isto vrijedi i za ženke). Iz uzoraka je izolirana RNA, nakon čega je prevedena u cDNA koja je služila kao predložak za qRT-PCR. Dizajnirane su početnice za gene od interesa. Kao standard za genski izražaj korišten je gen za aktin. Rezultati: U GF miševa značajno je povećan izražaj gena Per1 (p, Objectives: To determine differences in expression of Lama 1, TNC, CLDN1, Col2a1, EGFR, Per1, Per2, Per3, Reverbα, Spon2, Tef, Arntl, Mup7 and Nfil3 genes between bladder tissue of germ-free and specific-pathogen free mice. Animal models and methods: Experimental research was conducted at Laboratory for cancer research at University of Split School of Medicine. Bladder tissue of 6 weeks old GF (N=12) and SPF (N=12) wild type C57BL/6 mice was analised. There were 6 females and 6 males (half od males was GF and half was SPF, the same is true for females). RNA was isolated from tissue samples and then converted into cDNA by reverse transcription. cDNA was used as a template for qRT-PCR reaction. Primers were designed for genes of interest. Action gene was used as a housekeeping control. Results: In GF mice gene expression was significantly increased for Per1 (p

Uvod. Kamenci mokraćnog mjehura čine 5% od ukupne urolitijaze, a veliki kamenci mokraćnog mjehura teži od 100 grama su danas rijetkost. Najčešće su udruženi s infravezikalnom opstrukcijom, uroinfekcijom, neurogenim mokraćnim mjehurom, nefro i/ili ureterolitijazom i češći su u muškaraca. Prikaz slučaja. Bolesnica u dobi o 70 godina dolazi u urološku ambulantu nakon godinu dana učestalih uroinfekcija, dizurije, pritiska u mokraćnom mjehuru, inkontinencije i povremene hematurije. Na ultrazvučnom pregledu mokraćnog sustava se nađe veliki kamenac mokraćnog mjehura bez dilatacije šupljinskog sustava bubrega i bez kamenaca u oba bubrega. Na nativnoj rendgenskoj snimci urotrakta u projekciji mokraćnog mjehura vidi se mineralna sjena koja mjeri 100x90 mm. Laboratorijske vrijednosti krvne slike, bubrežne i jetrene funkcije su bili u granicama referentnih vrijednosti, a u sedimentu urina masa eritrocita i leukocita. Urinokultura je bila pozitivna na E.Coli. Uretrocistoskopija je učinjena kako bismo otklonili opstrukcijsku komponentu. Uretra je bila slobodna i prohodna, a cistoskopiju je bilo nemoguće učiniti radi veličine kamenca koji je zapremao gotovo cijelu šupljinu mokraćnog mjehura. Kod bolesnice smo napravili cistolitotomiju i odstranili kamenac ovalnog oblika dimenzija 100x90 mm, žuto smeđe boje i težine 580 grama. Bolesnica je otpuštena kući deveti dan nakon operativnog zahvata i vađenja urinarnog katetera bez postoperativnih komplikacija. U praćenju je 6 godina nakon operativnog zahvata bez recidiva urolitijaze. Učinjena je kontrolna urografija nakon dvije godine koja je bila uredna. Diskusija. Prevalencija urolitijaze kreće se između 3 i 20% u razvijenim zemljama svijeta, a od toga su kamenci mokraćnog mjehura oko 5%. Kamenci mokraćnog mjehura nastaju najčešće radi otežanog istjecanja urina iz mokraćnog mjehura, neurogene disfunkcije mokraćnog mjehura, stranog tijela u mokraćnom mjehuru ili uroinfekcije. Udruženi su često s nefro i/ili ureterolitijazom, retencijom, urgencijom ili inkontinencijom urina i uroinfekcijom. Dijagnoza velikih kamenaca mokraćnog mjehura se postavlja ultrazvučnim pregledom, rendgenskom nativnom snimkom urotrakta, kompjuteriziranom tomografijom urotrakta i cistoskopijom. Liječiti se mogu otvorenim zahvatom cistolitotomije ili endoskopski cistolitotripsijom. Zaključak. Namjera nam je bila prikazati ovaj slučaj velikog kamenca mokraćnog mjehura koji su danas rijetki, a dogodio se kod žene, bez udružene nefro i/ili ureterolitijaze, bez znakova opstrukcije gornjeg urotrakta kao niti infravezikalne opstrukcije, a u šestogodišnjem postoperativnom praćenju nije zabilježen recidiv litijaze.

Cilj: Ispitati pojedinačno djelovanje inhibitora RNazeH2A, pod nazivima Inhibitor A, Inhibitor B i Inhibitor C, na karcinomske stanice T24 i RT4 stanične linije. Pretpostavka je da će se nakon izlaganja karcinomskih stanica T24 i RT4 staničnih linija svakom pojedinačnom inhibitoru smanjiti preživljenje karcinomskih stanica, to jest broj karcinomskih stanica će biti manji u odnosu na kontrolnu skupinu stanica koje nisu izložene inhibitorima. Materijali i metode: Ispitivanje djelovanja inhibitora se provodilo na stanicama karcinoma mokraćnog mjehura T24 i RT4 stanične linije. Citotoksičnost inhibitora se određivala nakon 4, 24, 48 i 72 sata MTT testom. Rezultati: Karcinomske stanice T24 stanične linije pokazuju smanjeno preživljenje u odnosu prema kontroli: - za oko 25 % nakon 48 i 72 sata djelovanja Inhibitora A u najvećoj koncentraciji, dok je pri drugim koncentracijama i vremenu izloženosti smanjenje postotka puno manje, a nakon 4 sata ne postoji. - za oko 30% nakon 24 sata djelovanja Inhibitora B u četiri najviše koncentracije, a nakon 48 i 72 sata, u pet najviših koncentracija, za,najviše, oko 80 %. - za najviše 10 % nakon 24 sata djelovanja Inhibitora C u dvije najviše koncentracije te za najviše oko 25% nakon 48 sati djelovanja Inhibitora C u tri najviše koncentracije, a nakon 72 sata za,najviše oko 40 % samo u nekim koncentracijama Karcinomske stanice RT4 stanične linije pokazuju smanjeno preživljenje u odnosu prema kontroli: - za oko 30 % nakon 24 sata djelovanja Inhibitora A samo u jednoj koncentraciji te za, najviše oko 25 % nakon 48 sati, a nakon 72 sata pri svim koncentracijama inhibitora, za oko 30 do 50 %. Ne uočava se razmjerno smanjenje preživljenja povećanjem koncentracije inhibitora. - za najviše oko 15 % nakon 4 sata djelovanja Inhibitora B samo u nekim koncentracijama te za najviše oko 55 % i 60 % nakon 24 i 48 sati, a nakon 72 sata u svim koncentracijama inhibitora za oko 30 do 50 %. Ne uočava se razmjerno smanjenje preživljenja povećanjem koncentracije inhibitora. - za najviše oko 20 % nakon 4 sata djelovanja Inhibitora C samo u nekim koncentracijama te za oko 10 do 55 % nakon 24 i 48 sati samo u nekim koncentracijama, a nakon 72 sata za oko 30 do 50 % u svim koncentracijama. Ne uočava se razmjerno smanjenje preživljenja povećanjem koncentracije inhibitora. Zaključak: Ovo istraživanje pokazuje da in vitro izlaganje stanica karcinoma mokraćnog mjehura T24 i RT4 stanične linije inhibitorima RNazeH2A, Inhibitoru A, Inhibitoru B i Inhibitoru C dovodi do smanjenog preživljenja tih stanica. Smanjeno preživljenje nije pronađeno jednako u svim koncentracijama i vremenima izloženosti djelovanju inhibitora, a tamo gdje je pronađeno kreće se u rasponu od manje od 1 % do više od 80 %. Smanjenje preživljenja nije uvijek bilo u razmjeru s povećanjem koncentracije inhibitora., Objectives: To investigate separately effects of RNaseH2A inhibitors, called Inhibitor A, Inhibitor B and Inhibitor C, on the cancerous cells of the T24 and RT4 cell line. The assumption is that exposure of cancer cells of the T24 and RT4 cell lines to each inhibitor will reduce the survival of cancer cells, that is, the number of cancer cells will be lower than in the control group of cells that were not exposed to the inhibitor. Material and Methods: Testing of inhibitors was carried out on bladder cancer cells of RT4 and T24 cell line. The cytotoxicity of the inhibitor was determined after 4, 24, 48 and 72 hoursby MTT assay. Results: Cancerous cells of the T24 cell line show decreased survival compared to untreated controls: - for about 25 % after 48 and 72 hours of the exposure to the Inhibitor A at highest concentration, while at other concentrations and time of exposure, the decrease in percentage is much weaker, and after 4 hours does not exist. - for about 30 % after 24 hours of the exposure to the Inhibitor B at four highest concentrations, and after 48 and 72 hours at the five highest concentration for, at most, about 80 %. - for 10 % after 24 hours of the exposure to the Inhibitor C at the two highest concentrations; for, at most, about 25 % after 48 hours at three highest concentrations, and after 72 hours for, at most, about 40 % at some concentrations. Cancerous cells of the RT4 cell line show decreased survival compared to untreated controls: - for about 30 % after 24 hours of the exposure to the Inhibitor A, only at one concentration; for, at most, about 25 % after 48 hours, only at some concentrations, and and after 72 hours, at all concentrations, for about 30 to 50 %. A reduction in proportion of survival by increasing the concentration of the inhibitor was not shown. - for, at most, about 15 % after 4 hours of the exposure to the Inhibitor B activity, at some concentrations; for, at most, about 60 % after 24 hours and for 30 to 50 % after 72 hours at all concentrations of inhibitor. A reduction in proportion of survival by increasing the concentration of the inhibitor was not shown. - for, at most about 20 % after 4 hours of the exposure to the Inhibitor C, in some concentrations; for about 10 to 55 % after 24 and 48 hours, in some concentrations, and after 72 hours for from about 30 to 50 % at all inhibitor concentrations. Here also a reduction in proportion of survival by increasing the concentration of the inhibitor was not shown. Conclusion: This study demonstrates that in vitro exposure of bladder cancer cells of T24 and RT4 cell line to RNaseH2A inhibitors, Inhibitor A, Inhibitor B and Inhibitor C leads to decreased survival of these cells. Decreased survival were not found in every concentration and time of exposure to the inhibitor, and where found it was ranging from less than 1 % to over 80 %. Reduction in survival was not always in proportion to the increasing concentration of inhibitor.

Cilj studije: Cilj ovog istraživanja je provjeriti točnost formula za procjenu funkcionalnog kapaciteta u djece u odnosu na vrijednosti dobivene direktnom radionuklidnom cistografijom. Metode i materijali: U studiju su uključena 252 ispitanika (prosjek godina: 3 godine i 4 mjeseca) kojima je od lipnja 2012. do prosinca 2015. godine učinjena direktna radionuklidna cistografija. Podatci su prikupljeni pretraživanjem arhive rezultata pretrage na Klinici za pedijatriju KBC-a Split. Prikupljeni podatci uneseni su u Microsoft Excel te su obrađivani pomoću programa SPSS. U analizi se koristilo 6 formula predviđanja i stvarni DRNC podaci. Rezultati: Pronađena je statistički značajna razlika između svih 6 ispitivanih formula i rezultata pretrage direktne radionuklidne cistografije učinjene u djece na Klinici za nuklearnu medicinu Kliničkog bolničkog centra u Splitu. Zaključak: Možemo utvrditi kako ni jedna od testiranih formula ne predviđa dobro funkcionalni kapacitet mokraćnog mjehura u pedijatrijskoj populaciji na području koje gravitira Kliničkom bolničkom centru Split te je potrebno povećati broj ispitanika te studiju proširiti na područje cijele Hrvatske., Objectives: The aim of this study is to verify the accuracy of formulas for predicting the functional capacity of the bladder in children in relation to the values obtained by direct radionuclide cystography. Methods: The study included 252 patients (average age: 3 years and 4 months) that underwent direct radionuclide cystography from June 2012 to December 2015. The data were collected by searching the results archives in the Clinic for childrens deaeases in University Hospital Center in Split. The data were entered into Microsoft Excel and were analyzed using SPSS and MedCalc. The analysis included 6 predicting formulas and actual data obtained by direct radionuclide cystography. Results: We found a statistically significant difference between all six tested formulae and results of the direct radionuclide cystography made to the children at the Clinic for Nuclear Medicine of Clinical Hospital Center in Split. Conclusion: We can determine that none of the tested formulas provides a good prediction of functional capacity of the bladder in the pediatric population in the area that gravitates to the Clinical Hospital Center in Split. It is necessary to increase the number of patients in this study and extend it to the pediatric population of whole Croatia.

The present study was undertaken to determine the effects of erythromycin on urinary bladder muscle contractions in hyperthyroid rats. Totally 12 rats were assigned into 2 groups (6 rats in each group), as the control and hyperthyroid rat groups. The contractile responses were determined as Emax and pD2 of carbachol (10-3-10-8 M) and potassium (1-6×10-2 M, KCl) in the absence and presence of erythromycin (10-3; 5×10-4; 10-4 M). The contractile responses to carbachol (10-3-10-8 M) in the presence of verapamil (10-8 M), atropine (10-8 M), or in calcium-free Krebs solution were also determined in the absence and presence of erythromycin (10-3 M). Treatment of erythromycin significantly reduced the response to carbachol and KCl-evoked contractions. Carbachol-evoked contractions were reduced in the presence of atropine, whereas the atropineresistant components of carbachol-evoked contractions were not inhibited in the presence of erythromycin. The contractile response to carbachol was reduced in calcium-free Krebs solution and 10-8 M verapamil. In addition, when erythromycin was added together with verapamil 10-8 M, the contractile response to carbachol was inhibited. In conclusion, erythromycin more effectively inhibited urinary bladder contractions in hyperthyroid rats than the control rats, through calcium movement inhibition., Istraženi su učinci eritromicina na kontrakcije mišića mokraćnog mjehura u hipertireotičnih štakora. Dvanaest štakora bilo je svrstano u dvije skupine, kontrolnu i pokusnu (po šest štakora u svakoj skupini). Kontraktilni odgovor izražen kao Emax i pD2 na karbakol (10-3-10-8 M) i kalij (1-6×10-2 M, KCl) bili su određeni u odsutnosti i prisutnosti eritromicina (10-3; 5×10-4; 10-4 M). Kontraktilni odgovori na karbakol (10-3-10-8 M) u prisutnosti verapamila (10-8 M), atropina (10-8 M), ili u Krebsovoj otopini bez kalcija, bili su također određivani u odsutnosti i prisutnosti eritromicina (10-3 M). Primjena eritromicina značajno je smanjila odgovor na kontrakciju potaknutu karbakolom i kalijevim kloridom. Kontrakcije potaknute karbakolom bile su smanjene u prisutnosti atropina, dok komponente kontrakcija izazvane karbakolom rezistentne na atropin nisu bile inhibirane u prisutnosti eritromicina. Kontraktilni odgovor na karbakol bio je smanjen u Krebsovoj otopini bez kalcija i 10-8 M otopini verapamila. Povrh toga, kontraktilni odgovor na karbakol bio je inhibiran kad je eritromicin bio primijenjen zajedno s 10-8 M verapamilom. Može se zaključiti da je eritromicin učinkovitije inhibirao kontrakcije mokraćnog mjehura hipertireotičnih štakora nego u kontrolnih štakora putem inhibicije kolanja kalcija.

Foreign bodies inside urinary tract are a relatively rare condition in our practice. There are several reports published and in most cases the reason for self insertion of an object was autoerotic stimulation or psychiatric illness. Self treatment by homemade instruments is a rarely seen scenario. A 62-year-old man presented to our department complaining of lower urinary tract symptoms. On examination, a foreign body was detected inside the urinary bladder. Urethral stricture was also detected for which the patient had been previously treated on several occasions. The patient stated that he had attempted self catheterization using a homemade catheter. He had succeeded in emptying his bladder; however, the catheter entered the bladder completely and was irretrievable to him. Sachse urethrotomy was performed following retrieval of the foreign body. No psychiatric illness was detected in our patient. The patient’s postoperative course was uneventful., Strana tijela unutar mokraćnog sustava su relativno rijetko stanje u našoj praksi. U većini objavljenih slučajeva razlog umetanja stranog tijela je autoerotska stimulacija ili psihijatrijska bolest. Umetanje stranog tijela kao povod za rješavanje mokraćne opstrukcije je rijedak događaj. Bolesnik u dobi od 62 godine javio se na našu kliniku zbog simptoma donjeg mokraćnog trakta. Tijekom pregleda otkriveno je strano tijelo unutar mokraćnog mjehura. Kod bolesnika je u više navrata rađena unutarnja uretrotomija, a jednom otvorena operacija uretre s terminoterminalnom anastomozom. Bolesnik je naveo da je pokušao samokateterizaciju s improviziranim kateterom. Uspio je riješiti mokraćnu opstrukciju, no dio stranog tijela je zaostao u mokraćnom mjehuru. Nakon dodatne obrade učinjena je unutarnja uretrotomija po Sachseu s ekstrakcijom stranog tijela iz mokraćnog mjehura. Psihijatrijskih bolesti se kod bolesnika ne nalazi.

Bladder carcinoma in situ (CIS) is a rare, high-grade intraepithelial neoplasm with a high tendency of progression and unpredictable clinical course. The aim of this study was to evaluate the incidence, treatment and clinical outcome of patients with CIS during a 10-year period. Medical records of 1062 patients with primary bladder cancer and 847 patients with recurrent bladder cancer that underwent tumor resection at Department of Urology, Split University Hospital Center, Split, Croatia, between January 2001 and December 2010, were analyzed. Among all treated patients with primary bladder neoplasms, 51 (4.8%) had CIS. Primary CIS was diagnosed in 18 (1.7%) and concomitant CIS in 33 (3.1%) patients. In the same period, 847 patients with recurrent tumors were treated by transurethral resection (TUR), 12 (1.4%) of them with secondary CIS. Clinical course was followed-up in 15 patients with primary CIS and 21 patients with concomitant (TaT1) CIS. BCG immunotherapy was applied in 12 patients with primary and 17 patients with concomitant CIS. After median follow-up of 50 months, 9 patients with primary CIS had no sign of disease, 4 progressed, 1 had recurrence and 1 died. After median follow-up of 37 months, 13 (62%) patients with concomitant CIS had complete response, 3 progressed (14%), 1 had recurrence (4%) and 4 patients died, however, only 2 (10%) of these due to bladder cancer. Of all patients receiving BCG immunotherapy, 8 (27%) had significant side effects. The incidence and treatment of patients with CIS of urinary bladder in our institution is comparable to other recent literature reports.

Liječenje površinskog karcinoma mokraćnog mjehura

Perioperativna zdravstvena njega kod bolesnika s transuretralnom resekcijom mokraćnog mjehura

U radu su sažeto opisane najčešće bolesti mokraćnog sustava u čovjeka.

Primjena UZV u bolestima mokraćnog mjehura

MIkropapilarni urotelni karcinom (MUK) je rijetka varijanta urotelnog karcinoma mokraćnog mjehura (UK) koja ima veoma agresivno ponašanje. U ovoj studiji analizirali smo kliničkopatološka obilježja MUK, posebno odnos između patohistološkog stupnja u trenutku otkrivanja bolesti i udjela mikropapilarne komponente (MPK) u pregledanom materijalu za 10 bolesnika koji su liječeni zbog urotelnog karcinoma mjehura u razdoblju od 1.1.2004.-30.6.2007. u KB Sestre Milosrdnice. U promatranom razdoblju bilo je 610 bolesnika s UK mjehura (M:F=456:154) od kojih je 10 imalo MUK. Svi mikropapilarni urotelni karcinomi bili su u invazivnom stadiju bolesti u vrijeme postavljanja dijagnoze. Raspodjela po stadijima bila je 4T1 (40%) i 6 T2 (60%), a udio MPK bio je: u 3 od 4 (75%) T1 tumora manje od 10% MPK, dok je u 5 od 6 (83, 2%) T2 tumora bilo više od 50% MPK. MUK je agresivni tumor, obično u uznapredovalom stadiju u vrijeme otkrivanja bolesti, kod kojeg je patološki stadij povezan s udjelom MPK u tumoru.

Rad se bavi karcinomom mokraćnog mjehura i radikalnom cistektomijom kao operacijskim zahvatom koji se poduzima kod pacijenata sa tim karcinomom. Radikalna cistektomija vrlo je zahtjevan operacijski zahvat pa je za medicinske sestre/tehničare izazova poradi složenosti zdravstvene njege i skrbi koja je potrebna bolesnicima. Zato se u sklopu rada sprovodi i istraživanje kojem je svrha utvrditi koje su najučestalije komplikacije nakon cistektomije, utječe li dob i spol na učestalost komplikacija, isto kao i dužina trajanja operacijskog zahvata.

Učinili smo analizu operiranih bolesnika na našoj Klinici u 10 godišnjem periodu zbog karcinoma bubrega i prostate. Zbog karcinoma prostate je liječeno ukupno 421 bolesnik, a radikalno je operirano njih 45. Zbog karcinoma bubrega je operirano 285 bolesnika, radikalnim zahvatom njih 71. Zajedničko za obje dijagnoze je veći udio bolesnika sa uznapredovalom bolešću što je i osnovni razlog nešto manjeg broja radikalnih zahvata. Druga epidemiološka obilježlja naših bolesnika, izuzev nešto manjeg omjera muškaraca sa karcinomom bubrega su u skladu sa literaturom.

Hrvatska se kao i druge države svijeta suočava sa visokim porastom incidencije karcinoma, a od njih se karcinom mokraćnog mjehura ističe porastom više od 2 puta u zadnjih 10 godina. U ovoj retrospektivnoj studiji analizirali smo sve bolesnike operirane na našoj klinici od 1994 do 2003 zbog tumora mokraćnog mjehura, kanalnog sustava bubrega i uretera. Ukupno je zbog tumora kanalnog sustava i uretera operirano 84 bolesnika, prosječno stara 70, 2 godine, od kojih je nešto više žena. Zbog tumora mokraćnog mjehura je operirano 1079 bolesnika, od toga kod 41 bolesnika je rađena cistektomija. Prosječna starost je bila 66, 3 godine, muškarci su 3, 4 puta češće oboljeli. Ukupno smo imali dvije perforacije mokraćnog mjehura i dva smrtna slučaja nakon cistektomije. Općenito su sve osobine naših bolesnika u skladu sa očekivanim podacima.

Large amounts of epidemiological data have supported the inverse relation between the consumption of fruits and vegetables and the incidence of cancer. The flavonoids present in propolis are considered to be rich source of chemopreventive agents, since they have various therapeutic biological activities. This study was carried out to find whether propolis and its polyphenolic/flavonoids compounds may induce cytotoxicity in primary culture of human urinary bladder cancer cells as compared to normal urinary bladder epithelial cells. Pieces of urinary bladder cancer grown in the cavity of urinary bladder as well as normal epithelial tissue from urinary bladder wall were taken from patients in different stages (grade G1, G2, G3) of bladder carcinoma. Single cells suspension from pieces of either cancer or normal tissue was prepared according standard laboratory procedure. Incubation for cytotoxicity testing were carried out in RPMI-1640 medium with 20% FCS at 37 ˚ C with 5% CO2 with or without different concentration (50, 150, 300 µ ; ; g/ml) of test components. The cytotoxicity of two preparations of propolis (water and ethanolic extract of propolis ; WSDP or EEP) and its polyphenolic compounds (caffeic acid, naringin, chrysin, and quercetin) was determined using trypan blue exlusion assay. These findings suggest that EEP is the most effective in inhibition of urinary bladder cancer cell proliferation as compared to flavonoids derived from propolis. All test components have no cytotoxic effect on normal epithelial cells. The result of this study may provide great impact on the potential activity of EEP as an adjuvant to surgery, to suppress or prevent tumor recurrence in urinary bladder since only a few anti-cancer drugs have been effective in tumor control. Since immunomodulation by BCG has been used to improve the results of surgery it is likely that propolis preparation (EEP) as immunomodulating compound may be a substitute for mycobacterial treatment since propolis preparation have expressed no side effect after treatment. However, the exact cancer chemoprevention mechanisms of propolis effectiveness have to be elucidated.

Tijekom posljednjih godina predloženo je više klasifikacija novotvorina urotelnih odnosno prijelaznih epitelnih stanica radi ujednačavanja nazivlja, usklađivanja kriterija za određivanje gradusa i invazije te izbjegavanja naziva karcinom za promjene koje rijetko invadiraju, recidiviraju i izazivaju smrt. Kao rezultat tih nastojanja objavljena je 2004. godine nova klasifikacija Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Umjesto naziva prijelaznih stanica preporučuje se upotreba pojmova urotela odnosno urotelnih novotvorina. Među neinvazivne papilarne novotvorine dodana je kategorija tumora niskog malignog potencijala, a prijašnja tri gradusa su zamijenjena s dvije skupine niskog i visokog gradusa. Kriteriji na temelju kojih bi tumore trebalo svrstavati u nove kategorije su navedeni u klasifikaciji, ali nisu lako primjenjivi. Temeljem rezultata iz literature i vlastitih iskustava preporučujemo da se uz novu, u prijelaznom razdoblju, navodi i gradiranje tumora prema klasifikaciji SZO iz 1973. Problemi određivanja invazije lamine proprije još uvijek nisu riješeni pa se u dvojbenim slučajevima preporučuje upotreba dodatnih histokemijskih i imunohistokemijskih metoda.

U radu je opisana građa i uloga organa mokraćnog sustava čovjeka.

Karcinom mokraćnog mjehura najčešća je maligna bolest mokraćnog sustava. Cilj rada je utvrditi prisutnost problema pri zadovoljavanju osnovnih potreba kod pacijenata s tom bolesti.

Invasive carcinomas are usually accompanied with stromal response in which myofibroblasts may have an important role. Such a reaction may not be present in in situ carcinomas that are in majority of cases associated with lymphocytic reaction. The aim of this study was to analyze the presence and quantity of myofibroblasts in in situ and invasive urothelial carcinoma of the bladder. Urological pathology registry at the Ljudevit Jurak University Department of Pathology was canvassed for patients with both, in situ and invasive urothelial carcinoma. Relevant patient data including age, sex, tumor grade and stage of the disease were analyzed. All cases were examined by routine histology. In this study we analyzed the expression of alpha smooth muscle actin and vimentin as imunohistochemical markers for myofibroblasts. The intensity of reaction was graded semiquantitatively and expresssed as (-) for negative, (+) for weak staining, (++) for moderate and (+++) for strong staining. In the period from 1998-2002 there were 1243 biopsies with the diagnosis of urothelial carcinoma. Thirty-three biopsies with urothelial carcinoma in situ were found. We identified 10 patients with both in situ and invasive carcinoma. All of them were males ranging in age from 61-77 years (mean age 70.2 years). Imunohistochemical analysis revealed that in cases of invasive urothelial carcinoma reactive stromal cells are alpha smooth muscle actins positive indicating the myofibroblast phenotype. In areas with in situ carcinoma the intensity of SMA reaction was moderate in 3 cases, weak in 5 cases and negative in 2 cases and intensity of vimentin reaction was strong in 2 cases, moderate in 7 cases and weak in 1 case. In areas with invasive carcinoma the intensity of SMA reaction was strong in 5 cases and mild in 5 cases and intensity of vimentin reaction was strong in all of 10 cases. We found that the expression of myofibroblastic markers was strong in stroma of invasive carcinoma but absent or weak in in situ urothelial carcinoma. This finding may indicate a role of myofibroblasts in the stromal reaction to invasion but may also be useful in diagnosis of in situ versus invasive urothelial carcinoma. Further studies on larger groups of tumors are certainly needed.

Cilj. Klinički procijeniti vrijednost konvencijske sonografije u stupnjevanju malignoma mokraćnog mjehura. Ispitanici i metode. U radu je ispitivano 76 pacijenata oboljelih od malignoma mokraćnog mjehura, praćenih tijekom petogodišnjeg razdoblja od 1993. do 1997. godine u Službi za ultrazvučnu dijagnostiku, Urološkom odjelu Kirurške klinike i Zavodu za radioterapiju i onkologiju Kliničkog bolničkog centra Rijeka i u ultrazvučnoj dijagnostici Centra primarne zdravstvene zaštite "Vežica" Doma zdravlja Rijeka, dok su podaci o preživljavanju i učinci onkološke terapije praćeni do svršetka 1999. Ispitanici su analizirani prema: spolu, dobi, vodećim simptomima, mjestu konvencijske sonografije u algoritmu pretraga, lokalizaciji primarnog tumora unutar mokraćnog mjehura, ultrazvučnom i patohistološkom stupnjevanju primarnog tumora (T-stupnjevanje), patohistološkoj dijagnozi, ultrazvučnom i patohistološkom stupnjevanju proširenosti tumora u regionalne limfne čvorove (N-stupnjevanje), preživljavanju, zastupljenosti pojedinog oblika liječenja i posljedičnom preživljavanju, kao i prema zastupljenosti pojedinih TNM stupnjeva i posljedičnom preživljavanju. Rezultati. Odnos oboljelih muškaraca prema oboljelim ženama bio je 2.5:1. Prosječna starost muškaraca bila je 62.70 godina, a prosječna starost žena bila je 66.41 godinu. Gotovo polovica oboljelih i muškaraca i žena bila je u sedmom desetljeću života. IV. Najčešći vodeći simptomi bili su makrohematurija u 46 (60.52%) bolesnika i dizurične tegobe u 22 (28.94%) pacijenta. U ispitivanoj populaciji konvencijska sonografija zauzimala je prvo mjesto u algoritmu pretraga mokraćnog mjehura, a pokazala se izvanredno preciznom u određivanju lokalizacije primarnog tumora unutar mokraćnog mjehura. Baza mjehura bila je sijelo primarnog tumora u 47 (61.84%) bolesnika. Stupnjevanje primarnog tumora (T-stupnjevanje) pokazalo je visok stupanj podudaranosti ultrazvučnog stupnjevanja i patohistološkog stupnjevanja nalaza. Od ukupno 81 poredbenog ultrazvučno-patohistološkog nalaza 61 (75.31%) nalaz je pokazao potpuno podudaranje ultrazvučnog stupnjevanja primarnog tumora i patohistološkog stupnjevanja, 13 (16.05%) nalaza je pokazalo minimalno odstupanje, a 7 (8.64%) nalaza je pokazalo razliku za jedan stupanj. Karcinom prijelaznog epitela utvrđen je u 61 (82.43 %) bolesnika. Poredbena ultrazvučno-patohistološka procjena proširenosti tumora u regionalne limfne čvorove (N-stupnjevanje) također je pokazala visok stupanj podudaranja ultrazvučnog stupnjevanja i stupnjevanja patohistološkog nalaza. Od ukupno 38 usporednih ultrazvučno-patohistoloških nalaza u 33 bolesnika (86.84%) utvrđeno je potpuno podudaranje nalaza ultrazvučnog stupnjevanja proširenosti tumora u regionalne limfne čvorove i stupnjevanja patohistološkog nalaza, a u 5 bolesnika (13.16%) je utvrđena razlika za jedan stupanj. Konvencijska sonografija pokazala se nezamjenjivom kliničkom metodom u planiranju zračenja tumora mokraćnog mjehura. Prosječno preživljavanje je iznosilo 24.14 mjeseci. Petogodišnje preživljavanje je potvrđeno u 9 (11.84%) bolesnika. V. Najzastupljenije liječenje malignoma mokraćnog mjehura bilo je operacijsko liječenje u kombinaciji s radioterapijom, primijenjeno u 59 (77.63%) bolesnika. Najdulje prosječno preživljavanje je uočeno u pacijenata liječenih operacijskim liječenjem s kemoterapijom - 30.20 mjeseci i u pacijenata liječenih operacijskim liječenjem s radioterapijom - 25.80 mjeseci. Najzastupljeniji su bili kasni TNM stupnjevi, a najrjeđe su bili zastupljeni rani TNM stupnjevi. Rani TNM stupnjevi bili su praćeni duljim preživljavanjem. Zaključak. Rezultati polučeni ovim istraživanjem jasno ukazuju na važnost konvencijske sonografije mokraćnog mjehura u ranom otkrivanju, stupnjevanju i praćenju daljnjeg liječenja malignoma mokraćnog mjehura, a time i na pravovremeni "screening" rizičnih skupina s indikacijama na razini primarne zdravstvene zaštite.

U uvodu je dat prikaz incidencije, mehanizma povrede, patološkog supstrata, simptomatologije, kao i prikaz dijagnostičkih metoda i terapeutskih postupaka kod perforativnih povreda mokraćnog mjehura. Govori se također o prognozi i kasnim posljedicama. Na odjelu za urologiju u Vinkovcima, u proteklih 15 godina, operirano je 11 zatvorenih povreda mokraćnog mjehura i 1 prostrijelna povreda mokraćnog mjehura i rektuma. Prikazan je bolesnik sa strijelnom povredom mokraćnog mjehura i rektuma kao raritet u mirnodopskim uvjetima. Istaknuta je uspješna suradnja kirurškog i urološkog operativnog tima u zbrinjavanju povrede mokraćnog mjehura i rektuma. Opisan je suprapubični pristup radi zbrinjavanja prednje i stažnje stijenke mokraćnog mjehura i prednje stijenke rektuma, kao i sakralni pristup sa ekstirpacijom trtične kost i radi evakuacije stranog tijela (metak) i zbrinjavanja stražnje stijenke rektuma. Šest mjeseci nakon opsežnog operativnog zahvata, rezultirala je litijaza mokraćnog mjehura kao kasna komplikacija. U kasnijem toku bolesnik nije imao mikcionih i drugih tegoba., A review of frequency, matter of traumatism, pathologic substrats and a review of diagnostic and therapeutic procedures in perforative lesions of the urinary bladder are given. The prognosis and further complications are also discussed. A patient with a gunshot wound of the urinary bladder and rectum is presented as a rare case in the peace-time situations. The good correlation within surgical and urologic teams in sanation of the perforative lesion of the urinary bladder and rectum is stressed. Suprapubic exposure for the operative procedure on the bladder and the anteror wall of the rectum is presented as well as the sacral view with excision of the coccygis for the posterior rectum wall and the extirpation of the metall foreign body. Six months after the major surgery has been performed a calculosis of the urinary bladder is diagnosed as a late complication. After sanation of this lesi on the patient has been quite well.

Rijedak prikaz epitelnog tumora mokraćnog mjehura u osamnaestogodišnje djevojke

Kasni rezultati transuretralne elektroresekcije u liječenju papilarnih tumora mokraćnog mjehura

Autori prikazuju 67 liječenih i histološki ispitanih tumora mokraćnog mjehura u toku 6 godina. Prilikom statističke obrade upada u oči da je najugroženija dobna skupina između 60 i 70 godina, dakle starija od onih uobičajeno citiranih literaturom. To ukazuje na neobično kasno otkrivanje tumora mokraćnog mjehura. Samo sedam i pol posto bolesnika otpada na ženski spol. Prilikom prve biopsije već 64% bolesnika pokazuju znakove malignitela u ispitivanim dijelovima tumora.

Transuretralno operativno liječenje malignih neoplazmi mokraćnog mjehura i postoperativna njega bolesnika

Služeći se Ackermanovom klasifikacijom autori su redijagnosticirali 153 slučaja papilarnih karcinoma prijelaznog epitela mokraćnog mjehura zabilježenih u petogodišnjem razdoblju, od 1. siječnja 1979, do 31. prosinca 1983. godine, na odjelu za patologiju i citologiju Kliničkog bolničkog centra "Firule" i na Patološko-anatomskom odseku Vojne bolnice "Dr Izidor Perera-Matić" Split. Analiza je pokazala daleko veću učestalost pojave karcinoma u muškaraca (4:1), te prevlast karcinoma visokog stupnja maligniteta. Bolest se uglavnom javljala u starijoj dobi, no u muškaraca 20 godina ranije nego u žena. Problem recidiviranja izražen je u oba spola.

Opsiju se pacijenti u kojih je nakon antirefluksne operacije došlo do normalizacije renalne hipertenzije.

Urinary bladder cancers can be grouped into three general categories: superficial, invasive and metastatic. Approximately 90% of malignant tumors of the urinary bladder are of epithelial origin and the majority of them are transitional cell carcinomas (TCC). Metastatic spread of urinary bladder cancers usually includes regional lymph nodes, the lung, the liver and the bones. The presence of metastasis tends to correlate with muscular wall invasion as often demonstrated at the initial diagnosis; consequently clinical bladder cancer represents a late phase of the disease. Although skeletal metastases of bladder cancers are rather common, they have been rarely described to occur in distal bones. For that reason, we report metatarsal metastasis from transitional cell cancer of the urinary bladder in a 59-year-old woman.