Search

During the COVID-19 pandemic, educational institutions were challenged to organize online activities, and it was especially challenging to organize them in preschool institutions. Based on the modified TAM (Technology Acceptance Model), the study aimed to examine the potential predictors of effective preschool teachers’ use of information-communication technology (ICT) during the COVID-19 pandemic. Additionally, the main effect of previous work experience was tested. The participants were 104 employed preschool teachers. They completed two online questionnaires (Use of ICT and Digital competencies) created for this study’s purpose and gave some demographic data. Hierarchical linear regression was performed in order to test TAM, i.e. to predict the effective use of ICT during the COVID-19 pandemic. The results showed that only the positive attitudes and recent experience were significant predictors of effective ICT use during COVID-19 pandemic, explaining overall 38% variances, while users’ characteristics did not play a role. Furthermore, preschool teachers with less work experience self- assessed possessing higher levels of specific ICT competencies necessary for work during the COVID- 19 pandemic. Previous experiences with ICT and a specific set of ICT competencies were crucial for preschool teachers to successfully transform activities into a virtual environment during the COVID-19 pandemic.

Prijelaz djeteta iz predškolske ustanove u osnovnu školu jedan je od najznačajnijih događaja u djetetovu životu, ali i životu njegovih roditelja. Dolaskom u novu odgojno-obrazovnu sredinu dijete se treba prilagoditi očekivanjima okoline, stupiti u interakciju s novim prijateljima iz razreda i škole, s učiteljima i ostalim odraslima iz šire okoline. Navedene promjene, prilagodba novoj okolini kao i kvaliteta interakcije koju dijete ostvari, mogu utjecati na njegovo samopoštovanje, samopoimanje, kvalitetu razvijanja budućih odnosa s okolinom kao i kasniji akademski uspjeh. Na temelju različitih teorija, proces prijelaza djeteta može se promatrati s tri različita aspekta odnosa među sudionicima prijelaza: priroda odnosa, karakteristike odnosa kao i kontekst u kojem se razvijaju. Osim toga, važno je istaknuti kako o odnosima koje će dijete izgraditi u prvom razredu osnovne škole s vršnjacima i odraslima u novoj odgojno-obrazovnoj okolini ovisi gradnja budućih odnosa tijekom rasta i razvoja. Pri analizi kvalitete odnosa, koje dijete gradi tijekom prijelaza u novu odgojno-obrazovnu okolinu, potrebno je uzeti u obzir djetetove razvojne osobine, osobine obitelji, karakteristike odgojno-obrazovne ustanove iz koje dolazi i u koju ulazi, interakciju s vršnjacima koju je izgradilo tijekom prijašnjeg stupnja obrazovanja, odnos koji je razvilo s odgojiteljima, s vršnjacima u novoj okolini te razvoj odnosa s učiteljem i članovima šire okoline. Također, potrebno je istaknuti kako je kvalitetu razvoja odnosa potrebno pratiti jer se odnosi koji se grade i razvijaju mijenjaju tijekom vremena. Dakle, promjene u razvoju odnosa te njihovu stabilnost treba promatrati kroz vremenski aspekt u okviru kojeg se promjene događaju. Osim međusobne suradnje i gradnje odnosa svih sudionika procesa prijelaza neophodan je kontinuitet u odgoju i obrazovanju sukladno dobrobitima pojedinog djeteta. Dakle, da bi se djetetu omogućila lakša prilagodba na novu okolinu kao i poticanje dobrobiti pojedinog djeteta potrebna je međusobna suradnja svih uključenih sudionika, posebice uključivanje roditelja u proces prijelaza što su pokazali i rezultati istraživanja. Na temelju dosadašnjih teorijskih polazišta o važnosti procesa prijelaza djeteta iz predškolske ustanove u osnovnu školu za djetetov razvoj, gradnju odnosa s okolinom te daljnji akademski uspjeh, ovom doktorskom disertacijom nastojalo se utvrditi mišljenje sudionika procesa prijelaza (odgojitelja, učitelja, roditelja, stručnih suradnika i ravnatelja predškolske ustanove i osnovne škole) u Republici Hrvatskoj o postojećoj odgojno-obrazovnoj prijelaznoj praksi, o potrebi promjena u njezinu odvijanju kako bi se olakšao djetetu prijelaz iz predškolske ustanove u osnovnu školu. S obzirom na to da nije pronađen instrument koji bi u potpunosti odgovarao zahtjevima ovog istraživanja, konstruiran je novi instrument na temelju ključnih čimbenika procesa prijelaza djeteta iz predškolske ustanove u osnovnu školu. Istraživanje je provedeno korištenjem kvantitativne i kvalitativne metode. U glavnom istraživanju sudjelovalo je 1288 sudionika procesa prijelaza djeteta iz predškolske ustanove u osnovnu školu: 103 odgojitelja, 50 učitelja, 66 stručnih suradnika, 24 ravnatelja te 1045 roditelja. Istraživanje je provedeno u Brodsko-posavskoj, Međimurskoj, Zagrebačkoj, Primorsko-goranskoj, Zadarskoj i Splitskodalmatinskoj županiji. Istraživanje je pokazalo kako se proces prijelaza djeteta iz predškolske ustanove u osnovnu školu temelji na normativnoj procjeni djetetovih sposobnosti neovisno o kronološkoj dobi djeteta i Zakonom52 utvrđenim kriterijima polaska djeteta u osnovnu školu. Zakonom je utvrđena obveza pohađanja programa predškole čime se svoj djeci daju jednake polazišne obrazovne mogućnosti. U hrvatskoj odgojno-obrazovnoj praksi prisutan je postupak testiranja djetetovih vještina sukladno razvojnom statusu djeteta u dobi od šest, odnosno sedam godina. Rezultati istraživanja pokazali su kako nema suradnje među sustavima kao ni suradnje s roditeljima djeteta predškolaca, što bi omogućilo lakši prijelaz djeteta iz predškolske ustanove u osnovnu školu. Stručni djelatnici i ravnatelji dječjih vrtića i roditelji djece predškolaca i prvog razreda osnovne škole nezadovoljni su postojećim odvijanjem prijelazne odgojno-obrazovne prakse, što se posebno uočava iz intervjua sa sudionicima istraživanja. Osim toga, potrebo je istaknuti različitost u očekivanjima stručnih djelatnika dječjeg vrtića i osnovne škole u odnosu na pojedino dijete, njegove sposobnosti i mogućnosti. Obradom rezultata istraživanja uočeno je kako stručni djelatnici i ravnatelji nisu upoznati s kurikulumom i programom predškole, odnosno prvog razreda osnovne škole što ukazuje na jedan od razloga diskontinuiteta u odgoju i obrazovanju djeteta. Temeljem teorijskih postavki procesa prijelaza djeteta iz predškolske ustanove u osnovnu školu te rezultata dobivenih ovim istraživanjem utvrđeno je kako postojeća prijelazna odgojno-obrazovna praksa u Republici Hrvatskoj nije u skladu s dobrobiti pojedinog djeteta, stoga su dane implikacije za poboljšanje njezine kvalitete. The transition of a child from preschool to primary school is one of the most important events in a child's life, but also in the life of his parents. Entering a new educational environment, the child should adapt to the expectations of the environment, interact with new friends from class and school, with teachers and other adults from the wider environment. These changes, adaptation to the new environment, and the quality of interaction that the child achieves can affect his self-esteem, self-perception, the quality of developing future relationships with the environment, and further academic success. Based on different theories, a child’s transition process can be viewed from three different aspects of the relationship among transition participants: the nature of the relationship, its characteristics, and the context in which it develops. In addition, it is important to point out that the relationships that a child will build with peers and adults in the first grade of primary school, in a new educational environment, will affect the course of building future relationships during growth and development. When analysing the quality of relationships that a child builds during the transition to a new educational environment, it is necessary to take into account the child's developmental characteristics, family characteristics, characteristics of the educational institution from which he comes and the one which he enters, interaction with peers which he formed in preschool, the relationship he has developed with educators, with peers in the new environment, and the development of relationships with teachers and members of the wider environment. Also, it is necessary to emphasize that the quality of relationship development needs to be monitored because the relationships that are being built and developed change over time. Thus, changes in the development of relationships and their stability should be observed through the time aspect within which changes occur. In addition to mutual cooperation and building relationships between all participants in the transition process, continuity in upbringing and education is essential accordingly with the welfare of the individual child. Therefore, in order to enable the child to easily adapt to the new environment and encourage the welfare of each child, mutual cooperation of all involved participants is required, especially the involvement of parents in the transition process, as shown by research results. Based on previous theoretical starting points on the importance of the process of transition from preschool to primary school for child development, building relationships with the environment, and further academic success, this doctoral dissertation sought to determine the opinion of participants in the transition process (educators, teachers, parents, professionals, and principals) in the Republic of Croatia on the existing educational transition practice, on the need for changes in its development in order to facilitate the child's transition from preschool to primary school. Since no instrument was found that would fully meet the requirements of this research, a new instrument was constructed based on the key factors of the process of transition of a child from preschool to primary school. The research was conducted using quantitative and qualitative methods. The main research involved 1288 participants included in the process of a child’s transition from preschool to primary school: 103 educators, 50 teachers, 66 professional associates, 24 principals, and 1,045 parents. The research was conducted in Brod-Posavina, Međimurje, Zagreb, Primorje-Gorski Kotar, Zadar, and Split-Dalmatia counties. The research showed that the process of a child's transition from preschool to primary school is based on a normative assessment of the child's abilities regardless of the chronological age of the child and the criteria established by Croatian law for children enrolling in primary school. The law stipulates the obligation to attend preschool programs, which gives all children equal starting educational opportunities. In Croatian educational practice, there is a procedure for testing children's skills in accordance with the developmental status of a child aged six or seven. The results of the research showed that there is no cooperation between the systems or cooperation with the parents of the preschool child, which would enable an easier transition of the child from preschool to primary school. Professional staff and principals of preschool institutions, as well as parents of preschool and first-grade primary school children, expressed dissatisfaction with the current transitional educational practice, which is especially evident from interviews with research participants. In addition, it is necessary to emphasize the difference in the expectations of the professional staff of the kindergarten and primary school in relation to the individual child, his abilities, and capabilities. By processing the results of the research, it was noticed that professional staff and principals are not familiar with the curriculum and program of preschool, i.e. the first grade of primary school, which indicates one of the reasons for discontinuity in the upbringing and education of children. Based on the theoretical assumptions of the process of transition of a child from preschool to primary school and the results obtained by this research, it was determined that the existing transitional educational practice in the Republic of Croatia is not in line with the welfare of the individual child. Therefore, the implications are given for the improvement of its quality.

Suvremeni odgojno-obrazovni proces u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju pred roditelje i odgojitelje postavlja nove izazove posebice kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju. Naime, inkluzijom se potiče uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovni odgojno-obrazovni sustav što im omogućuje interakciju s vršnjacima u neposrednoj socijalnoj okolini, ali i šire. Stoga je nužna uključenost društvene zajednice, a posebice roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika, u svakodnevne životne aktivnosti djeteta poštujući njegove različitosti, osobnosti i individualnosti. Odgojitelji planiranje svakodnevnih aktivnosti trebaju temeljiti na uvažavanju individualnih razlika djece. Roditelji kao najodgovornije osobe u djetetovu životu mogu primijetiti eventualna razvojna odstupanja kod svog djeteta. Međutim, odgojno-obrazovna praksa ukazuje kako roditelji ne mogu uvijek točno procijeniti razinu odstupanja u odnosu na očekivane norme, stoga je nužno korištenje validiranih mjernih instrumenata s odgovarajućim normama kako bi procjene razvojnih odstupanja bile što točnije. Rezultati koji se dobiju primjenom navedenih instrumenata omogućuju roditeljima i stručnim djelatnicima pravovremenu intervenciju. U ovom radu prikazat će se rezultati istraživanja provedenog s roditeljima N= 368 djece od 2, 5 do 4 godine, u nekoliko dječjih vrtića na širem području Republike Hrvatske. Istraživanjem se htjela utvrditi prevalencija razvojnih odstupanja djeca u različitim područjima razvoja iz perspektive roditelja. Naime, roditelji su popunjavali upitnik Ages and Stages-3(Squires i sur. 2009) koji je za potrebe istraživačkog projekta preveden na hrvatski jezik. Rezultati pokazuju kako su roditelji najviše razvojnih odstupanja svoje djece procijenili u osobnomdruštvenom području (16, 3 %) i gruboj motorici (16, 3 %), zatim u području rješavanja problema (16 %) i finoj motorici (14, 7 %), a najmanje u području komunikacije (6, 5 %). Roditeljske procjene razvojnih odstupanja pokazale su se zavisne i o spolu djeteta kao i o stupnju razvojnog odstupanja (blago i ozbiljno razvojno odstupanje).

Inclusive education in a theoretical context is a direct contribution to the development of qualitative inclusion at every level of the educational system. Inclusive culture implies the involvement of all participants in the process of education. In the educational context, the implementation of inclusive education enables children with special needs to be successful in acquiring and developing the necessary competencies for life and work, or in acquiring the knowledge, skills and habits in accordance with their capabilities. This empirical research work considers preschool teacher pedagogical competences in the preschool educational system through forms of cooperation with parents as key stakeholders of the inclusive processes and examines their perceptions of an inclusive environment at educational institutions. The roles and tasks of teachers in the contemporary pedagogical discourse are focused on building a preschool institution that respects the diversity of each individual involved in the formal education system. Building an inclusive environment and creating a community where everyone feels welcome encourages the adoption of inclusive values as the foundation of any society. Implementation of inclusive concept in the early and preschool system in the Republic of Croatia is partial and unsystematic. The analysis of the results in this study indicates the need for the professional training of educators to enable the quality implementation of inclusive education in preschool institutions. Providing an inclusive education at each level of the educational system helps to avoid obstacles when working with children.

Taking into account new scientific paradigms, child is seen as a holistic being that is active participant in the proces of personal development, and defined as an explorer responsible for building its knowledge within early childhood education. In education, the process of transition from kindergarten to school places a great responsibility for the teachers to provide the children with the meaningful experiences that will develop their competences and knowledge within prepared environment. For a child to successfully enroll in school, the kindergarten experience should encourage the development of indepedent thinking, participation, and decision-making. Recently, in Croatia, early childhood and elementary education have undergone great changes. Moreover, National curriculum guidelines emphasize the importance of professional cooperation and understanding for achieveing more quality in the process of connecting kindergartens with elementary schools. In this paper we will outline the important role of early childhood practitioneers in the process of creating an autonomous child, taking into consideration and respecting individual differences, needs and possibilities, and in the same time preparing a child for a new socializing experiences so he can be competent in creating new relationships.

U radu ćemo dati prikaz načina rada s potencijalno darovitom djecom u Dječjem vrtiću „Radost“. Program (navedenog) vrtića usmjeren je na maksimalan razvoj potencijala darovite djece bez njihova izdvajanja iz vrtićke skupine kojoj pripadaju. Praksom se pokazalo da taj način rada poticajno djeluje i na ostalu djecu kod koje nije uočena darovitost u pojedinim područjima. Kada govorimo o potencijalnoj darovitosti djeteta u predškolskoj dobi, mislimo na dijete izuzetnih sposobnosti s izvrsnim potencijalom u jednom ili više razvojnih područja. Upravo je predškolska i rana školska dob idealna za navedeni razvoj, ali i osjetljivo razdoblje u kojem možemo negativno utjecati na dijete ukoliko se na vrijeme ne uoči njihova posebnost. Stoga ćemo u radu navesti primjere dječjih uradaka kojima potvrđujemo kako bogata i stimulirajuća okolina omogućuje oslobađanje i razvoj njihovih potencijala, a ujedno i potencijale ostale djece. Također je neophodna suradnja stručnih djelatnika i roditelja, što navodi na zaključak ozbiljnog pristupanja darovitosti.

Odgojni procesi odvijaju se u različitim odgojnim sredinama i svaka od njih raspolaže specifičnim odgojno-obrazovnim potencijalima. Neupitan je značaj predškolskih ustanova koje, uz roditelje, u ranoj razvojnoj dobi, snažno utječu na izgradnju cjelovite dječje osobnosti. Uspješno odgojno djelovanje pretpostavlja suradnju među svim čimbenicima odgojnog procesa, napose roditeljima i odgojiteljima, koji svojim (su)djelovanjem razvijaju kulturu predškolske ustanove. U radu se daje prikaz ciklusa radionica iz programa "Rastimo zajedno", provedenih u DV Radost u Zadru, radi unaprjeđenja postojećih znanja stručnjaka o važnosti prvih godina života djece, te pružanje podrške i osnaživanje roditeljskih kompetencija u lokalnoj zajednici.

Odgoj i obrazovanje za održivi razvoj podrazumijeva djelovanje u četiri glavna područja: okoliš, društvo, kultura i ekonomija te pridonosi samoj kvaliteti nastave uz poticanje suradničkog učenja i razvijanja vještina mišljenja višeg reda. Upravo kroz ovo međupredmetno područje nastoji se učenike osposobiti za svjesnost i kritičko promišljanje svijeta u kojemu žive i budućnosti koja je pred njima, što ističe odgovornost pojedinca te time postavlja imperativ što kvalitetnije implementacije ciljeva održivog razvoja od strane nastavnika. Geografija, kao nastavni predmet koji objedinjuje navedene četiri dimenzije kroz svoj sadržaj, može se shvatiti kao most koji povezuje, a zatim i sintetizira znanja iz prirodne i društvene grupe nastavnih predmeta. U ovom radu cilj nam je dati pregled zastupljenosti tema održivog razvoja u nastavi geografije u osnovnoj školi. Također, navest će se i primjeri dobre prakse kao i prijedlozi za moguće modele realizacije održivog razvoja u nastavi geografije.

Predmet interesa autora nastavnici su koji ne žive u klasičnim nuklearnim obiteljima, nego su predstavnici alternativnih stilova života. Rad razmatra na koji način nastavnici s alternativnim životnim stilom, kao što su na primjer svećenici i časne sestre, obogaćuju iskustva učenja u srednjim školama. Promatrajući razlike u samoprocjeni nastavničkih kompetencija kod vjeroučitelja laika i nelaika, razvijamo diskusiju mogu li te razlike doprinijeti bogatijem iskustvu učenja među hrvatskim učenicima i na koji način. U kvantitativnom istraživanju sudjelovalo je 304 od 420 vjeroučitelja iz trogodišnjih i četverogodišnjih srednjih škola Republike Hrvatske. Rezultati pokazuju da postoje razlike u samoprocjeni nastavničkih kompetencija s obzirom na to je li nastavnik/ca laik ili ne. Zbog izvedivosti istraživanje je bilo ograničeno na kompetencije vjeroučitelja ; međutim, pitanja koja ono postavlja šira su od binarne razlike laik/nelaik. S obzirom na razlike u samoprocjeni kompetencija koje ovaj rad potvrđuje te na rast alternativnih stilova života, pokušavamo objasniti kako nastavnici s alternativnim stilovima života mogu obogatiti škole te koji su eventualni nedostaci tih nastavnika.

Mora i oceani omogućavaju život na Zemlji. Njihova uloga u reguliranju klime, proizvodnji kisika i prehrani svjetskog stanovništva je neprocjenjiva. Da bi se morski resursi koristili na održiv način, potrebno je djeci, učenicima, mladima i odraslima pružiti informaciju o međusobnoj povezanosti i ovisnosti čovjeka i mora, kako bi odluke koje imaju utjecaj na morski okoliš svi oni donosili na što odgovorniji način. U radu se objašnjava globalni koncept znanje o moru pod kojim se podrazumijeva stjecanje znanja, razvoj umijeća i sposobnosti te osobne i kolektivne odgovornosti kao i svijesti o načinima na koje more djeluje na čovjeka i čovjek na more. Europska znanstvena zajednica koja se bavi znanstvenim istraživanjem mora prihvatila je termin znanje o moru, te ga je razvila kao koncept i započela s njegovim promicanjem širom Europe. Budući da je Hrvatska zemlja s preko 5800 km obale i morskom površinom preko 31 000 km2 povezana s Jadranskim morem, primjena koncepta znanje o moru predstavlja osuvremenjivanje i unaprjeđivanje odgoja i obrazovanja na predtercijarnoj i tercijarnoj razini. U radu se razmatraju specifičnosti koncepta, mogućnosti njegove primjene u hrvatskom obrazovnom sustavu, te ograničenja primjene koji zahtijevaju promjene u inicijalnom obrazovanju nastavnika i sustavnom profesionalnom usavršavanju svih neposrednih nositelja odgojno-obrazovnog rada.

Istraživanje o ishodima učenja za nastavu Prirode i društva provedeno je metodom analize sadržaja nacionalnih kurikuluma Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke, pokrajine Nordrhein – Westfallen. Iz obaju se Nacionalnih kurikuluma na temelju očekivanih ishoda učenja osim znanja očekuje i razvoj sposobnosti, vrijednosti, stavova te odgovornosti za svijet u kojem učenici žive. Svaki kurikulum, posebno za prirodoslovno područje, odnosno za nastavu Prirode i društva, očekivane ishode učenja opisuje u okviru svakoga nastavnog područja. Usporedbom učeničkih kompetencija uočava se da su u oba kurikuluma vrlo dobro zastupljene kompetencije učenika koje odražavaju ekološku pismenost. Spomenute kompetencije u oba kurikuluma navode na zaključak da su u dobroj mjeri zastupljeni različiti ekološki sadržaji. Raspon tema od zaštite okoliša do obnovljivih izvora energije na kojima se temelji održivi razvoj, govori u prilog temeljitoj ekološkoj obrazovanosti učenika. Kada je riječ o kompetenciji kao trajnoj sposobnosti djelovanja koja podrazumijeva znanje, sposobnosti, vještine i stavove vezane za područje ekologije, tada se primjećuje kako u kurikulumu Republike Hrvatske nedostaje usmjerenosti na istraživanje te na vježbanje ponašanja učenika u domeni ekološkoga odgoja.

Uloga medija o nasilju nad djecom trebala bi biti osim informiranja i edukacijska. Prema višegodišnjim analizama medijskog izvještavanja o nasilju nad djecom nakon obaveza o poštivanju određenih Zakona i Pravilnika, zaključuje se da je broj medijskih priloga o nasilju nad djecom drastično smanjen, dok se više izvještava o pravima djece. U ovom je radu prikazano ispitivanje pokazalo značajnu razliku o izvještavanju na hrvatskim internetskim portalima o nasilju nad djecom predškolske dobi u odnosu na druge zemlje i Hrvatsku. Rezultati pokazuju da su hrvatski portali više izvještavali o zlostavljanju i o zanemarivanju djece u svijetu nego u Hrvatskoj. O seksualnom zlostavljanju djece u Hrvatskoj i u svijetu značajno se više izvještavalo nego o drugim oblicima nasilja. Istraživanjem je obuhvaćeno sedam najposjećenijih internet portala u Republici Hrvatskoj tijekom godine dana

Uz očuvanje i upravljanje prirodnim resursima, Agenda 21 Ujedinjenih Naroda kao temeljne sastavnice održivog razvoja navodi društvenu i gospodarsku dimenziju. Tri sastavnice održivog razvoja potrebno je dovoditi u izbalansirani međuodnos. Škola kao zajednica pripada društvenoj dimenziji, gdje se u jednakoj mjeri odgovornost stavlja na sve sudionike odgojno-obrazovnog procesa. Aktivnim oblicima učenja i poučavanja u okvirima školskih projekata kod učenika se razvija potreba za cjeloživotnim učenjem koje ne naglašava samo učenje nastavnih sadržaja, već i razvijanje vještina kritičkog mišljenja, metakognitivnih vještina te socijalnih kompetencija neposredno povezanih s prirodnim, materijalno-tehnološkim, gospodarskim i društvenim okruženjem u kojem škola egzistira. Cilj ovog rada je odrediti u kojim modelima školskih projekata se najviše naglašavaju načela održivog razvoja, istražiti korištene oblike aktivnog učenja i poučavanja unutar školskih projekata i njihovu usklađenost s načelima održivog razvoja te ispitati iskustva voditelja školskih projekata o njihovoj ulozi, kao i ulozi učenika u projektima. Rezultati pokazuju da se u sklopu tri najčešća modela školskih projekata promiču neki od globalnih ciljeva održivog razvoja. Međunarodni projekti objedinjeni platformom eTwinning i projekti građanskog odgoja razvijaju kvalitetno uključivo obrazovanje te promoviraju mogućnosti i potencijale cjeloživotnog učenja, dok projekti zdravog načina života promiču ciljeve poput postizanja poboljšane ishrane i formiranja zdravih životnih navika. Ispitani voditelji projekata upotrebljavaju aktivne oblike učenja i poučavanja, prvenstveno praktični rad, demonstracije i suradničko učenje u skupinama, što pozitivno utječe na ostvarivanje ciljeva unutar društvene dimenzije održivog razvoja, poput poticanja inovativnosti, promicanja zajedništva i partnerskih odnosa. Rezultati istraživanja također ukazuju na najznačajniju ulogu voditelja u iniciranju i organizaciji školskih projekata, dok su učenici najaktivniji prilikom njihove realizacije. S obzirom na načela održivog razvoja, učenicima bi se trebalo pružiti više mogućnosti za aktivnim sudjelovanjem u svim fazama izvođenja školskih projekata u podjednakoj mjeri, pa tako i u samom iniciranju i organizaciji projekata.

Još od održavanja svjetskog skupa o zaštiti okoliša u Rio de Janeiru 1992. godine obrazovanje je prepoznato kao jedno od puteva za postizanje održivog razvoja. Jedino se obrazovanjem i učenjem može postići mijenjanje svijesti ljudi o održivom razvoju kao svjetski relevantnoj temi u prostornom i generacijskom pogledu. S jedne se strane nameće pitanje u kojoj mjeri školski sustavi pružaju pravovremeno i adekvatno znanje za postojeće ekonomske, društvene, ekološke i kulturne potrebe. S druge strane, pitanje je kako među tehnološkim dostignućima i brzorastućom količinom informacija odabrati održiva rješenja. Stoga se ovaj rad bavi informalnim oblicima učenja i obrazovanja i njihovom ulogom u stjecanju kompetencija za održivi razvoj. Doprinos informalnih procesa učenja i stjecanje implicitnog znanja je neupitan i događa se svim uzrastima u svim njihovim životnim područjima. Iz tog razloga nužno je rasvijetliti taj doprinos jer održivi razvoj kao vrijednost nadilazi političke težnje i poziva na odgovornost od najviših supranacionalnih instanci preko državnih i regionalnih predstavnika do svakoga građanina svijeta pojedinačno. To podrazumijeva mijenjanje kulture učenja i življenja počevši od svakodnevne razine, uključivanjem i osvještavanjem informalnog učenja s održivim razvojem kao glavnom idejom vodiljom.

Kvaliteta fizičkog okruženja predškolske ustanove spadaja u najvažnije organizacijske preduvjete učenja djece u odgojno-obrazovnoj ustanovi. Prostor je ogledalo kulture i “slike” koju odrasli imaju o djetetu, a determiniran je specifičnostima određene skupine djece. No, uvelike ovisi i o samom odgajatelju, odnosno o njegovom razumijevanju stvarnih potreba djeteta. Kreiranje prostorno-materijalnog okruženja za učenje jedna je od osnovnih uloga odgajatelja u predškolskim ustanovama. Način na koji odgajatelj sluša, razumije i uvažava, dijete određuje pristup kreiranju okruženja, pa u tom smislu nije nevažno hoće li odgajatelj ohrabrivati djecu da i sama sudjeluju njegovom kreiranju (Solarić, 2014). Prostorno-materijalna organizacija odgojno-obrazovne ustanove treba biti koncipirana tako da bogatom ponudom konkretnih i djeci zanimljivih materijala potiče aktivno konstruiranje znanja, odnosno učenje čineći. Cilj rada je prikazati važnost uloge odgajatelja u kreiranju prostornog i materijalnog okruženja. U radu će se iznijeti rezultati ispitivanja provedenog na uzorku odgajatelja (N=27) u šest dječjih vrtića na području grada Zadra, te dobiti uvid u način organizacije prostornog i materijalonog okruženju u dječjim vrtićima.