Search

Palijativna skrb je u zadnjih nekoliko desetljeća u fokusu medicinske, ali i drugih struka koje su važan dio pružanja palijativne skrbi (socijalni radnici, psiholozi, duhovnici). Po prvi puta je, ne samo našla mjesto u zdravstvenim politikama, nego je proglašena prioritetom. U Hrvatskoj je razvoj palijativne skrbi počeo od samog osnutka države devedesetih godina. S obzirom na ratne okolnosti u kojima smo se u to doba nalazili, tekao je polagano. Od usvajanja Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012. – 2020. započinje sustavni razvoj palijativne skrbi, a 2013. Godine Vlada Republike Hrvatske usvaja ključni dokument koji se odnosi samo na razvoj palijativne skrbi, a to je “Strateški plan razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2016. Godine”. Plan izrađen nakon što je učinjena analiza stanja u Hrvatskoj i svakoj pojedinoj županiji, stoga se u Planu prepoznaju specifičnost svake županije, te su se u isti implementirale potrebe i zahtjevi svake zasebno. Iako je Grad Zagreb bio među prvima koji su prepoznali važnost razvoja palijativne skrbi, u novije vrijeme zaostaje za pojedinim županijama koje su već implementirale Strateške planove u svoje lokalne politike. Gradski ured za zdravstvo još od 2011. godine proglasio palijativnu skrb prioritetom projekta “Zagreb- Zdravi grad”, ali do dan danas nije uspostavljen cjelovit sustav skrbi, već su se ispunili pojedini kriteriji određeni Strateškim planovima. Najnoviji dokument „Plan razvoja palijativne skrbi u Gradu Zagrebu“, prihvaćen 2018. godine, ima cilj ispuniti kriterije postavljene u Nacionalnom programu razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017.-2020.. Posebna pažnja je posvećena specifičnostima Zagreba, kao na primjer činjenica da Grad nije nadležan svim ustanovama koje pružaju palijativnu skrb zagrebačkom stanovništvu te da je stvarni broj pacijenata koji se liječe u zagrebačkim bolnicama veći od procijenjenog prema broju stanovnika Zagreba jer u njemu gravitiraju pacijenti iz cijele Hrvatske. Također, ističu se problemi nepostojanja adekvatne palijativne skrbi za djecu i drugih vulnerabilnih skupina, što su izazovi s kojima se teško nose i druge zemlje članice., In the last few decades, palliative care has been in the focus of medical profession but also other professions that form an important part of providing palliative care (social workers, psychologists, clerics). For the first time, palliative care has not only found its place in healthcare policies, but has also been proclaimed a priority. In Croatia, the development of palliative care began already in the 1990s when the country was formed. The process was advancing slowly due to the war circumstances surrounding that period. The systematic development of palliative care began with the adoption of the National Health Care Strategy 2012-2020, while in 2012 the Government of the Republic of Croatia adopted a key document that relates exclusively to the development of palliative care, namely the "Strategic Plan for Palliative Care Development in the Republic of Croatia 2014 - 2016 ". The plan was drawn up after conducting an analysis of the situation in Croatia and each individual county and therefore it recognizes the specificity of each county and their needs and requirements are separately implemented in the Plan. Although the City of Zagreb was among the first to recognize the importance of the development of palliative care, it recently lags behind some counties that have already implemented the Strategic Plans in their local policies. Although palliative care was declared a priority of the project “Zagreb - Healthy City” by the City Office for Health already in 2011, no complete care system has been established to this date, but some criteria set by the Strategic Plans have been fulfilled. The latest Palliative Care Development Plan adopted in 2018 aims to meet the criteria set out in the National Program for the Development of Palliative Care in the Republic of Croatia, 2017-2020. The Plan analyzes the current situation in the City of Zagreb as well as its needs. Particular attention is paid to the specificities of Zagreb, such as the fact that the City is not competent authority for all institutions providing palliative care to the Zagreb population, and that the actual number of patients treated in Zagreb hospitals is higher than estimated by the number of inhabitants of Zagreb, since patients from all over Croatia are gravitating towards capital for treatment. Also, the problems of lack of adequate palliative care for children and other vulnerable groups are highlighted, which are challenges that are difficult to tackle for other EU member states as well.

U istraživanjima koja polaze od Modela idealnih standarda (Fletcher i sur., 1999, 2000) od sudionika se traži da, na istom nizu značajki, procijene sebe i partnera u dva navrata: ovisno o aktualnoj vlastitoj, odnosno partnerovoj poziciji te ovisno o željenoj ili idealnoj vlastitoj, odnosno partnerovoj poziciji. Na temelju ovih procjena određuju se indeksi percipirane diskrepancije aktualno-idealno. U nekim se istraživanjima ta diskrepancija ispituje i direktno, na istom nizu značajki na kojima sudionik procjenjuje partnera i sebe. Ponekad se, također, prikupljaju procjene aktualne i idealne partnerske veze na istom nizu značajki. Drugim riječima, ispitanik daje niz procjena koje nisu nezavisne, što ima određene implikacije po postupak analize njihove latentne strukture, odnosno njezine usporedivosti i stabilnosti ovisno o objektu ili tipu procjenjivanih značajki. Većina istraživanja u ovome području koristila je popis značajki koji su inicijalno sastavili Fletcher i suradnici (1999), odnosno njegovu revidiranu verziju koju su ponudili Overall i suradnici (2006). Prema dostupnim podacima iz literature, svi nizovi procjena koje sudionici daju za sebe i partnera (aktualno, idealno, diskrepancije) definiraju tri faktora (toplina, vitalnost i status), a svi nizovi procjene veze definiraju dva faktora (intimnost i strast). Međutim, u tim je analizama rijetko testirana invarijatnost dobivenih solucija ovisno o objektu procjene i nije se vodilo računa o ranije spomenutoj zavisnosti procjena. U ovom radu bit će prikazani rezultati takve provjere stabilnosti latentne strukture procjena partnera, odnosno veze na ovom instrumentu. Hrvatsku inačicu Skale procjena značajki partnera i veze adaptirale su autorice ovog rada te primijenile u širem istraživanju u uzorku od 228 sudionika (54% žena) u dobi od 18 do 57 godina. U zasebnim konfirmatornim analizama pojedinih nizova procjena potvrđeni su prethodni nalazi o trofaktorskoj strukturi procjena koje su sudionici dali za sebe, odnosno za partnera, te o dvofaktorskoj strukturi procjena značajki partnerske veze. Umjesto standardnog postupka multigrupne analize, invarijatnost latentne strukture procjena partnera, odnosno veze testirana je u programu AMOS postupkom koji su, kao modifikaciju „correlated uniqueness“ modela predložile Tagliabue i Lanz (2014). Utvrđeno je da ova skala, ovisno o objektu procjene, pokazuje uglavnom jednaku strukturu i ekvivalentna faktorska zasićenja. U diskusiji će biti komentirane razlike između obrazaca dobivenih ovim i standardnim postupkom testiranja invarijatnosti te iznijete sugestije u vezi s mogućnostima korištenja modificiranog modela.

Provedeno je istraživanje inspirirano modelom idealnih standarda, koji se bavi sadržajem i funkcijama standarda u bliskim vezama. Prema modelu, ljudi imaju stalno dostupne idealne standarde, koji se odnose na tri osnovne dimenzije partnera (toplinapovjerenje, vitalnost-atraktivnost i status-resurs) i dvije dimenzije veze (intimnost-odanost i strast), s kojima uspoređuju aktualnog partnera i vezu, a stupanj podudarnosti ili diskrepancije služi objašnjenju, evaluaciji i regulaciji veze, partnera i sebe kao partnera. Budući da se nalazi o idealnim standardima i (ne)podudarnosti između idealnih i aktualnih značajki u literaturi često interpretiraju u terminima očekivanja, prava i zasluga u vezi, cilj ovog istraživanja bio je ispitati percepciju prava i zasluga u vezi, koja, kao percepcija onoga što osoba smatra da zaslužuje u vezi, odražava stupanj u kojem pojedinac od romantičnog partnera očekuje zadovoljenje vlastitih relacijskih potreba, želja i fantazija. Prethodna istraživanja i tumačenja sugeriraju distinkciju između dvije šire kategorije prava: adekvatnog, (asertivnog) i neadekvatnih (pretjeranih i ograničenih) percipiranih prava u vezi. Provedeno je korelacijsko istraživanje na prigodnom uzorku od 228 ispitanika koji su popunili mjere percepcije idealnih i aktualnih značajki partnera i veze te percepcije prava u vezi. Osim latentnih struktura ovih mjera, analizirane su razlike u rezultatima s obzirom na spol ispitanika i aktualni status veze. Analiza korelacija između rezultata na mjerama percepcije prava u vezi i značajki partnera i veze ukazala je na povezanost aktualnih/ idealnih standarda s određenim formama prava u vezi. Podudarnost vlastitih aktualnih i idealnih značajki je povezana s većim očekivanjima i manjom inhibicijom vlastitih prava u vezi. Podudarnosti aktualnih i idealnih značajki partnera i veze su negativno povezane s usmjerenošću na negativno. Asertivna prava su generalno pozitivno povezana s (idealnom) toplinom, dok je osjetljivost u negativnoj korelaciji s aktualnim procjenama partnera i veze. The conducted research was inspired by the Ideal Standards Model, which deals with the content and functions of standards in close relationships. According to the model, people hold chronically accessible ideal standards, which refer to three basic partner dimensions (Warmth-Trustworthiness, Vitality-Attractiveness and Status-Resources) and two relationship dimensions (Intimacy-Loyalty and Passion), with which they compare their actual partner and relationship. The degree of consistency/ discrepancy serves to explain, evaluate and regulate the relationship, partner and themselves as a partner. Since the findings about ideal standards and (non)consistencies between ideal and actual features in literature are often interpreted in terms of expectations, rights and deservingness in relationships, this research aimed to examine the sense of relational entitlement, which, as the subjective perception of what one deserves in a relationship, reflects the extent to which an individual expects his or her relational wishes, needs and fantasies to be fulfilled by a partner. Previous research and theorizing suggested distinction between two broader categories of entitlement: adequate, (assertive) and inadequate (excessive and restricted) sense of relational entitlement. Correlational study was conducted on a convenience sample of 228 participants, who completed measures of ideal and actual partner and relationship features and sense of relational entitlement. Apart from the latent structures of these measures, the differences on results regarding gender and current relationship status were analyzed. Analysis of correlations between results on measures of sense of relational entitlement and partner and relationship features suggested that actual/ ideal standards are related to some forms of relational entitlement. Consistency between actual and ideal self features is related to higher Expectations and less Restricted entitlement. Consistencies between actual and ideal features of the partner and relationship are negatively related to Vigilance on negative aspects. Assertive rights are generally positively related to (ideal) Warmth-Trustworthiness, while Sensitivity is in a negative relationship with actual partner and relationship perceptions.

Prethodna istraživanja pokazala su da inidividualne razlike u percepciji prava u partnerskoj vezi reflektiraju, zapravo, tri temeljna odnosa prema onome što pojedinac može očekivati u vezi: realistična očekivanja (tzv. asertivnost), pretjerana očekivanja (uključujući usmjerenost i responzivnost na razočarenja) i preniska očekivanja (tzv. restriktivnost). Provedeno istraživanje polazi od pretpostavke da ove dimenzije mogu reflektirati razlike u fokusu pri evaluciji partnera i veze, uključujući (ne)podudarnost između aktualnih značajki i idealnih standarda za sebe, partnera i vezu. U istraživanju u kojem su sudjelovala 104 muškarca i 123 žene primijenjene su Modificirana skala prava u vezi (Ćubela Adorić i Miloš, 2015) i Skale procjene idealnih i aktualnih značajki partnera i veze (Ćubela Adorić i Miloš, 2015). Rezultati korelacijskih analiza u skladu su s pretpostavkom da različite dimenzije osjećaja prava u vezi impliciraju fokusiranje na različite značajke partnera i veze. Konkretno, utvrđeno je da su varijacije u asertivnosti povezane prvenstveno s višim idealnim standardima za partnere i vezu kao i s povoljnijom ocjenom vlastitih aktualnih značajki, odnosno s njihovom podudarnošću s idealnim osobnim standardima. S druge strane, restriktivnost je povezana prvenstveno s nepovoljnijom evaluacijom vlastitih aktualnih značajki i s nižim idealnim standardima za partnera i vezu. Previsoka očekivanja (kao komponenta pretjeranih očekivanja) povezana su s višim idealnim standardima za partnera i s povoljnijom ocjenom vlastitih aktualnih značajki, dok preostale dvije komponente ove dimenzije (usmjerenost i responzivnost na razočarenja) kovariraju s nepovoljnijom ocjenom aktualnog partnera i veze. Dobiveni obrazac u skladu je s rezultatima preliminarnog istraživanja u uzorku bračnih partnera (Ćubela Adorić i Miloš, 2015), što sugerira da se radi o robustnim relacijama, koje ne ovise o statusu partnerske veze.

Supplementing previous research and theorizing about relationship between sensitivity to disgust and ideological conservatism, the current study examined if this relationship varies across the domains of disgust (pathogen, moral, sexual). Croatian versions of the Three Domains Disgust Scale (TDDS, Tybur et al., 2009), the Social Dominance Orientation Scale (Pratto et al., 2013) and the Right-Wing Authoritarianism Scale (Duckitt & Sibley, 2010) were administered in a sample of 154 students at the University of Zadar. The expected positive correlations were observed for two disgust domains: pathogen and sexual disgust. The absence of significant relationships for the moral disgust provides further evidence that this disgust domain, as measured with the Croatian version of the TDDS, pertains to a separate factor. Moreover, it raises the issue of the moral subscale construct validity as well as the question whether the responses to acts of social transgression, as assessed with the adapted version, are related to disgust at all. In sum, the study results contribute to a controversy about possible confounding of moral disgust with other constructs, and suggest the need for further examination of the assumed association between social transgressions and disgust.

This study examined the relationships of several forms of relational entitlement with perceived and ideal characteristics for partner, relationship and self. Croatian versions of the Sense of Relational Entitlement scale (Tolmacz & Mikulincer, 2011) and Overall et al. (2006) adaptation of the Partner Ideal Scales (Fletcher et al., 1999) were administered in an age heterogenous sample of Croatian respondents. As expected, the entitlement aspect pertaining to high expectations for partner's attention correlated primarily with partner and relationship ideals. Two other forms of inflated sense of entitlement (vigilance of negative aspects and sensitivity to relational transgressions) were more closely related to a less positive evaluation of actual partner and relationship. Self characteristics were found to predict the assertive entitlement (ideals) and, negatively, restrictive entitlement (actual). In sum, the results suggest that specific forms of relational entitlement are associated with consideration of different ideal and actual self, partner and relationship characteristics.

Relationship fairness is often conceived and assessed in terms of effects of equity and as a nonlinear variable. However, partners’ justice concerns may include a number of principles and criteria and reflect in an overall assessment of the relationship fairness. This paper reports the results of two studies with marital partners that were designed to assess the equivalence of the overall perception of relationship fairness with regard to partners’ gender as well as its relationship with marital satisfaction and stability. The Perceived Relationship Fairness Scale (PRF, Cubela Adoric, 2006) was administered in two samples from Croatian population along with measures of marital satisfaction and stability. For all measures, the observed distributions were not found to deviate significantly from the normal distribution. The results of the multigroup confirmatory factor analysis of the PRF scale provide support for its metric invariance across the two samples and the subsamples of male and female respondents. As expected, perceived fairness was found to covary with reported marital satisfaction and stability, suggesting that this measure provides a valid assessment of relationship global fairness and overall quality. While it does not report on the direction of perceived unfairness, researchers may find it useful as a measure of another yet conceptually closer indicator of relationship quality.

Rekonstruktivna priroda pamćenja čini ga podložnim promjenama i smetnjama, a pod utjecajem sugestije moguće je stvoriti lažna sjećanja i navesti ljude da se sjećaju nečega što se nije dogodilo. Naime, osiguravanje dezinformacije o nekom događaju kojem su ljudi svjedočili može izazvati promjene u sjećanju tog događaja i dovesti do stvaranja lažnih sjećanja o njemu, a ovim se istraživanjem to i pokazalo. Cilj istraživanja je bio ispitati utjecaj sugestije i raspoloženja na dosjećanje. Očekivalo se da će kod ispitanika kod kojih je inducirano pozitivno raspoloženje biti više lažnih sjećanja nego kod ispitanika s induciranim negativnim raspoloženjem jer se pojedinci, kada su pozitivnog raspoloženja, fokusiraju na globalne aspekte informacija te je njihovo procesiranje informacija povezano s trenutno dostupnim konceptima, dok, kada su negativnog raspoloženja, rjeđe koriste dostupne skripte te je njihovo procesiranje informacija nezavisno od trenutno dostupnih koncepata. Nacrt istraživanja sastojao se od dvije nezavisne varijable, raspoloženja i sugestije, a u istraživanju su sudjelovale četiri skupine ispitanika od kojih su dvjema sugerirane lažne informacije te je dvjema skupinama inducirano pozitivno raspoloženje, a drugim dvjema negativno. Istraživačka paradigma podrazumijevala je provedbu eksperimenta u dvije faze. U prvoj su fazi ispitanici pročitali kratku priču, polovica pod utjecajem pozitivnog, a druga pod utjecajem negativnog raspoloženja. Nakon nekoliko dana istim je ispitanicima ponovno inducirano pozitivno, odnosno negativno raspoloženje, nakon čega im je dana prepričana verzija korištene priče. Polovica ispitanika kojima je inducirano pozitivno i polovica onih kojima je inducirano negativno raspoloženje čitala je točan izvještaj, dok je drugim polovicama preko izvještaja sugerirano i nekoliko netočnih informacija. Poslije čitanja je za sve ispitanike slijedio distraktivni zadatak i test dosjećanja. Ispitanici kojima su sugerirane dezinformacije u testu dosjećanja originalne priče imali su više netočnih odgovora u odnosu na one koji su čitali točan izvještaj, dok se utjecaj raspoloženja nije pokazao značajnim.