Search

Prikazani rezultati kirurškog liječenja dekubitusa na Klinici za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju KB Dubrava u vremenu od 2011. do 2016. nisu bitno različiti u odnosu na rezultate kirurškog liječenja iste patologije u studiji iz vreme- na 2003.-2008., što dokazuje i dalje odličnu planiranost i izvedivost kirurških zahvata, odgovarajuću pripremu bolesnika i adekvatnu postoperacijsku skrb. Unatoč manjem broju hospitaliziranih bolesnika s dekubitusom u studiji 2011.-2016. (31 bolesnik ; 42 rekonstrukcijska zahvata) i dalje je učinjen sličan broj rekonstrukcijskih zahvata uspoređujući sa studijom 2003.-2008. (47 bolesnika ; 57 rekonstrukcijskih zahvata). Kod rekonstrukcije dekubitusa na sakralnoj regiji kod naših bolesnika najbolje rekonstrukcijske rezultate postigli smo i dalje kliznim fasciokutanim, odnosno mišićnokutanim režnjevi- ma. Kada je god to moguće, ovisno o kliničkoj slici defekta trebalo bi dati prednost mišićnokutanim režnjevima, posebno u slučajevima recidiva dekubitusa. Kod rekonstrukcije dekubitusa u području ishijadičnih zona vrlo dobri rezultati postignuti su uporabom mišićnih režnjeva semimembranozusa i /ili semitendinozusa koji se mobiliziraju u defekt, dok za područje trohan- terne regije koristimo transpozicijski režanj fascije late. Liječenje bolesnika s dekubitusom je multidisciplinarno s naglaskom na kirurško liječenje koje se sastoji od radikalnog debridmana, ostektomije i egzaktno planirane i učinjene rekonstrukcije. Konzervativno liječenje mora biti podrška kirurškom liječenju s naglaskom na njegu i visoke higijenske mjere bolesnika. U novije vrijeme (studija 2011.-2016.) sve kvalitetnija uporaba konzervativnog načina tretmana dekubitalnih rana realno je dovela do smanjenja potrebe za hospitalizacijom i kirurškim liječenjem. Daljnjim edukacijama medicinskih sestara u smislu „wound care“-a u zdravstvenim učilištima i bolnicama trebalo bi dati posebno značenje što bi dovelo do prevencije, ali i pravodobnog početka liječenja bolesnika s dekubitusom.

Potkoljenični vrijed je učestala bolest u općoj populaciji koja ima za posljedicu znatan morbiditet. Poseban problem je široka diferencijalna dijagnoza što se etiologije tiče tako da uzrok može biti metabolički, imunološki, vaskularni, onkološki ili miješani. Pristup liječenju je multidisciplinaran. Uz niz uključenih medicinskih struka kirurgija je bitan faktor u liječenja komplikacija vrijeda, postoji niz učinkovitih zahvata koji uz pravu indikaciju imaju za ishod cijeljenje . Uz plastično rekonstrukcijske metode postoji i niz komplementarnih metoda uglavnom iz domene vaskularne kirurgije kojima se optimizira lokalno i regionalno stanje te poboljšava rezultat liječenja., Lower leg ulcers have a high in incidence in general population and are associated with a significant morbidity rate. Wide differential diagnosis considering their etiology poses considerable problem, as the causes are diverse including metabolic, immune, oncologic, vascular and mixed ones. Approach to treatment should be multidisciplinary, and among various medical specialties surgery plays an important role. There are numerous efficient procedures that require proper indication to be successful. Along with reconstructive methods, there are complementary methods, mainly from the field of vascular surgery; when combined, they produce good results.

Breast carcinoma falls into a heterogeneous group of diseases which can be determined by various prognostic factors. The identification of clinical and histopathologic factors is of great value in predicting the progression of tumor growth and survival outcome. Due to a high degree of cell proliferation in breast tumors and high genetic instability of these tumors, as a consequence of defective DNA repair mechanisms, chemotherapy as a treatment option often renders very successful results. During our scientific study of the expression of genes responsible for mismatch repair of DNA in cells of invasive ductal carcinoma we also compared the patient survival rate with the major prognostic factors. This study included 108 patients who were surgically treated for invasive breast cancer at the Department of Plastic, Reconstructive and Aesthetic Surgery, University Hospital "Dubrava". The overall survival rate was compared to factors such as initial tumor stage, regional lymph node involvement and distant metastasis. The overall five year survival rate of our patients was 78.7%. Patients without the presence of distant metastasis, a lower rate of local lymph node involvement and a lower. tumor stage statistically had a longer overall survival period. It is important that physicians recognize the various clinico-pathohistological factors in patients with breast carcinoma. This study confirms that this prognostic factors determine the type of treatment required and most important, the patient overall survival period.

Breast carinoma falls into a heterogeneous group of diseases which can be determined by various prognostic factors. The identification of clinical and histopathologic factors is of great value in predicting the progression of tumor growth and survival outcome. Due to a high degree of cell proliferation in breast tumors and high genetic instability of these tumors, as a consequence of defective DNA repair mechanisms, chemotherapy as a treatment option often renders very successful results. During our scientific study of the expression of genes responsible for mismatch repair of DNA in cells of invasive ductal carcinoma we also compared the patient survival rate with the major prognostic factors. This study included 108 patients who were surgically treated for invasive breast cancer at the Department of Plastic, Reconstructive and Aesthetic Surgery, University Hospital »Dubrava«. The overall survival rate was compared to factors such as initial tumor stage, regional lymph node involvement and distant metastasis. The overall five year survival rate of our patients was 78, 7%. Patients without the presence of distant metastasis, a lower rate of local lymph node involvement and a lower tumor stage statistically had a longer overall survival period. It is important that physicians recognize the various clinico- pathohistological factors in patients with breast carcinoma. This study confirms that this prognostic factors determine the type of treatment required and most important, the patient overall survival period.

Najčešće vrste kroničnih rana su rane na donjim ekstremitetima dijabetičara (dijabetičko stopalo), ulkusi u bolesnika sa smetnjama venske odnosno arterijske cirkulacije (venski i arterijski ulkusi), rane zbog pritiska (dekubitus), kronične postraumatske rane, odnosno kronične rane nakon kirurških zahvata, te kronični postiradijacijski ulkusi. Najčešći uzrok kroničnog potkoljeničnog ulkusa je kronična venska insuficijencija i periferna arterijska bolest. Komplicirano dijabetičko stopalo je najveći uzrok netraumatskih amputacija. Uz poznavanje dijagnostike i odgovarajućeg kirurškog liječenja uzroka kronične rane, potrebno je i poznavanje rekonstrukcijskih modaliteta defekta koji nastaje nakon obavezno učinjenog debridmana. U obzir dolazi pokrivanje defekta slobodnim kožnim transplantatom, lokalnim fasciokutanim i mišićnim režnjevima, kao i slobodnim fasciokutanim, kutanim i mišićno-kutanim, odnosno mišićnim režnjevima. Postoje i drugi oblici tretiranja defekata primjenom negativnog tlaka, posebnih obloga, rasteretne obuće, hiperbarične oksigenoterapije kao i primjene zamjenskih oblika kožnog pokrova (faktori rasta, matične stanice). S ciljem maksimalnih funkcionalnih i rekonstrukcijskih rezultata, multidisciplinarni i «holistički» pristup ima vodeću ulogu u modernom konceptu liječenja kroničnih rana.

One of the criteria of selection for skin sparing mastectomy (SSM) with nipple areola complex (NAC) preservation is to exclude the neoplastic involvement of subareolar tissue (NAC base) in order to minimize the possibility of local recurrence. The most common way to assess the possible neoplastic involvement is intraoperative frozen section of the NAC base tissue. Because of its limitations, particularly the false negative results due to unsampling, we tried to use intraoperative imprint cytology for more thorough intraoperative assessment. The aim was to compare intraoperative imprint findings with the definitive histology of the NAC base, to evaluate diagnostic accuracy of this method and possibility to substitute frozen section for intraoperative assessment of NAC base. A prospective clinical study was conducted of 208 consecutive female patients who underwent open biopsy because of carcinoma. Intraoperative imprints were taken from the excised subareolar tissue which was then routinely processed for definitive histology. Imprint findings designated positive, negative, suspicious or atypia, were compared with definitive histological findings. Our results with 7.5% false negative rate, 9.8% false positive rate, sensitivity of 50% and specificity of 87.58% argue that imprint cytology might not be sufficient as an exclusive method for the intraoperative assessment of the NAC base though it should be used routinely in conjunction with frozen section examination.

Značajan napredak u kirurškom liječenju opeklina u drugoj polovici 20 st. omogućilo nam je bolje razumijevanje patofizioloških mehanizama nastanka opekline te sistemsko djelovanje koje prate takve ozljed. Opekline predstavljaju ozbiljan i javnozdravstveni problem. U modernom pristupu kirurškog liječenja dubokih opeklina, značajan doprinos daje razvoj tehnika plastične kirurgije - transplantacija kože. Kirurški plan pristupa liječenju opeklina mora biti prilagođen svakoj osobi posebno. Postoje brojne kirurške mogućnosti za liječenje opeklina u akutnoj fazi kao npr: privremena zamjena kože - aloplastični xenograft, sintetička i polusintetička zamjena kože i konačno najbolji autotransplantati kože. Kirurško liječene dubokih opeklina a koje uključuje ekscizije opečenog tkiva i pokrivanje sa slobodnim kožnim presadcima poboljšava i ubrzava izlječenje opečenih bolesnika uz smanjenje invaliditeta. Ovi rani kirurški postupci dovode i do smanjenja opće smrtnosti, poboljšanja estetske i funkcionalne razine opsežno opečenih bolesnika.

Komplicirano dijabetičko stopalo je najveći uzrok netraumatskih amputacija što dovodi do značajnog morbiditeta i mortaliteta osoba oboljelih od dijabetesa. Osnovno je u liječenju razumijevanje patofiziologije razvoja ulkusa na dijabetičkom stopalu Antibiotska terapija, kao i revaskularizacija ekstremiteta uz odgovarajući tretman defekta, nema smisla bez dobro regulirane osnovne bolesti. Nakon odgovarajuće pripreme bolesnika i nekrektomije svih nek rozom zahvaćenih struktura u obzir dolazi direktno zatvaranje bataljka (amputacija), ali i rekonstrukcija defekata slobodnim kožnim transplantatom, lokalnim kožnim i mišićnim režnjevima, a u pojedinačnim slučajevima i slobodnim režnjevima. Ostali modaliteti liječenja kao što je terapija negativnim tlakom, hiperbarična oksigenoterapija, rasteretna terapija raznim udlagama kao i terapija faktorima rasta također ima važno mjesto u liječenju samog defekta.

Najčešći uzrok kroničnog vrijeda potkoljenice je kronična venska insufi cijencija i periferna arterijska bolest. Kronična venska insufi cijencija podrazumijeva valvularnu inkompetenciju s opstrukcijom venskog odtoka ili bez nje, koja zahvaća površinski ili duboki venski sustav zajedno s perforantnim venama. Periferna arterijska bolest je opstruktivno-okluzivna bolest donjih ekstremiteta koja značajno reducira normalan protok krvi. Oba patološka supstrata dovode do promjena mikrocirkulacije s posljedičnim kroničnim potkoljeničnim vrijedom. Razumijevanje patofi ziologije koja dovodi do pojave vrijeda potkoljenice čini okosnicu liječenja bez obzira na etiološki čimbenik. Atraumatski striping površinskih vena uz mikrofl ebektomiju standardni je postupak liječenja kronične venske insufi cijencije. Okluzijski postupci kao što su RFA, EVLT, te endoskopsko podvezivanje perforantnih vena (SEPS) čine novije zahvate na površinskom venskom sustavu. Dobrom selekcijom bolesnika i pravilnim odabirom supraingvinalnih i infraingvinalnih oblika revaskularizacije moguće je postići višegodišnju prohodnost revaskulariziranih krvnih žila. Uz poznavanje dijagnostike i odgovarajućeg kirurškog liječenja uzroka vrijeda potrebno je i poznavanje rekonstrukcijskih modaliteta defekta koji nastaje nakon obavezno učinjenog debridmana. U obzir dolazi pokrivanje defekta slobodnim kožnim transplantatom, lokalnim fascio-kutanim i mišićnim režnjevima, kao i slobodnim fasciokutanim, kutanim i mišićno-kutanim odnosno mišićnim režnjevima. Postoje i drugi oblici tretiranja defekata primjenom negativnog tlaka, posebnih obloga, hiperbarične oksigenoterapije kao i primjene zamjenskih oblika kožnog pokrova.

Sažetak će biti napisan naknadno

Sažetak će biti napisan naknadno

Sažetak će biti objavljen naknadno

Sažetak će biti napisan naknadno

Purpose: Fibula flap as a vascularized bone has an important place in reconstructive surgery for nearly 30 years. The flap is rised on peroneal artery. The posibility of taking proximal epiphysis with large part of fibula on single vascular pedicle for long bone replacement is quite contraversal. In this paper the authors present 5 years follow-up after using proximal epiphysis and large part of fibula on single vascular pedicle for long bone reconstruction after tumor resection in two young female patients. Material and method: Reconstruction of 16 cm long bone defect of proximal right humerus in 14 years old girl and 17 cm long bone defect of distal radius in 16 years old girl has been performed after resection of the osteosarcoma. Free singlepedicled vascularized proximal fibular flap was used to reconstruct a skeletal defect. The stability of the reconstructed sholder and wrist joint was maintained by suturing the fibular ligament to humeral capsula, or to palmar collateral ligament around the wrist. Results: The postoperative period was uneventful. X-rays and scintigram confirmed good bone healing and normal perfusion of the flap. On follow-up 5 years postoperatively, the functional result of the patient with humerus reconstruction was rated as very good. Excellent elbow and wrist-hand function were noted, but the shoulder abduction and anteflexion remained limited. Radiograps of the forarm showed absorption and collapse of the head of the fibula in second patient, but with no significant functional problems related to absorption. No instability of the knee joint was observed in both patients. Conclusion: After radical resection of the malignant tumors affecting upper humerus or distal radius singlepedicled proximal free fibula flap can be safetly included for long bone replacement with satisfactory local function and without any negative implications on knee function.

Purpose: The cause for bilateral loss is seldom congenital, and usually destruction from trauma, particularly burn injury. Quite a similar problem is the creation of the NAC in female-to-male transsexuals and after correction of extreme bilateral gynaecomastia. As there are only few reports on anatomical approaches to contour a male chest such as the precise localisation of NAC, a prospective study on this question was carried out. Material and methods: A total of 100 healthy men aged 20-36 years were examined. The study was concentrated on the precise localisation of the NAC on the thoracic cage in relation to various measurements such as weight, height of the body, circumference of the thorax, length of sternum, position in the intercostal space and all the various distances such as the distance between sternal notch and nipples and, between midline of sternum and nipples. Results: Circumference of the thorax and length of the sternum were calculated as the best predictors of the NAC location. To localize the nipple-areola complex on the thoracic wall de novo, at least two reproducible measurements proved to be necessary, composed of two lines, in this study, two radius. The upper radius has a stating point in sternal notch, while stating point of another radius is in processus xiphoideus. Intersection point of these two radius is the position of the nipple. For the maximal simplifing the work sheet in Microsoft Excel has been created. A precision of this method has been proved on a control group (n = 52). Conclusion: The appropriate localization of the NAC in male, in cases of bilateral absence, can be calculated by means of this method derived from the circumference of the thorax and the length of the sternum of the patient.

IZHODIŠČA Rekonstrukcijski posegi na okončinah in njihovo reševanje po hudih poskodbah stari so tri desetletja čeprav so rekonstruktivni posegi na drugih delih telesa opisani već tisočlet prej. Obdobje rekonstrukcije kompleksnih poškodb okrajin z funkcionalnimi in estetskimi ishodi ki prej niso bili mogoči je pogojeno z boljšim poznavanjem anatomije, razvojem rekonstrukcijskih tehnik, mikrokirurgije, prostim prijenosom tkiv in rehabilitacijo. METODE. Autori predstavljajo pristop k bolniku z kompleksnimi poškodbami okrajin z hudimi organskimi i funkcijskimi okvarami, od sprejema bolnika, ocene poškodbe, preoperativne priprave rane i bolnika, do planiranja rekonstrukcijskega posega, z posebnim poudarkom na metode kirurške obdelave rane, izborom rekonstrukcijske metode odvisno o lokalizaciji i obsegu poškodbe in prostemu prenosu tkiva. Prikazan je pomen postoperativnoga nadzora rane i bolnika, nadzor cirkulacije, pomen infekta in njegovo zdravljenje, opomen zgodnje rehabilitacije, rednih kontrol ter dodatnih operativnih korekcij a funkcije i estetskoga izgleda poškodovane okončine. ZAKLJUČEK. Sodobne možnosti rekonstrukcije kompleksnih poškodb okončin nam omogočajo dobre funkcijske in estetske ishode, zmanjšanje invaliditeta in vračanje bolnika v normalno življenje.

Introduction Complex extremity defects caused by civilian and war trauma or by resection of large malignant tumors present a challenge for reconstruction. Before the introduction of free tissue transfer most of these patients were treated with amputation. With the refinement of free tissue transfer and early reconstruction good functional and aesthetic results can be achieved. Patients and methods During the period from 1992 to 2002 we had treated 132 patients with complex defects of the extremities caused by trauma, war injuries or tumors with composite or functional microsurgical tissue transfer. Results In the early postoperative period 18 revisions were performed for arterial or venous thrombosis. Nine flaps were lost and 14 had some degree of partial necrosis. Additional procedures were performed in 27 patients and 5 developed osteomyelitis. Two to twelve years after reconstruction 63 patients were available for review. The review was performed using clinical evaluation, X-ray and questionnaire. The evaluation showed that 49, patients had good or excellent results while patient satisfaction was even higher. Most of the poor results were in the group of patients with secondary reconstructions. Conclusions Microsurgical reconstruction of complex extremity defects can provide good long term functional outcomes and patient satisfaction. Complications are lower and the results are better in patients with primary reconstruction.

Purpose: Although microsurgical reconstruction of the foot has allowed us to reconstruct foot defects previously requiering amputation the selection of suitable flaps to cover large defects is small. The anterolateral thigh flap, first reported by Song ae al in 1984, can be raised as a large, thin, pliable flap with a consistant pedicle. Do to its many advantages it has been used for numerous clinical applications. In this paper the authors present their experience with the use of the ALT flap in patients with dorsal and plantar defects of the foot. Material and methods: During the past two years the authors have used the ALT perforator flap in eight patients with defects of the plantar and dorsal surfaces of the foot sustained in work or hobby related injuries while a single patient sustained injuries after stepping on an antipersonal mine. Results: The follow up period for this group of patients is from two years to one month. In the early postoperative period two revisions were performed for venous problems. All flaps survived. One flap had partial necrosis which was solved by split skin application to the remaining fascia. The contour of the foot was well preserved most patients could ambulate wearing tennis shoes within three months of the surgery. Conclusion: With the use of the anterolateral thigh flap we have gained a large thin flap which is able to cover large dorsal and plantar defects with good contour restoration and early return of ambulation in normal footwear. The thick and strong fascia lata can be used to stabilise the joints and arches of the foot weakend by destruction of the ligaments, tendons and small muscles of the foot. In addition the donor site, even when covered with a split skin graft, is functionaly and even cosmeticaly acceptable to the patients.

Ovisno o stanju ljudskog organizma i sili koja uzrokuje ozljedu, određeni broj ozljeda rezultira nastankom prijeloma. Kosti, zajedno sa mišićima, zglobovima i spojevima čine sustav pokretačkih organa kod kojeg uslijed djelovanja vanjske sile može doći do prekida kontinuiteta kosti. Ovisno o klasifikaciji loma planira se i liječenje. Moguće je liječenje konzervativnim ili operativnim putem. Moderna traumatologija ima određene ciljeve prilikom liječenja prijeloma, među njima su svakako ublažavanje boli koju bolesnik osjeća, omogućavanje što ranijeg razgibavanja kako bi se spriječio nastanak komplikacija te vračanje normalne funkcije na razinu one koja je bila prije nastanka ozljede. Operativno liječenje prijeloma koristi se kod svih bolesnika koji imaju komplicirani zatvoreni ili otvoreni prijelom te u slučajevima kada se želi smanjiti vrijeme potrebno za cijeljenje loma. Koštano cijeljenje, odnosno stvaranje kalusa, proces je koji se odvija sporo i ovisi o mnogim čimbenicima. Prijelomi podlaktice, s obzirom da podlakticu čine dvije kosti, mogu biti jednostavni ali i komplicirani. Prijelomi palčane i lakatne kosti u većini slučajeva događaju se na određenim dijelovima kosti pa postoje specifična mjesta prijeloma. Zdravstvena njega bolesnika s prijelomom podlaktice usmjerena je ka pružanju zdravstvene njege prijeoperativno te poslijeoperativno.

Hernije ili kile su izbočine peritoneuma kroz prirođeni ili stečeni otvor u kojima se trajno iliprolazno nalaze dijelovi trbušnih organa. Prirođene nastaju zbog anatomskih struktura koje sunezrele, dok stečene nastaju zbog toga što su mišići stjenke oslabljeni te zbog trajnog iliprolaznog povećanja intraabdominalnog tlaka. Trbušne hernije dijele se na vanjske i unutarnje.Vanjske hernije su: ingvinalna, femoralna, umbilikalna, epigastrična, poslijeoperacijska i nekirijetki oblici. Unutrašnje hernije mogu nastati hernijacijom crijevnih vijuga u trbušnoj šupljini,mogu nastati u kongenitelnim otvorima ili u patološki stečenima poslije operacijskog zahvata.Liječenje hernija u pravilu se provodi kirurškim zahvatom - hernioplastika. Princip operacijskogzahvata odnosi se na otvaranje hernijske vreće i reponiranje hernijskog sadržaja u trbušnušupljinu. Operativne zahvate možemo podijeliti na tenzijske, beztenzijske i laparoskopske.Tenzijski zahvati se rade navlačenjem okolnog tkiva na hernijski otvor nakon čega se stvaraožiljak koji sprječava povratak kile. Beztenzijske tehnike se izvode uz pomoć sintetičkogkirurškog materijala načinjenog u obliku mrežice. Mrežice su tako čvrste da odmah po ugradnjiomogućuju povratak normalnim aktivnostima uključujući i sport. Mrežice koristimo u obje vrstene tenzionih operacija kao i pri laparoskopskim operacijama hernije. Kirurški operativni zahvatje oblik liječenja, koji narušava psihičku i unutrašnju ravnotežu čovjeka. Svrha pripremebolesnika za operacijski zahvat je omogućiti najbolju moguću fizičku, psihološku, socijalnu iduhovnu spremnost za kirurški zahvat. Za taj cilj bore se svi članovi zdravstvenog tima.Zdravstvena njega bolesnika s hernijom, u predoperativnoj pripremi, usmjeren je na smanjivanjestraha, tjeskobe i zabrinutosti, otklanjanje i/ili smanjivanje tjelesnih simptoma, usvajanjepoželjnog ponašanja, prepoznavanju komplikacija. Poslijeoperacijska je zdravstvena njegabolesnika s operacijom hernije usmjerena na otklanjanje tjelesnih simptoma kao što su bol,mučnina, povraćanje. Sprečavanje i prepoznavanje komplikacija. U dogovoru s bolesnikom,medicinska sestra planira i provodi sestrinske intervencije.

Dojka (lat.mamma) je kožna parna žlijezda koja se nalazi kod oba spola, ali više je svojstvena za ženski rod. Nalazi se između parasternalne linije medijalno i srednje pazušne linije lateralno, a po visini se pruţa između drugog i šestog rebra. Povećanjem ženine životne dobi raste i rizik za karcinom dojke. Zloćudne novotvorine čine skupinu više od 100 bolesti čije je obilježje nekontrolirana dioba tumorski promijenjenih stanica. Promjenom se može zahvatiti okolno tkivo i često dolazi do nastanka metastaza. Metastaze se najčešće šire preko limfnog sustava i putem krvi, a zatim i u druge organe. Stopa smrtnosti od raka dojke u Hrvatskoj je među najvišima u Europi, stoga predstavlja značajan problem u stanovništvu. Najčešće mjesto u kojem se razvija karcinom je vanjski gornji kvadrant. Simptomi koji upućuju na karcinom dojke su pojava kvržice, promjene oblika dojke, upala, otok tkiva, koža je poput narančine kore, nabiranje i uvlačenje kože, zadebljanje kože oko bradavice,promjene bradavice poput uvlačenja i iscjedak iz bradavice pogotovo ako je krvav. Samopregled je najjednostavnija metoda s kojom možemo otkriti ove simptome i pravovremeno reagirati. Postoje rizični čimbenici koji utječu na razvoj karcinoma dojke. Čimbenici kao što su reproduktivna aktivnost, korištenje hormonske terapije, prehrana, alkohol i sam način života možemo promijeniti, ali dob i nasljeđe ne možemo. Stadij, vrsta i proširenost karcinoma određuje se TNM klasifikacijom , o tome ovisi sam način i ishod liječenja stoga je bitno rano otkrivanje karcinoma dojke. Vrste liječenja se dijele na: kirurško liječenje, kemoterapijsko, radioterapijsko i hormonsko. Klinički pregled, ultrazvučni pregled, rentgensko snimanje, kompjuteriziran tomografija, magnetska rezonancija i citopunkcija su dijagnostičke metode koja nam pomažu pri otkivanju karcinoma. U liječenju karcinoma dojke je bitan timski rad koji se sastoji od liječnika, radiologa, onkologa, psihologa,anesteziologa i medicinske sestre. Uloga medicinske sestre je velika. Medicinska sestra će pripremiti bolesnicu za operativni zahvat, pružit će joj podršku i razgovor, poučit će je o vježbama disanja i vježbama ruke na bolesnoj strani koje se provode nakon operativnog zahvata, provest će edukaciju i pacijentice i obitelji. Breast are skin glands and they are found in both sexes. As the body organ are more pronounced with females. The breast is placed between parasternal line medial and lateral middle axillary line and hight is provided between the second and sixth ribs. Increasing the woman's age increases the risk for breast cancer. Malignant neoplasms are a group of more than 100 diseases characterized by the uncontrolled division of tumor changed cells. The change can affect the surrounding tissue and often lead to the formation of metastases. Metastases are usually spread through the lymphatic system and through the blood, and then to other organs. The death rate from breast cancer in Croatia is among the highest in Europe, is therefore a significant problem in the population. The most common place where the cancer develops is the outer upper quadrant. Symptoms suggestive of breast cancer are: changing the shape of the breast, inflammation and edema of tissue. The skin is look like an orange peel, picking and retracting of the skin, thickening of the skin around the nipple. There are nipple changes such as feeding and discharging from the nipple, especially if it is bloody fluid. Self-examination is the simplest method with which we can detect these symptoms and react. There are risk factors that affect the development of breast cancer. Factors such as: reproductive activity, use of hormone therapy, nutrition, alcohol etc. The way of life we can change, but age and a genetics we can not. Stage, type and extent of cancer is determined by TNM classification. Classification depends on the method and outcome of treatment and that is the reason why it is important the early detection of breast cancer. The types of treatment are divided into: surgery, chemotherapy, radiotherapy and hormone therapy. The clinical examination methods that help in detecting cancer are: ultrasound, X-rays, computerized tomography, magnetic resonance imaging and cytological punction. In the treatment of breast cancer is most important teamwork consisting of a physician, radiologists, oncologists, psychologists, anesthetists and nurses. The nurse will prepare the patient for surgery, offer her support and discussion, teach her about breathing exercises and exercises of hands on the sick side carried out after surgery, and also organize education of patient and family.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije opeklina ili termalna trauma nastaje kada vruća tekućina, vrući predmet ili vatra uništi dio ili sve slojeve kože. Opekline su jedne od svakodnevnih uzroka koje s događaju u kući, na poslu ili bližoj okolini. One mogu biti manji zdravstveni problem ili po život opasni hitni slučajevi. S pravom se ubrajaju među javno zdravstvene probleme zbog toga što uzrokuju relativno visok broj smrtnih slučajeva. Dosta su česte i uzrokuju dugotrajno bolovanje, teške patnje unesrećenog i njegove okoline, osim toga u znatnom postotku izliječeni ostaju trajni invalidi. Potrebno je dobro poznavati anatomiju i patologiju kože da bi znali gdje je opeklina nastala i koliko je veliko oštećenje. Opekline se klasificiraju prema površini, prema dubini prodiranja u tkivo i prema težini kliničke slike. U opečenoj površini prema stupnju oštećenja tkiva mogu se razlikovati tri zone. Liječenje opeklina sastoji se u općoj i lokalnoj terapiji. Pored navedenih terapija u nekim literaturama se spominje i kirurško liječenje. S obzirom da kod opeklina uvijek postoji opasnost od lošeg zacjeljivanja potrebno je provoditi rehabilitaciju. Kod opečenog bolesnika mogu biti prisutne brojne komplikacije. Medicinska sestra ima bitnu ulogu u zdravstvenoj njezi bolesnika s opeklinama te je potrebno postaviti sestrinske dijagnoze kako bi što bolje i učinkovitije pomogli bolesniku u daljnjem oporavku. According to the definition by World Health Organization, a burn or a thermal trauma develops when a hot liquid, hot object or fire destroys a part of or all skin layers. Burns are one of everyday causes that occur in at home, at work or in the surroundings. They can be a minor health problem or death threatening emergencies. They are considered a public health problem with good reason for causing a relatively high number of deaths. They are quite common and cause long-term sick-leave, great agony of the injured and his environment. Furthermore, a considerable percentage of the healed remain permanently disabled. Good knowledge of skin anatomy and pathology is needed to determine the locality and damage extent. Burns are classified according to surface, depth of tissue affected and the clinical picture severity. Three zones can be differentiated in the burnt surface according to the degree of tissue damage. Treatment of burns consists of general and local therapy. Surgical treatment is also mentioned in some literature. Considering the danger of bad heal up of burns, it is necessary to conduct rehabilitation. Numerous complications can be present in a burnt patient. A nurse has an important role in the health care of a patient with burns. It is therefore necessary to make nursing diagnoses to help the patient recover better and more efficiently.

Prijelom kosti odnosno fraktura silom je izazvani prekid kosti, koji može nastati zbog izravnog i posrednog djelovanja sile. Traumatski prijelom nastaje djelovanjem mehaničke sile na zdravu kost. Može biti zatvoren gdje je očuvan integritet kože i otvoren, odnosno kompliciran, kada je integritet kože prekinut uz jače oštećenje mekih ćesti i veliku mogućnost nastanka infekcije. Prijelomi potkoljenice pripadaju najčešćim kostolomima i čine oko 15% svih prijeloma. Kliničkom slikom dominiraju bolnost potkoljenice, oteklina u predjelu prijeloma zbog krvarenja, te deformacija potkoljenice. Dijagnostika prijeloma kosti postavlja se klinički i rentgenološki. Postoje sigurni i vjerojatni klinički znaci koštanog prijeloma. U liječenju prijeloma potkoljenice vrijede sljedeća načela: okrajinu u što kraćem roku treba osposobiti za potpunu fiziološku funkciju uz najpoštedniji terapijski postupak. Postoje dvije vrste liječenja loma: 1) konzervativno liječenje, liječenje bez operacije, te 2) operacijsko liječenja loma. Uz ta dva osnovna načina liječenja kao zasebnu skupinu možemo izdvojiti i liječenje trajnom ekstenzijom, koja se po svojim obilježjima kao metoda liječenja nalazi u sredini (granici) između konzervativnog i operacijskog liječenja. Konzervativno liječenje temelji se na tri principa 3R koje je postavio Bohler.To su: 1) repozicija, 2) imobilizacija (retencija), te 3) vježbe (rehabilitacija) bolesnika. Osteosinteza je operacijski zahvat kojim se izvodi spajanje i učvršćivanje fragmenata kosti nakon loma pomoću implantata od specijalne vrste čelika ili legura radi postizanja trajnog položaja istih. Omogućuje cijeljenje prijeloma uspostavljanjem normalnih anatomskih odnosa te brzi povrat funkcije ozlijeđenog ekstremiteta. Preoperativna sestrinska priprema sastoji se od dva dijela: psihičke i fizičke pripreme. Osnovni je cilj pripreme smanjivanje intenziteta anksioznosti i edukacija o preoperativnoj pripremi te ishodu operativnog zahvata i mogućim komplikacijama. Fizička priprema počinje dan ili dva prije operacijskog zahvata. Cilj je postoperativne njege rano otkrivanje i sprječavanje nastanka mogućih poslijeoperacijskih komplikacija, opservacija te praćenje motorike i senzornih funkcija, kontrola vitalnih funkcija, laboratorijskih parametara te kontrola ravnoteže tjelesnih tekućina. Fizikalna terapija započinje prvog poslijeoperacijskog dana. Cilj je rehabilitacije da se pacijent što prije vrati u stanje u kakvome je bio prije kirurškog liječenja. Bone fracture (fracture) is interruption of the bone caused by force, which can be direct or indirect. Traumatical fracture occurs when a mechanical force affects a healthy bone. It can be closed bone fracture where integrity of the skin is preserved and open bone fracture or complicated where integrity of the skin is interrupted with more damage to the soft tissue and a strong possibility of infection. The tibia fractures are one of the most common bone fractures and take about 15% of all fractures. Clinical picture shows us pain, swelling in the area of the fracture due to bleeding and deformity of the lower leg. Diagnosis of fracture is set clinicaly and by an x-ray. There are certain and uncertain clinical signs of a bone fracture. In the treatment of lower leg fractures, the following principles should be followed: limb should be able to complete physiological function with suitable therapy as soon as possible. There are two ways in treating a fracture: 1) conservative treatment, treatment without surgery, and 2) surgical treatment of fracture. With these two basic ways of treating a fracture, there is also a treatment with permanent extension, which is, by its nature as a method of treatment, in the middle of the (border) between the conservative and surgical treatment. Conservative treatment is based on three principles (3R) set by Bohler. These are: 1) reposition, 2) immobilization (retention), and 3) exercise (rehabilitation). Osteosynthesis is a surgical procedure that merges and consolidates bone fragments after fracture, using implants of special types of steel or alloy (weakened titanium ) in order to achieve a permanent position of the bone. It enables healing of fractures by establishing normal anatomical relationships and rapid function return of the injured limb. Preoperative nursing preparation consists of two parts: mental and physical preparation. The main goal of psychological preparation is reducing the intensity of anxiety and education on preoperative preparation, the operating protocol and the outcome of the surgery and the possible complications. Physical preparation begins a day or two before surgery. The goal of the post-operative care is early detection and prevention of possible postoperative complications, observation and monitoring of motor skills and sensory function, control of vital functions, laboratory parameters and body fluid balance control. Physical therapy begins the first postoperative day. The purpose of the rehabilitation is to get the patient back in the condition in which he/she was before the surgical treatment.

Iako vrlo čest problem, koji uzrokuje mnoge poteškoće, hemoroidi nisu jedna od onih bolesti o kojima se puno priča. Mnogi ljudi pate u tišini, bilo od srama ili nevoljkosti za potraživanjem pomoći. Neliječeni simptomatski hemoroidi mogu postati više od neugodnosti te ozbiljno poremetiti aktivni životni stil i uzrokovati nepotrebnu patnju. U današnje vrijeme hemoroidalna bolest je sve veći problem kod velikog broja ljudi i slobodno se može reći da su pošast modernog doba. S hemoroidima se barem jednom u životu susreće od 50 do 85 posto ljudi. Češće zahvaćaju populaciju stariju od 45 godina, no to nije pravilo, s obzirom na to da danas sve više problema s hemoroidima imaju i mlađe osobe. Žene i muškarci jednako su skloni razvoju hemoroida, s tim da su posebno česti kod trudnica, ali ipak najčešće kao privremeni problem. [1] Mehanizam nastanka hemoroidalne bolesti povezuje se s insuficijencijom (oslabljenom funkcijom) ventilnog mehanizma unutar arterijo-venskog šanta. Naime, venski dio šanta ne može krv dopremljenu arterijama u potpunosti otpremiti dalje u venski dio krvotoka, što dovodi do povećanja čvora. S vremenom elastično-potporno i mišićno tkivo tako povećanog hemoroidalnog čvora slabi te se on postupno spušta prema vanjskom otvoru anusa. Fiziološka funkcija hemoroida slabi i javljaju se tipični simptomi bolest. [2] Liječenje hemoroida provodi se konzervativnim, nekirurškim i kirurškim metodama. Medicinska sestra ima vrlo važnu ulogu u zdravstvenoj skrbi oboljelih od hemoroidalne bolesti. Although a very common problem, which causes many problems, hemorrhoids are not one of those diseases that are a lot of stories. Many people suffer in silence, either from embarrassment or reluctance to claim assistance. Untreated symptomatic hemorrhoids can become more than inconvenience and seriously disrupt an active lifestyle and cause unnecessary suffering. Nowadays hemorrhoidal disease is a growing problem for many people and it can be said that the scourge of modern times. With hemorrhoids at least once in their lives meets 50-85 percent of the people. More often affect the population older than 45 years, but this is not the rule, in view of the fact that today more and more problems with hemorrhoids have younger people. Women and men are equally prone to developing hemorrhoids, but they are especially common in pregnant women, but usually as a temporary problem. [1] Mechanism of hemorrhoidal disease is associated with failure (impaired function) of the valve mechanism within the artery-venous shunt. The venous part of the shunt can not blood carried by the arteries completely ship still in the venous part of the bloodstream, leading to an increase in node. Over time, the elastic-supporting and muscle tissue also increased hemoroidal node weak, and he gradually descends toward the external opening of the anus. The physiological function of hemorrhoids weak and there are typical symptoms of the disease. [2] The treatment of hemorrhoids is conducted conservative, non-surgical and surgical methods. The nurse has a very important role in the health care of patients with hemorrhoid disease.

Razvoj želučanog karcinoma zasigurno je kompleksan i još nedovoljno poznat proces. [1] U posljednjih dvadeset godina nije bilo značajnih pomaka u liječenju i preživljavanju oboljelih od raka želuca. Razlog tome treba tražiti u činjenici da je ovaj tumor osjetljiv na mali broj citostatika i da u posljednjih dva desetljeća nisu otkriveni novi lijekovi koji bi se pokazali djelotvorni kod ovog zloćudnog tumora. Drugi razlog je taj što se nije značajno napredovalo niti u dijagnosticiranju ove bolesti u početnom stadiju, tako da se u najvećem broju slučajeva rak želuca otkrije u uznapredovaloj fazi što bitno umanjuje šanse za izlječenje. [2] Rak želuca je najčešći maligni tumor probavnih organa. Javlja se u svakoj životnoj dobi, ali osobito između 50. i 70. godine života i to češće u muškaraca nego u žena (3:1). [3] Također želučani karcinom spada među najčešće maligne bolesti u svijetu i drugi je na svjetskoj ljestvici uzroka smrti od malignih bolesti, premda mu incidencija u razvijenim zemljama s vremenom pada. U patogenezi želučanog raka važnu ulogu imaju i genetski čimbenici i čimbenici iz okoliša. Kronična infekcija Helicobacterom pylori glavni je pokretač pretkarcinoznog procesa. U karcinogenezi važnu ulogu imaju i dijeta bogata nitratima, a siromašne antioksidansima. Još nije točno kojim mehanizmom (-ima) infekcija potiče nastajanje želučanog karcinoma. Radi se o dugom latentnom vremenu. U tom periodu prepoznat je niz preteča, predmalignih, lezija želučane sluznice (kronični atrofični gastritis, intenstinalna metaplazija, želučana displazija) koje stvaraju pretkarcinomsku kaskadu. Postoji više klasifikacijskih sustava za rak želuca, a najčešća je TNM-klasifikacija o kojoj ovisi izbor terapije te prognoza bolesti. U operabilnih, uznapredovalih karcinoma prva metoda izbora je kirurški zahvat. [4]

Rak dojke je najčešća maligna bolest kod žena, a vrlo rijetko mogu oboljeti i muškarci. Rak dojke manifestira se pojavom nove tvorbe. Tumorske stanice se mogu odvojiti od tumora u dojci te putem krvi ili limfe dospjeti do udaljenih dijelova tijela. Tamo počinju daljnji rast i razmnožavanje te stvaraju novi tumor. Najčešća mjesta metastaza raka dojke su jetra, pluća, kosti, mozak te limfni čvorovi. Skoro polovica žena koje obole od raka dojke razviju metastatsku bolest. Oko trećinu svih malignih tumora kod žena čini upravo rak dojke. Rak dojke je multifaktorska bolest koja ovisi o vanjskim i unutarnjim čimbenicima. Vanjski čimbenici kao što su prehrana, navike i stil života osobe, ionizirajuće zračenje. Reproduktivna aktivnost, obiteljska sklonost i dob kao unutarnji čimbenici. Dijagnostika raka dojke sastoji se od samopregleda dojke i provođenjem redovitih dijagnostičkih metoda. Samopregledom se potiče liječenje i preživljavanje ovisi o stadiju bolesti pri otkivanju karcinoma dojke. Pojavnost raka dojke raste, dok je smrtnost konstantna što nam govori na povećanje uspješnosti u liječenju. Stoga je vrlo važno rano otkrivanje raka dojke kako bi se spriječilo te poboljšalo liječenje i ozdravljenje.

Zloćudne (maligne) novotvorine (rak) skupina je bolesti koje uzrokuju znakove ili simptome koji ovise o tome gdje se rak nalazi, koja je veličina raka i koliko utječe na tkiva ili organe. Oko 25% svih zloćudnih bolesti obuhvaćaju tumori probavnog sustava. Infekcija Helicobacter pylori povećava rizik distalnog [1], difuznog i intestinalnog tipa te je odgovorna za oko 60 – 80 % karcinoma tih tipova. U ranoj fazi bolesti dijagnozu je teško postaviti, simptomi su netipični, fizikalni nalaz je uredan. Potrebno je obraditi sve osobe starije od 40 godina sa nerazjašnjenim tegobama u gornjem dijelu abdomena koji traju dulje od 20 dana te ih je potrebno uputiti na gastroskopiju. Operiranih bolesnika preživljavanje nakon 5 godina iznosi oko 15 – 20%. Liječiti se može resekcijom, kemoterapijom, radioterapijom ili kombinacijom navedenoga što ovisi o stanju bolesnika i stadiju bolesti. Kod svih radikalnih operacija potrebna je kemo - radioterapija kod II stadija te kod bolesnika sa pozitivnim resekcijskom rubovima. Prognoza bolesti je loša jer samo 15-25% bolesnika preživi 5 godina, te je u trenutku postavljanja dijagnoze (dg) bolest je inoperabilna. Oboljele osobe život se mijenja tako zahtijevajući brojne prilagodbe od same spoznaje da boluje od maligne bolesti, potrebi liječenja i postupke vezane za samo liječenje te oporavak što rezultira nevjerica, šok, strah od moguće boli, patnji pa i smrti. Uloga medicinske sestre je veoma važna i velika u zaštiti i ranom otkrivanju malignih oboljenja. Potrebno je preko raznih savjetodavnih i edukativnih aktivnosti podići razinu volje, zdravstvene svijesti i znanje o čimbenicima rizika nastanka malignih oboljenja, usvajanje zdravih stilova života, redovita samokontrola zdravlja [2]. Malignant neoplasms are a group of diseases that cause signs and symptomps depending on location, size of the cancer and how it affects the tissues and organs. About 25% of all malignant diseases are tumors oft he digestive system. Helicobacter pylori infection increases the risk of distal, diffuse and intestinal type of malignancy and is responsible for 60 – 80 % of all cases. In early phase, diagnosis is difficult to make, symptoms are nonspecific and physical status is normal. It is necessary to examine all the patients older than 40 years with unexplained symptoms in the upper abdomen lasting longer than 20 days, and they should be directed to gastroscopy. 5 year surviving percentage for patients who undervent surgical procedure is 15 – 20%. Treatment is possible with surgical resection, chemotherapy, radiotherapy or a combination, depending on the condition of the patient and stage of the disease. After every radical surgery, in second stage of the disease and in patients with positive resection margins, chemo – radiotherapy is required. Prognosis is poor because only 15 – 25% of patients survive 5 years and at the time of diagnosis, disease is inoperable. At the time of diagnosis, person's life is changing and requires a number of adjustments. The fact that patient is suffering from malignant diseases, need for medical treatment, procedures related to the treatment and recovery result with disbelief, shock, fear of possible pain and even death. Roll oft he medical nurse is very important in prevention and early diagnosis of malignant neoplasms. It is necessary to raise the level of motivation, health awareness and knowledge about the risk factors through different educational and advisory activities, stimulation of adopting healthy lifestyle and regular medical selfcontrol. Key