Search

Introduction: Since its beginning, the COVID-19 pandemic impacts numerous aspects of our everyday lives, including diet. Despite the aforementioned, little is known about the impact of the pandemic on the motives that determine our food choices, especially in regard to COVID-19 infection and vaccination status. Therefore, the aim of the present study was to examine the differences in the food choice motives before and during the COVID-19 pandemic depending on COVID-19 infection and vaccination status in a sample of Croatian adults. Materials and Methods: The present cross-sectional study was conducted from 16 June 2021 until 30 June 2021 using an anonymous online questionnaire designed in Google Forms®. Changes in health and non-health food choice motives before and during the COVID-19 pandemic were evaluated using a validated 36-items (9 factors) Western Balkan Countries version of the Steptoe et al.’s Food Choice Questionnaire. Results: The final sample consisted of 890 women and 339 men from Croatia, aged ≥ 18 years. At the time of the data collection, 228 women (25.6%) and 114 men (33.6%) reported having been infected with SARS-CoV-2, while 445 women (50.0%) and 187 men (55.2%) were vaccinated. One-way analysis of variance revealed that mood, convenience and familiarity were significantly more important to men who have reported being infected with SARS- CoV-2, when compared to those not being infected, both before (p = 0.014, p = 0.008, p = 0.009, respectively) and during the COVID-19 pandemic (p = 0.021, p = 0.003, p = 0.013, respectively). Of the nine factors, only price was significantly more important to unvaccinated men, when compared to vaccinated ones, also both before (p = 0.001) and during the COVID-19 pandemic (p = 0.003). No statistically significant differences in food choice motives were found in women depending neither on infection or vaccination status. Conclusion and Implication: According to the results of the present study, statistically significant differences in the importance of certain food choice motives were observed in regard to COVID-19 infection and vaccination status. Knowledge related to non-intentional change of these motives could have practical implications in dealing with future similar pandemics. Keywords: COVID-19, food choice motives, Food Choice Questionnaire, Croatia Acknowledgments: This cross-sectional study formed part of an international project entitled “The impact of COVID-19 pandemic on the determinants of food choice in the adult population of Croatia and Belgium (CFC CRO-BE)” conducted by the Centre for Applied Bioanthropology of the Institute for Anthropological Research, Zagreb, Croatia in cooperation with the Psychiatric Hospital Ugljan, Ugljan, Croatia and the Institute of Tropical Medicine, Antwerp, Belgium.

Adequate dietary habits are believed to have a substantial positive influence on both the prevention and treatment of COVID-19 infection. The aim of the present study will be to examine the differences in food choice determinants before and during COVID-19 pandemic in the adult population of Croatia and Belgium. It is planned for the research to involve ≥ 1, 000 participants of both genders aged 18 years and older from Croatia, and the same target of participants from Belgium. A self-administered online questionnaire, distributed via e-mail and social media networks, will be used to assess all the necessary data from the study participants. The questionnaire consists of three parts (15 questions about participants’ general characteristics, 36 questions about food choice determinants before COVID-19 pandemic, and 36 questions about food choice determinants during COVID-19 pandemic). All participants will have to provide an informed consent before completing the questionnaire. The results are expected to show significant changes in food choice determinants during COVID-19 pandemic, when compared to the period before the pandemic, indicating the amelioration in the overall dietary habits of both the Croatian and Belgian adults during these challenging times.

Točnost prognoze budućeg razvoja, kao jednog od najvažnijih ciljeva psihodijagnostičke procjene djece, u značajnoj mjeri ovisi o stabilnosti rezultata ljestvica psihomotoričkog razvoja tijekom vremena. Razvojni test Čuturić je u Republici Hrvatskoj najčešće primjenjivani instrument za procjenu psihomotoričkog razvoja djece, no nema istraživanja koja bi se bavila stabilnošću rezultata na ovom testu u kliničkim uzorcima djece. Zbog toga je cilj ovoga istraživanja bio ispitati stabilnost rezultata na Razvojnom testu Čuturić kod djece upućene na psihodijagnostičku procjenu u dobi od 22 mjeseca do 8 godina. Razlozi upućivanja bili su heterogeni, a u uzorku su djeca sa i bez poremećaja govora, s neurorizičnim čimbenicima i bez njih. U istraživanje je uključeno 193 djece (134 dječaka i 59 djevojčica) s kojima su obavljene dvije procjene Razvojnim testom Čuturić, uz interval između procjena od 1 do 68 mjeseci. Rezultati istraživanja pokazali su statistički značajne korelacije između rezultata prve i druge procjene a postoci objašnjene varijance rezultata druge procjene na osnovi rezultata prve procjene su u rasponu od 32% u uzorku djece s poremećajima govornog izražavanja/kašnjenja u razvoju govora do 73% u uzorku djevojčica. Regresijska analiza pokazala je da je rezultat prve procjene jedini značajan prediktor rezultata druge procjene, a dob u vrijeme prve i druge procjene, interval između procjena, spol, govorni status, neurorizični čimbenici i uputna dijagnoza nisu značajno doprinosili predikciji. Unatoč statistički visoko značajnoj povezanosti rezultata prve i druge procjene, gotovo trećina djece (31, 6%) postizali su rezultate dviju procjena, koji su se razlikovali za 15 ili više jedinica, neovisno o njihovoj dijagnozi, govornom statusu ili neuroriziku. Ovi rezultati upozoravaju na rizik da se na osnovi rezultata Razvojnog testa Čuturić precijeni ili potcijeni sposobnosti djeteta. Unatoč tome što ovaj test može biti dobar pokazatelj trenutnih psihomotoričkih sposobnosti djeteta, za izvođenje prognoze budućeg razvoja, preporučljivo je koristiti preciznije mjere pažnje, govorno-jezičnih sposobnosti, intelektualnih i izvršnih funkcija, te uzeti u obzir različite biološke i psihosocijalne čimbenike koji mogu mijenjati smjer razvoja.

Metabolic syndrome is a complex clinical entity that requires multiple treatment approaches. Numerous studies have shown that schizophrenic patients have inadequate dietary habits, which is a risk factor for metabolic syndrome development. This study aimed to evaluate the compliance of hospitalized schizophrenic patients to a 3-month nutrition intervention program for the treatment of metabolic syndrome. The study sample consisted of 67 hospitalized schizophrenic patients with metabolic syndrome (aged 18 - 67), randomly allocated to the intervention group (Dietary approaches to stop hypertension - DASH diet with reduced calorie intake by 400 kcal/day, when compared to standard hospital diet, together with four nutrition lectures aimed to improve dietary habits ; n = 33) or the control group (regular hospital diet that provided 2, 200 - 2, 400 kcal/day, together with the same nutrition educational program as for the intervention group ; n = 34). During the intervention, dietary intake (food provided by the hospital and individually purchased) was assessed using three 24-hour dietary recalls. The computer software Program Prehrane 5.0 was used for the calculation of energy and nutrient intakes. Data analysis was performed using the statistical software Statistica v. 6.1. The data were analyzed using descriptive statistics. Difference in means was tested using t test. Energy intake, together with the intake of total fat, saturated fatty acids, and sodium (all p < 0.001) was significantly higher, while the intake of fibre (p=0.010) was significantly lower in the intervention group, when compared to the prescribed DASH diet. Similarly, in the control group, the intake of energy, total fat, and saturated fatty acids (all p < 0.001) was significantly higher, and the intake of fiber (p = 0.037), iron (p = 0.022), and folic acid (p = 0.014) was significantly lower, when compared to the standard hospital diet. When comparing the two groups, the intervention group had significantly lower intake of energy, total fat, saturated fatty acids, trans fatty acids, cholesterol, and sodium (all p < 0.001), with significantly higher intake of fiber, potassium, magnesium (all p < 0.001), and many other micronutrients. The results have revealed certain irregularities in complying with the respective intervention program and elucidated a need for further studies that would focus on identifying and correcting factors which lead to nonadherence.

Cereal products are important components of human nutrition. Whole grains and refined cereals have different structure and physiological effects. Inadequate dietary habits, as a characteristic of schizophrenic patients, may affect life expectancy and disease complications. This study is aimed at assessing the cereal products consumption frequency and at determining its association with anthropometric and biochemical parameters of hospitalized schizophrenic patients. The intake of selected cereal products (wheat/mixed-wheat bread, rye/whole-wheat bread, pastries, breakfast cereals, pasta, rice) was assessed in 259 subjects (aged ≥ 18 years) using the nutrition section of Dlugosch & Krieger’s General Health Behaviour Questionnaire. Body weight and height, waist and hip circumferences, and % body fat were measured. Lipid profile and blood glucose were determined from blood samples. Daily consumption of wheat/mixed-wheat bread was reported by 208 participants (80.3%), whereas only six participants (2.3%) consumed rye/whole-wheat bread equally often. Pastries were eaten few times a week by 87 participants (33.6%). Rye/whole-wheat bread was consumed less frequently among the participants with triglycerides (p=0.014), total cholesterol (p=0.006), and low-density lipoprotein cholesterol (p=0.003) in the normal range, while rice was consumed more frequently among those with glucose (p=0.041) and total cholesterol (p=0.021) in the normal range. No association was found between other selected cereal products and observed anthropometric and biochemical parameters. The results indicated that there is no major impact of cereal products, as an isolated food group, on the observed anthropometric and biochemical parameters.

U novije vrijeme metabolički sindrom (MetS) sve je češći zdravstveni problem te je stoga u fokusu znanstvenih istraživanja. Niz različitih čimbenika utječe na njegovu pojavnost pa stvarna prevalencija, kao i razlog veće učestalosti među osobama oboljelima od shizofrenije, u odnosu na opću populaciju, još nisu u potpunosti utvrđeni. Saznanja o razlikama u prehrambenim navikama osoba oboljelih od shizofrenije s i bez MetS-a su ograničena, iako se loše prehrambene navike mogu smatrati jednim od glavnih uzročnika MetS-a. Cilj ovog istraživanja bio je odrediti prevalenciju MetS-a među hospitaliziranim osobama oboljelima od shizofrenije, provjeriti postoje li razlike u prehrambenim navikama ovisno o prisutnosti MetS-a te utvrditi korelacije između prehrambenih navika i komponenti MetS-a. Presječnim istraživanjem obuhvaćeno je 259 hospitaliziranih osoba oboljelih od shizofrenije, dobi 18-67 godina. Istraživanje je provedeno prikupljanjem relevantnih podataka putem modificiranog Dlugosch & Krieger Upitnika o općem zdravstvenom ponašanju te antropometrijskih mjerenja, analize uzoraka krvi, mjerenja krvnog tlaka i određivanja udjela masnog tkiva. Za određivanje prisutnosti MetS-a korišten je Joint Interim Statement dijagnostički kriterij. Dobiveni rezultati analizirani su metodama deskriptivne i inferencijalne statistike. Povezanost između prehrambenih navika i komponenti MetS-a ispitivala se korištenjem Spearmanovog koeficijenta korelacije. Ukupna prevalencija MetS-a bila je 47, 9%. Nisu utvrđene statistički značajne razlike između ispitanika s i bez MetS-a u pogledu ispitivanih socio-demografskih karakteristika i načina života. U pogledu prehrambenih navika, svakodnevni unos bijelog kruha zabilježen je u 80, 3% ispitanika, a negaziranih bezalkoholnih napitaka u njih 42, 8%. S druge strane, svega je 11, 6% ispitanika svakodnevno unosilo voće, 32, 0% povrće i 2, 3% kruh od cjelovitog zrna. Ribu je rijetko konzumiralo 81, 1% ispitanika, a njih čak 76, 1% navelo je da nikada ne konzumira orašaste plodove. Prehrambene navike ispitanika s i bez MetS-a nisu se značajno razlikovale, dok je učestalost unosa određenih namirnica značajno korelirala s pojedinim komponentama MetS-a u obje ispitivane skupine. U ispitanika s MetS-om utvrđena je značajna pozitivna korelacija između unosa niskomasnog mlijeka i mliječnih proizvoda i HDL-kolesterola (r=0, 227 ; p=0, 035), crvenog mesa i sistoličkog krvnog tlaka (r=0, 193 ; p=0, 045), crvenog mesa i dijastoličkog krvnog tlaka (r=0, 188 ; p=0, 042) te polutvrdih sireva i opsega struka (r=0, 196 ; p=0, 029). Značajna pozitivna korelacija utvrđena je i između unosa grickalica i opsega struka (r=0, 173 ; p=0, 025) te slatkiša i triglicerida (r=0, 180 ; p=0, 015) u ispitanika bez MetS-a, dok je u istoj skupini unos kolača (r=-0, 252 ; p=0, 016), suhomesnatih proizvoda (r=-0, 188 ; p=0, 022) i tople čokolade/kakaa (r=-0, 270 ; p=0, 006) negativno korelirao s HDL- kolesterolom. Dobiveni rezultati ukazuju na potrebu ranog prepoznavanja osoba s povećanim rizikom za razvoj MetS-a te na važnost adekvatne nutritivne skrbi tijekom bolničkog liječenja osoba oboljelih od shizofrenije, a sve s ciljem smanjenja učestalosti MetS-a, poboljšanja prehrambenih navika, kao i poboljšanja ukupne kvalitete života. Potrebne su daljnje prospektivne studije kako bi se razjasnila veza između shizofrenije, prehrambenih navika i MetS-a.

Zadarska regija poznata je u povijesti naše države po tome da je 1396. osnovano prvo sveučilište u našoj zemlji. 1806. također u Zadru sa radom je započeo i prvi medicinski Fakultet na ovim područjima. Nastavljajući vizionarsku tradiciju, te osjećajući bilo sadašnjeg trenutka i potreba unutar struke, društva i lokalne zajednice, rješenjem Upravnog vijeća, Psihijatrijske bolnice Ugljan od 02.lipnja 2014 godine dotadašnji Odjel Psihogerijatrije preimenovan je u Odjel za demencije, psihijatriju starije životne dobi i palijativnu skrb duševnih bolesnika. Ovom odlukom naša Ustanova formira prvi Odjel palijativnog tipa u Zadarskoj županiji, Dalmaciji te prvi palijativni odjel za skrb duševnih bolesnika u Republici Hrvatskoj. U svom četverogodišnjem postojanju, Odjel, ali i Ustanova bili su generator lokalnog razvoja palijativne skrbi. To podrazumijeva da je donesena Mreža javne zdravstvene službe Zadarske županije. Paralelno je tekao i rad na osnivanju Volonterskog centra te edukacija zdravstvenih djelatnika i djelatnika socijalne skrbi o specifičnostima palijativne skrbi priobalja, zaleđa i otoka Dalmacije. U dogovoru s HLK i društvom za palijativnu medicinu te Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu održana je prvi simpozij o specifičnostima palijativne skrbi na specifičnom području dalmatinske obale, sa osvrtom na otoke. Integrirani zadarski model palijativne skrbi stavljen je kao prioritetni zadak na županijskoj razini. Taj model uključio je sve participante u pružanju palijativne skrbi: Zadarsku županiju, Dom zdravlja zadarske županije, Opću bolnicu Zadar, Psihijatrijsku bolnicu Ugljan, Zadarsko sveučilište, Zavod za javno zdravstvo zadarske županije, Nadbiskupiju zadarsku, Volonterski centar. Sve u cilju da pacijenti i obitelji pacijenta kod kojih su utvrđene potrebe za palijativnom skrbi mogu na kvalitetniji način organizirati skrb za članove obitelji kojima je potrebna palijativna skrb. Cilj ovog rada je pokazati utjecaj jedne zdravstvene Ustanove i jednog Odjela kao generatora promjene u percepciji i organizaciji palijativne skrbi na lokalnoj, ali i nacionalnoj razini.

S obzirom na dosadašnje spoznaje o dobnim i spolnim razlikama u depresivnosti te povezanosti određenih psihopatoloških pojava i stilova roditeljskog odgoja, cilj ovog rada bio je ispitati postoje li razlike u rezultatima postignutim na skalama depresivnosti kod adolescenata i skalama percepcije obiteljskih odnosa s obzirom na dob i spol ispitanika, te utvrditi povezanost navedenih varijabli. Ispitivanje je provedeno na uzorku od 502 ispitanika, učenika sedmog i osmog razreda osnovne škole te prvih, drugih, trećih i četvrtih razreda srednje škole u dobi 12-18 godina. U ispitivanju je korištena Skala depresivnosti za djecu i adolescente “SDD” (Vulić-Prtorić, 2003) i Skala percepcije obiteljskih odnosa (Macuka, 2004). Rezultati istraživanja upućuju na postojanje spolnih razlika u iskazanim simptomima depresivnosti. Djevojke postižu značajno više vrijednosti od dječaka, što upućuje na višu razinu depresivnosti kod djevojaka. Na Skali percepcije obiteljskih odnosa dobivena je značajna razlika između djevojaka i mladića i to na dimenziji kontrola u situaciji kada je procjenjivan odnos s ocem. Viši rezultati su dobiveni kod dječaka pa se može zaključiti da se kontrola od strane očeva više odražava na odgojne postupke prema dječacima. Provjera povezanosti među ispitivanim varijablama upućuje na značajnu povezanost između depresivnosti i percepcije obiteljskih odnosa - za obje dimenzije (emocionalnost i kontrola) i to prilikom procjene odgojnih postupaka i majke i oca. Povezanosti između depresivnosti i dimenzije kontrola su pozitivne, a po-vezanosti između depresivnosti i dimenzije emocionalnosti su negativnog predznaka.

Saznanje o dijagnozi i skrb za osobu oboljelu od demencije predstavlja stalan izvor stresa za članove obitelji i nameće potrebu promjene do tada ustaljenih obiteljskih pravila, funkcija, uloga, strukture, načina komuniciranja i načina suočavanja s problemima Članovi obitelji koji skrbe o pacijentu oboljelome od demencije često se nazivaju „nevidljivim drugim pacijentima". Oni su ključni za kvalitetu života oboljelog pacijenta o kojemu skrbe. Iako skrb za drugu osobu može imati neke pozitivne učenike na osobu koja ju provodi, kontinuirani pojačani psihofizički napor i zahtjevi za prilagodbom, nepredvidivost ponašanja osobe oboljele od demencije i nužnost promjene životnog stila mogu imati niz negativnih učinaka i voditi razvoju somatskih i/ili psihijatrijskih simptoma u skrbnika, naročito, ako izostaje socijalna podrška. Sveobuhvatna skrb o dementnom pacijentu uključuje izgradnju suradničkog odnosa između članova stručnog tima, prvenstveno stručnjaka u području mentalnog zdravlja (psihijatar, klinički psiholog) i članova obitelji koje skrbe o pacijentu, suradnju s udrugama oboljelih, referalnim centrima za demenciju uz provođenje psihosocijalnih intervencija, među kojima bi značajno mjesto trebala zauzimati pomoć članovima obitelji u razumijevanju samog poremećaja i u lakšem nošenju sa stresom. Čini se da je kod nas uloga psihologa zanemarena i uglavnom sporadična već i u fazi dijagnostike demencija, sastavni dio koje bi trebala biti i neuropsihologijska procjena, a pogotovo u dijelu koji se tiče psihosocijalnih intervencija s članovima obitelji. S obzirom na produženi životni vijek i sve veći broj osoba oboljelih od demencija ovo područje rada otvoreno je za aktivnije uključivanje psihologa kao članova multidisciplinarnog tima u sveobuhvatnoj skrbi o osobi s demencijom i članovima njezine obitelji.

Procjena i utvrđivanje problema ovisnosti kod mladih važno je za razumijevanje faktora uključenih u sam problem, kao i za primjenu odgovarajućeg terapijskog tretmana. Za korisnike sredstava ovisnosti karakteristični su obrazovni problemi koji dolaze do izražaja u negativnim stavovima prema školi i nastavnicima, a posebice izbjegavanjem škole i školskih obveza, što se javlja kao posebno jasan indikator problema (Bezinović, 1999). Cilj ovog istraživanja bio je ispitati razlikuju li se adolescenti i adolescentice u učestalosti korištenja opojnih sredstava ovisnosti, sklonosti i uviđanju postojanja problema s alkoholom i drogama s obzirom na razred i školu koju pohađaju. U ispitivanju je sudjelovalo 1499 učenika različitih srednjih škola Zadarske županije (trogodišnje strukovne škole, četverogodišnje strukovne škole, gimnazije). U ispitivanju je primijenjen anonimni upitnik koji sadržava pitanja o spolu, dobi, školi i razredu koji učenik pohađa. Uz to su korištene i dodatne ljestvice: Adolescentni školski problemi (A-sch), Ljestvica sklonosti problemima s alkoholom i drogama (PRO), Ljestvica uviđanja postojanja problema s alkoholom/drogom (ACK) te Anketa o uporabi sredstava ovisnosti. Dobiveni rezultati pokazuju da adolescenti najčešće konzumiraju cigarete i alkohol, potom marihuanu, a najmanje ostale droge. Utvrđena je statistički značajna razlika između adolescenata i adolescentica u priznavanju prisutnosti školskih problema i priznavanju postojanja problema s alkoholom i drogama. Adolescenti češće navode postojanje školskih problema i problema s alkoholom i drogama. Također je dobivena statistički značajna razlika u priznavanju školskih problema, sklonosti i priznavanju postojanja problema s alkoholom i drogama s obzirom na razred i školu koju učenici pohađaju.

Emocionalna inteligencija je pojam koji se pojavio početkom devedesetih godina prošlog milenija, a planetarnu popularnost je postigao nakon izlaska Golemanove knjige pod istim imenom, koja je dvije godine bila bestseler diljem Svijeta. Kao i uvijek, ispostavilo se da je ta popularnost puno više štetila, nego li koristila samom konstruktu. Ipak, konstrukt je preživio i te izazove, pa je euforija prošla i u novi milenij se ušlo smirenij i u znaku temeljnih istraživanja o strukturi i mjestu EI u konstruktu inteligencije. Cilj okruglog stola je prezentirati dosadašnje spoznaje o važnosti razvoja emocionalnih kompetencija u raznim domenama, s posebnim naglaskom na obiteljsko okruženje. Uz navođenje rezultata iz literature, stručnjaci iz različitih područja govorit će o svojim znanstvenim istraživanjima i svojim iskustvima u radu. Osim toga, bit će govora i o programu razvoja emocionalnih i socijalnih vještina i kompetencija koji je osmišljen na Yale Sveučilištu, a adaptiran je i preliminarno provjeren kod nas.

Istraživanjem se pokušala utvrditi relacija različitih aspekata anksioznosti sa samopoštovanjem i školskim uspjehom u različitim dobnim skupinama. Provedeno je na 240 učenika osnovnih i srednjih škola, a korištena je skala anksioznosti AFS i Coopersmithov upitnik samopoštovanja. Prema dobivenim rezultatima, u odnosima između anksioznosti, samopoštovanja i školskog uspjeha s godinama školovanja dolazi do promjena. Dok se na razini opće anksioznosti i samopoštovanja učenici različitih dobnih skupina ne razlikuju, na subskalama ispitne anksioznosti i socijalne poželjnosti stariji učenici postižu značajno niže rezultete. Evidentirano je i smanjivanje povezanosti između ispitne i opće anksioznosti, samopoštovanja i školskog uspjeha te između anksioznosti i školskog uspjeha, s povećanjem godina školovanja. Takvi rezultati sugeriraju da kod starijih učenika faktori koju nisu u vezi sa školskim situacijama postaju značajniji za samopoštovanje, što je u skladu s njihovom sve većom potrebom za nezavisnošću i samopotvrđivanjem u izvanškolskim aktivnostima.

Depresija predstavlja ozbiljan problem psihičkog zdravlja starijih osoba i jedan je od najčešćih psihičkih poremećaja te dobne skupine. Rezultati provedenog istraživanja pokazuju da se depresija kod starijih osoba javlja u 20.25% slučajeva, dok udio kliničke depresije iznosi 18.52%. Najmanja učestalost pojavljivanja depresije je kod prosvjetnih radnika.

Na skupini razvojačenih branitelja te branitelja koji su i danas, nakon rata, pripadnici djelatnog sastava HV-a, a kojima je postavljena dijagnoza PTSP-a, primijenjen je upitnik MMPI-2, kao i niz ljestvica koje mjere ovisnost o alkoholu. Cilj istraživanja bio je utvrditi u kojem omjeru su povezane dvije dijagnoze i to PTSP i alkoholizam. Ovim istraživanjem je utvrđeno da je kod najvećeg broja ispitanika povećana potrošnja alkoholnih pića te razvoj ovisnosti nastao za vrijeme rata, odnosno paralelno s PTSP-em, kao i nakon rata, a kao oblik samoliječenja. Kod statistički značajno manjeg broja ispitanika nalazimo da se alkoholna ovisnost bilježi prije rata, a da se pijenje kroz rat samo nastavilo.

The study was conducted on the sample of 34 patients with a diagnosis of paranoid schizophrenia. The aim of this study was to examine the influence of the painting therapy in changing the clinical status of the patients. Repeated measurement point to the reduction of the intensity of psychopathological symptomatology.

Provedenim istraživanjem nastojalo se utvrditi postoje li razlike u načinima suočavanja sa stresom kod djece u čijim je obiteljima prisutan problem alkoholizma kod roditelja i ostale djece koja nemaju takvih problema u obitelji. Dobiveni rezultati ukazuju na činjenicu da djeca u čijim je obiteljima prisutan alkoholizam česšće koriste strategije suočavanja koje procjenjuju kao manje efikasne, dok ostala djeca češće koriste efikasnije strategije suočavanja sa stresom.

Provedenim ispitivanjem nastojalo se dobiti uvid u učestalost pojavljivanja psihosomatskih smetnji na uzorku ljudi s prognaničkim i povratničkim statusom. Ispitivanje je provedeno u 2 navrata (1993. i 1996.), na istim ispitanicima. Dobiveni rezultati ukazuju na činjenicu da se kod prognanika značajno češće javljaju psihosomatske smetnje nego kod povratnika. Progonstvo ograničava izbor strategija suočavanja sa stresom na one koje su usmjerene na emocije, dok su povratnici više usmjereni na problem te imaju veći osjećaj kontrole, a posljedično i manje psihosomatskih smetnji.

Stigma povezana sa psihičkim poremećajima jedna je od mnogih prepreka kvalitetnoj skrbi za psihičko zdravlje, liječenju somatskih poremećaja te boljoj kvaliteti života oboljelih. Stigmatizacija je jedan od najvećih problema s kojim se osoba mora boriti. Kada neka osoba oboli, ne samo da se treba nositi sa svojom bolešću, već i nizom drugih problema jer je to ozbiljan problem te predstavlja veliku prepreku u rehabilitaciji i reintegraciji bolesnika. Stigma vodi prema smanjenom životnom zadovoljstvu i samopoštovanju kao i ovisnostima, depresiji i suicidalnosti. Kvalitetan terapijski odnos u smislu edukacije trebao bi se provoditi na svim odjelima, a ne samo na psihijatrijskom odjelu jer takav pristup pacijentu olakšava pravilno liječenje, a samim tim omogućuje sigurnost pacijenta. Cilj ovog rada je prikazati kako se osobe s psihičkim poremećajima nose sa stigmom u svojoj okolini te kako se medicinske sestre/tehničari odnose prema pacijentima s psihičkim poremećajem kako bi se planirala edukacija prihvaćanja bolesnika s psihičkim poremećajem kao ravnopravnih osoba s njihovim pravima. Uz opterećenost vlastitom bolešću, osobe sa psihičkim poremećajem svakodnevno su suočene nositi se sa stigmom koju društvo ima prema njima. Stigma vodi prema predrasudama, a naposlijetku i diskriminaciji te odbacivanju. Najveću podršku pacijenti pronalaze u svojoj obitelji. Obitelj, prijatelji, psihijatri, psiholozi i drugi često mogu vidjeti da se pacijenti srame svoje bolesti te da ju često skrivaju. To se može vidjeti i u pogledu svakodnevnog funkcioniranja pri komunikaciji gdje otvoreno pričaju o tome. U radu ćemo se dotaknuti i teme negativnih komentara, tko ih upućuje i koji to negativni komentari najčešće pogađaju pacijente. Osobe sa psihičkim poremećajima su svjesne da ih društvo stigmatizira. Edukacija i senzibilizacija društva temelj su svake borbe protiv stigmatizacije. The stigma associated with mental disorders is one of the many obstacles to providing quality mental healthcare, treatment of somatic disorders, and better quality of life for patients. Stigmatization is one of the biggest problems that a person encounters. When a person becomes ill, he or she not only has to deal with the illness, but also with a number of other problems due to the serious nature of the problem and it represents a major obstacle in the rehabilitation and reintegration of the patient. The stigma leads to reduced life satisfaction and self-esteem, as well as addictions, depression and suicidality. A high-quality therapeutic relationship achieved through education should be implemented across all departments, not only in the psychiatric department, as such an approach facilitates proper treatment of the patient, thus ensuring the safety of patients. This paper shows how people with mental health disorders deal with the stigma in their environment and how medical nurses treat patients with mental health disorders with the aim of planning education for the acceptance of patients with mental health disorders as equal persons along with their rights. In addition to the burden of their own illness, people with mental health disorders endeavor to deal with the stigma that society has towards them on a daily basis. The stigma leads to prejudices and, eventually discrimination and rejection. Patients find the greatest support within their families. What is most often evident to family, friends, psychiatrists, psychologists and others is the shame patients have regarding their illness, often hiding it. It is visible in their daily communicationwhen they open up and talk about their condition. The paper also touches on the topic of negative comments, who makes such comments and which negative comments most affect patients. People with mental disorders are aware that society stigmatizes them. Educating and sensitizing society is the basis of combating the mentioned stigmatization.