Search

1) Senka Božić-Vrbančić, Jelena Kupsjak: Feral Atlas. The More-Than-Human Anthropocene, Anna Tsing, Jannifer Deger, Alder Keleman Saxena i Feifei Zhou, ur., Stanford University Press, Stanford, 2020. 2) Maja Flajsig: Ekofeminizam. Između ženskih i zelenih studija, Goran Đurđević i Suzana Marjanić, ur., Durieux, Zagreb, 2020., 479 str. 3) Tanja Petrović: Transformacija rada. Narativi, prakse, režimi, Ozren Biti i Reana Senjković, ur., Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2021, 388 str. 4) Velna Rončević: Anne Allison, Precarious Japan, Duke University Press, Durham, 2013., 256 str. 5) Andrea Matošević: Priče iz konzerve. Povijest prerade i konzerviranja riba na sjeveroistočnom Jadranu, Iva Kosmos, Tanja Petrović i Martin Pogačar, ur., Srednja Europa, Zagreb, 2020., 301 str. 6) Iva Grubiša: Jasna Čapo, Dva doma. Hrvatska radna migracija u Njemačku kao transnacionalni fenomen, Durieux, Zagreb, 2019., 392. str. 7) Ljiljana Marks: Olga Supek, Ljeto u Detroitu. Studija jedne lokalne četvrti iz perspektive ekonomske antropologije, Hrvatsko etnološko društvo, Zagreb, 2020., 179 str. 8) Iris Biškupić Bašić: Katarina Bušić, Zbirka narodnih nošnji hrvatske dijaspore (The Croatian Diaspora Folk Clothing Collection), Etnografski muzej, Zagreb, 2019., 192 str. 9) Andrea Klobučar: Kapa dolje! Priča o (ne)pokrivanju glave, Mareta Kurtin, ur. Etnografski muzej, Zagreb, 2019., 344 str. 10) Tea Škokić: Liber Monstrorum Balcanorum. Čudovišni svijet europske margine, Miranda Levanat-Peričić i Tomislav Oroz, ur., Jesenski i Turk i Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2019., 371 str. 11) Olga Orlić: Devedesete. Kratki rezovi, Orlanda Obad i Petar Bagarić, ur., Institut za etnologiju i folkloristiku, Jesenski i Turk, Zagreb, 2020., 427 str. 12) Marijana Belaj: Antropologija izvan akademije – osvrt na Godišnji skup HED-a 2020: Etnografska istraživanja na tržištu

Znanstvena monografija Zagreb u pričama i predajama. A sad je li to istina ili nije, ja to ne znam podijeljena je u 20 poglavlja, odnosno u 7 zasebnih logičnih cjelina: uvod, opis žanrovskih osobina priča, analizu priča prema lokalitetima i temama o kojima kazuju, stilografsku obradu priča u hrvatskoj književnosti, tekstove koji su bili predloškom analizi, zaključak i popis iskorištene znanstvene literature te tiskanih i rukopisnih izvora. U knjizi se polazi od pretpostavke da je grad Zagreb, od svojega postanka do danas, živ organizam i kao mjesto proznoga usmenoknjiževnog istraživanja, ali istodobno i trajan imaginativni junak, narativna os iz koje izviru i oko koje se vrte sve teme i svi motivi. Kao ravnopravni istraživački korpus kritički se razmatraju povijesni izvori o gradu Zagrebu u kojima se – ne uvijek historiografski relevantno već mitski i afektivno – spominje i usmena tradicija ; u analizu su uključeni i zapisi u folklorističkim publikacijama (Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Vjesnik Etnografskog muzeja, Narodna umjetnost), tekstovi iz dnevnoga tiska i elektroničkih medija te priče objavljene u posebnim publikacijama. Promišljeno se pokazuje kako se u povijesnim izvorima (Krčelić, Tkalčić, Kukuljević, Szabo i dr.) znanstveni diskurs često miješa s fikcijom, tradicijom što su je stvorili sami građani o svojem gradu, što je oprimjereno zapisima autentičnih kazivanja Zagrepčana i stanovnika naselja iz zagrebačke okolice. Analiza nas potom u poglavljima koja su okupljena oko topografskih gradskih cjelina (Manduševac i Trg bana Jelačića, Grič, Kaptol, Medvedgrad, gradska naselja) vodi na iznimno zanimljivo povijesno i književno znanstveno putovanje, koje otkriva nevjerojatan tematski raspon narativa – od predaja da su grad osnovale izbjeglice iz Troje, o stvarnom i legendarnom zdencu Manduševcu, o boravcima u Zagrebu sv. Marka, sv. Franje Asiškoga, bl. Martina koji da su, prema priči, tu utemeljili crkve svojega imena ; o tobožnjem prijestolju Matije Gupca pred Markovom crkvom, o pozoju, zmaju, u negdašnjem zdencu pred Markovom crkvom, o gradnji zagrebačke katedrale, o čudotvornom spasenju slike Majke Božje Kamenite, o đacima grabancijašima, o “crnoj školi”, o povijesnim palačama u Gornjem gradu, o velikašima, o nečistim dušama i javljanju mrtvih, o Medvedgradu i Crnoj kraljici, o vješticama i vragovima, do novijih i najnovijih kazivanja, primjerice o otmičarima ljudskih organa. Uz pojedini se lokalitet ne veže samo usmena priča već se ona ili njezina tema promatraju i u ostalim kontekstima: obradama u književnosti, u medijima, iskorištavanju za turističke, političke ili promidžbene svrhe. Pokazuje se mogući raspon njihove prilagodbe različitim medijima i vremenima, ali i varijantnost, odnosno invarijantnost i stabilnost nekih sižea (primjerice legendi i legendarnih priča). Brojnost i raznolikost varijanata o Manduševcu, te o Crnoj kraljici, krunidbi i pogubljenju Matije Gupca potvrđuje životnost i dinamiku motiva. Tekstovi priča (133 različita teksta) nisu samo ilustrativni materijal jer ta građa (osim tek dijelom u autoričinu antologijskom izboru zagrebačkih priča) dosad nije postojala kao osmišljena i usustavljena cjelina zagrebačkih proznih usmenih tradicija. Njezino vlastito terensko istraživanje te otkrivanje i prepoznavanje priča u povijesnim, književnim, usmenoknjiževnim te ostalim izvorima ravnopravan je dio znanstvenoistraživačkoga postupka. Djelo je ponajprije namijenjeno folkloristima, kulturnim antropolozima, književnim povjesničarima te proučavateljima gradske, i prošle i suvremene usmene kulture uopće, ali i svakom znatiželjnijem čitatelju koga zanima malo drukčija prošlost Zagreba.

Otok Lastovo tijekom proteklih stoljeća bio je zatvorena i izolirana cjelina. Institucija kumstva imala je integrativno značenje u takvoj zajednici i bila je oblik duhovnog srodstva sudionika u tako nastalome odnosu. Na temelju terenskog istraživanja u rujnu 2015. godine, autori propituju i analiziraju kako je institucija kumstva funkcionirala na otoku tijekom 19. i 20. stoljeća - izbor kuma, te značenje kumstva u svakodnevnu životu. Utvrđuje se da su demografske promjene i depopulacija više utjecali na višestoljetni oblik institucije kumstva i društvenu funkciju kumova, nego zatvorenost otoka prema vanjskim utjecajima zbog stacionirane vojske. Smanjeni natalitet, zahtjevi za obrazovanjem izvan otoka i depopulacija utječu na objektivnu nemogućnost održavanja tradicije kumstva u dosadašnjim oblicima.

Knjižica sažetaka sa znanstvenoga skupa nevedenoga u naslovu

Riječ je o knjižici sažetaka s istoimenog znanstvenog skupa koji se održao 19. i 20. 11 . 2015.

Riječ je o knjižici sažetaka s istoimenoga međunarodnog skupa koji se održao 13. i 14. 11. 2014. u Institutu za etnologiju i folkloristiku.

Na zapisima hrvatskih usmenih predaja analizira se mjesto povijesnih osoba u usmenoj tradiciji. Pretpostavlja se da u njihovu prikazivanju postoje klišeizirane predodžbe o hrabrosti junaka, o velikodušnosti ili zloći vladara, o darežljivosti, mudrosti i neupitnoj pravednosti. Ti se pripovjedački uzorci prenose i prilagođuju najrazličitijim povijesnim osobama i povijesnim razdobljima bez obzira uklapa li se stvarna biografija tih povijesnih osoba u te klišeje ili ne. Kut iz kojega povijesna predaja izvješćuje jest, više no u ostalim predajama, pogled prema gore, doduše kako ga zamišlja najčešće neobrazovan pripovjedač koji se nikad u životu osobno nije susreo s plemićkim, dvorskim svijetom ili suvremenim svijetom visoke politike, koji mu je do neke mjere pandan. Razmatra se i pitanje koliko su ti tekstovi povijest, a koliko su fikcija jer usmena povijesna predaja ne ide za kronikom, ona izdvaja, ekstrahira, subjektivizira i relativizira događaj u kontekstu kolektivne tradicije. Koncentrirana je na anegdotalan prikaz događaja u kojemu se povijesna osoba nalazi u neobičnoj ili neuobičajenoj situaciji jer je jednoepizodnost predaje suprotna epskoj naraciji povijesti. Po svojemu su jezičnostilskom ostvaraju mnogo bliže živom, svakidašnjem govoru od povijesnoga teksta te se upravo u tom bogatstvu sličnih a ipak veoma raznolikih pojedinačnih iskaza raskriva veća gustoća i doživljaja i podataka. Premda su jednim dijelom povijest, te su predaje prije svega književno organizirani doživljaj povijesnoga čina s prepoznatljivim sastavnicama usmene književnosti. Usmena predaja interpretira složene povijesne strukture iz kolektivnog ili individualnog kazivačkog mitskog svjetonazora, a potpuno ignorira složenost povijesnih odnosa i procesa, pri čemu njezino tumačenje nije ništa manje višeznačno. Nisu joj važne povijesne činjenice nego njihovo tradiranje. Istinosne tvrdnje povijesnih predaja su stoga potpuno drukčije od znanstvenih. Značenje se iscrpljuje u načinu gledanja, u mitizaciji povijesti i svakidašnjice, što im podaruje živost i jedinstvenu vrsnoću. Makropovijesnu razinu svode na lokalnu, ili čak individualnu. Po tom se svome postupku donekle približuju suvremenoj historiografiji, koja povijesne događaje i osobe ne interpretira samo ovjerenim podacima već u svoj znanstveni diskurs uključuje i kontekst događaja, svjedočanstva sudionika, različite priče koje ne moraju biti podudarne, ali svaka pojedinačna otkriva ili tumači djelić istine.

Knjižica sažetaka

U današnjem ozračju probuđenih nacionalnih, regionalnih i lokalnih identiteta folklor nanovo buja, ruši umjetnu dihotomiju folklora i folklorizma, osvaja medije, preuzima nove simboličke uloge i prolazi kroz brza prevrednovanja na mnogim društvenim razinama. Otvara se gotovo lov na tradiciju, koja se preimenovanjem u “zaštićenu baštinu” okamenjuje i institucionalizira. Popisivanjem i određivanjem što je manje ili više vrijedno u tradicijskome smislu, opisom točnom izgleda ili oblika teksta stvaramo muzejske primjerke i uništavamo najvažniju odrednicu folklora – nesputanu i neomeđenu komunikaciju između svih sudionika, pravo na vlastiti tekst. Raspravlja se o mogućim putovima folklorističkih istraživanjima, ali i skepsi koja je dominantna u suvremenim raspravama o budućnosti folkloristike.

Predavanje o apokrifnim usmenim predajama i legendama koje pričaju o Božiću iz vizure neobrazovana čovjeka i mijenjaju biblijski kanon prema zakonitostima usmenih priča. Prevladavaju kozmogonijske i etiološke predaje o postanku imena i značajki biljaka i životinja koje su bile u doticaju sa Svetom obitelji. Govori se i o čudima u božićno doba koja dijelom odgovaraju mitskim predajama.

Pitanje kulturnog identiteta u europskom i svjetskom kontekstu postaje u suvremenom globalizacijskom ozračju žarištem rasprava i promišljanja u humanističkoj znanosti. Povratak korijenima u službi izgradnje i jačanja nacionalnog identiteta osnažio je zanimanje za folklor i tradicijsku kulturu, ali je (pod utjecajem javnoga mnijenja i medija) donekle obnovio i njihovo devetnaestostoljetno poimanje kao prežitaka nacionalne davnine. U društvenim znanostima taj se proces danas naziva retradicionalizacijom i najčešće se tumači kao odgovor na detradicionalizaciju provedenu u socijalizmu. To nas ne mora odvratiti od naše usmenoknjiževne tradicije, ponajprije povijesnih i mitskih predaja. Predaja je danas još uvijek relativno živ pripovjedački žanr jer je lokalnim detaljima i neraskidivim sastavnicama s krajem o kojemu priča i koji su sastavnim dijelom njezinih mitskih i povijesnih odrednica podobna raznim i različito prilagodljivim porabama i interpretacijama. Oživljujući povijesno, ona istodobno oduhovljuje lokalni prostor ispisujući imaginarni zemljovid. Može se odrediti kao marker lokalnoga identiteta, kao jednoznačno prepoznatljiv znak podneblja. Upravo je Dubrovnik izvrstan primjer lokaliteta gdje se gusto prepleće visoka kultura Grada s usmenom, pučkom njegova zaleđa. Oprimjeruju to u radu brojne predaje, koje ne nude samo književne ili znanstvene interpretacije, nego i moguće praktične turističke primjene.

Znanstveni skup O pričama i pričanju danas u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku (Zagreb, 14. – 16. studenog 2013.) prigoda je da se dotaknemo nekih ključnih mjesta danas već više od šest desetljeća duge povijesti istraživanja priča i pričanja u toj znanstvenoistraživačkoj instituciji. Paradigmatski primjer teorijskih i metodoloških mijena su istraživanja M. Bošković-Stulli, koja su obilježila zlatno institutsko razdoblje i protegla se do danas: priča kao predložak za estetskoknjiževna, književnoteorijska, dijalektalna, nacionalna, strukturalnolingvistička istraživanja ; poimanje priče kao izvedbe, kao jedinstvenoga teksta koji nastaje u suodnosu između pripovjedača, istraživača i publike sa svim važnim izvantekstovnim sastavnicama ; priča kao kompleksan pripovjedački žanr koji otvara pitanja terminologije, opsega i recepcije termina kao što su predaja i legenda ; priča kao umijeće kolektivnog pamćenja ; poraba njihova danas ; katalogizacija ili izrada rječnika ; pitanja institucionalnog, međunarodnog i domaćeg okružja folklorističkih istraživanja priča i pričanja u Hrvatskoj.

Na primjerima molitvica zabilježenih u Hrvatskoj u 20. stoljeću razmatra se njihova formulnost, mogući pisani i usmeni izvori te funkcije u svakidašnjem životu. Molitvice kao usmenoknjiževni žanr pripadaju pretežno usmeno prenošenim tekstovima u stihu ili u posebnom ritmičkom govoru i zrcale religijski svjetonazor kazivača. One su sinkretički oblik religijskog mišljenja, osjećanja i postupaka pojedinaca i zajednica koje amalgamiraju, kreativno preoblikuju te si prilagođuju vjerske sadržaje i prakse crkvenih institucija i svećenika. Vole ekspresivne oblike, slikovite su i zahtijevaju metaforiku bliskoga. Pritom su fluidni i prijelazi prema praznovjerju, magiji i astrologiji. U brojnim se svojim elementima prepleću sa zaklinjanjima, egzorcizmima, bajanjima i basmama, dakle svim tekstovima u čijem je središtu čudesna nadnaravna moć riječi. Njima se zazivaju Isus, Majka Božja, Bog, sveci, one liječe bolesti, tjeraju poljske štetočine, rastjeruju zle oblake ili izgone vraga iz čovjeka. Usko su vezane uz jezični oblik kojim se ostvaruju pa možemo govoriti o koncentriranom, formulnom jeziku. Slične su formulama, pače katkad su formule same. Katkad je teško prosuditi je li riječ o rimovanim ritmičkim rečenicama (ili stihovima) koji potječu iz povijesnog sloja negdašnjih magijskih obreda ili u svojem sekundarnom sloju pripadaju prijašnjim (pa dijelom i sadašnjim) običajima ; na formalnoj jezičnoj razini takav izraz (formula, stih) odgovara neposrednom bajanju dok su formule u kojima se zaziva Bog ili izriče zahvala molitve. Time se zapravo markiraju oba suprotstavljena pola onoga što zovemo kultnim formulama – pretkršćanski i kršćanski.

Prikaz života i rada znamenite folkloristice i književne teoretičarke i povjesničarke te književnice M. Bošković-Stulli, koja je preminula u kolovozu 2012. Iscrpno se navode podaci iz njezine biografije te opisuje i procjenjuje njezin prinos skupljanju i očuvanju narodnoga blaga u nacionalnoj kulturi, a posebno nezaobilazan teorijski pristup i znanstvena valorizacija usmene književnosti unutar cjelokupnoga korpusa hrvatske književnosti.

Maja Bošković-Stulli, Folkloristin, Literaturtheoretikerin und -historikerin wie auch Schriftstellerin, starb am 14. August 2012 in Zagreb. Sie war unbestritten die erste, die der kroatischen mündlichen Literatur einen literaturwissenschaftlichen Rahmen und eine Bestimmung verlieh. Obgleich ihre Beurteilungen überwiegend dem kroatischen Material entstammen, respektieren sie bei der Deutung relevante internationale wissenschaftliche Kriterien und haben somit nicht nur lokalen, kroatischen, Charakter, sondern sind gleichberechtigter Teil der internationalen Wissenschaft.

Prikaz života i rada znamenite folkloristice i književne povjesničarke M. Bošković-Stulli, koja je preminula u kolovozu 2012. Razmatra se njezin prinos skupljanju i očuvanju narodnoga blaga u nacionalnoj kulturi, a posebno nezaobilazan teorijski pristup i znanstvena valorizacija usmene književnosti unutar cjelokupnoga korpusa hrvatske književnosti.

Die Gründung des kroatischen Staates und der Unabhängigkeitskrieg beriefen sich in den neunziger Jahren des 20. Jahrhunderts mit Recht auf die Vergangenheit und forderten eine Neubewertung der Geschichte. Die Rückkehr zu den Wurzeln im Dienste des Aufbaus einer nationalen Identität steigerte das Interesse an Folklore und traditioneller Kultur, führte aber auch (unter dem Einfluss der öffentlichen Meinung und der Medien) zu einer teilweisen Erneuerung ihrer aus dem 19. Jahrhundert stammenden romantischen Wahrnehmung als Überbleibsel der nationalen Vergangenheit. In den Geisteswissenschaften wird dieser Prozess heute als Retraditionalisierung bezeichnet und am häufigsten als eine Antwort auf die im Sozialismus durchgeführte Detraditionalisierung gedeutet.

Fran Mikučičić, svećenik i folkorist, rođen u Krasici 1851., u našoj je znanosti ponajprije znan kao vrstan skupljač i priređivač prve zbirke usmenih priča i pjesama na čakavskome dijalektu, koje tiska o vlastitome trošku u Kraljevici 1876. godine (Narodne pripovijetke i pjesme iz Hrvatskog primorja). Zbirke su u to doba, a dijelom i poslije, nastajale ponajprije marom i entuzijazmom skupljača, ali nije nevažna ni materijalna strana njihova objavljivanja jer, poput Mikuličića, i Valjavec, priređivač prve hrvatske zbirke pripovijedaka (Varaždin 1858.) izdaje knjigu za pretplatnike, koji su očito platili troškove tiskanja. Spomenuta Mikuličićeva zbirka broji 27 priča, pretežno bajki, i prva je hrvatska zbirka zapisana čakavskim narječjem izravno prema kazivanjima. Premda su tekstovi donekle stilski dotjerani, to su vjerodostojne priče s detaljima iz primorskoga dnevnoga života što se zrcale u čudesnome bajkovnome svijetu i pripadaju svakom antologijskom izboru hrvatske usmene proze. (Ponovljeno je izdanje otisnuto tek 1993.) Važnost i posebnost njezina nadilazi lokalne okvire i u svoje doba već i stoga što bajka – kao ni proza uopće – nije bila reprezentativna usmenoknjiževna vrsta u doba hrvatskoga romantizma. Bila je to poezija, inspirirana Herderom. Priče se pojavljuju sporadično u pojedinim časopisima i nisu bile žanrovski određene i osviještene kao posebna vrsta nerazdvojno vezana uz kraj i jezik na kojem se priča. Ta težnja relativno vjernomu zapisu postat će postulat 20. st. jer će upravo dijalekt, mjesni govor, pače idiolekt najbolje odražavati i kontekst i izvantekstovne sastavnice svake bajke i na neki će način biti jamac izvornosti te pretpostavka različitih naratoloških istraživanja.

Презентація міста як героя, одвічної точки відліку при зародженні міфу, духовного середовища певної спільноти пов’язана із зародками західноєвропейської цивілізації і культури ще від біблійних і античних часів. Сучасні уявлення про місто носять підкреслено сим- волічний характер: воно виступає як символ матері, котра захищає і боронить, виховує дітей і дбає про них, з якою, безперечно, пов’язані теплі, світлі асоціації. Тому не дивно, що численні усні перекази і легенди як джерело давніх відомостей, що зберігаються в європей- ській традиції, ототожнюють зведення міста з його народженням, висвітлюють факти, пов’язані із засну- ванням міста, походженням його назви, а отже – опо- відають про події міфологічного характеру.

Rad prikazuje izbor folklorističkih tekstova, koji su u čitanci pomno i mudro izabrani, kontekstualizirani, međusobno sučeljeni i ukratko prokomentirani pa raskrivaju povijest, zanos, poticaje, mijene i zlatno doba folkloristike, njezine dosege, potencijale, promašaje i poveznice sa srodnim istraživačkim poljima i granama. Knjiga u tri naoko odijeljene, ali zapravo duboko prepletene cjeline (Folklor(istika), što je to?, Folkloristika i drugi, Folkloristika i mi) donosi izbor članaka iz razgranate mreže folklorističkih pristupa i škola.

Rukopisna zbirka iz ostavštine Baltazara Bogišića iz druge polovice 19. st. najveća je i najpoznatija zbirka priča iz dubrovačke okolice. Zapisi su nastajali postupno od 1855. do 1891. godine. Glavninu su, na njegov su poticaj, prema njegovim uputama, a vjerojatno i u izravnom razgovoru s njim, prikupili drugi, jer je on živio i djelovao ponajviše u inozemstvu. Skupljenu folklornu građu Bogišić je namjeravao objaviti u dvije knjige te u Parizu 1890. godine razrađuje plan publiciranja. Pripovijetke je kanio unijeti u drugu knjigu. Zbirka je do danas ostala neobjavljena kao cjelovita zbirka, premda svojim značenjem u cjelokupnom korpusu hrvatskoga usmenoknjiževnoga istraživanja premašuje lokalni značaj. Sva kasnija istraživanja pripovijedanja toga kraja pokazuju žanrovsku, tematsku i motivsku podudarnost s tim zapisima. U radu se opisuju i predlažu četiri moguća pristupa današnjem čitanju zbirke: u kontekstu skupljanja i istraživanja hrvatske pripovjedačke tradicije 19. st. U kontekstu dubrovačke visokorazvijene književnosti, koja je crpila i nasljedovala i motive i stilska obilježja pučke tradicije svoga slavenskoga zaleđa. Zbirka može biti primjer dinamičnog poimanja tradicije, tradicije kao dvosmjerna procesa u kojem se trajno prepleću visoko i nisko, učena i pučka kultura. Zbirka se može razmatrati i u ozračju naše tranzicije i sveopće globalizacije, kad osnažuje zanimanje za folklor i pod imenom retradicionalizacije se obnavlja njegovo devetnaestostoljetno poimanje kao prežitaka nacionalne davnine. Pledira se za dinamičan i aktivan odnos prema tradiciji i njezinim mijenama, a ne za idiličnom okamenjenom slikom prošlosti. Bogišićeva se zbirka može promatrati i kao umijeće pamćenja i kultura sjećanja zajednice u kojoj je duboko usidrena i kojoj smisleni horizont određuju i usmeno posredovani tekstovi.

Prikazuje se prvi put objelodanjena zbirka poslovica Mate Ujevića i pokazuje kako ta dugovječna vitalna usmenoknjiževna vrsta i danas može biti poticajnom. Knjiga je važna je i zbog toga što su zaokružene autorske zbirke poslovica, pogotovo iz 20. stoljeća, veoma rijetke, ali ponajprije stoga što predstavlja Matu Ujevića, leksikografa, u dosad malo poznatome svjetlu.

enciklopedijska natuknica

Enciklopedijska natuknica

Enciklopedijska natuknica

Enciklopedijska natuknica

The core hypothesis in this text is that cant component of cultural identity and oral tradition, too, as a signi the main determinant of the folkloristic profession, is a continuous –historical and contemporary –process of multi-layered interpretation of repetitive procedures and symbols in the human community, and not an inherited cluster of unquestionable facts, spiritual values and completed texts. The interaction between processes of tradition and retraditionalisation in shaping the manifold aspects of cultural identity is examined on the basis of notations of oral prose, largely mythic and historical legends. The text proceeds from the assumption that tradition is not a set of unchangeable values but rather a creative process by which each individual, generation, writer of notations, researcher or author defines his/her heritage and identity. Therefore, the paper scrutinises which content becomes part of oral tradition in particular time periods, how is does so (how is it reshaped), in which contexts and the significance given it to, also depending on the ruling scholarly paradigms. The actual process of creating tradition is studied in that context, the tradition that people constantly shape and create, deconstruct and renew, perpetuating certain values and reinterpreting them in the search of supports for self-cognisance. Various interpretative levels of tradition, oral legend particularly, also depend, of course, on who is interpreting them, with which intent/purpose/objective ; they depend on the conceptions and the value system of the community and the individual and on the social, cultural and political atmosphere.

U ovoj su knjizi prvi put okupljena všestoljetna pričanja iz Zagreba i o Zagrebu. U opširnom uvodu usporedno su predočeni sadržaji priča i povijesne činjenice oko kojih su izrasle: riječ je o imenu Zagreb u usmenom pričanju i povijesnim tumačenjima ; o stvarnom i legendarnom zdencu Manduševac ; o legendarnim boravcima sv. Marka, sv. Franje Asiškoga, bl. Martina u Zagrebu ; o tobožnjem prijestolju Matije Gupca pred Markovom crkvom ; o povijesnim građevinama i pričama o njima (Lotršćak, Dverce, palača Oršić-Rauch, Jelačićeva palača, zagrebačka katedrala, tzv. crna škola i dr.) Tu su i legende o kipovima i slikama Majke Božje, svaki put s povijesnim podacima o njima: o kapelici Sv. Dižmuša i kugi u Zagrebu. Donose se stara kazivanja (npr. prema Krčeliću, Tkalčiću, Kukuljeviću), ali i dostupni suvremeni zapisi iz Zagreba i uže zagrebačke okolice. Uz tradicije o starom Zagrebu govori se i o modernom urbanom pričanju. Tekstovi se donose prema izvorniku, ali suvremenim pravopisom.

Rad prikazuje koncepciju 2. izdanja knjige (2007.), koja je prvi put objavljena u Hrvatskoj i pregled je ponajviše klasičnih te germanske mitologije. Nastala je uglavnom prema Herderovim leksikonima grčke i rimske mitologije te germanske i keltske mitologije, a proširen je i dopunjen (vrlo oskudno) slavenskim područjima, suvremenim znanstvenim spoznajama i tumačenjima, istraživačkim mišljenjima i teorijskim raspravama.

enciklopedijska natuknica

Rad prikazuje autobiografsku knjigu I. Švertaseka o Đurđenovcu u prvoj polovici 20. st. Osim intimne autobiografije knjiga je istodobno i minuciozna studija doba između Prvoga i Drugoga svjetskog rata u radničkome mjestu, mjesnih običaja, portreta stanovnika, načina života — privatnog i javnog.

Rukopisna zbirka iz ostavštine Baltazara Bogišića iz druge polovice 19. st. najveća je i najpoznatija zbirka priča iz dubrovačke okolice. Zapisi su nastajali postupno od 1855. do 1891. godine. Glavninu su, na njegov su poticaj, prema njegovim uputama a vjerojatno i u izravnom razgovoru s njim, prikupili drugi, jer je on živio i djelovao ponajviše u inozemstvu. Iz upitnika sabiračima vidljivo je da se Bogišić zanimao za sve što karakterizira “ prosti narod, sve što opisuje i predstavlja njegove duševne i materijalne proizvode, njegovo vjerovanje u natprirodna bića, njegov ukus, ćud, život domaći i općenje s ljudima” . Zanima se za jezikoslovne spise, za pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke i predaje, za običaje, igre, glazbu, nošnju, za ekonomiku, domaći život i društvene odnose, za običajno pravo, ljekarstvo, narodni kalendar i zvjezdoznanstvo. Zbirka je do danas ostala neobjavljena, premda svojim značenjem u cjelokupnom korpusu hrvatskoga usmenoknjiževnoga istraživanja premašuje lokalni značaj. Sva kasnija istraživanja pripovijedanja toga kraja pokazuju žanrovsku, tematsku i motivsku podudarnost sa spomenutim zapisima.

Rad prikazuje i analizira 13 teorijskih folklorističkih i etnoreatroloških radova Ivana Lozice. Konstatira se da knjiga Zapisano i napisano... prvi put u hrvatskoj humanističkoj znanosti sustavno, argumentirano, meritorno teorijski pristupa folkloru. Autorovi teorijski stavovi utemeljeni su u recentnoj svjetskoj znanstvenoj literaturi, ali propitani i iskušani prije svega u vlastitim terenskim istraživanjima.

Rad predstavlja i analizira 13 teorijskih folklorističkih i etnoreatroloških radova Ivana Lozice. Konstatira se da knjiga Zapisano i napisano... prvi put u hrvatskoj humanističkoj znanosti sustavno, argumentirano, meritorno teorijski pristupa folkloru. Autorovi teorijski stavovi utemeljeni su u recentnoj svjetskoj znanstvenoj literaturi, ali propitani i iskušani prije svega u vlastitim terenskim istraživanjima.

Povijesne predaje su i markeri lokalnoga identiteta. Svjedoci smo obnovljenog interesa za tradiciju pa smatramo da bi dio usmene baštine mogao biti i važan, autentičan turistički proizvod, koji bi istodobno ispisivao i magičan hrvatski zemljovid.

Verse formulae that are directly connected with the flight of witches are repeated in numerous variants in Croatian legends about witches, often dependent on the region of origin of the notation. The successful flight of the witch is enabled by the correct use of the formula (along with other set acts and props). Faulty recitation of one and the same formula, even the most minute alteration of its structure, does allow flight by the observer, but he arrives at the witches’ coven in a bruised, battered and wounded state. The firm and enclosed structure of such formulae (such as small prayers, entreaties, spells, healing incantations) permits the interpretation that what are in question are magical textual structures linked with ritual charms whose precise use also has material power. The latent poetic function of language (verse, rhyme) also served as a mystic means aimed at the achievement of a practical effect. Analysis is made in the paper of the mentioned formulae as they appeared in court cases in Croatia involving witches and in more recent oral literary notations. magical formulae, legends about witches. flight of the witch, Croatia

Glavna je hipoteza da je tradicija, kao bitna sastavnica kulturnoga identiteta, i glavna odrednica folklorističke struke, kontinuirani (povijesni i suvremeni) proces višeslojne interpretacije repetitivnih postupaka i simbola u ljudskoj zajednici, a ne baštinjeni skup neupitnih činjenica, duhovnih vrijednosti i materijalnih predmeta. Na zapisima usmene proze, poglavito mitskih i povijesnih predaja, razmatra se interakcija procesâ tradicije i retradicionalizacije u oblikovanju mnogostrukih aspekata kulturnog identiteta. Polazi se od pretpostavke da tradicija nije skup nepromjenljivih vrijednosti, nego kreativni proces kojim svaki pojedinac, naraštaj i svaka ljudska zajednica/skupina određuje svoje kulturno naslijeđe i identitet. Stoga rad ispituje koje sadržaje pojedine zajednice i pojedinci upisuju u svoju usmenu tradiciju, kako ih upisuju (preoblikuju), u kojim kontekstima ih izvode i koja im značenja pridaju. U tome se kontekstu propituje sam proces stvaranja tradicije, koju ljudi stalno oblikuju i stvaraju, razgrađuju i obnavljaju, perpetuirajući neke vrijednosti i reinterpretirajući ih u potrazi za osloncima samospoznaje. Različite interpretativne razine tradicije ovise dakako i o tome tko je interpretira, s kojom namjerom/svrhom/ciljem, ovise o predodžbama, vrijednosnom sustavu zajednice i pojedinca te o društvenom, kulturnom, političkom ozračju.

Es wird das Leben und Werk von R. Strohal beschreibt und kritisch analysiert.

U hrvatskim predajama o vješticama ponavljaju se u brojnim varijantama stihovane formule koje su izravno vezane uz vještičji let. U radu se analiziraju spomenute formule u sudskim procesima o vješticama u Hrvatskoj te u novim usmenoknjiževnim zapisima.

U hrvatskim predajama o vješticama ponavljaju se u brojnim varijantama, koje često ovisne o kraju iz kojega je zapis, stihovane formule koje su izravno vezane uz vještičji let. Pravilna poraba formule (uz ostale zadane radnje i rekvizite) omogućuje vještici uspješan let. Krivi izgovor te iste formule, čak i najmanja promjena njezine strukture, dopušta let svjedoku, ali on na vještičje sastajalište dolazi izubijan, pretučen i ranjen. Čvrsta i zatvorena struktura tih formula (poput molitvica, zaklinjanja, bajanja, basmi) dopušta tumačenje da je riječ o magijskim tekstovnim strukturama vezanima uz obredne čine čija pravilna poraba ima i materijalnu moć. Latentna pjesnička funkcija jezika (stih, rima) poslužila je i kao mistično sredstvo kojim se nastoji postići praktičan učinak. U radu se analiziraju spomenute formule u sudskim procesima o vješticama u Hrvatskoj te u novim usmenoknjiževnim zapisima.

Es wird das Leben und Werk von Mijat Stojanović beschreibt und kritisch analysiert.