Search

Autor je na temelju neobjavljena arhivskog gradiva i recentne literature istražio kako je započela, tekla i završila gradnja Napretkova Zakladnog doma – popularna Napretkova nebodera na spajanju Gajeve i Bogovićeve ulice u Zagrebu, čiji je cijeli projekt financirala Središnja uprava Napredak iz Sarajeva. Arhitektonski projekt s troškovnikom izradio je ugledni zagrebački arhitekt Stjepan Planić, a odobrili su ga Gradsko vijeće Grada Zagreba i njegov potpredsjednik Teodor Kaufman 16. prosinca 1936. godine. Gradnja nebodera započela je početkom kolovoza 1936. godine, a završila u listopadu 1937. godine. Dozvolu za uporabu sedmerokatnice s tavanskim stanovima u Bogovićevoj ulici br. 1, podignutu na osnovi građevinske dozvole broj 162. 909-XVI-1936. od 5. kolovoza 1936. godine, odobrilo je Gradsko poglavarstvo 30. prosinca 1937. godine., On the basis of unpublished archival material and recent literature, the author explored how the construction the Home of Founders of Napredak the skyscraper on the corner of Gajeva and Bogovićeva streets in Zagreb – began, proceeded and ended, the entire project of which was funded by the Central Administration of Napredak in Sarajevo. The architectural project including the cost estimates was made by distinguished architect from Zagreb, Stjepan Planić. It was approved on December 16, 1936 by the City Council of Zagreb and its vice-president Teodor Kaufman. Construction of the skyscraper begun in August 1936 and ended in October 1937. Certificate of occupancy, issued for the seven-story building with attic apartments in Bogovićeva street no. 1 constructed on the basis of building permit number 162. 909-XVI-1936. of August 5, 1936, was approved by the City Council on December 30, 1937.

Autor je na temelju arhivske građe i recentne literature istražio nastanak, ustroj i djelovanje Vojnogtužilaštva JA/JNA od 1941. do ožujka 1955. godine. Razvoj vojnog tužilaštva može se pratiti već odlipnja 1941. kada imamo prve obrise vojnog pravosuđa kroz Prijeki sud. Odluke za njihovo formiranjedonosile su komande partizanskih jedinica ili vojni komiteti. Prvi pravni propis u ratnom vremenu, kojije uređivao stvaranje i djelatnost vojnog pravosuđa na čitavom teritoriju Jugoslavije, donesen je u Fočiu siječnju 1942. godine. Uredbom o vojnim sudovima koja je donesena 24. svibnja 1944. godine bilo jepropisano da pri svakom sudskom vijeću treba biti postavljen vojni istražitelj (isljednik), odnosno privijećima Višeg vojnog suda – sudski istražitelj. Odlukom predsjedništva AVNOJ-a od 3. veljače 1945.i naredbom Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita od 11. veljače 1945. ustanovljena je i određenanadležnost javnog tužioca Demokratske Federativne Jugoslavije., We can find the first regulation in establishing military judicial bodies of the Yugoslav People's Liberation Army in the Order of Josip Broz Tito, issued by the Supreme Headquarters of the Yugoslav People's Liberation Movement and Volunteer Army in December 1941. According to this order, courts consisted of three national liberation detachments and proletarian brigades. Until the beginning of 1942, there was no single regulation on the organization of military courts and military prosecutor's offices, jurisdiction and activities. The first legal regulation in wartime designed to establish and operate military courts and prosecutors' offices throughout Yugoslavia was passed in Foča in January 1942. This is the first regulation of a constitutional nature in military courts of the NOP and courts in general in the former Yugoslavia. After the First Session of the AVNOJ, the first divisions and corps of the NOV were established. On December 29, 1942, the Supreme Headquarters of the NOV and POJ issued an Order on the Organization and Organization of MilitaryCourts. A kind of turning point in both the civil and military judiciary occurred after the II. Sessions of AVNOJ in Jajce on November 29 and 30, 1943, when the new Yugoslavia was created. On December 22, 1943, the Department of Judiciary and Administration of ZAVNOH issued an "Instruction on the Procedure before People's Courts". The courts received further directives for uniform and single-educational work. The Decree on Military Courts passed on May 24, 1944, stipulated that a military investigator should be appointed at each judicial council or a judicial investigator at the chambers of the Higher Military Court. On February 3, 1945, the Presidency of AVNOJ passed the Decision on the Establishment and Jurisdiction of the Public Prosecutor's Office of Democratic Federal Yugoslavia. This formally and legally opened the possibility for the military prosecutor's office to be standardized and start operating autonomously. By order of Josip Broz Tito of February 11 1945, the investigator at the trial chambers was given the prosecutor's role, so he had the task of bringing an indictment against the defendant and representing him before the court. Due to the significant ramifications of the prosecution service and its new competence, on April 25, 1945, the DFJ Public Prosecutor issued the "Instructions for the Organization and Work of the Public Prosecutors", which stipulated that there were departments within the DFJ Public Prosecutor, including the Military Department. On May 12, 1945, the Public Prosecutor of Democratic Federal Yugoslavia issued Instructions for the Organization and Work of Public. The order of Josip Broz Tito of January 3, 1946, prescribed the transformation of the military department of the Public Prosecutor's Office of the SFRY into the Military Prosecutor's Office of the Yugoslav army. Under the provisions of Article 128 of the 1946 Constitution, on December 12 1946, the Military Prosecutor's Office Act was enacted, which legitimized the existing situation regarding the scope and work of the military prosecutor's office. In addition, on January 1 1954, following the new Criminal Procedure Code – the investigation fell within the jurisdiction of the military prosecutor's office – that is, the public prosecutor's office- into the jurisdiction of the courts. This Law determined the structure and jurisdiction, so the organization of the military prosecutor's office was based on that Law until March 31, 1955, when the new Law on the Military Prosecutor's Office was passed.

Odnos prema suvremenoj povijesti a napose želja za istraživačkim radom kulturne povijesti, gdje pripada već odavno na ovim prostorima etablirano - Hrvatsko kulturno društvo Napredak iz Sarajeva, čijim bogatim arhivskim izvorima i brojnoj sačuvanoj recentnoj građi daje neslućene mogućnosti za uvidom i istraživanjem svih pora i brazda ovoga osebujnoga društva. Društvo koje je izniklo iz “etnosa” u vrletima brojnih politika, zapletaja dobrih i loših ali stvarnih scenarija - vodi nas kroz bespuća povijesne zbiljnosti: politiku, gospodarstvo, ekonomiju i sve druge aspekte društva i politike a sve to nalazi se u osovini koju nazivamo doživljena kultura ili imati sreće upoznati jedno takvo društvo, koje nas upućuje bez i trunke pretenzija na zaključak - da ustvrdimo da je kultura doista kičma, stup, osovina, memento jednog naroda i ono što čini ovo kulturno društvo Napredak - pobjedničkim društvom. Autori su na temelju arhivske građe i recentne literature istražili mjesto, ulogu i značaj HKD Napredak u društvenom i kulturnom životu Hrvata u razdoblju 1902.-1949. godine.

Autori su na temelju arhivskog gradiva i recentne literature istražili koja je bila uloga i značaj Josipa Šiškovića, časnika hrvatskog podrijetla u službi Habsburške Monarhije u razdoblju od 1719. do 1783. godine. U prikazu njegova života i djela korišteno je arhivsko gradivo iz bečkog Državnog arhiva, Mađarskog državnog arhiva te knjige i tisak iz ondašnjeg razdoblja, kao i suvremena literatura niza autora koji se tek rubno bave generalom Šiškovićem. U hrvatskoj historiografiji malo je poznato da je kao barun Šišković 1770. godine primljen u Tajno vijeće Dvorskog ratnog vijeća, a kasnije je bio i potpredsjednik Tajnog vijeća Dvorskog ratnog vijeća. U srazu s pruskim vojskovođom i kraljem Fridrikom II. odnio je pobjedu kod Kollina (1757.). Pokopan je u katedrali u Pragu., The aim of this paper is to shed light on and affirm the life and work of the great military leader, Commander of Croatian origin Joseph Count Siskowitz (Josip grof Šišković) in the military-political service of the Habsburg Empire. The paper uses reliable facts determined by the method of comparison through a thorough research of books and newspapers of that time. Two documents from the National Archives of Austria in Vienna (Staatsarchiv: Geheime Rate: 1769 – 1805) were also brought in: (1) a request from Baron Siskowitz in 1770 to the co-regent Joseph II for admission to a secret council and (2) a letter of recommendation from an unnamed court aide for the same purpose. The military prowess of this warrior and military leader can be deduced from his two victories against the legendary Prussian king and military leader Frederick II the Great. The Battle of Collin (1757) and the Battle of Olomouc (1758) earned him military status, but after that, he was preoccupied with the supervision of military borders. He enjoyed the highest confidence of the Vienna Court War Council. Another proof of his greatness is that he was one of the last European dignitaries to be buried in the Cathedral of St. Vitus in Prague in 1783. However, there was also a blemish in his career as he ordered the infamous Massacre of Szekelys in 1764. In addition to his great triumphs in battle, this work specifically deals with the dark side of Siskowitz’s military-political career. Nevertheless, the ultimate purpose of this article is to reaffirm his legacy as a military commander.

Cilj rada je afirmirati Dr. Franju Tuđmana kao vojnog stratega i znanstvenika koji je iz vojne povijesti izvukao najvažnije lekcije te ih na kraju uspješno primijenio. Rezultat je Republika Hrvatska ostvarena u ratu. Dakle, najvažniji je put kojim se stiže do cilja te je stoga Tuđman manje važan kao povjesničar ili predsjednik a puno više kao izvanredni poznavatelj umijeća ratovanja jer je za dobivanje rata potreban puno veći set sposobnosti. Postupno uključivanje cijelog hrvatskog naroda u borbu ili za potporu borbi zahtijevalo je veliku mudrost i takt u pripremi. Rad obuhvaća istraživanje i praćenje sazrijevanja Tuđmanove vojne misli koja mu je na kraju priskrbila status arhitekta suvremene hrvatske države tijekom 1990-ih. Već 1950-ih Tuđman se ozbiljnije posvetio proučavanju vojne znanosti i umijeća, kritički se osvrćući na promišljanja i stavove najpoznatijih svjetskih vojnih teoretičara. Prvenstveno je otkrivao njihove zablude i zanemarivanje bitnih činjenica kad su posrijedi ratovi za oslobođenje od stranih osvajača. U prvom dijelu rada razmatra se Tuđmanova stajališta o ratu do 1957., odnosno do prvog izdanja njegove knjige “Rat protiv rata”. Drugi dio bavit će se njegovim vojno znanstvenim napretkom kroz suradnju s beogradskom Vojnom enciklopedijom. Također će se razviti usporedba s dopunjenim i prerađenim izdanjem njegove knjige iz 1970, s obzirom da ju je objavio kao građanska osoba, odnosno umirovljeni general. Treći dio bavi se Tuđmanovom praktičnom primjenom vojne znanosti s aspekta oslanjanja na snagu vlastitog naroda i njegovih oružanih snaga primjenom taktičke strpljivosti. Također će se pokušati utvrditi analogija između Tuđmanovih vojnih opservacija i suvremene vojne terminologije. Tuđman je, na temelju vlastitog ratnog iskustva, proučavanja vojne povijesti te temeljitog poznavanja budućeg protivnika, bio u stanju predvidjeti ratne događaje te odgovoriti neishitreno i na prikladan način. Na koncu je reintegracijom Istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak RH uspio postići maksimu: “Vrhunac ratnog umijeća je dobiti rat bez borbe”.

Pobjedu nad nacističkom Njemačkom i carskim Japanom proslavili su 1945. godine milijuni ljudi diljem svijeta. Unatoč činjenici da je Drugi svjetski rat odnio više od 55 miliona žrtava, ranjeno preko 35 miliona a nestalo oko 3 miliona ljudi sve je bilo spremno u podijeljenoj Europi za novi početak. Pobjedu nad neprijateljem euforično su proslavili i jugoslavenski komunisti koji su „diskretno“ kopirali sovjetski model vlasti smatrajući da KPJ dolaskom 1945. god. na vlast ima neprikosnoveno pravo da kreira novi politički, ekonomski i društveni život. Godinu 1945. komunisti su označili kao nastavak revolucije u miru, uspostavljanjem „diktature proletarijata“. Vrhovna vojna, politička i policijska moć bila je u rukama Politbiroa Centralnog komiteta (CK) KPJ, malobrojnog, ali najmoćnijeg partijskog tijela koje je rukovodilo direktivnim metodom s ciljem kontroliranja svih dijelova društva od političkog, ekonomskog, gospodarskog, društvenog do kulturnog života građana. U fokusu su se našla i kulturna i prosvjetna društva koja su djelovala na prostoru novo utemeljene države. Osim već odavno osnovanoga Židovsko kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva La Benevolencija, Srpskoga prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta, muslimanskog Gajreta koje je djelovalo u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Srbiji svoje mjesto pronašlo je s početka 20. st. i Hrvatsko kulturno društvo Napredak. Nakon osnivačkih skupština održanih diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Napredak će svoj rad započeti zasnivati na tekovinama narodnooslobodilačke borbe, na bratstvu i jedinstvu i pravnoj demokratizaciji.

U novijoj hrvatskoj historiografiji nemamo ozbiljnih znanstvenih istraživanja koji se bave odnosom katoličkog tiska, poglavito Glasa Koncila kao službenog glasila Zagrebačke nadbiskupije naspram Hrvatskog proljeća 1971. te kako su događaji Hrvatskog proljeća utjecali na daljnju uređivačku politiku Glasa Koncila nakon sloma Hrvatskog proljeća. Nakon što su politička zbivanja 1971. dobila jednu sasvim drugu i neočekivanu političku konotaciju Glas Koncila koji je do tada diskretno pratio sva politička zbivanja nastojao je ne „zauzimati stranu" o svim događajima. Analizirajući tekstove Glasa Koncila vezano za Hrvatsko proljeće razvidno je da KC nije bila ravnodušna prema tim događajima ali je diskretno i pozorno pratila sva zbivanja i ukazivala na nepoštivanje ljudskih prava, bezrazložna uhićenja, zatvaranja političkih neistomišljenika i pomno pratila suđenja „hrvatskim proljećarima“. Reakcija na pisanje Glas Koncila dovela je do napetosti društvene scene i udara svjetovnih listova na Glas Koncila i Katoličku Crkvu. Time je nedvojbeno došlo do promjena unutar uređivačke politike Glasa Koncila i analize svjetovnih pitanja prema kojima su bili znatno obazriviji.

Autor je na temelju arhivske građe i recentne literature istražio kakav je društveni status imalo Hrvatsko kulturno društvo Napredak nakon dolaska Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) na vlast 1945. godine. Utjecaj nove vlasti na HKD Napredak je bio ideološki determiniran te je svojim modeliranjem snažno utjecao na rad Napretka nakon Drugog svjetskog rata od afirmacije do zabrane rada i ukidanja Napretka 31.ožujka 1949. godine.

„Svaki rat je rat protiv djece“. Brojne svjetske, europske i državne organizacije se upinju kako bi što više osvijestile globalno značenje „svete dužnosti“ spašavanje djece od ratnih djelovanja. Ujedinjene nacije kontinuirano donose i raspačavaju deklaracije i konvencije koje su toliko komplicirane da ih nitko ne čita. Tako se razvijaju mnoge definicije i terminološke odrednice koje samo usložnjavaju i kompliciraju kategorizaciju, klasifikaciju situacija i primjenjivo pravo oružanog sukoba. Npr. jedna od takvih besmislenih definicija je „Djeca pogođena sukobom su ona djeca koja žive unutar zona sukoba, područja udaljena do 50 km od mjesta gdje se događaju sukobi“. Zanimljivo je da se povećanjem međunarodnih zakonskih normi i standarda o zaštiti djece rapidno povećava broj ubijene i u ratu osakaćene djece. To nam dokazuju brojna izvješća i statistike mnogih humanitarnih organizacija. Prema tomu, potreban je angažman i praktično djelovanje u smislu strogog definiranja mjerodavnosti i pojedinačnih odgovornosti involviranih u sukob. Svaki poziv na tzv. „kolektivnu akciju“ u svrhu bolje zaštite djece donosi više štete nego koristi. To je samo birokratska formulacija koja nikoga ni na što ne obvezuje, samo izražavanje društveno prihvatljivog svjetonazora ili nesadržajan govor bez konkretnog cilja. Kada se npr. dogodi bombardiranje škole ili druge dječje ustanove potrebno je poduzeti konkretne mjere protiv konkretnog počinitelja i konkretnog nalogodavca. Međutim, ulog u ratnim zbivanjima je puno veći od skrbi za ratom pogođenu djecu, što i sama formulacija „kolateralne žrtve“ doslovno potvrđuje. Ostaje nam da prihvatimo realnost i po završetku ratnih djelovanja rasvijetlimo istinsku bit te formulacije. Dakle, radi li se uistinu o kolateralnoj šteti ili je škola namjerno ciljana u svrhu promidžbenih učinaka. Cilj ovoga rada je analizirati Domovinski rat u Hrvatskoj (1991. – 1995.) s aspekta poginule djece te utvrditi slučajeve u kojima su djeca i maloljetnici žrtve nediskriminirajućih ili namjernih oružanih djelovanja. Takve slučajeve ćemo istaknuti kao primjere krajnje bezobzirnog ratnog zločina protiv djece koji traže drastične kazne protiv odgovornih. Sistematično ciljanje škola, bolnica i djece zavrjeđuje najveću moguću pozornost, prvi prioritet istražnih tijela. Povezujući dječje žrtve, odgovorne počinitelje i njihove nalogodavce zatvaramo krug konkretne reakcije na određeni slučaj ratnog zločina. Drugi cilj ovoga rada je izdvojiti i pojasniti ratni ambijent pri kojem su se dogodili nesretni slučajevi pogibije djece koje možemo tretirati kao neizravne žrtve rata ali koje je sam rat prouzročio. Vrsta napada, uz osobnu odgovornost počinitelja, dati će i odgovor na pitanje o postojanju ili nepostojanju zapovjedne odgovornosti. Autori su na temelju neobjavljene arhivske građe analizirali okolnosti i način pogibije djece u Domovinskom ratu u zonama sukoba te na područjima pod nadzorom hrvatskih vlasti.

Krajem 19. i početkom 20. st. osjetila se potreba među hrvatskim pučanstvom u Bosni i Hercegovini da se osnuje jedno kulturno društvo koje će pomagati i poticati obrazovanje djece i mladih ali i promicati hrvatsku kulturnu baštinu. Gotovo u isto vrijeme osnovano je najprije u Mostaru 14. rujna 1902. „Hrvatsko potporno društvo za siromašne đake i naučnike“, a 11. studenoga 1902. „Hrvatsko društvo za namještanje djece na zanate i u trgovinu“. Slijedom donesene odluke Sarajevsko društvo 10. rujna 1904. mijenja ime u „Hrvatsko društvo „Napredak“ za potpomaganje naučnika i đaka Hrvata – katolika“. Na taj način djelovanje mostarskog i sarajevskog društva bila su programski identična. Nakon niza pregovora ujedinjena su oba društva na Trećoj glavnoj skupštini „Napretka“ održanoj 9. lipnja 1907. godine. Društvo je od 1914. promijenilo ime u Hrvatsko prosvjetno kulturno društvo „Napredak“, a na Godišnjoj skupštini 29. lipnja 1922. Društvo nosi ime: „Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“. Donesena su nova društvena Pravila koja su odredila i usmjerila rad društva u budućnosti. Jedna od najvažnijih odluka Središnje uprave „Napredak“ iz Sarajeva bila je širenje „Napretkovih“ organizacija izvan Bosne i Hercegovine, poglavito u Hrvatskoj i drugim krajevima novo uspostavljene Države Slovenaca Hrvata i Srba, kasnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije kada su već utemeljene brojne podružnice HKD „Napredak“ kako u sjevernoj Hrvatskoj tako i u Dalmaciji. U svojoj skoro dva desetljeća dugoj tradiciji djelovanja i na području Dalmacije od 1925 - 1949. godine uspjelo je unatoč brojnim zaprekama vladajućih režima, na svojim programskim načelima ostvariti postavljene ciljeve i zadivljujuće rezultate. Sve zapreke na koje su nailazili nisu mogle zaustaviti rad “Napretka”, koji je temeljito i sustavno radio na reformi prosvjetne i kulturne politike u Kraljevini Jugoslaviji, prosvjedovao protiv svakog napada na hrvatski narod i kulturna dobra, kao i protiv svakog pokušaja da se omete rad bilo koje hrvatske prosvjetne ustanove. HKD “Napredak” u Dalmaciji je odgojio i školovao čitav niz Hrvata i odobrio brojne učeničke i studentske stipendije u razdoblju od 1926. do 1949. godine. U razdoblju od osnivanja prve Podružnice Napretka u Imotskom 1926., potom u Dubrovniku /dvije muške i jedne i jedine ženske/, Supetru, Splitu, Omišu, Drnišu, Kninu, Makarskoj, Metkoviću, Opuzenu, Sinju, Skradinu, Šibeniku, Vrgorcu, Vrliki i drugim mjestima po Dalmaciji te povjereništava sve do njihove zabrane s radom 1945., njih ukupno 46, Središnja uprava „Napretka“ iz Sarajeva je podijelila ukupno 498 učeničkih i studentskih stipendija u Dalmaciji. U svojim konviktima „Napredak“ je odgajao mušku i žensku hrvatsku mladež, pomagao je podizanju hrvatskih domova i ustanova, organizirao brojne tečajeve, održavao zabave i priredbe, svečane akademije, te u vrijeme najteže ekonomske krize u Dalmaciji, sakupljao novčane priloge za pomoć najsiromašnijima. U tako dramatičnim povijesnim trenucima “Napredak” je postao sinonim hrvatstva svih Hrvata, postavši jedna od najznačajnijih i najvećih hrvatskih ustanova u povijesti Hrvata. Tome u prilog je i činjenica da je “Napredak” od 1902 -1949. godine, na prostorima bivše Jugoslavije školovao preko 20.000 učenika i studenata, među kojima i dva hrvatska nobelovca Ivu Andrića i Vladimira Preloga. HKD “Napredak” je nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj obnovio svoju djelatnost i u Dalmaciji i na već postavljenim programskim načelima, nastavio sa svojim kulturno-prosvjetnim radom. Iako je „Napredak“ de iure obnovljen na Glavnoj skupštini 28. i 29. listopada 1945., političkoj eliti u novo utemeljenoj državi FNRJ/SFRJ nije se sviđao autonoman i snažan društveni angažman Hrvata te su vlasti 1. travnja 1949. ukinuli njegov rad pod izgovorom kako nema dovoljno članstva i ne može se održati skupština, koja bi dala legitimitet upravi. Time je prestao rad SUN-a, svih podružnica i povjereništava i drugih organizacija, koje su djelovale u okviru „Napretka“ (Zadruga, knjižnica, knjižara…) dok je cjelokupna imovina HKD „Napredak“ s 1. travnja 1949. prešlo u vlasništvo Saveza kulturno- prosvjetnih društava. HKD “Napredak” je nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. obnovio svoju djelatnost i u Dalmaciji i na već postavljenim programskim načelima, nastavio sa svojim kulturno- prosvjetnim radom.

Autori u izlaganju, na temelju arhivskog gradiva i zapisa dnevne novine „Novo doba“, daju za pojedina dalmatinska mjesta (Split, Makarska, Zadar, Dubrovnik, Vela Luka, Supetar) sažeti prikaz aprovizacijskih prilika tijekom 1918. godine s naglaskom na opću bijedu i nestašice među stanovništvom. Posebice se bave problemom nestašice krušne hrane, nedostatka zaliha, preprodaje i krijumčarenja žitarica što je uvelike utjecalo na ugrožavanje aprovizacije mjesnog stanovništva i izazivalo nerede i ulijevalo nepovjerenje prema odgovornima koji su provodili aprovizaciju. Osvrću se na pučke kuhinje, ograničen rad krčmi i kavana. Uzgredice opisuju nepovoljne prilike u gospodarstvu, posebice u vinogradarstvu i prodaji vina, te zbog neishranjenosti i teških ratnih uvjeta života pojavu epidemija zaraznih bolesti (ospice, boginje, pjegavi tifus, španjolska gripa). U zaključku iznose ratnu stvarnost koja je utjecala na raspad aprovizacijskog sustava.

Autori su na temelju novina „Naša sloga“ i recentne literature analizirali izvješće o potresu kao elementarnoj nepogodi koji je pogodio Zagreb 9. studenoga 1880. godine. „Naša sloga“ koji je tada izlazio kao dvotjednik objavio je kao važnu vijest 17. studenoga 1880. na svojoj drugoj stranici pod naslovom „Potres“ u kojemu se koncizno analiziraju posljedice razarajućeg potresa koji je pogodio stanovništvo grada Zagreba.

Među brojnim osobama s kraja prošlog stoljeća koji su bili javni štovatelji i zauzimatelji za blaženog Ivana Merza svakako važno mjesto zauzima i biskup Mijo Škvorc. Biskup Mijo Škvorc nakon studija teologije (1945. – 1949.), 1950. godine bio je imenovan za profesora filozofije na Višoj filozofskoj školi Družbe Isusove u Zagrebu, a zatim profesor filozofije na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Još za vrijeme studija kao bogoslov upoznao se je s likom i djelom bl. Ivana Merza koji mu je postao svojevrsni „memento“, kako treba živjeti i djelovati u javnom životu. Koliko je cijenio i poštovao djelo blaženog Ivana Merza svjedoči činjenica da je već kao bogoslov proučio cjelokupni dnevnik Ivana Merza koji ima 800 stranica. Već tada je shvatio važnost i veličinu Ivana Merza ne sluteći da će u kasnijoj fazi sudjelovati u njegovu službenom procesu beatifikacije. Kao mladi svećenik Mijo Škvorc bio je briljantan propovjednik, koncizan, pitak i usredotočen na bit stvari o kojima je govorio. Prema sjećanju vjernika – laika koji su rado slušali njegove propovijedi u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj, smatrali su ga „čudotvorcem riječi “ i „fenomenom istine“. Već tada je svojim otvorenim, jasnim i nedvosmislenim stavovima zapeo za oko komunističkim vlastima koji su ga 1954. uhitili zbog čega je proveo tri mjeseca u istražnom zatvoru. Dvije godine poslije uhićen je pod optužbom za kazneno djelo protiv naroda i države, neprijateljskom propagandom i osudili na dvije godine strogog zatvora koje je izdržavao u Staroj Gradiški. Nije ga niti represivni aparat komunističkih vlasti pokolebalo da u svojim javnim nastupima posustane ili relativizira istinu, štoviše, biskup Mijo Škvorc ostao je dosljedan svećeničkom i redovničkom pozivu kojega je izabrao i svojem uzoru, blaženom Ivanu Merz kojega je imao pred očima u svim svojim javnim nastupima.

Autori su na temelju arhivske građe i recentne literature istražili život i djelovanje akademika Andre Mohorovičića. Njegov intelektualni, znanstveni, društveni i kulturni opus vrlo je osebujan te zahtijeva posebnu pozornost s obzirom na široke i raznovrsne dosege., Based on archival material and recent literature, the authors investigated the life and work of the academic Andre Mohorovičić. His intellectual, scientific, social and cultural opus is very distinctive and requires special attention due to its broad and varying reach.

Autori su na temelju arhivske građe i recentne literature istražili ulogu represivnog aparata komunističkih vlasti u eliminiranju „nepoćudnih“ članova „Križarske organizacije“ nakon 1945. godine koje su do tada djelovale u Hrvatskoj. Križarske organizacije tada ujedinjene u „Veliko križarsko bratstvo“ (VKB) i „Veliko križarsko sestrinstvo“ (VKS) djelovale su sve do srpnja 1945. godine kada su dolaskom komunista na vlast i one prestale sa svojim radom. Zadnja 62. sjednica VKB održana je 25. travnja 1945. godine. Već u svibnju 1945. započinju progoni „Križara“. Traže se popisi članstva i započinje s privođenjem i saslušanjima. Nadbiskup Alojzije Stepinac u srpnju 1945. raspustio je sve organizacije Katoličke akcije, u koje se ubrajala i Križarska organizacija, kako bi članstvo zaštitio od progona, jer su komunisti tražili popis članstva katoličkih organizacija u svrhu progona i uhićenja.

Autor je na temelju neobjavljenog arhivskoga gradiva i recentne literatu re iztražio djelovanje II. Đačkoga križarskoga sestrinstva “Sv. Katarina” iz Zagreba, koje je osnovano godine 1933. Ova katolička organizacija je bila dio Velikoga križarskoga sestrinstva i djelovala je u Zagrebu. Okupljala je katoličke djevojke iz nekoliko zagrebačkih gimnazija i drugih srednjih škola. Izprave su sačuvane zahvaljujući dr. Franji Šeperu, budućem zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu, koji je u to doba kao mladi svećenik bio duhovnik II. Đačkom križarskom sestrinstvu.

Autori će u radu obraditi stalne topničke napade na Osijek od srpnja 1991. do siječnja 1992. godine, koji su bili prožeti učestalim zračnim uzbunama i bombardiranjima grada. Budući da su prvi na udaru neprijateljskog razaranja kao osnovna meta bili gospodarski objekti usmjerili su svoje istraživanje na ratna razaranja na privredne objekte grada Osijeka, jer je trebalo uništiti ekonomsku snagu na kojoj je počivala obrana grada na Dravi. Posebice su istaknuli ratne štete u Tvornici kruha i keksa SLOBODA, odnosno Radnoj jedinici Keksarstvo, koja se nalazila na Zelenom polju, oko kilometar od prve istočne borbene linije. Isto tako su obradili Vodovod Osijek, koji se prilagodio radu u teškim ratnim prilikama te opisali teško održavanje kontinuiteta obavljanja poslova u vrijeme najžešćih napada na Osijek, uz nagle promjene režima rada crpilišta, učestalih prekida opskrbe električne energije (npr. u dva mjeseca više od 140 ispada sistema) te uz golema ratna oštećenja objekata gradske komunalne infrastrukture.

Autor je na temelju neobjavljenoga arhivskoga gradiva i recentne literature istražio osnivanje i djelovanje Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“ iz Sarajeva u Splitu od 1922. godine kada je utemeljena Splitska podružnica, koja je, unatoč političkim pritiscima u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, uspjela ostvariti veći dio svojih programskih ciljeva. Podružnica je djelovala, unatoč brojnim zaprekama, sve do konca 1940. godine kada je zbog početka rata prestala s radom. Uspostavom Republike Hrvatske Splitska je podružnica obnovljena 25. lipnja 1991. godine.

Već početkom 1914. bilo je posve jasno “jednoj i drugoj strani” da se priprema veliki rat. Centralne sile okupljene oko Njemačke i Austro- Ugarske Monarhije te na drugoj strani Francuska i Velika Britanija i njihovi saveznici imali su jasan ratni plan, napravljen i definiran znatno prije. Njemački ratni plan izrađen je 1905., a ishodište mu je bio Von Schlieffenov memorandum (plan) iz prosinca iste godine. Ukratko je glasio: jakim desnim krilom udariti u lijevi bok francuskih snaga, potisnuti ih na istok k rijeci Meuse i švicarskoj granici i ondje ih uništiti ; u ofenzivu protiv Francuske uputiti sedam armija i četiri korpusa, ukupno oko 1 600 000 vojnika. Plan je bio da će rat dobiti za šest do osam tjedana – precjenjivanje vlastite, a podcjenjivanje protivničke snage i mogućnosti. Francuski ratni plan počivao je na sljedećim pretpostavkama: na samom početku rata preuzeti strategijsku inicijativu ; preduhitriti njemačku invaziju u Francuskoj ; što prije vratiti Alsace i Lorenu. Osnovna je zamisao bila početi ofenzivu na sjeveroistoku Francuske prema jugoistočnoj Belgiji radi odbacivanja njemačkih snaga na istok. Ukupna snaga francuske vojske bila je oko 1 400 000 vojnika. Austro-Ugarska se pripremala za rat protiv Srbije, Rusije i Italije, pa su izrađeni planovi za svakog protivnika pojedinačno. Pod utjecajem Njemačke, glavna je pozornost usmjerena pripremi rata protiv Rusije. Snage su imale oko 1 500 000 vojnika podijeljenih u tri ešalona: glavne snage: 1., 3. i 4. armija, prikupile bi se u Galiciji, odakle bi prešle u napad na Rusiju ; pomoćne snage: 5. i 6. armija (obrambene snage), stacionirane na Balkanu ; manevarske snage: 2. armija, mogla se po potrebi upotrijebiti u napadu na Rusiju ili Srbiju. Ruski je ratni plan izrađen 1913., a Rusi su planirali ofenzivno nastupanje prema zapadu. Osnovna zamisao glasila je: poduzeti istodobnu ofenzivu protiv njemačkih snaga u Istočnoj Pruskoj i austrougarskih snaga u Galiciji. Za ofenzivu u Pruskoj osnovana je Sjeverozapadna fronta (1. i 2. Dr. sc. Zdravko Matić izvanredni je profesor na Odsjeku za Vojnu povijest i ratovodstvo Katedre združenih vojnih operacija Hrvatskoga vojnog učilišta “Petar Zrinski” u Zagrebu, gdje od 1997. predaje kolegije Vojna povijest I., II., III. dočasnicima i časnicima Hrvatske vojske. Područje njegova posebnoga interesa je analiza vojnih operacija sa strateškoga, taktičkoga, operativnoga i logističkoga aspekta. 18 armija na bojišnici širine 350 km) sa zadatkom osvajanja Pruske. Za ofenzivu u Galiciji osnovana je Jugozapadna fronta (3., 4., 5. i 8. armija, bojište širine oko 400 km). Dvije su armije imali u pričuvi (6. i 7.) sa zadatkom obrane Petrograda i Odese. Odnos snaga u korpusima u Istočnoj Pruskoj bio je 8 : 5, a u Galiciji 16 : 11 u korist Rusa.

Autori istražuju „staff ride” metodologiju proučavanja bitaka i operacija, te njezinu moguću implementaciju u vojnu izobrazbu hrvatskih Oružanih snaga. Vrlo je važno kroz sustav vojne izobrazbe otkriti buduće zapovjednike koji imaju dar ispravnog zaključivanja i brzog donošenja najboljih odluka. Upravo je primjena u ovom radu opisane metodologije pomogla mnogim poznatim vojnim vođama intelektualno raskrinkati određeno povijesno ratište, bojište ili bitku, te uvidjeti kako su odluke zapovjednika utjecale na operativne i taktičke rezultate, odnosno kako su terenske okolnosti, kao i vrste pokreta i djelovanja, utjecale na razvoj situacije, poraz ili pobjedu. Upoznavanje s primijenjenom taktikom, tehnologijom i vojnim ustrojstvom djeluje poticajno na časnika tako da on može jasno sintetizirati i vizualizirati situacijsku sliku koja u određenom trenutku vlada na ratištu ili bojištu. Ovakva spoznaja, popraćena znatiželjom i marljivošću, predstavlja temelj za cjeloživotno napredovanje i profesionalno usavršavanje časnika. Časnik mora puno čitati i imati jaku volju koja će mu priskrbiti psihičku i mentalnu spremnost za sve vrste izazova i uloga. Za tu svrhu služi upravo „staff ride” metodologija, koju primjenjuju vojne organizacije diljem svijeta i koja koristi vojnu povijest kao sredstvo za profesionalni razvoj časnika. U hrvatskoj historiografiji ne postoji niti jedno značajno djelo o „staff ride” metodologiji., The authors explore “staff ride” methodology of studying the battles and the operations and its possible implementation in the military education of the Croatian armed forces. It is very important, throughout the system of military education, to detect future leaders who are endowed with the gift of proper reasoning and rapid adoption of the best decisions. The application of, in this paper described methodology, just helped many famous military leaders to intellectually debunk certain historical theatre of operations, a battlefield or a battle and to see how the decisions of the commander at the relevant levels impact on the operational and tactical results, and how the field conditions, and the types of action and engagement influenced the development of the situation, defeat or victory. Officer own self-discoverable observations about applicable technologies, tactics and, above all, the military organization act as incentives to him so that he can clearly synthesize and visualize situational picture that at some point in time exists on the theatre of operations or the battlefield. This shrewd observation of officer and leader needs to be accompanied by his curiosity and diligence. He just so lays the foundation for lifelong progression and professional development. This and in this way formed officer must read a lot and have a strong will, which will provide a psychological and mental readiness for all kinds of challenges and roles. “Staff ride” methodology serves precisely for this purpose. It is applied by military organizations around the world using military history as a tool for officer’s professional development. In Croatian historiography there has not been any significant work on “staff ride” methodology.

Nakon smrti dr. Ivana Merza godine 1928. organizacije Katolička akcija, Hrvatski orlovski savez i Sveza hrvatskih orlica postale su najbrojnije organizacije u Hrvatskoj. Odvajanje Katoličke akcije od stranačke politike, odnosno njezina departizacija i depolitizacija, nije bilo dočekano s odobravanjem od seniorskog vodstva u Zagrebu. Trzavice između Hrvatskoga katoličkog pokreta, tj. Seniorata i Katoličke akcije nastavile su se i kasnije, sve do 1929. godine, kada je svim katoličkim organizacijama bio zabranjen rad. Nakon raspuštanja Orlovstva, već u travnju 1930. kao dio Apostolata molitve osnovana je Križarska organizacija, koja je djelovala sve do srpnja 1945., kada će dolaskom komunista na vlast i ona prestati sa svojim radom.

Na temelju arhivskoga gradiva i postojeće literature autor prikazuje osnivanje i djelovanje Hrvatskoga kulturnog društva ‘Napredak’ u Osijeku u razdoblju od 1922., kada je utemeljena osječka podružnica koja je unatoč političkim pritiscima u monarhističkoj Jugoslaviji uspjela ostvariti dio ciljeva iz svojega programa. Podružnica je zbog zabrane 1932. prestala djelovati da bi godinu dana kasnije ponovno uspostavila svoju djelatnost. Godine 1938. bio je zapriječen njezin rad te je djelovala smanjenim intenzitetom. Uspostavom NDH njezin je rad na kratko prekinut, ali je nastavila s radom sve do kraja 1944. U radu je umjesto zaključka opisano poslijeratno ‘oživljavanje’ Napretka.

Autor na temelju arhivske građe analizira Vojno-redarstvenu operaciju Bljesak – 1, započela je 1. svibnja 1995. godine u 05.21 sati ujutro napadom hrvatskih snaga (HV-a i SP- a RH-a) na južni i središnji dio zapadno- slavonskog okupiranog teritorija iz pravca Novske i Nove Gradiške. Krajnji cilj bio je ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području. VOJNO-REDARSTVENA OPERACIJA BLJESAK 1 prof. dr. sc. Zdravko Matiæ zdmatic@gmail.com Operacija Bljesak 1 zapoèela je 1. svibnja 1995. godine u 05.21 sati ujutro napadom hrvatskih snaga (HV-a i SP-a RH-a) na južni i središnji dio zapadno-slavonskog okupiranog teritorija iz pravca Novske i Nove Gradiške. Krajnji cilj bio je ulazak u Okuèane, središte neprijateljske pobune i teroristièkih napada na zapadno-slavonskom podruèju. Cilj operacije bio je razbiti snage neprijatelja, osloboditi Zapadnu Slavoniju, izbiti na r. Savu gdje prijeæi u obranu d/g, razoružati paravojne formacije, osigurati ostanak civilnog puèanstva na osloboðenom teritoriju, omoguæiti nesmetan odlazak puèanstva sa teritorija RH, sukladno njihovim željama. Planiranje operacije je nastavak idejne zamisli oslobaðanja Zapadne Slavonije krajem 1991. godine i poèetkom 1992. godine. Idejno je zaèeta i osmišljena u GS OS RH kao: maksimalno iznenaðenje realno planirano vrijeme trajanja operacije (2-3 dana) jakim i brzim udarima po vitalnim vojnim objektima neprijatelja istovremenim djelovanjem na više smjerova, rasijecanjem i razbijanjem neprijateljskih snaga. Pri planiranju operacije pošlo se od: idejne zamisli iz Direktive (dobivene 11/94.) prosudbe neprijatelja, prosudbe naših snaga, moguænosti izvršenja zadaæe, ogranièenog prostora izvoðenja (do r. Save), potrebe osiguranja potpune i cjelovite logistièke potpore za operaciju. Idejna zamisao operacije: Brzim i energiènim djelovanjem duž autoputa iz smjera N. Gradiške i Novske rasjeæi snage neprijatelja i osloboditi Okuèane. Jakim pješaèkim snagama i PO snagama izbiti na r. Savu u širem rajonu S. Gradiška, srušiti most na r. Sava i osigurati se iz smjera B. Gradiške. Dovoljno jakim snagama blokirati Jasenovac i onesposobiti skelska mjesta prijelaza i sprijeèiti intervenciju neprijatelja s Banije i BiH. Ostalim snagama i snagama MUP-a u drugoj etapi operacije izvršiti rasijecanje i uništenje neprijatelja sjeverno od komunikacije Novska – N. Gradiška. U operaciji su prvi puta korišteni i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu èime je postignuto dodatno taktièko iznenaðenje neprijatelja.Operacija Bljesak 1 za oslobaðanje Zapadne Slavonije izvedena od 1. do 3. svibnja 1995. godine trajala je 59 sati. Hrvatske snage, koje su brojale oko 7200 vojnika i policajaca, oslobodile su oko 600 km2 do tada okupiranoga zapadnoslavonskoga teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željeznièkom prugom prema istoènoj Slavoniji. Vojno redarstvena operacija Bljesak 1 prethodila je operaciji Oluja , koja je uslijedila nakon tri mjeseca. I jednom i drugom operacijom Republika Hrvatska pokazala je odluènost za uspostavu državno-pravnoga poretka na cijelome svome podruèju.

It is needed 8-10 years to cultivate a professional military leader with a sound character. On the other hand, soldier may be ready for efficient and effective fight after only three to six months of training. Therefore, philosophy of the education must be shifted towardsthe military leaders. Theoretically, teaching function must be liberalized and individual student- oriented. Practically, it is hard to achieve that due to a many organizational and prescribed requirements burden on lectures. Wiithin military educational institutions rules daily routine and competetiveness does not exist anymore. Educational challenge is not strictly defined and nobody cares to find the motif to be useful or beneficial. Longer and more demanding task of creating competent and trustworthy leader requires application of science in an inteligent organization. How to create a world- class intteligent military organization? Officials working in military educational intitutions have to think about that constantly. In order to be relevant and prepared for the unknown future military officer need to learn how to foresee or perceive. Authors explore idea and techniques of creative thinking for the purpose of implementing scientific way of teaching within military academies.

A definitive critical analysis of the Bosnia and Herzegovina war, regardless of the terminology and expressions used, will always remain fragmentary, subjective and incomplete. Historical events surrounding the B-H War cannot be changed but they should be viewed in the proper perspective, and that perspective should acknowledge the role of the Yugoslav People's Army. The Serb-dominated army was not a quiet observer in the democratic processes after 1991. Rather, it chose to intervene and to play a major role in the future of the region. By becoming an exponent of the Greater Serbia policy, it corrupted the democratic aspirations of Bosnia and Herzegovina as well as of other republics of the former Yugoslavia. Systematic emphasis on the ethno-nationalist character of this war overshadowed the crucial role of this state actor that the U.S., the European governments, and the world’s security and defense agencies should have stopped, but did not. The collapse of communist regimes in Europe and the dismantling of the bipolar world were certainly two great victories for the democratic world, but the lack of timely and effective security arrangements in Bosnia and Herzegovina was a defeat. Therefore, the war in Bosnia and Herzegovina became inevitable. Today, it is important to establish a more holistic basis to understand this war more fully. Historians and international relations specialists should refer to the war by its real name and its true character. The international community was highly bureaucratized and ineffective regarding the crises and the war in Bosnia and Herzegovina. This conflict was more than a war for independence or a civil war. It was an internationalized civil war and, due to its complex character, it was a hybrid war. If military professional and political leaders are to be successful in resolving conflict, they must adhere to Clausewitz’s famous dictum that one must first know what kind of war they are fighting. Had the international community understood the character of the B-H war, perhaps thousands of lives could have been saved while fostering a smoother transition to statehood following the dissolution of the Yugoslav Republic.

Autori na temelju arhivske građe, novinskih članaka i recentne literature istražuju boravak Ivana Merza na Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Iako akademija nije bio njegov izbor, nakon mature po želji roditelja mladi Merz se upisao na Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Bilo je to teško razdoblje u njegovu životu, kako i sam priznaje najprije u svojem Dnevniku a kasnije se povjerio i svojemu gimnazijskomu profesoru Ljubomiru Marakoviću. Grubost i nemoral na Vojnoj akademiji bili su svakodnevica, a uz činjenicu da će čitav život morati raditi posao koji nije želio bili su mu posve oprečni. Njegova želja i afinitet bili su da studira književnost i postane profesor, te je nakon tri mjeseca, uz suglasnost roditelja, napustio Vojnu akademiju, na kojoj je boravio od 12. rujna do 22. prosinca 1914. godine.

Autori na temelju izvorne arhivske građe istražuju životni i ratni ratni put Mori(t)za Merza, austrougarskog časnika koji je rođen u Pilsenu (Plzeňu) u Češkoj. Već od najranije mladosti opredijelio se za poziv časnika. Školovao se u Pragu i Temišvaru a vojnu karijeru je započeo 6. lipnja 1886. u redovnim pješačkim postrojbama kao pripadnik „73. pješačke pukovnije vojvode Wilhelma von Württemberga“. God. 1891. dolazi po zapovijedi u Banja Luku gdje je obnašao niz dužnosti između ostalih šefa vojne željezničke postaje Banja Luka - Grad sve do 1919. godine. Kratko je bio na dužnosti u Prijedoru, a u ožujku 1895. prelazi u željezničku službu kao državni službenik. U srpnju 1919. prelazi u Zagreb gdje je radio kao zamjenik načelnika kontrole prihoda Sekcije državnih željeznica Zagreb. Umirovljen je kraljevskim ukazom 28. studenog 1924. godine, a umro je 26. prosinca 1959. u Zagrebu.

Ivan Merz, danas hrvatski katolički blaženik, bio je aktivni sudionik Prvoga svjetskog rata. Nakon kratkoga boravka na Theresianische Militär Akademie u Wiener Neustadtu od rujna do prosinca 1914., odlazi na studij prava i književnosti u Beč. U prosincu 1915. godine pozvan je u Banja Luku obaviti novački liječnički pregled. Temeljem Obrambenog zakona u ljeto 1915. bio je mobiliziran, zbog čega je prekinuo započeti studij u Beču te početkom veljače 1916. u sklopu 2. bosanskohercegovačke pukovnije iz Banje Luke po zapovijedi upućen u Lebring kraj Graza. Na talijanskom bojištu proveo je dvije godine. O strahotama rata piše u svojem opsežnom dnevniku. Sudjelujući u ratu, Ivan Merz je doživio duboko obraćenje prema Bogu. Nakon rata započinje dubok religiozni život koji ga vodi prema svetosti., Blessed Ivan Merz, from Croatia, was an active participant in the First World War. After a short stay at the Theresian Military Academy in Wiener Neustadt from September to December 1914, he went on to study law and literature in Vienna. In December 1915 he was called to Banja Luka to take the recruitment medical examination. Based on the Defense law, he was drafted in the summer 1915, and had to stop the studies he had begun in Vienna, and at the beginning of February 1916 he was sent to Lebring near Graz as a member of the 2nd Bosnia and Herzegovina Regiment from Banja Luka. He spent two years on the Italian front. In his extensive diary he described the horrors of war. Participating in the war, Ivan Merz experienced a profound conversion to God. After the war he started the deep religious life that led him towards holiness.

Ivan Merz, danas hrvatski katolički blaženik, bio je aktivni sudionik Prvoga svjetskog rata. Nakon kratkoga boravka na Theresianische Militär Akademie u Wiener Neustadtu od rujna do prosinca 1914., odlazi na studij prava i književnosti u Beč. U prosincu 1915. godine pozvan je u Banja Luku obaviti novački liječnički pregled. Temeljem Obrambenog zakona u ljeto 1915. bio je mobiliziran, zbog čega je prekinuo započeti studij u Beču te početkom veljače 1916. u sklopu 2. bosanskohercegovačke pukovnije iz Banje Luke po zapovijedi upućen u Lebring kraj Graza. Na talijanskom bojištu proveo je dvije godine. O strahotama rata piše u svojem opsežnom dnevniku. Sudjelujući u ratu, Ivan Merz je doživio duboko obraćenje prema Bogu. Nakon rata započinje dubok religiozni život koji ga vodi prema svetosti.

Nakon završene obuke u siječnju 1993. godine, odlukom načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, generala zbora Janka Bobetka, od 22. veljače 1993., taktička skupina 7. gardijske motorizirane brigade, veličine satnije 24. i 25. veljače 1993. prebačena je u rajon Sukošan kod Zadra. Ukupno je prebačeno 216 djelatnika 7. gmtbr koja je 26. veljače kao zasebna taktička skupina preuzela borbene položaje od 113. (šibenske) brigade HV-a i stavljena pod zapovijedanje zapovjednika 3. sektora, pukovnika Brune Vukića. Zadaća taktičke skupine bila je ovladati naseljem Drače na smjeru naselje Suhovare – Drače – Čardak te izbiti na liniju tt 175 Čardak radi zauzimanja boljih taktičkih položaja za obranu. Obzirom da je neprijatelj nastojao vratiti izgubljene položaje nakon operacije „Maslenica“, a i zbog izuzetno složene situacije na Dalmatinskim bojišnicama, načelnih GS OS RH-a 7. lipnja 1993. izdao je zapovijed kojom je cijela 7. gmtbr „Pume“ prebačena na zadarsko bojište. Brojno stanje 7.gmtbr „Pume“ na zadarskom bojištu bilo je 766 pripadnika. Preuzeli su položaje koje je djelom držala 4. gmtbr u 4. sektoru u širem prostoru naselja Stankovci, od naselja Radašinovci kote 264 Zmijavača – naselje Pristeg (crkva) – naselje Budak - naselje Stankovci – naselje Velim kota 188 Bobeštak. Bili su pod zapovjedništvom Zapovjednika Zbornog područja Split, brigadira Ante Gotovine. Sedma gardijska motorizirana brigada, operativno je sudjelovala i u vojno redarstvenim operacijama «Zima 94.», »Skok 1», »Skok 2», »Ljeto 95.», «Oluja», »Maestral» i «Južni potez». Autor temeljem izvorne arhivske građe, analizira koja je bila taktička zadaća 7. gmtbr na području Zadra i Dalmacije.

Hrvatski katolički pokret, kao i njegov začetnik i utemeljitelj biskup Antun Mahnić, snažno je utjecao na životno opredjeljenje mladoga Ivana Merza još za njegova boravka na Vojnoj akademiji 1914. u Bečkom Novigradu. Na poseban način Merz je upoznao ideju biskupa Mahnića preko svojega gimnazijskoga profesora Ljubomira Marakovića koji je najzaslužniji za njegovo životno usmjerenje. Iako se kasnije razišao sa svojim idejnim moderatorom zbog različitih stajališta upravo o Hrvatskome katoličkom pokretu (HKP), Merz nije gubio iz vida osobni doprinos Ljube Marakovića u organizaciji HKP–a. Služeći se arhivskom građom, autori žele raščlaniti shvaćanje i vrednovanje Hrvatskoga katoličkog pokreta u Ivana Merza, od njegova pristupanja HKP–u do razilaženja s Hrvatskim katoličkim senioratom kao glavnom predvodnicom HKP–a. Upravo zbog politizacije HKP–a koja je dolazila iz redova Seniorata, Ivan Merz se svesrdno zauzimao za depolitizaciju HKP–a. Merzova je zasluga uvođenje Katoličke akcije u Hrvatsku.

Ivan Merz rodio se 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina, umro je 10. svibnja 1928. u Zagrebu. Malo je ljudi u povijesti bilo koji su za svoga kratkoga životnog vijeka tako mnogo napravili. Jedan od njih je zasigurno bio i blaženi dr. Ivan Merz, koji je umro u trideset drugoj godini života. Već od najranije mladosti pokazivao je duboku zrelost i iznadprosječne intelektualne sposobnosti. Cilj ovoga rada je prikazati život i djelo blaženog dr. Ivana Merza, tj. njegov intelektualni i duhovni prinos zbog čega ga je papa Ivan Pavao II., 22. lipnja 2003. u Banjoj Luci proglasio blaženim. Godinama je bio diskretno ignoriran, a unatoč tome što je već 1958. godine bio otvoren postupak za njegovu beatifikaciju, njegov lik i djelo su tek početkom 21. st. ponovno u žiži javnosti. Bila su to olovna vremena, kako su neki primijetili, zbog čega je i Ivan Merz, poput mnogih velikih i odvažnih povijesnih ličnosti, bio potiskivan. Prvi dio ove knjige obuhvaća prikaz Merzova života i rada u Bosni i Hercegovini u vrijeme vladavine Austro-Ugarske (1896. – 1914.). Njegov intelektualni i duhovni razvoj može se pratiti kroz njegov osebujni dnevnik koji je započeo voditi 1914. godine. Ništa ga nije moglo sputati u traženju Istine za kojom je tako čeznuo. Sin jedinac, u roditelja majke Terese, mađarske Židovke i oca Mori(t)za, (Mavre) češkog Nijemca, koji su bili tek nominalni pripadnici religija i svjetonazora iz kojih dolaze, nisu davali sinu nikakav religijski poticaj. Poznanstvo s prof. Ljubomirom Marakovićem snažno je utjecalo na njegovu buduću orijentaciju. Kao njegov gimnazijski profesor i uzorni katolički laik preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Merza prema moralnim i religioznim vrijednostima. Bio mu je pravi vodič kroz mladost. Već u zreloj dobi Ivan je o njemu zapisao: "Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost.". Mladi adolescent Merz u svojoj 16. godini upoznaje Gretu Teschner, kćerku šumarskog inženjera koja je bila važna karika u njegovu (odrastanju), traženju odgovora na pitanja smisla i besmisla ljudskog života. Poput Viktora Frankla, i on se čudi i pita „koji je smisao ljudskog života?” Kroz estetizam koji mu je bio u početku temeljni kriterij prosuđivanja, on se držao kimavoga Goetheova „Fausta”, kojega će u kasnijoj fazi života odbaciti te gledati na svijet znatno trezvenije i dublje. Kao i mnogi mladi ljudi koji su čeznuli za obrazovanjem, Merz je uz svoj istraživački duh, i svoje iznadprosječne kognitivne sposobnosti tragao i za vječnom Istinom. Već za studija u Beču 1915. on u svojim bilješkama akcentira: „Aut catholicus aut nihil – Ili katolik ili ništa!”. Niti u primisli mu nije bilo da ignorira bilo koju religiju. Spoznaja da je upoznao živoga Boga, da se susreo s onim transcenden-tnim bićem koje mu daje razgovjetne odgovore na niz pitanja, bio je dovoljan razlog i dokaz da prihvati nauk Katoličke crkve i postane kamen temeljac kasnijeg pionirskog projekta Katoličke akcije u Hrvatskoj. Prvi svjetski rat nije mimoišao ni mladog Ivana Merza, koji je u sklopu 2. bosansko-hercegovačke pukovnije proveo na zapadnom – talijanskom bojištu od 1916. do 1918. godine. Patnja, smrt, razaranja koja su bila svakodnevica u ratu učvrstili su još više vjeru mladog Ivana Merza, da smrt nije kraj, već novi početak, a patnja kojoj je čovjek bio izložen u toj surovoj i stravičnoj „klaonici Prvoga svjetskog rata”, ima svoj duboki smisao. Poput Tertulijana, i on na trenutke sumnja, da bi opet izbila snažna vjera i samopouzdanje, te iako izgleda u prvi mah – apsurdno, sićušnom ljudskom razumu: Ja vjerujem, vjerujem jer je apsurdno! Po završetku rata, Merz se vraća na studij književnosti u Beč. Već tada on svijet gleda drugim očima, „sub speciae aeternitatis”. Osim iskustva Transcendentnoga, Ivan Merz se intenzivnije povezuje s Katoličkim akademskim društvom „Hrvatska”, s kojima planira niz aktivnosti. Godinu dana kasnije izlazi njegov prvi članak u „Luči” pod naslovom „Novo doba”, u kojemu opisuje svoje iskustvo iz Prvoga svjetskog rata. Odlazak na studij književnosti na Sorbonnu u Pariz, poznanstvo s brojnim francuskim katoličkim intelektualcima i udrugama učvršćuje mladog Merza u naumu da se poveže intenzivnije i sa članovima Hrvatskoga katoličkog pokreta u Hrvatskoj. Bila je tu neizostavna scribokorespondencija s prof. dr. Ljubo-mirom Marakovićem i drugim katoličkim intelektualcima s kojima je planirao „velike stvari” koje će realizirati po povratku iz Pariza. U Zagrebu je inicirao i već 3. prosinca 1922. osnovao Hrvatski katolički omladinski savez (HKOS), te je izabran za njegova predsjednika, a već 3. prosinca 1923., nakon osnivanja Hrvatskog orlovskog saveza, slijedom dogovora HKOS-a pripojio se Hrvatskom orlovskom podsavezu 11. prosinca 1923. Za predsjednika je izabran dr. Ivo Protulipac, a za tajnika organizacije dr. Ivan Merz koji je imao jasnu viziju razvoja đačkih, studentskih i omladinskih organizacija. Upravo zbog toga, od početka se zauzimao za to da sve omladinske organi-zacije depolitiziraju i postave na načelima Katoličke akcije i enciklike „Ubi arcano Dei”, koju je donio papa Pio XI., 23. prosinca 1922. Nije sve išlo tako glatko kako je Merz zamislio projekt „Katoličke akcije”, jer se ubrzo pojavila snažna oporba u organizaciji Hrvatskoga katoličkoga seniorata (HKS) s kojima je vodstvo HOS-a vodilo svojevrsni „specijalni rat” sve do 1929. godine. U tome je najzaslužniji Ivan Merz koji je želio stvoriti jaku organizaciju katoličke mladeži koja će se držati podalje od politike, zasnovanu na katoličkim načelima, koju je donio papa Pio XI. Nakon smrti Ivana Merza, 1928. godine spor između HKS-a i HOS-a i dalje se nastavio. Agoniju je prekinula diktatura kralja Aleksandra Karađorđevića koji je 1929. zabranio rad svim „sumnjivim organizacijama”, među njima i HOS-u. Početkom 1930. osniva se Veliko križarsko bratstvo, nova organizacija koja je imala identičan program i načela koja je dao Ivan Merz i koja je djelovala sve do 1945. kada ju je komunistički režim zabranio. Postupak za proglašenje blaženim Ivana Merza pokrenut je 1958. godine. Zbog posebnih zasluga Ivana Merza, papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 22. lipnja 2003. u Banjoj Luci katoličkim blaženikom. Tom prilikom papa Ivan Pavao II. poručio je vjernicima: „Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!”

Tema o srpskim koncentracijskim logorima u vrijeme Domovinskog rata (1991.-1995.) nije do sada znanstveno istražena. O pojedinim segmentima teme, postoji do sada oko dvadesetak radova različitog opsega i sadržaja. Ti radovi su uglavnom publicističkog i memoarskog karaktera, najčešće sjećanja pojedinaca ili skupine logoraša i njihovo iskustvo u nekom od srpskih koncentracijskih logora kroz koje su prošli, ali i u njima najčešće nedostaju dokumentacijski i arhivski prilozi. U novije vrijeme „Udruga logoraša srpskih koncentracijskih logora“ nastoji objediniti takve pojedinačne i grupne iskaze u jednu cjelinu. U Vukovaru je na dan grada 3. svibnja 2004. utemeljen „Centar za istraživanje ratnih zločina“. Tako je stvoren okvir koji omogućava osnovne spoznaje, ali i pravce potrebnih budućih sustavnih istraživanja te problematike. Prve spoznaje o broju srpskih koncentracijskih logora u vrijeme Domovinskog rata i broju u njima zatočenih hrvatskih građana (većinom civil, ali i hrvatskih vojnika te policajaca) te režimu koji je u njima vladao pokazuju da su ti logori predstavljali jednu od bitnih sastavnica srpskih agresorskih i okupacijskih snaga i režima na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske ali i šire. Treba istaknuti kao su to bili i prvi koncentracijski logori u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Zbog toga je zadatak ovoga istraživanja da se ti logori objektivno, sustavno, kritički i znanstvenim metodama istraže i obrade, a spoznaje do kojih se došlo u obliku monografske studije objave.

Još za vrijeme svoga studija u Beču, Ivan Merz je uočio da je Hrvatski katolički pokret dijelom politiziran. Zato se po povratku iz Pariza 1922. godine odmah uključio u njegov rad, te je iste godine postao prvim predsjednikom Hrvatskoga katoličkog omladinskog saveza. Zajedno s dr. Ivanom Protulipcem, Bogomirom Gottfriedom, Jerolimom Malinarom, Dragom Cerovcem i ostalim katoličkim intelektualcima zaslužan je za osnivanje Hrvatskoga orlovskog saveza. Objavljivanjem enciklike „Ubi arcano dei“ pape Pija XI. od 23. prosinca 1922. godine Ivan Merz je prihvatio njezin program, te je unatoč velikom otporu Hrvatskoga katoličkog seniorata uveo načela Katoličke akcije u organizaciju Hrvatskog orlovskog saveza. Autor na temelju izvornog arhivskog gradiva analizira koja je bila stvarna uloga dr. Ivana Merza u uvođenju i provođenju načela Katoličke akcije u organizaciji Hrvatskoga orlovskog saveza u Hrvatskoj.

Žepče se nalazi na vrlo značajnoj komunikaciji koja vodi dolinom rijeke Bosne i zbog toga, stalno na vjetrometinama povijesti u kojima je često bila ugrožena opstojnost hrvatskog naroda na tome području, poglavito tijekom ratova. Hrvatski puk se organizirao i djelovao na razne načine, da bi sačuvao svoj identitet, osigurao opstanak i pospješio svoj gospodarski, kulturni i politički razvitak. Značajno mjesto u tome procesu imalo je Hrvatsko kulturno društvo «Napredak» od svoga osnivanja 1906. od kada djeluje u Žepču, s prekidima, pa do danas, a što autor u ovome radu želi istražiti, obraditi i prezentirati.

Cilj ovoga izlaganja je prikazati rad i djelovanje Okružnog narodnog suda za Liku sa sjedištem u Gospiću, čiji je rad započeo u travnju 1945. godine, odmah nakon oslobađanja okupiranih područja u Lici. U svojem izlaganju želio bih prikazati metode rada suda s obzirom na tadašnju političku klimu i postojeći krivični zakon kao i sudske presude koje su donašane najčešće ad hoc – po kratkom postupku, apsurdnost jednog sustava koji je drakonski kažnjavao č. za marginalne stvari, što danas ne bi spadalo niti u sferu verbalnog delikta. Vjerodostojnost jednog represivnog sustava osuđenih osoba, bazira se na analizi sudskih presuda Okružnog narodnog suda za Liku sa sjedištem u Gospiću, i ostalom arhivskom gradivu koje je pohranjeno u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Hrvatskom državnom arhivu – područni arhiv Gospić (Fond: OZN-a, JT SRH, ZKRZ, i dr.) Napominjem da nisu pregledani arhivi u Srbiji i drugim državama bivše SFRJ gdje je zasigurno pohranjen veći dio arhivske građe koji bi dao još snažnije konotacije - vezano za navedenu temu.

Nakon povratka iz Pariza, Ivan Merz odmah se angažirao u Hrvatskome katoličkom pokretu (HKP), s čijim se programom upoznao još za vrijeme svoga boravka na Vojnoj akademiji u Bečkome Novom Mjestu i studija u Beču i Parizu. Merz je znao da je HKP dijelom politiziran. Stoga je čvrsto odlučio da će raditi na njegovoj depolitizaciji. Njegova je prvotna zasluga što je kao suutemeljitelj Hrvatskoga orlovskoga saveza u tu organizaciju uveo načela Katoličke akcije (KA). Iako se zbog svojih ideja izravno sukobio s Hrvatskim katoličkim senioratom, Merz nije odustao od načela Katoličke akcije. Štoviše, želio je da nakon Hrvatskoga orlovskog saveza i druge omladinske i studentske organizacije budu postavljene na istim načelima. Autor na temelju arhivske građe analizira koja je bila stvarna uloga blaženog Ivana Merza u ključnom razdoblju od 1923. do prvih sukoba sa Senioratom.