Search

Uvod s ciljem: Prekomjerna tjelesna masa i pretilost definiraju se kao abnormalno ili prekomjerno nakupljanje masti, izraženo indeksom tjelesne mase (ITM) većim od 25, odnosno 30 kg/m2. Također, predstavljaju značajan rizični čimbenik za razvoj brojnih bolesti, uključujući kardiovaskularne bolesti, dijabetes, metabolički sindrom, osteoartritis, karcinom endometrija, dojke, jajnika, prostate, jetre, žučnog mjehura, bubrega i kolona. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije za 2017. godinu, preko 4 milijuna ljudi godišnje umire zbog prekomjerne tjelesne mase (TM) i pretilosti. Ljekovito bilje koristi se diljem svijeta za liječenje brojnih bolesti, kao i za smanjenje TM i posljedica pretilosti. Đumbir je jedan od često korištenih začina i ljekovitog bilja. Gingeroli i shogaoli smatraju se glavnim bioaktivnim tvarima svježeg i osušenog đumbira, odnosno njegovog korijena. U tradicionalnoj se medicini pripravci korijena đumbira propisuju protiv mučnine, najčešće u trudnoći i vožnji, drugih probavnih smetnji, prehlade, mialgija i artralgija. Cilj je ovog rada prikazati dostupne podatke o utjecaju đumbira na liječenje pretilosti i posljedica pretilosti, a s kojima se zbog sve veće prevalencije pretilosti i korištenja raznih dodataka prehrani, susreću i liječnici obiteljske medicine. Rasprava: Pretraživane su baze podataka PubMed i Scopus koristeći ključne riječi: „ginger“, „obesity“, „treatment.“. U analizu su uključena klinička istraživanja, pregledni radovi, randomizirani kontrolirani pokusi i meta analize, njih 27, objavljenih od 2006. do 2022. godine. Većina eksperimentalnih istraživanja na životinjama poduprla je učinak ekstrakta ili praha đumbira na smanjenje TM, dok rezultati dostupnih kliničkih istraživanja nisu jednoznačni te su pokazali male ili nikakve promjene antropometrijskih mjera i sastava tijela kod osoba s pretilošću. Pretpostavljeni mehanizmi putem kojih đumbir modulira procese povezane s pretilošću uključuju povećanje termogeneze, povećanje lipolize, smanjenje lipogeneze, inhibiciju crijevne apsorpcije masti i kontrolu apetita. I gingeroli i shogaoli pokazuju mnoštvo bioloških učinaka, od antikancerogenih, antioksidativnih, antimikrobnih, protuupalnih i antialergijskih do raznih učinaka na središnji živčani sustav (kontrola boli, antidepresivni učinak, prevencija neurotoksičnosti) i protektivnog djelovanja na gastrointestinalni sustav. Zabilježeni antioksidativni i protuupalni učinci ostvaruju se poboljšanjem enzimske aktivnosti i regulacijom transkripcijskih faktora. Istraživanja su pokazala različite učinke korištenja đumbira. U nekima je đumbir imao pozitivan utjecaj na smanjenje TM, opseg struka i bokova, razine glukoze natašte, HbA1c, HOMA indeks inzulinske rezistencije i povećanje razine HDL-kolesterola, dok u nekima učinak na inzulin, ITM, razine triglicerida, ukupnog i LDL-kolesterola nije zabilježen. Đumbir je pokazao i svoje antidijabetičke učinke povećanjem osjetljivosti/sinteze inzulina, zaštitom β-stanica otočića gušterače, smanjenjem nakupljanja masti, smanjenjem oksidativnog stresa i povećanjem unosa glukoze u tkiva. Uz ove učinke, đumbir je također pokazao zaštitne učinke protiv nekoliko komplikacija dijabetesa, osobito nefropatije i dijabetičke katarakte, djelujući kao antioksidans i antiglikant. Međutim, provedena klinička istraživanja kao primarni način liječenja pretilosti i njezinih komplikacija ističu principe suvremene medicine koji se provode pod liječničkim nadzorom. Istraživanja koja su koristila stanične kulture ili životinjske modele pokazala su da sastojci đumbira povećavaju sintezu dušikovog oksida, smanjuju proliferaciju vaskularnih glatkih mišićnih stanica, potiču izbacivanje kolesterola iz makrofaga, inhibiraju angiogenezu, blokiraju Ca2+ kanale i induciraju autofagiju te imaju pozitivan učinak na krvni tlak i agregaciju trombocita. Zaključak: Liječenje pretilosti i njezinih komplikacija treba se provoditi prema preporukama i uz nadzor liječnika. Đumbir ima potencijalnu ulogu u liječenju pretilosti i njezinih komplikacija, kao i u liječenju metaboličkog sindroma, no potrebna su daljnja klinička istraživanja koja će potvrditi navedene hipoteze. Introduction with aim: Overweight and obesity are defined as abnormal or excessive accumulation of fat, expressed by a body mass index (BMI) greater than 25 and 30 kg/m2, respectively. They are also a significant risk factor for the development of numerous diseases, including cardiovascular disease, diabetes, metabolic syndrome, osteoarthritis, endometrial, breast, ovarian, prostate, liver, gall bladder, kidney, and colon cancer. According to data from the World Health Organization for 2017, over 4 million people die annually due to excess body weight (BW) and obesity. Medicinal plants are used worldwide to treat numerous diseases, as well as to reduce BW and the consequences of obesity. Ginger is one of the most commonly used spices and medicinal herbs. Gingerols and shogaols are considered the main bioactive substances of fresh and dried ginger, or its root. In traditional medicine, ginger root is prescribed against nausea, most often during pregnancy and driving, other indigestion, colds, myalgia, and arthralgia. This paper aims to show the available data on the influence of ginger on obesity treatment and the consequences of obesity, which, due to the increasing prevalence of obesity and the use of various dietary supplements, are also encountered by family medicine practitioners. Discussion: PubMed and Scopus databases are searched using the keywords: "ginger", "obesity", and "treatment.". The analysis included clinical research, review papers, randomized controlled trials, and meta- analyses, 27 of them, published from 2006 to 2022. Most experimental animal studies have supported the effect of ginger extract or powder on reducing BW, while the results of available clinical studies are not unambiguous and have shown little or no changes in anthropometric measures and body composition in people with obesity. The putative mechanisms by which ginger modulates obesity- related processes include increased thermogenesis, increased lipolysis, decreased lipogenesis, inhibition of intestinal fat absorption, and appetite control. Both gingerols and shogaols show a multitude of biological effects, from anticancer, antioxidant, antimicrobial, anti- inflammatory, and antiallergic to various effects on the central nervous system (pain control, antidepressant effect, prevention of neurotoxicity) and protective effects on the gastrointestinal system. Recorded antioxidant and anti-inflammatory effects are achieved by improving enzyme activity and regulating transcription factors. Research has shown different effects of using ginger. In some, ginger had a positive effect on reducing BW, waist, and hip circumference, blood glucose level, HbA1c, HOMA index of insulin resistance, and increasing HDL-cholesterol level, while in others it affected insulin, BMI, triglyceride level, total and LDL - cholesterol was not recorded. Ginger has also shown its antidiabetic effects by increasing insulin sensitivity/synthesis, protecting β-cells of pancreatic islets, reducing fat accumulation, reducing oxidative stress, and increasing glucose uptake into tissue. In addition to these effects, ginger also exhibits protective effects against several complications of diabetes, particularly nephropathy and diabetic cataracts, acting as an antioxidant and antiglycan. However, the clinical research carried out as the primary method of treating obesity and its complications emphasize the principles of modern medicine, which are carried out under medical supervision. Research using cell cultures or animal models has shown that ginger constituents increase nitric oxide synthesis, reduce vascular smooth muscle cell proliferation, stimulate cholesterol efflux from macrophages, inhibit angiogenesis, block Ca2+ channels and induce autophagy, and have a positive effect on blood pressure and aggregation platelets. Conclusion: Treatment for obesity and its complications should be provided in conjunction with recommendations and under medical supervision. Ginger has a potential role in the treatment of obesity and its complications, as well as in the treatment of metabolic syndrome, but further clinical research is needed to confirm the above hypotheses.

UVOD: Bol u prsima jedan je od najčešćih kliničkih entiteta s kojim se susrećemo na objedinjenom hitnom bolničkom prijemu (OHBP), a prema uzroku može se podijeliti na bol kardijalnog i nekardijalnog podrijetla. Cilj je rada ukazati na važnost dijagnostičke obrade pacijenta s boli u prsima. PRIKAZ SLUČAJA: 22-godišnja pacijentica javila se na OHBP zbog retrosternalne boli koja se širila pod lijevu dojku, dispneje koja je trajala nekoliko dana i suhog kašlja. Neposredno prije pojave ovih simptoma bila je prehlađena. Ne boluje od kroničnih bolesti, u terapiji koristi oralne kontraceptive, ne puši. Fizikalni pregled bio je uredan te je pacijentica, bez daljnje obrade, otpuštena kući, a simptomi su pripisani anksioznosti. Tijekom mjesec dana njezino se stanje pogoršalo, dispneja se pogoršavala u ekspiriju i pri naporu, povremeno je iskašljavala bezbojni sputum, smršavila je 5kg i javila su se noćna znojenja. Pacijentica se ponovno javila na OHBP, fizikalnim pregledom nađeni su odsutni plućni zvukovi na lijevoj bazi pluća i smanjen fremitus lijevo. Rentgenska (RTG) snimka toraksa pokazala je zasjenjenje u medijastinumu i pleuralni izljev lijevo ; učinjena je torakocenteza, a uzorak je prema Lightovim kriterijima odgovarao eksudatu. Učinjen je CT- toraksa kojim je potvrđeno postojanje prednje medijastinalne mase. Zbog otežanog pristupa na medijastinum, a zbog sumnje na limfom, biopsija je učinjena iz uvećanih cervikalnih limfnih čvorova te je potvrđena dijagnoza B- limfoma. Započeto je kemoterapijsko liječenje i pacijentica se redovito prati kod hematologa. ZAKLJUČAK: Svaki pacijent, neovisno o dobi, koji se prezentira s boli u prsima zahtjeva osnovnu dijagnostičku obradu koja uključuje elektrokardiogram i RTG srca i pluća.

Uvod: Duboka venska tromboza (DVT) karakterizirana je stvaranjem jednog ili više krvnih ugrušaka, najčešće u dubokim venama nogu. Može biti asimptomatska, ali se češće prezentira s boli, napetošću, oticanjem i promjenom boje zahvaćenog ekstremiteta. Bolest uzrokovana koronavirusom SARS-CoV-2 (COVID-19) povezuje se s koagulacijskim poremećajima, odnosno s porastom prokoagulantnih faktora, uključujući fibrinogen, i D-dimera, što se povezuje s povećanim mortalitetom. Cilj je rada prikazati pacijenticu s dubokom venskom trombozom nakon preboljenja bolesti COVID-19, uz poseban osvrt na važnost praćenja bolesnika nakon preboljenja bolesti COVID-19. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi 76 godina javila se u ordinaciju obiteljske medicine zbog oticanja i bolova u lijevoj potkoljenici koji traju unazad tri dana. Prije 15 dana preboljela je COVID-19, a prethodno nije bila cijepljena. Godine 1976. operirala je dobroćudni tumor na lijevom jajniku. Pacijentica ne uzima nikakvu kroničnu terapiju. Vitalni parametri bili su uredni, a fizikalnim pregledom utvrđen je pozitivan Homanov znak i voluminoznija lijeva potkoljenica. Pacijentica je upućena na daljnju obradu na Objedinjeni hitni bolnički prijem (OHBP). U laboratorijskim nalazima isticale su se povišene vrijednosti D-dimera (33, 64 mg/L), CRP (92, 1 mg/L) i LDH (304 U/L). EKG nalaz bio je uredan. Color Dopplerom vena potvrđena je parcijalna tromboza proksimalnog dijela poplitealne vene te potpuna tromboza distalnog dijela poplitealne vene i proksimalnog dijela dubokih vena potkoljenice. RTG snimka srca i pluća pokazala je obostrana difuzna zasjenjenja plućnog parenhima koja odgovaraju upalnim promjenama. Pacijentica je bila hospitalizirana zbog liječenja duboke venske tromboze lijeve potkoljenice. U terapiju je uveden niskomolekularni heparin i inhibitor protonske pumpe, a drugi dan hospitalizacije u terapiju je uveden novi oralni antikoagulans (NOAK). Pacijentica je otpuštena kući uz preporuku pridržavanja terapije i nošenja elastične čarape te upućena na kontrolni Color Doppler za mjesec dana i zatim na kardiološku kontrolu. Rasprava: Pojava duboke venske tromboze češća je u osoba s rizičnim čimbenicima koji uključuju pušenje, pretilost, stariju dob, operacije, traumu, imobilizaciju, maligne bolesti, trudnoću, korištenje određenih lijekova poput kontracepcijskih pilula, hormonske nadomjesne terapije, selektivnih modulatora estrogenskih receptora, nesteroidnih protuupalnih lijekova… Pretpostavlja se da povećan upalni odgovor, hipoksija, imobilizacija i diseminirana intravaskularna koagulacija uzrokovani bolesti COVID-19 sudjeluju u razvoju tromboza u ovih pacijenata. Zaključak: Tromboembolijske manifestacije česte su tijekom bolesti COVID-19 i nakon nje. Stoga je važno na vrijeme posumnjati na duboku vensku trombozu u ovih bolesnika, posebno u onih koji imaju više rizičnih čimbenika za razvoj duboke venske tromboze.

After the announcement of the international competition and the adoption of the Law on Pharmacies in 1865, numerous medical experts came to Serbia. The noble pharmaceutical family Draškoci moved from Slovakia to Belgrade in search of a better life in 1868. This paper aims to determine the significance and social contribution of the pharmaceutical family Draškoci to the economic and cultural life of the town of Svilajnac in the aforementioned period. Julije Draškoci opened the first pharmacy in Svilajnac on the 24 th of April 1875. After the foundation of the gymnasium in Svilajnac in 1877, he voluntarily taught for free gymnastics, physics and chemistry in that school. He was engaged in fruit and vineyard, cattle breading, and apiculture. He was the originator of mountaineering in Resava and Serbia, and the initiator of the school excursions. He was one of the founders of the Resava Savings Bank in 1885. He founded the Resava Shooting Club in 1891. Of his ten children, only his son William completed studies in pharmacy in Vienna, like him, and continued to run his father’s pharmacy until its nationalization in 1949. He participated in the Balkan Wars and the First World War. The people of Svilajnac will remember the Draškoci family for their exceptional contribution to the development of town and social life, and the pharmacist William especially for saving several of his fellow citizens from being shot during the Second World War. U Srbiju je prispeo veliki broj medicinskih stručnjaka nakon objavljivanja međunarodnog konkursa i donošenja zakona o apotekama 1865. godine. Plemićka farmaceutska porodica Draškoci se u potrazi za boljim životom preselila 1868. godine iz Slovačke u Beograd. Cilj ovog rada je da se utvrdi značaj i društveni doprinos porodice Draškoci privrednom i kulturnom životu tadašnje varošice Svilajnca. Julije Draškoci otvorio je prvu apoteku u Svilajncu 24. aprila 1875. Po osnivanju gimnazije 1877. godine, predavao je besplatno gimnastiku, fiziku i hemiju u toj školi. Bavio se vinogradarstvom, voćarstvom, stočarstvom i pčelarstvom. Začetnik je planinarstva u Resavi i Srbiji, i inicijator đačkih ekskurzija. Bio je jedan od osnivača Resavske štedionice 1885. godine. Osnovao je Resavsko streljačko društvo 1891. godine. Od njegovo desetoro dece samo je sin Viljem završio, kao i on, studije farmacije u Beču, i nastavio da vodi apoteku svog oca sve do njene nacionalizacije 1949. godine. Viljem je bio aktivni član Gimnastičkog društva i potpredsednik Sokolskog društva. Učestvovao je u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu. Svilajnčani će porodicu Draškoci pamtiti po izuzetnom doprinosu razvoju gradskog i društvenog života, a apotekara Vilijema posebno i po tome što je tokom Drugog svetskog rata spasio od streljanja nekoliko svojih sugrađana. VIII Kongres farmaceuta Srbije sa međunarodnim učešćem, 12-15.10.2022. Beograd

Uvod: Kardiovaskularne bolesti vodeći su uzrok smrti u svijetu i procjenjuje se da godišnje od posljedica kardiovaskularnih bolesti umire 17.9 milijuna ljudi diljem svijeta. Preko 80% ovih smrti povezano je sa srčanim i moždanim udarom. Većina se bolesnika nakon preboljelog infarkta miokarda i dalje suočava sa simptomima podležeće bolesti i potrebom za promjenom životnog stila. Stoga je utjecaj infarkta miokarda na fizički, psihički i socijalni aspekt, kao i na kvalitetu života, nedvojben. Važan dio kvalitete života je i seksualnost. Seksualni problemi izvor su zabrinutosti zbog potencijalnog smanjenja zadovoljstva, učestalosti i interesa za seksualne aktivnosti. Iako su ovi problemi prisutni i u muškaraca i u žena, kvaliteta i učestalost seksualne aktivnosti manja je u žena nego u muškaraca. Cilj: Procijeniti dostupne podatke o postojanju i uzrocima seksualnih disfunkcija u žena nakon preboljelog infarkta miokarda te njihovim utjecajima na kvalitetu života žena. Materijali i metode: Pretraživana je bibliografska baza podataka PubMed koristeći sljedeće ključne riječi: ''women'', ''sexual dysfunction'', ''myocardial infarction''. Rezultati: Preboljenje infarkta miokarda ima negativan utjecaj na seksualni život žena, a kao vodeći uzrok seksualnih disfunkcija navodi se strah od ponovnog infarkta miokarda te smrtnog ishoda za vrijeme same seksualne aktivnosti. Informacije koje pacijentice dobivaju od svojih liječnika u vezi nastavka seksualne aktivnosti često su nespecifične ili pak u potpunosti izostaju. Taj manjak edukacije pacijentica predstavlja značajnu prepreku u njihovoj rehabilitaciji i pronalasku rješenja za problem seksualne disfunkcije koji smanjuje kvalitetu života žena. Zaključak: S obzirom na negativan utjecaj seksualnih disfunkcija na kvalitetu života žena, potrebno je ukazati na njihovu učestalost u pacijentica koje su preboljele infarkt miokarda. Poticanjem na otvorenu komunikaciju te proučavanjem literature i provođenjem dodatnih istraživanja liječnici pacijenticama mogu pružiti adekvatne informacije kako bi u konačnici zajedno otklonili uzrok problema.

Uvod: Svjetska zdravstvena organizacija 2019. godine navela je antimikrobnu rezistenciju (AMR) kao jednu od 10 najvećih prijetnji globalnom zdravlju. Procjenjuje se da će do 2050. godine broj smrtnih slučajeva povezanih s AMR-om doseći 10 milijuna. Pandemija koronavirusa praćena je povećanom upotrebom antibiotika, a ¾ ukupnog broja antibiotika propisuje se na razini primarne zdravstvene zaštite (PZZ). Cilj: Usporediti podatke o broju propisanih antibiotika u jednoj ordinaciji obiteljske medicine prije i tijekom pandemije koronavirusa, s naglaskom na azitromicin i amoksicilin+klavulansku kiselinu. Metode: Korištena su izvješća programa Medicus.net o broju propisanih antibiotika u ordinaciji obiteljske medicine za razdoblja prije, 1.4.2018.-1.4.2019. i tijekom pandemije, 1.4.2020.-1.4.2021. Rezultati: Prije pandemije propisan je 1561 antibiotik, od toga 344 (22%) azitromicina, a 178 (11.4%) amoksicilina+klavulanske kiseline. Za vrijeme pandemije zabilježeno je smanjenje ukupnog broja propisanih antibiotika, 1182 (- 24.3%) a propisano je 209 (17.68%) azitromicina te 307 (25.97%) amoksicilina+klavulanske kiseline. Za vrijeme pandemije ukupno propisivanje azitromicina se smanjilo za 39, 24% (344 vs 209), a amoksicilina s klavulanskom kiselinom se povećalo za 72, 47% (178 vs 307). Do povećanog propisivanja amoksicilina+klavulanske kiseline došlo je zbog toga što je većina pacijenata upućenih na obradu na hitni bolnički prijem u terapiji dobila azitromicin i amoksicilin+klavulansku kiselinu. Prema dostupnim podatcima, došlo je do porasta propisivanja antibiotika širokog spektra. Iako su podatci o učestalosti bakterijskih koinfekcija u pacijenata s COVID-19 vrlo heterogeni (od nekoliko postotaka u pacijenata liječenih ambulantno do gotovo 100% u pacijenata na jedinicama intenzivnog liječenja), rezultati istraživanja ističu potrebu za povećanjem svijesti o AMR i racionalnijem propisivanju antibiotika, jer je već za vrijeme pandemije uočen problem AMR u pacijenata s bakterijskom koinfekcijom. Zaključak: Potrebno je razvijati strategije koje će dugoročno doprinijeti racionalnijem propisivanju i korištenju antibiotika, a među kojima je posebno važna analiza vlastitog propisivanja lijekova.

Uvod: Broj pacijenata oboljelih od hipertenzije i dijabetesa neprestano raste te se procjenjuje da od hipertenzije danas boluje 1.28 milijardi ljudi, a od dijabetesa 422 milijuna. Iako je skrb ovih pacijenata najvećim dijelom pod nadzorom liječnika obiteljske medicine (LOM), u prevenciju i liječenje ovih bolesti uključeni su i ostali zdravstveni djelatnici. Cilj: Procijeniti dostupne podatke o zajedničkom utjecaju LOM-a i ljekarnika na ishode liječenja hipertenzije i dijabetesa. Materijali i metode: Pretraživana je baza podataka PubMed koristeći pojmove: ''pharmacist'', ''physician'', ''collaboration''. U analizu su uključeni cjeloviti radovi, meta-analize i sustavni pregledni radovi objavljeni od 2012. do 2022. godine. Pronađeno je 37 radova, od kojih je odabrano njih 16, dok su ostali radovi isključeni jer se nisu odnosili na pacijente s hipertenzijom i dijabetesom. Rezultati: S obzirom na loše kontrolne vrijednosti krvnog tlaka i glukoze u krvi (GUK) prikazane u meta-analizi, razvijeni su modeli skrbi o kroničnim bolesnicima koji su uz LOM-a uključivali i ljekarnike i medicinske sestre. Iako postoje dokazi o učinkovitosti ovakvog multidisciplinarnog tima, njegova implementacija u svakodnevni rad i dalje predstavlja svojevrstan izazov. Intervencije ljekarnika, samostalno ili u suradnji s LOM-om, medicinskom sestrom ili nutricionistom, uključivale su edukaciju pacijenata o terapiji, životnom stilu i tjelesnoj aktivnosti, telefonske konzultacije, davanje povratne informacije LOM-u o adherenciji pacijenta te preporuke o promjeni terapije, praćenje interakcije lijekova, procjenu vitalnih parametara i kardiovaskularnog rizika te analizu laboratorijskih nalaza. U pacijenata koji su bili u zajedničkoj skrbi zabilježeno je značajno prosječno sniženje sistoličkog (-6.2 mmHg) i dijastoličkog tlaka (-4.5 mmHg), ukupnog kolesterola (-0.84 mmol/L), LDL-kolesterola (-0.65 mmol/L), BMI (-0.9 kg/m2), HbA1c (-1.2 %), dok značajan utjecaj na razine HDL-kolesterola nije zabilježen. Iako je u većini radova zabilježen pozitivan učinak suradnje s farmaceutima na smanjenje vrijednosti krvnog tlaka i GUK-a, postoje istraživanja u kojima nije uočena statistički značajna razlika. Zaključak: Suradnja LOM-a i ljekarnika dovodi do smanjenja učestalosti pojave terapijskih problema, nuspojava i medikacijskih pogrešaka, osigurava bolji klinički ishod i adherenciju pacijenta, što u konačnici rezultira poboljšanjem kvalitete života i manjim troškovima zdravstvenog sustava.

Uvod: Odabir buduće specijalizacije predstavlja važnu odrednicu u razvoju karijere mladog liječnika. U obzir se pri odabiru specijalizacije, osim interesa za pojedini dio medicine, moraju uzeti i brojni drugi čimbenici. Cilj: Cilj je rada utvrditi interes studenata 5. i 6. godine studija medicine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za odabir buduće specijalizacije, s naglaskom na rad i specijalizaciju iz obiteljske medicine. Metode: U istraživanju je sudjelovalo 262 studenata 5. i 6. godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Odgovori su prikupljani putem anonimne ankete u obliku Google Form obrasca. Rezultati: Anketu je ispunilo 262 studenata, 178 (67.9%) žena i 84 (32.1%) muškaraca, odnosno 132 (50.4%) studenata 5. godine i 130 (49.6%) studenata 6. godine. 80.9% ispitanika u svojoj karijeri želi postati bolnički liječnik, a 10.7% liječnik u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Studenti najveći interes pokazuju za specijalizacije iz pedijatrije, kardiologije, ginekologije i opstetricije, kirurgije i radiologije. Kao glavni motiv za odabir željene specijalizacije većina ispitanika navodi želju za produbljivanjem znanja iz tog područja, dok će im ravnoteža između privatnog i poslovnog života predstavljati glavni izvor zadovoljstva u budućem radu. 50% ispitanika uopće se ne vidi u radu obiteljske medicine, 22.5% ne zna, dok se 27.5% jasno vidi u radu obiteljske medicine. Kao glavni potencijalni motiv za rad u obiteljskoj medicini većina ispitanika navodi smanjenje administrativnog posla, veću plaću nego u bolnici i bolju opremljenost ordinacija. 3% ispitanika navelo je kako im je specijalizacija iz obiteljske medicine prvi izbor u odabiru željene specijalizacije, od toga su ¾ žene. Kao glavni motiv za odabir specijalizacije iz obiteljske medicine 87.5% ispitanika navelo je da želi imati vremena i za ostale aktivnosti osim posla. 65.6% ispitanika uz svoj budući posao želi imati i znanstvenu karijeru. 56.9% ispitanika nakon završetka studija želi raditi u Zagrebu. Glavni motivi koji bi potaknuli ispitanike na rad u ruralnim područjima su novčana stimulacija, dobivanje željene specijalizacije i stan. Zaključak: S obzirom na mali interes studenata za specijalizaciju iz obiteljske medicine i rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti općenito, od iznimne je važnosti tijekom cijelog fakultetskog obrazovanja studente uključivati u rad obiteljske medicine, kao i isticati njezinu važnost u održavanju uspješnog zdravstvenog sustava.

Uvod: Sigurnost pacijenata je temeljno načelo zdravstvene zaštite koje obuhvaća prevenciju, sanaciju štete i unaprjeđenje zdravstvene zaštite od neželjenih događaja tijekom procesa zdravstvene skrbi. Cilj: Cilj je rada utvrditi znanje i stavove studenata medicine 4., 5. i 6. godine studija medicine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o pojmu sigurnosti pacijenata. Metode: U istraživanju je sudjelovalo 80 studenata 4., 5. i 6. godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Odgovori su prikupljani putem anonimne ankete u obliku Google Form obrasca. Rezultati: Anketu je ispunilo 80 studenata, 56 (70%) žena i 24 (30%) muškaraca, odnosno 33 (41.3%) studenata 4. godine, 30 (37.5%) studenata 5. godine i 17 (21.3%) studenata 6.godine. 60% ispitanika dosad se susrelo s pojmom sigurnost pacijenta, no tek 17.5% njih samostalno i u potpunosti može definirati značenje tog pojma. Gotovo svi (98.8%) ispitanici smatraju da je sigurnost pacijenta važna te da u tome važnu ulogu ima i komunikacija s kolegama i radno okruženje. Većina ispitanika slaže se sa svim tvrdnjama u upitniku. 97.5% ispitanika smatra da su medicinske sestre/tehničari važan u osiguranju sigurnosti pacijenta, 96.3% da su u sigurnost pacijenta uključeni i studenti medicine faktor i srodnih zanimanja, 91.5% da zdravlje liječnika utječe na sigurnost pacijenta, 86.3% da timovi bez nositelja negativno utječu na sigurnost pacijenta, a 83.8% da administrativni poslovi troše vrijeme liječnika namijenjeno skrbi pacijenta i tako negativno utječu na sigurnost pacijenta. 92.5% ispitanika smatra da je rizik da pacijent umre od medicinske nezgode veći od rizika smrti u zrakoplovnoj nesreći, 71.3% slaže se s tvrdnjom da 80% informacija koje pacijenti dobiju kod liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti odmah zaborave, što izravno dovodi u pitanje sigurnost pacijenta, dok tvrdnju 1 od 9 prijema u hitnoj službi povezano je sa štetnim učincima lijekova, što je pokazatelj loše sigurnosti pacijenata 53.8% ispitanika smatra točnom. Zaključak: Prema prikupljenim podacima i s obzirom na slab odaziv, studentima medicine pojam sigurnosti pacijenata je nepoznat i ne mogu ga u potpunosti samostalno definirati, ali ga smatraju iznimno važnim za pružanje optimalne zdravstvene zaštite. Stoga je potrebno educirati studente i razviti svijest o sigurnosti pacijenata kako bi se stvorilo sigurno okruženje i omogućila učinkovita skrb za pacijente.

Uvod: Dilatacijska kardiomiopatija je disfunkcija miokarda koja dovodi do srčanog zatajivanja koje je karakterizirano dilatacijom ventrikula i sistoličkom disfunkcijom. Cilj je ovog prikaza upozoriti na važnost redovite kontrole krvnog tlaka te dijagnostike, liječenja i praćenja bolesnika s dilatacijskom kardiomiopatijom. Prikaz slučaja: 65-godišnja pacijentica javila se u ordinaciju obiteljske medicine zbog pogoršanja dispneje unazad 10 dana. Od ranije u anamnezi ima poznatu dilatacijsku kardiomiopatiju i hipertenziju. U stalnoj terapiji koristi izosorbid mononitrat, nebivolol, doksazosin, perindopril/amlodipin. Unazad 2 mjeseca izgubila je 10kg. Na kontroli kod kardiologa nije bila više od 10 godina. Fizikalni status bio je bez osobitosti. EKG prikazuje blok lijeve grane te je pacijentica upućena na obradu u OHBP. NT-proBNP kod prijema bio je 7973 pg/ml, ostali laboratorijski nalazi bili su uredni. Pacijentica je hospitalizirana radi daljnje obrade dilatacijske kardiomiopatije. Ehokardiografski prikaže se teško reducirana sistolička funkcija lijevog ventrikula (ejekcijska frakcija po Simpsonu 27%), teška dijastolička disfunkcija, teška dilatacija lijevog atrija, umjerena plućna hipertenzija, aortna insuficijencija, mitralna insuficijencija i trikuspidna insuficijencija. Holterom EKG-a verificirana je paroksizmalna fibrilacija atrija. U bolnici je započeta antikoagulantna terapija i kombinacija valsartana i sakubitrila. Na primijenjenu terapiju srčanog zatajivanja postignuta je zadovoljavajuća diureza i kliničko poboljšanje. Pacijentica se otpušta kući uz uvođenje fursemida, spironolaktona, varfarina i magnezija u stalnu terapiju i preporuke redukcije unosa soli. Zaključak: Iako je dilatacijska kardiomiopatija samo jedan od mogućih uzroka srčanog zatajivanja, važno ju je na vrijeme prepoznati i započeti liječenje. Prognoza je lošija u pacijenata s nižom ejekcijskom frakcijom ili teškom dijastoličkom disfunkcijom.

Uvod/Cilj: Shizofrenija je kompleksni sindrom nepoznate etiologije, no smatra se da interakcija između gena i okolišnih čimbenika može uzrokovati razvoj shizofrenije. Stigma prema pacijentima kojima je dijagnosticirana shizofrenija predstavlja veliki društveni problem te su uočeni negativni stavovi studenata medicine o oboljelima. Glavni potencijalni razlozi za to su što studenti smatraju da nemaju dovoljno znanja o shizofreniji i nedostatak kontakta s pacijentima oboljelima od shizofrenije. Cilj je ovog rada procijeniti dostupne podatke o negativnim stavovima studenata medicine o oboljelima od shizofrenije i saznati kako možemo smanjiti stigmu. Materijali i metode: Pretraživana je bibliografska baza podataka PubMed koristeći sljedeće pojmove: ''stigmatization'', ''schizophrenia'', ''medical students''. Rezultati: Prema dostupnim istraživanjima, na pojavnost manje stigme prema oboljelima značajno utječe prisutnost mentalne bolesti u osobnoj anamnezi, kao i poznavanje osobe koja je oboljela. Povezivanje etiologije shizofrenije isključivo s genetskim čimbenicima češće je uključivalo stigmatizirajuće stavove. Studenti medicine koji su sudjelovali u kliničkim programima, koji se sastoje od edukacije i više kontakta s oboljelima od shizofrenije, imali su u konačnici pozitivnije stavove. Pronađene su i određene razlike među državama u kojima su se provodila ovakva istraživanja. Psihijatri su, uspoređujući sa studentima medicine, imali manje stigmatizirajuće stavove. Međutim, još je uvijek nedovoljno istraživanja koja bi utvrdila dugoročni učinak ovakvih antistigma programa na stavove studenata medicine. Zaključak: Uvođenje antistigma programa u kurikulume medicinskih fakulteta, ne samo na jednoj godini studija, već tijekom cijelog školovanja, može imati pozitivan učinak na smanjenje stigme prema oboljelima od shizofrenije među studentima medicine. Psihijatri trebaju imati važnu ulogu u provođenju antistigma programa.

Hrvatska je, kao i druge zemlje EU, posljednjih godina suočena s porastom broja migranata i tražitelja azila. Pritom postojeća istraživanja upućuju na pretežno negativan stav prema imigrantima u Hrvatskoj (Čačić Kumpes, Kumpes i Gregurović, 2012 ; Gregurović, Kuti i Župarić- Iljić, 2016 ; Matić, Löw i Bratko, 2018). U takvom društvenom okruženju od posebne je važnosti istražiti kako se oblikuju stavovi mladih prema imigrantima kao društvenoj skupini koja se prema nekim svojim karakteristikama može razlikovati od društvene većine. Kada je riječ o ponašanju i stavovima mladih prema drugima i drugačijima, istraživanja ukazuju na značajnu ulogu socio-emocionalnih kompetencija (Durlak et al., 2011 ; Taylor et al., 2017). Prema CASEL modelu (Bridgeland, Bruce i Hariharan, 2013), socio-emocionalne kompetencije uključuju sljedeće dimenzije: svijest o sebi, upravljanje sobom, društvenu svijest, vještine međuljudskih odnosa te odgovorno odlučivanje. Cilj rada je ispitati povezanost stavova prema imigrantima s dimenzijama socio-emocionalnih kompetencija učenika. Polazi se od hipoteze da su razvijenije socio-emocionalne kompetencije povezane s pozitivnijim stavovima prema imigrantima. Istraživanje je provedeno tijekom šk. god. 2018./2019. na uzorku od 267 učenika 8. razreda iz 12 zagrebačkih osnovnih škola. Anketnim upitnikom ispitani su stavovi prema imigrantima, a uz njih i usredotočena svjesnost (engl. mindfulness), samokontrola, empatija, brižnost i agresivnost kao indikatori socio- emocionalnih kompetencija. Rezultati hijerarhijske regresijske analize pokazali su da su ključni prediktori pozitivnih stavova prema imigrantima veća brižnost i manja agresivnost. Empatija je također značajan prediktor, no gubi značajnost dodavanjem brižnosti i agresivnosti, dok usredotočena svjesnost i samokontrola nisu značajno doprinijele objašnjenju kriterija. Rezultati ovog istraživanja upućuju na važnost socio- emocionalnih kompetencija u suzbijanju negativnih stavova prema imigrantima.

Azilanti su osobe koje su zbog opravdanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj socijalnoj grupi ili političkog mišljenja napustile svoju zemlju i dobile međunarodnu zaštitu (azil) u nekoj, za njih, sigurnoj zemlji. Niz traumatskih iskustava koja su preživjeli čini ih vulnerabilnima i zbog kojih mogu imati teškoća u uključivanju u svakodnevni život u lokalnim zajednicama primateljicama. S druge strane, azilanti su redovito izloženi visokoj razini psihološkog distresa zbog okolnosti u kojima žive i reakcija sredina u kojima žive, kao što su siromaštvo, loši stambeni uvjeti i prehrana, zdravstvene teškoće, jezične i kulturološke prepreke, izloženost predrasudama i diskriminaciji, otežani pristup tržištu rada. Socijalna integracija azilanata u društvo je jedini konstruktivni način koji može dovesti do toga da mogu brinuti za sebe i obitelj i doprinositi društvu. Važno je i kako domaće stanovništvo vidi te ljude i kakve socijalne interakcije je spremno prihvatiti. Stoga je cilj ovog istraživanja utvrditi odnos građana Zagreba prema azilantima. Provedeno je anketno istraživanje na 1.866 stanovnika (dob 17 do 65, žena 53%) različitog socijalnog položaja ( učenici strukovnih srednjih škola i gimnazija N=579, studenti različitih usmjerenja N=815, odrasli građani N=387, stručnjaci pomagačkih struka N=85) koje je uključivalo mjerenje stavova prema azilantima i njihovim pravima, realne i simboličke međugrupne prijetnje od njih, socijalne distance, odnosa prema oblicima integracije u hrvatsko društvo i podržavanje njihovih zajamčenih prava. Korišteni su instrumenti odličnih metrijskih karakteristika, a prikupljanje podataka je provedeno grupno (učenici, studenti i stručnjaci) i individualno (odrasli građani). Pokazalo se da postoje umjereno izražene predrasude prema azilantima, osrednja razina percipirane prijetnje od azilanata, pri čemu je realna veća nego simbolička prijetnja, i srednje visoka podrška pravima koje azilanti imaju. Spremnost na ograničenu socijalnu bliskost je velika, tako da bi preko 90% ispitanika prihvatilo azilante za kolege, susjede, prijatelje, ali ne bliže od toga. Velika većina ispitanika (90%) podržava integracijski nasuprot asimilacijskom modelu (7%). Preko polovice (55%) precjenjuje broj azilanata u zemlji i 49% misli da broj treba ostati isti (za smanjenje je 25%). Studenti i stručnjaci su najotvoreniji u pogledu socijalne integracije, slijede odrasli građani, a mladi su u tom pogledu najrestriktivniji. Pri tome su učenici strukovnih škola restriktivniji od gimnazijalaca. Na temelju ovog istraživanja je moguće izraditi smjernice za unapređenje odnosa lokalnih zajednica prema integraciji azilanata, a ovi provjereni instrumenti mogu služiti praćenju promjena tokom vremena i evaluaciji socijalnih intervencija.

Effective schools should not only enable students to acquire knowledge and skills. They should help students to develop a positive self- regard, as well as an optimistic attitude when faced with the multiplicity of academic tasks. Among the important actors that stimulate or hinder the development of the academic self- efficacy in students, parents and teachers play a prominent role. High levels of parental interest and engagement in their children’s schooling, together with the caring approach of the teacher might be especially relevant for the development of the younger students' feelings of self-efficacy. This paper examines how predictive are the perception of parents' and teacher's support for the students' self- efficacy reports, over and above their estimated academic achievement. The quantitative study encompassing these measures was conducted on the sample of 1062 fourth grade students in the city of Zagreb, Croatia. Data was analysed using hierarchical regression analysis. Estimated students’ achievement explained around 14 % of the variance of the students’ self-efficacy. The perception of parents' and teacher's support explained unexpectedly low percent of the students’ self-efficacy above the information about their school success (6 %). Overall, the indicators explained around 20 % of the variance of the students’ self-efficacy, with estimated achievement being most predictive. The perception of parents' support was somewhat weaker predictor of the students’ self-efficacy than the perception of teacher’s support. The results are discussed in light of the need of parental and teacher support to become more empowering and long-term oriented, versus more operative, task-oriented and short-term.

Istraživanja pokazuju da postoji pozitivna povezanost među predrasudama prema različitim društvenim skupinama, kao i određena vremenska stabilnost te stabilnost rang poretka u izraženosti predrasuda. Sukladno tome, opravdano je pretpostaviti da, osim nestalnih, kontekstualnih faktora, antecedente izraženosti predrasuda mogu predstavljati i neke trajnije dispozicije pojedinca. Cilj doktorskog rada je produbiti razumijevanje dispozicijskih osnova za sklonost predrasudama prema različitim društvenim skupinama, odnosno pobliže istražiti odnos osobina ličnosti i kognitivnih sposobnosti s generaliziranim predrasudama. Istraživanje na kojem se rad temelji provedeno je na reprezentativnom uzorku maturanata iz Grada Zagreba i Zagrebačke županije (N = 1034). Istraživanjem su prikupljeni kvantitativni podaci o kognitivnim sposobnostima, osobinama ličnosti, desnoj autoritarnosti, orijentaciji na socijalnu dominaciju te predrasudama prema starijim osobama, pretilim osobama, psihički oboljelim osobama, ateistima, gej muškarcima i imigrantima. Rezultati istraživanja pokazali su da je pozitivne interkorelacije izraženosti predrasuda prema pretilima, psihički oboljelima, ateistima, gej muškarcima i imigrantima moguće objasniti latentnim g faktorom predrasuda koji upućuje na sklonost generaliziranim predrasudama. Najvažniji korelati generaliziranih predrasuda su orijentacija na socijalnu dominaciju, desna autoritarnost, otvorenost prema iskustvu i kognitivne sposobnosti. Zajedno s ostalim dimenzijama ličnosti iz petofaktorskog modela, ove varijable objašnjavaju tri četvrtine varijance latentnog konstrukta generaliziranih predrasuda. Kognitivne sposobnosti i pored otvorenosti prema iskustvu imaju jedinstven doprinos predikciji kriterija. Analiza mehanizama djelovanja dispozicijskih varijabli na generalizirane predrasude pokazala je da: (1.) otvorenost prema iskustvu i kognitivne sposobnosti imaju na generalizirane predrasude izravne i neizravne negativne efekte posredovane desnom autoritarnosti i orijentacijom na socijalnu dominaciju ; (2.) ugodnost ima neizravni pozitivni efekt posredovan desnom autoritarnosti i neizravni negativni efekt posredovan orijentacijom na socijalnu dominaciju ; (3.) neuroticizam ima izravni i neizravni negativni efekt posredovan orijentacijom na socijalnu dominaciju ; (4.) ekstraverzija i savjesnost imaju isključivo neizravne pozitivne efekte posredovane desnom autoritarnosti. Primarni doprinos istraživanja ogleda se u činjenici da pruža uvid u, ranije nedovoljno istražen, međuodnos osobina ličnosti i kognitivnih sposobnosti u kontekstu predikcije predrasuda.

Bol je univerzalno ljudsko iskustvo nužno za zaštitu organizma od oštećenja, fiziološki simptom koji upozorava na to da će nastati ili su nastali patofiziološki procesi koji mogu oštetiti organ,organizam. Uvijek je subjektivna i definira se kao peti vitalni znak i samim time se želi naglasiti važnost boli kao simptoma. Najnovija teorija boli zasniva se na biopsihosocijalnom modelu po kojoj je bol osjećaj što ga formiraju događaji u živčanom sustavu i organima, individualne karakteristike, obiteljske okolnosti te društvo i kultura življenja. Uobičajena podjela boli je na: tjelesnu, duševnu i tjelesno psihogeno uzrokovanu. Akutna poslijeoperacijska bol nastaje zbog ozljede kožnih, dubokih tjelesnih ili organskih struktura. To je vrsta boli koju bolesnik osjeća izravno nakon operacije, do 7 dana. Kronična poslijeoperacijska bol je bol koja traje dulje od 3 mjeseca nakon operacije. To je patološka bol koja traje dulje od uobičajenoga vremena cijeljenja ili liječenja bolesti. Liječenje poslijeoperacijske boli ovisno je o suradnji više struka. Medicinska sestra iz tima za liječenje boli je prva osoba za kontakt, dok su anesteziolog i klinički farmakolog dostupni prema potrebi. Glavna uloga medicinske sestre je spriječiti nepotrebnu bol kod pacijenta nakon kirurškog zahvata. Sestre su odgovorne za primjećivanje boli kod pacijenta, evaluaciju boli i započinjanje propisane terapije ako je potrebno, ukloniti čimbenike koji mogu pojačati bol, primijeniti nefarmakološke postupke ublažavanja boli, izbjegavati pritisak i napetost bolnog područja, razgovarati s pacijentom o njegovim strahovima te ublažiti strah prisustvom i razgovorom, ponovno procjenjivati bol i dokumentirati pacijentove promjene boli na skali boli. Vizualno analogna ljestvica (VAS) široko se primjenjuje u procjeni poslijeoperacijske boli. VAS-ljestvica na lijevom kraju s oznakom »bez boli«, a na desnom kraju s oznakom »najjača bol koja se da zamisliti« čini se da prelazi ograničenja verbalne ljestvice. Kako bi se što adekvatnije tretirala bol, neophodno je uključiti i samog pacijenta u tretman i kontrolu boli. Aktivno sudjelovanje pacijenta u tretiranju vlastite boli, edukacija o metodama procjene boli i tehnikama kontrole boli utječu na pacijentovo zadovoljstvo što sekundarno može imati utjecaj i na intenzitet boli. Zadovoljstvo dovodi do unutarnjeg balansa pojedinca i može biti percipirana kao sastavna komponenta zdravlja. Opuštanjem se pokušava postići potpuna tjelesna smirenost uz smanjivanje metabolizma, smanjivanje disanja, smanjivanje arterijskog krvnog tlaka, frekvencije rada srca i slično. Balansirana (multimodalna) analgezija metoda je izbora kada god je moguće, a temelji se na uporabi NSAIL-a i paracetamola za blagu bol, uz opioidne analgetike i/ili tehnike lokalne anestezije za umjerenu i intenzivnu bol. Pain is universal human experience, necessary for protection of organism from damages, it is a physiological symptom which warns us that will appeare or have been appeared pathophysiological processes which can damage the organ or organism. It is always subjective and is defined as the fifth vital sign and therefore we want to emphasize the importance of pain as a symptom. The latest theory of pain is based on the biopsychosocial model, which describes pain as the feeling that is formed by events in the nervous system and organs, individual characteristics, family circumstances and the society and culture of living. The usual division of pain is: physical, mental and physical psychogenic caused pain. Acute postoperative pain is caused by injury on the skin, deep physical or organic structure. It is kind of pain that the patient feels directly after the operation, up to 7 days. Chronic postoperative pain is pain that lasts for more than 3 months after surgery. It is pathological pain that lasts longer than the usual time of healing or treating disease. The treatment of postoperative pain is dependent on the cooperation of several professions. A nurse from the team for the treatment of pain is the first point of contact, while the anesthesiologist and clinical pharmacologist are available as needed. The main role of the nurse is to prevent unnecessary pain to the patient after surgery. The nurses are responsible for noticing pain on a patient, evaluation of pain and the initiation of pain prescribed treatment if necessary, to remove factors that may enhance the pain, to apply non-pharmacological methods of pain relief, avoid the pressure and tension to the painful area, talking to the patient about his fears and alleviate the presence of fear by conversation, re-evaluate and document the patient´s pain changes on a scale of pain. The visual analog scale (VAS) is widely used in the evaluation of postoperative pain. VAS scale is marked at the left end with "no pain" and at the right end is labeled "the strongest pain that you can imagine," seems to exceed the limits of verbal scale. In order to adequately treat the pain, it is necessary to involve the patient in the treatment and control of the pain. Active participation of the patient in the treatment of their own pain, training on methods of pain assessment and pain management techniques affect patient satisfaction and as secondary can have an impact on the intensity of pain. Customer satisfaction leads to internal balance of the individual and may be perceived as an integral component of health. Relaxation is trying to achieve complete physical composure while reducing the metabolism, reduce breathing, lowering of arterial blood pressure, heart rate frequency and such. A balanced (multimodal) analgesia is method of choice whenever possible and is based on the use of NSAIDs and paracetamol for mild pain with opioid analgesics and / or techniques of local anesthesia for moderate and intense pain.

Iako individualistički pristupi predrasudama imaju dugu tradiciju u psihologiji (Adorno i sur., 1950 ; Allport, 1954), nisu podjednako dobro istražene dispozicijske odrednice različitih tipova predrasuda. Primjerice, uočava se manjak istraživanja o povezanosti osobina ličnosti i stavova prema imigrantima, pogotovo u dijelu potencijalnih mehanizama koji su u podlozi te povezanosti (Gallego i Pardos- Prado, 2014). U ovom radu istražuju se stavovi mladih prema imigrantima u razdoblju nakon (ili tijekom) tzv. migrantske krize koja je Hrvatsku zahvatila krajem 2015. godine. Analizira se odnos između Big Five dimenzija ličnosti i predrasuda prema imigrantima te se ispituje moguća medijacija desne autoritarnosti i orijentacije na socijalnu dominaciju u odnosu otvorenosti prema iskustvu i ugodnosti (kao najrobusnijih osobinskih prediktora predrasuda) s predrasudama. Također, problematizira se doprinos korištenih varijabli u objašnjenju predrasuda prema imigrantima kod mladih. Istraživanje je provedeno u proljeće 2016. godine na reprezentativnom uzorku maturanata grada Zagreba i Zagrebačke županije (N=1050). Korišten je Big Five inventar ličnosti (John i Srivastava, 1999), skala desne autoritarnosti (Zakrisson, 2005), skala orijentacije na socijalnu dominaciju (Sidanius i Pratto, 1999) te novokonstruirana skala predrasuda prema imigrantima (Matić, 2015), validirana u predistraživanju (N=332). Rezultati upućuju na ambivalentan stav mladih prema imigrantima. Predrasude prema imigrantima su statistički značajno povezane s četiri od pet dimenzija ličnosti (s izuzetkom savjesnosti), pri čemu se najviša povezanost uočava između otvorenosti prema iskustvu i predrasuda, dok su ostale korelacije niske i upitnog praktičnog značaja. Otvorenost prema iskustvu povezana je s predrasudama izravno i neizravno, preko sklonosti osoba koje ostvaruju viši rezultat na otvorenosti da odbace desničarska uvjerenja. S druge strane, ugodnost je s predrasudama povezana isključivo neizravno, putem manje vjerojatnosti da će osobe koje ostvaruju viši rezultat na ugodnosti zagovarati hijerarhizaciju socijalnih odnosa. Konačno, rezultati sugeriraju da je varijablama ličnosti, desne autoritarnosti i socijalne dominacije objašnjivo oko trećine varijance predrasuda prema imigrantima kod mladih.

U radu su prikazani rezultati kvalitativnog istraživanja prirode obrazovnih aspiracija učenika prvih, četvrtih i sedmih razreda. Cilj je rada opisati i razumjeti učeničke konstrukcije vlastitih obrazovnih želja i planova te steći uvide u to kako su oni povezani s njihovim uvjerenjima o sebi te percipiranim roditeljskim aspiracijama i očekivanjima. Dubinsko istraživanje provedeno je pomoću polustrukturiranih intervjua u pet zagrebačkih škola, na uzorku od 122 učenika. Korišteno je kriterijsko uzorkovanje s obzirom na spol i procjenu učitelja o ranijem učeničkom postignuću učenika u slučaju starijih kohorti, odnosno o roditeljskoj podršci u slučaju najmlađe kohorte. Razgovori su sadržavali nekoliko ključnih tema: školska iskustva, opće i akademsko samopoimanje učenika, obrazovne i karijerne aspiracije i očekivanja uspjeha, poznavanje sustava, percepcija podrške i očekivanja roditelja. Protokoli za razgovor bili su prilagođeni dobi učenika. Rezultati pokazuju da teorijsko razdvajanje koncepata aspiracija i očekivanja ne nalazi potporu u učeničkim perspektivama. Učenici ne razlikuju jasno nadanja i želje o vlastitim obrazovnim putovima od očekivanja onoga što će se doista dogoditi. Aspiracije su općenito visoke, ali kvalitativno različite u tri kohorte. U svim dobnim skupinama povezane su s učeničkim procjenama sebe i procjenama vlastitih kompetencija, međutim, opaža se da se u najstarijoj dobnoj skupini više temelje na realističnijim procjenama vlastitih postignuća te se vezuju uz već diferencirane interese, dok su u najmlađoj kohorti vezane uz pozitivnu sliku o nekim zanimanjima i osobama. Pokazalo se i da su učeničke obrazovne aspiracije pod utjecajem roditeljskih, tj. da učenici oblikuju svoje želje na temelju toga što roditelji žele i očekuju za njih. U radu se raspravlja o tome koliko pristup informacijama o obrazovnim mogućnostima te izloženost različitim obrazovnim iskustvima i očekivanjima drugih mogu djelovati na oblikovanje obrazovnih aspiracija učenika.

Political ideology and political orientation are, surprisingly, under- investigated concepts in research on immigration attitudes, especially in Europe (Hainmueller & Hopkins, 2014). Recent studies from US suggest that the ideology-prejudice link varies depending on contextual factors, such as concern over challenges to the in-group (national) boundaries (e.g. pronounced in-group threat or changing concept of national identity) (e.g. Lahav & Courtemanche, 2012 ; Hopkins, 2013). However, it remains unclear whether contextual factors affect only right- wing participants or have equal influence on those who are not initially anti-immigration, i.e. left-wing participants. In the context of the 2015 migration wave, this paper investigates the interaction of political orientation, perceived threat and concept of national identity in explaining anti-immigrant prejudice among Croatian youth. The study was conducted in spring 2016 on a representative sample of high- school graduates of Zagreb and its suburban area (N=1050). The questionnaire assessed political orientation, perceived in-group threat, concept of national identity, cultural and religious practices and sociodemographics. When controlling for sociodemographics, participants’ political orientation, perceived in-group threat, concept of national identity and cultural and religious practices explained a substantial amount of variance of anti- immigrant prejudice. Results revealed an interaction effect between perceived threat and political orientation. When perceived threat was high, there was no difference between left- wing and right-wing participants in the level of prejudice. Findings are discussed in relation to theories of prejudice that emphasize the role of concerns over potential challenges and threats to the in-group identity. The paper contributes to the existing literature by providing identity-based explanations of changes in social climate after large-scale migrations.

Najveći val izbjeglica poslije Drugog svjetskog rata u Europi izazvao je brojne posljedice u receptivnim zemljama zbog broja i porijekla izbjeglih osoba. Međunarodni pravni sustav obavezuje zemlje da prihvaćanjem zahtjeva za azil pruže utočište ljudima čija je sigurnost u matičnim zemljama ugrožena zbog političkih, etničkih i vjerskih razloga. U psihosocijalnom pogledu, odobravanje azila pruža sigurnost, ali otvara niz pitanja o integriranju azilanata u društvo koje ih prima. Odnos građana prema izbjeglicama i posebno azilantima bitna je komponenta politika upravljanja integracijom azilanata u društvo. Cilj ovog istraživanja je utvrditi kakav je odnos mladih ljudi u Zagrebu prema integraciji osoba kojima je odobren azil u svjetlu ljudskih prava i spremnosti na prihvaćanje u hrvatsko društvo. Provedeno je grupno i anonimno anketno istraživanje s 1.109 mladih osoba (498 srednjoškolaca iz strukovnih škola i gimnazija, prosječne dobi 17, 7 godina i 611 studenata sa 13 studijskih grupa, prosječne dobi 21, 7 godina), od kojih su 64% žene. Ispitane su predrasude prema azilantima, percipirana realna i simbolička prijetnja od azilanata, stavovi prema zakonskim pravima azilanata i socijalna bliskost prema njima. Radi usporedbe s drugim zemljama, postavljena su i neka pitanja iz međunarodne studije International Social Survey Programme (ISSP, 2013). Istraživanje je provedeno u lipnju 2017. godine. Rezultati su pokazali postojanje umjereno izraženih predrasuda prema azilantima i umjerenu razinu percipirane prijetnje od azilanata, u većoj mjeri realne nego simboličke. Podrška ljudskim pravima azilanata je umjerena do visoka, uz visoki stupanj socijalne bliskosti (više od 90% sudionika bi prihvatilo azilanta kao susjeda i prijatelja). Broj azilanata u Hrvatskoj precjenjuje 55, 4% sudionika, a 48, 7% ih smatra da broj ne treba rasti. Pozitivniji odnos prema svim aspektima integracije azilanata imaju studenti, zatim gimnazijalci, pa učenici strukovnih škola. U usporedbi s nacionalnim uzorcima u nizu EU zemalja, mladi iz Hrvatske pokazuju manji strah zbog kriminala i ugrožavanja naših vrijednosti, u većoj mjeri zagovaraju jednaka prava azilanata kao i državljana, uključujući i pravo na obrazovanje, ali prednjače u uvjerenju da broj azilanata treba smanjiti. Zaključno, ovo istraživanje stavova i odnosa mladih hrvatskih građana prema integraciji azilanata pokazuje njihovu relativnu otvorenost prema ovom pitanju, ali i određene nedosljednosti u stavovima, što pokazuje da se radi o temi prema kojoj još nemaju izgrađen čvrsti odnos. Oni koji su obrazovaniji, kao i u drugim istraživanjima, pokazuju veći stupanj otvorenosti prema integraciji azilanata i u većoj mjeri vide moguće dobiti od njihovog uključivanja u hrvatsko društvo. U odnosu na niz EU zemalja, mladi u Hrvatskoj pokazuju povoljniji odnos prema integraciji azilanata.

Cilj rada je ispitati povezanost predrasuda prema imigrantima sa socioekonomskim, sociokulturnim i obrazovnim karakteristikama učenika i učenica završnih razreda srednjih škola. Polazi se od pretpostavke da su viši socioekonomski status, više obrazovanje i posjedovanje kulturnog kapitala, lijeva politička orijentacija i manja religioznost povezani s nižim stupnjem predrasuda prema imigrantima. Anketno istraživanje provedeno je u proljeće 2016. godine na reprezentativnom uzorku maturanata grada Zagreba i Zagrebačke županije (N=1050). Primijenjena je novokonstruirana skala predrasuda. Ispitivanjem razlika među grupama ustanovljeno je da manje izražene predrasude pokazuju učenice, djeca visokoobrazovanih majki, djeca odličnog općeg uspjeha, s više kulturnog kapitala, niže religioznosti i lijeve političke orijentacije. Prema rezultatima provedene multiple regresije, socioekonomske, sociokulturne i obrazovne karakteristike učenika i učenica objašnjavaju oko 20% varijance rezultata na skali predrasuda prema imigrantima.

In the socio-political context of an ongoing debate over immigration policies across Europe, youth opinions and perceptions should be an important research topic. Recent studies show that anti-immigration attitudes are shaped by concerns about social consequences of immigration (e.g. in-group threat), rather than self-interest motives (e.g. personal income). Hence, the conception and importance of national identity, as well as other aspects of social identity formation, could be critical for shaping youth anti-immigrant attitudes. Socio-cultural factors (e.g. political partisanship, cultural capital) might also influence these attitudes, but the link lacks stronger empirical evidence. The aim of the research was to investigate the role of different identity-based and socio-cultural variables in explaining anti-immigrant prejudice among Croatian youth. The study was conducted in spring 2016 on a representative sample of high-school graduates of City of Zagreb and Zagreb county (N=1050). The following constructs were assessed: conception of national identity, ethnocentrism, perceived in-group threat, SDO, RWA, cultural practices, political ideology, religious practices and sociodemographics. When controlling for socio-economic factors, both the identity-based and socio-cultural variables explained a substantial amount of variance of anti-immigrant prejudice (R2=.50, p

Following on Bartlett’s (2014) adaptation of Booth and Ainscow’s (2000) conceptualization of the Index for Inclusion, the presentation examines one of the crucial indicators of school inclusiveness – the question of whether children feel welcome at school. Its aim is to illustrate main conclusions deriving from the research on inclusive education in 7 Croatian schools included in the project “Regional Support for Inclusive Education in South East Europe”. The data was collected via survey that assessed pupils’ perception of inclusion within schools (N=690). The presentation focuses on single indicator revealing whether pupils feel welcome at school, using other indicators of inclusion policies and practices as predictors of the latter. The findings disclose that the average feeling of being welcome at school ranges between somewhat and much (M=3.58, SD=1.02). Pupils that attend VET schools have significantly (F=7.87, p

The goal of this research was to explore the relations of personality, self-concept, learning strategies and mathematics anxiety in elementary school pupils. The sample consisted of 693 8th grade pupils from 36 Croatian elementary schools. We administered Big Five Inventory (John & Srivastava, 1999) to assess personality dimensions of neuroticism, extraversion, openness, agreeableness and conscientiousness. SDQ II (Marsh, 1990) was administered to assess self-concept variables, and a set of scales measuring self-regulatory learning strategies was administered to assess self-handicapping, defensive pessimism and external attribution of failure (Lončarić, 2014). Mathematics anxiety was measured with the adapted Scale for assessing math anxiety (Arambašić et al., 2005). With respect to the well-documented gender differences in mathematics anxiety, we performed separate hierarchical regression analyses for each gender to test the predictive power of personality, self-concept and defensive motivational strategies in explaining the variance of mathematics anxiety. Results indicate that the set of predictor variables explained significant amount of variance in both genders, having the stronger predictive power for girls (R square = .54) compared to boys (R square = .38). Personality, self- concept and motivational strategies are all related to math anxiety. However, a somewhat different pattern of relations emerged with respect to gender. While math self-concept is significantly negatively related to math anxiety in both genders, personality and motivational strategies have different relations to boys’ and girls’ math anxiety. In boys, math anxiety is related to low agreeableness and the use of external attribution of failure, while in girls it is predicted by higher neuroticism and defensive pessimism. Our results indicate that maladaptive patterns of academic beliefs, motivations and behavior related to mathematics in Croatian pupils are to some extent gender- specific, thus calling for specific intervention strategies tailored for boys and girls.

Recentni procesni modeli obrazovnih postignuća sve više prepoznaju ulogu motivacijskih obrazovnih ishoda te njihova međudjelovanja u uspjehu učenika (Green i sur., 2012). Cilj ovog istraživanja je provjeriti razlike između učenika/ca različitog školskog uspjeha u aspektima školskog samopoimanja te u korištenju kognitivnih i motivacijskih strategija učenja. Istraživanje je provedeno na 624 učenika/ca 8. razreda. Skupinu s dobrim uspjehom čini 103 učenika/ca, vrlo dobrih je 251, a odličnih 235. Razlike između triju skupina provjerene su linearnom diskriminacijskom analizom, a korišteni prediktori su verbalno, matematičko i školsko samopoimanje iz upitnika SDQ II (Marsh, 1990) te skale iz Upitnika kognitivnih i motivacijskih komponenti samoreguliranog učenja (Lončarić, 2008). U analizi su rezultati na ovim skalama formirali kognitivne i motivacijske strategije višeg reda: dubinsko i površinsko procesiranje, metakognitivni ciklus kontrole, zaštita samopoštovanja i poticanje učenja. Prva diskriminacijska funkcija pokazala se statistički značajnom (Wilksova λ=.548, p

U zadnjim desetljećima na djelu je kontinuirani porast migracijskih kretanja iz zemalja u razvoju prema zemljama Europe. Budući da u ovim migracijama najveći porast zauzimaju tražitelji azila i nelegalni migranti, pitanje useljavanja stječe negativan prizvuk i postaje središnjim političkim pitanjem u gotovo svim europskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. U takvom sociopolitičkom okruženju posebnu važnost zauzimaju stavovi i mišljenja mladih. Cilj rada je ispitati povezanost predrasuda prema imigrantima sa socioekonomskim, sociokulturnim i obrazovnim karakteristikama učenika i učenica završnih razreda srednjih škola. Polazi se od pretpostavke da su viši socioekonomski status, više obrazovanje i posjedovanje kulturnog kapitala, lijeva politička orijentacija i manja religioznost povezani s nižim stupnjem predrasuda prema imigrantima. Anketno istraživanje provedeno je u proljeće 2016. godine na reprezentativnom uzorku maturanata grada Zagreba i Zagrebačke županije (N=1050). Primijenjena je novokonstruirana skala predrasuda, prethodno validirana u predistraživanju na 332 učenika/ca, koja ispituje kognitivni, emocionalni i bihevioralni aspekt predrasuda prema imigrantima. T-testom i analizama varijance provjerene su razlike među učenicima na skali predrasuda prema imigrantima s obzirom na socioekonomske, sociokulturne i obrazovne karakteristike. Ispitivanjem razlika među grupama ustanovljeno je da manje izražene predrasude pokazuju učenice, djeca visokoobrazovanih majki, djeca odličnog općeg uspjeha, s više kulturnog kapitala, niže religioznosti i lijeve političke orijentacije. Prema rezultatima provedene multiple regresije, socioekonomske, sociokulturne i obrazovne karakteristike učenika i učenica objaš- njavaju oko 20% varijance rezultata na skali predrasuda prema imigrantima.

U fokusu rada dva su fenomena koja su, iako donekle neobična, relativno uvriježena u općoj literaturi o ponašanju potrošača i upravljanju klasičnim brendovima – percepcija osobnosti brenda te samoprocjena podudarnosti između osobnosti pojedinca i osobnosti brenda. U okviru rada te se fenomene razmatra u kontekstu istraživanja ponašanja turista i marketinga mjesta, odnosno turističke destinacije. Kada je riječ o destinacijskim brendovima, percepcija osobnosti brenda odnosi se na viđenje toga kakva bi destinacija bila kad bi bila osoba, tj. procjenu skupa ljudskih osobina povezanih s destinacijom. Procjena samo- podudarnosti pak podrazumijeva izjašnjavanje osobe o tome koliko je njezina osobnost sukladna percipiranoj osobnosti destinacije. Online istraživanjem u kojem su sudjelovali mlađi domaći posjetitelji grada Splita (N = 263) ispitana je struktura percipirane osobnosti grada Splita te je analizirana uloga koju percepcija osobnosti destinacije i procjena samo- podudarnosti imaju u predviđanju ponašajnih namjera turista (preporuka i ponovni posjet). Rezultati pokazuju da sudionici u najvećoj mjeri doživljavaju Split kao lijep, opušten i veseo, a u najmanjoj mjeri kao radišan, glamurozan i zapadni. Oni sudionici koji osobnost Splita doživljavaju pozitivnijom te svoju osobnost procjenjuju sukladnijom osobnosti Splita skloniji su tome da drugima preporuče posjet Splitu od onih sudionika koji se ne smatraju sličnima Splitu te ga općenito doživljavaju negativnijim. Ponovni posjet predviđa samo percepcija osobnosti destinacije, pri čemu je vjerojatnije da se u Split vrate one osobe koje njegovu osobnost vide pozitivnijom. U okviru rasprave o nalazima istaknute su osnovne metodološke zamjerke ovom i sličnim istraživanjima te navedene neke smjernice za buduća istraživanja i praksu.

In this article, we assess the structural equivalence of the Zimbardo Time Perspective Inventory (ZTPI) across 26 samples from 24 countries ( N = 12,200). The ZTPI is proven to be a valid and reliable index of individual differences in time perspective across five temporal categories: Past Negative, Past Positive, Present Fatalistic, Present Hedonistic, and Future. We obtained evidence for invariance of 36 items (out of 56) and also the five-factor structure of ZTPI across 23 countries. The short ZTPI scales are reliable for country-level analysis, whereas we recommend the use of the full scales for individual-level analysis. The short version of ZTPI will further promote integration of research in the time perspective domain in relation to many different psycho-social processes.