Search

Stičišča med ilirskim gibanjem in madžarskim reformnim obdobjem: z vidika Hrvatov II. Prispevek daje zgodovinski pregled hrvaške znanstvene interpretacije madžarskih stikov in duhovno-političnih vzorcev v razvoju hrvaškega ilirskega gibanja. V prvem delu najine študije sva predstavila osnovna sodobna teoretična stališča o rekonstrukciji zgodovinskih narativ in hrvaške znanstvene dosežke v raziskovanju predilirskega obdobja, v drugem delu pa je predstavljeno, kako je razvoj madžarske nacionalne zavesti vplival na razvoj hrvaške nacionalne zavesti, zakaj je postal medij posredovanja novih idej skupni madžarski državni zbor, kako so novonastale madžarske institucije, infrastrukturne in gospodarske iniciative, boj za madžarski jezik, madžarski tisk ter meščanske ideje oblikovali hrvaško nacionalno modernizacijo. The article provides a historical overview of the Croatian scientific interpretation of Hungarian contacts and spiritual-political patterns in the development of the Croatian Illyrian movement. The first part of the study focuses on basic modern theoretical views on the reconstruction of historical narratives and Croatian scientific achievements in the research of the pre-Illyrian period. The second part presents how the development of the Hungarian national consciousness influenced the development of the Croatian national consciousness, why the common Hungarian National Assembly became the medium of transmission of new ideas and how the newly established Hungarian institutions, infrastructural and economic initiatives, the struggle for the Hungarian language, the Hungarian press and political ideas formed the Croatian national modernization.

Stičišča med ilirskim gibanjem in madžarskim reformnim obdobjem: z vidika Hrvatov I. Prispevek daje zgodovinski pregled hrvaške znanstvene interpretacije madžarskih stikov in duhovno-političnih vzorcev v razvoju hrvaškega ilirskega gibanja. V prvem delu so predstavljena osnovna sodobna teoretična stališča o rekonstrukciji zgodovinskih narativ, v drugem delu pa hrvaški znanstveni dosežki v raziskovanju predilirskega obdobja. Poudarjen je pomen gibanja jakobincev in svobodnih zidarjev v nastajanju ilirizma. V predilirskem obdobju je s svojimi novimi pobudami igral pomembno vlogo zagrebški škof Maksimilijan Vrhovec. Njegovemu delovanju in predstavitvi njegovih madžarskih stikov je posvečeno posebno poglavje. Prav tako je v posebnem poglavju predstavljeno izjemno bogato življenjsko delo vodje gibanja Ljudevita Gaja in njegovi stiki z Madžari. Na oblikovanje slovanske in hrvaške zgodovinske zavesti Ljudevita Gaja je močno vplival takrat najbolj ugleden madžarski zgodovinar István Horvát. Horvátova romantična megalomanska predavanja o poreklu Madžarov so pritegnila Gajevo pozornost v času njegovega šolanja v Pešti. The article gives a historical overview of the Croatian scientific interpretation of Hungarian contacts and spiritual-political patterns in the development of the Croatian Illyrian movement. The first part of the study presents basic modern theoretical views on the reconstruction of historical narratives, while the second part highlights Croatian scientific achievements in the research of the pre-Illyrian period. The importance of the Jacobin movement and the Freemasons in the emergence of the Illyrian movement is emphasised. The bishop of Zagreb, Maksimilijan Vrhovec, played an important role in the pre-Illyrian period with his new initiatives. A special chapter of the article is dedicated to his work and the presentation of his Hungarian contacts. Another special chapter is dedicated to the extremely rich oeuvre of the leader of the movement, Ljudevit Gaj, and his contacts with the Hungarians. The formation of Slavic and Croatian historical consciousness of Ljudevit Gaj was strongly influenced by the most respected Hungarian historian of the era, István Horvát. Horvát’s romantic megalomaniac lectures on the origin of the Hungarians attracted Gaj’s attention during the time he spent studying in Pest.

Ekspresionizem je bil najmočnejša smer srednjeevropskih avantgardnih literarnih gibanj. V madžarski, hrvaški in slovenski književnosti se je razvijal skoraj istočasno pod neposrednim nemškim vplivom, na osnovi koncepta »hibridne poetike«. Že to dejstvo bi upravičevalo primerjalno analizo književnosti tega prostora, kar pa se vse do zdaj ni zgodilo. Expressionism was the most influential artistic movement among the Central-European Avantgarde. It developed at almost the same time as it did in Hungarian, Croatian, and Slovenian literature and was based on “hybrid-poetical construction” with German inspiration. This fact in itself might have formed a reason for analysis of the region’s literatures however, this has not yet been completed.

Predmet je rada poezija stvarana u Slavoniji i sa sviješću o slavonskome prostoru, i to, prije svega, suvremeni tekstovi, ali s nužnim referencama na povijesna zbivanja u tom književnome rodu, zbog uočavanja stilskoga kontinuiteta. U poetskim će se tekstovnim strukturama slavonskih autora s kraja 20. i početka 21. stoljeća, detektirati oni stilizmi koji potvrđuju nastavljanje ili nasljedovanje povijesno utvrđenog i dijakronijski utvrdivog stilskoga sklopa što ga je moguće, upravo zbog dosljedne, ustaljene učestalosti, nazvati kanonom, i to kanonom panonizma kao specifične kulturno- povijesno-geografski potkrijepljene označnice.

Dvjema antologijama mađarskih kratkih priča objavljenih u Hrvatskoj, Zastrašivanje strašila i Valoviti Balaton, obuhvaćen je korpus društveno-političkih i književnopovijesnih promjena u posljednjih nekoliko desetljeća 20. stoljeća. Suvremeni odnos između novele i jednostavnih oblika valja promatrati u istom kontekstu kao i odnos strukture književne vrste i njezine funkcije u sustavu književne komunikacije. Razmjena elemenata usmene i pisane književnosti, prototipnih mjesta i vremena, svih pripovjednih tehnika i vrsta pripovjedača, upućuje na dobru trgovinu tradicijom žanrova/ fragmenata - beskonačnu semiozu hibridizacije - i na dvostruko/ višestruko kodiranje i dekodiranje. Izbor mađarskih kratkih priča u ovom radu ukazuje na prevladavanje jednostavnih oblika u ulozi fragmenta, tj. iskonsku funkciju novele, kao i na tradiciju usmenog pripovijedanja koja u danim povijesnim okolnostima obnavlja i iznova oblikuje riznicu mađarskog nacionalnog identiteta.

Ovaj rad govori o nekim osobinama jezika riječkih pisaca najmlađe generacije s objavljenom jednom ili više knjiga proze, a to su u ovome trenutku: A. Kapidžić, G. Dević, E. Krivac, M. Novković, M. Zagorac i J. Šurina. U njihovim sam tekstovima analizirao utjecaj riječkog dijalekta, utjecaj engleskog jezika, utjecaj popularne kulture i odstupanja od gramatičke norme hrvatskog standardnog jezika te pojasnio njihov spisateljski stil kroz prizmu jezičnog eksperimenta.

Rad istražuje semantičke varijacije označitelja tjelesnost i tekstualnost, posebice u njihovom međuproizvodljivom odnosu. Fenomen tijela istražuje se kao biološka činjenica, kao kultiviran trag, kao tekstualna struktura. Okvir korpusnog čitanja poredbeno je postavljen te obuhvaća hrvatsku poeziju romantizma, subpučkog romantizma suvremene manjinskohrvatske književnosti u Mađarskoj, hrvatsku i mađarsku poeziju moderne, postmodernu polifoniju umjetničkih jezika, posebice pjesničkih i glazbenih u kontaktu.

U radu se donosi kratak pregled kodifikacijskih nastojanja oko hrvatskoga jezika u XX. stoljeću.

U hrvatskome jeziku postoji nekoliko skupina imenica sa složenim odnosom prema gramatičkoj kategoriji roda. U ovome se radu razmatraju obilježja jedne od tih skupina, naime one koja objedinjuje različite vrste dvorodnih imenica. U skladu s uzrokom kolebljiva roda nastoje se uspostaviti osnovni tipovi dvorodnosti u hrvatskome standardnom jeziku.

U radu se analiziraju jezične značajke u djelima Tomislava Žigmanova, na svim jezičnim razinama. Također se razmatraju poetske značajke Žigmanovljevih beletrističkih djela.

U radu se govori o malim jezicima i njihovoj ugroženosti. Neki od malih jezika istovremeno su i manjinski jezici. Za održavanje malih jezika odgovorne je obitelj i obrazovni sustav. Prikazani su neki modeli u obrazovnim sustavima Austrije, Italije i Španjolske.

Položaj hrvatskoga jezika s obzirom na europsku integraciju može se promatrati s nekoliko aspekata. Zasad je u prvom planu najvažnije prevođenje pravne stečevine (acquis communautaire) i s tim u vezi problem odabira i osposobljavanja stručnjaka za taj veliki i odgovorni posao, ali i problem osposobljavanja hrvatskoga jezika da može valjano odgovoriti na taj izazov. Druga dva kruga pitanja vezana su uz ulogu hrvatskoga kao manjinskoga jezika u regiji te uz položaj hrvatskoga jezika unutar općega problema malih jezika u Europskoj uniji. U radu se razmatra prva tema, a druge su dvije rubno dotaknute.

Rad je osvrt na vrlo aktualnu temu izumiranja jezika. Usvaja se pristup francuskoga jezikoslovca Claudea Hagegea, analizira se hrvatska jezična sinkronija te se jezični gubitci identificiraju na nekoliko razina. Upozorava se na neodgodivu potrebu zvučnoga bilježenja mjesnih hrvatskih govora suvremenom tehnologijom digitalnoga zapisa te njihovu postavljanju na internet.

Autor govori o odnosu govora pomurskih Hrvata prema međimurskim govorima. Iako i oni spadaju u međimurski dijalekt (donji poddijalekt) i najsličniji su govorima Donje Dubrave, Kotoribe i Donjega Vidovca, sljedeće ga osobine čine posebnom skupinom: a) nepostojanje opreke između l i ļ b) prelazak otvorenih o-samoglasnika u zatvorene pod utjecajem nazala c) fakultativna realizacija svakoga a kao otvoreno o i u naglašenoj i u nenaglašenoj poziciji. Nema tzv. "slovenskih" osobina poput prelaska m > n na kraju riječi, čuvanja nastavka -ix u imeničkim deklinacijama, nastavka -o za glagolski pridjev radni muškoga roda jednine, neslogotvornog u u suglasničkom inventaru, denazalizacije nj i refleksa jata u nenaglašenoj poziciji kao i (te su osobine karakteristične za gornji poddijalekt međimurskoga dijalekta).

Rad analizira stvaralački doprinos glazbenika, crkvenog pjesnika i priređivača himnodijskih zbirki Đure Arnolda starijeg na početku 19. st. Arnoldov rad sagledavan je u sklopu konteksta i tradicijskih utjecaja hrvatske crkvene poezije i himnodije 17. i 18. st. u domovini, kao i utjecaja tiskanih pjesmarica bunjevačkih i gradišćanskih Hrvata. U okviru Arnoldova priređivačkog izdanja pjesmarice Pismenik, Osijek, 1819. uočava se autorov izbor starije hrvatske himnodije, vlastiti soprinos i utjecaj usmene narodne poezije.

O rasprostiranju hrvatskoga jezika i položaju u 21. stoljeću.

Članak govori o glagolskom prilogu sadašnjem u starim i novim hrvatskim gramatikama. Stare su gramatike razlikovale glag. pril. sad. od participa, dok u suvremenima glag. pril. sad. nije više particip, nego nepromjenjiva vrsta riječi.

U radu se govori o prezimenima s odlikama zavičajnog idioma i obvezatnim prilagodbama pri njihovu uključivnju standardni jezik. Upozorava se na povijesne zablude ispravljanja i prekrajanja takvih prezimena te ističe potreba poštivanja izvornoga lika jer su u njemu sadržane, uz nejezične, i mnoge važne jezične obavijesti i svjedočanstva.

U radu se analizira jedan od podstilova razgovornoga stila hrvatskoga književnog jezika - govor mladih. Donose se rezultati ankete provedene među riječkim osnovnoškolcima, srednjoškolcima i studentima. Ispitivano je njihovo razumijevanje i uporaba standardnih leksema koji su u govoru mladih proširili semantičko polje koje pokrivaju (zakon, strava) te nestandardiziranih leksema stranoga porijekla (super, turbo, mega, gala… ).

U ovom je radu riječ o rječotvorbenim modelima, tj. o tvorbenim jedinicima, načinima i obrascima u djelima dvojice šokačkih i jednoga bunjevačkoga pisca u mađarskom dijelu Bačke. Oba šokačka pisca, svećenik Grga Andrin, kao i odvjetnik i veliki hrvatski rodoljub tragične sudbine Mišo Jelić, rodom su iz Santova. Bunjevački pisac i svećenik Ivan Petreš rodom je iz Kaćmara. Primjeri za rječotvorbenu analizu preuzeti su iz književnih tekstova koji su tiskani u prvim dvjema knjigama edicije "Hrvatski književnici u Mađarskoj".

U radu se navode biobibliografski podatci o Adalbertu Horvatu, a zatim se analiziraju jezične značajke njegovih djela.

U radu se navode bibliografski podatci o Adalbertu Horvatu, a zatim se analiziraju Horvatova djela.

Prikazuje se sadržaj i koncepcija Hadrovicseva prvijenca naslovljenog Murakoz helynevei, osvrće se na razlike između povijesnoga ojkonimijskog sustava u tom radu i suvremenoga međimurskog ojkonimikona te ukazuje na mjesto koje Murakoz helynevei danas zauzima u proučavanju međimurske ojkonimije.

Knjižica slovoznanja jednostavno je djelo u kojemu se opisuje svakodnevan život jezikom djeteta koje tek uči čitati. To nije ekskluzivan leksik, a ipak se po rezultatima toga istraživanja čini upravo takvim: previše je dotada nepotvrđenih i slabo potvrđenih riječi za tako kratak i jednostavan tekst. To vjerojatno govori više o stanju naše leksikografije nego o toj početnici. Čak i po tako običnom školskom priručniku možemo zaključiti da slabo poznajemo jezik od druge polovice 18. stoljeća do preporoda, a upravo je to posebno važno razdoblje za hrvatski standardni jezik.

O dvadesetak prezimena iz hrvatskoga prezimenskog sustava koja se temelje na ekonimima Budim i Pešta govori se s etiološkoga aspekta, tvorbeno se i etimološki analiziraju.

Članak govori o jezikoslovnim savjetima Marijana Lanosovića. Marijan Lanosović u trećem izdanju svoje gramatike daje i njemačko-hrvatsko-mađarski rječnik iz kojega možemo razabrati Lanosovićev jezični purizam.

Autorica najprije određuje pristup zadanoj temi, a onda ju postupno razrađuje. Ona ne promatra negativan utjecaj jezika stranih država u čijem se sastavu Hrvatska u svojoj povijesti nalazila, nego polazi od pretpostavke da su pritisci ponekad djelovali poticajno, primjerice na stvaranje domaćega nazivlja nasuprot olakom preuzimanju tuđega. Da je svako vrijeme imalo mogućnost izbora, pokazuje poredba dvaju rječnika, od kojih jedan pod hrvatskosrpskim nazivom jezika ima "hrvatskije" nazivlje od drugoga koji ima hrvatski naziv jezika i koji je izišao u hrvatskoj državi. Ulogu Budima u povijesti standardizacije hrvatskoga jezika autorica osvjetljava radom budimske sveučilišne tiskare u kojoj su se, među ostalim, tiskale hrvatske školske knjige, te odnosom mađarskoga i hrvatskoga jezika u zajedničkoj državi u vremenskom odsječku bitnom za hrvatski jezik, a to je širenje njegove polifunkcionalnosti u 2. polovini 18. st., općenacionalno književnojezično ujedinjenje u narodnom preporodu i status službenoga jezika priznatoga u zajedničkom aktu - Hrvatsko-ugarskoj nagodbi.

U radu se razmatraju tvorbeni tipovi imeničkih izvedenica u pjesničkom djelu gradišćanskohrvatskoga književnika iz Mađarske Mate Šinkovića, kao i odnos tih izvedenica prema rodnom mu mjesnom govoru sela Koljnofa te odnos prema suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Izdvajaju se najčešći imenički sufiksi u Šinkovićevim pjesmama.