Search

Tema su ovog rada u nas dosad nezapaženi rukopisi trogirskoga humanista Frane Trankvila Andreisa koji se čuvaju u Nadbiskupskom arhivu u Gnieznu. Riječ o je o pet kratkih tekstova (dvije pjesme i tri pisma) što ih je Andreis sastavio za svojega boravka u Rimu i uputio ih nadbiskupu Gniezna i poljskom primasu Janu Łaskom, koji se u to vrijeme (1513-1515) nalazio u Rimu kao sudionik Petoga lateranskog koncila. Nakon osvrta na ishodišno, ali nepouzdano izdanje Bogdana Bolza (1962), daje se kodikološki opis rukopisā, prikazuje se sadržaj tekstova i pokušava se uspostaviti njihova približna kronologija. Paleografskim putem dokazuje se da su posrijedi Andreisovi autografi. Slijedi prikaz povijesti istraživanja nakon Bolza. Opširnije se raspravlja o pismu Jana Łaskog od 28. srpnja 1514, u kojem on javlja u Poljsku da je u Rimu uspio angažirati »nekog povjesničara« da napiše takav povijesni prikaz Poljske i Poljaka u kojem će se ispraviti negativni stavovi i predrasude u djelima talijanskih povjesničara. Iako je u postojećoj literaturi s manje ili više opreza prihvaćeno da je spomenuti povjesničar upravo Trankvil Andreis, ovdje provedena analiza sadržaja i konteksta pisma pokazuje da to nije točno. Na temelju paleografskih značajki utvrđuje se da je glavni tekst toga pisma ispisan Andreisovom rukom (Łaski je vlastoručno unio samo bilješku na kraju i potpis). Ta činjenica potvrđuje već iznesenu tvrdnju Piotra Tafiłowskog (2007) da je Andreis u Rimu postao nadbiskupovim tajnikom. Na temelju dostupnih podataka rekonstruira se kronologija odnosā Andreisa i Łaskog u Rimu. Slijedi prikaz načela priređivanja Andreisovih tekstova te, u prilogu studiji, njihovo kritičko izdanje i prijevod. Novo izdanje bilo je potrebno ne samo zato da se isprave netočna Bolzova čitanja nego i zbog toga što u njegovu izdanju jednoga teksta nema, pa se taj ovdje objavljuje prvi put., 1. Introduction This paper focuses on the manuscripts of the Trogir humanist Franciscus Tranquillus Andronicus (Frane Trankvil Andreis, 1490-1571) kept in the Archi¬episcopal Archives in Gniezno, previously noticed but little, and in Croatia totally unknown. They comprise five short pieces (two poems and three letters) that An¬dronicus composed during his stay in Rome, addressing them to the archbishop of Gniezno and primate of Poland Jan Łaski, who at that time (1513-1515) was in Rome to take part in the Fifth Lateran Council. The first (and incomplete) edi¬tion was published in 1962 by Bogdan Bolz. Before that it was known only that Andronicus was staying in Rome in the retinue of Łaski, and that his first work to be published in print (as far as we know) was written in Rome, in the context of the archbishop’s activities: Ode F. Andronici in triumpho reuerendissimi atque amplissimi domini Ioannis de Lasko, archiepiscopi Gneznensis, de uictoria inuic¬tissimi Sigismundi, Polonie regis, contra Moscos habito. The ode was published in the book Carmina de memorabili cede scismaticorum Moscouiorum per serenis¬simum ac inuictissimum dominum Sigismundum, regem Polonie, magnum ducem Lituanie, Russie, Prussie Sarmatieque Europee dominum et heredem, apud Aras Alexandri Magni peracta, s. l., s. a. [Romae, 1515]. Bolz published four of Andronicus’s writings, giving them the numbers 1, 2, 3 and 4; the appendix to this study publishes these texts as numbers 1, 2, 3 and 5. Bolz missed out a text that is also kept in the archives of the chapter in Gniezno (text number 4. in the appendix to this study). Notwithstanding its shortcomings, his work is useful, and the chronology he established is acceptable to this day. 2. Description of the manuscripts and their contents The manuscripts comprise single leaves and bifolia that are kept in the chapter collection in Gniezno in volume II of the correspondence of Jan Łaski. All the texts are written in the same humanist cursive hand. All of them were clearly produced in Rome, in the period the archbishop was attending the Lateran Council. AAGn [Archiwum Archidiecezjalne w Gnieźnie] 5/37, Nr. 14 (here text no. 1). A poetical panegyric addressed to Jan Łaski, in 16 elegiac couplets. The young and unknown poet is attempting to draw the attention and obtain the support of the distinguished prelate, and Bolz concludes that it must be the earliest text addressed to Łaski (probably written in the second half of 1513, at the latest in early 1514). AAGn 5/29, Nr. 15 (text no. 2). Prayer to the Virgin, 12 elegiac couplets. Since the poet gives only his surname, Bolz concludes that he must be already known to the recipient (Łaski, in all likelihood) and so assumes that the poem was composed after the panegyric, in 1514, perhaps even in 1513. AAGn 5/27, Nr. 13 (text no. 3). The letter is a kind of apologia for poetry, superior, according to Andronicus, to prose. The text itself contains no clues as to the chronology. AAGn 5/23, Nr. 16 (text no. 4) (omitted by Bolz). A letter to Łaski with a review of ideas about fate (fatum) in classical and medieval authors. The text is a collage of literal or paraphrased quotations from the works of some thirty phi¬losophers, poets, astrologers, etc. It is a demonstration of the learning with which Andronicus probably wanted to impress Łaski. A hint as to the relative chronology might be given by the change in the form of address: while in the texts 1, 2 and 3 Andronicus extensively enumerates Łaski’s titles, in the texts no. 4 and 5 he simply writes: Domino suo gratiosissimo and Domino generosissimo. In view of this considerably lower level of formality, text no. 4 probably succeeds text no. 3. AAGn 5/11, Nr. 17 (text no. 5). The letter is a request from Andronicus to Łaski asking him not to deprive him of the room that he had previously assigned for his lodging. The writer reinforces his plea with a picturesque description of the imminent spring. This letter is much more personal and spontaneous, a miniature meriting a place in any anthology of humanist epistolography. It alone is dated by the author: 7. Cal. Martias 1515 (February 23, 1515). Since the archbishop left Rome after May 5, 1515, this piece should without doubt be considered the last in the sequence. 3. The Gniezno manuscripts are autographs These Andronicus manuscripts are autographs, which can be borne out in several ways. First of all, they are kept in the collection of the recipient himself, Jan Łaski. Furthermore, they are private letters, two of which are signed, with two of them bearing the name of the writer in the heading. Finally, their autograph status is confirmed by a close comparison with other manuscripts of Andronicus’s works, written not long after the Roman poems and letters. The earliest among them are a letter and a short encomium in elegiac couplets addressed to Joachim von Watt (Ioachimus Vadianus), written at the end of 1517 or in early 1518, prob¬ably in Ingolstadt. Another Andronicus’s early manuscript is a poem to Conrad Peutinger, probably penned in 1519. For a comparison of the handwriting, cf. Figs. 1-4 and the accompanying palaeographic analysis. Figs. 5 and 6 give reproductions of Andronicus’s signatures in the letter to Von Watt and the poem to Peutinger. 4. Research after Bolz The results of Bolz are briefly mentioned by Maria Cytowska (1969) and Ágnes Ritoók-Szalay (1975). Henryk Barycz (1981) showed an interest only in text no. 3. He read Andronicus’s advocacy of poetry in opposition to the views of Łaski, who valued prose above all, in the wider context of the archbishop’s plans to find a writer to compose in Latin a history of Poland. In Rome, Łaski had encountered the works of Marcantonio Sabellico, Enea Silvio Piccolomini (Pope Pius II), and Raffaelo Maffei, in which, as the primate noted, the Poles and their history had been presented tendentiously, inaccurately and unfavourably, while unfounded praise had been heaped in contrast on the Germans. He concluded that this anti-Polish propaganda need to be counteracted by a work founded on the prin¬ciples of humanist historiography, to provide the international intellectual public a different and more accurate image of the Poles and their history. Łaski advanced his criticism of Italian writers and his own plans for a new history of Poland in a letter that he sent from Rome on July 28, 1514, to Bernardinus Gallelus and Ma¬ciej of Miechów (Maciej Miechowita). He told them that he had found in Rome a historian who had promised to write just such a work for him. Barycz concluded that behind this unnamed historian there was in fact Tranquillus Andronicus, and that he at a later date (in text no. 3) declined the archbishop’s offer. In his monograph about Jan Łaski of 2007, Piotr Tafiłowski provides the important information that Łaski engaged Andronicus as his secretary (as can be seen from a letter that the archbishop wrote on February 3, 1515 to King Sigismund I). This information, as we shall soon see, can now be confirmed in an unexpected manner, not previously noticed. Andronicus’s stay in Rome has attracted little attention from scholars outside Poland, and has been briefly referred to by Mirko Breyer, Dušan Berić, Nikica Kolumbić and Silvano Cavazza. 5. Łaski’s letter of July 28, 1514 and the enigmatic quidam historiogra¬phus Barycz’s claim that it was Tranquillus Andronicus that was the enigmatic historian mentioned by Łaski in his letter of July 28, 1514, was accepted, more or less circumspectly, by later writers. Here I would draw attention to the formula¬tion in the archbishop’s letter that to my mind weakens the hypothesis that it was Andronicus that was concerned. Łaski says: compellatus sum Rome quendam historiographum, ut aliquid (rei veritatem sequendo) de rebus gestisque Polonicis, priusquam suum ederet opus, ad refellendum Pii falsas assertiones exararet (»In Rome I addressed one historian, for him, depicting the subject truthfully, to write something – before he published his work – by which the mendacious claims of Pius would be refuted«). The words highlighted, although they are not quite clear, can, I think, be understood only to mean that the man whom the archbishop ad¬dressed already had the status of historiographer, and at that time was preparing some work of his own, which he would now, in order to fulfil the commission, have to leave aside. It is rather unlikely that the young man of Trogir already had, during his stay in Rome, the status of historiographer and that he was already working on some major work. With reference to this letter of Łaski another important and also unnoticed fact has to be put forward: the hand that wrote this letter, obviously dictated by the archbishop, was that of Tranquillus Andronicus (cf. Figs. 7 and 8 as well as the accompanying palaeographic analysis). At the end of the letter Łaski added a note in his own hand addressed to Maciej of Miechów and signed his name. Unlike Andronicus, who wrote in humanist cursive, Łaski wrote in cursive gothic (cf. Fig. 9). The excerpts from Sabellico and other historians that are given as appendices to the archbishop’s letter were written by some third hand, one unknown to me (cf. Fig. 10). The fact that the archbishop was dictating his letter to Andronicus shows that the latter was at this moment (July 1514) his secretary. A situation in which the archbishop’s sentence that he had found »some historian« would be written by the designated historian himself, i.e., by Andronicus, seems rather improbable. It is a circumstance that additionally weakens the assumption that by »quidam historigraphus« Łaski is thinking of Tranquillus Andronicus. 6. The early period of Andronicus’s life and the chronology of his stay in Rome Andronicus was born in 1490, and in all likelihood was first educated in his native Trogir, in which a humanist school already existed. He provided information about his education in Italy in his Oratio de laudibus eloquentiae, an oration given and published in Leipzig in 1518. Nothing reliable is known about the reasons for his arrival in Rome. Apart from educational and cultural promptings, it is pos¬sible that he was attracted by news about the beginning of the Lateran Council, or rather, the thought that it was a good chance to find a patron for himself among the gathered worthies. The chronology of the relations of Andronicus and Łaski in Rome is reconstructed from the available data (cf. Table 1). 7. About this edition Since the manuscripts are Andronicus’s autographs, in the edited text the original spelling has been retained, with all its inconsistencies, hypercorrectness and obvious errors (particularly in the writing of Greek words). Exceptions are: i longa (in the ij group) – in this edition an ordinary i is written; the minuscule initial u, which the author sometimes writes as v, sometimes as u – in this edi¬tion it is always given as u. Abbreviations are resolved without parentheses, and punctuation and the use of capital letters have been modernized. The part of the text that in the manuscript is missing and has been supplied by the editor is en¬closed in angle brackets: . In the prose texts, a division has been made into numbered paragraphs. The notes contain the critical apparatus (printed in bold) and the references to sources and allusions (in italics). The new edition of Andronicus’s manuscripts kept in Gniezno was necessary not only to correct the inaccurate reading of Bolz but also because his edition failed to include text no. 4, which is published here for the first time.

The paper gives an account of the relation between the Croatian humanist Franciscus Tranquillus Andronicus Parthenius and Desiderius Erasmus. The main source is Erasmus’ letter to Tranquillus of 28 June 1519 ; another document is Erasmus’ Convivium poeticum, first printed in 1523, in which a character named Parthenius appears. An analysis of Erasmus’ letter and of the context in which it was written reveals that Tranquillus’ visit to Louvain happened at a very inconvenient time for Erasmus, especially because he had to carefully deal with the conservative theologians, who were trying to extinguish the recently established Collegium Trilingue in Louvain. As for the identity of Parthenius in the Convivium poeticum, a new hint is given for his identification with Tranquillus.

The DVD contains 2188 digital photographs of all the pages of the four-volume Biblia Latina (Venice, 1489) with Marulus' marginal notes. The photographing and subsequent image editing was done by Branko Jozić and Bratislav Lučin of the Marulianum Centre in Split, Croatia. The DVD accompanies the book "Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489: An Approach to his Biblical Hermeneutics" by Franz Posset (Boehlau: Koeln - Weimar - Wien, 2013).

Prema dobro poznatoj vijesti Tome Arhiđakona, neki je Adam Parižanin na zamolbu splitskoga nadbiskupa Lovre stilski dotjerao stare legende sv. Dujma i sv. Staša ; osim toga, "sastavio je i himne, i što god se o svetom Dujmu glazbeno pjeva, napisao je metričkim govorom" (Historia Salonitana, 16, 3). Iz Acta sanctorum doznajemo da je "čitav taj crkveni oficij" Ivan Lučić u Rimu darovao Gottfriedu Henschenu, koji je iz njega objavio prozni život sv. Dujma: Vita S. Domnii episcopi ab Adamo Parisiensi saeculo XI illustrata (Acta Sanctorum Aprilis, II, Antwerpen 1675, str. 7-8). Ne mogavši doći do tog rukopisa, Daniele Farlati pretiskao je Adamov tekst iz Henschenova izdanja (Tertia vita S. Domnii, usp. Illiricum sacrum, I, Venetiis 1753, str. 406, 418-419), a tri "prastara himna o pohvalama sv. Dujma, kojima je auktor možda Adam Parižanin" uzeo je "iz starih pergamenskih psaltira splitske Crkve" (str. 502-3). Farlati, kao ni većina kasnijih proučavatelja, nije zapazio da auktorstvo triju himana potvrđuju njihovi akrostisi. Prvi od njih glasi ADAM PARISIVS, drugi LAVRENTIVS (prema Farlatijevu tekstu: LAARENTIVS), a treći ADAM. Akrostihe su zapazili tek Clemens Blume i Guido M. Dreves (usp. Analecta hymnica medii aevi, sv. 43, 1903, str. 118-120). No tekstove himana oni nisu objavili prema Farlatiju, nego prema jednom rukopisnom oficiju sv. Dujma (iz 14. ili 15. st.) koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici. Oficij sadrži i druge stihove: antifone i responzorije u leoninskim heksametrima, u kojima se također čita akrostih ADAM (usp. AH, sv. 45a, 1904, str. 53-55). Svi Adamovi stihovi sastavljeni su po načelima kvantitativne versifikacije (tj., kako je Toma točno zabilježio, "metričkim govorom"). Naš uvid u taj vatikanski rukopis pokazao je da se u njemu ne nalazi život sv. Dujma objavljen u Acta sanctorum. Ni njegova kratka prozna čitanja nisu preuzeta iz Adamova teksta, nego se podudaraju s Farlatijevim četvrtim životom (u jednom slučaju s prvim, tj. s tekstom u Historia Salonitana maior). Očito je stoga da vatikanski rukopis nije onaj oficij što ga je Lučić dao Henschenu. Unatoč tomu, dobitak je višestruk: u rukama imamo u nas nepoznat, a dosad gotovo neproučen rimovani oficij sv. Dujma (o njemu je pisala jedino Christina Marshall 2006. g.) ; potvrđeno je Adamovo auktorstovo i proširen njegov opus (ujedno je potvrđena vjerodostojnost Tomine zabilješke) ; sada je moguće objaviti Adamove stihove prema najstarijem, rukopisnom izvoru (što je nužno jer izdanje u AH nije posve pouzdano).

Od dvaju latinskih govora Šimuna Kožičića Benje onaj naslovljen "De Corvatiae desolatione" ("Opustošena Hrvatska", 1516) dosad se smatrao samo djelomično sačuvanim, pa je tako, s lakunom u sredini teksta, objavljivan i prevođen u svim novijim izdanjima. U svojem izlaganju auktor pokazuje da je ipak sačuvan cjelovit tekst govora. Potrebno je zbog toga prirediti novo, integralno izdanje i prijevod (što će se dati kao prilog uz pisanu inačicu izlaganja). Cjelovit tekst nuka, dakako, i na ponovnu raščlambu i interpretaciju "Opustošene Hrvatske". U književnoj historiografiji posve je nepoznatom ostala činjenica da je govor "De Corvatiae desolatione" tiskan u prijevodu na francuski, i to već 1518. godine, te ponovno 1560. i 1561. godine (sva tri puta u Parizu). Francuski se prijevod ne pojavljuje samostalno, nego u sklopu zbirke dokumenata koji se tiču Pragmatične sankcije. Valja se zapitati o razlozima takve recepcije: zašto se prijevod pojavio samo dvije godine nakon izvornika, zašto upravo na francuskom i zašto baš u spomenutim zbornicima?

Natpisi čine toliko važan dio antičkog naslijeđa da je grčko-rimski svijet nazvan "epigrafskom civilizacijom". Unatoč tomu, nisu poznate epigrafske zbirke koje bi potjecale od antičkih auktora. Prvo nastojanje da se na jednom mjestu zabilježi veći broj natpisa susreće se u opisima grada Rima iz konstantinovskoga doba te u srednjovjekovnim "Mirabilia urbis Romae", svojevrsnim vodičima za hodočasnike. No tek u drugoj polovici 14. st. počinje se shvaćati vrijednost natpisa kao prvorazrednih povijesnih i filoloških dokumenata. Začetnici su humanističke epigrafije Nicola Signorili († oko 1427) i Poggio Bracciolini (1380-1459). Poggio je u svojim djelima egzemplarno pokazao koliko su klasični natpisi važni za paleografiju, ortografiju, lingvistiku i historiografiju. Osobito mjesto među ranim epigrafičarima pripada Cirijaku iz Ancone (Ciriaco de' Pizzicolli, 1391-1452), čiji su rad nastavili Giovanni Marcanova (oko 1410/1418 – 1467), Michele Fabrizio Ferrarini († 1492), Felice Feliciano (1433-1480) i fra Giovanni Giocondo (1434-1515). Nakon te prve faze skupljanja natpisa i njihova prepisivanja u sve veće siloge, na prijelazu iz 15. u 16. st. pojavljuje se novi epigrafski žanr – komentirana zbirka antičkih natpisa. Prvi su predstavnici novog žanra Benedetto Giovio (1471–1545), Andrea Alciato (1492-1550) i Girolamo Bologni (1454-1517). Cirijak iz Ancone nekoliko je puta proputovao uzduž dalmatinske obale. Već na početku svojeg antikvarskog rada, 1419. i 1423, on je posjetio Pulu i prepisao velik broj tamošnjih epigrafskih spomenika. No kudikamo je važnije putovanje što ga je poduzeo u zimu 1435. i u ljeto 1436: na polasku iz Ancone prema Peloponezu zastao je na Mljetu, odakle vratio u Zadar, a zatim je posjetio Pelješac, Korčulu, jedan otok (koji on naziva "scopulum religiosum", a za koji je auktor ovoga rada utvrdio da je riječ o Badiji), Kotor i Ulcinj. Vraćajući se iz Grčke u ljeto 1436, zastao je u Risnu, na Hvaru i Visu, u Splitu, Saloni i Trogiru. Svojevrsna putna bilježnica tog putovanja, s prijepisima natpisa i drugim bilješkama objavljena je tek oko 1660, pod naslovom "Epigrammata reperta per Illyricum a Cyriaco Anconitano". Cirijak je bio u prijateljskim vezama s ranim predstavnicima hrvatskoga humanizma –Zadraninom Jurjem Benjom, Trogiraninom Petrom Cipikom i Dubrovčaninom Marinom Rastićem. Sačuvana su tri Cirijakova pisma upućena Benji, a iz pisma upućenog Leonardu Bruniju doznajemo da je Cirijak u studenom 1435. boravio u Zadru kao Benjin gost. Njih su dvojica u društvu s drugim učenim građanima obilazili zadarske starine, čitali natpise i vodili razgovore o tada aktualnoj humanističkoj polemici: komu od dvojice rimskih vojskovođa pripada veći ugled – Cezaru ili Scipionu Afričkom. Sam Juraj Benja († oko 1437) poznat je kao prepisivač antičkih i ranokršćanskih pisaca (Cezar, Frontin, Vegecije, Pseudo-Sekst Aurelije Viktor i dr.), zbog čega ga je Giuseppe Praga nazvao "gotovo dalmatinskim Poggiom" ("quasi il Poggio della Dalmazia"). Ne raspolažemo, nažalost, pouzdanim podatcima o Benji kao skupljaču i prepisivaču antičkih natpisa. Moguće je da epigrafska siloga sačuvana u rukopisu Vat. 6875 (tzv. "Iadestinus antiquus") barem djelomično potječe od Benje, ali tu pretpostavku Theodora Mommsena tek treba provjeriti. Ipak, Cirijakova pisma svjedoče da su Zadranina antički natpisi zasigurno zanimali. Prvi je pouzdano potvrđen prepisivač antičkih natpisa na istočnoj obali Jadrana Trogiranin Petar Cipiko (oko 1390 – 1440). Prijateljevao je s Jurjem Benjom, koji mu je 1435. poklonio svoj prijepis djela Pseudo-Seksta Aurelija Viktora "De viris illustribus". Petar je na prazne stranice između 1435. i 1440. prepisao izvatke iz djela antičkih pisaca te oko 180 natpisa (od kojih 4 na grčkom). Potječu iz Ancone, Fana, Ravenne, Rima i Riminija te s više lokaliteta istočne Jadranske obale: Trogira, Osora, Splita, Solina, Zadra itd. Iz podataka kojima raspolažemo vrlo je vjerojatno da su se Cirijak i Petar susreli već na početku Ankonitančeva putovanja, u Zadru 1435, pa nije isključeno da se Petar počeo zanimati za natpise i prije Cirijakovih poticaja. Još uvijek neproučeni "Codex Tragurinus" nedvojbeno sadrži jednu od najvažnijih ranonovovjekovnih zbirki natpisa, a njezina tvorca nije pretjerano uvrstiti među začetnike europskoga humanizma. Cirijak iz Ancone boravio je u Dubrovniku 1441. i 1443. godine. Tu je ponovno susreo svojeg prijatelja Marina Rastića, kojeg je bio dočekao u Anconi 1440, kada je Dubrovčanin onamo došao kao član poslanstva radi obnove trgovačkog ugovora dvaju gradova. Cirijak je kao ankonitanski "sexvir" sastavio pohvalnicu Ancone i Dubrovnika, kojoj je pridodao sažetak ugovora u formi rimske sanctio. Spis nosi naslov: "Anconitana Illiricaque laus et Anconitanorum Raguseorumque foedus ex Kyriaco Picenicolleo Anconitano", a posvećen je Marinu Rastiću: "Marino de Restis Ragusino, viro clarissimo, Kyriacus Picenicolleus Anconitanus salutem". U prvi, pohvalni dio, Cirijak je uvrstio deset natpisa iz Ancone (od kojih dva na grčkom) ; pri tom je izričito apostrofirao Rastića, očito računajući na njegovo zanimanje za antičke spomenike. Moguće je da je Rastić imao važnu ulogu u odluci dubrovačkoga Malog vijeća da upravo Cirijaku, za vrijeme njegova zimskog boravka u Dubrovniku 1443-1444, povjeri sastavljanje dvaju javnih natpisa (na kneževu dvoru i na velikoj Onofrijevoj česmi), koji oblikom i sadržajem oponašaju antički epigrafski stil. Posve neproučena zasad ostaje zbirka natpisa što ju je u 15. st. sastavio svećenik iz Labina Marin Marinčić. Njegova se siloga, s potpisom "presbyter Marinus Marincics Albonensis canonicus m(anu) p(ropria)", čuva u Modeni. Dosad je u domaćoj literaturi ostao posve nepoznat podatak da se antičkom epigrafijom na prijelazu iz 15. u 16. st. bavio i stanoviti Jerolim Trogiranin (Hieronymus Traguriensis). Nedvojbenu potvrdu o njegovu epigrafskom radu daje Girolamo Bologni iz Trevisa u svojem epigraskom djelu "Antiquarii libri duo". Ima razloga za pretpostavku kako je riječ o trogirskom arhiprezbiteru Jerolimu Makareliću (oko 1423 – prije 1510), koji je dosad bio poznat kao auktor jednog pohvalnog epigrama Marku Maruliću. U splitskom humanističkom krugu za antičke natpise zanimali su se Marko Marulić (1450-1524) i Dmine Papalić (vjerojatno njegov vršnjak). Dmine se zdušno bavio prikupljanjem natpisa iz antičke Salone ; za njima je tragao "in situ", među ruševinama, i davao ih vlastitim trudom i troškom prenijeti u svoju palaču u Splitu. Do danas je od te Papalićeve zbirke (koju je Mommsen počastio nazivom "museum Papalinum") ostalo sačuvano deset spomenika. Upravo na Papalićevu molbu Marulić je sastavio svoj "In epigrammata priscorum commentarius" ("Tumač uz natpise starih"). Marulićev "Tumač" napisan je oko 1503-1510, dosad nije objavljena u cijelosti, a na hrvatski je preveden samo jedan ulomak (predgovor salontanskoj skupini natpisa ; Lučin 2005). Prvo cjelovito i kritičko izdanje priredio je auktor ovog rada (u rukopisu, kao dio doktorske disertacije). Okosnicu "Tumača" čini 141 antički natpis (svi na latinskom) iz Rima i s još četrdesetak lokaliteta Apeninskog poluotoka i istočne obale Jadrana (Napulj, Milano, Akvileja, Trst, Pula, Zadar, Salona itd.) Natpisi su razvrstani u tri skupine: "Romę", "Externa", "Salonis" ; cjelina je uokvirena posvetom Dmini Papaliću i završnom moralističkom "Peroratio". Predgovor salonitanskoj skupini sadrži natuknice o povijesti toga grada i pohvalni opis Dioklecijanove palača u Splitu. Nakon "Peroracije" pisac je naknadno pridodao još 11 natpisa iz Salone ("Salonis postea repertum"). Svaki je natpis popraćen razrješenjem kratica te antikvarskim i moralističkim komentarima U njima se očituje Marulićevo poznavanje antičkih realija i književnih izvora. Kršćanskomoralistički sloj ovdje je manje prisutan nego drugdje u njegovu opusu ; štoviše, antičke primjere vrline Marulić nerijetko postavlja kao uzor vlastitom vremenu. "Tumač" je izrazito svjedočanstvo Marulićeva humanističkog profila, a ujedno je najvažniji epigrafski spis hrvatskoga humanizma. U europskom obzoru djelo je značajno kao jedna od najranijih komentiranih zbirki antičkih natpisa uopće: donekle mu prethodi jednostavnija Gioviova zbirka (1497), a istodobno nastaju Bolognijeva (1507) i Alciatova (1508).

Tema je ovog rada Marulićevo dosad samo manjim dijelom objavljeno i gotovo posve neproučeno djelo na latinskom jeziku "In epigrammata priscorum commentarius" ("Tumač uz natpise starih"). Svrha je rada dvostruka: analizirati recepciju antike u tom djelu te dati prvo cjelovito i kritički priređeno njegovo izdanje. Spletom okolnosti, to je djelo nacionalnoga klasika i humanista svjetskog glasa sve do sada nije bilo tiskano u cijelosti, pa je ostalo izvan ozbiljnije domaće i međunarodne rasprave, posljedično i bez pravoga vrednovanja. U poglavlju "1. Uvodne napomene i naslovni pojmovi" auktor uspostavlja dva osnovna modela humanističke recepcije, po uzoru na teoriju antičke retorike G. A. Kennedyja. Primarnom je modelu težište na antičkim izvorima (pa je antika supstancija recepcije), a u sekundarnom dominantan položaj ima djelo humanističkoga pisca (tu se antička baština pojavljuje kao organizacijski princip, odnosno generički ili stilski uzor, pa je možemo smatrati formom recepcije). Pišući "In epigrammata" Marulić je posegnuo za primarnim recepcijskim modelom, no na specifičan način: odabrao je antičke natpise, a ne npr. pjesničko djelo (kao kad komentira Katula u Trogirskom kodeksu Petronija, Paris. lat. 7989) ili mitološku građu (kao kad piše epigrame i "Razgovor o Herkulu"). Drugdje Marulić ili antičkom tekstu dodaje sažetke i emendacije krećući od "zatečenog stanja" (kometar uz Katula), ili ekscerpira veći broj tekstova (u "Repertoriju"), ili pjesnički parafrazira odabrani tekst (Ovidijeve "Metamorfoze" u epigramima), ili građu posvaja kršćanskom alegorezom (u "Razgovoru o Herkulu"), odnosno prijevodom na hrvatski ("Utiha nesriće") ; no ovdje, u "In epigrammata", Marulić prikuplja i organizira "neizmijenjene" primarne antičke tekstove da bi ih obogatio (i "posvojio") vlastitim komentarima. Poglavlje "2. Zbirke antičkih natpisa do Marulićeva doba" uspostavlja žanrovski okoliš u kojem se Marulićevo djelo pojavljuje ; ono je istodobno i epigrafska siloga, i komentar antičkog teksta, i dio auktorskoga opusa. Kao zbirka natpisa djelo se nastavlja na plodnu humanističku tradiciju sabiranja i prepisivanja antičkih epigrafa, koja se razvila na Apeninskom poluotoku (Cirijak iz Ancone, Giovanni Marcanova, Felice Feliciano, fra Giovanni Giocondo i dr.), koja je rane predstavnike imala i na istočnoj obali Jadrana. Uz dosad poznate, Petra Cipika (Petrus Cepio / Cippicus) i Marina Marinčića (Marinus Marincics) - možda i Jurja Benju (Georgius Begna) i Marina Rastića (Marinus de Restis), te dakako Dminu Papalića kao sakupljača kamenih spomenika, auktor je ukazao i na jedno novo ime – Marulićeva suvremenika Jerolima Trogiranina (Hieronymus Traguriensis ; možda je on identičan s Jerolimom Makarelićem - Hieronymus Macarellus). Nakon te prve faze skupljanja natpisa i njihova prepisivanja u sve veće siloge, na prijelazu iz 15. u 16. st. pojavljuje se novi epigrafski žanr – komentirana zbirka antičkih natpisa. Prvi, a u Marulićevo doba, koliko znamo, i jedini predstavnici toga novog žanra jesu Benedetto Giovio, Andrea Alciato i Girolamo Bologni. U takav inovativni žanrovski okoliš gotovo se istodobno uključuje Marulićev "Tumač", pa se on u tom smislu može smatrati jednim od pionirskih djela humanističke epigrafije. Malo je vjerojatno da bi Maruliću bila poznata djela Giovija i Alciata, ali nije isključeno da je osobno poznavao trećeg od spomenutih: kako je auktorovo istraživanje pokazalo, Girolamo Bologni, tajnik splitskoga nadbiskupa Lovre Zane, prijateljevao je sa spomenutim Jerolimom Trogiraninom i s nekim Jerolimom Splićaninom (Hieronymus Spalatensis (možda: Jerolim Papalić – Hieronymus Papalis), čitao je "Historiju" Tome Arhiđakona. Stoga nije bez temelja pretpostavka da su se Bologni i Marulić mogli poznavati ili barem pismenim putem razmjenjivati natpise i druge podatke. Pretpostavku dodatno potkrepljuju unutarnje sličnosti Bolognijeva djela "Antiquarius" i Marulićeva "In epigrammata" ; proučavanje povijesti Marulićeva autografa pokazalo je, k tomu, kako je vrlo vjerojatno da je on već u 16. st. došao u vlasništvo obitelji Bologni u Trevisu. Poglavlje "3. Rukopisi, izdanja i povijest istraživanja" najprije donosi opis i analizu autografa O (Bibliotheca Bodleiana, Oxford, Ms. Add. A. 25, olim 28398 [591]) i dvaju cjelovitih prijepisa: G (University Library, Glasgow, Hunter 334, U. 8. 2) i V (Biblioteca Marciana, Venezia, Lat. XIV. 112 [= 4283]). Uz tri spomenuta rukopisa postoji još pet djelomičnih prijepisa, koji sadrže veće ili manje ulomke "In epigrammata". Auktor rekonstruira međusobni odnos tih rukopisa, uspostavljajući stemma codicum, ujedno iznosi nove podatke za povijest recepcije, osobito što se tiče ranog korištenja Marulićeva djela. Tako npr. pokazuje da Bartolomeo Burchelati iz Trevisa već 1616. citira natpise iz "In epigrammata" i poziva se na Marulićeva tumačenja (u knjizi "Commentariorum memorabilium multiplicis historiae Tarvicinae locuples promptuarium, libris quatuor distributum") ; prvi ulomak jednoga parateksta (uz pregršt natpisa) tiska Jacob Spon 1685 ("Miscellanea eruditae antiquitatis") – a to znači gotovo stotinu godina prije najranijega dosad uočenog parcijalnog izdanja Marulićeva teksta (G. B. Mittarelli, "Bibliotheca codicum manuscriptorum monasterii S. Michaelis Venetiarum, 1779"). U poglavlju "4. Opći pogled na 'In epigrammata'" najprije se dodatno potvrđuje u literaturi već izneseni zaključak (Novaković 1997) da je djelo napisano između 1503. i 1510. i analizira se motivacija za njegov nastanak: uz molbu prijatelja i sugrađanina Dmine Papalića, vlasnika zbirke kamenih natpisa, kojemu je djelo i posvećeno, kao motiv nikako ne treba isključiti Marulićevu osobnu zainteresiranost za antiku, zacijelo potaknutu humanističkim obrazovanjem i lektirom antičkih pisaca te lokalnim ponosom i blizinom ruševina antičke Salone. Stav koji će u ovom djelu zauzeti prema antičkoj baštini Marulić je odredio već u posveti Dmini Papaliću. Detaljna analiza, koja se provodi u poglavljima 7.5. i 7.6. te poglavljima 8. i 9, potvrđuje da je sve što je u posveti najavljeno Marulić zaista i ostvario. Natpise je birao zbog egzemplarne, a povremeno i estetske vrijednosti sadržaja ; čitavo djelo pozorno je organizirao, a natpise je dosljedno rasporedio po topografskom kriteriju: nakon posvete (odjeljak I) slijedi skupina rimskih (II), pa "vanjskih" natpisa (III), tj. onih koji nisu ni rimski ni salonitanski. Salonitanskoj je skupini predmetnut svojevrstan predgovor (IV) u kojem se daju natuknice o povijesti antičkog grada, a zatim slijedi pohvalni opis Dioklecijanove palače. Nakon salonitanskih natpisa dolazi "Peroratio" (V), kojom se djelo prema izvornoj zamisli završavalo. Naknadno je pridodana skupina "Salonis postea repertum" (VI). Prvotno je bilo zamišljeno da In epigrammata sadrži 130 natpisa (II: 36 ; III: 76 ; V: 18), no konačni je njihov broj 141 (VI: 11). Natpise Marulić obrađuje se po ustaljenu obrascu: prvo daje oznaku lokacije i tekst natpisa, a zatim svoj komentar. I u komentarima teži ostvariti više-manje postojan raspored: prvo daje čitanje natpisa i razrješuje pokrate, nakon toga objašnjava teža mjesta, slabije poznate riječi, gramatičke osobitosti, antičke realije, a često pridodaje i komentare moralističke naravi. U komentarskim dijelovima teksta zamjetna je ipak znatna neujednačenost, koja se može objasniti raznolikošću primarnih tekstova i općenitom neujednačenošću humanističkoga komentara, kao žanra koji u to doba još nije dovoljno metodološki definiran. Shematičnost rasporeda bitno se narušava u dijelovima teksta koji su usmjereni na osobu naslovljenika ili na lokalnu povijest i topografiju. Tako se izvorni salonitanski odsječak (bez "Salonis postea repertum") znatno razlikuje od ostatka djela: u njemu se moralistički komentar pojavljuje samo na jednom mjestu, a izrazito pretežu starinarski sadržaji. Marulić u "In epigrammata" tako organizira i komentira antičku epigrafsku građu da bi recipijenta (metonimijski opredmećenog u Dmini Papaliću) poučio starinarskim znanjima, upozorio na etičke dosege antike, ali i na njezine zablude, osobito u usporedbi sa kršćanskim svjetonazorom, te kako bi upućivao pohvale u dva smjera – naslovljeniku zbog vojničke vrline i starinarskog interesa, a zavičaju zbog "slave očinskoga tla", "ljupkosti mjesta" i monumentalne ljepote antičke građevine. Najveći filološki izazov u proučavanju "In epigrammata" bila je potraga za primarnim i sekundarnim izvorima. U poglavlju "5. Izvori za natpise" auktor je identificirao dva glavna Marulićeva epigrafska izvora. Prvo, salonitanske natpise Marulić je, po svemu sudeći, prepisao izravno s kamenih izvornika u Papalićevu lapidariju (danas još uvijek postoji deset kamenova te zbirke - deseti je izvorni natpis u kamenu pronađen upravo tijekom ovog istraživanja). Drugo, za sve ostale (iz Rima i s raznih drugih lokaliteta Italije i jadranske obale) Marulić je ponajvećma crpio iz jedne rukopisne siloge koja se danas čuva u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu. Do toga rukopisa auktora su ovog rada dovele bilješke Theodora Mommsena u CIL III te studija Liliane Montevecchi (1937). Uvidom u sam rukopis (Codex Ambrosianus C. 61 inf.), tj. u odnosni njegov dio (ff. 70-86v), potvrdilo se da je Marulić iz njega preuzeo barem 88 natpisnih tekstova za svoje skupine "Romę" i "Externa". Taj ambrozijanski sveščić (A), koji je kasnije uvezan u veću cjelinu, pisale su, kako se čini, tri ruke, no identitet pisarâ nije bilo moguće utvrditi. Sigurno je ipak da je jedan od njih prepisao niz natpisa iz Papalićeva splitskog lapidarija te da je to učinio prije Marulića. Unatoč tom otkriću, za najmanje 17 natpisa iz skupina "Romę" i "Externa" i dalje ne znamo odakle ih je Marulić preuzeo: zaključiti je, dakle, da je imao barem još jedan izvor. Nepoznat ostaje i identitet "nekog italskog redovnika" od kojeg je Splićanin, kako sam spominje, preuzeo 37. natpis u svojoj silogi: "Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi" ("In epigr." 36, 5.) Potrazi za sekundarnim Marulićevim vrelima posvećeno je poglavlje "6. Izvori za komentare i paratekstove". "In epigrammata" poimenice navode čak 35 auktora, mahom antičkih ; to je utvrdio već nalaznik autografa (Novaković 1997). Stoga se činilo da će identifikacija citata, uspostava aparata izvora i analiza načina na koji se Marulić njima služi biti manje-više rutinski posao. Pokazalo se, međutim, da iz djela tih imenom navedenih pisaca potječe razmjerno malen broj podataka, dok za većinu Marulićevih komentara (razrješenje pokrata, objašnjenje značenja nekih riječi, etimologija, informacije o mitologiji, državnim i religijskim starinama itd.) oni nisu bili izvor. Tek pozorno studiranje samih komentara, ali i komentarske prakse Marulićevih suvremenika, dovelo je auktora do usporedbe komentarskog dijela "In epigrammata" s humanističkim rječnicima i kompendijima: ovi su se uistinu pokazali kao omiljena Marulićeva pomagala, iz kojih je neštedimice crpio. Tako je utvrđeno da je Marulić, osim eksplicitnih, rabio niz implicitnih, u tekstu uvijek prešućenih izvora. Među njima osobitu važnost ima "Cornu copiae" Niccolòa Perottija, zamišljen kao komentar uz Marcijalove epigrame, a zapravo enciklopedijski rječnik latinskog jezika (kao Marulićev izvor identificiran je u 52 navrata) ; slijedi raspravica Pomponija Leta "De magistratibus. De sacerdotiis. De legibus" (28), rječnici Giovannija Tortellija "Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum e Graecis tractarum libri" (17) i Giuniana Maia "De priscorum proprietate verborum" (12) te još nekoliko sličnih petnaestostoljetnih priručnika: Pseudo-Fenestella, "De magistratibus Romanorum" ; Maffeo Vegio, "Vocabula ex iure civili excerpta" ("De verborum significatione") ; pismo Bartolomea della Fonte Francescu Sassettiju poznato pod naslovom "De ponderibus et mensuris". Sva, ili gotovo sva, spomenuta djela nalaze se na oporučnom popisu Marulićeve knjižnice ; uzgredan je, ali za marulićevsku filologiju nipošto nevažan, dobitak to da su neke od jedinica s popisa na taj način prvi put identificirane. U radu je obrazloženo da takva, prešutna uporaba suvremenih izvora nipošto nije Marulićev specificum, nego, naprotiv, bogato potvrđena humanistička praksa. Postupci kompilacije, sažimanja i preoblike polaznoga teksta, tj. prilagodbe izvora novom kontekstu, prikazani su u poglavlju "6.4. Marulićev odnos prema izvorima" i pripadajućoj "Tablici 6.2.4. Usporedba In epigr. s humanističkim izvorima". Ti su postupci slični onima što ih nalazimo u njegovih suvremenika ; osim toga, slične tipove adaptacije nalazimo i drugdje u Marulićevim djelima, osobito u "Repertoriju" (usp. Novaković 1998) i u komentarima uz Katula (usp. Lučin 2007a). Kad su tako identificirani primarni i sekundarni izvori, moglo se prijeći na analizu njihove uporabe te općenito na proučavanje strukture i sadržaja Marulićevih komentara. Tom je poslu posvećeno poglavlje "7. Marulićevi komentari: žanr, struktura, sadržaj". Što se tiče strukture i sadržaja, auktor je utvrdio da Marulićev "Tumač" pripada vrsti kraćih, sažetijih komentara, jer ne teži enciklopedijskom obuhvatu, dugim ekskurzima ni isticanju vlastite rječitosti i učenosti (rijetke su iznimke od toga pravila pohvalnice Papaliću i vlastitom zavičaju te retorički istaknuta peroracija). Zbog takvih svojstava Marulićev se komentatorski postupak može povezati s "officia commentatoris" kako ih je u svojim biblijskim komentarima izložio sv. Jeronim. Unatoč neujednačenostima, pa i nedosljednostima, u "Tumaču" se dade raspoznati težnja uspostavi rekurentnoga komentarskog obrasca: načelno govoreći, nakon epigrafskog komentara u užem smislu, slijede filološka i realna objašnjenja te moralističke opaske. Uočljiva je svijest o cjelini djela i nastojanje da se njegove sastavnice jasno artikuliraju, pa i da se čitatelj orijetnira u mnoštvu podataka: tomu služe brojne metatekstualne opaske, koje se na granicama većih cjelina pojavljuju kao anaforični i kataforični elementi ("šavovi"), a drugdje u tekstu kao podsjećanje na više ili manje udaljena mjesta gdje se već govorilo o sličnoj temi ("uputnice"). Poredani po učestalosti, na prvom su mjestu epigrafski komentari u užem smislu, tj. odčitavanje natpisnoga teksta (utvrđeni uz 91 natpis), a slijede realni (78), moralistički (66) i filološki (42) komentari, objašnjenja motiva za postavljanje spomenika (32) te parafraze (20) i ekskurzi (7). Prevaga realnih komentara nad moralističkima relativizira u starijoj literaturi iznesen dojam "da je Maruliću moralna tendencija preča od starinarske" (Šrepel 1901a: 178) ; to je još uočljivije kad se svi "nemoralistički" komentari promotre zajedno. Promotrimo li pak djelo kao cjelinu, tj. uzimajući u obzir i natpise, i komentare, i paratekstove, pokazuje se da mu je osnovna intencija zapravo dvostruka: i starinarska i moralistička, pri čemu se prevaga ovog ili onog elementa mijenja u raznim odsječcima teksta. Naročito je uočljiva odsutnost moralističke sastavnice u komentarima uz salonitanske natpise, dok je peroracija, kao istaknuto kompozicijsko mjesto, ispunjena retorički stiliziranom moralnom poukom i adhortacijom na život u skladu s kršćanskim svjetonazorom. Kao epigrafičar Marulić ne teži sastaviti silogu sa što većim brojem natpisa, nego naglasak stavlja na izbor građe i njezino razvrstavanja ; uvrštava isključivo poganske natpise, u čemu je dosljedniji od većine svojih suvremenika (jedina je iznimka natpis br. 120, i to zacijelo zato što se u njemu spominje salonitanska kršćanska općina). Odabir po kriteriju stilske kakvoće i topografski raspored u njegovo su doba novi epigrafski kriteriji, koje prvi put nalazimo kod Gioconda i Alciata, dakle na prijelazu iz 15. u 16. st. Poput većine suvremenika, ni Marulić ne pazi na granice redaka, ne razlikuje falsa od genuina, pokrate razrješuje s promjenljivim uspjehom, itd. Analiza filoloških aspekata njegova posla ukazala je na određen interes, pa i barem djelomičnu kompetenciju na tom području: Marulić uvodi implicitne, gdjekad i eksplicitne emendacije natpisnih tekstova, komentira uporabu latinskog jezika svojega vremena u usporedbi s onom u starini. No zbog uistinu rudimentarna poznavanje grčkoga jezika događaju mu se, unatoč uloženu trudu i zagledanju u priručnike, propusti u prepisivanju pojedinih riječi i razumijevanju smisla grčkoga teksta. Podatke s područja realija Marulić prikuplja iz eksplicitnih, te još kudikamo više iz implicitnih izvora ; osobito obilno uvrštava informacije o rimskim magistratima i vojnim starinama, što se može povezati s interesima i djelatnošću naslovljenika, Dmine Papalića, koji je u Splitu obnosio mnoge ugledne komunalne dužnosti, a istaknuo se i kao ratni zapovjednik. Lektirne podatke pisac povremeno obogaćuje osobnim zapažanjima, naročito kad je riječ o lokalnoj topografiji i arhitekturi. Moralistički komentari višekratno ukazuju na to da pisac visoko cijeni etičke vrijednosti antike: ističu se primjeri vrline i slave, uspoređuju se postupci i nazori pogana zabilježeni na natpisima s postupcima i nazorima kršćana, da bi se istaknuo etički prihvatljiv izbor (koji ne pripada automatski kršćanskim primjerima). Poglavlja "8. Recepcija netekstualne antike: salonitanski paratekst" i "9. Peroracija, odnos prema antici, svrha djela" auktor je namijenio istraživanju literarnih amplifikacija zbirke koja bi se na prvi pogled mogla smatrati krajnje neliterarnom – budući da sadrži neauktorske antičke dokumente, i to većinom uporabne i tipizirane. Već je bilo uočeno (Stepanić 2007) da je Marulićev salonitanski paratekst motivski srodan s opisima starina što su ih ostavili Francesco Petrarca, Petar Pavao Vergerije Stariji i Poggio Bracciolini ; Marulićeva "laudatio urbis", pohvalni opis Dioklecijanove palače, jasan je izraz divljenja antičkim spomenicima rodnoga grada. Osim žanrovskoga konteksta, auktor razmatra i kompoziciju i leksičku građu opisa Palače (napose korištenje arhitektonskih termina), identificirajući pritom nezaobilazne sastavnice literarnosti Marulićeva hvalidbenog ekskursa: valja naučiti gledati i naučiti govoriti ako želimo adekvatno prepoznati ono što osjećamo kao vrijednosti zavičaja. Naznake karakteristične svjetonazorne podvojenosti između antike i kršćanstva – kojoj se parnjak nalazi u poetičkom rascjepu uočljivu drugdje u njegovu opusu, naročito u latinskom pjesništvu – odlučno se otklanjaju tek u završnom paratekstu "In epigrammata": tu visokom stilskom instrumentacijom Marulić uzdiže kršćanske vrijednosti, koje u svakom pogledu nadvisuju poganske, a nebeska nagrada, koju udjeljuje Bog, prikazana je – za razliku od one prolazne, zemaljske, o kojoj govore antički natpisi – kao jedina vječna i dostojna da za njom teže kršćani. Svaki razgovor o svrsi djela mora poći od posvete: u njoj je Marulić ustvrdio da je "In epigrammata" napisao na molbu prijatelja Dmine Papalića, želeći mu omogućiti da što bolje razumije sadržaj antičkih natpisa ; ujedno je Marulić htio pokazati kako je starina, kad je riječ o hijerarhizaciji moralnih vrijednosti, bila u zabludi postavljajući spomenike zemaljskoj slavi. U djelu se može nazrijeti i pedagoško-propedeutička svrha, koja je inherentna žanru komentara. Marulićeva objašnjenja sadrže za ono doba vrijedne upute za čitanje natpisa, podatke o nekim leksičkim osobitostima latinskog jezika, o raznim rimskim realijama i sl., pa bi čitatelju koji se početkom 16. st. zanimao za starine "In epigrammata" mogao poslužiti kao korisno pomagalo. No na pitanje je li Marulić pomišljao "In epigrammata" objaviti, nije lako dati jednoznačan odgovor. U vrijeme kad je već završenom djelu (usp. oznaku "FINIS" na f. 63v) nadodao odsječak "Salonis postea repertum", vjerojatno više nije pomišljao na tisak: taj dodatak narušio je pomno sastavljenu cjelinu, pa bi eventualna odluka o objavljivanju tražila znatnu preradbu cjeline i nov čistopis. Prilog ovog rada, neraskidivo povezan s prvim, studijskim dijelom, sadrži editio princeps Marulićeva "In epigrammata priscorum commentarius", priređen na temelju autografa iz Bodleian Library (O). U izdanju je skrupulozno poštovan zapis autografa: crvenom tintom ispisani dijelovi teksta reproducirani su boldom, podvučeni dijelovi teksta u izdanju su također podvučeni ; tekstovi natpisa preuzeti su potpuno vjerno, bez ikake intervencije, dok su auktorski paratekstovi i komentari priređeni na uobičajen način: pisanje velikih slova i interpunkcijskih znakova usklađeno je s današnjim uzusom, a kraćenja su razriješena bez zagrada (jedina kratica koja nije razriješena jest S. za Sanctus). Budući da je predložak izdanja Marulićev autograf, osobitosti Marulićeve grafije nisu mijenjane, osim u dva slučaja: tzv. "i longa" prenesena je kao obično i, pa umjesto "ij" u prijepisu stoji "ii" ; Marulićev apex na prijedlogu "á" ukinut je, pa u izdanju piše "a". Obrojčivanje odsječaka (rimskim brojkama) te natpisa i paragrafa (arapskim brojkama) potječe od priređivača. Izdanje je opremljeno kritičkim aparatom i aparatom izvora. U kontekstu Marulićeva opusa "Tumač uz natpise starih" pokazao se kao tekst koji se izdvaja svojom tematskom, žanrovskom i svjetonazornom posebnošću. Štoviše, riječ je o djelu koje po svojim unutarnjim svojstvima i po položaju u generičkoj povijesti nedvojbeno nadmašuje i marulološke i nacionalne okvire: kao jedna od najranijih komentiranih epigrafskih siloga europskoga humanizma, "In epigrammata" nedvojbeno zaslužuje dalje proučavanje ne samo u domaćem nego i u međunarodnom obzoru.

Textus Latini auctorum Croaticorum, computatro legibiles.

Petar Cipiko (Petrus Cepio, Trogir, oko 1390 – 1440) bio je jedan od najranijih prepisivača antičkih tekstova i skupljača antičkih natpisa u europskom humanizmu. Od triju njegovih sačuvanih kodeksa u ovom se radu analizira onaj koji je nastao 1436. a danas se čuva u Zbirci sakralne umjetnosti u Trogiru (sign. M 181). Kodeks sadrži djela Lukijana, pseudo-Plutarha, Platona (u latinskim prijevodima), Cicerona i Leonarda Brunija, predgovore prevoditeljâ s grčkoga (Giovanni Aurispa, Rinuccio Aretino, Guarino iz Verone) te nekoliko kraćih tekstova na grčkom i latinskom. Taj iznimno vrijedan dokument ranoga hrvatskog humanizma, ukrašen s pet iluminiranih inicijala, ovdje se prvi put opisuje i analiza u cijelosti. Pokazuje se da je Petar Cipiko bio izrazito zainteresiran za političke, obrazovne i retoričke teme te da je vrlo pozorno pratio novosti na humanističkom "tržištu ideja".

U radu se najprije pokazuje kako nema čvrsta temelja za uvriježenu tvrdnju da su se Antun Vrančić i Erazmo Rotterdamski dopisivali. Zatim se na temelju kronoloških podataka dokazuje da nije moglo doći do njihova osobnog susreta na engleskom dvoru (koji se u jednom radu spominje kao sigurna činjenica). Ipak, iz jednoga Vrančićeva pisma razvidno je da je on posjedovao i čitao Erazmovu zbirku "Adagia". Moguće je da bi istraživanje paremiološke sastavnice Vrančićevih pisama dalo dodatnih potkrepa o tovrsnoj njegovoj lektiri.

Le varie forme della spirituali&agrave ; ; maruliana, lungi dal proiettare in un'unica direzione la personalit&agrave ; ; letteraria dello spalatino, sottraendo spazio alla varietas che ne caratterizza la produzione letteraria, gli hanno consentito di coniugare sistema cristiano e sistema umanistico di valori, facendo degli studia divinitatis, prevalenti nella seconda met&agrave ; ; della vita, un modo di essere degli studia humanitatis che dominarono la prima.

Analiziraju se tematski, žanrovski i stilski aspekti triju Marulićevih latinskih pjesama: Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce ; Hymnus ad Deum ; Ad Virginem beatam (prepjev Petrarkine kancone Vergine bella). Te su tri pjesme u dodatku tiskane u hrvatskom prepjevu B. Lučina.

Marulićevo kršćanskoalegorijsko tumačenje antičkog mita o Herkulu ima svoja glavna uporišta u Laktanciju i Boccacciu. Kako Marulić tu raspravlja i o epskom pjesništvu, "Dialogus de Hercule" otkriva se kao važan autopoetički tekst, kao svojevrstan post scriptum uz njegov ep "Davidias".

U knjižici "Controversia de excellentia instrumentorum Dominicae passionis per Marcum Vigerium, episcopum Praenestinum, cardinalem Senogalliensem, discussa" ("Spor o uzvišenosti oruđa Muke Gospodnje raspravljen po Marku Vigeriju, biskupu Prenesta, kardinalu Sinigaglie"), Rim 1512, nalazi se predgovor Šimuna Kožičića Benje naslovljen "Simon Begnius, episcopus Modrusiensis, lectoribus bene uiuere" ("Šimun Benja, biskup modruški, čitateljima želi čestit život"). Dosad je taj kratki Benjin tekst bio nepoznat hrvatskoj književnoj historiografiji. U radu se opisuju okolnosti njegova nastanka i daje se latinski izvornik i hrvatski prijevod.

Marulić’s epistle to Thomas Niger dedicating the Dialogue about Hercules to him is a text the importance of which is in inverse proportion to its length. So far it has been dealt with only by Branimir Glavičić in his fundamental study Marko Marulić and Erasmus of Rotterdam. However, the epistle to Thomas Niger is important as one of the very few places in Marulić’s oeuvre where the humanist of Split gives an express statement of his literary standpoints. This work analyses in detail the central part of the epistle, in which Marulić gives his views on the relationship between rhetoric and religious literature. It will be seen that this episode is structured in terms of a series of binary oppositions between desirable and undesirable features in religious literature, from which we can clearly distinguish which literary tradition Marulić acknowledges his own. Marulić describes the desirable qualities (along, of course, with pietas, which occupies pride of place) in expressions that unambiguously recall the rhetorical theory of antiquity, and then the best tradition of Renaissance Humanism: eruditio, eloquentia, uenustas, pristina pigmenta rhetoricique colores, delectatio. A more detailed terminological analysis will show in addition an intertextual link with Erasmus’ writings (Praise of Folly, The Handbook of the Christian Soldier). The epistle to Thomas Niger can be read as an in nuce manifesto of rhetorical theology, as it is called (the term was brought into circulation by Charles Trinkhaus in 1970). Theologia rhetorica is the kind of approach to religious considerations, religious teaching and encouragement to an active application of religious principles in which more trust is placed in the power of rhetoric than in philosophy and dialectics. It might be said that it is a philosophia moralis Christiana modo rhetorico that is at issue here. Among the Humanists, such views were worked out theoretically by Lorenzo Valla and Aurelio Brandolini, and in practice were applied by Sicco Polenton, Bartolemeo della Fonte, Christoforo Landino and others. Although theological rhetoric is met with in various genres, its principles can best be seen in the Humanist sermon. It is also revealing that in Marulić’s oeuvre the clearest practical employment of the views laid out in the epistle to Thomas Niger is to be found in his Sermon about Christ’s Last Judgement.

Analiza žanrovskih i stilskih obilježja Marulićeve propovijedi O Kristovu posljednjem sudu

Knjiga sadržava opis 344 bibliografske jedinice tiskom objavljenih Marulićevih djela (u hrv., lat. ili tal. izvorniku i prijevodima)

The humanist Marinus Becichemus (born in Shkoder, probably in 1468, and died in Padua in 1526) was a pupil of Giovanni Calfurnio and Cristofor Barzizza in Brescia in about 1484, and from 1500 was a teacher in Venice, Padua, Brescia. Before that, from 1492 to 1496 (and afterwards, from 1508 to 1510), Becichemus was a teacher at the Dubrovnik humanist school. On May 1495, he dedicated to the Dubrovnik Senate the philological treatise Ovidianae annotationes, published three decades later in P. Ouidii Nasonis Heroides, ed. Nicolaus Scoelsius, Venetiis: Ioannis Tacuini de Tridino, 1525. In this treatise he notes in some twenty-five places lectiones variantes of the text of Ovid’s Heroides, which are provided (so he says) by “ancient” manuscripts (antiquissimi codices) in the possession of “the poet Ivan Gučetić”, “the poet Ilija Crijević” and a certain “Menčetić”. Becichemus compares the readings provided by codices Ragusini with readings of the codices owned by a colleague of Brescia (qui Brixiae profitentur). These philological notes witness to the manuscript culture of humanist Dubrovnik, confirming that at least three Dubrovnik patricians in about 1495 possessed rather old codices of Ovid’s Heroides, and enable the consideration of the place of these codices in the transmission of the text of the Heroides.

Oratio pro Croatia (Govor za Hrvatsku) iz 1522. godine knjižica je koja se sastoji od posvetnoga pisma papi i triju govora kneza Bernardina Frankopana održanih u Nürnbergu pred odličnicima Svetoga Rimskoga Carstva, a njihova je svrha bila dobiti pomoć za borbu protiv Osmanlija. Napose je knjižica trebala poslužiti kao promidžbeno sredstvo u poticanju i uobličavanju protuosmanskoga raspoloženja. U izlaganju se prikazuju, kontekstualiziraju i tumače samopredstavljačke tehnike kojima se knez Bernardin poslužio u okviru argumentacijskog postupka. Pritom se uzimaju u obzir dosadašnje spoznaje o društvenim ritualima Bernardinova doba i o retoričkim postupcima karakterističnima za deliberativni govor.

Znanstveni radovi sa skupa Colloquium Marulianum XXXI, održanog u travnju 2021 ; prilozi s otvorenja izložbe o Marku Maruliću u Solothurnu (Švicarska, 2021) ; nagrade Dana hrvatske knjige 2021 ; Bibliografija Marka Marulića 2021. i Bibliografija Colloquia Maruliana I-XXX.

Ovaj se članak bavi poznatim i dostupnim rukopisima objavljenih i neobjavljenih djela dubrovačkog renesansnog filozofa Nikole Vitova Gučetića (1549 – 1610). Polazna je točka istraživanja pogrešno dodijeljen status autografa rukopisu Gučetićevih Komentara uz prvu knjigu Aristotelova »Govorničkog umijeća« (Urb. lat. 1219), koji se u članku opovrgava. U Vatikanskoj apostolskoj knjižnici u Rimu čuvaju se čistopisi Gučetićevih neobjavljenih djela (Urb. lat. 499, 500, 514, 1219 i 1449), posvećeni urbinskom vojvodi Francescu Mariji II. della Rovere (1549 – 1631), a u Oliveriani u Pesaru rukopis Ms. 834, posvećen vojvodinoj supruzi Liviji della Rovere (1585 – 1641). U NSK-u u Zagrebu pohranjene su rane verzije tekstova koji su objavljeni 1580-ih godina. Ovdje se prvi put sustavno prikazuju rukopisi Gučetićevih djela te se poseban napor ulaže u popisivanje i opis ruku koje su ih ispisivale. Određuje se autorova ruka, bilježe njezine intervencije na većini rukopisa, te se kao jedini poznati i dostupni Gučetićev autograf identificira tekst Dialogo iconomico (NSK R 3230/2)., This paper concerns itself with the manuscripts of the work of Dubrovnik philosopher Nikola Vitov Gučetić (Nicolò di Vito Gozze/Gozzi; Nicolaus Viti Gozzius, 1549-1610) and with the identification and description of the hands that physically wrote them. During his lifetime, Gučetić had ten works printed, all in Venice, in the period from 1580 to 1601, polemics with commentaries on Aristotle, dialogues modelled on those of Plato and Aristotle and commentaries to the texts of Aristotle and the Scriptures. There are also two groups of Gučetić works that are today extant in manuscript form. The first group consists of works that remained unpublished, all to be found in a single copy. Gučetić had fair copies made of some of his works that were not issued in print, and that were created partly in the early 1590s and partially up to the mid-1600s, bound in six handwritten volumes. Without any explicitly expressed wish that they should be prepared for the press or help be given to their publication, he dedicated five of them to Duke Francesco Mario II della Rovere of Urbino (1549-1631), well known lover and patron of the arts and philosophy, particularly Aristotelian, and one to the duke’s second wife, Livia della Rovere (1585-1641). Nikola’s son Vito (ca 1579 -1612) sent the manuscripts that Gučetić had had copied and that he had dedicated to the ducal patron to the Urbino court a year after the writer’s death. Today, the Urbino manuscripts are kept in the Vatican Apostolic Library in Rome (ref. Urb. lat. 499, 500, 514, 1219 and 1449) while that dedicated to Duchess Livia is now in the Oliveriana in Pesaro (Ms. 834). The works copied out in these manuscripts are listed as follows. 1. Urb. lat. 499: Varie compositioni in Theologia del Sig. Nicolò di Vito Gozzi, Gentil’huomo Raguseo, Dottore in Theologia et Filosofia, et nell’Accademia degl’Insensati di Perugia detto l’occulto. Lectures on theological subjects given in Dubrovnik in 1601 to 1603. The manuscript is a fair copy with small interventions in the hand of the author. 2. Urb. lat. 500: The same title. Lectures on theological topics, undated. The same hands as in the previous manuscript. 3. Urb. lat. 514: Nicolai Viti Gozzii, Patritii Reipub. Ragvsinae Tractatus De anima humana, De daemonibus, De angelis, De Deo. Four theological studies of 1591 to 1593. Fair copy with sporadic interventions in the hand of the author. 4. Urb. lat. 1219: Nicolai Viti Gozzii Maioris, Patritii Reipub. Ragvsinae, ex Accademia Insensatorum, in primum librum Artis rhetoricorum Aristotelis comentaria (sic). Commentaries to Book I of Aristotle’s Rhetoric. Fair copy without any authorial emendations. No explicit dating. 5. Urb. lat. 1449: Breue Compendium Nicolai Viti Gozzii Illyrici Ragusini, ex Accademia Insensatorum, in duo prima capita tertii De anima Aristotelis. A commentary on Aristotle, dated 1606. Fair copy with occasional interventions in the hand of the author. 6. Oliveriana Ms. 834: Li discorsi della immortalità e felicità humana, composti per mr. Nicolo Vito di Gozze, gentil’homo Raguseo, accademico occulto. Philosophical and theological texts about human immortality and felicity. The second group of Gučetić manuscripts comprises early versions of published works. There are two manuscripts in this group, kept in the National and University Library in Zagreb, that were once part of the library of Ljudevit Gaj. Manuscript R 3230 has two works in one volume: R 3230/1: Discorsi di m. Niccolo di Vito Gozze Gentilhuomo Raugeo dell’academia degli occulti sopra le Meteore d’Aristotile ridotti in dialogo e divisi in quattro giornate. Interlocutori esso M. Niccolo di Gozze e M. Michele Monaldi. A dialogue modelled on Aristotle. A fair copy of an early version of the work in which one hand makes the fair copy while the other hand, the author’s, from f. 21r supplies smaller or larger additions to the text or emendations of whole paragraphs; a third hand, at the beginning of the manuscript, particularly on 1r-1v, in the margins and between the lines makes major changes to the text. In the printed version (Discorsi… sopra le Metheore d’Aristotile, Venice, 1584, 21585) there is the »top« version in which the interventions of both the second and the third hand have been adopted. It is my hypothesis that the changes in the third hand are an attempt of a later owner of the manuscript to make the text conform with the printed version; R 3230/2 Dialogo iconomico. Fiore Zuzori Maria Gondola. A dialogue based on Aristotle’s Economy. The first or early version, autograph. To some extent different from the printed version (for example, in the choice of the speakers in the dialogue) but the main structure and most of the text in the printed edition are the same (Governo della famiglia, Venice, 1589); R 3239: Discorsi della penitenza sopra i sette salmi penitenziali. A fair copy of an early version of the work, incomplete (containing only five psalms). In addition to the hand of the copyist there are interventions in the hand of the author putting in small corrections as well as major changes to the writing. There is also a third hand that writes out the sources in the margins and corrects and writes out paratexts. This copy differs to some extent from the final text as seen in the printed edition (Venice, 1589), at the level of expression and also in length (the published version really does discuss seven psalms). Since they are early versions of the work, the Zagreb manuscripts have no dedications. In summary, the hands that wrote out the manuscripts mentioned above are as follows: A: the author’s hand, with scruffy stokes and very hard to read. It wrote out the text Dialogo iconomico (R3230/2) and numerous larger or small interventions in all the extant manuscripts save Urb. lat. 1219 in the period of the early 1580s to at least 1606; B: a hand that strikes sections out and writes a new supplemented version of the text at the beginning of the work Discorsi … sopra le Meteore (R 3230/1); C: a collective label for notably italicised hands, some of which are perhaps identical, making the fair copy of the main text of manuscripts Urb. lat. 514 (C1), R 3230/1 (C2), R 3239 (C3); D: the hand of a professional scribe that copies out five of Gučetić’s manuscripts in the period between 1600 and 1606 (Urb. lat. 499, 500, 1219, 1449, Oliveriana Ms. 834); E: a hand that writes out the dedication of the codices Urb. lat. 499 and 500; F: the hand that writes out the dedication to the work Della felicità (Oliveriana, MS 834); G: the hand that in the manuscript Discorsi della penitenza (R 3239) writes out a new version of the title, occasional corrections and glosses. Perhaps identical to hand D.

Radovi s međunarodnog znanstvenog skupa Colloquium Marulianum XXX, održanog 2020. O Marulićevoj dubrovačkoj recepciji, o sudskim sporovima obitelji Marulić, o propovijedi Martina NImire iz 1494, o radu na rukopisima Ilije Crijevića, o rukopisnim izvorima djela Antuna Vrančića o padu Budima, o grčkoj elegiji zagrebačkog kanonika Georga Wyrffela, o rukopisima Nikole Vitova Gučetića, o mogućoj atribuciji zbirke stihovanih izreka Stijepu Beneši, o poeziji Frana Gundulića. Stalne su rubrike nagrade Dana hrvatske knjige (2020) te Bibliografija Marka Marulića za 2020.

Ova knjiga prvi put na jednom mjestu okuplja devet renesansnih tekstova o svetom Jeronimu, koji su nastali u kratkom, ali izrazito plodnom razdoblju hrvatske književnosti – u dva-tri desetljeća oko godine 1500. Povod joj je obilježavanje 1600. obljetnice svečeve smrti, no cilj joj nije samo učiniti tih devet djela dostupnima široj publici: u njoj se naime donose nova, poboljšana izdanja dvaju djela pisanih na hrvatskom jeziku, prvi prijevodi triju latinskih djela te pretisci jednog već postojećeg hrvatskog izdanja i triju prijevoda s latinskoga. Opremljena informativnim uvodima i popratnim komentarima, knjiga će današnjem čitatelju, vjerujemo, dočarati intenzitet Jeronimova štovanja u Hrvata, njegovu ulogu nacionalnog sveca kao i geografski raspon kulta, koji se protezao od Dalmacije preko Hrvatske i Slavonije sve do skjavonskih bratovština s druge strane Jadrana.