Search

Introduction: Glioblastoma represents the most aggressive tumor of the brain with an estimated survival rate of twelve to fifteen months after the primary diagnosis. The role of neurotropic viruses in pathogenesis of the tumor has remained unclear to date. During the last two decades, many studies were conducted with the aim of confirming viral influence in the development of glioblastoma. Methods: We conducted a retrospective study in a time period of five years using formalin-fixed paraffin-embedded tissues of glioblastoma. Immunohistochemistry was performed for three viruses: CMV, EBV and HSV-1, using an automated staining system. Results: Mean age of patients in our group was 66.7±8.5 years. A slight male dominance was noted. Negative immunohistochemistry results were obtained for CMV and EBV, which were excluded from further investigation. Based on IRS score, we confirmed six HSV-1 samples which were rated as IRS score 2. Five more samples of HSV-1 were rated as IRS score 1 and were excluded from the study. Conclusion: According to our retrospective study and its results, we found no impact of neurotropic viruses in the survival rate of glioblastoma. Further studies should be conducted including a wider range of viral detection methods., Uvod: Glioblastom predstavlja najagresivniji tumor mozga s procijenjenom stopom preživljenja od dvanaest do petnaest mjeseci nakon primarne dijagnoze. Uloga neurotropnih virusa u patogenezi tumora do danas je nejasna. Tijekom posljednja dva desetljeća provedena su mnoga istraživanja s ciljem potvrde utjecaja virusa na razvoj glioblastoma. Metode: Provedena je retrospektivna studija u vremenskom razdoblju od pet godina. Korištena su arhivska tkiva glioblastoma uklopljena u parafin. Imunohistokemija je rađena za tri virusa: CMV, EBV i HSV-1 pomoću automatiziranog sustava bojenja. Rezultati: Prosječna dob bolesnika u našoj skupini bila je 66,7 ± 8,5 godina. Zabilježena je blaža predominacija oboljelih muškaraca. Dobiveni su negativni imunohistokemijski rezultati za CMV i EBV koji su isključeni iz daljnjeg ispitivanja. Prema IRS procjeni potvrdili smo šest uzoraka HSV-1 koji su ocijenjeni kao IRS 2. Još pet uzoraka HSV-1 ocijenjeno je kao IRS 1 i izuzeti su iz studije. Zaključak: Prema našoj retrospektivnoj studiji i posljedičnim rezultatima, nismo pronašli utjecaj neurotropnih virusa na stopu preživljenja u oboljelih od glioblastoma, no potrebna su daljnja istraživanja koja uključuju širi spektar metoda dokazivanja virusa.

Treatment of glioblastoma is challenging due to its aggressive and highly invasive nature, and no significant advances in survival have been achieved recently. The aim of our retrospective study was identification of predictive factors and consequent survival outcome in patients who underwent surgical and oncologic treatment of glioblastoma. The study was conducted at the Department of Neurosurgery, Osijek University Hospital Centre. The authors designed a retrospective cohort study in 63 patients who underwent surgical and oncologic treatment between January 1, 2012 and December 31, 2017. Data were collected by reviewing medical records of the patients with histologically proven glioblastoma. Statistical analysis of study results revealed a significant impact of postoperative radiotherapy (p=0.002) and chemotherapy (p=0.016) on progression-free survival and overall survival (p=0.001 and p=0.009, respectively). Postoperative Karnofsky performance scale (p=0.027) was found to be significant in progression-free survival, and so was the interval between surgery and commencement of oncologic therapy (p=0.049). In conclusion, overall survival and prognosis in the treatment of glioblastoma remain poor, although prompt approach in postoperative adjuvant treatments improved progression-free survival., Liječenje glioblastoma je izazovno zbog njihove agresivne i vrlo invazivne prirode te u posljednje vrijeme nije postignut značajan napredak u preživljenju. Cilj našega retrospektivnog istraživanja bio je identificirati prediktivne čimbenike i posljedični ishod preživljenja kod bolesnika koji su bili podvrgnuti kirurškom i onkološkom liječenju glioblastoma. Studija je provedena na Klinici za neurokirurgiju Kliničkog bolničkog centra Osijek. Provedena je retrospektivna kohortna studija na 63 bolesnika koji su bili podvrgnuti kirurškom i onkološkom liječenju između 1. siječnja 2012. i 31. prosinca 2017. Podatci su prikupljeni pregledom medicinske dokumentacije bolesnika s histološki dokazanim glioblastomom. Statistička analiza rezultata istraživanja otkrila je značajan utjecaj poslijeoperacijske radioterapije (p=0,002) i kemoterapije (p=0,016) na preživljenje bez progresije bolesti i ukupno preživljenje (p=0,001, p=0,009). Poslijeoperacijska vrijednost na ljestvici Karnofsky (p=0,037) nađena je značajnom za preživljenje bez progresije bolesti, kao i kraći vremenski interval između operacije i početka onkološke terapije (p=0,049). Ukupno preživljenje, kao i prognoza liječenja glioblastoma i dalje su loši, iako pravodobni pristup poslijeoperacijskom adjuvantnom liječenju poboljšava razdoblje preživljenja bez progresije bolesti.

Central nervous system (CNS) tumors represent a major public health problem, and their epidemiological data in Croatia have been rather incomplete except for some regional reports. There are no available frequency-based data on CNS tumors in our locality. The aim of this study was to estimate the frequency of CNS tumors in Clinical Hospital Centre Osijek. The data were collected during 2015 from Clinic for Neurology, Clinic for Neurosurgery and Department of Pathology and Forensic Medicine. We analysed data on 139 patients (64 men and 75 women), diagnosed with CNS tumors according to the World Health Organization's diagnostic criteria. The commonest type of all tumors was primary tumors of CNS (48.92%) in relation to metastases (33.09%) and tumors of unknown diagnosis (17.99%). When only primary tumors were analysed, the commonest types were meningioma (44.12%) and glioblastoma (33.82%). The remaining types were much less frequent: cavernoma (10.29%), haemangioma (5.88%), neurinoma (4.42%) and medulloblastoma (1.47%). The most common tumors in women were meningioma (28.00%) and in man glioblastoma (18.75%). These results suggest a commonly encountered epidemiological profile in the region, with commonest primary tumors, and meningioma and glioblastoma as the most common brain tumors.

U većini razvijenih zemalja moždani udar (MU) treći je uzrok smrti među odraslom populacijom i vodeći je uzrok invaliditeta. Samo 25% bolesnika nakon MU vrati se na razinu normalnog funkcioniranja. Oporavak nakon MU je proces koji uključuje liječenje, spontani oporavak, rehabilitaciju i povratak u društveni život. Rehabilitacija, bazirana na činjenici da postoji plastičnost mozga, od izuzetne je važnosti u procesu liječenja MU jer bolesniku pomaže da sačuva i ponovno stekne sposobnosti koje mu omogućuju samostalnost u svakodnevnom životu pri čemu je bitno postaviti realne ciljeve rehabilitacije. Rehabilitacijski postupci kao sastavni dio akutnog liječenja MU usmjereni su na sprečavanje različitih komplikacija koji često prate akutni MU kao što su aspiracijska i hipostatska bronhopneumonija, uroinfekcije, depresija, padovi, duboka venska tromboza i dekubitalni vrijedovi. Nakon akutnog liječenja, ovisno o funkcionalnom statusu bolesnika, nastavlja se s liječenjem i daljnjom rehabilitacijom. U tom procesu bolji ishod će imati bolesnici koji nemaju značajnije oštećenu kognitivnu funkciju i očuvanost bar minimalne govorne funkcije radi boljeg sporazumijevanja s članovima rehabilitacijskog tima te bolesnici koji su u dobrom fizičkom stanju da mogu tolerirati bar minimalnu fizičku aktivnost. Vjerojatnost oporavka bolesnika nakon MU je različita i ovisi o mnogim čimbenicima. Na rehabilitacijske postupke i ishode oporavka prvenstveno utječe lokalizacija i opseg moždanog oštećenja što za posljedicu ima vrlo raznolike neurološke deficite, od minimalnih disfunkcija do vrlo velikih deficita u psihomotoričkom funkcioniranju. Najčešći neurološki ispadi koji utječu na onesposobljenost bolesnika su paraliza i problemi s kontrolom motorike, osjetni poremećaji uključujući i bol, problemi s govornim funkcijama i komunikacijom, problemi s kognitivnim i višim mentalnim funkcijama kao što su pamćenje, apstraktno mišljenje, prosuđivanje, neglekt i apraksija te emocionalna nestabilnost. Od ostalih čimbenika koji utječu na proces rehabilitacije i stupanj oporavka je zdravstveno stanje oboljelog prije MU, skrb i suradnja obitelji kao i aktivno sudjelovanje samog bolesnika i njegova želja za oporavkom. Stoga je teško ujednačiti rehabilitacijske postupke za sve bolesnike s MU te je važan individualni pristup a slijedom toga i oporavak će biti za svakog bolesnika različit. Iz tih razloga rehabilitacijski proces za bolesnike sa složenim problemima zahtjeva pažljivo planiran i integriran program.