Search

Posljednja knjiga u nizu studija prof. Josipa Bratulića o hrvatskoj književnosti i kulturi 19. stoljeća izašla je 2018. (Hrvatska sveučilišna naklada i Državni arhiv u Pazinu, Zagreb, 2018.), pod naslovom Hrvatsko devetnaesto stoljeće – Politika, jezik, kultura. Profesor Bratulić još je 2009. godine kao jedan od urednika 4. sveska Akademijine edicije Hrvatska i Europa (Kultura, znanost i umjetnost) predstavio modernu hrvatsku kulturu 19. stoljeća od razdoblja preporoda do moderne.

The research shows several key causes of the reception and literary-historical periphery of the rich literary oeuvre of the Croatian poet, essayist, storyteller and author of one drama, Sida Košutić. While much of the research to date has cited the ideological and world-view causes of Sida Košutić’s marginal position in the canon of national literature, the writer’s expression of the unspeakable at the key of the Christian mystical experience is predominantly explored here. Thus, this research fits in with the contemporary interest in the philosophy of language and literary theory in the problem of the expression of the unspeakable (L. Wittgenstein, K. Jaspers, J. Derrida, M. Sells, etc.). The prominent elements of mystical discourse in the writer’s lyrical expression are analyzed on the example of a poem (“Ime tvoje sveti se”) which brings the majoritiy of poetic techniques from the entire collection Vjerenička žetva. Mystical hermeticism is also one of the possible causes of the peripheral status of Sida Košutić’s work. However, if the interpretation includes postmodern approach to language, it can be concluded that the poetic expression goes beyond the semantic atomism (the unspeakable refers to different experiences, conditions and realities), opposing representationalism and referentialism language model. Sida Košutić’s critical subject finds its legitimacy in Christian mysticism. The work of this writer can be equally included in the poetic guidelines of Croatian modern literature of the first half of the 20th century, thus undermining the dominant notions of the center and periphery defined by the national literary canon.

Čitava povijest zapadne misli iskustvo tjelesnog, vezanog uz pojam žene i ženskosti, vezivala je uz predodžbe podređenosti ili nadnaravne uzvišenosti, utemeljene na dualističkom konceptu tijelo/duša, koja sa stvarnim iskustvom bivanja u ženskom tijelu nije imala puno veze. Ne začuđuje stoga činjenica da su se različiti feministički pokreti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća usmjerili upravo na propitivanja tjelesnih iskustava žene u konkretnim društvenim zajednicama, no bez nastojanja oko iščitavanja moguće transcendentnosti tijela, skrenuvši time prema paradoksu produbljivanja dualizma. Hrvatske spisateljice već u prvoj polovici 20. stoljeća tematiku tijela i tjelesnosti prepoznale su kao potencijalnu u izgradnji svojih angažiranih književnih tekstova. Problematika kojom će se ovaj rad primarno baviti – a koja svoj okvir dobiva najprije u prikazu okolnosti u kojima su stvarale hrvatske spisateljice na korelaciji suprotnih pojmova um/tijelo, muško/žensko, gdje se, prema teoretičarki feminizma i korporalnosti Elizabeth Grosz, reprezentacija muškarca povezuje s umom, a žene s tijelom (1994.) – odnosi se na prikaze tijela i tjelesnosti u književnim djelima onih autorica koje su ovu tematiku smjestile u središte svog književnog interesa. Pokazat ćemo da te autorice (Zofka Kveder, Mara Ivančan, Mara Švel-Gamiršek) žensko tijelo nastoje reinterpretirati tako da se ono izdiže iznad navedenih, kulturalno prihvaćenih binarnih opreka. Ispitat će se mogućnost iščitavanja transcendentnog, ontološkog, odnosno filozofskog tijela u njihovim tekstovima. Filozofsko tijelo čini jedan od najvažnijih problema suvremene filozofije, prema teoriji filozofa Jean-Lucea Nancyja, koji se posebno bavio razbijanjem binarne opozicije duh/tijelo i davanjem novih značenja tijelu. Korpus tekstova obrađenih u ovom radu činit će: zbirka fragmenata Misterij žene hrvatsko-slovenskočeške spisateljice Zofke Kveder, zatim roman ili duža pripovijest Čudnovata priča Mare Ivančan i, na koncu, zbirka pripovijedaka Mare Švel-Gamiršek Portreti nepoznatih žena. Rad će odgovoriti na pitanje jesu li spomenute književnice ponudile drukčiju predodžbu tijela od one koja im se, kao podređenim članovima društva, pripisivala (žensko tijelo koje kao takvo ne može biti u vezi s kategorijama razum/spiritualno jer je vođeno isključivo nagonima) i one koju su nekoliko desetljeća kasnije ponudile feminističke teorije drugog vala (gdje se tijelo koncipira dominantno kao materijalno iskustvo i kojem se, kao takvom, ne otvaraju mogućnosti za pripisivanje transcendentnosti)., Whole history of Western thought has the experience of corporeal, in association with woman and femininity, related with images of subordination or supernatural sublimity, based on dualistic concept of body/soul, which however had no real connection with experience of being inside a woman’s body. So, we aren’t amazed by the fact of different feminist movements in second half of the 1900s concentrating on the question of woman’s corporeal experience in specific social communities, but without attempts to prove the possibility of physical transcendentalism, thereby turning towards the paradox of deepening dualism. By the first half of the 20th century female Croatian writers have already recognized the subject of body and corporeality as a potential in building their own engaged literature. The issues that this work is primarily addressing to are framed by the display of the circumstances in which Croatian female writers created, in correlation with opposing concepts of mind/body, male/female, in which the presentation of a man correlates with the mind and a woman with the body by Elisabeth Grosz’s corporeal feminism theory (Grosz 1994), and they refer to representations of the body and corporeality in the literary works of those female authors who have placed this subject in the centre of their literary interest. We’ll also show that these female authors (Zofka Kveder, Mara Ivančan, Mara Švel-Gamiršek) are trying to reinterpret the female body in such way that it elevates above mentioned, culturally accepted binary oppositions. We will question the possibility of reading the transcendent, ontological, i.e., philosophical body in their texts. Philosophical body is one of the most important problems of contemporary philosophy, according to philosopher Jean-Luc Nancy’s theory, which dealt specifically with breaking the binary opposition spirit/body and gave new meaning to the body. The corpus of texts processed in this work will consist of: collection of fragments "The Mystery of a Woman" by Croatian-Slovenian-Czech writer Zofka Kveder, followed by novel or long story "A Wondrous Story" by Mara Ivančan and finally, collection of short stories by Mara Švel-Gamiršek "The Portraits of Unknown Women". This work will answer the question whether the above mentioned authors offered a different image of the body then the one attributed to them as subordinated members of society (the woman’s body, which as such cannot be related to the categories of the mind/spiritual because it is guided solely by impulses) and to the one offered by the second wave feminist theory several decades later (where the body is predominantly conceived as a material experience and which, as such, does not open the possibility to enter transcendence).

Posthumni osvrt na djelo Daše Drndić.

Dunja Detoni Dujmić, Mala noćna čitanja. Hrvatski roman 2011.-2015., Zagreb: Alfa, 2017.

Ivan Trnski, Izabrana djela, Zagreb: Matica hrvatska, 2017.

Osvrt na znanstvenu studiju o poeziji Josipa Pupačića, pod naslovom Poetičke simetrije u pjesništvu Josipa Pupačića, autora Tina Lemca.

U prvom dijelu rada prikazuju se antropoloska i etnoloska istraživanja o (ne)plodnosti obiteljskog života među Južnim Slavenima. U drugom se komparativno analiziraju tri teksta hrvatske književnosti koja tematiziraju položaj neplodne žene: prva dva u ruralnoj zajednici 19. i prve polovice 20. stoljeca, a treci u suvremenom hrvatskom drustvu u kojemu se mijesaju ruralni i urbani utjecaji (Majstrovic 1891 ; Miholjevic 1940 ; Matanovic 2009). Cilj je otkriti kako se tradicijsko shvacanje neplodnosti i implikacije u suvremenim drustvenim zajednicama reprezentiraju u hrvatskoj književnosti te koliko se autori odmicu od socijalnih stereotipa subverzivnim odnosom prema njima i kritickim angažmanom usmjerenim prema zajednici svojih citatelja. This paper deals with the way in which the infertility of a married couple was conceptualized in the Croatian traditional culture, which generally related exclusively to the woman’s inability to give birth. The first part deals with anthropological and ethnological research dealing with various aspects of (in)fertility in the family life of the South Slavs. Due to the immense importance of offspring in the life of the entire social community, the phenomenon of infertility is related to folk beliefs and related magic rituals, whose aim was to prevent infertility or make a couple infertile. The second part of the article presents a comparative analysis of three Croatian literary texts. The first two deal with the status of an infertile woman in the rural community of the 19th and the first half of the 20th century, and the third discusses her status in the contemporary Croatian society, where rural and urban influences interweave. The first text was written at the end of the 19th century (Ivan Majstrovic, Neplodnica (The infertile woman), 1891), the second one was written in the first half of the 20th century (Mila Miholjevic, Zalog (Pledge), 1940), and the third one at the beginning of the 21st century (Julijana Matanovic, Požurite, že-ne mo-je (Hurry up, my-wo-men), 2009). Neplodnica deals with the way in which the literary text transposes the ethnographically established fact that infertility causes additional, mythical meanings which the traditional community uses to stigmatize the individual accusing her of magical practices, ending tragically for the protagonists. Zalog uses the motif of infertility to represent the complex system of psychological relations between women in a patriarchal community, additionally isolated by its geographical position, where infertility becomes a cause of intrapersonal and interpersonal conflict. The third story, Požurite, že-ne mo-je, deals with the position of the modern woman within the technologized system of in vitro fertilization and problematizes the still existing social prejudice about women’s mythical guilt over their lack of motherhood. This paper is a literary- anthropological, qualitative study, whose aim is to establish how the traditional view of infertility and its implications – which are evident even in contemporary social communities – are represented in the Croatian literature of the late 19th and early 21st century, and how the authors of the selected texts remove themselves from the conventional social stereotypes through a subversive stance towards them and the critical perspective adopted for the benefit of their reader community.

U radu se istražuje konstruiranje identiteta subjekta u autobiografskome diskursu Mate Lovraka na primjeru romana Pero Kvržica među ljudima (2014). Lovrakov autobiografski roman analizira se na razini predmetnoga teksta (tekst 2. stupnja) jer je građen intertekstualno, kao svojevrsni metatekst posredovanjem (autoreferencijalnoga) narativa o nastanku i recepciji najpoznatijega piščeva romana Družba Pere Kvržice, koji se pritom uzima kao referentni (odnosno tekst 1. stupnja). Rad otkriva postupke kojima se u Lovrakovu pripovijedanju ideja poistovjećenosti autora i njegova djela, posve suprotna od teorija koje takvo jedinstvo djelomice ili u potpunosti negiraju, dovodi na razinu simboličke funkcije produbljujući složeno pitanje tekstualnoga konstruiranja identiteta subjekta unutar autobiografskoga diskursa, i to osobito kada je njegov autor – književnik. Metafora „biografije djela“ predstavlja temelj autorova konstrukta „sebe“, njegova je primarna identitetska odrednica, koja bitno utječe na sve glavne odrednice predmetnoga teksta. Lovrakov autobiografski diskurs posjeduje karakteristike otvorenoga znaka koji se, osim strukturalnim elementima i funkcijama, interpretativno poigrava i svim ostalim elementima književnoga komunikacijskoga lanca., The paper explores the construction of subject identity in Mato Lovrak’s autobiographical discourse, using the novel Pero Kvržica među ljudima [Pero Knobble among people] (2014) as an example. Constructed in an intertextual manner – as a metatext of sorts – via the mediation of a (autoreferrential) narrative on the origin and reception of the author’s most famous novel, Družba Pere Kvržice [Pero Knobble’s Gang], Lovrak’s autobiographical novel is analysed at the level of the object text (second-degree text), with Družba Pere Kvržice as its referent (first-degree text). The paper identifies strategies by which Lovrak’s narration brings the notion of the merging of the author and his work – in complete contrast to theories which (whether partially or completely) deny such a unity – to the level of a symbolic function, deepening the complex issue of the textual construction of subject identity within the autobiographical discourse, especially when its author is a fiction writer. Further, the paper explores the use of a pseudo-heterodiegetic narrator, the role of the referent text, relations within the chain of communication (author – text – reader) and between documentarism and fictionality. The metaphor of the “biography of a work of fiction” presents the basis of the author’s construction of “self” and functions as his primary element of identity which has an important influence on all major elements of the object text. The subject identity is construed in a documentary and fictional manner, while Lovrak’s autobiographical discourse possesses the qualities of a sign which, in addition to structural elements and functions, engages in a playful interpretation of all the other elements of the literary communication chain., Im Beitrag werden die Prozesse zur Bildung der Identität des Subjekts im autobiographischen Diskurs von Mato Lovrak am Beispiel seines Romans Pero Kvržica unter den Leuten (2014) erforscht. Anhand seines intertextuellen Aufbaus wird Lovraks autobiographischer Roman als eine Art Metatext auf der Ebene des Gegenstandtextes (des Textes auf zweiter Stufe) analysiert, während man seinen bekanntesten Roman Družba Pere Kvržice [dt. Pero Kvržicas Bande], über dessen Entstehung und Rezeption Lovrak in seinem autobiographischen Roman berichtet, als Referenztext (bzw. als Text auf erster Stufe) behandelt. Diesbezüglich wird auf die Verfahren hingewiesen, wodurch der in der Theorie teilweise oder vollständig abgelehnten Idee der Gleichstellung des Autors und seines Werkes eine symbolische Funktion zugewiesen wird, um in die komplexe Frage nach der textuellen Konstituierung der Identität des Subjekts im autobiographischen Diskurs, insbesondere wenn der Autor der Schriftsteller selbst ist, noch tiefer eindringen zu können. Zu diesem Zweck wird im Beitrag der Einsatz des pseudo-heterodiegetischen Erzählers, die Rolle des Referenztextes, die Beziehungen innerhalb der Kommunikation zwischen Autor, Textes und Leser sowie die Beziehung zwischen Dokumentarizität und Fiktionalität erforscht. Die Metapher von der „Werkbiographie“ liefert die Grundlage zur Autorkonstruktion „seiner selbst“, indem diese die primäre Identitätsbestimmung darstellt, die auf alle Grundbestimmungen des Gegenstandstextes wesentlich einwirkt. Die Identität des Subjekts wird dokumentarisch und fiktional konstruiert, wobei Lovraks autobiographischer Diskurs Charakteristiken eines offenen Zeichens aufweist, der nicht nur mit strukturellen Elementen und Funktionen, sondern auch mit allen anderen Bestandteilen der literarischen Kommunikation ein interpretatives Spiel betreibt.

Noviju hrvatsku fantastičnu prozu (koja se kao žanr počinje konstituirati krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a svojevrsni vrhunac doživljava 70-ih godina 20. stoljeća nakon čega se, u različitim žanrovskim varijacijama, javlja do dana današnjega) često se naziva književnošću “subverzije”. Pisci fantastičari svjesno se otklanjaju od poetičkih i društvenih normi svoga vremena stvarajući diskurs što naglašeno korespondira s mitskim u iskazivanju ideja koje su vladajućoj društvenoj ideologiji često oprečne i naglašeno destabilizirajuće. S tim ciljem posežu za riznicom mitskih motiva, simbola i postupaka čije je ishodište u (također subverzivnoj) srednjovjekovnoj književnoj vrsti – apokalipsi. Mitska „osveta“ za ovozemaljsko zlo koje su visoki socijalni slojevi i vlastodršci činili nad svojim podređenima, često dolazi u vidu kazne koju će nad njima izvršiti životinje, inače inferiorne, ali sada, nakon smrti i konačna Božjeg suda, dominantne i saveznice Božjeg gnjeva. Čudovišta i zvijeri destabiliziraju ustaljenu i ideologiziranu sliku čovjeka kojemu je u Knjizi Postanka dana moć nad životinjama jer poslije smrti životinje zadobivaju moć nad čovjekom i najveća kazna za zemaljske grijehe postaje njegova dehumanizacija koju će one izvršiti. Rad istražuje subverzivan odnos hrvatske fantastične proze prema aktualnoj stvarnosti pisca i njegova svijeta kroz aspekt simbolike, u prvom redu apokaliptičkih, ali i ostalih biblijskih životinja (kukci, žabe, miševi, gmazovi, konji, ptice, šišmiši...). Komparativa analiza motiva kroz nekoliko relevantnih tekstova hrvatskih fantastičara prilog je promatranju apokaliptike (kanonske i apokrifne) kao mogućeg prototeksta toga osobita žanra hrvatske proze koji u sebe uključuje svijest o dehumanizaciji čovjeka unutar društvenih ideologija i subverzivni odmak od istih.

Rad istražuje nazočnost zajedničkih stilističkih odrednica što ih dijele "Brižinski spomenici" (prvi i treći su liturgijske formule skupne ispovijedi, a drugi, koji se još naziva i "Adhortatio ad poenitentiam", homiletički je nagovor na sakrament ispovijedi) i hrvatska glagoljska prenja. Glavni interes svih triju spomenika, baš kao i u prenjima, jest kako prikazati ideju kozmičkog sukoba između Dobra i Zla. Srednjovjekovni autor nema druge mogućnosti osim stilogeneuporabe jezičnih sredstava, u ovom slučaju dijaloških struktura i uporabe određenih glagolskih oblika (jednostavnih prošlih).

U prvom dijelu rada prikazuju se antropološka i etnološka istraživanja o (ne)plodnosti obiteljskog života među Južnim Slavenima. U drugom se komparativno analiziraju tri teksta hrvatske književnosti koja tematiziraju položaj neplodne žene: prva dva u ruralnoj zajednici 19. i prve polovice 20. stoljeća, a treći u suvremenom hrvatskom društvu u kojemu se miješaju ruralni i urbani utjecaji (Majstrović 1891; Miholjević 1940; Matanović 2009). Cilj je otkriti kako se tradicijsko shvaćanje neplodnosti i implikacije u suvremenim društvenim zajednicama reprezentiraju u hrvatskoj književnosti te koliko se autori odmiču od socijalnih stereotipa subverzivnim odnosom prema njima i kritičkim angažmanom usmjerenim prema zajednici svojih čitatelja., This paper deals with the way in which the infertility of a married couple was conceptualized in the Croatian traditional culture, which generally related exclusively to the woman’s inability to give birth. The first part deals with anthropological and ethnological research dealing with various aspects of (in)fertility in the family life of the South Slavs. Due to the immense importance of offspring in the life of the entire social community, the phenomenon of infertility is related to folk beliefs and related magic rituals, whose aim was to prevent infertility or make a couple infertile. The second part of the article presents a comparative analysis of three Croatian literary texts. The first two deal with the status of an infertile woman in the rural community of the 19th and the first half of the 20th century, and the third discusses her status in the contemporary Croatian society, where rural and urban influences interweave. The first text was written at the end of the 19th century (Ivan Majstrović, Neplodnica (The infertile woman), 1891), the second one was written in the first half of the 20th century (Mila Miholjević, Zalog (Pledge), 1940), and the third one at the beginning of the 21st century (Julijana Matanović, Požurite, že-ne mo-je (Hurry up, my-wo-men), 2009). Neplodnica deals with the way in which the literary text transposes the ethnographically established fact that infertility causes additional, mythical meanings which the traditional community uses to stigmatize the individual accusing her of magical practices, ending tragically for the protagonists. Zalog uses the motif of infertility to represent the complex system of psychological relations between women in a patriarchal community, additionally isolated by its geographical position, where infertility becomes a cause of intrapersonal and interpersonal conflict. The third story, Požurite, že-ne mo-je, deals with the position of the modern woman within the technologized system of in vitro fertilization and problematizes the still existing social prejudice about women’s mythical guilt over their lack of motherhood. This paper is a literary-anthropological, qualitative study, whose aim is to establish how the traditional view of infertility and its implications – which are evident even in contemporary social communities – are represented in the Croatian literature of the late 19th and early 21st century, and how the authors of the selected texts remove themselves from the conventional social stereotypes through a subversive stance towards them and the critical perspective adopted for the benefit of their reader community.

Služeći se konceptom sebstva kao cjelokupnosti ljudske osobnosti, kako je to definirao Carl Gustav Jung i produbio P. Ricoeur (teorija narativnog identiteta, sebstvo definirano kao identitet konstruiran narativnom konfiguracijom, dijalektika otkrivanja drugoga u vlastitom sebstvu i vlastitoga sebstva u drugome), u radu će se analizom metafora koje izriču sebstvo autodijegetskog pripovjedača istražiti model stvaranja autobiografskog diskursa Vesne Parun. Osnovu obrađenog korpusa činit će tekstovi iz zbirke Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (2001.). Iz prvog poglavlja zbirke [što ga čine ranije objavljeni autoričini autobiografsko-esejistički tekstovi: Poljubac života (1993.), Do zalaska sunca hodajući za kamilicom (1958.), Pod muškim kišobranom (1986.)] čitatelj doznaje da je pisanje autobiografije za autoricu bilo problem samoizricanja pa je taj čin neprestano odgađala, dok je, s druge strane, osjećala snažan unutrašnji poriv da to ipak učini. Ta paradoksalnost autoričine motivacije ogleda se i u nekima od konstitutivnih elemenata koje pratimo u njezinu autobiografskom diskursu. U odnosu književnosti i zbilje, koju sam žanr autobiografije propituje na poseban način, autorica naglašeno stvara odmak od pukog dokumentarnog prenošenja zbiljskih činjenica iz svoga života. To se odražava u negiranju kronološkog niza ispripovijedanih događaja u korist kolažne i fragmentarne organizacije teksta, zatim u naglašenom lirizmu koji mjestimice negira odnos "metafora kao sredstvo književnosti" i pretvara ga u odnos »književnost kao metafora«. Autobiografski diskurs Vesne Parun gusto je prepleten metaforikom za mnoge od kojih se može zaključiti da izražavaju njezino sebstvo. Trima metaforama se u ovom radu daje posebna pozornost – kišobranu, koji može biti "muški" i "ženski", zemljovidu, koji na zidu ima svaka kuća u Vesninu zavičaju, te vreći, koju prati simboličan broj 40, u koliko ih je stao čitav njezin život. Osim spomenutih metafora, u radu će se ispitati teza da se u autobiografskom diskursu Vesne Parun sama književnost predstavlja kao ključna metafora njezina sebstva, čime se isti taj diskurs čitatelju otkriva kao izrazito (auto)metatekstualan., By using the concept of the Self as the human personality in its totality, as defined by Carl Gustav Jung and furthered by P. Ricoeur (the theory of narrative identity, the Self defined as an identity constructed by narrative configuration, the dialectics of the discovery of the other in one’s own Self and one’s own Self in the Other), this work will focus in the analysis of metaphors which express the Self of the auto-diegetic narrator as can be found in the autobiographical discourse of Vesna Parun. The corpus of this research is to be found in selected texts from her volume Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (2001). From the first chapter of this volume [which consists of the following works of autobiography and essays: Poljubac života (1993), Do zalaska sunca hodajući za kamilicom (1958), Pod muškim kišobranom (1986)] the reader comes to realise that, for this author, the writing of autobiography is itself a problem of self-expression and that she had constantly deferred it, while, on the other hand, feeling a great compulsion from within to do so. This sense of paradox finds its reflection in some of the constitutive elements which can be found in her autobiographical discourse. In the relationship between literature and reality, which is something which the genre of autobiography questions in its own way, the author noticeably distances herself from the mere documentary transmission of factual information from her life. A reflection of this can be seen in the negation of a strict chronology of events and confessions, as she makes recourse to a technique which uses collage and appears fragmentary; furthermore, here prose here has a lyrical quality, negating "metaphor as a literary device" and transforming it into "literature as metaphor". The autobiographical prose of Vesna Parun is especially dense with metaphor, and it can be concluded that it expresses her Self. Attention is directed here to three metaphors in particular – the umbrella, which can be both "masculine" and "feminine", a map of the world, on the wall of every house in Vesna’s community, as well the sack, which is followed by the symbolic number 40, as many in which she could fill her life in. Besides the metaphors mentioned here, what will be proposed here is that in the autobiographical discourse of Vesna Parun literature itself is presented as metaphor of her Self, appearing to the reader as significantly (auto)meta-textual.

U radu se definira ideologem i obrađuju ideologemske strukture izabranih tekstova Vladana Desnice, Stjepana Čuića i Ive Brešana. Objašnjava se zašto se ovi hrvatski pisci okreću fantastičnome žanru i u kakav se odnos stavljaju prema vlasti. Sva tri autora ruše ideološke koncepte, no čine to na različite načine, pa se otkriva kako se ostvaruje ideologemska struktura njihovih fantastičnih tekstova. Donosi se i odgovor na pitanje funkcionira li uopće fantastična proza kao ideologemska struktura., This paper defines the ideologeme and deals with ideologemic structures in the selected works by Vladan Desnica, Stjepan Čuić and Ivo Brešan. It explains why these Croatian writers turn to fantasy genre and what their position is in relation to the authority. All three authors break the ideological concepts, but they do it in different ways, so it is revealed how the ideologemic structures of their fantastic texts work. An answer is also given to the question as to whether fantasy prose functions as an ideologemic structure at all.

Rad istražuje nazočnost zajedničkih stilističkih odrednica što ih dijele "Brižinski spomenici" (prvi i treći su liturgijske formule skupne ispovijedi, a drugi, koji se još naziva i "Adhortatio ad poenitentiam", homiletički je nagovor na sakrament ispovijedi) i hrvatska glagoljska prenja. Glavni interes svih triju spomenika, baš kao i u prenjima, jest kako prikazati ideju kozmičkog sukoba između Dobra i Zla. Srednjovjekovni autor nema druge mogućnosti osim stilogene uporabe jezičnih sredstava, u ovom slučaju dijaloških struktura i uporabe određenih glagolskih oblika (jednostavnih prošlih)., The article inquires into the presence of common stylistic characteristics between "Freising Manuscripts" (1st and 3rd are liturgical texts of common confession, 2nd , called "Adhortatio ad poenitentiam" is sermon before confession) and the Croatian medieval literary form – the contrast. The main preocupation of all three manuscripts, just like in glagolitic contrasts, is how to present the idea of the cosmic duel between Good and Evil. The Medieval writer had no other possibility except to show it in the language of his work, in this case in the dialogical structures and meaningful use of verbal forms (perfect and imperfect past tenses).

Članak istražuje povezanost motiva 'prenje' iz 87. retka drugog 'Brižinskog spomenika', 'Adhortatia ad poenitentiam', sa srednjovjekovnim književnim žanrom prenja (kontrasti, debate, parbe). Lingvostilističkom analizom homiletičkog i molitvenog diskursa dolazimo do zaključka da je posljednje 'prenje' (posljednji sud) ključan motiv sadržajne i stilske antitetičke organizacije sva tri 'Brižinska spomenika' i hrvatskih glagoljskih prenja., The article inquires into the connection between the motif of prenje (conflict, debate) from the second Freising manuscript also called 'Adhortatio ad poenitentiam' and medieval literature form called contrast, debate. We conclude that the last debate (the last judgement), the main motif of all three texts of 'Freising manuscripts' and also of Croatian glagolitic contrasts, influences the language and style of all these texts

/

U radu se definira ideologem i obrađuju ideologemske strukture izabranih tekstova Vladana Desnice, Stjepana Čuića i Ive Brešana. Objašnjava se zašto se ovi hrvatski pisci okreću fantastičnome žanru i u kakav se odnos stavljaju prema vlasti. Sva tri autora ruše ideološke koncepte, no čine to na različite načine, pa se otkriva kako se ostvaruje ideologemska struktura njihovih fantastičnih tekstova. Donosise i odgovor na pitanje funkcionira li uopće fantastična proza kao ideologemska struktura.

Lirski opus Vladimira Vidrića karakterizira pjesnika uskog kruga motiva. Nezaobilazni u interpretaciji upravo u svojoj malobrojnosti, odsjaj su Vidrićeva poetičkog svjetonazora. Interpretacijom Vidrićeva omiljena motiva vode rad nudi jedno od tumačenja pjesnikovih estetičkih, semantičkih i poetičkih izričaja. Fenomenom vode Vidrić izriče nekoliko semantičkih krugova (voda kao metafora za zlu slutnju, vrijeme, san, smrt, život). Voda se pojavljuje u nekoliko formi (vȍde, more, suze, valovi, kaplje, rosa), izražavajući dramatičnost, neizvjesnost, kontrast prirodnog i artificijelnog, kao dio secesijske dekoracije ograđenog dekorativnog prostora (čaša, amfora, bunar) ili u funkciji estetizacije kao pejzažni motiv. S obzirom na to kako se ostvaruje fenomen vode, Vidrićeve poetičke preferencije mogu se definirati kao secesijske, impresionističke i simbolističke.