Search

U radu će se iznijeti rezultati istraživanja o čovjekovu odnosu s prirodom (prirodnim okolišem), odnosno o načinu ljudskoga ophođenja prema prirodi u suvremeno doba, te o problemima koji su nastali ili još uvijek nastaju podvrgavanjem prirode čovjeku u znanstveno-tehničkoj civilizaciji i (post)industrijskom globalnom društvu. Sāmo istraživanje bit će provedeno u metodološkom obrascu integrativne bioetike, gdje središnju ulogu igra filozofija, ali se nužno susreće i plodotvorno nadopunjuje s pristupima drugih znanstvenih polja. Kroz analizu i kritiku antropocentrizma kao svjetonazora i kapitalizma kao ekonomsko-socijalno-političkog modela nastojat će se dokazati neodrživost navedenih »izama« s obzirom na njihov (negativan) utjecaj na prirodu i ljudsku egzistenciju te ukazati na potrebu promjene načina razmišljanja o prirodi i ophođenja prema prirodi na niti vodilji (etike) odgovornosti. Kao primjer neodrživosti razmatrat će se problem privatizacije vode (»vodnih resursa«) u svijetu. The research is based on the methodological principles of integrative bioethics – interdisciplinarity, transdisciplinarity, pluriperspectivity and integrativity. The material used for the preparation of the work is the literature from diverse areas: primarily philosophical works, but also works from the fields of sociology, religious sciences, economics and political science, as well as legal documents and various reports. Materials, i.e. literature materials, were processed using critical, comparative, analytical, analogical and synthetic methods. The introductory part of the work contains an explanation of the basic framework of the work and the context for considering the main topic of the work, as well as definitions of concepts and terms necessary for the implementation of the research. The first part of the work deals with the relationship between the British colonial settlers and the natives from the 18th century, their different understanding of the relationship between human beings and nature, and the example of the Whanganui River in New Zealand, which is understood as a living being and declared a person and certain rights are recognized (Te Awa Tupua /Whanganui River Claims Settlement/ Act, 2017; The Whanganui River Report, 1999). The second part of the work deals with the causes of the ecological crisis. It shows the difference between pre-industrial and industrial society in the understanding of the human and the nature, and their relationship, how Christianity and ecology are connected, and the modern understanding of nature based on the works of René Descartes and Francis Bacon. In the third part of the paper, the question of anthropocentrism and biocentrism as an example of monocentrism is discussed, as well as the concept of deep ecology. In the fourth part of the work, the value of water is discussed through instrumental, intrinsic and systemic value. Also, the role of the mental subject is re-examined. Through the theoretical approaches of liberalism of John Rawls and John Stuart Mill, the state’s role in protecting the environment and human health is re-examined, as well as the change in the understanding of natural and social primary goods, and the question of responsibility towards future communities is introduced. In the fifth part of the work, the corporate politics of capitalism and the neoliberal state are discussed, during which the new term ‘corporocentrism’ is introduced, and the example of the British monarchy as a corporation is discussed. With this in mind, the assessment of the object’s value is re-examined, and the question is raised whether possessing an intrinsic value is essential for establishing a moral obligation in terms of biodiversity. In the sixth part of the paper, the development of capital accumulation concerning corporations and corporate logic in the context of neoliberalism and human relationship to nature and natural resources is considered. In order to articulate the problem of biodiversity protection, the need for a multi-view is introduced instead of the monocentric ones discussed earlier. In the seventh chapter, the concepts and roles of ownership and rights are discussed through examples of different ways of understanding the aforementioned concepts among British settlers and Māori natives, paradigmatic wars for water, theories of water rights, criticism of neoliberalism and privatization of natural resources. In the eighth chapter, the concept of responsibility and the concept of corporate social responsibility are discussed. The chapter deals with the codes used to determine corporate social responsibility, and the UN Global Compact code is an example. The philosophical discipline ecological ethics, which studies the moral relationship of human beings to the environment, the value of the environment as a system and all members of that system, which sets the demand for environmental protection, is also introduced into the discussion while referring to the concept of human responsibility towards non-human nature. Aldo Leopold’s land ethic is discussed as an example of proto-ecological ethics, and Hans Jonas’s principle of responsibility is examined through the subchapter on biocentrism. In the ninth part of the paper, the development of bioethics as a new discipline is discussed, as well as the distinction between new medical ethics and bioethics, and the reason for establishing new ethics. The origin and development of bioethics are presented through the work of Van Rensselaer Potter and Fritz Jahr. Also, the methodological pattern for considering and solving the previously mentioned problems is dealt with, namely, the methodological practice of integrative bioethics, in which the issues of life, manipulation of life and maintenance of life are approached in an interdisciplinary and pluriperspective manner. In doing so, it is shown that the advantage of integrative bioethics compared to other bioethical approaches to the problem of life and manipulation of life in the modern age is that it does not only take into account issues related to clinical practice, health care, biological, biomedical and pharmaceutical research, but also issues related to other living beings and nature as a whole. The main features of integrative bioethics – multidisciplinarity, interdisciplinarity, transdisciplinarity, pluriperspectivity and integrativity – enable, namely, the broadest overview and maximally effective resolution of the problem of privatization of natural assets of responsibility in the age of globalization. In the final part of the paper, the results of the aforementioned research are summarized, and the philosophical problems related to the privatization of natural resources and the question of responsibility in the age of globalization are extracted and analyzed. This refers, above all, to considering and proving the thesis that the main problem of modernity is the problem of “centrism”: whether the ethical (and then social-political) authority is placed in the human being (classical anthropocentrism) or corporations (neoliberal capitalism).

In this paper, I will consider the human relationship towards nature un-der the presuppositions of anthropocentrism and capitalism which co-create this relationship in current social and political context. Special attention will be paid to the problem of freedom in Western society. There is no doubt that both anthropocentrism and capitalism, significantly characterised by the individualistic point of view, enabled the new level of freedom for the indi-vidual. With that new level of freedom, the individual achieved the ability to act freely and take responsibility for their actions as individual, not collective actions. However, when we talk about freedom in Western society, we often refer to the freedom of the market, and less to the freedom of the individual, which evinces as “having the possibility for x”, and not as “freedom from something” or as “freedom for something”. With the development of capital-ism, a corporation becomes the central entity, and has more rights and greater freedom than the individual, although responsibility is still formally attrib-uted to the individual. Ecological problems caused by the corporate effect of the exploitation of nature are also again assigned to the individual, so that the individual should take responsibility for the environmental crisis, instead of the corporations. If we have, on the one hand, anthropocentrism in which the individual has a central role, and, on the other hand, capitalism in which, ac-tually, the central role is given to corporations, the question is what is the place and status of nature in such context, and how does it relate to the concept of Panel VIIFriday, July 5, 20192:15 p.m. – 4:00 p.m.The time allocated for each presentation:15 minutes and 10 minutes for discussion 64human freedom in Western society? Therefore, I would like to ask: should we continue to understand the concept of freedom in a traditional manner or should we re-conceptualise the concept of freedom for the protection of life, nature and cosmos in general? Should we begin to understand the concept of freedom from the biocentric, ecocentric, and cosmocentric point of view, and not from the anthropocentric point of view

Izvještaj o skupu "2. međunarodni transdisciplinarni simpozij Bioetika i aporije psihe"

Prilikom razvoja današnjeg zapadnog društva, veliku ulogu igrala je tzv. centričnost u više različitih oblika. Preko teocentričnosti, antropocen-tričnosti, biocentričnosti do kozmocentričnosti možemo uvidjeti čovjeko-vu potrebu da u svakom periodu svog razvoja kao biće, ali i kao jedinka, nešto stavlja u centar svog razumijevanja kozmosa i na taj način pokuša raz-umjeti svijet oko sebe. Bilo da se radi o vrhovnom biću, prirodi ili čovjeku samome, oduvijek postoji ta potreba, no postavlja se pitanje je li centrič-nost stvarno potrebna? Preko primjera aproprijacije vode, kao jednog od problema današnjeg društva, u izlaganju bih pokazala na koji način dolazi do stvaranja nove, za čovjeka pogubne, centričnosti u obliku postavljanja korporacije kao centralne figure našega doba. Istaknula bih kako centrič-nost ne uzima u obzir više perspektiva te da je time monoperspektivna.

U ovom skupu tekstova nalaze se izvještaji s raznih znanstveno-kulturnih manifestacija.

Globalizacija kao proces povezivanja, komunikacije i međusobne ovisnosti naroda u različitim oblastima omogućila je današnjem čovjeku promjene u shvaćanju zajednica koje ga okružuju. Za razvoj procesa povezivanja i komunikacije zaslužan je i razvoj interneta. Internet kao medij nije u vlasništvu određene države i samim time nije u nadležnosti pravnog sustava neke države te postoje određeni sadržaji dostupni na tom mediju koji se u određenim pravnim sustavima smatraju ilegalnima. Od triju razina interneta (površinski, dubinski ili deep web te dark web) ovaj će se rad fokusirati na deep web kao razinu interneta čiji se sadržaj ne može indeksirati i samim time se ne može pratiti te je postao platforma za širenje različitih informacija. S obzirom na to, postavlja se pitanje je li takva platforma lako dostupnog necenzuriranog znanja uključiva u obrazovanje mladih? Rad pokazuje kojim se izazovima mogu izložiti mladi u proučavanju ove platforme te na koji način ona može biti idealno mjesto za razvoj kritičkog mišljenja, morala i pluriperspektivnosti.

Scientific meeting review about 17th Lošinj Days of Bioethics, held from May 20th - May 23th in Mali Lošinj, Croatia.

Global crises are a necessary precondition for the emergence of the new theories and new paradigms, but scientists often do not give up on the para- digms that led them to the crisis. Abandoning a paradigm in crisis, and mov- ing to a new one is not a cumulative process, but the reconstruction of the area based on new ćore dispositions. This is called a reversal or a revoluticm. The strategic goal of traditional Science was to learn about nature in order to imitate it, to manage it, and to adapt it to its laws. Goal of the modern Science was to master and subject nature to humankind. For the reasons mentioned, the causes of contemporarv crisis, and the concern for the uncontrolled scientific and technological advances lies in the ways in which scientific discoveries are 24 used and practiced. Technological revolution made the future more certain yet more dangerous, while social revolution as the problem of the whole society has managed to cause the imperil of the rights of its group entirety. For this reason, it is necessary to return to the understanding of philosophy of nature. Integrative bioethics is unaerstooa as a transaisciplinary fiela grounaea in pni- losophy, it deals with new ethical challenges in the epoch marked by technological progress. One useful approach is Hegels interpretation of man’s relation to nature as something that is direct and external, and thus a sensible individual, but which also rightly governs natural objects as its supreme. Science needs to be in accordance with nature, while the neoliberal human being treats nature as the element of trade system and trade agreements. This is also the lovvest point society has fallen to in its relationship to nature, the point in which we became the «nature’s bargainer».

Neoliberalistička tradicija zasnovana na Harveyjevom razumijevanju su-vremenog društva valjano nas upućuje na primat trgovačke politike manipu-liranja osnovnim životnim resursima. Bez obzira na sociokulturne kontekste, potiče se akumulacija u svrhu profitabilnosti, pri čemu dolazi do otuđivanja temeljnih izvora održanja života privatističkim polaganjem općih prava. No to više nije samo problem koji se tiče čovjeka nego cijelog biotičkog sustava. Rast om nasilne akumulacije uništava se eko-sustav područja uz vodu, primje-rice, gradnjom brana kakvima se lome kulturne sredine, ništi zajednica orga-nizama i dislocira bogatstvo voda. Zbog omasovljenja ovih procesa, krajnja je posljedica da čovjek prestaje biti dio kozmičke cjeline i postaje neprijatelj prirode. Pluriperspektivizam omogućuje transdisciplinarno sabiranje vrijed- nosti vode. Postignutom transperspektivom utvrđuje se principijelna orijen-tacijska vrijednost kakva ne podilazi ekonomskom laboratoriju, nego hoće formiranje modela s obzirom na temeljne uvjete i zakone biotičko- abiotičkog 8 sustava Zemlje. Model zahtijeva situacijsko korigiranje samo s obzirom na kulturne kodove, što otvara prostor za povezivanje sistemskih teorija i kultu-rološke kritike. Analizom se dadu utvrđivati a) sličnosti kultura preko kojih se utvrđuje opća civilizacijska vrijednost te b) monoperspektive ideoloških struktura, naime tko, kako i zašto (čemu) sprječava da ljudska i ne-ljudska živa bića budu bez patnje i straha sunošena s mikro-, mezo- i makrokozmič-kim strukturama.

Preko osnovnih definicija kao što su autor i autorsko pravo pokušava se pokazati na koji način se ono razlikuje u različitim zemljama te kako je odnos razvoja znanosti i tiskarstva u razdoblju od 16. do 18. stoljeća utjecao na njihovo značenje. Rad sadrži i osvrt na pitanje vlasništva, razvoj tiskarstva te problem cenzure. Povijesni razvoj navedenih pojmova utjecao je i na zbivanja po pitanju autora i autorskih prava i na situaciju u Hrvatskoj, što se želi pokazati kroz zakone koji se tiču navedenih pojmova.

Every period of human civilization was, at some point, marked by many great achievements and accomplishments, but unfortunately also by great conflicts. Often, when we think of conflict on a larger scale, we tend to think about war and direct frontal and armed attacks. However, we are often witnesses of other types of conflict, those that often act out in the background of the larger ones, more direct ones, and more visible ones. These background conflicts are so-called paradigm conflicts. Although at first glance these problems seem simple and easy to understand, maybe even solve, the issue is actually multidimensional. In my presentation I will introduce the scientific, philosophical and social dimension of this issue, the fascism of globalization and two important paradigms, the commercial and economy paradigm, that are in the center of this problem. Humans, as beings of nature, are a part of it and cannot expect to survive without it. However, with every passing day humans take more and more actions that in return distance them from it, and consequently humans become its biggest enemy. The main reason for this is human greed and desire to manipulate and control life. One of the best examples of such trends is human relation towards water. In consideration of the multidimensional approach to this issue, the methodological characteristics of the integrative bioethics (that deals with life issues and issues of life’s sustainability) allow us to approach it with pluriperspectivism. In other words, it encourages a variety of scientific disciplines, and all scientific and non-scientific views on life to help solve the concept of the manipulative nature of life.

Izvještaj s Tribine »Bogumilstvo. Dobro protiv zla«, održane 2016. godine u Zagrebu.

Information-documentational support in the field of integrative bioethics, because of its pluriperspectivistic orientation, demands a reconceptualization of theoretical grounds of knowledge organization and presents a specific challenge to subject description practices. Current subject description practice patterns in contemporary Croatian libraries are already familiar with using expressions of standpoints present in works as means of ensuring subject access to library holdings. This proposal will present preliminary study results of subject access points of perspectival relationships whose syntax consists of words like perspective, standpoint, attitude, stance etc. The aim of this analysis will be to compare existing practices with ideas present in theoretical conceptualizations of interdisciplinary and transdisciplinary knowledge organization.

Mnoga istraživanja pokazuju korisnost glazbe u svrhu poboljšanja kvalitete ljudskoga života. U različitim vrstama glazbene terapije, glazba može pomoći emocionalnom zdravlju, ali jednako tako pomaže pacijentima nositi se sa stresom te poboljšava psihičku dobrobit. Verywell Mind tvrdi da glazba može: poboljšati kognitivne performanse; smanjiti stres; smanjiti apetit, poboljšati pamćenje; pomoći u nošenju s boli; poboljšati kvalitetu sna, poboljšati motivaciju; poboljšati raspoloženje; smanjiti simptome depresije, a također može poboljšati izdržljivost i radni elan. Heavy metal je glasna, agresivna i divlja glazba, razvijena krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća. Po Nietzschevoj teoriji balansa dionizijskih i apolonskih elemenata, heavy metal je prava umjetnost – heavy metal beskompromisno slavi život (dionizijski element), ali sadrži i apolonske elemente, poput discipline i razuma. Heavy metal je i teatralan te stvara umjetnost na pozornici., Many studies have shown that music can be useful in improving the quality of human life. In different types of music therapy, music may help with emotional health, but it can also help patients cope with stress, and boost psychological well-being. Verywell Mind claims that music can: improve cognitive performance; reduce stress; make a person eat less; improve memory; help manage pain; improve sleep quality; improve motivation; improve mood; reduce the symptoms of depression, and also that music can improve endurance and work performance. Heavy metal is loud, aggressive and wild music, originating in the 1960s and early 1970s. Regarding Nietzsche’s theory of the balance between Dionysian and Apollonian elements, heavy metal is a real art. Heavy metal is uncompromising in its celebration of life (Dionysian), but it also contains the Apollonian aspects of discipline and reason. Heavy metal is also highly theatrical.

Potraga za srećom je, čini se, najelementarnija ljudska potreba. Kao jedna od tri najveće ljudske vrijednosti i neotuđivih ljudskih prava, uz Život i Slobodu, spominje se i u američkoj Deklaraciji o neovisnosti koja datira iz 1776. godine. Potraga za srećom uključuje potrebu za blagostanjem tj. odsutnosti patnje. Moderna znanost vodi se također željom za pronalaskom rješenja za svakodnevne ljudske probleme i nudi često puta kontradiktorna rješenja. Drevne tradicije također nude recepte za pronalaženje tj. stvaranje sreće na temelju, u mnogim slučajevima, više tisućljetnog životnog iskustva. U Mahabharati, starom indijskom epu, predstavljen je odgovor na pitanje „Tko je sretan?“ Naime, ako želimo postati sretni bilo bi dobro naći osobu koja je sretna i oponašati njen život. Na taj način odgovor na pitanje „Tko je sretan?“ zapravo nudi u praksi dokazan recept za postizanje sreće. U Mahabharati, čija se radnja odvijala prije oko 5.000 godina, mudri kralj na to pitanje odgovara: „Sretan je onaj koji sam sebi kuha, koji nema dugova i koji ne mora odlaziti od kuće da bi zaradio za život.“ Raščlanjujući ovaj odgovoru u skladu s našom suvremenom životnom praksom i iskustvom, modernom čovjeku se nudi razumno rješenje za sretan život, koje se sve češće potvrđuje i u praksi.

Knjižica sažetaka jubilarnih 30. Dana Frane Petrića.

Heinrich Cornelius Agrippa von Nettesheim (1486 – 1535), njemački liječnik, diplomat, teolog, alkemičar, filozof i najznačajniji renesansni predstavnik okultizma objavljuje 1533. godine svoje glasovito djelo De occulta philosophia libri tres. Kroz tri knjige svoje okultne filozofije, od kojih je prva posvećena prirodnoj magiji, druga nebeskoj (matematičkoj), a treća ceremonijalnoj, odnosno obrednoj magiji, Agrippa zastupa učenje o međusobnoj povezanosti zemaljskog i nebeskog svijeta, u čemu, pod snažnim utjecajem hermetičke tradicije, Marsilia Ficina i Pica della Mirandole, pronalazi i uporište za svoja izlaganja o važnosti bavljenja magijom. Magija je, kako će objasniti već na samom početku prve knjige svoje De occulta philosophia, čudesna sposobnost koja služi kontemplaciji najtajnovitijih stvari, ona je sveta i uzvišena vrsta filozofije. Pored mnogih načina primjene i djelovanja od, primjerice odvraćanja čovjeka od nemilih događaja, liječenja i očuvanja kvalitetnog života, magija ima i moć otkriti skriveno znanje. Agrippi je stalo do isticanja duhovne komponente magije pa joj pridaje uzvišenu zadaću jer pruža čovjeku mogućnost spoznaje svijeta u kojem se odražava božanska harmonija.

U obrazovnom sustavu Republike Hrvatske, kao i u susjednim zemljama, nastava logike ima dugu i kontinuiranu povijest. Cilj je ovoga izlaganja razmotriti i preispitati mjesto i zastupljenost logike kao nastavnog predmeta u srednjim školama i na fakultetima te potom ukazati na potencijalne nedostatke i ponuditi neke prijedloge za unapređenje. Motivacija za ovo izlaganje proizašla je iz svojevrsnog nesrazmjera između onoga što jest svrha poučavanja logike i njene zastupljenosti kao nastavnog predmeta u obrazovnom sustavu te nasušne potrebitosti njena izučavanja u vremenu u kojemu su djeca i mladi, kao izrazito ranjiva skupina, izloženi mnoštvu (dez)informacija i manipulacija.Kako je samim kurikulumom predmeta Logika navedeno, svrha njena poučavanja je »uzdignuti svijest učenika o kriterijima dobrog mišljenja i uskladitimišljenje s tim kriterijima«, a sama logika definirana kao »njegovanje vrlina mišljenja«, postavlja se problem (ne)opravdanosti izostanka izučavanja logike u tehničkim i strukovnim školama. Znači li to onda da je »njegovanje vrlinamišljenja« ekskluzivno pravo i privilegija gimnazijalaca ili, po principu pravednog obrazovanja, svim učenicima, bez obzira na vrstu srednje škole kojupohađaju, ovaj nastavni predmet treba biti organon za njegovanje kvalitetnogi valjanog mišljenja? U izlaganju će se argumentirati i o potrebi podučavanja logike, u prilagođenoj formi, u višim razredima osnovnih škola, s obziromna to da »važnost logike za svakodnevni i znanstveni život«, kao i podizanje svijesti o njoj, ne započinje u 3. razredu gimnazije. Dio izlaganja usmjerit će se na važnost podučavanja logike na učiteljskim odsjecima i fakultetima te u svim nastavničkim smjerovima, kao i u profesionalnom usavršavanju svih nastavnika. Nije moguće preskočiti logiku ako želimo odgovoriti zahtjevima i izazovima podučavanja u 21. stoljeću (kritičko mišljenje, medijska pismenost). Nije moguće preskočiti logiku ako želimo kod naših učenika i studenata razviti vještine koje će biti potrebne i tražene u budućnosti. Prema Svjetskom ekonomskom forumu, među deset najtraženijih vještina u 2025. godini bit će:analitičko mišljenje i inovacije, aktivno učenje i strateško učenje, rješavanje složenih problema, kritičko mišljenje i analiza, tehnološko rasuđivanje, rješavanje problema i formiranje ideja/koncepata. Je li moguće od navedenih sedam vještina imati ijednu bez nekih osnovnih ili posebnih znanja iz logike?

Trideset godina održava se međunarodna znanstveno- kulturna manifestacija Dani Frane Petrića. U tih trideset godina jedan dio izloženih istraživanja bio je posvećen i našem Crešaninu kojem je ova manifestacija i posvećena. S obzirom na to da se slično istraživanje provelo prije deset godina, ovo će se smatrati nadopunom u kojoj ćemo istražiti koliko je istraživanja bilo usmjereno na lik i djelo Frane Petrića, ali i koliko su ta istraživanja i sama manifestacija utjecali na istraživanja o Frani Petriću, kao i na istraživanja o hrvatskoj filozofiji i kulturi. Manifestacija Dani Frane Petrića ima stalnu temu o Petriću i glavnu temu skupa koja se svake godine mijenja, a prati opći predmet filozofije i njenih disciplina, no uključuje i određene sadržaje koje filozofija dijeli s ostalim humanističkim te društvenim i prirodnim znanostima. Na taj način glavna tema stavlja hrvatsku filozofiju u kontekst i interakciju vremena, prostora i načina nastanka. Konkretnom analizom sadržaja 30 programskih knjižnica utvrdit će se ukupan broj istraživanja/predavanja. Nadalje, od ukupnog broja posebno će se analizirati broj izlaganja o Frani Petriću, o njegovim djelima i o njegovom liku. Isto tako, odredit će se koje su se teme o Petriću najčešće, a koje rijetko istraživale te koji su hrvatski filozofi istraživali koje teme. Iz programskih knjižica izdvojit će se kulturne teme koje su nastajale u bloku glavnih tema pa sve do uvođenja teme o hrvatskoj kulturi (2021.). Analizirat će se koliko i koje su teme istraživačima najzanimljivije iz područja hrvatske kulturne baštine te jesu li utjecale na promjenu tematske usmjerenosti simpozija.

Autor će u ovom izlaganju istražiti veze kršćanstva i sporta u Hrvatskoj tijekom 20. i 21. stoljeća. Tako će u prvom dijelu biti dan prikaz odnosa Katoličke Crkve spram prvih sportskih, odnosno gimnastičkih društava u Hrvatskoj tijekom prve polovice 20. stoljeća – sokolskih društva s jedne te orlovskih društava s druge strane. U drugom dijelu izlaganja, fokus će se staviti na razdoblje druge polovice 20. stoljeća te posebice na objavljene radove znanstvenog karaktera, kojih je bilo iznimno malo. U trećem će se dijelu ukazati na svojevrstan zaokret Katoličke Crkve spram sporta – kako po pitanju tematiziranja sporta u teološkom kontekstu, tako i službenog organiziranja sportskih natjecanja, timova te ureda za sport. U završnom će dijelu biti dana autorova projekcija mogućih smjerova za budućnost.

Prosudbama koje je polihistor Miroslav Krleža (1893. – 1981.) posvetio spoznajama svojega suvremenika, sveučilišnog profesora i povjesničara filozofije Vladimira Filipovića (1906. – 1984.) o obilježjima hrvatske renesansne filozofije i nauku hrvatskih renesansnih filozofa, dosad nije posvećena primjerena pozornost. Krležin opus, naime, sadrži i konceptnu, a onda i konačnu inačicu rukopisa u kojima su prisutne ocjene Filipovićeva članka »Osnovi etičko-filozofske orijentacije Marka Marulića« otisnutog 1950. godine u Zborniku u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450 – 1950. U objema inačicama rukopisa Krleža je kritizirao Filipovićeve stavove. Naročito ga je ražestila tvrdnja da učenja brojnih hrvatskih renesansnih filozofa, primjerice Jurja Dragišića, Benedikta Benkovića i Grgura Budisaljića, nisu bila, bilježi Filipović, »odraz našega života, niti izraz naše sredine«, jer su »bez životne veze sa svojim narodom.« Osim toga, Krleža se protivio i brojnim Filipovićevim zapisima o Maruliću, posebice onom da, kako ističe Filipović, »stojeći pred kulturno- političkom alternativom: ili islam ili kršćanstvo – (tertium non datur!) – Marulić je mogao birati samo ovo drugo.« Krleža je bio uvjeren da Filipović nije bio upućen u obilježja hrvatske renesansne filozofije i da nije razumio filozofsku misao hrvatskih renesansnih pisaca. U rukopisu je zato zapisao da Filipović »zaista nelogično, govori o tome kako sva ta filozofija nije odraz našega života i naše sredine, jer su ti problemi daleko od naših briga, kao na primjer od briga Dragišićevih, koji je bio bjegunac iz Bosne, a Bosna je ležala u ruševinama svoje definitivne katastrofe.« Potom je dodao da »čitava hrvatska tj južnoslovjenska historija naše civilizacije odvijala se u znaku treće varijante«, pa zaključio da »magistrala nas naše historije uči, da takve kontrareformacione teze, kao što je ova Vladimira Filipovića – ‘o tertium non daturu’ naše civilizacije predstavljaju negaciju očite materijalne istine.« Osim toga, konstatirao je da je Filipovićev članak »slaba seminarska radnja, bez naročite vrijednosti« te nešto »potpuno suvišno da bude štampano«, i to usprkos tome što joj je autor »extra ordinarius philosophiae«, kojega je, među ostalim, opisao i ovako: »glupan«, »idijot«, »mistifikator«, »arnoldijanac ex cathedra« koji »bjesomučno fanatično zaglupljuje svijet«. Inače, prosudbe o Filipoviću i njegovu filozofskom svijetu Krleža je izložio i u leksikografskim marginalijama (marginalia lexicographica) sredinom 1950-ih godina, kada je kao glavni redaktor Enciklopedije Jugoslavije promišljao o autoru koji bi bio najbolji za pisanje natuknice posvećene filozofu, pedagogu i pjesniku Gjuri (Đuri) Arnoldu (1853. – 1941.). Nakon što se zapitao »tko će to prikazivati?«, ponudio je i odgovor: »Svakako ne tip Vladimira Filipovića, jednog zakašnjelog postherbarthovca.« Članovi Redakcijskog vijeća Enciklopedije Jugoslavije prihvatili su Krležinu sugestiju, pa natuknicu o Arnoldu doista nije napisao Filipović, nego pedagog Josip Demarin (1895. –1981.).

Polazeći od misli Pavla Vuk-Pavlovića da bez svijesti o odgovornosti i mimo potrebe samoopravdanja »ne opstoji u oštrome smislu čovjek ; ostaje samo čovjekoliki dvonožac«, izlaganje problematizira posredovanje čovjekova samoodređenja ne-ljudskom životinjom, zajedno s njegovim moralnim odnosom spram potonje i odgojnom usmjerenošću na nju. Posebno se razmatra moralni problem poredbe dužnosti spram moralno neodgovornih Homo sapiensa i ne-ljudskih životinja, a konačno se pokazuje da povlašteno mjesto odgajateljeva postajanja odgajanikom (i obrnuto) može biti upravo uvažavanje dječjeg senzibiliteta spram ne-ljudskih životinja.

Spis De navigatione dubrovačkog renesansnog mislioca Benedikta Kotruljevića prvi je hrvatski udžbenik plovidbe, kako ga je 1995. godine nakon pronalaska spisa odredio akademik Darko Novaković. Zla kob tog Kotruljevićeva spisa mogla se, tvrdi Novaković, nazrijeti već iz godine njegova nastanka (1464.) jer u njemu »nema nikakvih, a kamoli senzacionalnih vijesti o Novom svijetu«, što je Novaković procijenio ‘najslabijom’ točkom čitava rukopisa, i to zato što je »skoro otkriće Amerike dijelom posve opovrgnulo, a dijelom uvelike nadmašilo zemljopisnu podlogu Kotruljevićeva prikaza«. Tu podlogu, dakle Kotruljevićevu sliku svijeta, činio je Ptolemejev kozmografski i kartografski predložak, ali i Kotruljevićevo iskustvo plovidbe. De navigatione se sastoji od triju cjelovitih knjiga i četvrte nedovršene. Ponajbolji opis njihova sadržaja ponudio je Ivica Martinović, zaključivši da je riječ o stupnjevito građenoj tetralogiji o moru: oceanopis, brodogradnja, umijeće plovidbe s astronomijom i meteorologijom te peljar. Pritom ističem da je Kotruljević svoju tetralogiju uvelike prožeo filozofskim promišljanjima, a proukama tog njezina sloja dosad su se bavila tek trojica istraživača hrvatske filozofske baštine: Ivica Martinović, Davor Balić i Demian Papo. Iz njihovih istraživanja doznajemo da spis obiluje povijesnofilozofskim, prirodnofilozofskim i etičkim sadržajem. Kršćanska kozmogonija s početka spisa, zatim obilno i učestalo oslanjanje na kršćanske tumačitelje Aristotelove misli iz njegova središnjeg dijela te, naposljetku, peljar po uzoru na Ptolemejev na kraju spisa, razotkrivaju Kotruljevićevu sklonost aristotelovsko-ptolemejskoj tradiciji uronjenoj u kršćanski svjetonazor.

Još u antičkim spisima prepoznajemo tendencije opisivanja idealnih društvenih, državnih i prostornih uređenja (npr. u Platonovoj Državi i Aristotelovoj Politici). Gradovi su oduvijek bili središta društvenoga života, pa je promišljanje poboljšanja životnih uvjeta neodvojivo od promišljanja unaprjeđenja gradova. Renesansni filozof Frane Petrić u svojemu glasovitom djelu Sretan grad detaljno opisuje idealno uređenje grada koje bi po njegovu sudu omogućilo optimalan razvoj zajednice. Petrićev Sretan grad svrstava se (pogrešno) u renesansne utopije, ali obiluje sasvim praktičnim i pragmatičnim opisima idealnog mjesta za život. U ovom se izlaganju povlači paralela između filozofsko-utopističkog poimanja sretnog grada i suvremenog koncepta »pametnog grada« (smart city). Pametni gradovi sve su prisutniji u znanstvenoj literaturi, ali još uvijek se radi o teorijskom »kišobran konceptu«, a najjednostavnije ih je opisati kao viziju urbanog razvoja u kojem se koristi digitalna i komunikacijska tehnologija (ICT) i Internet stvari (IoT) kako bi se što bolje zadovoljile potrebe građana i unaprijedila učinkovitost gradskih usluga. U ovom će se izlaganju pokušati dati odgovor na pitanje jesu li pametni gradovi suvremene utopije ili mogu uistinu postati sretni gradovi sutrašnjice.

In my presentation, I will briefly present the evidential problem of evil in contemporary analytical philosophy of religion and one of the most common theodicies, so-called Augustinian Free Will Theodicy (FWT). My main focus will be on the extensions added to the FWT so that it could provide better reasons for explaining natural evils and horror evils (van Inwagen 1999), i.e. evils with no apparent reason. The extensions I am dealing with are primarily the hypothesis that natural evils are the result of the Fall of Men, or the Original Sin, and secondary, the hypothesis that the suffering of the innocent (horror evil) is also somehow the result of the Original Sin. I will present possible problems FWT could have with these extensions could have if it presupposes philosophical theism and, at the same time, if it maintains traditional Christian philosophical hypotheses derived from the scriptures.

Stvaralaštvo hrvatskog filozofa i pedagoga Stjepana Matičevića (1880. – 1940.) sadrži i njegove stavove o disciplinarnosti, znači o paradigmi koja je prevladavala u znanosti njegova vremena. Ti stavovi bili su dvojake naravi. Naime, u brojnim je slučajevima pohvaljivao disciplinarnost, posebice iz perspektive nastojanja uspostave pedagogije kao znanosti. Osim toga, specijalizaciju je prepoznao kao neizbježnu znanstvenu stvarnost. Međutim, Matičević je tijekom gotovo čitavog svojeg znanstvenog djelovanja (1912. – 1940.) kritizirao disciplinaran svijet i to na tri načina. Prvo, iznosio je izravne primjedbe disciplinarnim i specijalističkim sklonostima. Drugo, zagovarao je metodološki paralelizam (paralelizam sredstava) u znanosti, a u svrhu pospješivanja spoznaje. Treće, predlagao je i prožimanje (kompliciranje i ispreplitanje) spoznaja i metoda iz raznih znanosti i disciplina. Iz toga proizlazi da je podržavao znanstvene paradigme koje su nastale tek tijekom druge polovice 20. stoljeća: multidisciplinarnost i interdisciplinarnost. S obzirom na razdoblje u kojem je bilježio takve stavove, Matičevića je sasvim opravdano smatrati jednim od ranijih hrvatskih filozofa koji su u svojim djelima kritički promišljali o disciplinarnom svijetu.

Naslovni problem kojim se ovo izlaganje bavi polazi od pitanja koliko je ozbiljenje ideje znanstvenosti filozofije ovisno o fundamentalnoj evidenciji predznanstvenog »svijeta života«. Husserlova misao da se tvorbe znanstvenog i tehnički oblikovanog svijeta u svojoj pretenziji prema objektivnosti istinitog moraju fenomenološki sagledavati kao životno-svjetovno poznanstvljenje, prema Pažaninu, upućuje na njihovo povijesno-hermeneutičko utemeljenje. Ne radi se, pritom, o vraćanju i zadržavanju na naivnom shvaćanju izvjesne zbiljnosti svijeta, nego o rasvjetljavanju intencionalnih pretpostavki obvezujućeg racionaliteta koje filozofiji kao znanosti nalažu strožu konstituciju. Ta strogost postiže se fenomenologijskom epohé koja sa sobom nosi i radikalnu promjenu takvog prirodnog stava u pogledu njegova povijesnotvornog smisla. Na koncu, Husserlov, ali i Pažaninov zahtjev za evidentnošću »svijeta života« i u ovo vrijeme krize humanosti uvjerljivo se može ispostaviti kao način protivljenja svakoj pomodnosti koja se filozofiji nasilno nameće.

Živuća američka filozofkinja Martha Nussbaum u svojim djelima ističe kako se često u 21. stoljeću govori o »sukobu civilizacija«. Tim se pojmom ponajprije obuhvaća sukob između »Islama« i »Zapada«, odnosno »Zapadne civilizacije« te mišljenja kako islam nije kompatibilan s demokracijom. Pri tome se olako zaboravlja da pri distinkciji »Zapada« i »ne-Zapada« često dolazi do grubih pogrešaka. Smatra kako se unutar svih modernih nacija događa sukob između ljudi koji su spremni živjeti s onima različitim od sebe, temeljeći taj suživot na obostranom poštovanju. S druge strane, postoje ljudi koji traže zaštitu homogenosti društva. Ta se homogenost postiže dominacijom samo jedne religijske i etničke tradicije. U svojem istraživačkom radu Nussbaum pozornost osobito usmjerava prema Indiji koju smatra drugom domovinom. Rad će tako usmjeriti pozornost na pitanje kako jedna američka filozofkinja shvaća pojmove Zapada, ne-Zapada i Istoka.

Glavni je cilj projekta LOOP ( Osnaživanje osobnog, profesionalnog i društvenog kontinuiranog razvoja učitelja kroz inovativne programe uvođenja kolega u učiteljsku profesiju) poboljšati politike koje utječu na sve faze nastavničke karijere. Među ostalim, projekt bi trebao utvrditi koliko su mentorski programi važni za profesionalno usavršavanje učitelja i kako možemo te mentorske programe poboljšati da bi bili što efikasniji. Dakako, da bismo odgovorili na ta i slična pitanja, moramo krenuti od teorijskih postavki koje je kasnije potrebno pokušati implementirati u praksi. U ovom izlaganju, usmjerit ćemo se na neke od najvažnijih postavki filozofije odgoja Pavla Vuk-Pavlovića i vidjeti koliko nam one mogu pomoći u recentnom projektu poput LOOP- a. Dovoljno se sjetiti Vuk-Pavlovićevih teorija o »pedagogijskom erosu«, pedagoškoj ljubavi koju učitelj mora imati i prema podučavanju i prema svom učeniku. Ta bi pedagogijska ljubav trebala za cilj imati da učenik uz pomoć učitelja ovoga nadmaši. Dakako, to otvara pitanje o tome je li moguće usmjeriti učitelje da im učiteljstvo ne bude samo zanimanje nego i poziv (što u praksi često i jest slučaj) te kako u mentore ne ugraditi samo profesionalizam nego i pedagogijsku ljubav.

Hrvatska filozofkinja Marija Brida u svoj je disertaciji Život-doživljaj ispitivala strukturalnu i sadržajnu podudarnost pojmova život i doživljaj, stavljajući ih u odnos nadređenosti, tj. podređenosti. Propitivajući tada aktualnu supsumpciju filozofije doživljaja pod filozofiju života, u konačnici je zaključila kako je, zapravo, život sadržan u doživljaju. U svojoj se analizi služila teorijom objekata Alexiusa Meinonga, koja se djelomično podudara sa suvremenom teorijom Grahama Harmana – predstavnika spekulativnog realizma 21. stoljeća. Život- doživljaj Marije Bride u ovom će izlaganju biti promatran kroz Harmanovu objektno orijentiranu ontologiju, uz što će se život i djelo te velike filozofkinje pokušati revitalizirati putem doživljaja suvremenog čitatelja.

Historiografija hrvatske filozofske baštine često biva rascjepkana, obilježena fragmentarnim kauzalnim vakuumima, uslijed kojih mnogobrojni značajni autori, najzad tomovi njihovih propulzivnih spisa, bivaju gotovo netaknutima. Mnogi među njima, nepravedno i nesretno zanemareni, bivaju samo ovlaš naznačenima u formi enciklopedijskih crtica, ostajući nedostupnima širokom radijusu filozofskih istraživača koji nose strast spram evaluacije i promicanja hrvatske filozofije. Josip Weissgerber (1922. – 1985.), hrvatski isusovac, filozof, teolog i misionar aktivan tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, živopisni je predstavnik naznačene skupine. Unatoč tome što se radi o plodnom autoru impresivnog literarnog stila, erudit »oceanske« širine i dubine misaonog dosega, njegov značaj dosad je evaluiran u svega nekoliko znanstvenih članaka. U ovom izlaganju doskočit ćemo dotičnom istraživačkom deficitu, fokusirajući se na njegovu filozofsku antropologiju, upisanu u 323 stranice opširnih nastavnih skripta iz 1975. godine, koje bi tijekom godine 2022. trebale ugledati dvotomno »publikacijsko svijetlo dana«. Prema riječima nekrologā, ove je skripte Weissgerber za života kanio tiskati kao knjigu, a u posmrtnom je slovu tijekom njegova sprovoda isusovac Milenko Belić za njih znakovito naznačio da bi ona »značila natprosječno vrijedan doprinos hrvatskom kulturalnom životu svojom kvalitetom i ispunjenjem praznine, jer takve knjige sada nemamo«.

Izlaganje tematizira srodnost religijsko- filozofijske refleksije »Istoka« i »Zapada« na temelju razumijevanja perenijalne filozofije koje predstavlja Aldous Huxley. Riječ je tu o univerzalnom metafizičko-psihologijsko-etičkom sklopu koji se primarno odnosi na jednu, božansku zbilju koja je temelj raznolikog svijeta stvari i ljudi. Istaknuto mjesto u tom sklopu zauzima problem milosrđa kao najvišeg oblika ljubavi, nadređenog svim oblicima emocionalne i/ili tjelesne ljubavi – jer, za razliku od njih, svoj začetak ima u volji. Glavne su odlike tog i takvog milosrđa nepristranost, spokoj i poniznost – iz čega proizlazi odrednica univerzalnosti – pa se u Huxleyjevu poimanju ono ispostavlja kao korijen svega morala. Izlaganje je u tome smislu u prvome redu posvećeno razmatranju milosrđa kao važne točke pri oblikovanju svojevrsnoga nacrta za nesebičan život unutar perenijalne filozofije.

Padom komunizma u istočnoj Europi otvorene su i neke svjetonazorske granice koje su mnogim zapadnjačkim trendovima omogućile ulazak u različite sfere života. Tako su pojedine zemlje istoka brzo i bezuvjetno prigrlile, uz štošta drugo, i bioetiku na angloamerički način, sužen na biomedicinska istraživačka i praktična pitanja. Ovakva „bioetika“ u Europi je potkraj 1990-ih, ipak dobila ofilozofljenu alternativu, otkrićem djela Fritza Jahra, vraćanjem na Potterovu izvornu baštinu i sadržajnim i metodološkim inoviranjem kakvo je unijela, primjerice, integrativna bioetika. Analizirajući bioetički status zemalja istočne Europe, prvenstveno Češke, Slovačke, Poljske, Ukrajine, Rusije i Bjelorusije, istražili smo neke originalne pristupe, razmjerno rijetke u odnosu na uobičajeno pomodarsko slijeđenje modela koji već desetljećima propagira Institut za etiku Kennedyjevih u Georgetownu. Premda se ove originalne bioetike ne oslanjaju nikada na Jahra (ponekad eventualno na Pottera), vjerujemo da one predstavljaju izvorište ideja vrijedno poticaja i umrežavanja.

Bioetika kao relativno nova znanstvena disciplina, već se dugi niz godina etablira na sveučilištima diljem svijeta. Hrvatska je zahvaljujući konceptu integrativne bioetike, već odavno ucrtana u bioetičku kartu svijeta. Osnivanjem Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku, možemo reći da je integrativna bioetika kao inovativni koncept dobila svoje neupitno priznanje. Zahvaljujući radu mnogih bioetičkih entuzijasta u Hrvatskoj na čelu s prof. Antom Čovićem integrativna bioetika je prisutna na većini hrvatskih sveučilišta. U radu ćemo kroz prikazati trenutno stanje bioetičke edukacije na Sveučilištu J. J. Strossmayera kroz analizu bioetičkih kolegija koji se izvode na sastavnicama Sveučilišta, te ukazati na mogućnosti daljnjeg razvoja bioetike kao inovativne znanstvene discipline.

Komparativnu filozofiju, koja je svoj pravi uspon doživjela tek u 20. stoljeću, Čedomil Veljačić (Bhikkhu Ñānajīvako) zarana postavlja u središte svojih misaonih zaokupljenosti. Kao komparativni studij povijesti mišljenja, ona je, prije svega, neodvojivi dio filozofije kulture koji Veljačić, s jedne strane, postavlja kao filozofsku metodu istraživanja, ali i, s druge strane, razmatra kao gledište utemeljenja osnovnih načela opće filozofije. U tom smislu Veljačićeva ideja komparacije ne stoji na razmeđi nekog individualnog i generičkog uspoređivanja, još manje smjera prema nivelaciji općih principa »zapadne« i »istočne« filozofije. Iz njegovih se namjera ima pokazati idejna srodnost tih filozofskih tradicija kao i takvim približavanjem u perenijalnom smislu čuvanje te tradicije od modernih vulgarizacija i degradacija. Ethos spoznaje u načelnom suglasju sa spoznajno- teorijskom arhitektonike čistog uma pritom je Veljačićev nesumnjivo ključni poredbeni motiv. Kao stav negacije svakog apsolutizma, takav ethos spoznaje ne predstavlja samo metalogičku odliku transcendentalnog ograničenja spoznaje, nego se ispostavlja kao najviši princip kulture uma uopće. Ovo izlaganje usredotočuje se na glavne smjernice takva Veljačićeva promišljanja.

Povijesna analiza opservacije sunčeve pjege 807. godine koja iznosi reakcije europskih i kineskih astronoma toga doba. Rad ukazuje da su različite metafizičke pretpostavke ovih znanstvenih tradicija dovele do različitog tumačenja jednake pojave.

Na prvom inauguralnom međunarodnom simpoziju posvećenom filozofiji sporta, održanom uoči početka Olimpijskih igara u Munchenu 1972., sudjelovao je i hrvatski filozof Vladimir Filipović. Štoviše, na tom je skupu bio voditelj sekcije za filozofsku antropologiju i sport. Krenuvši od te činjenice, autor u svom radu nastoji rasvijetliti veze Vladimira Filipovića i filozofije sporta. Vodeći se tekstovima koje je objavio u časopisima Telegram i Odjek, kao i njegovim izlaganjem odnosno radom koji je objavljen u zborniku skupa (O. Gruppe ur., 1973.), autor će nastojati utvrditi njegove doprinose osnivanju filozofije sporta koja svoj disciplinarni začetak ima upravo na ovom skupu. S jedne strane, autora zanimaju Filipovićeva shvaćanja sporta kao takvog i sporta kao igre, s druge strane Filipovićev ocrt odnosa filozofijske antropologije i sporta, te konačno, utvrđivanje utjecaja Filipovićevih shvaćanja i promišljanja na kasnija istraživanja i autore unutar sportsko- filozofske literature. U ovom ću radu suprotstaviti Filipovićeva shvaćanja sporta kao (jedino i samo) igre te ga suprotstaviti gledištima filozofije sporta – kao igre, kao smislene ljudske djelatnosti i kao (ne)važne filozofske teme – teme za ozbiljna filozofijska razmatranja i rasprave.

Splitski pravnik Nikola Visković jedan je od prvih hrvatskih autora koji je u direktan moralni obzir uveo ne-ljudska živa bića. Visković im je, služeći se prvenstveno pravnom terminologijom, pripisao čak i moralni subjektivitet. Takva provokacija, dakako, nije mogla izbjeći kritike, od kojih se u oštrini ističe ona zagrebačkog praksisovca Milana Kangrge. S obzirom na izostanak Viskovićeva odgovora, čiji se razlozi mogu prvenstveno tražiti u uvredama koje mu je (uvrijeđeni) Kangrga uputio u kritici, spor je zaboravljen. U ovom izlaganju namjeravam ga ponovno otvoriti, ne kako bih »tjerao pravdu« između »poniženih i uvrijeđenih«, nego kako bih pokušao odgovoriti na pitanje: može li se (i ako može, u kojem pogledu) ne ljudska živa bića odrediti kao moralne subjekte, ne odbacujući klasične filozofske kategorije (na koje se oslanja Kangrga), ali ni suvremenu tendenciju uključenja ovih bića u moralni horizont (čiji je proponent Visković)?

Spomenici su, baš poput naziva naselja, ulica i trgova, nositelji kolektivne društvene memorije te predstavljaju simbole prošlosti i sadašnjosti jednog društva. Spomenička baština ima svoju umjetničku i kulturnu vrijednost, ali barem je jednako vrijedna i društvena poruka koju spomenici nose. Simboli značenje dobivaju uronjeni u kontekst, a u ovome slučaju radi se o prostornome i vremenskom kontekstu, odnosno o odgovorima na pitanja gdje je i kada (i zašto) neki spomenik postavljen. Cilj je ovog izlaganja istražiti koliko je znanstvenika iz društveno- humanističkih znanosti na ulicama našega glavnoga grada Zagreba dobilo počast u vidu spomenika, a ustanovit će se i koji je njihov udio u ukupnome broju spomenika. Analizirat će se i prostorni položaj spomenika, uzevši pritom u obzir tezu da spomenici postavljeni na značajne lokacije u centru grada imaju veću simboličku vrijednost i značaj u odnosu na spomenike postavljene na manje frekventnim ili manje poznatim gradskim lokacijama. Povijesni kontekst također će se uzeti u obzir zbog teze da svako postavljanje spomenika u javni prostor grada nosi širu društvenu poruku vezanu uz povijesni moment i društveno- politički kontekst u kojem se događa. Za lociranje spomenika koristit će se interaktivna mapa nastala u projektu Akcija mapiranja spomenika Zagreba. Dodatno, u izlaganju će se razmotriti i potencijal promicanja društveno- humanističkih znanosti putem spomeničke baštine u sadašnjosti i budućnosti.

The current era of science and philosophy is greatly interested in researching the human mind, cognitive processes and neuroconstructivistic “architectonics”, which as a product derives a handful of diverse research focusing on the relationship between the brain, mind, body, and consciousness. It is surprising that much of this research results in a kind of Cartesian dualism in contrast to integrative holistic reception and evaluation. The paradox is also noted by the German philosopher, psychiatrist and neuroscientist Thomas Fuchs. While commenting the aporetical “neurocentrism” and “neuromorphism” of the aforementioned scientific-philosophical currents, in the book Ecology of the Brain: The Phenomenology and Biology of the Embodied Mind, he observes the human brain primarily as the organ of relation, interaction, and resonance: with the body itself, with the immediate environment of the organism, and with the social and cultural environment of the lifeworld. The mentioned presents a biological prerequisite for the consciousness – i.e. intentional occupation of the environment and the extent of the world. Fuchs proposes a thesis that the fact that bodily consciousness does remain coextensive with the organism shows that it does not spring up as a separate entity, “like Minerva from the head of Jupiter”. Rather it is, from the very beginning, an embodied and extended consciousness, and it presents the “integrativity” of the living organism altogether, not a phenomenon encapsulated in the brain. As an original and crucial consequence of this extended or ecological model, consciousness is observed as the constitutive of the ever new enclosed functional loop between the organism and environment. In this presentation, besides considering the mentioned motives, the focus will be on the thoughts of Merleau-Ponty, which are used by Fuchs as an argumentative orientation and inspiration for the phenomenological evaluation of the relationship between the body and consciousness.

U opusu Miroslava Krleže (1893. – 1981.), posebice u esejima, polemikama, političko-programatskim tekstovima, dnevničkim zapisima, leksikografskim marginalijama i razgovorima, prisutni su brojni iskazi koji razotkrivaju spoznaje i prosudbe tog polihistora o pojedinim hrvatskim filozofima. U izlaganju ću izdvojiti Krležina promišljanja o nekolicini njih. Ta promišljanja odnosit će se na hrvatske filozofe koji su djelovali tijekom renesanse (15. i 16. stoljeće), baroka (17. stoljeće), galantnog doba (18. stoljeće), postpreporodnog doba (druga polovica 19. stoljeća), kao i na one koji su djelovali onda kada je djelovao i Krleža (20. stoljeće). Točnije, u izlaganju ću izdvojiti Krležina promišljanja o Jurju Dragišiću (oko 1445. – 1520.), Frani Petriću (1529. – 1597.), Jurju Križaniću (1618. – 1683.), Ruđeru Josipu Boškoviću (1711. – 1787.), Franji Markoviću (1845. – 1914.), Đuri Arnoldu (1853. – 1941.), Albertu Haleru (1883. – 1945.?) i Vladimiru Filipoviću (1906. – 1984.). Pritom ću ukazati na kontekst sljedećih Krležinih tvrdnji o tim filozofima: - Juraj Dragišić bio je »nesumnjivo neka vrsta zakrinkanog buntovnika, nonkonformista sa humanističkim simpatijama, trajno uznemiren pitanjima koja uzbuđuju savjest svijeta« (natuknica »Dragišić, Juraj« u tekstu »133 varijacija na razne teme«, 1959.) ; - Frane Petrić bio je »najuniversalnije ime našeg književnog Cinquecenta: filosof, matematik, arhitekt, musikolog, poeta, prirodnjak, dakle polyhistor i sveznadar« (»O našem dramskom répertoireu«, 1948.) ; - Juraj Križanić bio je »hrvatski don Quixot koji je napisao hrpu traktata i raznih kompilacija iz područja teologije, filozofije, politike, filologije i historije« (»O patru dominikancu Jurju Križaniću«, 1929.) ; - Ruđer Bošković bio je »jedan od prvih zapadnoevropskih atomista«, koji je »kod nas poznat samo po tome što je bio otac Družbe Isusove i autor jedne diletantske Ode Prečistoj Djevici« (»Prije trideset godina«, 1947. i »Upućuju nas u Aziju«, 1948.) ; - Franjo Marković bio je »čuveni estetičar i profesor koji je još od 1874. predavao filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu«, a čiji je ep "Dom i svijet" »naše gotovo jedino romantično epsko djelo« (»O Kranjčevićevoj lirici«, 1931. i razgovor s Enesom Čengićem i Radom Šerbedžijom, 1980.) ; - Đuro Arnold bio je »profesor teorijske i praktične filozofije te slavljeni, lovorom ovjenčani pjesnik«, i to usprkos tome što se od njegovih pjesama često »padne u neizlječivu migrenu«, jer im se stihovi sastoje od »otrcane metafizičke kadrile na našem književnom balu« (»Hrvatska smotra«, 1935.) ; - Albert Haler bio je estetičar koji »pljuje po onim rijetkim i osamljenim pojedincima, koji u sveopćem našem rasulu pojmova stoje na braniku zapadnoevropskih i slobodarskih načela već godinama . . . (Halerov pamflet o depoetizaciji umjetnosti kao primjer)« (»Rasulo pameti«, 1940.) ; - Vladimir Filipović bio je filozof koji pri pisanju o Marulićevu djelu "De institutione bene vivendi per exempla sanctorum" »tjera običnu vulgarnu klerikalnu propagandu na temelju svijesne neistine« i koji »brka Cardanusa, Campanellu i Giordana Bruna u isti koš sa svetim Tomom Kempinskim« (rukopis »Filipović Vladimir o Marku Maruliću«, 1950.).

Nikola Visković (1938.) devedesetih godina dvadesetog stoljeća znanstvenojjavnosti predstavlja koncept kulturne zoologije. Godine 1996. objavljuje kapitalno djelo ovog područja Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji. Dvije godine kasnije, Visković uređuje zbornik radova Kulturna animalistika (godinu dana nakon održavanja istoimenog znanstvenog skupa u Splitu). Kulturna zoologija i kulturna animalistika su sinonimi, od kojih se, u posljednje vrijeme, ovaj potonji češće upotrebljava. Kulturna se animalistika može definirati kao cjelovitiji »prikaz mnogostranih i mnogoznačnih relacija životinja – čovjek u jedinstvenoj povijesti života na Zemlji«. Može se tvrditi kako je kulturna animalistika originalni Viskovićev koncept, dok najsličniji koncept u svijetu nalazimo pod pojmom animal studies. U svom izlaganju pokušat ću na primjeru vuka (Canis lupus) pokazati kako izgleda jedno kulturnoanimalističko istraživanje.

Dubrovački renesansni filozof i pjesnik Miho Monaldi (1540. – 1592.) u svojoj je estetičkoj raspravi Irena, iliti o ljepoti (Irene, overo della belleza, Venecija, 1599.) glazbenoj problematici posvetio čitavo poglavlje – Dialogo ottavo (fol. 135–153) – da bi predstavio svojevrsnu opću teoriju glazbene umjetnosti. U tom se poglavlju Monaldi detaljno bavio pojedinim aspektima glazbe, a to su: podjela glazbe na različite vrste, intervali, značenje u glazbi, funkcije glazbe, modusi, glazbala, odnos između glazbe i politike, odnos između glazbe i drugih »predmeta sluha« te kriteriji za postizanje »ispravne glazbe«. Radi se, dakle, o prilično velikom broju tema vezanih uz glazbenu problematiku, zbog čega se to Monaldijevo djelo smatra najznačajnijim doprinosom refleksiji o glazbi na hrvatskom području u renesansnome razdoblju. U svojoj klasifikaciji glazbe Monaldi je prednost dao vokalnoj glazbi (u odnosu na instrumentalnu), što je u potpunome skladu s općim renesansnim poimanjem glazbe., The work Irene, overo della bellezza (Venice, 1599), written by the Renaissance philosopher and poet Michele Monaldi (1540–1592) from Dubrovnik, is considered to be the first aesthetic treatise that originates from Croatia. In that dialogue, Monaldi devoted a whole chapter to music and presented his version of the general theory of it. Monaldi’s thoughts on beauty and music originate primarily from the philosophy of Plato and Aristotle. He was mainly theoretically oriented, thus his ideas on music are primarily based on Plato’s philosophical thoughts, and only partially on Aristotle’s. In the greater part of this chapter, Monaldi does not consider the changes that occurred in the field of music in the second half of the 16th century and on the turn of the 17th century. Thus, his ideas on music and art, in general, can be interpreted almost as a purely theoretical model, without any indications of its possible use in practice. Monaldi’s Platonic orientation is also evident in the form of his work, which is the dialogue form modelled after similar dialogues written by Plato. In some aspects of his discussion on music, though not numerous, Monaldi still relies on Aristotle, especially when it comes to functions of music. In his chapter devoted to music (Dialogo ottavo, fol. 135–153) Monaldi rather thoroughly discusses several aspects of music: the divisions of music into different branches, the intervals, the meaning in music, the functions of music, the modes and the instruments, the relationship between music and politics, the relationship between music and other "objects of hearing", as well as criteria necessary to achieve "proper music". Given the fact that Monaldi treated quite a large number of music issues, his work Irene, overo della bellezza is considered to be the most valuable contribution to the reflection on music from Croatia in the Renaissance period. This paper presents Monaldi’s understanding of music, based on the example of his classifications of it into different categories.

Dubrovački ranorenesansni mislilac Ivan Stojković (Ioannes de Ragusio / Ioannes Stoycus, od između 1390. i 1395. do 1443. godine) dosad je najčešće istraživan iz teološke perspektive, pri čemu je određivan kao ekleziolog, kao biblijski hermeneutičar te kao promicatelj crkvene obnove i kršćanskog jedinstva. Međutim, taj najplodniji hrvatski pisac 15. stoljeća redovito se u svojem opusu oslanjao i na tvrdnje koje je preuzeo iz filozofske tradicije: bilo od filozofā bilo iz filozofskih izvora. Prisutnost filozofske dimenzije u Stojkovićevu opusu izvrsno oprimjeruje govor koji počinje riječima "Erit tibi gloria" ("Bit će Ti na čast"). Inače, u Stojkovićevu opusu najzastupljenija je upravo književna vrsta govora. Jedan od znanijih govora pritom je "Erit tibi gloria", koji je Stojković održao 1. listopada 1424. godine u Dubrovniku. U njemu je, među ostalim, stanovnicima toga grada predložio da i Dubrovnik, a po uzoru na talijanske gradove, osnuje učilište. Zbog te Stojkovićeve inicijative, koju dubrovački vijećnici, nažalost, nisu prihvatili, istraživač hrvatske filozofske baštine Ivica Martinović konstatirao je da govor Erit tibi gloria označava »početak hrvatske renesanse.« U "Erit tibi gloria" Stojković je upućivao na stavove brojnih filozofa. Od onih koji spadaju u grčko razdoblje antičke filozofije najčešće je ukazivao na učenja Platona i Aristotela, pri čemu je Platona razumijevao kao božanskog mislioca ("divinus Plato"), a Aristotela kao prvaka peripatetikā ("perypatetichorum princeps Aristoteles"), pa čak i kao prvaka filozofā ("Aristoteles philosophorum princeps"). Osim na njihova, upozorio je i na učenja Cicerona i Seneke, dvojice najznačajnijih filozofa koji su djelovali tijekom rimskog razdoblja antičke filozofije. No, nije izostavio ni promišljanja koja su izložili srednjovjekovni filozofi, posebice Augustin i Toma Akvinac. Da je govor "Erit tibi gloria" protkan filozofskim sadržajem, dokazuju i Stojkovićeva citiranja ili parafraziranja tvrdnji koje potječu iz filozofskih izvora. Pritom raspolažemo i podacima o njihovim naslovima. Od djelā koja su napisali dosad spomenuti filozofi, Stojković je preuzeo tvrdnje koje je Platon iznio u "Timeju" i "Državi", Aristotel u "Metafizici", "Nikomahovoj etici", "Politici" i u spisu "O uzrocima", Ciceron u djelima "Rhetorica" ("Retorika"), "De officiis" ("O dužnostima") i "De oratore" ("O govorniku"), Seneka u djelu "De beneficiis" ("O dobročinstvima"), Augustin u djelu "De civitate Dei" ("O državi Božjoj"), a Akvinac u djelu "Summa theologiae" ("Suma teologije"). Osim toga, otkrio je i upućenost u stavove koje je rimski pisac Valerije Maksim zastupao u poglavlju »De liberalitate« (»O darežljivosti«), točnije u osmom poglavlju četvrte knjige moralnofilozofskog devetoknjižja naslovljenog "Factorum ac dictorum memorabilium" ("Spomena vrijedna djela i izreke"). Naposljetku, otkrio je i upućenost u stavove koje je u djelu "Introductorium maius in astronomiam" ("Veliki uvod u astronomiju") zastupao, naglašava Stojković, »veliki Abu Ma’shar prvak astrologā« ("magnus Albumasar astrologorum princeps"), kao i u stavove koje je u enciklopedijskom djelu "De naturis rerum" ("O naravima stvarī") zastupao engleski srednjovjekovni mislilac Alexander Neckam.

Frane Petrić glazbenom se problematikom prilično detaljno bavio u djelu Poetika (Della Poetica) objavljenom u Ferrari 1586. godine. Već je iz samog naslova tog djela razvidno da je u njemu Petrić izložio svoju teoriju pjesništva, no unutar tog konteksta također je predstavio i teoriju glazbe. Naime, Petrić polazi od postavke da su u antičkoj Grčkoj pjesništvo, glazba i tjelesni pokret bili jedinstveni umjetnički entitet, mousiké, stoga značajan dio ove rasprave posvećuje upravo razjašnjavanju starogrčke glazbene prakse. Međutim, Petrić se glazbom bavio već u ranoj fazi svojega djelovanja, u djelu Sretan grad (La città felice) iz 1553. godine. U okviru predstavljanja utopističke teorije društva osvrnuo se i na glazbu, no u znatno manjem opsegu i na nešto drukčiji način nego u Poetici. Glazbena se tematika u Sretnom gradu pojavljuje na samome kraju tog djela, a iz konteksta u kojemu Petrić uvodi glazbu u raspravu, kao i iz načina na koji je opisuje, očigledno je da joj je općenito pripisivao veliku važnost. Kao osnovne discipline obrazovanja Petrić navodi slikarstvo, gramatiku i glazbu, posvećujući se u jednom kraćem odlomku detaljnije samo glazbi kao odgojno- obrazovnom sredstvu koje vodi prema vrlinama. Osim toga, Petrić navodi i druge funkcije glazbe te nabraja i opisuje glazbene moduse – frigijski, lidijski, hipolidijski i dorski – iz čega je vidljivo da je bio upućen u glazbenu terminologiju, ali i da je na njegovo poimanje glazbe prvenstveno utjecala starogrčka teorija.

Zlatko Posavac, poznat po istraživanju povijesti hrvatske estetike, jedini je hrvatski filozof koji se ozbiljnije bavio estetikom stripa. Problemi koje je razmatrao su, na primjer, umjetnička legitimacija i kategorizacija stripa (je li strip Volkskunst, Trivialliteratur ili pop- art?), problem autorstva, odnos teksta i slike, te estetske promjene stripa kroz povijest prema periodizaciji koju sam predlaže. Pored davanja pregleda problema koje je Posavac promišljao unutar estetike stripa, u ovom izlaganju također ću pokušati usporediti njegov pristup s onim stranih autora (James Pratt, Thierry Groensteen), locirati granice estetike stripa unutar njegove “stripologije”, te ispitati koliko je utjecaja na njegovo proučavanje stripa imao hrvatski strip, posebice stvaralaštvo Andrije Maurovića.

Hrvatski filozof i pedagog Stjepan Matičević (1880. – 1940.) dosad je redovito određivan kao logičar, filozof odgoja i filozof kulture. Na prisutnost tih triju filozofskih disciplina u njegovu opusu najčešće su ukazivali hrvatski pedagozi, posebice Stjepan Pataki, Nedjeljko Kujundžić, Ivan Marjanović i Ante Vukasović. Međutim, dosadašnji istraživači Matičevićeva opusa propustili su istaknuti da je Matičević bio i povjesničar filozofije, istraživač hrvatske filozofske baštine, estetičar, filozof politike, filozof egzistencije te filozof filma. Pritom se u svojim spisima pozivao na brojne filozofe i njihova djela, ali je i ponudio vlastita filozofska pro­mišljanja. U izlaganju ću ponuditi primjere kojima ću dokazati da su u Matičevićevu opusu prisutne brojne filozofske discipline. Osim toga, dokazat ću da je Matičević u svojim spisima predložio i rješenja za hrvatsko filozofsko pojmovlje, a temeljio ih je na prevođenju grčkih, latinskih i njemačkih pojmova.

Jedna od relevantnih teorija koja nastoji objasniti leksičko-semantičke deficite u shizofreniji jest teorija šireće aktivacije koja pretpostavlja da u shizofreniji pri pristupu leksičkom pamćenju dolazi do hiperaktivacije dijelova semantičkog pamćenja s kojima je povezan podražaj. U ovom ću izlaganju pri-kazat kako se s pomoću analize klasteriranja i izmjenjivanja u semantičkoj flu-entnosti može testirati teorija šireće aktivacije u shizofreniji. Budući da analiza klasteriranja i izmjenjivanjadaje informacije o tome koliko dugo ispitanici zadržavaju pažnju na neposrednoj semantičkoj okolini prethodno aktivirane riječi, na temelju toga možemo pretpostavljati je li semantička aktivacija šira kod pacijenata u usporedbi sa zdravima. Istraživanje predstavlja dio projek-ta »Klinička lingvistika: psiholingvistički parametri u leksičko-semantičkoj obradi i izvršnim funkcijama kod osoba oboljelih od shizofrenije« u sklopu kratkoročne potpore Sveučilišta u Zagrebu (voditeljica: Vlasta Erdeljac). A relevant theory aiming to explain lexical-semantic deficits in schizophrenia is the far-spreading activation theory. The theory assumes that during lexical access in schizophrenia there is hyperactivation of those parts of the semantic memory which are somehow connected with the stimulus. In this presentation, I will show how we can use clustering and switching analysis of semantic fluency output to test the far-spreading activation theory. Because the clustering and switching analysis tellus how much the subjects maintained their attention to the direct semantic environment, from the analysis, we can assume whether schizophrenia patients demonstrate wider semantic activation compared to healthy subjects or not. This research was supported by a grant for the project “Clinical Linguistics: psycholinguistic parameters in lexical-semantic processing and executive functioning in schizophrenia patients” from the University of Zagreb (project head: Vlasta Erdeljac).