Search

Aujeszky disease (AD) or pseudorabies is a viral disease of domestic and wild animals caused by the Suid alphaherpesvi rus 1. In wild boar infection usually undergo latent phase but under certain conditions reactivation of the virus can result in a disease. Seroprevalence in wild boars ranges from 0.8 to 100%, and is among other influenced by region, type of management, age and sex of the studied animals. In this study we analyzed blood, lungs, olfactory bulbs and spleen from 222 free-living wild boars from different localities in Croatia and compared results obtained by ELISA with PCR, sex, age and locality. Total seroprevalence was 33.78%, ranging from 25.26% in males to 40.15% in females (p=0.0346 ; χ2=4.47). According to the age categories prevalence was 10% in offspring, 27.53% in subadults, and 66.75% in adults. Seropreva lence in adult males (66.66%) and females (65.30%) was almost identical. In males, significantly lower seroprevalence was detected in offspring compared to subadults (χ2=4.07, p

The canine distemper virus (CDV), a paramyxovirus that is closely related to the human measles virus and rinderpest virus of cattle, is a highly contagious viral disease in dogs and wild carnivores worldwide. CDV represents a serious threat to domestic and wild animals, especially to the conservation of endangered wild carnivores. Our study aims to investigate the occurrence of CDV in free-living wild canines in Croatia. For this purpose, 176 red foxes and 24 jackal brain samples collected in the frame of the active surveillance of rabies during winter 2021/2022 were tested. This study provided the first comprehensive overview of the prevalence and spatial distribution of CDV in the wildlife of Croatia, including the molecular phylogenetic analysis of the H gene sequence of field CDV strains circulating in red fox and jackal populations of Croatia. The molecular characterization of hemagglutinin gene genomic regions confirmed the phylogenetic clustering of obtained sequences into the Europa 1 genotype. The obtained CDV red fox sequences were mutually very similar (97.60%). This study indicates the high genetic similarity of Croatian CDV red fox sequences and CDV red fox sequences from Italy and Germany, badger sequences from Germany, polecat sequences from Hungary, and dog sequences from Hungary and Germany.

Viral contagious diseases are recognized as important public health threats, not only by directly affecting humans, but also indirectly by affecting animals within the food production chain. Since the world population is increasing, food resources are continuously challenged by the growing demand for nutrients. Food of animal origin is an excellent source of proteins and provides micronutrients in forms that are easily digestible. Thus, animal breeding is an important part of agricultural production, as well as an income source, worldwide. In Croatia meat production contributes by 35% of the total agricultural production. One of the most damaging ongoing panzootics is African swine fever (ASF), a notifiable fatal infectious disease of domestic swine and wild boar. The latter is known to be the main reservoir of the disease in Europe. Even though ASF does not pose a direct threat to human health, its occurrence is followed by great economic losses caused by high morbidity and mortality rates, expensive eradication measures and a negative social impact due to losses of income for farmers and high prices of pork on the world market. The causative agent belongs to the Asfivirus genus of the Asfarviridae family. The virus remains viable for long periods in blood, feces, and tissues, especially uncooked or undercooked pork products. Direct contact, indirect contact, and ticks are the three modes of ASF transmission. No vaccine or treatment is available against ASF. Thus, prevention is based on early detection and strict biosecurity measures that can reduce the risk of outbreaks in swine farms and minimize contamination of environment and the likelihood of infection in wild boars. Biosecurity programmes are usually applied on commercial holdings. However, ecological and open farming due to possible contact with wild boars is often seen as a dead end in terms of prevention. This is the reason why all holdings should be included in biosecurity programmes.

Aujeszky disease is a viral disease, primarily of suids, caused by Suid-alphaherpesvirus 1, also known as the Aujeszky disease virus. The potential transmission of virus from wild boars to domestic pigs underlines the necessity of studying the epidemiology of Aujeszky disease in wild boars. The aim of this study was to evaluate the potential of demographic, environmental and population management predictors in predicting that ELISA tested animals will be seropositive. We used 222 wild boar blood samples, collected from 10 different hunting grounds and Medvednica Nature Park. In total, 12 predictors were used in this study, three of which were demographic (age category, sex, population density), two represented population management (hunting method, relative hunting bag) and seven environmental characteristics (altitude, watercourses, meadows, scrublands, forests, agricultural area and infrastructure area). The model selection was based on the Akaike Information Criterion, corrected AIC and Akaike weight. The model with the lowest value (ΔAIC, Bolest Aujeszkoga je virusna bolest prvenstveno divljih i domaćih svinja uzrokovana svinjskim alfaherpesvirusom 1, također zvanim i virusom bolesti Aujeszkog. Mogućnost prijenosa virusa s divljih na domaće svinje naglašava nužnost provedbe epidemioloških istraživanja ove bolesti u divljih svinja. Cilj ovoga istraživanja bio je procijeniti ulogu demografskih, okolišnih i uzgojnih mjera u predviđanju da će životinja testirana ELISA testom biti seropozitivna. Koristili smo 222 uzorka krvi divljih svinja prikupljenih na području 10 lovišta i Parka prirode Medvednica. Ukupno je korišteno 12 pretkazivača, od čega tri demografska (dob, spol i gustoća populacije), dva uzgojna (metoda lova i relativna odstrjelna kvota) i sedam okolišnih (nadmorska visina, vodotoci, livade, šikare, šume, oranice i izgrađeno zemljište). Izbor modela proveden je na temelju Akaike Informacijskog Kriterija, korigiranog kriterija i Akaike težine. Model s najnižim Akaike Informacijskim Kriterijem odabran je kao najprikladniji. Pretkazivači su odabrani primjenom logističke stupnjevite regresije s izborom unaprijed. Dob divljih svinja pokazala je pozitivan odnos prema predviđanju seropozitivnih jedinki, dok su nadmorska visina i gustoća populacije pokazali negativan odnos. Odabrani modeli pokazali su mogućnost predviđanja seropozitivne jedinke s prosječnom točnošću između 77,12 i 78,67%, a seronegativne između 82,64 i 85,09%. Omjeri vjerojatnosti varirali su između 12,53 i 14,25. Naši rezultati su podudarni s prijašnjim istraživanjima, pri čemu utjecaj gustoće populacije na bolest Aujeszkog u divljih svinja ostaje nedostatno poznat.

Pandemija bolesti COVID-19 i danas nakon dvije godine ima mnoga otvorena pitanja, ali se očekuje da će bolest postati endemska. Pojavnost SARS-CoV- 2 u okolišu je do sada opisana puno puta, naročito pretraživanjem otpadnih voda gdje je moguće dokazati rastuću incidenciju čak 1-3 tjedna ranije u odnosu na kretanja u populaciji. Cilj predmetnog istraživanja je bio utvrditi cirkulaciju virusa SARS-CoV-2 u otpadnim i površinskim vodama u Republici Hrvatskoj. Istraživanje je obuhvatilo 13 uzoraka otpadnih i površinskih voda s početka epidemije i 17 uzoraka ulaznih i izlaznih otpadnih voda podrijetlom iz devet uređaja za pročišćavanje otpadnih voda (prvi do treći stupanj obrade) u sedam gradova (Zagreb, Vinkovci, Slavonski Brod, Koprivnica, Karlovac, Zadar i Split) tijekom drugog vala epidemije. Postupak koncentracije virusnih čestica proveden je prema normi EN ISO 15216-1 2017 uz primjenu mengovirusa kao procesne kontrole. SARS-CoV-2 je dokazivan primjenom metode kvantitativni RT-PCR (RT-qPCR) ili konvencionalni RT-PCR za gene koji kodiraju virusne proteine E, N (N1 i N2) i nsp14. Primijenjena je i metoda RT-PCR u stvarnom vremenu za dokazivanje dijela VP2 segmenta rotavirusa A (RVA) u svrhu dodatne provjere postupaka koncentracije virusnih čestica. Rezultati potvrđuju cirkulaciju SARS-CoV-2 u osam od devet uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u svih sedam gradova obuhvaćenih ovim istraživanjem. Od 11 SARS-CoV-2 pozitivnih uzoraka, devet je ulaznih i dva izlazna uzorka nakon sekundarne obrade otpadnih voda. Svi uzorci otpadnih voda nakon tercijarne obrade su polučili negativan rezultat na SARS-CoV-2 kao i svi uzorci otpadnih i površinskih voda s početka epidemije. Osim jasne potvrde prisutnosti SARS-CoV-2 u otpadnim vodama sedam gradova RH, rezultati ukazuju i na doprinos sustava pročišćavanja otpadnih voda, naročito trećeg stupnja, u redukciji i uklanjanju ovog virusa. Rezultati dokazivanja RVA potvrđuju da se radi o izrazito rasprostranjenom enteričnom virusu s izraženom redukcijom u izlaznim vodama, ali ukazuju i na dinamiku te sezonalnost RVA infekcija u populaciji tijekom epidemije COVID-19. Zaključno je važno istaknuti da rezultati našeg istraživanja i dosadašnje spoznaje ukazuju na vrlo mali javnozdravstveni rizik otpadnih i površinskih voda kao mogućih izvora infekcije virusom SARS- CoV-2. Međutim potreban je oprez jer su istraživanja i dalje u tijeku, posebno po pitanju infektivnosti SARS-CoV-2 u predmetnim okolišnim uzorcima.

Virus SARS-CoV-2 je uzrokovao pandemiju čija je dinamika, sada nakon gotovo dvije godine, i dalje neizvjesna. Iako primarno uzrokuje simptome respiratornog sustava, izlučuje se u produljenom trajanju putem probavnog sustava. To je ujedno bila i osnova za istraživanje otpadnih voda u kojima je dokazana prisutnost virusa SARS-CoV-2 diljem svijeta. Istraživanja moguće kontaminacije školjkaša virusom SARS-CoV-2 značajno zaostaju, sa svega dva do sada opisana istraživanja. Cilj predmetnog istraživanja je bio utvrditi cirkulaciju virusa SARS-CoV-2 u otpadnim i površinskim vodama u Republici Hrvatskoj te proširiti trenutne spoznaje o mogućnosti kontaminacije školjkaša u Jadranu tijekom drugog vala epidemije. Istraživanje je obuhvatilo 13 uzoraka otpadnih i površinskih voda s početka epidemije u Republici Hrvatskoj i 17 uzoraka ulaznih i izlaznih otpadnih voda podrijetlom iz devet uređaja za pročišćavanje otpadnih voda (prvi do treći stupanj obrade) u sedam gradova (Zagreb, Vinkovci, Slavonski Brod, Koprivnica, Karlovac, Zadar i Split) tijekom drugog vala epidemije. Tijekom tog razdoblja prikupljen je i veći dio od 77 uzoraka školjkaša, a zastupljene vrste su dagnje (Mytilus galloprovincialis, N= 52), kamenice (Ostra edulis, N= 23) i brbavice (Venus verrucosa) s komercijalnih uzgajališta. Postupak koncentracije virusnih čestica proveden je prema normi EN ISO 15216-1 2017 uz primjenu mengovirusa kao procesne kontrole. SARS-CoV-2 je dokazivan primjenom metode kvantitativni RT-PCR (RT-qPCR) ili konvencionalni RT-PCR za gene koji kodiraju virusne proteine E, N (N1 i N2) i nsp14. Također je primijenjena i metoda RT-PCR u stvarnom vremenu za dokazivanje dijela VP2 segmenta rotavirusa A (RVA) u svrhu dodatne potvrde postupaka koncentracije virusa. Dobiveni rezultati potvrđuju cirkulaciju virusa SARS-CoV-2 u osam od devet uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u svih sedam gradova. Od 11 pozitivnih uzoraka na SARS-CoV-2, devet je ulaznih i dva izlazna uzorka nakon sekundarne obrade otpadnih voda. Svi uzorci otpadnih voda nakon tercijarne obrade polučili su negativan rezultat na SARS-CoV-2 kao i svi uzorci otpadnih i površinskih voda s početka epidemije. Nije utvrđena prisutnost kontaminacije školjkaša virusom SARS-CoV-2. Rotavirus A je potvrđen u svim uzorcima otpadnih voda (N= 21), u 22, 2% uzoraka površinskih voda i u 23% uzoraka školjkaša. Predmetnim istraživanjem dokazali smo cirkulaciju virusa SARS-CoV-2 u otpadnim vodama diljem Republike Hrvatske te utvrdili da sustav pročišćavanja otpadnih voda, naročito treći stupanj, učinkovito reducira ili uklanja virus. Nismo dokazali kontaminaciju školjkaša virusom SARS-CoV-2 iako su uzorci prikupljeni tijekom razdoblja visoke incidencije u okviru drugog vala epidemije. Rezultati dokazivanja RVA potvrđuju da se radi o izrazito rasprostranjenom enteričnom virusu s izraženom redukcijom u izlaznim vodama, ali ukazuju i na dinamiku te sezonalnost RVA u populaciji tijekom epidemije COVID-19. Rezultati našeg istraživanja i dosadašnje spoznaje ukazuju na vrlo mali javnozdravstveni rizik otpadnih voda i školjkaša kao mogućih izvora infekcije virusom SARS-CoV-2. Međutim potreban je oprez jer su istraživanja i dalje u tijeku, posebno po pitanju infektivnosti virusa SARS-CoV-2 u predmetnim okolišnim uzorcima.

Kororonavirusi su uzročnici blagih do vrlo teških, pa i fatalnih respiratornih, probavnih i neuroloških infekcija u sisavaca i ptica. Pripadaju porodici Coronaviridae, potporodici Orthocoronavirinae koju predstavljaju četiri roda: alpha-, beta-, gama- i deltakoronavirus. Šišmiši su glavni rezervoari i primordijalni nositelji rodova alfa- i beta-, a ptice gama- i deltakoronavirusa. Značajka je koronavirusa visoka mutagenost što može rezultirati promjenom tropizma spram određenog tkiva ili domaćina, pa su tako posljednjih desetljeća zabilježeni i prijenosi sojeva koronavirusa sa životinje na čovjeka, kao što je pojava teškog akutnog respiratornog sindroma, engl. severe acute respiratory syndrome ili SARS (2002.) i srednje-istočnog respiratornog sindroma, engl. middle east respiratory syndrome ili MERS (2012.). Uzročnika su sa šišmiša na čovjeka prenijeli međuvrsni prijenosnici, cibetka i deva. Od početka pandemije COVID-19 smatra se da su rezervoari virusa šišmiši iz roda Rhinolophus. Međutim, sam zoonotski potencijal virusa SARS CoV-2 nije niti do danas u cijelosti poznat. Premda su opisane prirodne infekcije životinja virusom SARS CoV-2 u pasa, feretke, vretica, domaćih i divljih (tigar, lav, snježni leopard i puma) mačaka i gorile, njihova je pojava u pravilu sporadična i jednosmjerna (inficirani čovjek-životinja). U razdoblju od lipnja 2020. do veljače 2021. prikupljeni su i pretraženi uzorci krvi ili mišićnih iscrpina, te fecesa 153 divljih svinja (Sus scrofa), 204 lisica (Vulpes vulpes) i 65 čagljeva (Canis aureus) ; krv (N=38), feces (N=11) i guano (N=19) šišmiša (Miniopterus schreibersii, Myotis capaccinii, Myotis myotis i Rhinolophus ferrumequinum) s jednog staništa ; krv i obrisci kloaka 111 galebova klaukavaca (Larus michahellis), te feces 32 vrste životinja ( iz Zagrebačkog zoološkog vrta čija je jedina poveznica što su bile u kontaktu s inficiranim djelatnicima. Krv i mišične iscrpine pretražene su na prisutnost anti-SARS CoV-2 protutijela za nukleokapsidni (N) antigen virusa SARS CoV-2 komercijalnim imunoenzimnim testom ili ELISA-om , a za potvrdni test korišten je komercijalni surogatni virus neutralizacijski test ( kojim se određuje titar anti-SARS CoV-2 protutijela usmjerenih k proteinu šiljka (S) virusa. Feces i guano su pretraženi lančanom reakcijom polimerazom u stvarnom vremenu uz prethodnu reverznu transkripciju “E-gene Sarbeco FAM” protokolom i protokolima za dokazivanje odsječka genoma koji kodira za RNS ovisnu RNA polimerazu (Rdrp), jedan temeljen na tzv. pan Sarbeco-probama, dok je drugi specifičan za SARS CoV-2 Rdrp . Usprkos nalazu ukupno 15 pozitivnih seruma metodom ELISA u divljih svinja, crvenih lisica i čagljeva zaključno su rezultati na prisutnost anti-SARS CoV-2 protutijela negativni obzirom da je sVNT, kao zlatni standard polučio negativan rezultat . Uzorci različitih vrsta šišmiša koji su izuzeti sa iste lokacije pokazali su prisutnost protutijela za N antigen metodom ELISA u 22 uzorka (57, 89%), dok su anti-SARS CoV-2 protutijela za S protein putem sVNT-a nađena u 11 šišmiša. Prema dosadašnjim pokazateljima divlje životinje bile one u prirodi, ili zatočeništvu ne predstavljaju značajan javnozdravstveni rizik širenja COVID-19 infekcije u Hrvatskoj. Međutim, daljnji je monitoring od iznimne važnosti kako bi se u slučaju prijenosa virusa na potencijalne nositelje u životinjskom svijetu, pravovremeno mogle poduzeti mjere kontrole i zaštite od širenja.

Almost two years of coexistence with COVID-19 are behind us and it is very much clear that disease is likely to become endemic. To make it manageable, the knowledge of all aspects of the disease and its causative agent is of paramount importance. Human-to-animal contact, as people encroach on animal habitats has shown in the past to cause spillover events of numerous pathogens from animals to humans, and vice versa. When it comes to SARS-CoV-2, it has been proven that humans sporadically can transmit the virus to other animals or even cause an epidemic wave within some species such as outbreak of infection in farm minks. Due to the number of infected people, possible animal susceptibility, high viral recombination rates of coronaviruses and recent reports of environmental, especially wastewater contamination, reverse spillovers of SARS-CoV-2 can be expected. Therefore, the aim of this study was to investigate a possible transmission of SARS-CoV-2 to free ranging and captive wildlife as well as the environment after the first infection wave and during the second one. We tested the environmental samples which were represented by wastewaters (n=21 ; nine wastewater treatment plants from seven Croatian counties ; from 1st to 3rd treatment stage), surface waters (n=30 ; two nature parks and one city lake) and bivalves from the Adriatic Sea (n=77). Regarding the wildlife species, we tested samples of wild boar (n=153), red fox (n=204) and jackal (n=65), for the presence of SARS CoV-2 RNA and anti-SARS CoV-2 antibodies. We also tested yellow-legged gulls (n=111) since they feed on garbage pins nearby highly populated cities. To fulfil the epidemiological data, we tested samples of Zoo animals (n=32) that were consecutively in contact with SARS CoV-2 positive humans. Finally, samples from one bat colony (n=38) located relatively close to the human settlement were tested as well. The presence of SARS-CoV-2 was examined by applying real-time RT-PCR directed towards different genome targets ; the presence of anti-SARS CoV-2 antibodies were examined by two commercially available serological assays (ELISA and VNT). Eight out of nine wastewater plants were positive in influent wastewaters on at least one genome target. Most effluent wastewaters from 2nd and 3rd treatment stage plants were SARS-CoV-2 negative (81.8%), as well as all surface waters and bivalves. However, no wildlife samples were either serologically or virologically positive, regardless of the locality and distance from human settlements. Samples of wild animals from the Zagreb Zoo, which are in daily contact with people, including those proven to be positive for COVID-19, were also negative. Nevertheless, 58% of the bats tested ELISA positive, and neutralising antibodies were detected in 29% of bats. Guano samples (26%) tested positive with SARS-CoV-2 E-gene-Sarbeco real-time RT-PCR protocol. The detected coronavirus sequences were classified within both alphaCoVs and betaCoVs. The discovered betaCoV sequence was phylogenetically clustered with other SARS-CoV-2-like viruses, but not with the original pandemic virus. In conclusion, no evidence of spillover of SARS CoV-2 was found in tested wildlife species regardless of their habitat, however, the SARS CoV-2 pandemic strain derived from wastewater and the SARS CoV-2-like strain detected in bats indicate that a possibility of virus transmission is present, and monitoring must be carried out.

Od pojave prvog slučaja bolesti krajem 2019. godine u Kini, virus SARS-CoV-2 je uzrokovao pandemiju bez presedana. Unatoč velikom napretku u razvoju i primjeni cjepiva, očekuje se da će bolest postati endemska s puno otvorenih pitanja glede dinamike infekcija virusom SARS-CoV-2. Pojavnost ovog virusa u okolišu je opisana puno puta naročito pretraživanjem otpadnih voda te se smatra da je na taj način moguće dokazati rastuću incidenciju bolesti COVID-19 čak 1-3 tjedna prije pojave u populaciji ljudi. Pretraživanje školjkaša na moguću kontaminaciju virusom SARS-CoV-2 značajno zaostaje, sa svega dva do sada opisana istraživanja. Cilj našeg istraživanja je bio utvrditi cirkulaciju virusa SARS-CoV-2 u otpadnim i površinskim vodama u Republici Hrvatskoj te proširiti trenutne spoznaje o mogućnosti kontaminacije školjkaša u Jadranu tijekom drugog vala epidemije. Ovo istraživanje obuhvatilo je 13 uzoraka otpadnih i površinskih voda s početka epidemije u Republici Hrvatskoj i 17 uzoraka ulaznih i izlaznih otpadnih voda podrijetlom iz devet pročišćivača u sedam gradova (Zagreb, Vinkovci, Slavonski Brod, Koprivnica, Karlovac, Zadar i Split) tijekom drugog vala epidemije. Pročišćivači otpadnih voda su bili različitog stupnja obrade, od prvog do trećeg stupnja. Tijekom tog razdoblja potječe i većina od 77 uzoraka školjkaša, a zastupljene vrste su dagnje (Mytilus galloprovincialis, N= 52), kamenice (Ostra edulis, N= 23) i brbavice (Venus verrucosa). Postupak koncentracije virusnih čestica, u gore navedenim uzorcima, proveden je djelomično modificiranim postupkom opisanim u normi EN ISO 15216-1 2017 uz primjenu mengovirusa kao procesne kontrole. Dokazivanje virusa SARS-CoV-2 provedeno je primjenom metode RT-PCR u stvarnom vremenu ili konvencionalno za gene koji koji kodiraju virusne proteine E, N i nsp14. Također je primijenjena i metoda RT-PCR u stvarnom vremenu za dokazivanje dijela genomskog segmenta VP2 rotavirusa A (RVA) u svrhu dodatne potvrde postupaka koncentracije virusa. Dobiveni rezultati potvrđuju cirkulaciju virusa SARS-CoV-2 u osam od devet pročišćivača otpadnih voda lociranih u svih sedam gradova. Od 11 SARS-CoV-2 pozitivnih uzoraka, devet je ulaznih i dva izlazna uzorka nakon sekundarne obrade otpadnih voda. Svi uzorci otpadnih voda nakon tercijarne obrade su polučili negativan rezultat na SARS-CoV-2 kao i svi uzorci otpadnih i površinskih voda s početka epidemije. Nije utvrđena prisutnost kontaminacije školjkaša virusom SARS-CoV-2. Rotavirus A je potvrđen u svim uzorcima otpadnih voda (N= 21), u 22, 2% uzoraka površinskih voda i u 23% uzoraka školjkaša. SARS-CoV-2 dokazano cirkulira u otpadnim vodama diljem Republike Hrvatske, a sustav pročišćavanja, naročito treći stupanj učinkovito reducira ili uklanja virus. Naši rezultati su u suglasju s mnogim istraživanjima provedenim u svijetu. Uzorci otpadnih voda tijekom početka epidemije su negativni ponajviše zbog strategije uzorkovanja usmjerene na izlazne vode gdje zbog niske incidencije u populaciji nije bilo moguće dokazati prisutnost virusa. Važno je istaknuti da dosadašnje spoznaje ne ukazuju na infektivnost otpadnih voda pozitivnih na RNA virusa SARS-CoV-2, ali pozivaju na oprez, poglavito djelatnika u postrojenjima pročišćivača. Negativan rezultat na prisutnost virusa SARS-CoV-2 u školjkašima u Jadranu je sličan rezultatima provedenim u Francuskoj. Važno je istaknuti da je naše istraživanje po prvi puta obuhvatilo razdoblje uzorkovanja tijekom jeseni i zime kada su enterične infekcije najčešće, a ujedno je to bilo i razdoblje drugog i najizraženijeg vala epidemije virusa SARS-CoV-2. Međutim, pokusno je dokazana mogućnost kontaminacije kamenica inaktiviranim virusom SARS-CoV-2, a u Španjolskoj je dokazana prisutnost neaktivnih virusnih čestica SARS-CoV-2 u školjkama u uzgajalištu, ali u području ušća rijeke pod utjecajem izljeva otpadnih voda. Rezultati dokazivanja RVA potvrđuju da se radi o široko rasprostranjenom enteričnom virusu s izraženom redukcijom u izlaznim vodama. Povrh toga ovi rezultati ukazuju i na dinamiku te sezonalnost RVA u populaciji tijekom epidemije koronavirusa. Zaključno možemo istaknuti da naši rezultati u kombinaciji s dosadašnjim spoznajama ukazuju na vrlo mali javnozdravstveni rizik otpadnih voda i školjkaša kao mogućih izvora infekcije virusom SARS-CoV-2. Međutim kako su istraživanja i dalje u tijeku, posebno po pitanju infektivnosti virusa SARS-CoV-2 u navedenim matriksima, potreban je oprez.

Koronavirusi su uzročnici respiratornih, gastrointestinalnih i neuroloških infekcija u sisavaca i ptica. Pripadnici su potporodice Orthocoronavirinae koja sadrži četiri roda alfa, beta, gama i delta koronaviruse. Prirodni rezervoari alfa i betakoronavirusa su šišmiši, dok su rezervoari gama i delta koronavirusa ptice. Značajka je svih koronavirusa učestala mutacija genomskog materijala, molekule RNK, a koja može rezultirati promjenom patogenosti, tkivnog tropizma i/ili domaćina. Premda su znanstvenoj javnosti poznati već desetljećima, koronavirusi su potakli posebno zanimanje istraživača početkom 21. stoljeća nakon pojave emergentnih koronavirusnih infekcija u ljudi, ali i životinja, naročito svinja. Od 2019. godine čovječanstvo je suočeno s pandemijom COVID-19. Uzročnik je betakoronavirus, inačica virusa uzročnika teškog akutnog respiratornog sindroma ili SARS-a. Sam virus sadrži RNK koju obavijaju i štite četiri strukturna proteina, protein membrane (M), protein ovojnice (E), protein S koji je odgovoran za stanični tropizam i nukleokapsidni protein N. Posljednja dva induciraju stvaranje protutijela u domaćinu. Premda se zbog ranijih iskustava s betakoronavirusnim infekcijama ljudi, pretpostavljalo kako je pri prijenosu uzročnika COVID-19 sa šišmiša na čovjeka posredovala dodatna životinjska vrsta, do danas ova pretpostavka nije dokazana. Ono što je poznato je da su odsječci RNK virusa izdvojeni iz uzoraka podrijetlom od psa, domaće mačke, divljih mačaka u zoološkim vrtovima (tigra, lava, snježnog leoparda i pume), feretke, vidrice iz uzgoja te gorila i to nakon bliskog kontakta s inficiranim ljudima. Infekcija je u životinja najčešće asimptomatska ili je praćena vrlo blagim respiratornim promjenama. U vidrica znakovi bolesti mogu biti vrlo izraženi, a infekcija može završiti i uginućem. Virus se među vidricama širi kontaktom, a dokazana je i povratna infekcija s vidrica na djelatnike s kojima su došle u kontakt. Međutim, istraživanja prirodne infekcije virusom SARS CoV-2 u divljih životinja, pogotovo slobodnoživućih, su nedostatna. Stoga je Hrvatski veterinarski institut uz podršku u reagensima i opremi od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju proveo opsežno istraživanje prisutnosti RNK virusa SARS CoV-2 i/ili prisutnosti protutijela za virus SARS CoV- 2 u slobodnoživućih divljih životinja (ukupno 571 jedinka) u Hrvatskoj i to svinje divlje (Sus scrofa), lisice crvene (Vulpes vulpes), čaglja (Canis aureus moreoticus), šišmiša (Miniopterus schreibersii, Myotis capaccinii, Myotis myotis i Rhinolophus ferrumequinum) i galeba klaukavca (Larus michahellis), te u 32 vrste životinja iz Zoološkog vrta, Zagreb. Zoonotska obilježja pandemije SARS-CoV-2 21 Uzorkovanje je trajalo od lipnja 2020. do kraja veljače 2021., dakle prije, za vrijeme i nakon drugog pandemijskog vala COVID-19. Životinje iz istraživanja su testirane na prisutnost protutijela za N protein virusa SARS CoV-2 imunoenzimnim testom (ID Screen® SARS-CoV-2 Double Antigen Multi-species ELISA kit, IDvet, Francuska) i neutralizacijskih protutijela za S protein virusa SARS CoV-2 surogat virus neutralizacijskim testom (cPASS SARS-CoV-2 Neutralization Antibody Detection Kit, GenScript, Nizozemska). Životinje iz zoološkog vrta nisu pretražene na prisustvo protutijela kako bi se izbjegao dodatni kontakt i njihovo uznemiravanje. Uzorci fecesa i briseva kloaka životinja te guano su testirani pomoću nekoliko priznatih RT-PCR protokola temeljenih na prepoznavanju različitih odsječaka genoma virusne RNK (Corman i sur., 2020 ; Lu i sur., 2020 ; La Rosa i sur., 2021 ; Xiu i sur., 2020.). Testiranja su polučila negativne rezultate na prisutnost protutijela za SARS CoV-2, kao i odsječaka RNK u svinje divlje, lisice crvene, čagljeva i galebova. Sve pretražene životinje iz Zoološkog vrta Zagreb bile su negativne na prisutnost odsječaka virusne RNK. Pozitivni rezultati na prisutnost protutijela dokazani su u 57, 9% šišmiša pretraženih imunoenzimnim testom i 28, 9% pretraženih surogat virus neutralizacijskim testom. Pet od 19 (26, 3%) pretraženih uzoraka guana bili su pozitivni na prisutnost odsječaka RNK virusa SARS CoV-2, dok su tri uzorka (15, 8%) pokazali pozitivan rezultat na prisutnost pankoronavirusnih odsječaka. Analizom RdRp odsječaka pankoronavirusnih izolata utvrđeno je da dva uzorka sadrže pripadnike alfakoronavirusa, dok je jedan izolat sadržavao betakoronavirus i to linije Sarbecovirus. Premda je navedeni izolat pokazao značajnu srodnost s virusom SARS CoV-2, on nije svrstan u skupinu virusa uzročnika pandemije COVID-19. Rezultati pretraživanja pokazuju da u Hrvatskoj nije došlo do prijenosa virusa SARS CoV-2 na slobodnoživuće divlje životinje usprkos naglom širenju virusa tijekom drugog pandemijskog vala. Životinje iz zoološkog vrta nisu širitelji virusa neovisno o kontaktu s inficiranim ljudima što navodi na zaključak da je potreban visok titar virusa SARS CoV-2 za njegov prijenos sa čovjeka na divlje životinje. Prema očekivanjima, galeb klaukavac nije pasivni prijenosnik SARS CoV-2 usprkos činjenici što obitava na odlagalištima ljudskog otpada. Međutim, nalazi u šišmiša pokazuju da je ova vrsta životinja primljiva za SARS CoV-2 srodne viruse te je od izrazite važnosti zaštiti šišmiše od kontakta s ljudima kako pandemijski soj virusa ne bi bio prenijet sa čovjeka na populaciju šišmiša, ali niti ostalih slobodnoživućih životinja jer bi tada kontrola i suzbijanje COVID-19 bila ograničena, ako ne i onemogućena, a eko sustav kakvog poznajemo, ugrožen.

A total of 131 blood samples and 175 spleen samples were collected from three cervid species: roe deer (Capreolus capreolus), red deer (Cervus elaphus) and fallow deer (Dama dama) inhabiting the continental part of Croatia. Serum samples were tested for antibodies against bovine herpesvirus 1, parainfluenza-3 virus, bluetongue virus, bovine respiratory syncytial virus, hepatitis E virus, bovine viral diarrhoea virus and enzootic bovine leukosis virus. The tested sera were negative for bovine viral diarrhoea virus, enzootic bovine leukosis virus, bluetongue virus, bovine respiratory syncytial virus and hepatitis E virus antybodies. The antibody prevalence in roe deer and red deer samples was 21.11% for bovine herpesvirus 1 and 75.55% for parainfluenza-3 virus. Sera from bovine herpesvirus 1 positive animals were subsequenty tested with comparative virus neutralization test and bovine herpesvirus 1 neutralising antibodies were found in 18 (out of 19) sera. In fallow deer, no antibodies against any of the viral pathogens were detected. All spleen samples tested for bovine viral diarrhoea virus and enzootic bovine leukosis virus came back negative, except for one red deer spleen sample found to be weakly diarrhoea virus-positive. Our findings provide the first information on the exposure of Croatia-inhabiting cervid species to viral pathogens, and could serve as valuable baseline data for future investigations regarding deer exposure to various pathogens and the distribution of diseases shared between wildlife and livestock. As of now, the epidemiology of these viruses in the Croatian cervid population has been only poorly understood, so that further research is recommended.

Accession numbers, origin, year of detection and HEV subtypes of sequences of hepatitis E virus RNA used in this study. (DOCX 23 kb)

Afrička svinjska kuga (ASK) je kontagiozna virusna zarazna bolest domaćih i divljih svinja, koja zbog visokog morbiditeta i mortaliteta (i do 100%) predstavlja jednu od najznačajnijih bolesti svinja. Uzročnik bolesti je dvolančani DNK virus, pripadnik roda Asfavirus, porodice Asfaviridae. Ulogu prirodnih domaćina imaju divlje svinje i artropodni vektori iz roda Ornithodoros. Infekcija virusom ASK u tih rezervoara/ domaćina obično prolazi asimptomatski i razvija perzistentnu infekciju. Nasuprot tome, infekcija domaćih svinja razvija se u smrtonosni hemoragijski sindrom. ASK ima, ovisno ovirulenciji virusa, perakutan, akutan, subakutan ili kroničan tijek, iako je moguća i inaparentna infekcija kod koje kliconoštvo može trajati nekoliko mjeseci. Tenacitet virusa u vanjskoj sredini vrlo je visok, pa tako virus ostaje infektivan duže vremena u sekretima i ekskretima inficiranih svinja kao i sirovinama i proizvodima svinjskog podrijetla. Virus ASK u prirodi perzistira i prenosi se u različitim ciklusima: silvatičnom ciklusu (divlje svinje i krpelji), ciklusom koji uključuje samo domaće svinje i mješovitom ciklusu. ASK je bolest koja se ne liječi i obvezno se prijavljuje po zakonu a za prevenciju bolesti, na dispoziciji nemamo učinkovito i sigurno cjepivo.

Svinjski teschovirus (STV) i sapelovirus (SSV) su maleni RNK virusi bez ovojnice koji su klasificirani u porodicu Picornaviridae, porodicu koja uključuje varijabilne i heterogene enteričke viruse uobičajeno prisutne u fecesu domaćih svinja. Infekcije STV-om i SSV-om su najčešće asimptomatske i rasprostranjene u populaciji domaćih svinja. Poznato je da inficiraju i divlje svinje iako je na njima napravljeno manje istraživanja. Povremeno STV infekcije rezultiraju kliničkom bolesti sa simptomima neuroloških poremećaja koji mogu biti snažni (Tješenska bolest) ili blagi (bolest Talfan). Termin SMEDI sindrom (engl. Stillbirth, Mummified fetus, Embryonic Death, Infertility) opisuje skup reproduktivnih poremećaja prouzročenih infekcijom STV-om te SSV-om. S obzirom da nema zabilježenih slučajeva prijenosa infekcije sa svinja na ljude, smatra se da STV i SSV nemaju zoonotski potencijal. Diferencijalna dijagnostika uključuje pseudorabies (bolest Aujeszkog), klasičnu i afričku svinjsku kugu, virus reprodukcijskog i respiratornog sindroma svinja. U ovom radu opisujemo spoznaje vezane za trenutnu proširenost STV i SSV u svijetu, etiologiju, patogenezu i kliničku sliku, dijagnostiku, liječenje i prevenciju te osvrt na situaciju u Republici Hrvatskoj., Porcine Teschovirus (PTV) and Sapelovirus (PSV) are small, nonenveloped RNA viruses belonging to the Picornaviridae family, comprising highly variable and heterogeneous enteric viruses, commonly found in faecal samples from domestic pigs. Infections by PTV and PSV are usually asymptomatic and widespread in domestic pigs. This also appears to be the case in wild boar, though fewer studies have been performed in these wild suids. Occasionally, swine PTV infection results in clinical disease, with the most characteristic outcome being neurological disorders, which can be severe (Teschen disease) or mild (Talfan disease). Reproductive disorders associated with PTV and PSV infection have been termed “SMEDI syndrome” (stillbirth [S], mummified fetus [M], embryonic death [ED], infertility [I]). Since there are no reports of pig to human transmission, it is considered that PTV and STV have no zoonotic potential. Differential diagnoses are required to exclude pseudorabies (Aujeszky’s disease), classical and African swine fever and porcine reproductive and respiratory syndrome virus. This paper provides an overview of PTV and PSV regarding its history and worldwide geographical distribution etiology, pathogenesis and clinical manifestation, diagnosis, therapy and prevention, with an overview of situation in Croatia.

Divlja je svinja jedna od najstarijih preživjelih vrsti životinja na euroazijskom području. Danas je proširena u Europi, Aziji, Africi, a uvedena je i na područje Sjeverne Amerike. Zbog svoje visoke prilagodljivosti, klimatskih promjena, načina gospodarenja lovištima i malog broja prirodnih neprijatelja, divlja je svinja najmanje ugrožena vrsta životinja i njezin broj sustavno raste. Danas ona predstavlja ugrozu poljoprivrednicima kojima nanosi štete, a zbog hrane ulazi i u prigradska te gradska okružja. Prepoznata je za jednog od najznačajnijih rezervoara virusnih infekcija životinja, ali i nekih zoonoza. Naime, divlja svinja može doći neposredno i posredno u dodir s domaćim životinjama te na taj način prenijeti uzročnike virusnih infekcija. Obzirom da je lov jedna od važnijih turističkih ponuda Hrvatske, a divlja svinja jedna od najtrofejnijih divljih životinja, dodir divlje svinje s ljudima može ugroziti i zdravlje ljudi. U ovom smo radu opisali ulogu divljih svinja pri prijenosu najznačajnijih virusnih infekcija u svinjogojskoj industriji Europe, poput šireće afričke svinjske kuge te nama poznate klasične svinjske kuge i za druge vrste životinja poput bolesti Aujeszkoga. Opisali smo i značenje divlje svinje kao rezervoara virusa hepatitisa E, danas sve značajnije zoonoze. Ujedno je dat osvrt na moguću pojavnost navedenih infekcija ili njihovu prisutnost u divljih svinja s područja Republike Hrvatske., The wild boar is one of the oldest animal species in Eurasia. Currently, it is spread throughout Europe, Asia, Africa, and was introduced into North America in the 1920s. Due to its great adaptability, hunting ground management, its lack of natural enemies, and favorable climate changes, the wild boar is an animal species whose conservation status is of least concern and which is increasing in numbers. However, it presents a threat to farmers due to the losses caused by it eating and damaging crops. Furthermore, the wild boar is entering the suburbs or even centers of cities, and since it is known that wild boars may be sources of infectious diseases for different animal species, as well as numerous zoonoses, direct and indirect contact may cause interspecies transmission and the spread of viruses. Hunting may also be a risk factor in viral spread, since wild boar hunting is a significant tourist attraction in Europe, including Croatia, and wild boars are a prestigious trophy. Hunted wild boar carcasses and blood may be sources of infection not only for animals but for humans as well. This is a review regarding the role of wild boars as reservoirs of the most important viral infections in the swine industry in Europe, such as African swine fever (ASF), classical swine fever (CSF) and Aujeszky’s disease (AD). Even though ASF has never been reported in Croatia, its continuous spread throughout Europe is cause for concern. Currently, the infection is 200 km from Croatia’s borders, and early preparedness measures have been taken. CSF has been one of the most devastating diseases in swine production in Croatia. The last outbreak was recorded in 2006-2008. However, surveillance programs are still being implemented to ensure the healthy status of swine and wild boars. AD has been diagnosed in wild boars, and sporadic cases of infection in hunting dogs have occurred in the last decade. Therefore, the infection is still a threat to the swine industry. We have also described the importance of wild boars as reservoirs of hepatitis E (HE), an emerging public health problem and zoonosis. The Croatian Veterinary Institute has been involved in epidemiological studies of HE since 2007. However, a thorough investigation involving the testing of domestic pigs, wild boars and other wild and domestic animal species started in 2009. Currently, the domestic pig and wild boar are the only animal reservoirs of HE in Croatia, but wild boar may be chronically infected and spread the virus for months.

The purpose of the study was to improve knowledge on the genetic structure status of the Croatian autochthonous Istrian cattle, breed currently listed by the FAO as “critically endangered”. The study included 20 randomly selected cattle blood samples on which genotyping was performed using 11 microsatellites from the panel recommended by the ISAG / FAO. The procedure enabled the identification of as many as 209 (94.14%) genotypes and, at the same time 114 allelic variations were found with X = 10.36 alleles per locus. The genotypes showed differences between the microsatellite loci and also significant differences in the frequency of both homozygosity and heterozygosity. The analysis of the occurrence of the microsatellite loci showed marked allelic variability. The distribution of genetic relationship was expressed by F coefficients, and a moderate level of genetic diversity was observed at some loci. The findings demonstrate the degree of breed relationship and breed purity, but also indicate threats to certain parts of the genome of the studied Istrian cattle. Therefore, urgent measures must be taken to support both the genetic consolidation and preservation of the remaining population of “purebred” samples.

Velika porodica Parvoviridae rasprostranje- na je diljem svijeta i uvelike ugrožava zdravlje ljudi i životinja, posebice domaćih životinja, mačka, pasa i konja. Znaci zaraze pripadnici- ma porodice Parvoviridae variraju od posve ne- zamjetljivih do po život opasnih stanja pa osim opsežnog pobola nastaju i golemi gospodarski gubitci. Zbog osmišljavanja djelotvornije ob- rane danas su u središtu pozornosti veterinar- ske medicine nastojanja da se te bolesti bolje upoznaju. Stoga su autori nastojali načiniti sažet, ali iscrpan prikaz najznačajnijih infek- cija parvovirusima u naših domaćih životinja. Ponajprije izložiti osnovne značajke parvovi- rusa, a potom opisati podporodicu Parvovirine koja prouzroči zaraze kralješnjaka. S obzirom da se učestalošću posebno ističu rodovi Bo- caparvovirus i Protoparvovirus, oni su detaljno izloženi. Rod Bocaparvovirus je izložen kroz nji- hove značajke, životni ciklus, dijagnozu i pa- tofiziologiju te liječenje i preventivu. Opisane su i glavne značajke roda Protoparvovirus s posebnim naglaskom na povijest, obilježja, inačice virusa, kliničku sliku i patofiziologiju, dijagnozu te zaštitu od zaraze. Samo dobrim poznavanjem mehanizma djelovanja opisanih virusa moguće je u budućnosti uspješno suz- bijati ove bolesti., The large Parvoviridae family of viruses is spread all over the world and endangers human and animal health, especially domestic animals, cats, dogs and horses. Signs of infection with viruses of the Parvoviridae family vary from completely undetectable to life-threatening agents, and may result in massive economic losses. Due to the more effective defence, attention is currently focused on veterinary medicines to make these diseases better known. The aim of this study was to conduct a comprehensive review of the most significant Parvovirus infections in domestic animals in Croatia. First, the basic features of the Parvovirus family are outlined. Subsequently, the subfamily Parvovirinae is described as a group that infects vertebrates and is widely recognized as the cause of losses and health disorders in domestic animals. The genus Dependoparvovirus, due to its recognized binding site, has great potential for use in gene therapy investigations. Furthermore, the genera Bocaparvovirus and Protoparvovirus are the two most common genera in the subfamily Parvovirinae, and are therefore more specifically described. Moreover, both are described as pathologic agents in animals, where strains of the genus Bocaparvovirus were recently detected in the swine population in Croatia. The virus features, life cycle, diagnosis, pathophysiology, treatment and prevention of the genus Bocaparvovirus are described. The genus Protoparvovirus is described through its features, clinical picture, diagnosis, pathophysiology and prevention. Only with good knowledge of the mechanism of the action of these viruses can infections be successfully combatted in the future. However, further investigation and greater knowledge are needed to understand the epidemiology of parvovirus infections and the possible interspecies transmission of some of their representatives.

Krpeljni encefalitis (KE) je jedna od najvažnijih virusnih bolesti u Europi koju prenose krpelji, a predstavlja sve veći problem u javnom zdravstvu. Uzročnik KE-a pripada porodici Flaviviridae, rodu Flavivivrus. Prema genskim karakteristikama i zemljopisnoj rasprostranjenosti, virusi KE su podijeljeni u 3 podtipa: europski, dalekoistočni i sibirski. Iako je KE endemska bolest na području sjeverozapadnih hrvatskih županija, u dostupnoj literaturi nema podataka o genskoj karakterizaciji virusa u ljudi. Zbog kratkotrajne i niske viremije, ljudi predstavljaju slučajne krajnje domaćine za ovu infekciju zbog čega je izravna dijagnostika često neuspješna. Cilj ovog istraživanja bio je prikazati prvi dokaz virusne RNA u uzorku urina osobe oboljele od KE koristeći prethodno uvedenu i validiranu metodu ugniježđene "nested" lančane reakcije polimerazom nakon obratnog prepisivanja (engl. nested RT-PCR). Pacijentu s kliničkom slikom neuroinvazivne bolesti, nalazom IgM protutijela te IgG protutijela niskog aviditeta dokazana je infekcija virusom KE. Nalaz u pacijenta potvrđen je dodatno prije spomenutom molekularnom metodom koja se ujedno pokazala vrlo pouzdanom za dokaz virusa KE u uzorku urina. Daljnja pretraživanja bit će usmjerena k validaciji protokola za lančanu reakciju polimerazom u stvarnom vremenu (engl. real-time PCR) i protokola za "nested" RT-PCR kojim bi se umnožili veći odsječci gena virusa KE, te se napravila genska karakterizacija sojeva virusa KE.

Afrička svinjska kuga (ASK) je virusna kontagiozna bolest domaćih i divljih svinja koja se očituje hemoragijskim sindromom te vrlo visokim pobolom i pomorom (do 100%). Prvi je put opisana u Africi početkom 20. stoljeća, gdje je danas poprimila endemska obilježja (Costard i sur., 2009.). Europa se susreće s ASK krajem 50'tih godina prošlog stoljeća, te ponovno danas, 50 godina kasnije kada virus sa područja Afrike biva unesen u domaćih, a potom i divljih svinja Gruzije i Azerbajdžana te Rusije. Usprkos sustavnom provođenju svih mjera nadzora i suzbijanja bolesti u zahvaćenim državama i okružju, ASK je od 2007. godine potvrđena i prisutna u Rusiji (2007.), Ukrajini (2012.), Bjelorusiji (2013.), Estoniji (2014.), Latviji (2014.), Litvaniji (2014.), Poljskoj (2014.), Moldaviji (2016.), Rumunjskoj (2017.), Republici Češkoj (2017.) te Mađarskoj (2018.). Do infekcije u pravilu dolazi izravnim ili neizravnim dodirom bolesne i primljive domaće ili divlje svinje, te prijenos putem kontaminiranih sirovina i proizvoda podrijetlom od inficiranih svinja. U Africi se infekcija prenosi i vektorom, tj. vrstama mekog krpelja roda Ornithodoros (Plowright i sur., 1994.), dok na području Europe prijenos vektorima nije dokazan. Klinički znakovi ASK nisu specifični. Ovisno o virulenciji virusa, inkubacija ASK iznosi 4-19 dana. Ukoliko svinja preživi infekciju, ili je inficirana slabo virulentnim sojevima, ostaje trajnim izlučivačem virusa. Prema dosadašnjim spoznajama, na europskom je području jednaka osjetljivost na infekciju domaćih i divljih svinja, dok u Africi neke podvrste divljih svinja nakon infekcije virusom ASK ne pokazuju znakove bolesti. ASK se javlja perakutnim tijekom uz naglu i povećanu smrtnost svinja kao jedinim znakom infekcije. Akutni tijek bolesti se očituje općim infekcijskim i hemoragijskim sindromima te gotovo 100% uginućem svinja od šestog do trinaestog dana od infekcije. Subakutni i kronični tijek bolesti očituju se pojavom znakova bolesti 14., pa i do 45. dana nakon infekcije a karakterizira ih intermitentna groznica, slabiji prirast, pobačaji u gravidnih krmača, te simptomi od strane dišnog i probavnog, a ponekad i živčanog sustava (Penrith i sur., 2004). Smrtnost je niža i može iznositi 30-70%. Diferencijalno dijagnostički treba svakako isključiti klasičnu svinjsku kugu, ali i druge klinički srodne bolesti poput cirkovirusne infekcije svinja, reproduktivnog i respiratornog sindroma u svinja, vrbanca, pastereloze, salmoneloze, aflatoksikoza te trovanja. ASK je pri ulasku na područje Kavkaza 2007. bila zamijenjena cirkovirusnom infekcijom svinja te je točna dijagnoza postavljena sa tri mjeseca zakašnjenja, kada je već došlo do pojave infekcije i u populaciji divljih svinja i širenje infekcije nije bilo moguće sprječiti. Uzročnik ASK je DNK virus složene građe, te je prepoznat kao jedini pripadnik roda Asfivirus, porodice Asfaviridae (Dixon et al., 2005.). Danas je poznato više genotipova i podgenotipova virusa koji se razlikuju po virulenciji, sposobnosti hemadsorpcije i antigenim svojstvima (Ruiz-Gonzalvo i sur., 1993.). Virus je vrlo otporan u vanjskom okolišu. U posušenoj krvi infektivan je do 15 tjedana, 60 do 100 dana u fecesu, u svinjcu i do mjesec dana, dok u proizvodima svinjskog podrijetla i do 400 dana (šunka), u svježem mesu može ostati infektivnim do 5 dana, a u smrznutom do 1000 dana (Farez i Morley, 1997.). ASK se ne može liječiti niti postoji dostupno učinkovito i sigurno cjepivo protiv ove infekcije. Poznato je da inaktivirana cjepiva ne pružaju dovoljnu zaštitu od infekcije, atenuirana cjepiva su učinkovita, ali virus zaostaje u limforetikularnim tkivima, te nisu sigurna (Lewis i sur., 2000., Leitao i sur., 2001.), dok subjedinična (Ruiz-Gonzalvo i sur., 1996.) i DNK cjepiva potiču tek djelomičnu zaštitu nakon pokusne infekcije (Gomez-Puertas i sur., 1998.). Složena građa virusa, nedostatak cjepiva te visoka kontagioznost ASK uvjetuju da su stroge mjere nadzora prometom svinja, stroge biosigurnosne mjere te brza i sigurna dijagnostika jedine alatke pri sprečavanju pojave i/ili širenja infekcije. Stoga u prepoznavanju bolesti moraju sudjelovati svi dionici poput uzgajivača i držatelja svinja, doktora veterinarske medicine, lovaca, veterinarskih inspektora, te svih koji dolaze u doticaj s domaćim i divljim svinjama. Premda se sumnja na ASK može postaviti temeljem kliničke slike i patoanatomskog nalaza, te temeljem nalaza većeg broja uginulih svinja bilo domaćih ili divljih, sigurna je dijagnoza moguća isključivo laboratorijskim metodama. Metode koje se koriste u tu svrhu su opisane u stavku 2.8.1. Dijagnostičkog priručnika Organizacije za zdravlje životinja (OIE) ili Manual of Diagnostic Tests and Vaccines for Terrestrial Animals (2012) i Odlukama Europske komisije (Commission Decision 2002/106/EC) te Pravilnicima Republike Hrvatske (N.N. 112/07 i N.N. 116/2008) koji su usuglašeni s preporukama i regulativama Europske komisije. Valja napomenuti da ASK nije nikada dokazana na području Republike Hrvatske (RH), međutim, sve mjere za rano otkrivanje i brzo prepoznavanje bolesti te rane dijagnostike infekcije su pravovremeno poduzete. Ministarstvo poljoprivrede ovlastilo je Hrvatski veterinarski institut, laboratorij za dijagnosticiranje klasične svinjske kuge, molekularnu virologiju i genetiku (u daljnjem tekstu Z-III-1) za Nacionalni Referentni Laboratorij (NRL) za dijagnostiku ASK. Laboratorij redovito i uspješno od 2010. sudjeluje u međudržavnim međulaboratorijskim testiranjima koje organizira Europski referentni laboratorij (EURL) sa sjedištem u Madridu, te provodi stalnu kontrolu domaćih i divljih svinja na prisutnost protutijela i antigena/DNK virusa ASK, a u skladu s aktivnim i pasivnim nadzornim programom kojeg na godišnjoj ravni propisuje Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za veterinarstvo. Zbog održavanja i unaprjeđivanja kvalitete rada, djelatnici laboratorija pohađali su radionice za dijagnostiku ASK u EURL te NRL za ASK u Ljubljani, Slovenija. Laboratorij. Od 2010. do 2018. Provodilo aktivno nadziranje ASK (2010. i 2011. godine), a koje je podrazumijevalo serološko (Ab ELISA) i virološko (PCR i RT-PCR) pretraživanje krvi i organa.divljih (1%) i domaćih (3%) svinja dostavljenih u laboratorij zbog pretraživanja na klasičnu svinjsku kugu. Nakon 2011. provodi se pasivno nadziranje koje se temelji na obveznom pregledu svih uginulih domaćih i divljih svinja RT-PCR metodom uz određenu kvotu pretraživanja živih svinja.U budućem radu NRL će nastojati i dalje jačati kapacitete edukacijama i osposobljavanjem djelatnika Hrvatskog veterinarskog instituta za provođenje ELISA testa kako bi u slučaju pojave infekcije moglo brzo i sigurno biti primjenjeno nadziranje na području cijele RH.Laboratorijska dijagnoza ASK se postavlja izravnim dokazivanjem uzročnika ASK (izolacija virusa i hemadsorpcijski test ; izravni imunofluorescentni test, imunoenzimni test za dokazivanje virusnih antigena i molekularnim metodama) i/ili neizravnim dokazivanjem putem utvrđivanja prisutnosti specifičnih anti-ASK protutijela (imunoenzimni test te potvrdni imunoblotting test ; neizravni hemadsorpcijski test i imunoperoksidazni test). Uspješnost provedbe metoda je razmjerna osjetljivosti i specifičnosti odabranog testa, stručnosti osoblja koji test provodi i interpretaciji rezultata. Kako bi laboratorijsko testiranje bilo valjano, treba u laboratorij dostaviti i kvalitetan materijal za pretraživanje (krv kojoj je dodan antikoagulans, serum, koštana srž, slezena, limfni čvorovi, tonzile i bubreg). Materijal treba dostaviti najbrže moguće u laboratorij Z-III-1 (Savska cesta 143, Zagreb) u rashlađenim uvjetima (4 do 8oC), ali bez smrzavanja. Uz materijal je potrebno dostaviti ispunjene obrasce i tražene dokumente. Obzirom da virus ASK nakon ulaska u organizam svinje dospijeva u krv, upravo je krv optimalan materijal za rano dijagnosticiranje ASK. U krvi je moguće molekularnim metodama virus dokazati i nekoliko sati nakon infekcije, dok vrlo visoki titar u krvi nastaje trećeg postinfekcijskog dana i traje do pojave protutijela (sedmog do 10 dana od infekcije). Stoga su molekularne metode dijagnostike koje su danas najosjetljivije i najspecifičnije metode dokazivanja virusa ASK (Fernández-Pinero i sur., 2013), u kombinaciji sa metodama dokazivanja protutijela (ELISA, imunoperoksidazni test) one koje preporučuju OIE i EURL. Nadalje, molekularnim metodama je moguće utvrditi i genotip virusa analizom nukleotidnih slijedova. Time je moguće dokazati uzajamno srodstvo pojedinih izolata, te pretpostaviti podrijetlo (izvor) virusa. Dosadašnji rezultati genetske tipizacije pokazuju postojanje 22 genotipa virusa od kojih su neki specifični za pojedino područje, način širenja ili razdoblje unutar kojeg se pojavljuju (Lubisi i sur., 2005., Boshoff i sur., 2007.). Genetskom je tipizacijom izolata virusa ASK izdvojenih nakon 2007. godine iz svinja s područja Kavkaza, Rusije i Europe dokazana njihova međusobna visoka srodnost i pripadnost genotipu II, što upućuje na zajednički izvor infekcije. Obzirom da su jednaki izolati ASK izdvojeni iz domaćih svinja u Mozambiku, Zambiji i Madagaskaru, smatra se da je do ulaska virusa na područje Kavkaza došlo prometom i otpatcima s brodova dospijelih iz Afrike u luku Poti na obali Crnog mora (Lubisi i sur., 2005., Beltran-Alcrudo i sur., 2008.).

Krpeljni meningoencefalitis (KME) je rastući javno zdravstveni problem u središnjoj i sjevernoj Europi. Uzročnik infekcije je RNK virus iz porodice Flaviviridae, roda Flavivirus. Danas je poznato 12 vrsta krpeljima prenosivih flavivirusa iz skupine uzročnika meningoencefalitisa. Na temelju domaćina, podijeljeni su na viruse koji inficiraju sisavce i izolate izdvojene iz morskih ptica. Premda se KME sezonski javlja u Republici Hrvatskoj (RH) te svaki slučaj podliježe prijavi Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, primjetan je nedostatak podataka vezanih za identifikaciju mogućih vektora, njihovu rasprostranjenost, kao i prevalenciju uzročnika KME u vektorima i životinjama na području RH. Na području Europe, glavni prijenosnik virusa KME je krpelj Ixodes ricinus koji može invadirati preko 300 različitih vrsta životinja, ali i ljude. Pri tom virus može biti prenošen s krpelja na krpelja transtadijalno, transovarijalno i zajedničkim bliskim hranjenjem inficiranih i primljivih krpelja na istom domaćinu. U ljudi su zabilježeni slučajevi infekcije i putem konzumacije nepasteriziranog kontaminiranog mlijeka. U RH postoji ograničen broj pisanih uradaka o prevalenciji i pojavnosti KME u životinja. Stoga smo s ciljem boljeg epidemiološkog uvida u širenje KME identificirali i utvrdili prevalenciju virusa KME u 371 krpelju (1, 6%) skinutom s lešina 40 lisica (Vulpes vulpes) izlovljenih u endemskim područjima sjeverne Hrvatske, te stekli bolji uvid o ulozi divljih papkara, poglavito jelena običnog (Cervus elaphus) u održavanju virusa KME u prirodnom ciklusu. U istraživanju smo identificirali pet vrsta krpelja (Ixodes ricinus, Ixodes hexagonus, Haemaphysalis punctata, Dermacentor reticulates i Rhipicephalus sanguineus), ali virus smo izdvojili jedino iz odraslih oblika dobro nasisanih krpelja vrsta I. ricinus i I. hexagonus. Nadalje, virus smo dokazali i u slezenama dvaju od 182 pretražena jelena obična (1, 1%). Izolati virusa izdvojeni na području Hrvatske su na temelju nukleotidne i aminokiselinske podudarnosti svrstani u dva klastera europske podskupine virusa što ukazuje na unos i paralelno širenje dvaju genetskih podtipova virusa. Naši rezultati ukazuju na potrebu za prepoznavanjem životinjskih rezervoara KME infekcije u RH te za daljnjom genetskom tipizacijom izolata kako bi utvrdili mogući međuvrsni prijenos virusa. Divlje životinje mogle bi predstavljati idealan sentinel za prepoznavanje endemičnih područja u RH i analizu rizika daljnje pojave i širenja infekcije.

Velika porodica herpesvirusa rasprostranjena je diljem svijeta te uvelike ugrožava zdravlje ljudi, domaćih životinja pa i svih kralježnjaka, ali i drugih vrsta. Osim opsežnog pobola nastaju i znatni gospodarski gubitci pa je suzbijanje herpesvirusa danas u središtu pozornosti veterinarske medicine. Stoga su autori uznastojali načiniti sažet, ali iscrpan prikaz najznačajnijih herpesviroza u naših domaćih životinja. U drugom dijelu prikaza obuhvaćene su herpesviroze u svinja (SuHV- 1, SuHV-2), pasa (CHV-1), mačaka (FHV-1) i peradi (GaHV-1, GaHV-2, AnHV-1). Pri tome su redovito obuhvaćene pojavnost i širenje zaraze, klinička slika i patološke promjene, dijagnostika te mogućnosti liječenja i sprječavanja zaraze.

Hepatitis E (HE) je javno zdravstveni problem koji poprima sve veće značenje u razvijenim državama svijeta. Danas je poznato da životinje mogu biti širitelji infekcije, a domaća i divlja svinja su prepoznate kao rezervoari virusa. U Hrvatskoj je posljedično dugogodišnjem istraživanju dokazana visoka prevalencija virusne RNK u krvi i organima domaće i divlje svinje. Tijekom 2012. je prepoznat i prvi slučaj autohtone infekcije u čovjeka, nakon čega slijedi dokazivanje sporadičnih slučajeva infekcije u ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Obzirom na rezultate genotipizacije dokazanih sojeva virusa HE u ljudi te domaće i divlje svinje mogu se pretpostaviti isti izvori infekcije i/ili međuvrsni prijenos virusa. Temeljem toga, Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane pokrenulo je 2016. godine provedbu Programa utvrđivanja proširenosti hepatitisa E u domaćih i divljih svinja u Republici Hrvatskoj (Program). Osnovni je cilj Programa utvrđivanje prisutnosti i zemljopisne rasprostanjenosti virusa u domaće i divlje svinje kako bi se mogle prepoznati i potom primijeniti biosigurnosne mjere kojima bi se prevenirao prijenos virusa na ljude.

Bolest kvrgave kože ili Lumpy skin disease (LSD) je infekcija goveda prouzročena DNK virusom, pripadnikom porodice Poxviridae, podporodice Chopoxvirinae, roda Capripoxvirus. Virus je morfološki, antigeno i genomski vrlo srodan virusu ovčjih i kozjih boginja također pripadnicima capripoxvirusa. LSD je enzootija u subsaharskoj Africi i Bliskom istoku, ali posljednjeg se desetljeća, primarno vektorima, prenijela i u Europu. Prvi su slučajevi prepoznati u Grčkoj 2014./15. godine, potom u travnju 2016. dokazane su prve pojave bolesti u Bugarskoj te potom u Makedoniji. Bolest prati opći infektivni sindrom uz pojavu (u 40%-50% slučajeva) potkožnih kvrga koje često ulceriraju i/ili nekrotiziraju. Erozije i ulceri se razvijaju i na sluznicama dišnog i probavnog sustava. Moguća je i supklinička infekcija. Dijagnoza se postavlja temeljem molekularnih tehnika (PCR). Imunosni odziv se temelji na staničnoj imunosti pa je humoralni odaziv i nastanak protutijela često slab i neprepoznatljiv preporučenim metodama pretraživanja. Na tržištu su dostupna i cjepiva protiv LSD, ali se njihova učinkovitost treba istražiti. Zbog vrlo visokih gospodarstvenih gubitaka mjere pri pojavi LSD su vrlo zahtjevne i podrazumijevaju neškodljivo uklanjanje svih bolesnih i na bolest sumnjivih životinja, zabranu prijevoza te strogo nadgledanje životinja u krugu od 25 km od izvora infekcije. U slučaju potrebe, može se dopustiti i cijepljenje goveda, koje se potom moraju neškodljivo ukloniti. LSD je smatrana egzotičnom bolešću, ali danas je europska stvarnost.

Hepatitis E is caused by a RNA virus, mostly transmitted by the fecal–oral route and is the cause of sporadic and epidemic forms of acute hepatitis. The causative agent of hepatitis E is a member of the Hepeviridae family, consisting two genera, Orthohepevirus (A, B, C and D) and Piscihepevirus. Members of species Orthohepevirus A are divided into four genotypes ; HEV-1 and HEV-2 are human specific while HEV-3 and HEV-4 are known to have zoonotic potential. Because of the possibility of zoonotic transmission by contact with infected animals or through environmental exposure Hepatitis E is an important public health problem. A comprehensive survey based on viral RNA detection was carried out in Croatia including IgM positive human sera samples and blood, tissue and feces samples originating from swine and wild boars. Molecular characterization of ORF1 genomic region confirmed the phylogenetic clustering of the obtained sequences into genotype 3, previously reported in Europe. Furthermore, our results proved the presence of identical sequence variants in different samples, regardless of their origin, age or habitat of the host, suggesting mutual source of infection or interspecies transmission. Moreover, a close genetic relationship of Croatian animal strains and known human HEV strains from the GenBank opens the question of possible cross-species HEV transmission in Croatia.

PMV je izoliran iz sedam uzoraka pluća mrtvih zmija, te iz sedam uzoraka kloakalnih i trahealnih briseva živih zmija koje pokazuju različite znakove bolesti. Analiza umnoženih odsječaka L-gena izdvojenih izolata pokazuje da su se pretraženi uzorci svrstali u grupu B, rod Ferlavirus, podporodicu Paramyxovirinae. PMV odsječci pokazuju visoki stupanj međusobne sličnosti, te sličnosti s odsječcima podrijetlom iz Njemačke i Austrije. Naši rezultati ukazuju na unos infekcije u koloniju novim zmijama koje nisu bile testirane i nisu pokazivale znakove infekcije. Stoga naglašavamo potrebu za veterinarskom kontrolom i nadzorom zmija prije prometa, kao i uvođenjem obaveznih kontrolnih mjera kako bi se smanjio rizik infekcije.

Replikacija RNK-virusa podložna je brojnim pogreškama te se unutar pojedinog uzorka nalazi brojno i vrlo raznoliko virusno potomstvo, stoga su virusne populacije sastavljene od većeg broja virusnih varijanti. Velika genomska raznolikost omogućuje virusnim populacijama bolju prilagodbu na promjene uvjeta okoliša i brzu evoluciju prilikom promjene domaćina. Dobar, ali skup pristup za karakterizaciju populacijske strukture uključuje kloniranje i sekvenciranje. Odlična i nisko budžetna alternativa koja daje uvid u virusnu heterogenost je metoda SSCP. Osjetljivost i pouzdanost metode SSCP potvrđena je korelacijom rezultata sekvenciranja i SSCP-a.

Virus hepatitisa E (HEV) je jedan od najčešćih uzroka akutnog hepatitisa u ljudi. Posljednjih je desetljeća HEV izdvojen i iz različitih vrsti životinja što govori u prilog njegovom zoonotskom potencijalu, premda su jedino domaća, divlja svinja i jelenska divljač do danas prepoznate kao stvarni rezervoari virusa. Uzročnik hepatitisa E je RNK virus, koji pripada porodici Hepeviridae u kojoj razlikujemo dva roda, Orthohepevirus (vrste A, B, C i D) i Piscihepevirus. U Republici Hrvatskoj (RH) je do danas pretraženo 2496 uzoraka krvi, tkiva i fecesa različitih vrsti domaćih i divljih životinja (domaće svinje (Sus scrofa domestica), divlje svinje (Sus scrofa L.), goveda (Bos taurus), srne (Capreolus capreolus), jelena (Cervus elaphus), muflona (Ovis musimon), kune (Martes martes), tvora (Mustela putorius Linnaeus), lisice (Vulpes vulpes), kokoši (Gallus gallus domesticus) te školjkaša i to dagnje (Mytilus galloprovincialis) i kamenice (Ostrea edulis). Uzorci su pretraženi lančanom reakcijom polimerazom u stvarnom vremenu (engl. Real time PCR ili qRT-PCR) kojom se dokazuje prisutnost vrlo postojanog odsječka unutar ORF3 regije genoma HEV. Svi pozitivni uzorci su re-testirani konvencionalnom metodom umrežene lančane reakcije polimerazom za dokazivanje vrlo varijabilnog odsječka unutar regije ORF1 genoma HEV. Svi potvrđeni uzorci su podvrgnuti sekvencioniranju i filogenetskoj analizi. U RH je dokazana visoka RNK prevalencija u domaćih i divljih svinja. Prosječna RNK prevalencija u domaćih svinja iznosila je 23.7%, dok je u divljih svinja iznosila 12.3%. Genetičkom su analizom utvrđena 3 klastera (C1, C2 i C3) virusa HEV koja pripadaju genetičkoj skupini 3, odnosno vrsti A roda Orthohepevirus. Klasteri 1, 2 i 3 su utvrđeni u domaćih, dok su klasteri 1 i 3 utvrđeni u divljih svinja. Pojedini sojevi unutar navedenih klastera su gotovo istovjetni u domaćih i divljih svinja. Rezultati istraživanja potvrđuju značaj domaće i divlje svinje kao rezervoara HEV u RH. Temeljem filogenetske analize i procjene podudarnosti sojeva HEV izdvojenih iz domaćih i divljih svinja dokazan je prijenos HEV između ovih vrsti

The aim of the study is to increase the knowledge on the genetic structure status of the autochthonous Slavonian Syrmian Podolian cattle breed currently listed by the FAO as “critically endangered”. Blood samples obtained from a total of 20 randomly selected individua were included in genotyping upon microsatellite panel recommended by ISAG and FAO. The procedure enabled the identification of as many as 214 (96.34%) genotypes and, at the same time, 129 allelic variations were found with = 11.73 alleles per locus. The genotypes showed differences between the microsatellite loci and also significant differences (p

Classical swine fever (CSF) is a highly contagious viral disease that infects domestic pigs and wild boars worldwide. The prompt laboratory detection is of crucial importance in confining the viral spread. The CSF control policy together with diagnostic procedures in the Republic of Croatia is completely in compliance with EU regulations since 10 years ago. Croatia has stopped vaccinating domestic pigs against CSF at the beginning of 2005, which was followed by CSF outbreaks in domestic pigs and wild boars in the following years with the last outbreak being detected in March 2008. Since then, the strict measures regulated by two Ordinances and two National surveillance programs, have resulted in the absence of virus. Until today, only limited number of CSF antibody positive domestic pigs and wild boars has been detected, with decreasing trend. All positives were restricted to several Counties neighbouring Bosnia and Herzegovina and Serbia. The presentation will give an emphasis on the activities of the National Reference Laboratory for CSF at Croatian Veterinary Institute in the implementation of two National surveillance programs during the past three years.

Uvod: Hepatitis E je javno zdravstveni problem karakteriziran pojavom akutnog hepatitisa u ljudi uzrokovanog virusom hepatitisa E (HEV). Posljednjih je desetljeća HEV izdvojen i iz različitih vrsti sisavaca, kokoši i pastrva što govori u prilog njegovom zoonotskom potencijalu, premda su usprkos velikom broju životinjskih vrsti iz kojih je virus izdvojen, do danas jedino domaća i divlja svinja prepoznate kao stvarni rezervoari virusa. Uzročnik infekcije je RNK virus iz porodice Hepeviridae u kojoj razlikujemo dva roda, Orthohepevirus (vrste A, B, C i D) i Piscihepevirus. U Hrvatskoj (RH) je temeljem opsežnog istraživanja prisutnosti HEV RNK u različitih vrsti domaćih i divljih životinja dokazana visoka RNK prevalencija u domaćih i divljih svinja. U ovom radu je prikazana geografska rasprostanjenost pozitivnih svinja, kao i pojavnost genotipova izdvojenih sojeva virusa, a s ciljem boljeg poznavanja epidemiološke situacije i prepoznavanja mogućih izvora i puteva širenja infekcije hepatitisa E u RH. Materijal i metode: Od 2010. do danas, pretraženo je 848 uzoraka krvi i organa, te 103 skupna uzorka fecesa domaćih svinja i 536 krvi i uzoraka organa divljih svinja. Uzorci su pretraženi lančanom reakcijom polimerazom u stvarnom vremenu (engl. Real time PCR ili QRT-PCR) kojom se dokazuje prisutnost vrlo postojanog odsječka unutar ORF3 regije genoma HEV. Svi pozitivni uzorci su re-testirani konvencionalnom metodom umrežene lančane reakcije polimerazom za dokazivanje vrlo varijabilnog odsječka unutar regije ORF1 genoma HEV. Svi potvrđeni uzorci su podvrgnuti sekvencioniranju i filogenetskoj analizi. Rezultati: Pozitivne domaće svinje su utvrđene u 10 (Bjelovarsko-bilogorska ; Brodsko-posavska ; Koprivničko-križevačka ; Međimurska, Osiječko-baranjska ; Sisačko-moslavačka ; Šibensko-kninska ; Virovitičko-podravska, Vukovarsko-srijemska i Zagrebačka) od 15 županija uključenih u istraživanje, dok su pozitivne divlje svinje nađene u 4 istražene županije (Brodsko-posavska ; Sisačko-moslavačka ; Virovitičko-podravska i Vukovarsko-srijemska). Prosječna je RNK prevalencija u domaćih svinja iznosila 23.7%, dok je najviša RNK prevalencija nađena u Sisačko-moslavačkoj županiji (58%). Prosječna je RNK prevalencija u divljih svinja iznosila 12.3%, dok je najviša dokazana u Brodsko-posavskoj (31.8%) i Sisačko-moslavačkoj županiji (31.6%). Genetičkom su analizom utvrđena 3 klastera (C1, C2 i C3) sojeva virusa HEV koja pripadaju genetičkoj skupini 3, odnosno vrsti A roda Orthohepevirus. Klasteri 1, 2 i 3 su utvrđeni u domaćih, dok su klasteri 1 i 3 utvrđeni u divljih svinja. Pojedini sojevi unutar navedenih klastera su gotovo istovjetni u domaćih i divljih svinja. Zaključci : - Domaća i divlja svinja su rezervoari HEV u RH. - Kontinentalna Hrvatska je izloženija širenju HEV obzirom da su pozitivni uzorci nađeni u svim sjevernim županijama. - Do danas su dokazana tri genetska klastera HEV u svinja, gdje predominira klaster 1 (C1). - Temeljem filogenetske analize i procjene podudarnosti sojeva HEV izdvojenih iz domaćih i divljih svinja dokazan je prijenos HEV između ovih vrsti.

Herpesvirusi, kojih porodica obuhvaća više od 130 vrsta, među najučestalijim su uzročnicima virusnih zaraza u ljudi i životinja, a posebice su značajni u veterinarskoj medicini gdje ugrožavaju održavanje zdravlja domaćih životinja. Pri tome pojedine vrste herpesvirusa nanose velike gospodarstvene gubitke pa je njihovo suzbijanje naglašeni problem u cijelome svijetu. U prvom dijelu autori su izložili osnovne značajke i podjelu herpesvirusa uz primjerenu preglednu tablicu najvažnijih sojeva. Slijede sažeti, ali iscrpni prikazi pojedinih virusa u goveda, (BoHV-1, BoHV-2, do BoHV-6), konja (EMV-1 i EMV-4). Pri tome su redovito obuhvaćene pojavnost i širenje zaraze, klinička slika i patološke promjene, dijagnostika te mogućnosti liječenja i sprječavanja zaraze.

Porcine circovirus type 2 (PCV2) has been present for the last 2 decades in Croatia, with its highest incidence level in 2004. The clinical features of the disease have altered within this period. Infections until 2008 were mostly accompanied by severe signs such as enteritic and respiratory disorders, erythematous skin lesions that showed a tendency to progress to dermal necrosis accompanied by a high mortality rate of primarily 4 to 16 week-old pigs. Later PCV2 infections were milder and mostly manifested as waste loss and poor growth performance as well as reproductive failure in pregnant sows. In both cases the disease had a direct negative impact on the pig production. Since the infection is continuously present in some regions of Croatia, the heterogeneity of detected PCV2 strains prior to 2008 with strains isolated in 2012 were compared for a better insight in the epidemiological situation. The results of phylogenetic analysis revealed that the viral strains found in 2012 genetically differ from those detected in earlier years. This indicates that new entries into the pig population appeared probably due to pig trade.

Even though serological data implies that Pseudorabies is present in domestic pigs and wild boars in Croatia, no comprehensive virological survey has yet been carried out. Therefore, this study included testing of brain tissue samples collected from 200 domestic pigs and 105 samples of wild boar originating from seventeen districts in Croatia. For the detection of gB-gene of Pseudorabies virus (PRV) DNA a nested PCR protocol was carried out. The presence of PRV DNA was confirmed in samples originating from six domestic pigs (3.0%) and one wild boar (0, 95%).Positive samples were sequenced and analyzed on the basic of gC genome fragment. Croatian PRV strains have shown to be genetically identical and they share strong relatedness with some representative strains in relatively heterogeneous Clade A. This is the first phylogenetic characterization of PRV strains detected in domestic pigs and wild boars in Croatia, as a result of a larger epidemiological survey. The results clearly show that PRV is still circulating among domestic pig population in Croatia. Furthermore, the presence of pseudorabies virus in wild boars underlines the importance of this species as PRV reservoirs. The continued surveillance is necessary to track the viral spread which may lead to final eradication of the disease.

Astroviruses are emerging viral agents infecting a wide variety of mammal and bird species which have been thoroughly investigated in recent years. However, the data regarding their presence in wild boars are rather limited. Therefore the aim of our study was to expand the current knowledge on astrovirus prevalence in wild boars and to elucidate their phylogenetic classification. The present study was carried out on 77 fecal samples evenly distributed into three age groups of healthy wild boars hunted in Croatia. The samples were processed by using a pan astrovirus molecular approach with the addition of sequencing step for selected positive samples. The results showed that astrovirus is present in 28.6% of wild boar fecal samples, similarly in all age groups and with distribution of positives along large river areas in inland Croatia. The phylogenic relatedness of selected strains to other mammalian astroviruses was the most prominent to porcine astroviruses (PAstV). The clustering characteristics confirmed their close resemblance to lineages PAstV 2-5 with two divergent strains of potentially new species. In conclusion, our results show that astroviruses in wild boars are moderately prevalent, nevertheless with doubtful clinical significance. River areas may have a role in astrovirus epidemiology in the wild boar population. The apparent phylogenetic link among wild boar and domestic pig astroviruses indicates a possible circulation of the same group of astrovirus species.

European brown hare syndrome (EBHS) is a highly contagious, acute disease of the European hare (Lepus europeaus) and mountain hare (Lepus timidus) first described int he early 1980s in Northern Europe (Sweden), in Croatia appeared for the first time in 1991. The etiology of EBHS remaind unclear until it was show through animal experiments and electron microscop (EM) analysis that it is caused by a non enveloped positive – strand RNA virus with a diameter of about 32 – 35 nm. It is classified as a calicivirus of the genus Lagovirus. Based on its viral genome it is similar to rabbit haemorrhage disease virus (RHDV) that causes rabbit haemorrhagic disease virus (RHDV) that causes rabbit haemorrhagic disease that results in high mortality amongst wild and farmed rabbits. In the last few years in Croatia sporadically occurs in nature and farms. In the period of 2010 – 2014 years were searched 36 rabbit carcasses of which three were positive at EBHS. Delivered rabbit carcasses on our laboratory (CVI) wich are suspected to EBHS that receiver at autopsy and pathophsyological search. To identify organisms using laboratory testing RT-PCR, wich determine the presence of specific parts of the genome of the virus EBHS. Timely diagnosis of disease EBHS in the nature and farms can affect the prevention of its spread among the population of rabbits.

Afrička svinjska kuga (ASK) je virusna kontagiozna bolest domaćih i divljih svinja koja se očituje hemoragijskim sindromom te vrlo visokim pobolom i pomorom (do 100%), zbog čega je smatrana jednom od najznačajnijih bolesti svinja. Uzročnik ASK je DNK virus, jedini pripadnik porodice Asfaviridae. Vrlo je otporan u vanjskoj sredini i dugo ostaje infektivan u izlučevinama inficiranih svinja te sirovinama i proizvodima svinjskog podrijetla. ASK se javlja u perakutnom, akutnom, subakutnom i kroničnom obliku, a moguće su i inaparentne infekcije, pri čemu izlučivanje uzročnika u okoliš može trajati i mjesecima. Prenosi se i održava silvatičnim ciklusom koji uključuje divlje svinje i neke vrste mekih krpelja, ciklusom koji zahvaća samo domaće svinje i mješovitim ciklusom prijenosa. ASK sene može liječiti i za njenu prevenciju ne postoji dostupno učinkovito i sigurno cjepivo. Stoga su stroge mjere nadzora prometom svinja kao i promptna te sigurna dijagnostika jedine alatke pri sprječavanju pojave i/ili širenja ASK. U Republici Hrvatskoj (RH) je nadziranje ASK regulirano mjerama koje su propisane Pravilnikom o mjerama kontrole afričke svinjske kuge (N.N. br. 112/07) i Pravilnikom o dijagnostičkom priručniku za afričku svinjsku kugu (N. N. br.116/08). Međutim, usprkos stalnom nadzoru i restriktivnim mjerama koje se provode i u državama slobodnim od ASK, infekcija je tijekom 2007. godine dokazana u domaćih i divljih svinja na Kavkazu i Rusiji, a potom u Ukrajini (2012.), Bjelorusiji (2013.), u divljih svinja u Litvaniji, Latviji i Poljskoj (2014.) te u lipnju 2014. i u domaćih svinja u Latviji. Stoga se s punim pravom možemo zapitati, je li ASK nova prijetnja europskom svinjogojstvu? U ovom radu opisujemo spoznaje vezane za trenutnu proširenost ASK u svijetu, etiologiju, patogenezu i kliničku sliku, dijagnostiku, liječenje i prevenciju, uz osvrt na epidemiološke specifičnosti i rizike glede ASK u RH.