Search

U knjizi su na stručno-popularni način obrađena različita utvrđenja nastajala u razdoblju od srednjega vijeka do ranoga novog vijeka, kao i brojne kurije i dvorci iz 18. i 19. stoljeća. Iako je riječ o vrlo vrijednoj i zanimljivoj povijesnoj baštini, nažalost, potrebno je reći kako je to možda najugroženija skupina povijesnih spomenika na prostoru Republike Hrvatske. Naime, uz rijetke iznimke, a što se može vidjeti iz fotografija i redaka u ovoj monografiji, većina njih je zapuštena i u vrlo lošem stanju. Stoga i ova knjiga može biti poticaj za dodatni napor na očuvanju te ugrožene hrvatske kulturne baštine. Knjiga koja je rezultat zajedničkog rada autora teksta i autora fotografija. U njoj je ukupno obrađeno stotinu različitih manje ili više poznatih utvrda i dvoraca na prostoru Republike Hrvatske. Ističući tvrdnju da je u konačnici svaki izbor subjektivan, autori su naglasili kako im je želja bila da čitatelji prepoznaju vrijednost knjige te unutar njezinih korica pronađu mnogo zanimljivih podataka, koji će im ili pružiti nova znanja ili pak proširiti dosadašnje spoznaje o najljepšim hrvatskim dvorcima i utvrdama.

Osnovni cilj ove monografije osvijetliti srednjovjekovnu prošlost, tj. predstaviti i u određenoj mjeri produbiti dosadašnje spoznaje o urbanoj aglomeracija koja je postojala i koja se razvijala u srednjemu vijeku na prostorima današnjih gradova Hrvatske i Bosanske (Kozarske) Dubice, i to od vremena prvih spomena dubičkog prostora u sačuvanim pisanim povijesnim vrelima početkom 13. stoljeća, sve do 1538. godine i konačnog pada Dubice u osmansku vlast. Tim činom nije samo završen dugi period kontinuirane osmanske ugroze toga prostora i toga urbanog naselja, već se čitav taj prostor našao i postupno je integriran u drugi političko-teritorijalni entitet – Osmansko Carstvo. To je dovelo do značajnih društvenih, gospodarskih i kulturnih mijena čije se posljedice mogu i danas jasno raspoznati na tome prostoru. Kako bi se ovo ostvarilo postavljeno je niz istraživačkih pitanja. U prvom je to redu definicija geografskog položaja i prometne povezanosti srednjovjekovne Dubice, ali i čitavog donjeg Pounja u srednjemu vijeku. Potom je to kronološki prikaz političke i društvene povijesti Dubice, tj. svojevrsna događajnica dubičke srednjovjekovne prošlosti od početka 13. stoljeća do 1538. godine, tj. pada toga naselja u osmanske ruke. Pri tome će se razmotriti niz događaja i procesa koji su oblikovali dubički prošlost od dolaska viteških vojnih redova, prvo templara, a potom i ivanovaca, potom odnos pojedinih velikaša, ali i članova ugarsko-hrvatske vladarske dinastije, naspram toga grada, da bi se prikaz kronologije dubičke prošlosti zaokruži pojavom Osmanlija te postupnim rastom osmanske ugroze tih prostora, razmatrajući istu u širem političkom, vojnom i društvenom kontekstu. Treća velika tema srednjovjekovne dubičke prošlosti je analiza i naracija o urbanom karakteru, tj. elementima tamošnje urbane aglomeracije. Nakon što se detektiraju ključni elementi srednjovjekovne dubičke aglomeracije, u fokus su stavljeni pojedini njeni elementi, poput dubičke utvrde (castrum Dubica), potom pravnog položaja i društvene strukture dubičkog naselja, kao i topografija dubičke urbane aglomeracije, a posebna pažnja posvećena je i gradokmetovima (iobagiones castri) dubičke utvrde, kao i položaju i izgledu utvrde, tj. utvrda na prostoru današnje Hrvatske Dubice. Knjiga je bogato opremljena brojnim ilustracijama poput za ovu prigodu izrađenih mogućih rekonstrukcija pojedinih razvojnih faza tvrdoga grada Dubice, kao i kartografski prikazi donjega Pounja. Također se u knjizi nalaze brojne reprodukcije izvornog arhivskog gradiva, poput različitih karata, crteža i veduta, što se čuvaju u brojnim, poglavito stranim arhivima i knjižnicama.

This session focuses on various aspects of defining borders as well as how borders influenced economic, social, political and religious aspects of life in Slavonia in the High and Late Middle Ages. The first paper deals with defining of medieval estate borders, and how to detect them in contemporary landscape, while the second paper is more focused on phenomena of continuities and discontinuities of borders in the scope of micro- and macro-perspectives. In the final paper examines the influence of the life on the border on the members of higher social strata.

nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. i protuakcije ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina u kasnu jesen iste godine, koja je rezultirala početkom uspostave svojevrsne zone obrane koja je vremenom prerasla u jasno formiranu Jajačku banovinu, na neko vrijeme izostale su osmanske pljačkaške provale kroz dolinu rijeke Sane i Une dalje na zapad. No, po- četkom osmoga desetljeća 15. stoljeća intenzivirali su se osmanski prodori tim prostorom, što je rezultiralo nastojanjima poglavito knezova Zrinskih da osmanske čete zaustave upravo na gazovima na rijeci Uni u blizini ušća rijeke Sane. Na tim gazovima zabilježeno je nekoliko bitaka u tom razdoblju, od kojih je najpoznatija bitka što se odigrala 29. i 30. listopada 1483. u kojoj je ban Matijaš Gereb porazio veliku osmansku vojsku koja je sa sobom vodila velik plijen i mnoštvo zarobljenika. U radu se nastoji širokom kontekstualizacijom te detaljnom analizom, kako sačuvanih pisanih vrela, tako i analizom terena, odgovoriti na niz pitanja, kao što su – zašto su Osmanlije tek početkom osmoga desetljeća 15. stoljeća započeli koristiti dolinu rijeke Sane i gazove preko Une prilikom svojih prodora na dalje zapad ; koja je bila geostrateška važnost gazova na rijeci Uni u blizini današnjeg Dvora u to doba ; kako je tekla i koje su bile posljedice bitke na „gazovima Zrinskih“ iz 1483.

Prometne veze, tj. prometna povezanost uopće, jedan su od važnijih elementa poimanja nekoga teritorija, tj. ceste ili pak riječni plovni putovi bitan su segmenata kulturnog krajolika, kako inače, tako i u srednjem vijeku. Zbog tehnoloških ograničenja upravo su prelasci rijeka, bilo skelom ili preko gaza (rjeđe preko mosta), u srednjem vijeku bili često neuralgične točke srednjovjekovnih komunikacija, te je njihova strateška važnost često dolazila do izražaja. Prostor koji se u srednjem vijeku može definirati kao Slavonija uvelike je bio definiran rijekama Savom i Dravom, te prijelazima tih rijeka koji su utjecali ne samo na političke, društvene i gospodarske odnose, već često i na svakodnevni život tadašnjih stanovika. Jedan od prijelaza preko rijeke Save na prostoru srednjovjekovne Slavonije bila je i skela kod Donje Gradiške (Alsogradisca). Stoga će autor u ovom izlaganju nastojati proučiti i rekonstruirati prometnu povezanost te skele na rijeci Savi u razdoblju od kraja 13. do sredine 16. stoljeća (case study), tj. rekonstruirati pravce cesta koje su vodile na jug i na sjever od ovog savskog prijelaza. Polazeći od pretpostavke da su se pravci srednjovjekovnih cesta na tome prostoru u većoj mjeri podudarali antičkim prometnim pravcima, baš kao i onima u vrijeme osmanske vlasti na tome prostoru u razdoblju od prve polovice 16. do izmaka 17. stoljeća, prikazati će se dosadašnje spoznaje o trasama antičkih cesta baš kao i prikaze cesta na tome prostoru u doba osmanske vlasti na kartografskim izvorima nastalima neposredno nakon uzmicanja Osmanlija sa prostora Savsko-dravskog međurječja koncem 17. stoljeća. Pronađeni i proučeni podaci korelirat će se sa vijestima o cestama iz različitih, poglavito diplomatičkih izvora, koji svjedoče o promatranom prostoru poglavito u razdoblju srednjega vijeka. S druge strane, autor će analizirati geostratešku važnost skele kod Donje Gradiške od konca 13. do sredine 16 stoljeća razmatrajući je u širem prostornom kontekstu veza prostora Savsko-dravskog međurječja i srednjovjekovne Bosne, ali i analizirajući kako se položaj prometne veze odrazio na razvoj naselja koje je postojalo na prostoru današnje Stare Gradiške u promatranom vremenskom periodu. I konačno, na temelju malobrojnih izvora autor će nastojat prikazati prostorni razmještaj aglomeracije koja je postojala na tome prostoru u promatranom razdoblju.

Kroz popularno-znanstveni pristup u radu su prikazana nastojanja zagrbačkih biskupa i Zagrebačkog kaptola u obrani Banovine sredinom 16. stoljeća. Pri tome se predstavljene vijesti iz sačuvanih pisanih povijesnih vrela koja svjedoče o nizu utvrđenja koja su se nalazila na sjevernim obroncima Zrinske i Hrastovičke gore, a za obranu kojih su se brinule ove dvije institucije u navedenom vremenskom periodu.

Ova knjiga strukturalno, metodološki, izborom tema, razmatranjem novih i novim tumačenjima već poznatih vrela, predstavlja prvu doista cjelovitu studiju o utvrdi Zrin.Knjiga odgovara na niz postavljenih istraživačkih pitanja, pa su tako u prvom redu definirani geografski položaj i prometna povezanost kako Zrina, tako i čitavog donjeg Pounja u srednjemu vijeku. Potom je dat kratak prikaz zrinske povjesnice podijeljen na tri faze, tj. prikaz povijesti Zrina i tamošnjeg posjeda u doba kada su njegovi gospodari bili knezovi Babonići, te potom period gospodstva knezova Zrinskih iz roda Šubića Bribirskih, te na kraju period osmanske ugroze. Treća skupina istraživačkih pitanja bavi se fortifikacijskim strukturama i detaljima zrinskoga tvrdoga grada, ali i njegovim arhitektonskim razvojem kroz prošlost, te geostrateškim značajem samoga grada. Četvrta skupina istraživačkih pitanja poglavito se bavi nastankom, funkcioniranjem i izgledom zrinske urbane aglomeracije, tj. zrinskog podgrađa (suburbium) tijekom promatranog razdoblja, tj. analizom središnjih funkcija i topografije toga naselja. Posljednja skupina istraživačkih pitanja fokusirana je na formiranje, izgled, rasprostranjenost i funkcioniranje Zrinskog posjeda, tj. kasnijeg vlastelinstva, pri čemu se nastojalo izraditi srednjovjekovnu topografiju posjeda Zrin, tj. razmještaj i opseg zemljišnog posjeda i različitih utvrđena kojemu je središte bio tvrdi grad Zrin, i to u onoj mjeri koliko je to moguće na temelju sačuvanih vrela iz razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka.

U ovoj stručno-popularnoj monografiji na jednostavan su način − u obliku kronologije − prikazani ključne događaje, ljude i fenomene hrvatske prošlosti kako bismo čitatelje podsjetili ili obavijestili o procesima koji su trajali i oblikovali hrvatsku prošlost, ali i današnjicu u kojoj živimo. Na stranicama ove knjige hrvatska je prošlost prikazana u formi kronologije, tj. događaji, osobe i fenomeni prikazani su u natuknicama od kojih se neke odnose samo na jednu godinu, a druge pak na više godina, čak na čitava desetljeća. Također je potrebno kazati kako unutar korica ove knjige nisu prikazani samo politički događaji i procesi, na kojima je ipak težište, nego također društveni i kulturni život, ali i događaji iz svijeta znanosti i sporta. Pritom je obrađena prošlost prostora na kojima danas žive ili su nekad živjeli etnički Hrvati, tj. ono stanovništvo koje je u dugim povijesnim procesima postupno formirano u hrvatsku naciju, tj. prihvatilo je hrvatski nacionalni identitet te je upotrijebljen izraz hrvatski povijesni prostori unatoč tomu što se pojedini prostori danas ne nalaze unutar granica Republike Hrvatske.

U radu je dan prikaz izložbe "Habsburški korijeni šahiranoga polja karlovačkog grba" postavljene u lipnju 2019. godine u starom gradu Dubovcu u Karlovcu.

Grb knezova Babonića i njihovih potomaka knezova Blagajskih jedan od rijetkih primjera grbova slavonskoga plemstva čija se povijest uporabe i heraldičkih mijena mogu pratiti u period od osam stoljeća, te da se u tim mijenama zrcale razni heraldički utjecaji, prakse i mijene. Na osnovu sačuvanih prikaza grba knezova Babonića i njihovih potomaka knezova Blagajskih (na voštanim pečatima, kamenim spomenicima, diplomatičkim izvorima i starijim grbovnicima) osnovni cilj ovoga rada je prikazati heraldička obilježja grba knezova Babonića i njihovih potomaka knezova Blagajskih, te njihove promjene i uporabu u periodu od prvih sačuvanih prikaza njihova grba iz druge polovice 13. stoljeća, pa sve do izumiranja obitelji krajem 19. stoljeća. Štoviše, nešto više će riječi biti o nastanku obiteljskoga grba, te heraldičkim vezama grba knezova Babonića sa grbom Goričko-tirolskih grofova. Ipak, uspravni zlatni lav, kose grede i crvena ruža ostale su prepoznatljivi heraldički element njihova grba kroz cijelo to vrijeme.

Već ubrzo nakon same pobjede združene bansko-krajiške vojske nad Osmanlijama podno sisačke utvrde 22. lipnja 1593. godine, vijesti o njoj raširile su se po raznim centrima moći onodobne Europe, ali i među običnim pukom. Sama bitka, baš kao i izgradanja i uloga sisačke utvrde u obrani protiv Osmanlija bila je predmetom interesa raznih povjesničara, tj. kroničara, kao što je to bio Juraj Ratkaj sredinom 16. stoljeća, ili pak Adam Baltazar Krčelić u drugoj polovici 17. stoljeća, sve do stasanja moderne hrvatske historiografije tijekom 19. stoljeća. Štoviše, slično je bilo i u narednim vremenima pa se može kazati kako je do sada hrvatska historiografija dala odgovore na brojne probleme vezane uz ovaj samu bitku i važnost sisačke utvrde u obrambenom ratu protiv Osmanlija. Isto tako, do danas su brojni povjesničari dali svoj doprinos u boljem poznavanju samoga procesa izgradnje, ali i financiranja izgradnje sisačke utvrde, temeljeći pri tome svoje spoznaje na sačuvanom arhivskom gradivu. Pri tome postoji suglasje kako je uz Hrvatski sabor, upravo Zagrebački kaptol bio glavni financijer izgradnje i obrane sisačke utvrde, koji je braneći svoje Sisačko vlastelinstvo branio i granice ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga je glavni cilj ovoga rada proučiti kako je prezentirana uloga Zagrebačkog kaptola u izgradnji i obrani sisačke utvrde u historiografskim djelima od sredine 17. do početka 21. stoljeća, te udžbenicima povijesti za srednjoškolsko obrazovanje od konca 19. do početka 21. stoljeća.

U izlaganju su na temelju primjera iz prakse predstavljene mogućnosti primjene istraživanja hrvatskih srednjovjekovnih tvrdih gradova u nastavi povijesti (srednjoškolska i sveučilišna razina).

Na stručno-popularan način unutar knjige prikazan je fenomen Katoličke crkve u Hrvatskoj kroz prizmu njezine povijesne i društvene uloge, kao značaja za povijest umjetnosti. ISto tako, prikazana je današnja crkvena organizacija u Hrvatskoj te dani kratki životopisi hrvatskih svetaca i blaženika.

Konzervatorski elaborat

Stari grad Krčingrad nalazi se na šumovitomu poluotoku između Kozjačkoga i Gradinskoga jezera u sklopu Nacionalnoga parka Plitvička jezera. Unatoč svojemu iznimnom položaju njegova je prošlost slabo poznata zbog nedostatka sačuvanih pisanih izvora. Interdisciplinarnim sagledavanja rezultata arheoloških istraživanja u radu se nastoji odgovoriti na pitanje vlasništva ovoga plitvičkog starog grada. Pri tome je širokom kontekstualizacijom sačuvanih povijesnih izvora razmotren međuodnos Krčingrada, Drežničke županije i knezova Babonića, postojanje srednjovjekovnoga prometnog smjera kroz Plitvička jezera te značenje njegove mikrolokacije., The old town of Krčingrad is located on the wooded peninsula between the Kozjačko and Gradinsko lakes in the National Park of Plitvice Lakes. Despite its extraordinary position, its past is barely known owing to the scarcity of written documents. Based on an interdisciplinary evaluation of the archaeological finds, the author discusses the question of ownership over this old town at Plitvice. A broad contextualization of the preserved historical sources has served to consider the correlation between Krčingrad, Drežnička County, and the Babonić Counts, the existence of a medieval traffic route through the Plitvice Lakes, and the significance of its micro-location. The area of Plitvice Lakes is mentioned in a charter issued by King Andrew III the Venetian (1292), as an integral part of Drežnička County and owned by the Babonić. The very micro-location of Krčingrad on the peninsula between the two lakes suggests that it may have been built at the spot where goods were transported from Kozjačko to Gradinsko lakes. The geostrategic importance of the Plitvice route, and thus of Krčingrad itself, changed in 1323, when King Charles Robert confirmed Drežnička County as property of Count Dujam III. Even though the Plitvice route was the fastest connection between the Frankapan properties in Drežnička and Gatačka counties, Krčingrad lost its strategic importance because it ceased to be a crucial defence spot on the edge of political and economic domains of the Babonić and was included in those of the Frankapan, the Counts of Krk. It is probably at that time that Krčingrad fell into disuse, as it was no longer playing any role in the geostrategic plans of its new masters Frankapan, the Counts of Krk. In the last decades of the 15th century, with the Ottoman incursions and their final occupation of this area in the second half of the 1520s, the importance of the Plitvice route and Krčingrad further decreased. Even though the Ottomans occasionally used the Plitvice route as late as the mid-16th century in their raids, it was in the late 15th century that it lost its importance as an important trade and traffic route.

In this paper, I wish to address how the consequences of the Krbava battle, and by that I mainly mean the loss of the members of the most important Croatian and Slavonian noble families, were presented to and percepted by the contemporary centers of political power situated in Northern Italy and Southern Hapsburg Lands, that is how was the loss of Croatian and Slavonian noblemen in the clash at Krbava Field seen by their western neighbors. Therefore, by analyzing preserved written sources firstly I will investigate how the consequences of the battle were presented to the contemporary centers of political power. One of the earliest accounts of the Battle of Krbava composed in order to inform a center of political power is a letter written by Antonio Fabregues to the pope Alexander VI on September 13th 1493. It seems that Fabregues was some kind of a papal representative in the coastal city of Senj, whose task was, among other things, to inform the Roman Curia about the local news, especially regarding the Ottomans’ activities on the eastern coast of the Adriatic and in its hinterland

John Lenković, military commander, composed in 1563 the report on the status of fortification and defense of the lands between Sisak and Trsat, and in it he listed all strongholds ; those that must be repaired for further defense, and those that must be abandoned. The main goal of this study is to define which traffic corridors on the areas between Velika Kapela mountain and river Sava, that is the must endangered areas by the Ottoman raids, captain Lenković wanted to protect and what was the geostrategic importance of each of those corridors. In order to achieve that goal in the study it was discussed geographical position and geostrategic importance of each stronghold mentioned in Lenković’s report, as well as the existence of traffic corridors on above-mentioned area. Finnaly, by the analyzing Lenković’s report it is given the answer to the question which traffic corridors he wanted to defense and what was geostrategic reason for that.

Povodom 800 godina od križarskog pohoda ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. u Svetu Zemlju organiziran je znanstveni skup. Andrija II. bio je jedini ugarsko-hrvatski kralj, ali i hrvatski vladar uopće, koji je osobno sudjelovao u križarskim ratovima u Svetoj Zemlji. Hrvatsko katoličko sveučilište, u suradnji s Magistralnom delegacijom za Hrvatsku Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog obilježava taj važni događaj za hrvatsku povijest znanstvenim kolokvijem pod nazivom „800 godina križarskog pohoda Andrije II.“. Cilj znanstvenog kolokvija je produbiti poznavanje ovog iznimno važnog događaja kako za hrvatsku povijest, tako i za povijest križarskih ratova, ali i približiti ga suvremenim slušaocima, prvenstveno studentima povijesti.

In the first section several examples of perception of 'Others' in medieval Croatian lands will be discussed. Firstly, it will be proceed to view the narratives of the chronicles Gesta Regum Sclavorum and Historia Salonitana regarding to the migration period and emergence of the Croats in history of South-Eastern Europe. Secondly, the perception of Slavonian nobility in Northern Italy and Habsburg Lands in high and late Middle Ages will be analysed. Thirdly, the perception, position, and the role of female members of the higher nobility in both private life and public sphere of Civil Croatia during 16th century will be discussed. In the second section the attitudes towards 'Others' in urban societies of medieval Dalmatia and Slavonia will be discussed. The first paper will deal with the attitude of the urban elites of medieval Slavonian cities toward those they considered the others, both inside and outside the cities. The second paper will focus on the Ragusan perceptions and attitudes towards immigrants that were coming to Dubrovnik in the late Middle Ages and creating a distinctive social group (cittadini Ragusei). The final paper will deal with the treatment of migrants from Bosnia by Dalmatian authorities (sheltering and aiding, sending them further away).

Prema vijestima iz isprave sastavljene 1218. godine po povratku sa svoga križarskog pohoda u Svetu Zemlju ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. je knezovima Babonićima, Stjepanu III. i Babonegu III., zbog njihova sudjelovanja u spomenutom pohodu potvrdio ranije darovnice kraljeva Bele III. i Emerika za posjed Vodičevo (Vodica). Unatoč činjenici da je spomenuta isprava sačuvana kao višestruki transumpt u kasnijim ispravama, hrvatski povjesničari od sredine 19. do sredine druge polovice 20. stoljeća koji su se bavili povijesnom ulogom knezova Babonića (npr. Ivan Krstitelj Tkalčić, Tade Smičiklas, Lajos Thallóczy, Ferdo Šišić, Rudolf Horvat…), navode iz te isprave uzimali su dokaz za njihovo sudjelovanje u Andrijinom križarskom pohodu 1217. godine. No, na temelju diplomatičke i paleografske analize isprave što ju je još početkom 20. stoljeća učinio Milan Šufllay, te kontekstualizirajući nastanak najstarijeg transumpta, Nada Kalić je 1976. godine zaključila da je riječ o diplomatičkom falsifikatu iz sredine 14. stoljeća te odbacila bilo kakvu mogućnost da su knezovi Babonići 1217. godine pratili kralja Andriju II. u njegovu pohodu u Svetu Zemlju. Uzimajući u obzir fenomen obiteljskih predaja srednjovjekovnog plemstva Zemalja krune Sv. Stjepana, te analizirajući dodatne vijesti sačuvane u drugim pisanim povijesnim izvorima kao i njihovom širokom kontekstualizacijom, u izlaganju će se pokušati odgovoriti na pitanje postoji li mogućnost da su knezovi Babonići uistinu pratili kralja Andriju II. u njegovu križarskom pohodu.

Veliki poraz hrvatske plemićke vojske predvođene banom Emerikom Derenčinom 9. rujna 1493. godine protiv osmanske vojske predvođene bosanskim sandžak-begom Hadum Jakub-pašom u bitci na Krbavskom polju, predstavlja jedan od najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlija. Oko samog događaja kreirao se i jedan povijesni narativ koji je imao važnu ulogu u kreiranju modernog hrvatskog nacionalnog identiteta. O značaju Krbavske bitke u modernoj i suvremenoj hrvatskoj historiografiji i njenom korištenju u različitim društvenim procesima razgovaramo s dr. sc. Hrvojem Kekezom. Autor i voditelj: Josip Mihaljević. Urednica: Antonia Hrvatin Roth. Emitirano: HR3, 29.9.2016.

Povodom 450. obljetnice Sigetske bitke u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Hrvatskog intistuta za povijest, Hrvatskih studija i Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučičilišta u Zagrebu održan je od 19. do 21. listopada 2016. godine je znanstveni skup na kojemu su sudjelovali znanstvenici iz Hrvatske, Mađarske, Bosne i Hercegovine i Turske

Sigetska bitka i herojska pogibija kneza Nikole Šubića Zrinskog tijekom osmanlijske opsade ugarskoga grada Sigeta (Szigetvár) 1566. godine dobro je poznata epizode iz višestoljetne hrvatske ratničke prošlosti. Ujedno je to i povijesna epizoda koja je od najranijih vremena nacionalne integracije, tj. perioda procesa stvaranja moderne hrvatske nacije, bila sastavni dio hrvatskog nacionalnog i identifikacijskog narativa. Povodom 450-te obljetnice Sigetske bitke i pogibije hrvatskoga kneza Nikole Šubića Zrinskog u predavanju nastojati će se odgovoriti na dva osnovna istraživačka pitanja. U prvom redu nastojat će se rekonstruirati političke i vojne odnose sukobljenih strana u desetljećima prije same opsade te potom sam tijek bitke te postupke glavnih aktera. U konačnici dati će se prosudba o važnosti Sigetske bitke za daljnji tijek osmanlijske provale kako u Srednju Europu, tako i na hrvatske povijesne prostore. Predavanje će biti popraćeno kartografski prikazima u obliku PowerPoint prezentacije.

Bitka između osmanlijske i kršćansko-hrvatske vojske što se odigrala u rujnu 1493. godine na Krbavskom polju usjekla se u pamćenje hrvatskog naroda kao krupan događaj koji je oblikovao daljnji povijesni razvoj ne samo današnje Like već i čitave Hrvatske. Sudbonosnost toga događaja je sredinom 16. stoljeća u svojoj kronici opisao fra Ivan Tomašić riječima: Hec est prima destructio regni Corvatie. Ovakav pogled na važnost Krbavske bitke za povijesni razvoj hrvatskog naroda zadržao se i u vremenu stasanja moderne hrvatske historiografije sredinom 19. stoljeća. Ipak, u zadnjih dvadesetak godina kao ključne posljedice Krbavskog razboja hrvatska historiografija je izdvojila pogibiju i stradanje vodećih članova vodećih hrvatskih plemićkih obitelji, te početak, tj. daljnji zamašnjak procesu iseljavala domicilnog stanovništva u sigurnije krajeve zbog straha od Osmanlija. U svakom slučaju obje ove posljedice dovele su do slabljenja obrambenog potencijala onodobnih hrvatskih povijesnih zemalja. U ovome izlaganju nastojat će se analizirati odnos suvremenika Krbavske bitke prema sudbonosnosti toga događaja. U prvom redu analizirati će se pisani povijesni izvori nastali neposredno nakon bitke, pri čemu će se pokušati ustanoviti specifičnosti toga odnosa lokalnog stanovništva naspram odnosa stranih centara moći. S druge strane, pokušat će se ustanoviti kakav je bio pogled na sudbonosnost Krbavske bitke za daljnji povijesni razvoj događaja samih sudionika bitke, u prvom redu kneza Bernardina Frankapana.

Stari grad Zrin nalazi na brijegu povrh istoimenog sela u općini Dvor. Pretpostavlja se kako je stari grad Zrin, smješten na važnoj prometnici koja je povezivala dolinu rijeke Une preko Zrinske gore s rijekom Kupom od razdoblja prapovijesti do danas, podignut već u 13. stoljeću. Prema (do sada) poznatim arhivskim podacima može se pretpostaviti kako je u prvo vrijeme po osnutku Zrin bio u posjedu obitelji Babonić te nešto kasnije u vlasništvu župana Lovre Totha. Kralj Ljudevit darovao je 1347. godine Zrin Šubićima u zamjenu za Ostrovicu. Od tog je vremena ova moćna plemićka obitelj nosila ime Zrinski. Zrin su osmanlijske postrojbe osvojile 1577. godine, a u njihovom je posjedu i ostao sve do kraja 17. stoljeća. Nakon tog vremena stari grad Zrin više nije bio na strateški značajnom položaju, što je ponajviše utjecalo na kvalitetu njegovog održavanja. U cijelosti je grad napušten nakon požara početkom 19. stoljeća. Posljednja velika devastacija Zrina dogodila se 1943. godine kada je stari grad bio rušen topovskim granatama. Unatoč svom iznimnom značaju u hrvatskom kasnosrednjovjekovnom kulturno-povijesnom krajobrazu, stari grad Zrin nikada nije u cijelosti istražen. Iako znanstvenog i javnog interesa nikada nije nedostajalo, stari grad Zrin prati zla kob započetih, a nikad dovršenih radova.

U ovoj je monografiji obrađena povijest knezova Babonića od njihovih prvih spominjanja u povijesnim izvorima na samome kraju 12. i početkom 13. stoljeća pa sve do kraja 14. stoljeća. To je razdoblje krupnih promjena u političkom životu dolaskom novoga kralja Žigmunda Luksemburškoga na prijestolje u zemljama Krunovine Sv. Stjepana, ali i promjenama u društvu do kojih dolazi na prijelazu iz razvijenoga u kasni srednji vijek, a donosi znatne promjene i u životu samih knezova Babonića. Naime, u to se doba njihov politički utjecaj na šira društvena zbivanja znatno smanjio, a domena njihovih posjeda svela se na usko područje uz rijeku Unu. Podrijetlo knezova Babonića nije moguće potpuno osvijetliti zbog nedostatka povijesnih izvora. Njihova se ishodišna točka svakako nalazila na južnom prostoru Gorske županije, tj. negdje na južnim padinama današnje Zrinske gore prema rijeci Uni. Činjenica je da se već zarana u svojim intitulacijama koriste terminom comes te su očito značajniji društveni položaj ostvarili u ranijem periodu, nezabilježenom u sačuvanim povijesnim izvorima. Moguće je da su njihovi preci bili jobagioni neke od kraljevskih utvrda na prostoru stare Gorske županije, pa bi eventualne zasluge za kralja mogle biti povezane s ratničkim službama. S druge strane, jednako je tako moguće da su preci knezova Babonića bili pripadnici jednoga po imenu nepoznata roda od šest rodova Gorske županije, koji se tako skupno nekoliko puta spominju tijekom 13. stoljeća. U tom bi slučaju upravo službe unutar kraljevskoga administrativnog aparata ili neke određene usluge učinjene samome vladaru svakako potaknule identifikacijsko, a potom i imovinsko razdvajanje pojedinih grupa unutar veće srodničke zajednice, najprije tijekom vjerojatno druge polovine 12. stoljeća nepoznatoga pretka kneza Stjepana I. od Goričke i njegovih sinova Stjepana III. i Babonega III. od Vodice, a potom tijekom sredine 13. stoljeća sinova kneza Babonega I., knezova Stjepana II. i Babonega II. U svim navedenim slučajevima identifikacijsko i imovinsko razdvajanje pospješeno je, a vjerojatno i potaknuto, bliskim odnosom s kraljem. Isto tako, potrebno je naglasiti da je vjerojatno ishodište knezova Babonića bila utvrda Zrin, koja se, doduše, u pisanim izvorima spominje razmjerno kasno, tek krajem 13. stoljeća, no svakako je indikativno da se prilikom tih prvih spominjanja navodi kao vlasništvo knezova Babonića. S druge strane, imajući u vidu arhitektonske osobine i sam položaj Zrina, moguće je da je upravo ta utvrda bila njihovo ishodište, bilo kao rodovska utvrda predaka knezova Babonića ili kao kraljevska utvrda koje su preci knezova Babonića bili jobagioni. Nažalost, zbog nedostatka sačuvanih povijesnih izvora teško je znatno više kazati o podrijetlu i ishodištu knezova Babonića. Od sredine pa sve do kraja 13. stoljeća knezovi Babonići nastavili su se postupno izdizati na društveno-političkoj ljestvici, ne samo onodobne Slavonije nego i čitave političko-teritorijalne tvorevine koju se naziva zemlje Krunovine Sv. Stjepana, u procesu koji je popratilo i širenje njihovih posjeda, sve do drugoga desetljeća 14. stoljeća, tj. vremena u kojemu su najprije knez Stjepan V., pa potom i njegov brat Ivan I. obnašali gotovo nasljednu čast slavonskih banova. U to su doba Babonići imali mnoštvo utvrđenih gradova i posjeda ne samo u dolini Une nego i na širemu prostoru današnje Banovine, Korduna, Žumberačko-samoborskoga gorja, potom niz posjeda i utvrda oko Zagreba (Susedgrad, Medvedgrad, Želin), ali i na prostoru današnje Moslavačke gore te u dolini rijeke Vrbasa. Većinu posjeda Babonići su ili kupili ili dobili od vladara. Nakon sukoba s novim slavonskim banom Mikcem, eksponentom politike kralja Karla Roberta, Babonići su sredinom trećega desetljeća 14. stoljeća doživjeli vojni poraz podno utvrde Stjeničnjak, koji se uskoro pokazao mnogo kobnijim nego što se to isprva činilo. Ne samo da su izgubili politički utjecaj, nego im je kralj u razmjerno kratkom vremenu oduzeo gotovo sve utvrđene gradove i posjede osim onih koji su se nalazili u dolini Une. Unatoč tome, u drugoj polovini 14. stoljeća Babonići su, i to poglavito ona grana koja će se poslije zvati knezovima Blagajskim, donekle restaurirali politički, gospodarski i društveni utjecaj te će upravo prostor srednjega i donjega toka Une, uz iznimku Zrina, Dubice i kraljevskoga Bihaća, postati centar njihovih posjeda u idućim stoljećima sve do sredine 16. stoljeća, kada te prostore konačno zauzimaju Osmanlije. Nakon što se Baboniće od početka 13. stoljeća može pratiti u sačuvanim povijesnim vrelima, očito je da su već tada podijeljeni na identifikacijskoj i imovinskoj osnovi na dvije, krvnim srodstvom povezane, grane – knezove od Vodice i potomke kneza Babonega I. Iako je u promatranom razdoblju temeljna srodnička zajednica bila obitelj, potrebno je napomenuti da se knezovi Babonići, tj. potomci kneza Babonega I., sredinom tridesetih godina 14. stoljeća dijele na grane roda knezova – krupsku i blagajsku, od kojih će upravo blagajska grana preživjeti na prostorima zemalja Krunovine Sv. Stjepana do sredine 16. stoljeća, kada će se njihovi potomci preseliti na prostor Njemačkoga Carstva, točnije u Kranjsku. Prema sačuvanim pečatima knezova Babonića s kraja 13. stoljeća moguće je utvrditi izgled njihova grba, koji se, doduše, s vremenom mijenjao, ali su zadržani osnovni heraldički element – kose grede. U početku se na grbu redovito nalazio uspravni propeti lav, kojega su nakon povezivanja s obitelji Ursini zamijenili ruža i medvjed. Knezovi Babonići ženidbenim su vezama nastojali osigurati što bolji politički položaj ne samo unutar nego i izvan granica kraljevstva. U vremenima najvećega uspona na društvenoj ljestvici, krajem 13. i početkom 14. stoljeća, ženili su se pripadnicama moćnih magnatskih obitelji izvan granica zemalja Krunovine Sv. Stjepana kao što su bili goričko-tirolski knezovi, Ortenburžani ili pak potomci bosanskoga bana Prijezde. No od druge polovine 14. stoljeća Babonići sve više za žene uzimaju pripadnice plemićkih rodova ili magnatskih obitelji s prostora zemalja Krunovine Sv. Stjepana kao što su bili knezovi Kurjakovići ili lokalno rodovsko plemstvo poput Ratetića. Kao i drugi onodobni magnati zemalja Krunovine Sv. Stjepana, i knezovi Babonići imali su mrežu svojih službenika i familijara koji su za njih obavljali razne službe poput upravitelja posjeda, poslanika, kaštelana utvrda, ali su ih i pratili u vojnim pohodima kao članovi njihova banderija, koji su Babonići, prema sačuvanim povijesnim izvorima, imali od kraja 13. stoljeća. Osim toga, Babonići su imali svoja kultna mjesta kao što je bio oltar Sv. Križa u kapeli sv. Nikole unutar kompleksa cistercitskoga samostana u Topuskom, ali su bili i patroni mnogih crkava i samostana na širokom prostoru svoje državine. Štoviše, na tom su prostoru razvijali gospodarstvo poticanjem trgovine, izgradnjom trgovišta i raznih neagrarnih naselja podno svojih utvrđenih gradova, i to poglavito u dolini Une, tj. uz jedan od najvažnijih trgovačkih putova koji je spajao srednjovjekovnu Hrvatsku i Dalmaciju sa Slavonijom i Ugarskom. Iako se ovom monografijom pokušalo dati što više odgovora o širem društvenom, političkom, gospodarskom, kulturnom i religioznom životu knezova Babonića od početka 13. do kraja 14. stoljeća, na neka se pitanja odgovorilo tek donekle. Stoga daljnja istraživanja treba usmjeriti na definiranje odnosa Babonića prema onim crkvenim središtima koja nisu detaljno obrađena u ovome radu, a odnose se na promatrani period do kraja 14. stoljeća. U prvom se redu to odnosi na pitanje njihova odnosa prema franjevcima i dominikancima, ali i pavlinima, tj. redovničkim zajednicama koje su imale samostane i kuće na prostoru državine knezova Babonića. Dakako, posebno je istraživačko pitanje daljnji povijesni razvoj knezova Blagajskih, grane knezova Babonića, u 15. i 16. stoljeću te njihovo unutrašnje funkcioniranje, ali i odnos prema vladaru, banovima te društvenim i crkvenim sjedištima. Štoviše, pitanje koje je posebno potrebno istražiti vrijeme je osmanske prijetnje knezovima Blagajskim od kraja 15. pa sve do sredine 16. stoljeća i pada Pounja u osmanske ruke. Da bi se odgovorilo na ovo i sva preostala pitanja, potrebno je detaljnije istražiti ne samo objavljenu i poznatu neobjavljenu izvornu diplomatičku građu, nego i odraditi veliki posao u povijesnim arhivima, ponajprije u Budimpešti i Beču, ali i potražiti moguće spominjanje knezova Blagajskih u raznim kronikama srednjoeuropske provenijencije.

Kao prilog svojoj knjizi Prema izvorima (1990.) fra Petar Runje priredio je povijesnu kartu samostana i spominjana franjevaca trećoredaca na hrvatskim povijesnim prostorima. Kako je u međuvremenu objavljeno nekoliko znanstvenih radova o hrvatskim franjevcima trećoredcima, a i nezaobilazna knjiga istoga autora (Prema izvorima II, 2012.), sa novim podacima o prisutnosti franjevaca trećoredaca na hrvatskim povijesnim prostorima, pojavila se potreba izrade novog povijesnog atlasa na kojemu će jasnije biti predstavljena prostorna rasprostranjenost zajednica franjevaca trećoredaca, te dinamika povijesne mijene prostorne prisutnosti franjevaca trećoredaca na hrvatskim povijesnim prostorima. Stoga će se na osnovi postojećih historiografskih spoznaja temeljenih na monografijama o. fra Stjepana Marije Ivančića i fra Petra Runje, te na do sada objavljenim znanstvenim radovima, prikazati prostorna prisutnost franjevaca trećoredaca nizom povijesnih karata. Na ukupno 9 karata biti će prikazana razdoblja od prvog spomena franjevaca trećoredaca na hrvatskim povijesnim prostorima sredinom 13. stoljeća, pa sve do današnjih samostana i župa o kojima se skrbi hrvatska Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša.

Selo Čuntić jedno je od najstarijih naselja smješteno na središnjem prostoru današnje Banovine. Po prvi puta se spominje 1211. godine pod imenom Čultić (Chvltych) i to kao posjed koji je tadašnji ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao novoosnovanom cistercitskom samostanu u Topuskom. Sam zapis o tim povijesnim događajima sačuvan je u „Knjizi povlasticama samostana Svete Marije u Topuskom“ (Liber privilegiorum monast. B. V. Mariae de Toplica) koja se danas čuva u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, unutar fonda „Protocola varia“. Unatoč tome, današnje naselje Čuntić vrlo je vjerojatno postojalo i ranije te je bilo sastavni dio vlastelinstva hrvatskog hercega u Gori, od kojega je dijelove kralja Andrija II. darovao topuskim cistercitima. U radu će se nastojati značenje Čuntića unutar vlastelinstva hrvatskog hercega u srednjovjekovnoj županiji Gori, te kontekstualizirati prvi spomen Čuntića u okviru dolaska cistercita u Topusko i formiranja njihovog vlastelinstva. Posebna će se pozornost posvetiti značenju Čunitća i okolnih naselja u gospodarskom životu cistercitske opatije Blažene Djevice Marije u Topuskom, kao i društvenim skupinama koje su na prostoru današnje Banovine živjele početkom 13. stoljeća, tj. u vrijeme prvog spominjanja današnjeg Čuntića.

2015. godine obilježava se osamstota obljetnica otkako je katedralni kaptol biskupije Zagrebačke postao punopravni vlasnik Siska i okolnoga područja. Taj značajan događaj iz 1215. ostavio je dubok i neizbrisiv trag u povijesti Siska i sisačkoga kraja te u hrvatskoj povijesti u cjelini. Katedralni kanonici će otada pa sve do modernoga doba svojim pastoralnim, kulturnim, društvenim, organizacijskim i gospodarskim djelovanjem utjecati na kontinuirani razvoj Siska, koji će biti jedno od najvažnijih kaptolskih središta. Tim povodom Sisačka biskupija, Stolni kaptol sisački, Odjel za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i Odjel za povijest Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu organizirat će znanstveni skup Kaptolski Sisak: 1215.-2015., na kojem će se znanstveno valorizirati doprinos zagrebačkog kaptola vjerskoj i društvenoj povijesti sisačkoga kraja.

Kraj 13. i početak 14. stoljeća predstavlja period najvećeg političkog, gospodarskog i društvenog utjecaja plemićkog roda Babonića u njihovoj višestoljetnoj povijesti. Riječ je o slavonskom plemićkom rodu koji svoje porijeklo ima na prostoru srednjovjekovne županije Gore. U promatranom periodu rijeka Sava je predstavljala sjevernu granicu političke i gospodarske domene roda Babonića. Unatoč tome, vremenom su Babonići preuzeli važne utvrde sjeverno od Save, poput Susedgrada, Medvedgrada ili Međurića. U tim njihovim nastojanjima važnu ulogu imale su skele na rijeci Savi u njihovom vlasništvu. Riječ je o skeli podno Susedgrada, potom skeli Sveti Jakov kraj današnje Opatovine kod Zagreba, pa skeli Kraljev brod na današnjem Trnju kod Zagreba, te skeli Bukevje kraj Želina, kao i skeli Pukurtui koja je vodila prema Moslavačkom gorju, ali i o skeli kod Donje Gradiške. U radu se nastoji objasniti prometnu i gospodarsku važnost pojedinih skela, te okolnosti njihova preuzimanja od strane knezova Babonića. Štoviše, proučava se gospodarska važnost tih skela za rod Babonića, ali i njihova važnost za političko širenje Babonića. Posebice je pažnja posvećena specifičnim političkim i prometnim ulogama pojedinih skela za knezove Baboniće, te na koji su način i u koje doba Babonići preuzimali određene riječne prelaze na Savi.

The Counts of Blagaj were descendants of the noble Babonić family, which was one of the most powerful magnate families not only in medieval Slavonia, but in the whole medieval Realm of Saint Stephen (Kingdom of Hungary-Croatia), during the second half of the 13th and the beginning of the 14th century. While the second half of the 14th century represents the period of their decline, the same cannot be said of the very end of the 14th and the first four decades of the 15th century, which was when King Sigismund of Luxemburg was on the Hungarian-Croatian throne. The latter period was significantly marked by the dynamic and not always beneficial relations between the Counts of Blagaj and King Sigismund of Luxemburg. Therefore, the main goal of this paper is to analyse various questions concerning the political relations between the Counts of Blagaj and King Sigismund of Luxemburg during his long reign as the king of the Realm of Saint Stephen. First of all, it shall be analysed how resolute and firm the Counts of Blagaj were as opponents of King Sigismund in the last decade of the 14th century, that is, during the period of his constant abject struggle to gain and keep the Hungarian-Croatian throne. Further on, it shall be analysed what kind of socio- political mechanisms and family connections had influenced the change of this political position in the first decade of the 15th century. Moreover, several other questions will be asked – did all members of the Blagaj Dinasty have the same political agenda towards King Sigismund ; was there among them any individual who defined the family policy towards the King ; what did it actually mean to serve the King faithfully ; and finally, was there any and, if so, how important was the economical and geopolitical benefit of loyal service to King Sigismund of Luxemburg for the Counts of Blagaj.

Stari tvrdi grad Zrin s pravom se uglavnom povezuje sa aristokratskom obitelji knezovima Šubićima Zrinskima, koji su upravo po ovome gradu imali svoj obiteljski pridjevak. Ipak, najstarija povijest tvrdoga grada i srednjovjekovnog vlastelinstva Zrina povezana je sa drugom za hrvatsku prošlost važnom aristokratskom obitelji – knezovima Babonićima. Naime, do sada najstariji spomen tvrdoga grada Zrina nalazi se u ispravi od 13. siječnja 1295. godine kojom je ban Stjepan IV. Babonić, zajedno sa svojim sinovima Stjepanom VI. i Ladislavom, darovao neke svoje posjede cistercitskoj opatiji u Kostanjevici na Krki. Ovo pisano svjedočanstvo jasno svjedoči kako su prvi poznati vlasnici tvrdog grada Zrina bili upravo knezovi Babonići, te je taj posjed i utvrda ostala u njihovu vlasništvu do 1328. godine kada ih je konačno nekadašnji slavonski ban Ivan I. Babonić prodao Ivanu, Lovri i Ugrinu iz roda Toth-Lovričana. Prema samoj mikrolokaciji, kao i sačuvan arhitektonskim oblicima, ipak je samu gradnju tvrdoga grada Zrina moguće smjestiti u kraj 12., tj. početak 13. stoljeća, unatoč tome što se ona razmjerno kasno javlja u sačuvanim povijesnim izvorima. U izlaganju će se na osnovu malobrojnih sačuvanih povijesnih izvora pokušati prikazati važnost Zrina u najranijoj povijesti knezova Babonića, tj. ukazati na mogućnost da je Zrin bio jedno od njihovih ishodišta. Nadalje, izlaganju će se prikazati važnost Zrina u kasnijoj povijesti knezova Babonića, njegove arhitektonske osobnosti iz toga perioda, kao i izgled i funkcioniranje Zrinskog vlastelinstva u vrijeme dok su njime gospodarili knezovi Babonići.

U knjizi je na popularno-znanstveni način predstavljeno 64 zanimljiva povijesno-prirodna lokaliteta u Hrvatskoj, koji su manje poznati široj javnosti.

Treća Sisačka bitka u ljeto 1593. jedna je od najvažnijih pobjeda združenih kršćanskih snaga nad Osmanlija, ali i prekretnica u danjim osmansko-habsburškim ratovima, pa time i jedna od prekretnica hrvatske povijesti. Rat koji je slijedio između Osmanskog i Habsburškoga Carstva prvi će put završiti neriješeno, tj. niti jedna strana nije ostvarila odlučujuću prevagu. U radu se nastoji odgovoriti na pitanje zašto su bojevi za Sisak započeli tek u zadnjem desetljeću 16. stoljeća uzme li se u obzir da je izgradnja sisačke utvrde trajala od 1544. do 1556. te da su je Zagrebački kaptol i Sabor izgradili na strateškom mjestu na kojemu su Osmanlije prelazili Savu i Kupu. Da bi se odgovorilo na to pitane u radu se nastoji prikazati obranu hrvatskih zemalja nakon pada srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva 1463., potom objasniti proces formiranja linije obrane na Kupi u drugoj polovici 16. stoljeća te kontekstualizirati gradnju i ulogu Sisačke utvrde u drugoj polovici 16. stoljeća, ali i objasniti promjenu osmanske osvajačke strategije u zadnjem desetljeću 16. stoljeća. Štoviše, u radu se opisuje tijek i posljedice treće opsade Siska 22. lipnja 1593. te naglašavaju posljedice mira potpisanom u Žitvi 1606. godine.

U drugom dijelu rada na znanstveno-popularan način prikazana je mamelučka opsada i konačan pad križarske Akre 1291. godine.

U sklopu djelovanja Udruge Cetin 1527. i Općine Cetingrad s ciljem pokretanja znanstvene, kulturne i drugih djelatnosti koje bi trebale pripremiti stari grad Cetin, ali i čitav ovaj kraj za dostojnu proslavu 500-te obljetnice Hrvatskog državnog sabora održanog na Cetinu, namjera je da se ove 2014. godine u Cetingradu nastavi održavanje znanstvenih skupova koji bi pridonijeli poznavanju povijesti, pa tako i sadašnjosti cetingradskoga kraja. Održavanje znanstvenoga skupa je samo jedan dio djelatnosti koje su općina i udruga pokrenule, zajedno s početkom (prije par godina) obnove staroga grada Cetina i nastavka njegovoga istraživanja. Prvi cilj prvoga skupa održanoga 2012. godine je bio pokazati dosadašnje spoznaje i podatke proizašle iz dosadašnjih istraživanja o starome gradu Cetinu. Ove će spoznaje će biti i objavljene u Cetinskom zborniku 1 kojega je izlaženje predviđeno ove 2014. godine. Drugi cilj prvoga skupa je bio predvidjeti i predložiti znanstvenu osnovu za buduće radove i istraživanja staroga grada Cetina, ali i čitavoga ovoga kraja, s uključivanjem u istraživanja i rad stručnjaka s raznih područja, da bi se dobila što temeljitija i što cjelovitija slika povijesti ali i sadašnjosti ovoga kraja. Pokrenut je i Cetinski zbornik, dvogodišnja publikacija koja će sukcesivno objavljivati znanstvene radove sa Znanstvenih skupova u Cetingradu. Ovogodišnji ciljevi 2. Znanstvenog skupa u Cetingradu su: - Predstavljanje novih rezultata istraživanja starije i suvremene povijesti ovih krajeva. - Okrugli stol je drugi dio ovoga znanstvenog skupa na kojem bi stručna rasprava trebala donijeti osnovu za nastavak temeljitog i širokog proučavanja cetingradskoga kraja s uključivanjem svih stručnjaka potrebnih za takav pristup: povjesničara, antropologa, lingvista, arheologa, etnologa, arhitekata, sociologa, pa i ekonomista i politologa. - Valjalo bi da plod rasprave budu i: tema slijedećega 3. znanstvenog skupa u Cetingradu (2016.) te prijedlozi istraživanja na različitim područjima koja onda bila i objavljivanja u Cetinskom zborniku. Krajnji cilj i skupova i Cetinskih zbornika bi trebao biti šire i temeljitije istraživanje čitavog cetingradskog kraja kroz povijest do danas nego što je to nažalost u nas uobičajeno, kao i publikacija rezultata u Cetinskome zborniku.

U prvom dijelu rada na znanstveno-popularan način prikazani su politički odnosi i događaji koji su prethodili mamelučkoj opsadi križarske Akre 1291. godine.

The processes of nation building in modern European history are inseparable from the use of national symbols, primarily tricolor flags. In the Croatian case, unlike in most other European countries, the coat of arms continued to play the role of an important integrative factor. Symbols of medieval Croatia were thus gradually transformed in modern national symbols. During the Middle Ages the Croatian lands were divided in three politically separated but well connected Kingdoms – Croatia, Dalmatia and Slavonia. They all had their individual coats of arms, but the most cognizable among them was the coat of arms of the Kingdom of Croatia (5x5 white and red squares). From the late 15th to the beginning of the 17th century stronger political connections between these kingdoms were established. That is most noticeable in the banal coat of arms of Toma Bakač Erdödy from the early 1620s, who for the first time bore the title of the ban (viceroy) of Croatia, Dalmatia and Slavonia. Little attention has been paid to the fact that during the same period most grants of arms granted by the Habsburgs as Croatian rulers to Croatian and Slavonian nobility bear Croatian squares as the symbol of royal power in all three Croatian Kingdoms. Such a practice later had a major impact on the acceptance of white and red (or red and white) squares as national symbols of Croats living in all three historical Kingdoms. Croatian national identity as constructed during the 19th century was based on Croatian as an ethnic name and on historical statehood traditions of the Kingdom of Croatia as the one among three kingdoms whose name reflected the same ethnic name and had inherited the traditions of early medieval independent Croatian kingdom. This had a major impact on the use of Croatian coat of arms. During the same period the process of national integration has transformed silver and red (or red and silver) squares of the Kingdom of Croatia into a kind of all-Croatian national symbol. For the first time it was officially recognized as such in the so-called middle coat of arms of Austria-Hungary in 1916. In 1918 the newly founded Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes approached Croatian national symbols in the same manner. The shield of its coat of arms consisted of three “tribal, ” i. e. national, symbols. Croats were therefore represented by 25 Croatian squares. From that moment on they have remained in use as unchallenged symbols of Croatian identity, in spite of the fact that the order of fields (red or white, or white or red) is still a matter of some discussions. They are symbols of the modern Republic of Croatia, as well as being symbols of other Croatian political and territorial entities throughout the 20th century.

In the 13th century, the Slavonian noble kindred of Babonić, later known as the counts of Blagaj, gradually came to rule the entire basin of the Una river, from the place where it flows into the Sava upstream, all the way to the town of Ostrožac. Having established their rule over one of the most important medieval traffic routes between Slavonia and Croatia and the Dalmatian cities, the Babonić kindred began building fortified towns on their estates, and sources from the late 13th and early 14th centuries mention several such towns (castra), such as Vodičevo, Zrin, Blagaj, Krupa, Otoka, and Ostrožac. By building or reconstructing these towns, the Babonić kindred asserted their power in the Una region, making this area the centre of their governance from the mid-14th century until the first decades of the 16th century, when their territories were occupied by the Ottomans. Profit gained from trade in the Una valley made it possible for the kindred to maintain financial stability for a long period of time. On the basis of preserved diplomatic sources, this paper offers an analysis of the gradually established power of the Babonić counts in Pounje from the second half of the 13th until the end of the 14th century, the emergence of non-agrarian settlements at the foot of their fortified noble towns, and the relationship between the urban population and the counts of Babonić. Its aim is to offer new insights into the urban character of medieval Slavonia, the history of the Babonić counts, and the Una region (Pounje) as such.

On September 9th, 1493, the military contingent led by Ban Emeric Derencsényi of Croatia, had suffered a decisive defeat from the Ottoman army on the Krbava field in present-day central Croatia. The long-lasting defensive war of the Kingdoms of Hungary and Croatia against the Ottomans had become one of the formative factors of shaping the collective identity of Croatians in the early modern period, but even more in the nineteenth and twentieth centuries. The main questions is how the story was transferred, where and for which reason ; paying special emphasis on several revivals of the narrative in the nineteenth and twentieth centuries and describing the political context of these revivals, that is how they were used for formation of collective identity of Croatians.