Search

Priroda kao inspirativna i interpretativna okosnica Lackovićeva stvaralaštva često je predstavljena kroz formu mijena godišnjih doba, cikličnosti vremena svojstvenog ženskom principu. Žena, kao jedan od središnjih motiva prisutna je u bogatom opusu od samih početaka. Utemeljeni na zemljaškim principima rani radovi prenose sliku okoline nekadašnjeg sela koja se tijekom vremena sve više podređuje osobnim preferencijama i izraženijoj stilistici autora, pri čemu žena pokriva nekolicinu tipičnih uloga – od domaćice, majke, radnice – pritom često adresira metaforično značenje žene kao alegorije domovine, društveno-političkih situacija ili pojmova. Ženske uloge promatraju se na primjerima ilustrativne prakse i bogate produkcije grafičkih mapa nastalih u suradnji sa Zbirkom Biškupić. Sklonost simbolizmu povezanom s kozmičkim i egzistencijalističkim promišljanjima izraženija je u grafičkim mapama sredine 1970-ih godina kad fokus premješta u najširi kontekst Zemlje unutar Svemira i intergalaktičkog postojanja čime se dotiče novih i dotad neistraženih tema u okviru naivne umjetnosti. U isto vrijeme zamjetna je transformacija i motivska ekspanzija kod nekolicine naivnih umjetnika – Josip Generalić kroz refleksiju osobnih tragedije bilježi rasap čovječanstva i mračne strane civilizacije tzv. crnom fazom – punom kronične sumnje u pozitivnost i humanost ljudskih bića, hibridnih prizora i aluzija erotizma zamjetnih i u Oblaku Ivana Lackovića, dok Ivan Generalić osamostaljuje i rekontekstualizira motiv maske – u Lackovićevu opusu prisutna također od početka 1970-ih godina.

Većina stručnjaka i istraživača danas se slaže kako je porijeklo hrvatske naivne umjetnosti vezano uz gla(j)že – slike na staklu, anonimnih autora, uglavnom religioznog karaktera. Rad nastoji predočiti puteve kojima su glaže stigle u Podravinu te čemu su služile. Na temelju primjera glaža sačuvanih u koprivničkom muzeju donosi se analiza glavnih motiva i tema koje determiniraju sadržaj, smisao i simboliku likovnih prikaza. Ikonografska analiza obuhvaća povijesne činjenice i legende o određenom prikazu ili svecu, analizu i značenje atributa i simbola, kao i znamen najčešće korištenih boja.

Istražene su veze i mogući utjecaj Hrvatske seljačke stranke, kao vodećeg političkog, ali i ideološkog čimbenika svog vremena, na zbivanja u likovnom životu Hrvatske. Ukazano je na način na koji je stranka pojavu seljačkog slikarstva uklopila u svoj koncept kulturnog nacionalizma (segment o ideji izvornosti seljačke kulture i seljaku kao „subjektu“ javnog i kulturnog života) i istražen je odnos stranke prema: 1. oblikovanju likovnog izraza (pri čemu se pokazalo da je idejno i formalno oblikovanje prepustila „struci“, odn. Ljubi Babiću, dok je u praksi njeno načelno podupiranje „hrvatskog izraza“ bilo nedosljedno) ; 2. umjetnicima (od kojih je tražila političku lojalnost, tj. očekivala javno izjašnjavanje da stvaraju hrvatsku (a na više jugoslavensku) umjetnost). Budući da je HSS-ova ideologija ostala fluidna, a politička praksa tjerala je stranku na kompromise, likovna umjetnost u Hrvatskoj razvijala se u građanskom okviru, za razliku od niza totalitarnih ili autoritarnih država onovremene Europe.

Rad govori o dva uhićenja mladog Ivana Generalića, kasnije najznačajnijeg predstavnika Hlebinske škole naivnog slikarstva, tijekom Šestosiječanjske diktature. Generalić je uhićen, bačen u zatvor i danima maltretiran zbog ispoljavanja hrvatskih nacionalnih osjećaja. Autor smatra da su ta traumatična zbivanja bitno utjecala na Generalićevu suzdržanost prema politički i socijalno angažiranom slikarstvu, tipičnom za neke druge predstavnike podravskog naivnog slikarstva.

U tekstu se analiziraju i uspoređuju sve poznate slike Ivana Generalića s tematikom požara. Ukupno je deset slika takve tematike ; od toga za dvije nije poznato gdje su ni kako izgledaju ; tri su poznate samo preko reprodukcija, a pet ih je dostupno u originalima. Osobito se naglašavaju razlike u njihovim kompozicijama, oblikovanju prostora i osvjetljenja, izboru boja i tonaliteta itd. te se prate mijene u umjetnikovom razvoju i različiti načini na koje je pokušao razriješiti pojedine likovne probleme. Ukazuje se na značaj koji prizori požara imaju u cjelokupnom Generalićevom opusu te se objašnjava umjetnikova motivacija za višekratno bavljenjem ovom temom.

Začeci kompleksa hrvatske naivne umjetnosti, s Ivanom Generalićem kao ključnim protagonistom, neraskidivo su na više razina povezani s idejom o nužnosti oblikovanja nezavisnog, nacionalnog likovnog izraza, koja je bitno obilježila povijest hrvatske moderne umjetnosti, posebice u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Krsto Hegedušić – uz Ljubu Babića najistaknutiji promotor konstrukta nacionalnog likovnog izraza – smatrao je upravo ostvarenje toga cilja jednim od najvažnijih unutar kompleksne strategije djelovanja Udruženja umjetnika Zemlja. U ovome izlaganju raspravit će se ukratko o onim obilježjima „zemljaškog“ djelovanja koja su se pokazala presudnima za nastanak i afirmaciju hrvatske naive. U tom smislu, upozorit će se na karakter intelektualnog okružja senzibiliziranog za selo i seljaštvo, što je bio važan poticaj protagonistima Zemlje za fokusiranje vlastita interesa u tom smjeru te pridavanje tome interesu ideološke, a zatim i nacionalne razine. Razmotrit će se, također, i važnost utjecaja temeljnih načela „primitivizma“ kao nezaobilazne sastavnice geneze likovnog modernizma, a koja su se pokazala ključnima u Hegedušićevoj artikulaciji težnje za oblikovanjem nacionalnog likovnog izraza te omogućila razvitak naivne umjetnosti kao moderne umjetničke pojave. U tom će se kontekstu sažeto predstaviti i odnos Krste Hegedušića, kao prenositelja tehničkih znanja o stvaranju slike ili crteža te onoga koji je odredio temelje formalnih, sadržajnih i ideoloških usmjerenja naivne umjetnosti u njezinim počecima te Ivana Generalića, kao učenika koji je po prestanku Hegedušićeva utjecaja, a zahvaljujući velikom talentu i imaginativnosti, bitno odredio obilježja razvitka Hlebinske škole i hrvatske naivne umjetnosti u cjelini.