Search

Osnivanje Komunističke partije Jugoslavije i začeci komunističke ideologije na jugoslavenskim prostorima mogu se pripisati utjecajima Oktobarske revolucije i pojedincima koji su širili komunističke ideje. Budući da je KPJ djelovala u dvije faze, legalnoj i ilegalnoj, u ovom radu obrađuju se obje s posebnim naglaskom na ilegalnoj koja je bila dugotrajnija. Sintezom relevantne znanstvene literature i korištenjem lista Proleter kao povijesnog izvora, rad istražuje ilegalno djelovanje KPJ u međuraću s naglaskom na razdoblje izlaženja ovog glasila. Rad kroz poglavlja tematski donosi okolnosti koje su utjecale na razvoj KPJ, pregled političkih i društvenih promjena u Europi 1930-ih, rastućeg fašizma, Velike čistke, konflikata koji su vodili u novi veliki rat. Evolucija KPJ u međuratnom razdoblju uzrokovana je njezinom adaptacijom na novonastale promjene koje se događaju unutar partije i države, ali i u svijetu i Kominterni koja rukovodi glavnim odrednicama njezine ideološke borbe. The founding of the Communist Party of Yugoslavia and the beginnings of communist ideology in Yugoslavia can be attributed to the influence of the October Revolution and individuals who spread communist ideas. Since the CPY operated in two phases, legal and illegal, this paper deals with both, but with a special emphasis on the illegal phase, which lasted longer. By synthesizing the relevant academic literature and using the paper Proleter as a historical source, the thesis investigates the illegal activities of the CPY in the interwar period with an emphasis on the period of publication of this newspaper. The thesis through the chapters thematically presents the circumstances that influenced the development of the CPY, an overview of political and social changes in Europe in the 1930s, growing fascism, the Great Purge, conflicts that led to a new great war. The evolution of the CPY in the interwar period was caused by its adaptation to the new changes taking place within the party and the state, but also in the world and the Comintern, which controls the main determinants of its ideological struggle.

Pod pojmom Narodna fronta podrazumijeva se savezništvo lijevih i građanskih stranaka protiv fašizma, što je linija koju je Kominterna preuzela 1935. nakon Sedmog kongresa te je tu liniju preuzela i KPJ iste godine. Iako se provedba te politike u Jugoslaviji tijekom prijeratnog razdoblja pokazala uglavnom neuspješnom, u nekim je slučajevima ostvarena suradnja između komunista i građanskih stranaka. Na početku rata KPH je neuspješno pokušala oformiti Narodnu frontu s drugim političkim strankama i skupinama u Hrvatskoj. Tijekom 1943. dolazi do proširenja partizanskog Narodnooslobodilačkog pokreta te mu se pridružuje velik broj članova HSS-a i drugih nekomunističkih stranaka i skupina, ponajviše zahvaljujući ZAVNOH-u koji je utemeljen iste godine. U svibnju 1944. osnovana je Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta koja je bila zamišljena kao organizacija u kojoj bi trebale ravnopravno sudjelovati sve stranke i skupine antifašističke orijentacije. Nakon završetka rata do kraja 1946. Narodna fronta je koncipirana kao "široki narodni antifašistički demokratski pokret" i u tom razdoblju se pokušavalo osigurati prividno sudjelovanje drugih stranaka i skupina u novoj vladi. Ova se linija provodila sve do 1947. kada je na Drugom kongresu NFJ isključena mogućnost postojanja drugih stranaka i naglašena potreba političkog jedinstva u ostvarivanju Petogodišnjeg plana. Potpuni nestanak političkog pluralizma i uspostava prevlasti komunista unutar Narodne fronte dogodio se tijekom 1949. godine, kada je program KPJ izabran kao službena linija Fronte. Rad se temelji na objavljenim izvorima poput Zbornika NOR-a, novinama te arhivskim fondovima iz Državnog arhiva u Pazinu. The term People’s Front implies the alliance of left and centrist parties against fascism, which is the line implemented by the Comintern in 1935 after the Seventh Congress. The CPY also started implementing the Popular front policy the same year. Although the implementation of the policy in the pre-war period proved mostly unsuccessful, in some cases co-operation between communists and opposition parties was achieved. At the beginning of the war, the CPC unsuccessfully tried to form a Popular Front with other political parties and groups in Croatia. During 1943, the composition of the partisan movement was expanded and a large number of CPP members and members of other parties and groups joined the movement, largely thanks to ZAVNOH which was founded the same year. In May 1944, the United National Liberation Front was founded which was conceived as a big tent organization in which all parties and groups with an anti-fascist orientation should participate equally. After the end of the war until the end of 1946, the policy line of the People’s Front was imagined as a "popular anti-fascist democratic movement" and during that period ostensibly participation of other parties and groups in the new government was tried to be achieved. This line was pursued until 1947, when during the Second Congress of the People’s front of Yugoslavia the possibility of the existence of other parties was ruled out and the need for political unity in the realization of the Five-Year Plan was emphasized. The complete disappearance of political pluralism and establishment of the domination of communists within the People’s Front occurred during 1949, when the CPY program was also chosen as the policy line of the Front. This paper is based on published sources such as the “Zbornik NOR-a”, newspapers and funds from the State Archives in Pazin.

U ovom radu govori se o prisutnosti elemenata totalitarnih režima u Hrvatskoj u 20. stoljeću, tj. u razdoblju Drugog svjetskog rata i nakon njega. Kroz spomenuta razdoblja nastoji se promotriti obilježja totalitarizma u državnim sustavima u kojima se Hrvatska našla, te proći kroz neke od najvažnijih značajki totalitarnog režima i na temelju njih zaključiti jesu li i u kojoj mjeri ti režimi bili totalitarni. U uvodu je objašnjena važnost istraživanja prirode totalitarnih režima u Hrvatskoj, zbog toga jer rasprave o njima i danas igraju bitnu ulogu u javnom i političkom životu građana. Navode se definicije totalitarizma, iz svjetskih i domaćih izvora i obrađuju osnovna obilježja totalitarizma koja će se dalje koristiti u radu. Glavni dio se sastoji od analize dvaju režima: prvi je onaj koji su uspostavili ustaše i koji je vladao u NDH tijekom Drugog svjetskog rata i drugi koji je bio predvođen Titovom KPJ i partizanima nakon rata (pri čemu je fokus postavljen na razdoblje neposredno nakon Drugoga svjetskog rata). Najprije je prikazan povijesni pregled nastanka i djelovanja tih režima, a zatim slijedi preispitivanje stupnja njihova totalitarizma kroz odabrana obilježja. U zaključku su iznesene najvažnije odrednice oba režima, čijom analizom se može potvrditi da je Hrvatska u 20. stoljeću uistinu bila suočena s dva totalitarizma, te važnost spoznaje tih totalitarizama zbog njihovog utjecaja na današnju politiku.

U ovom radu govori se o Narodnooslobodilačkom pokretu, ali također generalno o povijesti Hrvatske za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pa će se spomenuti i drugi pokrete koji su se javili jer su svi međusobno povezani, to su pokreti koji su nastali u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. Kroz razdoblje u kojem nastaju, nastoji se promatrati njihova obilježja, te koliko su imali važnost za Hrvatsku kakva je danas. Isto tako ću izvući neke od medijskih natpisa, te pogledati koji medij danas i u kojem kontekstu piše natpise prilikom proslave Dana antifašističke borbe 22. lipnja, kao i natpise vezane uz 27. srpnja koji se nekada slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske održanih tijekom 2016. godine.Glavni dio sastoji se od povijesnog prikaza uloge Hrvatske u drugom svjetskom ratu, odnosno s jedne strane NDH i Antu Pavelića, koji predvodi ustaše, a s druge strane KPJ i Titu, koji predvodi partizane. Prvo je prikazan tijek Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, odnosno zašto je Hrvatska igrala važnu ulogu Njemačkoj, kapitulacija Jugoslavije, osnivanje NDH,te jačanje KPJ.U drugom dijelu rada obrađujem neke medijske natpise o događajima iz vremena Drugoga svjetskog rata objavljene ove godine i analiziram njihov kontekst i današnji značaj za dominantnu povijesnu svijest u Hrvatskoj.

64 des 1 900 Yougoslaves engagés en Espagne aux côtés des républicains ont obtenu le titre de « Héros des peuples de Yougoslavie ». Pourquoi eux ?Parmi les quelque 1 900 Yougoslaves engagés dans le camp républicain pendant la guerre d’Espagne (1936-1939), 64 ont obtenu le titre de « Héros des peuples de Yougoslavie », le plus prestigieux de la Yougoslavie titiste. Tous militants du Parti communiste à leur retour au pays après l’Espagne et l’internement dans les camps français, ils jouent un rôle de tout premier plan dans l’armée des partisans dirigée par Josip Broz Tito à partir de 1941. Après 1945, les 34 « Espagnols » morts pendant la Seconde Guerre mondiale sont auréolés de gloire et les 30 survivants, devenus des légendes vivantes, occupent des postes-clé dans l’armée, la diplomatie, le gouvernement et le Parti. Mais derrière le mythe, des zones d’ombre longtemps restées taboues existent. Grâce aux archives disponibles à Belgrade et à Moscou, on peut désormais retracer les itinéraires réels de ces militants, avec leurs faiblesses, leurs doutes, leurs désaccords.About the few Yugoslavs involved in the Spanish Civil War and granted the title “People’s Hero of Yugoslavia”.Among the few 1900 Yugoslavs involved in the Republican side during the Spanish Civil War (1936-1939), 64 were granted the title “People’s Hero of Yugoslavia”, the most prestigious of Tito’s Yugoslavia. All Communist Party militants on their return home after fighting in Spain and the French internment camps, they play a key role in the partisan army led by Josip Broz Tito in 1941. After 1945, the 34 “Spaniards” who died during World War II are crowned with glory and the 30 survivors, now living legends, occupy key positions in the military, diplomacy, government and the Party. But behind the myth, some aspects which remained taboo for long still exist. Thanks to the available archives in Belgrade and Moscow, we can now trace the actual routes of the militants, with their weaknesses, their doubts, their disagreements.

Einführung: Seit 2002 sind allgemeinmedizinische Lehrinhalte an der Medizinischen Universität Innsbruck (MUI) im Curriculum Humanmedizin für die Semester 1–4 verankert (Vorlesung 30 Stunden). Darüber hinaus ist das Fach Allgemeinmedizin (AM) im Sinne eines Brückenschlages[for full text, please go to the a.m. URL], Jahrestagung der Gesellschaft für Medizinische Ausbildung (GMA)

U članku su prikazane okolnosti osnivanja Historijskog instituta JAZU, današnjeg Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Počeci te institucije na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine 20. stoljeća prikazani su u kontekstu tadašnje politike KPJ prema znanosti i u kontekstu osnivanja znanstvenih instituta u okviru akademija po sovjetskom modelu razvoja znanosti. U slučaju dubrovačkog instituta dodatno je bio zanimljiv odnos Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Srpske akademije nauka u Beogradu, a njegovu rasvjetljavanju pomaže izvor iz pera Miroslava Krleže, koji je integralno objavljen u prilogu. Također, na temelju dostupnih izvora prikazani su problemi s kojima se Historijski institut u Dubrovniku nosio u počecima svoga rada.

This paper presents the main determinants of the situation related to the historical research of the period of the Second World War, and the National Liberation Struggle (NOB) in post-war Croatia and Yugoslavia. With these research areas at the time after World War II dealt primarily “Communist Party historiography” institutions at the national level and at the federal level (as well as the Vojnoistorijski institut). The “party historiography” included, beside the history of NOB, the history of the labor movement and the history of the Communist Party, and a monopoly on historical interpretations related to these topics Communist Party kept for itself during the whole period of socialistic Yugoslavia. Because this part of historiography had a clear propaganda purpose for the new government, due to the legitimization function what is the Communist Party had NOB, interpretive freedom was very limited, and the interpretative framework was given in advance, primarily by the texts of Josip Broz Tito. The speech focuses on the period 1945-1960.

Prvih petnaest godina nakon Drugoga svjetskog rata predstavlja iznimno turbulentno razdoblje u kojem su se zbivali procesi što su presudno utjecali na situaciju u narednom razdoblju. To ipak nije jedinstveno razdoblje budući da se situacija u zemlji, a i politika vlasti, mijenjala, također u skladu s kretanjima na međunarodnom planu. Prvi dio navedenog razdoblja možemo nazvati razdobljem „agitprop kulture“ budući da je politiku Komunističke partije na polju kulture obilježilo djelovanje aparata Agitpropa. Nakon ukidanja Agitpropa, 1952. godine, situacija se mijenja, ali nakon kraćeg prijelaznog razdoblja osnivanjem Ideološke komisije dolazi do novog razdoblja u kojem prepoznajemo određene elemente kontinuiteta u odnosu na ranije razdoblje. Kako je djelovanje tih dviju institucija od presudne važnosti za prikaz politike komunističkih vlasti na polju kulture i znanosti, u knjizi se detaljno govori o osnivanju, načinu rada i transformacijama Agitpropa te o djelovanju Ideološke komisije. Također, obrađeno je djelovanje Partije preko masovnih organizacija, te kulturnih i stručnih udruženja, koja su se smatrala „transmisijskim trakama“ nove ideologije. Promjene koje su se u navedenom razdoblju zbivale na polju znanosti prezentirane su preko prikaza kretanja u dvjema najznačajnijim znanstvenim institucijama u zemlji: Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti te na Sveučilištu u Zagrebu. Pokušaj uvođenja sovjetskog modela organizacije znanosti, koji je bio aktualan u razdoblju neposredno nakon rata, zahtijevao je kontrolu na tim institucijama te snažan institucionalni razvoj Akademije, koja je – prema sovjetskom modelu – trebala predstavljati apsolutno središte znanstvenog rada. Istovremeno, za Sveučilište je bila predviđena prvenstveno didaktička uloga. U knjizi su, na temelju izvorne građe, prezentirane okolnosti obnove JAZU poslije Drugoga svjetskog rata i dinamika kretanja u toj instituciji, koja je odustajanjem od sovjetskog modela u 1950-ima značajno izgubila stvaran utjecaj, ali je istovremeno zadržala privilegirani položaj u društvu. Također, obrađena je situacija na Sveučilištu, stanje neposredno nakon rata vezano uz djelovanje Suda časti Sveučilišta te promjene koje su se zbivale uvođenjem društvenog upravljanja. Politika komunističkih vlasti na polju kulture i znanosti predstavlja važan element za razumijevanje cijelog razdoblja. U Hrvatskoj se snažno osjeća nedostatak istraživanja na tom polju, a ova knjiga predstavlja značajan prilog u pravcu boljeg poznavanja poslijeratnog vremena, te će zasigurno doprinijeti upotpunjivanju slike o razvoju Hrvatske nakon rata, kao i dati poticaj za nova istraživanja.

U članku su prikazane okolnosti osnivanja Historijskog instituta JAZU, današnjeg Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Počeci te institucije na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine 20. stoljeća prikazani su u kontekstu tadašnje politike KPJ prema znanosti i u kontekstu osnivanja znanstvenih instituta u okviru akademija po sovjetskom modelu razvoja znanosti. U slučaju dubrovačkog instituta dodatno je bio zanimljiv odnos Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Srpske akademije nauka u Beogradu, a njegovu rasvjetljavanju pomaže izvor iz pera Miroslava Krleže, koji je integralno objavljen u prilogu. Također, na temelju dostupnih izvora prikazani su problemi s kojima se Historijski institut u Dubrovniku nosio u počecima svoga rada., The founding of the Historical Institute JAZU, present-day Institute for Historical Sciences of the Croatian Academy of Sciences and Arts (HAZU) in Dubrovnik, took place in the late 1940s as result of the contemporary Yugoslavian policy in the field of science. This period was marked by the establishment of several research institutes operating within the Academies of Science in Croatia and elsewhere in Yugoslavia, after the Soviet model of science development. The case of the Historical Institute in Dubrovnik was specific, considering that according to the original concept – and because of the special interest Serbian historiography showed for the history of Dubrovnik – it was to be organised as a joint institute of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts in Zagreb (JAZU) and Serbian Academy of Sciences (SAN) in Belgrade. This interrelationship between JAZU and SAN proved a most complex one, and the circumstances surrounding the initiative of forming a joint institute, as well as its abandonment, represent an interesting episode in the development of post-war historiography. Casting welcome light on this controversy is the text written by Miroslav Krleža, appended to this article in full, in which in a caustic and profoundly sarcastic manner he describes the meeting held in Belgrade between the representatives of JAZU and SAN concerning the founding of the Historical Institute in Dubrovnik. In the ensuing period, too, the history of Dubrovnik continued to be an equally throny issue, as the Croatian authorities tended to show serious concern over this apparently understudied topic. This issue is of significance for the study of the relationship between Croatian and Serbian historiography in the period of the Yugoslavian state. The first years of the Historical Institute in Dubrovnik were marked by considerable organisational and primarily staff problems. On the basis of the available sources, it may be concluded that it was not until the early 1960s that the Historical Institute in Dubrovnik finally managed to overcome these pioneering problems.

Knjiga sadrži nekoliko izvornih tekstova vezanih uz početke rada na projektu Historije naroda Jugoslavije, a konkretno onih koji se odnose na ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest. Našli su se ovdje: tekst o hrvatskoj povijesti u ranom srednjem vijeku, čiji je autor Miho Barada, zapisnik sjednice savezne Komisije za izradu Historije naroda Jugoslavije u Beogradu na kojem je Baradin tekst odbačen, te zapisnici četiriju sastanaka održanih u Zagrebu u proljeće 1950. godine u organizaciji Povijesnog društva Hrvatske vezanih uz taj projekt i ulomci iz udžbenika Vladimira Babića iz 1949. godine. Ovi izvori vezani uz početak projekta „Historije naroda Jugoslavije“ predstavljaju iznimno zanimljivo štivo koje zasigurno može privući pažnju i medievista i istraživača suvremene povijesti, ali i svih ostalih zainteresiranih za povijest hrvatske historiografije u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Uvodno je priložen i autorski tekst o genezi projekta „Historije naroda Jugoslavije“ kojim se nastoji objasniti okolnosti nastanka ovih izvora. Projekt Historije naroda Jugoslavije od izuzetnog je značaja za razumijevanje razvoja hrvatske i općenito jugoslavenske/ih historiografije. U njemu su se odražavali svi problemi i pojave s kojima se susretala historijska znanost u Jugoslaviji, od odnosa vlasti prema znanosti općenito, preko utjecaja ideologije na povjesničare, njihova odnosa prema historiografskim tradicijama, stupnja ideologiziranosti i promjena koje su se u tom pogledu zbivale tijekom cijelog razdoblja, do međunacionalnih odnosa unutar jugoslavenske federacije i osobnih odnosa među povjesničarima. U tom ambiciozno zamišljenom projektu na vidjelo su izašli, odnosno snažnije nego inače manifestirali su se oni problemi koji su obilježili razvoj historiografije cijelog razdoblja. „Krizne točke“, odnosno potencijalna područja sukoba između pojedinih nacionalnih historiografija lako su postajali uočljivi u izravnom dodiru jugoslavenskih historiografija, jednako kao što su se lako uočavale teme najpogodnije za obradu u duhu jugoslavenske socijalističke ideologije utemeljene dijelom na historijskom materijalizmu, a dijelom (ponajviše) na ideologiji bratstva i jedinstva.

Veliko trpljenje na strani zmagovalcev je bil eden od razlogov za maščevanje nad vojnimi sovražniki. Jugoslovanski nacionalizem, ki ga treba tukaj razumeti kot državno idejo in kot reševanje nacionalnih vprašanj, pa je bil razlog za obračun z separatisti in pripadniki manjšin, čigave matične države so sodelovale v napadu na Jugoslavijo. Toda k prvemu in drugemu vzroku za represijo treba dodati tisto, kar je nabolj bistveno. In to je namen KPJ, da svoje vojne in politične nasprotnike fizično uniči, ali pa popolnoma družbeno marginalizira z ciljem, da vsili svojo neomejeno diktaturo in uresniči revolucijo, kar je bil glavni razlog za izgraditev represivnega sistema.

Autor prikazuje bitne momente koji su utjecali na represivno postupanje vojnih i državnih tijela pod vodstvom KPJ u ratu i nakon njega te na izgradnju komunističkog represivnog sustava. Represija je imala nekoliko bitnih uzroka: pobjeda u ratu, izgradnja i obrana države i nacija te izvršenje revolucije. Rat je bio glavni uzrok odmazde i osvete ratnih pobjednika, a provođenje jugoslavenskih državnih interesa na temelju rješavanja nacionalnog pitanja, primjerice hrvatskog, slovenskog i srpskog, doveli su do protjerivanja Nijemaca i širenje jugoslavenskih granica na zapadu i odlaska Talijana. Ipak, revolucionarne promjene glavni su razlog izgradnje revolucionarnog represivnog sustava, koji je obuhvatio klasne, ideološke i političke protivnike te suparnike. Nije moguće jasno razdvojiti ta tri bitna uzroka represivnih postupaka i izgradnje represivnog sustava i zato oni ne mogu biti shvaćeni odvojeni jedan od drugog.

U izlaganju problematizirani su uvjeti rada hrvatskih povjesničara nakon Drugoga svjetskog rata s obzirom na politiku komunističkog režima.

On account of its illegal status in the Kingdom of Yugoslavia, the CPY underwent many transformations in its organizational structure and methods of political struggle during the 1920s and 1930s. Although there are different periodizations of the pre-Second World war history of the CPY, most historiographers designate as most important moments the termination of the five-year long dictatorship of King Aleksandar in 1934 and the implementation of new policies in Comintern in 1935. After that, the CPY began very dynamic political campaigning attempting to reach different parts of the population which affected the definition and application of its cultural policies. Closer alignment with the leftist element of the field of culture created fertile ground for the construction of a broad cultural programme as well as the institutional circuit that enabled the implementation of some of its parts. A group of music specialists among the left-oriented cultural actors contributed to the process of the conceptual and practical articulation of the parts of the programme regulating musical practice. The so-called ‘left music front’ activists developed plural perspectives in the discussion of the music order in a classless society, interpreting the problem of the popularization of high-art music as well as the emancipation of proletarian music from different ideological positions. In that process they leaned on a specific version of the canon of composers both in the local and international music traditions and also on a historical narrative grounded in a dialectical materialism that was deduced from the Soviet model of the history of music. At the dawn of the Second World War, ‘left music front’ became more homogenized which was the result of strict ideological disciplining of members of the CPY in that period. Unlike the leftist segment of the literary field in which party policies were strongly opposed and criticized publicly, there were no ideological conflicts of that sort in its musical counterpart. Because of strict political control of the public sphere, activists of the ‘left music front’ had difficulties in the implementation of their cultural programme. They focused mostly on cultural work within workers’ and students’ organizations and societies that gave them an opportunity to promote in the public some of the core concepts of that programme. Although the activities in the abovementioned organizations gave modest results in the process of the institutionalization of the CPY’s cultural policies, they could be seen as an important basis for the development of musical practices after the Second World War. Together with other artistic projects in the leftist part of the cultural field, the musical undertakings of the members and ‘fellow travelers’ of the CPY contributed to the pluralisation and differentiation of that field, creating an alternative understanding of the production of music as well as of cultural policies on music. U ovom radu razmatraćemo proces konstituisanja levičarski orijentisanog segmenta u polju muzike i kulture u Kraljevini Jugoslaviji, koncentrisanog oko članova i simpatizera KPJ i srodnih organizacija, kao i aktivnosti koje su sprovodile njegove pristalice. Ukazujući na ključne aktere i događaje koji su doprinosili javnom izrazu takozvanog levog muzičkog fronta u jugoslovenskoj sredini fokusiraćemo se na analizu sledećih pojava: 1. diskursa o muzici u novom, besklasnom društvu, kao i 2. njegovih aktuelizacija u praksi. Cilj nam je da predstavimo programske okvire kulturne politike KPJ u oblasti muzike razvijene u dijalogu šireg kruga pristalica levičarskih ideja, kao i pokušaje njene institucionalizacije. Osim toga, namera nam je da istaknemo istorijski značaj međuratnog levog muzičkog fronta kao važnog ishodišta muzičke prakse nakon Drugog svetskog rata.

Autorica je istraživala položaj i ulogu omladine i omladinskih organizacija u Federalnoj Hrvatskoj/Narodnoj Republici Hrvatskoj 1945.-1954. u novostvorenoj komunističkoj Jugoslaviji. Omladinske organizacije – Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ), a od 1946. Narodna omladina Jugoslavije (NOJ), 1948. spojeni su u zajedničku organizaciju NOJ-a te su od početka svog rada djelovale kao transmisije Komunističke partije. Njihov je razvoj, djelatnost kao i organizacijski ustroj stoga bio uvjetovan direktivama vrha partijske i državne vlasti. U Hrvatskoj su te organizacije djelovale na republičkoj razini kao Pokrajinski komitet SKOJ-a za Hrvatsku i Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske (USAOH)/Narodna omladina Hrvatske (NOH), a od 1948. su one, kao dio saveznih, spojene u jedinstvenu omladinsku organizaciju. U radu su obrađeni svi aspekti djelovanja omladinskih organizacija – osnutak, struktura, organizacija, članstvo, politički programi i ciljevi djelovanja te važniji događaji vezani uz njih.

Članak govori o boravku i aktivnosti istaknutog hrvatskog sociologa dr. Rudija Supeka u nacističkom koncentracijskom logoru Buchenwald tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata u sklopu šireg međunarodno organiziranog ilegalnog otpora buchenwaldskih logoraša koji je omogućio da Buchenwald ostane zapamćen u povijesti kao jedini nacistički logor koji se oslobodio vlastitim snagama prije dolaska saveznika. Supekova uloga jedne od čelnih osoba jugoslavenskog logoraškog komiteta sagledava se u kontekstu nastanka i djelovanja organizirane zajednice jugoslavenskih logoraša u Buchenwaldu i različitih vidova ilegalnog otpora. Osim nužnih osnovnih podataka o samom logoru, naglasak je stavljen i na dolazak prvih jugoslavenskih logoraša u logor, te kasniju stigmatiziranost Supeka i drugih bivših logoraša Buchenwalda od strane jugoslavenskih komunističkih vlasti pri povratku u domovinu, kao i na konkretne posljedice takve politike po njih. Također je analiziran Supekov neobjavljeni književni rad koji se izravno odnosi na njegova iskustva u logoru. Na početku članka donosi se i biografija Rudija Supeka, a spominje se i njegov politički rad prije deportacije u Buchenwald. Kao osnovni izvor korišteno je arhivsko gradivo iz osobnog arhivskog fonda Rudi Supek i gradivo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Arhivsko gradivo upotpunjeno je odabranom literaturom, prvenstveno u dijelu članka koji se odnosi na opće značajke konclogora Buchenwald., The basic source for this article are personal papers of the late professor Rudi Supek (1913-1993), a Croatian sociologist of world renown, who in 1944-1945 spent 15 months in Nazi concentration camp Buchenwald in central Germany as a political prisoner, due to his activities in the French Resistance. There he became one of the leading members of the illegally organised resistance of Buchenwald internees, particularly in expanding the scope and numbers of the Yugoslav (mostly Slovenian, Croatian and Serbian) inmates in illegal struggle against the camp SS. The article uses various records that Supek created or collected for years, in order to shed light on such subtopics as the arrival of the first Yugoslav inmates in Buchenwald, their initial organisation and, more importantly, Supek’s own part in inmates’ illegal activities during his time there. The necessary basic information is also given regarding Buchenwald’s establishment, structure and its double administration. Supek’s work after camp’s liberation is also mentioned by giving basic facts and analysing Naš glas, the newspapers he edited there before he left Buchenwald and returned to Yugoslavia. The second important part of the article concerns the reprisals that Communist Party of Yugoslavia took against the former inmates it suspected for collaborating with Gestapo in Buchenwald. Records of Party’s Central Comitee were used as an important source for investigating its view on former Yugoslavian Buchenwald inmates and the accusations against two of them, Janez Rancinger and Vekoslav Figar. They were condemned to prison sentences and Supek’s important role in their eventual rehabilitation is also pinpointed by analysing his writings on the subject and correspondence with other surviving inmates. Supek’s own political unsuitability in the eyes of the Party as the former leading inmate is shown by examining the Party records on his unsuccessful endeavours to become a Party member in the 1950s. Finally, the article demonstrates the impact of the Buchenwald experience on Supek as a long term effect shown in the elements of his unpublished drama Buchenwald, which is also kept in his personal papers. The very beginning of the article provides the main information from Supek’s rich CV, due to the fact his scientific accomplishments in fields of sociology, philosophy, psychology and ecology earned him international recognition still waiting to be matched in his native Croatia.

Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata i propasti Austro-Ugarske Monarhije stvorena je nova država. Od samog početka traju prijepori o karakteru buduće države, a 1. prosinca 1918. godine regent Aleksandar proglašava Kraljevstvo SHS. Izbori za Ustavotvornu skupštinu nove države provedeni su tek krajem 1920. godine i na njima Komunistička partija Jugoslavije osvaja 59 mandata te tako postaje treća stranka po broju mandata u Ustavotvornoj skupštini. Vukovar je u to vrijeme jako središte komunističkih ideja. Na općinskim izborima u ožujku 1920. godine vukovarski komunisti osvajaju polovicu mandata u gradskom zastupstvu. I na ponovljenim izborima u srpnju iste godine vukovarski komunisti osvajaju većinu mandata. Kako se približavaju izbori za Konstituantu, politička borba za glasače postaje sve oštrija. U listopadu 1920. godine u Vukovaru izlazi prvi broj tjednika „Trnje“, satirično- humorističnih novina koje izdaje Mjesna organizacija Komunističke partije radi propagande i diskvalifikacije političkih protivnika.

Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata i propasti Austro-Ugarske Monarhije stvorena je nova država. Od samog početka traju prijepori o karakteru buduće države, a 1. prosinca 1918. godine regent Aleksandar proglašava Kraljevstvo SHS. Izbori za Ustavotvornu skupštinu nove države provedeni su tek krajem 1920. godine i na njima Komunistička partija Jugoslavije osvaja 59 mandata te tako postaje treća stranka po broju mandata u Ustavotvornoj skupštini. Vukovar je u to doba jako središte komunističkih ideja. Na općinskim izborima u ožujku 1920. godine vukovarski komunisti osvajaju polovicu mandata u gradskom zastupstvu. I na ponovljenim izborima u srpnju iste godine vukovarski komunisti osvajaju većinu mandata. Kako se približavaju izbori za Konstituantu, politička borba za glasače postaje sve oštrija. U listopadu 1920. godine u Vukovaru izlazi prvi broj tjednika »Trnje«, satirično- humorističnih novina koje izdaje Mjesna organizacija Komunističke partije radi propagande i diskvalifikacije političkih protivnika., Trnje was the first humoristic-satirical magazine in Vukovar. It had been published for only two months – from October to December of 1920. Trnje was a magazine of the local organization of the Communist Party and it served as a means of propaganda of the communist idea and to discredit political opponents. The analysis of articles published in it provides a picture of the political situation in Vukovar prior to the first parliament elections in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes.

Izvještajno sigurnosni sustav SFRJ bio je dio represivnog sustava kojim se pokušalo, nasilnim i nedemokratskim metodama i sredstvima, oblikovati korpus javnog znanja u skladu s potrebama Partije na vlasti. Primjena nasilnih metoda prema protivnicima jednopartijskog totalitarnog sustava vuče porijeklo još iz vremena sovjetske Čeke koja je jugoslavenskim komunistima poslužila kao uzor organiziranja i djelovanja vlastitog represivnog sustava. Osobe koje su tražile demokratizaciju društva i države, stvaranje i razvoj demokratskog sustava, bile su izložene snažnoj represiji, pa čak i likvidacijama, živjeli u inozemstvu ili u Jugoslaviji. Pobjedom na prvim višestranačkim demokratskim izborima u Hrvatskoj održanim 1990., u Hrvatskoj se prestaje, po nalogu novog državnog vrha, s takvim djelovanjem. U Srbiji se pak takav oblik djelovanja nastavlja kroz sljedeće desetljeće.

U radu autor analizira slučaj Milovana Đilasa i njegove posljedice po jugoslavenski komunistički pokret.

Završetkom 2. svjetskog rata dolazi do nove društveno-političke podjele europskih zemalja na tzv. zapadni i istočni blok. Staljinova politika « čvrste ruke» i pokušaj stvaranja monolitnog « komunističkog lagera» kroz osnivanje Komunističkog informacionog biroa (Informbiro) vrlo brzo dovela je do otvorenog sukoba s Jugoslavijom krajem 40-ih i početkom 50-ih godina, a riječ je o sukobu koji je uvelike odredio razvoj jugoslavenskog društva i utjecao na svjetska zbivanja sredinom XX. stoljeća. Ovim radom opisuju se uzroci i posljedice navedenog sukoba te se daje pregled događanja koji su obilježili razdoblje otvorenog sukoba, uz osvrt na relevantnu literaturu koja se bavi razdobljem Informbiroa.

Enciklopedijski članak o djelovanju Vicka Jelaske, sastavljen na temelju objavljenih i neobjavljenih izvora. Popis sa 16 jedinica literature.

Enciklopedijski članak o Mladenu Ivekoviću sastavljen na temelju objavljenih i - manjim dijelom - neobjavljenih izvora. Sadrži bibliografiju i popis literature s 26 jedinica.

Još za vrijeme Drugoga svjetskog rata srpski su nacionalisti često tvrdili da je izdaja Hrvata i drugih nesrpskih naroda glavni razlog brzog sloma Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. Iako je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) oštro osuđivala takve teorije, potkraj komunističke vlasti te su ideje prihvaćene u dijelu tadašnje srpske historiografije i hitro upotrijebljene u velikosrpskoj propagandi radi diskreditacije nesrpskih jugoslavenskih naroda. U radu je pokazano kako takav prikaz uzroka jugoslavenskog poraza ne odgovara istini. Pravi uzroci poraza Kraljevine Jugoslavije leže u lošoj dugoročnoj vanjskoj i obrambenoj politici te neadekvatno riješenim civilno-vojnim odnosima. Neriješeno nacionalno pitanje hrvatskog i drugih jugoslavenskih naroda pridonosilo je jugoslavenskoj slabosti, no nije jedini niti glavni uzrok propasti Kraljevine Jugoslavije., During the World War II Serbian nationalists often claimed that treacherous behavior of Croats and other non-Serbian peoples of Yugoslavia was the main reason for a quick breakup of Kingdom of Yugoslavia in April War of 1941. Even though Communist party of Yugoslavia (CPY) sharply objected to such claims, decline of communist supremacy made it possible for these ideas to gain foothold in modern Serbian history. These theories were quickly used by Serbian nationalistic propaganda in order to discredit non-Serbian peoples of Yugoslavia. This article argues that bad long term foreign and defence policy and inadequate civilmilitary relations were true reasons for defeat of Kingdom of Yugoslavia in 1941. Unsolved national question of Croat and other non-Serbian nations of Yugoslavia contributed to its weakness, but it is neither the only nor the main reason of Yugoslav defeat.

Knjiga govori o odnosu SAD prema Jugoslaviji u razdoblju početka Hladnog rata. Analizirani su i odnosi jugoslavenskog vodstva sa sovjetskim blokom i položaj Jugoslavije između Istoka i Zapada u ranom poslijeratnom razdoblju.

U radu su prezentirani podaci o zbivanjima u županjskom kotaru tijekom 1920. godine. Općinski izbori početkom proljeća, narastanje nezadovoljstva u seljačkim redovima izazvano radom vojnih komisija za popisivanje stoke, zaprežnih kola te žigosanje konja tijekom ljeta, te izbori za Ustavotvornu skupštinu krajem godine obilježili su političke odnose u ovom dijelu srijemske županije tijekom 1920. godine., Political relations in the Županja district during 1920 were marked by the municipal elections at the beginning of spring, the rising dissatisfaction in the ranks of the Croatian peasantry during summer, and the holding of elections to the Constituent Assembly at the end of November. In the municipal elections, the most successful parties were the Croatian national parties (HPSS, HZ, HPS), which was to be expected bearing in mind the national and social structure of the population. However, Radiæ’s party did not have a convincing victory, although in this district it had had one of the strongest backings in the whole of Slavonia and Western Srijem since its founding. The period of time during the spring, sumer and until mid-autumn was, however, used in the best way by Radić’s party. With well-organised work among the peasantry, which came to the fore during the work of the military commissions, when it did not respond to the call, constantly laying stress in its propaganda work on the motto of Croatia as a peasant republic, the members of the Radić party completed their propaganda activity. To what extent they were successful was seen in the results of the elections for the Constituent Assembly, in which the HPSS had an overwhelming victory in the Županja district.

Autor pristupa ovome djelu analitički i kritički, ističući, iako se sa nekim konstatacijama ne slaže, značajnu vrijednost ovoga djela koja je prvenstveno namijenjena političarima i diplomatima Zapada. U prvom redu autor djela nije opterećen balkanskim mentalitetom u tretiranju navedene problematike. A osim toga to je prvo sveobuhvatno djelo o Kosovu koje je od jednog stranca pisano studiozno i bez predrasuda.Na tom području odvijala se je značajna povijesna stvarnost Vlaha.