Search

U istraživanjima rodne nejednakosti u privatnoj sferi uvriježene su teme fizičkog i emocionalnog rada, a izostajao je nevidljiv iako pervazivan aspekt mentalnog rada. On se sastoji od upravljačke odgovornosti predviđanja potreba, identificiranja opcija za njihovo ispunjavanje, donošenja odluka i praćenja njihova izvršavanja za sve ukućane, obavljaju ga pretežito žene i uglavnom šteti njihovoj ukupnoj dobrobiti, posebice u slučaju zaposlenih majki, a može i remetiti odnose unutar kućanstava, naročito kada su oba partnera zaposlena. Kontekst pandemije bolesti Covid-19 posebno je istaknuo problematiku mentalnog rada i opterećenosti žena. CIlj je ovog izlaganja predstaviti dio rezultata prvog istraživanja o orođenosti raznih oblika mentalnog rada u Hrvatskoj. Kvantitativni su podaci prikupljeni krajem 2022. godine metodom ankete na reprezentativnom uzorku 1000 osoba koje žive sa svojim intimnim partnerima. Rezultati ukazuju na izraženu rodnu nejednakost u obavljanju mentalnog rada u kućanstvu, pri čemu veliku većinu mentalnih poslova obavljaju žene, dok je utvrđen i mali broj „muških“, ali i određeni broj ravnopravno podijeljenih aktivnosti mentalnog rada. Zanimljivi su i nalazi koji ukazuju na rodne razlike u percepciji egalitarnosti, pri čemu muškarci češće nego žene procjenjuju da je mentalni rad ravnopravnije podijeljen. Doprinos istraživanja očekuje se sociologiji roda, rada i obitelji, kao i promišljanjima nevidljivih neplaćenih aspekata socijalne reprodukcije koji počivaju na iznuđenom ili podrazumijevanom vremenu i posvećenosti uglavnom žena. Na temelju istraživanja također se u širem smislu želi postići bolje razumijevanje nejednake distribucije društvene moći na osnovu roda, kao jedne od dimenzija društvenog identiteta s obzirom na koju se doživljava iskustvo podređenosti, i zagovarati odmak od esencijalno orođenog promatranja opozicije privatne i javne sfere.

Mental load has only recently been recognized as a relevant social phenomenon and is gaining importance and research interest mostly in sociological research conducted outside Europe. The term is known also as mental or cognitive labour/housework or household management and it describes the invisible work involved in running a household and family. Daminger (2019) describes it as the responsibility of "anticipating needs, identifying options for meeting them, making decisions and monitoring progress", while Dean et al. (2021) argue that argue that the mental load is the combination of the cognitive labor of family life and the emotional labor associated with this work. This type of invisible housework is performed mostly by women, and is in particular prevalent among working mothers on whose well- being has negative consequences, especially in the circumstances of the Covid-19 pandemic. The neglect of mental load research leads to an underestimation of the gender gap in the private sphere. In this paper we present a brief conceptual overview of mental load in the household and the preliminary results of the quantitative research of couples dynamic in Croatia, whose main objective was to determine the forms, prevalence and gender inequalities in performing mental work in households in Croatian society. Out of 74 measured mental load activities, we will focus on the ones with the largest gender gap and present the multivariate model that explains this gender gap using indicators of socioeconomic status of partners, index of gender inequality in intimate relationship, gender discrimination in primary socialization and the influence of traditional vs. egalitarian gender roles during upbringing. Our results contribute to better understanding of perpetuating patterns of gender inequalities in the private sphere to the disadvantage of women and indicate potential ways to reduce them.

Glavni je cilj ovoga rada bio ispitati je li formalno obrazovanje učitelja dostatno za uspješno izvođenje hrvatske nastave u inozemstvu (HNuI), a operacionaliziran je kroz četiri izvedena istraživačka cilja. Eksplorativno presječno istraživanje provedeno je metodom ankete, tehnikom online anketiranja na 61 učitelju hrvatske nastave u inozemstvu u 17 država svijeta. Rezultati dobiveni ovim istraživanjem upućuju na potrebu uvođenja posebnih programa za usavršavanje učitelja koji žele raditi u HNuI., The main goal of this paper was to examine whether formal education for teachers is sufficient for successful Croatian teaching abroad (HNuI), and the research was carried out through four established research objectives. The exploratory cross-sectional part was conducted using the survey method, i.e., an online survey technique with sixty-one Croatian teachers working in seventeen different countries around the world. The results obtained by this research indicate the need to introduce a special programme intended for teachers who want to work at HNuI.

Nastavno na izlaganje o rodnim nejednakostima u obavljanju mentalnog rada u kućanstvu, u ovom se izlaganju fokusiramo na utvrđivanje sociodemografskih i sociokulturnih prediktora za njegovo obavljanje. Različita su moguća teorijska objašnjenja uzroka rodne neravnopravnosti u podjeli kućanskih poslova, od kojih se u ovom izlaganju istovremeno oslanjamo na dvije teorijske perspektive. Perspektiva resursa i moći tvrdi da žene imaju manje resursa i manje moći unutar obitelji od muškaraca, što dovodi do njihovog lakšeg prihvaćanja nejednake podjele kućanskih poslova, dok model ideologije rodnih uloga tvrdi da su uvjerenja i stavovi o rodnim ulogama odgovorni za podjelu kućanskih poslova. Sukladno tome, pretpostavka je da se razina uključenosti u obavljanje mentalnog rada u kućanstvu može objasniti individualnim obilježjima i strukturalnim nejednakostima između partnera, ali i obilježjima rodne (ne)ravnopravnosti tijekom procesa primarne socijalizacije putem kojeg se usvajaju rodne uloge. Na anketnim podacima iz 2022. godine na reprezentativnom uzorku osoba koje žive s partnerima, izlažemo testirane modele koji uključuju novu skalu generičkih pokazatelja obavljanja mentalnog rada u kućanstvu kao zavisnu varijablu, uz kontrolu spola i zajedničke skrbi za dijete s partnerom. Kao potencijalni prediktori za testiranje perspektive resursa i moći uključene su razina primanja i obrazovanja sudionika i partnera, dok su za testiranje modela ideologije rodnih uloga uključeni stupanj religioznosti sudionika i partnera te pokazatelji tradicionalnog odgoja i egalitarnosti roditelja u podjeli kućanskih poslova. Preliminarni rezultati donekle idu u korist prihvaćanju modela ideologije rodnih uloga kao onog koji nešto bolje objašnjava mentalni rad u kućanstvu, iako je spol i dalje daleko najjači prediktor za količinu obavljanja mentalnog rada u kućanstvu.

Background Previous research has shown that structural-level factors (discriminatory laws and policies) result in impaired health and well-being for transgender and gender diverse (TGD) adults. This study aims to assess if structural stigma is associated with school bullying/victimization and well-being among TGD youth and if more LGBTI supportive school environments, as well as social, physical, and legal gender identity affirmation ameliorate the effects of both structural stigma and experiencing violence. Methods The study was conducted online in 2019 in 27 EU Member States and in the UK. We analyzed data from TGD students, aged 15 to 24 years, who at most had completed lower secondary education (n = 2,714). Well-being indicators used in the analyses included one-item measures of life satisfaction, depression, and considering leaving or changing school. Results School environment, but not structural-level stigma, was associated with school bullying/victimization. Similarly, the effects of structural-level stigma, along with physical and legal gender identity affirmation were inconsistently related to students’ well-being across the multilevel models, whereas a more positive school environment and especially experiences of social identity affirmation were related to greater life satisfaction, better mental health, and lower odds of considering leaving or changing school; even though the negative effects of school bullying/victimization remained statistically significant across all models. Conclusions This study's results suggest that compared with distal factors, more proximal factors - better school environment and social identity affirmation - have a greater impact on TGD students’ well-being. Given the inconsistency of our findings, more research is needed to understand the role of structural stigma and legal and physical gender identity affirmation in TGD students’ well-being.

Politika reproduktivnih prava i zdravlja u Hrvatskoj posljednjih godina i desetljeća postala je sve više regresivna. Dolazi do uskraćivanja reproduktivne samodeterminacije žena i parova, diskriminacije te derogiranja nekih njihovih već stečenih reproduktivnih prava. Osobito se to očituje na primjerima mogućnosti pristupa i ostvarivanja prava na pristup pobačaju na zahtjev, prema postojećem zakonu. Istraživanja stavova javnog mnijenja o reproduktivnim pravima i pobačaju, pak, ne pokazuju takvu regresiju i promjenu koja bi tu reproduktivnu praksu mogla opravdati, što nam pokazuju i rezultati već nekih objavljenih istraživanja stavova o pobačaju, između ostalog. Tako neka istraživanja o reproduktivnim pravima u Hrvatskoj rađena na reprezentativnim uzorcima od sredine 1990-ih godina naovamo u pravilu potvrđuju većinski zastupljeno reproduktivno pravo izbora populacije Hrvatske, bez obzira na različite instrumente kojima su ispitivani stavovi o pobačaju. Premda se u nekim prethodnim istraživanjima potvrdila konzistentnost preferiranja majčinstva kao važne vrijednosti za ženu (Galić, 2004, Galić 2010), sva istraživanja stavova o pobačaju u RH ne dovode u pitanje i značajno većinsko podupiranje ženskog prava izbora u pogledu vlastite trudnoće te prava žena i parova na medicinski potpomognutu oplodnju, bez obzira na njihov bračni status. Za potrebe ovoga rada iznosimo dio rezultata istraživanja provedenog krajem 2020. godine u okviru projekta “Podržane ili pokorene - prediktori stavova stanovnika RH o seksualnom nasilju i kršenju seksualnih i reproduktivnih prava žena“ uspoređujući ove rezultate s nalazima prethodnih istraživanja, osobito, stavovima iz 2011. godine o reproduktivnim pravima te navodeći još neke pokazatelje. Postavlja se pitanje zašto su ti stavovi javnosti u neskladu s odlukama reproduktivne politike RH te koji su mogući sociološki argumenti za to?

Istraživanja provedena tijekom pandemija bolesti Covid-19 pokazuju da pandemija jača tradicionalne socijalne i kulturne rodne norme (UN Women, 2020a). Naime, rad i školovanje djece od kuće doveli su do povećanog opterećenja neplaćenim poslovima i za žene i za muškarce, ali žene ipak i dalje rade većinski dio tih poslova. Žene također preuzimaju veći intenzitet zadataka vezanih uz brigu nego muškarci, a utvrđeno je i da roditelji dobivaju više pomoći od kćeri nego od sinova (UN Women, 2020a). Aktualnost teme podjele i vrednovanja kućanskog rada podupiru kako određena recentnija domaća istraživanja (Derado et al. 2020. o relacijskim rodnim strategijama u podjeli kućanskih poslova te prvo hrvatsko istraživanje o podjeli kućanskih poslova u pandemiji provedeno za robnu kuću IKEA), tako i primjerice recentna presuda Kineskog suda u brakorazvodnoj parnici o isplati naknade ženi za obavljanje kućanskih poslova u braku. Istraživanje čiji će podaci biti prezentirati u ovom izlaganju provedeno je metodom ankete na nacionalno reprezentativnom uzorku zaposlenih žena koje žive s partnerima (N = 600) 2017. godine za Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova. Iako je riječ o predpandemijskim podacima, oni mogu poslužiti kao baza za buduća istraživanja radi utvrđivanja trendova i potencijalnih promjena koje je donijela kovid kriza, zajedno s drugim strukturnim faktorima. Cilj ove studije je analizom latentnih klasa utvrditi tipologiju intimnih veza prema količini sudjelovanja partnera u pojedinim rutinskim kućanskim poslovima i poslovima vezanim za brigu o djeci. Preliminarne analize pokazuju postojanje tri tipa veza koje će biti analizirane: „Žene rade (skoro) sve“, „Žene rade, muškarci uskaču“ te „Skoro egalitarna, ali…“. Kad je riječ o rutinskim kućanskim poslovima, klasna analiza pokazuje da u većini intimnih veza u kojima su žene zaposlene, one i dalje obavljaju gotovo sve kućanske poslove. Druga je po veličini skupina veza u kojoj su ženski poslovi glačanje i pranje rublja, brisanje prašine, pranje podova i čišćenje sanitarnih prostorija, dok je za poslove poput postavljanja stola, kupovine namirnica i pranja posuđa visoka vjerojatnost da će biti ravnopravno raspoređeni. Daleko je najmanje veza koje možemo nazvati egalitarnima u raspodjeli rutinskih kućanskih poslova (oko 11%), a čak i u njima se glačanje i pranje rublja i dalje ističu kao ženski poslovi. Kod podjele poslova koji se odnose na brigu i skrb za djecu nešto je više egalitarnih veza, ali one su i dalje u manjini (ispod jedne četvrtine). Tipično ženski poslovi, čak u i takvim „skoro egalitarnim vezama“ su i dalje uzimanje bolovanja kad je dijete bolesno te kupovina odjeće i obuće za djecu. Vjerojatnost pripadnosti pojedinoj klasi analizirana je prema određenim apsolutnim i relativnim pokazateljima socio-ekonomskog statusa s naglaskom na provjeri teze kako se neravnopravnost u jednoj domeni (poput nejednakog stupnja obrazovanja ili primanja partnera) pretače u neravnopravne odnose u drugim sferama, odnosno u kućanski rad.

Fridays for future pojavio se kao nova inačica klimatskog pokreta, okarakteriziran vodstvom mladih srednjoškolaca diljem svijeta s univerzalnim setom ciljeva i zahtjeva upućenih nacionalnim vladama. Kvantitativno istraživanje srednjoškolaca u Hrvatskoj (N=534) na ovu temu provedeno je online anketiranjem u sklopu znanstvenog projekta: „School Strike 4 Climate Croatia: ekološki stavovi i ekološki aktivizam učenika srednjih škola u gradu Zagrebu" (2018.-2019.) Pomoću faktorske analize utvrdili smo tri tipa stavova učenika prema prosvjedu i prosvjednicima nazvane „borac za zaštitu okoliša“, „univerzalni aktivist“ i „podržavatelj prosvjednika“. Pri tome su po svojim stavovima najzastupljeniji oni „borbeni“ (oko jedne trećine učenika), i to naročito među učenicama (40%). Kako bismo otkrili koje su individualne i kontekstualne determinante povezane sa stavovima i sudjelovanjem mladih u klimatskom pokretu, multivarijatnom analizom testiran je efekt socio-demografskih karakteristika zajedno s konstruktima percepcije kolektivne učinkovitosti, ekološke zabrinutosti, ekološkog svjetonazora te stavova o Greti Thunberg kao inicijatorici globalnog pokreta Fridays for Future. Multivarijatne analize pokazuju kako su navedene determinantne statistički značajni prediktori stavova o prosvjedima i sudjelovanja u njima, iako ne na isti način za svaku od tri utvrđene stavovske dimenzije.

With global rising of social movements empowering women to speak about sexual violence and sexual harassment, regional and national responses are taking place. In 2021 Balkan version of the Me Too movement started with the slogan “I didn’t ask for it”. The general public is exposed to more information on different types of violence against women, manifestations of victim blaming and other types of myths about violence against women. At the same time, the rise of right-wing political ideologies and extremist movements in Europe which, among others, advocate reduction of women’s rights and status pose a new challenge. In that context, a cross-sectional study was conducted among quota sample of Croatian residents (N=600) with primary objectives to (1) assess the acceptance of violence against women myths and specifically rape myths, and to (2) determine types of sexism and political ideologies as predictors of their acceptance. Results showed that the majority of respondents does not accept violence against women and rape myths, however men are, compared to women, more prone to accept most of them. Some myths, especially those about rape, have a significant share of acceptance, which goes as high as 30% among male respondents. The strongest predictor of both types of myths acceptance was traditional sexism, while right-wing authoritarianism was the strongest predictor among political ideologies. Hierarchical multiple linear regression analyses have led us to some interesting conclusions that shift the established focus in explaining beliefs in myths about gender-based violence.

Jedan od prvih empirijski utemeljenih tekstova o podjeli kućanskih poslova u Hrvatskoj (Topolčić, 2001), nosio je u naslovu frazu „muškarci to ne rade“. Istraživanja provedena posljednjih godina pokazala su, međutim, da muškarci danas ipak, bar donekle, sudjeluju u obavljanju kućanskih poslova. Budući da je riječ o važnom indikatoru rodnih odnosa uopće, na temelju novih empirijskih podataka potrebno je raspraviti što točno muškarci rade u kućanstvu, zašto rade baš to i što javne politike mogu učiniti da se odnosi između muškaraca i žena promjene u smjeru veće rodne ravnopravnosti.

Glavni cilj studije je identificirati i utvrditi složene veze između individualnih pokazatelja društvenog statusa tri ciljane skupine i njihovo objedinjavanje u jedinstveni okvir preporuka za unapređenje društvenog položaja Romkinja, djece i mladih Roma i Romkinja u odnosu na većinsku populaciju i druge manjine te njihovu integraciju u hrvatsko društvo. U knjizi se iznose podaci i rezultati analiza o društvenom položaju Romkinja, romske djece i mladih prikupljeni 2017. godine složenom mješovitom metodologijom.

Kao i brojni drugi društveni pojmovi socijalna kohezija nema jednoznačnu definiciju pa se definiranje te „intrigantne“, ali zbog svoje višeznačnosti i „frustrirajuće“ sintagme (Bruhn, 2009), nerijetko rješava određivanjem „što ona obuhvaća, a ne što ona zaista jest“ (Madonsela, 2017). Prema Woolcocku (2011), kohezivno društvo jest ono koje neprestano radi na dobrobiti svih svojih članova, minimizirajući njihove nejednakosti, izbjegavajući marginalizaciju i utirući im put k društvenoj mobilnosti prema gore. Za neke pak socijalna kohezija predstavlja način na koji „članovi zajednice, definirane u geografskom smislu, žive i rade zajedno“ (Bertelsmann Stiftung, 2013). Imajući u vidu neke makro indikatore socijalne kohezije (ekonomske, socio-demografske, zdravstvene i dr.) koje navode Acket i dr. (2011) te istraživanja u kojima se u odnos dovode društvena kohezija i integracija (Gowricharn, 2002 ; Sturgis i dr., 2014), u radu se iznose ključni nalazi istraživanja baznih podataka za praćenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma iz 2017. godine. Rezultati istraživanja, publicirani u studiji Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka (Kunac, Klasnić i Lalić, 2018.), pokazuju da je romsko stanovništvo po svojoj obrazovnoj strukturi, pozicijama na tržištu rada, visokoj razini rizika od siromaštva, lošim životnim (stambenim) uvjetima i s njima povezanim problemima zdravstvenog stanja i smrtnosti, značajno ispod prosjeka većinskog stanovništva. Primjerice, 69% romske djece u dobi od tri do šest godina ne pohađa ni dječji vrtić ni predškolu, a tek 31% mladih u dobi od 15 do 18 godina pohađa srednju školu, dok je broj pripadnika RNM koji pohađaju ili su završili visoko obrazovanje izrazito malen. Zbog lošije obrazovne strukture, ali i zbog predrasuda i diskriminacije u području rada i zapošljavanja, pripadnici RNM ubrajaju se u teže zapošljive osobe pa je tek 18, 7% Roma zaposleno. Istraživanje je pokazalo i da 81, 2% djece u dobi do 15 godina živi u riziku od siromaštva. Materijalna deprivacija i siromaštvo romske populacije izravno su povezani sa socijalnim odrednicama zdravlja, a velik dio Roma živi u neprimjernim životnim uvjetima. Sve navedeno zasigurno predstavlja izazov kako za integraciju romske nacionalne manjine tako i koheziju hrvatskog društva u cjelini.

U društvenim se istraživanjima sve više pažnje poklanja strategijama za istraživanje teško dostupnih populacija, u koje se ubrajaju i etničke manjine, posebice romska. Definicija populacije, mobilnost njezinih članova, nemogućnost identifikacije lokacija i teškoće u pristupu potencijalnim sudionicima istraživanja samo su neki od izazova s kojima se istraživači susreću i za njih razvijaju specifične strategije. U izlaganju ćemo predstaviti metodologiju istraživanja provedenog u sklopu projekta „Prikupljanje i praćenje baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma“ tijekom 2017. godine, u korist Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH. Svrha istraživanja bila je prikupiti bazne podatke za praćenje efektivnosti mjera nacionalne javne politike za uključivanje višestruko marginalizirane romske nacionalne manjine (RNM), s obzirom da ti podaci uglavnom nisu dostupni iz službenih i administrativnih izvora. Istraživanje je provedeno koristeći složenu, mješovitu metodologiju koja je uključivala dvije velike istraživačke etape i različite istraživačke metode. Prva etapa bilo je mapiranje romskih zajednica kombinacijom desk-researcha, konzultativnih razgovora, popunjavanja predložaka za mapiranje i promatranja. Ova je etapa imala tri cilja: utvrđivanje veličine romske populacije u RH, prikupljanje podataka o specifičnostima lokaliteta na kojima obitavaju pripadnici RNM, kao i utvrđivanje parametara za uzorkovanje u kvantitativnoj fazi. Druga etapa sastojala se od kvalitativne i kvantitativne istraživačke metodologije. S ciljem dobivanja dubinskih uvida u potrebe romskih zajednica i prepreke uključivanja RNM u sve sfere društva provođeni su polustrukturirani intervjui i fokus grupe s predstavnicima RNM, institucija na razini jedinica lokalne i regionalne samouprave te drugih relevantnih institucija. Za prikupljanje baznih podataka ključna je bila provedba metode ankete na reprezentativnom uzorku pripadnika RNM u 12 županija RH. Osim prikaza korištenih metoda, postupaka i tehnika, izlagačice će se osvrnuti na prepreke i izazove s kojima su se istraživači/ce susretali/e u različitim istraživačkim fazama te rasprave o primjenjivosti rezultata ovog istraživanja i njegovoj policy dimenziji.

Terrorist activities of Islamic extremists and the massive influx of predominantly Muslim refugees in Europe have contributed to the rising Islamophobia in European societies. Islam is increasingly being perceived as an inherently aggressive and violent religion that breeds intolerance and hatred of others. Accordingly, Muslims are viewed as an inferior and dangerous “Other” who poses a real threat to Western civilization, its values, people and way of life. A cross-sectional study conducted among the students of the University of Zagreb (N=650) had the primary goal to asses the attitudes and prejudice towards Islam and Muslims generally, as well as towards Muslims living in Croatia. Results showed that students mostly perceive Islam as a religion that promotes oppression of women and portray Muslims as a people who, when compared with the followers of other religions, are more prone to terrorism. However, results also showed a relatively low level of prejudice towards domestic Muslim population, with a broad majority of students rejecting statements that express negative attitudes towards Muslims living in Croatia. Although results showed a relatively low level of social distance, there was a weak to moderate positive correlation between social distance and anti-Muslim attitudes. Multiple linear regression analyses were conducted in order to asses the role of political attitudes, social distance toward different national, religious, racial and social groups, knowledge of Islam in the attitudes towards Islam and Muslims, controlling for religiosity and gender. The strongest predictor of anti-Muslim attitudes was a perception of threat to European and national security.

U knjizi se iznose rezultati opsežnog istraživanja „Prikupljanje i praćenje baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma“, koje je imalo za cilj definirati polazne vrijednosti za mjerenje učinka Nacionalne strategije za uključivanje Roma i pratećeg Akcijskog plana na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini te definirati potrebe romskih zajednica, kao i prepreke uključivanja romske nacionalne manjine na lokalnoj/regionalnoj i nacionalnoj razini.

Mitovi o silovanju su predrasudna, stereotipna ili lažna uvjerenja o činu, žrtvama i počiniteljima silovanja koja sudjeluju u stvaranju neprijateljske klime prema žrtvama silovanja (Burt, 1980:217). Možemo ih definirati i kao kulturno situirane i društveno naučene ideologije koje opravdavaju nasilje nad ženama i zagovaraju žensku odgovornost za njihovu seksualnu viktimizaciju (Demig et al., 2013:467). Nedavni medijski napisi o Barometrovom istraživanju iz 2016. godine koje je pokazalo da čak 37% građana RH silovanje smatra opravdanim barem u jednoj od devet ponuđenih situacija (kao što su npr. konzumacija alkohola, nošenje provokativne odjeće, odlazak u stan počinitelja i sl.), aktualiziralo je temu prihvaćanja mitova o silovanju u hrvatskom društvu. Formiraju li se takvi stavovi već u adolescentskoj dobi i što ih uzrokuje? Brojne medijske senzacionalističke i stereotipne reprezentacije silovanja, ali i scene nasilnih seksualnih odnosa u različitim pornografskim sadržajima izdvajaju se kao potencijalno plauzibilni odgovori. Još je Burt (1980) konceptualno uspostavila i empirijski potvrdila medijacijski efekt stereotipnih rodnih uloga (indikatora tradicionalnog seksizma) na mitove o silovanju. S obzirom da se u ovoj studiji bavimo adolescentima, umjesto indikatora tradicionalnog, koristimo indikatore modernog, tj. neoseksizma. Cilj je ovog izlaganja utvrditi stupanj vjerovanja zagrebačkih srednjoškolaca u mitove o silovanju i njihovu sklonost neoseksističkim uvjerenjima, kao i provjeriti može li se vjerovanje mladića i djevojaka u mitove o silovanju protumačiti njihovim neoseksističkim uvjerenjima, učestalošću konzumacije pornografije i drugih seksualiziranih medija. Analizirani podaci prikupljeni su metodom ankete u sklopu projekta Prospective Biopsychosocial Study of the Effects of Sexually Explicit Material on Young People’s Sexual Socialization and Health, u tri vala longitudinalnog istraživanja. Deskriptivna analiza odgovora na šest mjerenih mitova o silovanju pokazuje da gotovo 30% ispitanih adolescenata smatra da kada djevojke hodaju bez grudnjaka, u mini suknjama ili uskim majicama, same izazivaju nevolje, dok više od četvrtine ispitanih adolescenata (27, 3%) misle da bi stupanj u kojem se žena odupirala trebao biti temeljni faktor u procjeni je li bila riječ o silovanju ili ne. Mladići u većoj mjeri od djevojaka prihvaćaju mit da se muškarca koji je ženu prisilo na seks donekle može opravdati ako je s njom već imao seksualne odnose te da je u većini slučajeva silovanja žrtva lakog morala. Odnos između vjerovanja u mitove o silovanju, sklonosti neoseksizmu te učestalosti konzumacije medijskih sadržaja i pornografije analiziran je primjernom multigrupnog modeliranja (po spolu) strukturalnim jednadžbama (SEM) na uzorku veličine 462 sudionika (od čega 29% mladića). Početna pretpostavka o medijacijskom efektu neoseksizma na odnos između učestalosti konzumacije medija i pornografije te vjerovanja u mitove o silovanju nije potvrđena. Utvrđeni su, međutim, različiti obrasci povezanosti ovih konstrukata s obzirom na spol. Kod mladića postoji pozitivna povezanost između učestalosti gledanja filmova i serija s neoseksizmom, no njihovo prihvaćanje mitova o silovanju nije povezano niti s neoseksizmom niti s konzumacijom medija i pornografije. Kod djevojaka je prihvaćanje mitova o silovanju pozitivno povezano s neoseksizmom, a negativno s upotrebom pornografije. Možemo zaključiti da među zagrebačkim adolescentima postoji spolno-specifična longitudinalna povezanost konzumacije medija i pornografije s neoseksističkim stavovima i prihvaćanjem mitova o silovanju, no mehanizam te povezanosti ostaje nepoznat.

Publikacija donosi rezultate istraživanja provedenog 2017. godine na reprezentativnom uzorku zaposlenih žena u Hrvatskoj koje žive sa svojim intimnim partnerima, s ciljem utvrđivanja kako obavljanje neplaćenih obiteljskih poslova utječe na njihove karijere. Podaci ukazuju na postojanje velikih razlika u količini vremena i vrsti angažmana koje žene i muškarci posvećuju obavljanju kućanskih i ostalih obiteljskih obaveza. Takva neravnopravna rodna podjela obiteljskih obaveza i kućanskih poslova na mnoge zaposlene žene ostavlja negativne posljedice, kako na njihov privatan, tako i na njihov profesionalan život. Pri tome se partnerov angažman u brizi za djecu pokazao kao najvažniji faktor koji može omogućiti zaposlenim majkama da izbjegnu negativne posljedice sukoba obiteljskih i poslovnih obaveza po njihov privatan život, zdravlje i karijeru.

Pitanje se pobačaja u društvu s vremena na vrijeme iznova aktualizira u javnom diskursu. U Hrvatskoj je to pitanje osobito zadnjih mjeseci ponovo izašlo pred lupu javnosti s brojnim neriješenim problemima. Premda je ono pravno legalizirano još sedamdesetih godina 20. stoljeća u bivšoj državi, pravni status toga pitanja očito nije dovoljan jamac za ostvarivanje prava na pobačaj, jer se ono u praksi ne ostvaruje bez ometanja ili čak uskraćivanja u pojedinim medicinskim institucijama. Istraživanjem provedenom u srpnju 2014. godine na uzroku studentica Sveučilišta u Zagrebu (N=530) nastojali smo utvrditi njihove stavove i mišljenja, iskustva i razloge za donošenje odluke o pobačaju te povezanost njihovih stavova o pobačaju s nekim varijablama, kao što su preferirani oblik zajednice, željeni broj djece, izvori informiranosti o majčinstvu, planiranju obitelji i trudnoći te regijom odrastanja, stupanjem religioznosti njih i njihovih partnera, kao i njihovom sklonosti seksizmu. Većina je studentica kao „opravdane“ razloge za taj zahvat navela silovanje, ugrožen život žene, ugroženo zdravlje i deformacije ploda. Premda je vrlo malo onih koje su navele da su imale pobačaj (7 ili 1, 3%), kao razloge su navele osobne, socijalne i emocionalne razloge za takav korak. Studentice smatraju da bi o pobačaju trebali odlučivati oba partnera (77, 6%), ali podjednako podijeljeno s obzirom na ne/stalnost veze. Premda studentice na općenitoj razini značajnom većinom (75, 7%) podržavaju pravo izbora žene o zadržavanju trudnoće, kao i nacionalna populacija RH u istraživanju Galić (2011) sa 75, 1%, jasno se pokazuje da religioznije studentice s izraženom željom za više djece imaju negativnije stavove o pobačaju, kao i one koje imaju religioznije partnere te one kojima je preferirani oblik zajednice s partnerom brak sklopljen u Crkvi, usprkos tome što ih većina smatra da pobačaj nije pitanje u koje bi se Crkva trebala miješati (69, 2%). Studentice koje se o majčinstvu i planiranju trudnoće informiraju kod svećenika ili duhovnih vodiča imaju najnegativnije stavove o pobačaju, zatim – u nešto manjoj mjeri – one koje se informiranje u ženskim časopisima, dok one koje se informiraju kod liječnika i medicinskog osoblja imaju pozitivnije stavove o pobačaju. Utvrđene su i određene razlike u stavovima o pobačaju s obzirom na regionalnu pripadnost. Naime, studentice koje su najveći dio svog života provele u Zagrebu imaju pozitivnije stavove o pobačaju od studentica iz Sjeverne Hrvatske, Slavonije, Dalmacije te od onih koje su odrasle izvan Hrvatske. Sklonost seksizmu studentica također je povezana s njihovim stavovima o pobačaju: što su studentice više sklone seksizmu, to su negativniji i njihovi stavovi o pobačaju. Glavni je zaključak kako su stavovi studentica Sveučilišta u Zagrebu o pobačaju podijeljeni, a njihova se heterogenost može objasniti utjecajem religioznosti i tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva.

U sociologiji je već duže vrijeme prihvaćeno stajalište kako nasilje nad ženama u intimnim odnosima ne predstavlja samo individualni ili privatni obiteljski, već javni društveni problem koji je i danas prisutan u većini modernih društava. Nasilje u ovom radu definiramo kao obrasce ponašanja koji imaju za cilj demonstraciju moći, zastrašivanje, prisilnu kontrolu i ugnjetavanje osobe nad kojom se ono vrši, a ekonomsko nasilje kao ponašanja kojima nasilnik ograničava, kontrolira i iskorištava ženine ekonomske resurse i potencijale. Ekonomsko je nasilje usko vezano uz rodne ekonomske nejednakosti. Naime, iz feminističke se perspektive smatra kako je nasilje nad ženama posljedica nejednakih rodnih odnosa moći, no ono je također i temelj za daljnje produbljivanje rodnih ekonomskih nejednakosti. Teorije koje pokušavaju utvrditi uzroke nasilja i tzv. rizične faktore povezane s povećanim rizikom od nasilja su brojne i dolaze iz različitih znanstvenih disciplina, a jedan od najčešće upotrebljavanih multidimenzionalnih modela je tzv. socijalno-ekološki model (Bronfenbrenner, 1979 ; Dutton, 1985 ; Heise, 1998 ; Dahlberg i Krug, 2002 ; Heise, 2011) koji primijenjujemo u ovom istraživanju. Ovaj model razvrstava čimbenike nasilja u četiri razine: individualna razina, razina veze, razina zajednice i razina društva. U izlaganju će se nastojat odgovoriti na dva istraživačka pitanja: 1) U kojoj je mjeri ekonomsko nasilje u Hrvatskoj zastupljeno među ženama koje žive sa svojim intimnim partnerima i koji su oblici najzastupljeniji? te 2) Koji su faktori povezani sa ženskim iskustvima ekonomskog nasilja? Rezultati anketnog istraživanja provedenog 2012. godine na reprezentativnom uzorku žena u Republici Hrvatskoj s minimalno jednom godinom iskustva suživota s intimnim partnerom (N=601) pokazali su da možemo govoriti o četiri međusobno povezana oblika ekonomskog nasilja od kojih se svaki manifestira nizom različitih ponašanja. Prema podacima ovog istraživanja najzastupljeniji oblik ekonomskog nasilja nad ženama je onaj koji se odnosi na tzv. opće oblike ekonomskog nasilja, a koje je doživjelo 25, 4% ispitanih žena. Potom slijede oblici ekonomskog nasilja nakon prekida intimne veze (23, 6% žena od strane njihovih bivših partnera), ponašanja kojima partner onemogućava ekonomsku neovisnost žene koja je zaposlena (20, 1% zaposlenih žena) i ekonomsko nasilje vezano za uzdržavanje djece (8, 1% žena koje zajednički s partnerom uzdržavaju djecu). Koristeći Poissonove log-linearne regresijske modele testirane su hipoteze o istovremenoj povezanosti različitih faktora četiri razine socijalno-ekološkog modela s iskustvima pojedinih oblika ekonomskog nasilja. Rezultati pokazuju da se statistički značajnim prediktorima pokazuju faktori sa sve četiri razine socijalno-ekološkog modela (individualna razina, razina veze, zajednice te društva), a za objašnjenje ovih povezanosti potrebno je istovremeno uzeti u obzir niz teorijskih objašnjenja uzroka nasilja nad ženama na različitim razinama analize: od mikro (psihologijskih), preko mezo (socijalno psiholoških), do makro razine (socioloških i feminističkih). Može se zaključiti kako se za ekonomsko nasilje, kao i za ostale oblike nasilja nad ženama u intimnim vezama, ne mogu donositi definitivne izjave o uzročnim faktorima, već rezultati sugeriraju da je ono – slično kao i fizičko ili psihičko nasilje (Carlson, 1984) – višestruko determinirano.

Ekonomskom nasilju nad ženama u ovom je radu teorijski pristupljeno prvenstveno iz perspektive feminističkih teorija, a glavni teorijski koncepti o faktorima povezanim s ekonomskim nasiljem operacionalizirani su koristeći tzv. socijalno-ekološki model. Nasilje u ovom radu definiramo kao obrasce ponašanja koji imaju za cilj demonstraciju moći, zastrašivanje, prisilnu kontrolu i ugnjetavanje osobe nad kojom se ono vrši, a ekonomsko nasilje kao ponašanja kojima nasilnik ograničava, kontrolira i iskorištava ženine ekonomske resurse i potencijale. Glavni cilj rada je konstrukcija i evaluacija skala za mjerenje prepoznavanja i iskustava različitih oblika ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama, a dodatni ciljevi su konceptualni opis ekonomskog nasilja te iznošenje empirijskih podataka o faktorima socijalno-ekološkog modela povezanim s ekonomskim nasiljem. Empirijsko istraživanje provedeno je mješovitom metodologijom, tj. kombinacijom dubinskih intervjua i fokus grupa na tri skupine žena te potom metodom ankete na reprezentativnom uzorku žena koje imaju minimalno jednu godinu iskustva suživota s intimnim partnerom, s posebnom pažnjom posvećenom istraživačkoj etici i metodologiji istraživanja nasilja nad ženama. Na temelju rezultata kvalitativnog istraživanja i uvida u postojeću literaturu konstruirane su četiri skale iskustava i jedna skala prepoznavanja ekonomskog nasilja. Evaluacija skala pokazala je da su dvije skale iskustava ekonomskog nasilja multidimenzionalne. Za sve konstruirane skale i subskale (njih ukupno 10) utvrđena je zadovoljavajuća valjanost i pouzdanost. U radu je potvrđena glavna hipoteza da će konstruirani instrumenti (skale) pouzdano i valjano mjeriti predviđene predmete mjerenja te izvedene hipoteze da se ekonomsko nasilje nad ženama u intimnim vezama manifestira u nekoliko međusobno povezanih skupina oblika, da se iskustva pojedinih oblika ekonomskog nasilja mogu objasniti čimbenicima s individualne razine, razine veze, zajednice te društva, kao i da se prepoznavanje ekonomskog nasilja može objasniti nekim sociodemografskim karakteristikama žena i njihovim vjerovanjem u mitove o nasilju nad ženama (ali ne i iskustvom nasilja). Utvrđeno je i da je najzastupljeniji oblik ekonomskog nasilja nad ženama onaj koji se odnosi na opće oblike ekonomskog nasilja, a koje je doživjelo 25, 4% žena. Potom slijede oblici ekonomskog nasilja nakon prekida intimne veze (23, 6% žena od bivših partnera), ponašanja kojima partner onemogućava ekonomsku neovisnost žene koja je zaposlena (20, 1% zaposlenih žena) i ekonomsko nasilje vezano za uzdržavanje djece (8, 1% žena koje zajednički s partnerom uzdržavaju djecu). Oko jedne trećine žena slabo prepoznaje ekonomsko nasilje, nešto više od četvrtine ga prepoznaje osrednje, a oko 40% žena dobro prepoznaje ekonomsko nasilje.

Ženska reproduktivna samodeterminacija oblikovana je pomoću različitih društvenih interesa u reprodukciji i kulturnog konteksta: politički, vjerski, korporativni, medicinski, itd. interesi društvenih aktera i institucija najčešće ograničavaju autonomiju žena i parova u uspostavljanju reproduktivne samodeterminacije. Za mnoge žene pristup i odnos prema reproduktivnim metodama i tehnikama, kao i pristupima rađanju, utječe na smjer kretanja njihovih života, kao što i reproduktivni pristupi i tehnike duboko utječu na kulturne ideje o ženskosti, majčinstvu i obitelji. Žene imaju iskustva različitih vrsta kontrole nad svojim reprodukcijskim sposobnostima, ovisno o njihovim socioekonomskim i kulturnim okolnostima. Društveni i kulturni kontekst – socijalne norme o tome kako i kada postati trudnica, o veličini obitelji, o neplodnosti, o adopciji, o pobačaju, o tome kada prestati rađati, o selekciji spola, kao i o tome što tvori zdravu trudnoću, fetus i bebe – sve oblikuje i oblikovano je pomoću društvenih ideologija reprodukcije i institucionalnih odnosa moći, te poduprto društvenim normama patrijarhata. Ženske reproduktivne aktivnosti (začeće, trudnoća i porod) rangirane su po sistemu „kontrole kvalitete” djeteta, pri čemu su žene „dobri” ili „loši” proizvođači, dok stigmatizirajuće socijalne dimenzije reproduktivnih tehnologija podupiru stigmatizirajući reproduktivni moral. Žene-trudnice promatraju se u diskursu „dobrih” i „loših” žena, na temelju „dobrog” i „lošeg” reproduktivnog tijela, po analogija s tradicionalnim ženskim reproduktivnim društvenim ulogama rađanja i podizanja djece. Veća ponuda tehničkih mogućnosti za odluke o rađanju i dominacija eksperata, politike i drugih interesnih aktera otvara mogućnosti izgradnje nove vrste „ženske solidarnosti”, premda su ženska tijela i dalje kontrolirana, uzurpirana i „politički” oblikovana pomoću različitih tipova odnosa moći ideologija i reproduktivnih tehnologija.

Ženska reproduktivna samodeterminacija oblikovana je pomoću različitih društvenih interesa u reprodukciji i kulturnog konteksta: politički, vjerski, korporativni, medicinski, itd. interesi društvenih aktera i institucija najčešće ograničavaju autonomiju žena i parova u uspostavljanju reproduktivne samodeterminacije. Za mnoge žene pristup i odnos prema reproduktivnim metodama i tehnikama, kao i pristupima rađanju, utječe na smjer kretanja njihovih života, kao što i reproduktivni pristupi i tehnike duboko utječu na kulturne ideje o ženskosti, majčinstvu i obitelji. Žene imaju iskustva različitih vrsta kontrole nad svojim reprodukcijskim sposobnostima, ovisno o njihovim socioekonomskim i kulturnim okolnostima. Društveni i kulturni kontekst – socijalne norme o tome kako i kada postati trudnica, o veličini obitelji, o neplodnosti, o adopciji, o pobačaju, o tome kada prestati rađati, o selekciji spola, kao i o tome što tvori zdravu trudnoću, fetus i bebe – sve oblikuje i oblikovano je pomoću društvenih ideologija reprodukcije i institucionalnih odnosa moći, te poduprto društvenim normama patrijarhata. Ženske reproduktivne aktivnosti (začeće, trudnoća i porod) rangirane su po sistemu «kontrole kvalitete» djeteta, pri čemu su žene «dobri» ili «loši» proizvođači, dok stigmatizirajuće socijalne dimenzije reproduktivnih tehnologija podupiru stigmatizirajući reproduktivni moral. Žene-trudnice promatraju se u diskursu «dobrih» i «loših» žena, na temelju «dobrog» i «lošeg» reproduktivnog tijela, po analogija s tradicionalnim ženskim reproduktivnim društvenim ulogama rađanja i podizanja djece. Veća ponuda tehničkih mogućnosti za odluke o rađanju i dominacija eksperata, politike i drugih interesnih aktera otvara mogućnosti izgradnje nove vrste “ženske solidarnosti”, premda su ženska tijela i dalje kontrolirana, uzurpirana i “politički” oblikovana pomoću različitih tipova odnosa moći ideologija i reproduktivnih tehnologija. Glavni cilj rada je uspostaviti teorijski predložak konceptualne sheme za buduća empirijska istraživanja reproduktivne samodeterminacije žena u kontekstu društvenih odnosa moći te predstaviti preliminarni anketni upitnik i rezultate njegove primjene na prigodnom uzorku studentica Sveučilišta u Zagrebu.

Studija prezentirana u ovoj knjizi utemeljena je na istraživanju studentskog prosvjeda koji se odvijao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u travnju i svibnju 2009. godine, a čiji je temeljni cilj bio realizacija prava na besplatno obrazovanje na svim obrazovnim razinama. Istraživački tim koji je proveo istraživanje sastojao se od dvoje nastavnika i šest studenata i studentica Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istraživanje je provedeno metodom ankete na 402 studenta/ica sudionika/ica plenuma. Knjiga započinje kratkim pregledom povijesti studentskog aktivizma te emprijskih istraživanja studentskih prosvjeda u svijetu. Slijedi prikaz relevantnog međunarodnog i domaćeg političkog konteksta u kojemu se prosvjed odvijao i koji mu je prethodio, a nakon toga opis uspostavljanja studentske kontrole nad nastavnim procesom i prostorima fakulteta uz plenumsku i medijsku kronologiju događaja tijekom trajanja studentskog prosvjeda. Osnovni cilj istraživanja bio je provjeriti hipotezu da prosvjednici nisu homogena grupa koja zastupa iste stavove iz istih razloga, već da je riječ o različitim motivima i razlozima prosvjedovanja. Stoga je za potrebe ove studije konceptualno i operacionalno osmišljena moguća tipologiju prosvjednika pri čemu je pretpostavljeno da se pojedini tipovi u većoj ili manjoj mjeri razlikuju u temeljnim karakteristikama, kao i u vrijednosno stavovskim dispozicijama. Empirijski je utvrđeno postojanje šest statistički značajnih latentnih dimenzija, odnosno tipova prosvjednika koji su radno nazvani: Socijalna kritika neoliberalizma u obrazovanju, Prosvjed kao pokriće za nerad, Liderska autopercepcija u kontekstu prosvjeda, „Profesionalni“ prosvjednik, Mladalačko zajedništvo i Nezainteresirani konformist. U rezultatima provedenog istraživanja iznose se brojni podaci koji opisuju prosvjedne aktivnosti studenata, njihove političke stavove, socijalne aspiracije, očekivanja od budućnosti i od samog prosvjeda, njihovo povjerenje u institucije te strahovi od mogućih negativnih posljedice sudjelovanja u prosvjedu. Nakon utvrđivanja sklonosti studenata prosvjednika pojedinim dimenzijama ustavnovljene tipologije prosvjednika pristupa se opširnoj analizi stupnja te sklonosti s obzirom na ostale mjerene karakteristike i stavove prosvjedničke populacije.

Rodna nejednakost u Hrvatskoj očituje se na brojnim aspektima kako javnog, tako i privatnog života. Uz više stope nezaposlenosti i činjenicu da žene češće od muškaraca rade na određeno vrijeme, žene su također više zastupljene u slabo plaćenim poslovima te teže napreduju na poslu, dok su muškarci u usporedbi sa ženama obično bolje plaćeni za svoj rad (Brajša-Žganec et al., 2011). Žene su također u većoj mjeri od muškaraca dodatno opterećene brigom za obitelj i djecu. Svakodnevni život većine građana RH u današnje vrijeme opterećen je financijskim problemima koje donosi ekonomska i gospodarska kriza. Partnerski odnosi također su pod utjecajem ovih problema. U izlaganju se iznose neki osnovni parametri socioekonomskog položaja žena u intimnim vezama. Istraživanje je provedeno tijekom rujna i listopada 2012. godine metodom ankete na reprezentativnom uzorku punoljetnih žena Republike Hrvatske (N=601) koje imaju minimalno jednu godinu iskustva zajedničkog života s intimnim partnerom (bivšim ili sadašnjim). Cilj izlaganja prvenstveno je deskriptivne prirode - opisati socioekonomski položaj žena u Hrvatskoj koje žive sa svojim intimnim partnerima. Pri tome je naglasak na usporedbi položaja žena u odnosu na njihove partnere kako bi se provjerila hipoteza o rodnoj nejednakosti socioekonomskog položaja u partnerskim odnosima. Dodatni cilj je i provjeriti povezanost zadovoljstva vezom sa stupnjem financijskih problema. Istraživanjem je utvrđeno kako je čak 21% žena bez ikakvih mjesečnih primanja, a ukupno gledno, gotovo polovica žena ili nema nikakva ili ima primanja manja od 3.000 kn mjesečno. U gotovo dvije trećine intimnih veza ženin partner zarađuje više od nje. Ipak, bez obzira na to, u većini veza svi prihodi se smatraju zajedničkima i partneri njima raspolažu ravnopravno, a ravnopravan odnos prevladava i kod donošenja važnih obiteljskih i financijskih odluka. Korištenje automobila kao jedan od indikatora odnosa moći u kućanstvu ponovno ukazuje na rodnu neravnopravnost: u većini kućanstava koja posjeduju jedan automobil, njime se koristi muškarac. Što se tiče obrazovnog statusa, utvrđeno je kako je veći udio žena nego muškaraca koje su neobrazovane ili s najnižim stupnjevima obrazovanja, ali je isto tako i nešto veći udio visokoobrazovanih žena u odnosu na njihove partnere. Pri tome kod žena na svim obrazovnim razinama prevladava obrazovna homogamija (partneri imaju jednak stupanj obrazovanja), osim među visokoobrazovanim ženama kod kojih je nešto izraženija obrazovna heterogamija (među njima je više onih s parterima koji imaju završenu četverogodišnju srednju školu, nego onih s visokoobrazovanim partnerima). Podaci o radnom statusu, visini prihoda, vlasništvu nekretnina, korištenju automobila i stupnju obrazovanja potvrđuju hipotezu da su žene u Hrvatskoj u lošijem sociekonomskom položaju od svojih partnera. Ohrabrujuć je nalaz da usprkos tome, žene u većini slučajeva svjedoče o ravnopravnom donošenju odluka u kućanstvu i zajedničkim raspolaganjem ukupnim prihodima. Financijski problemi povezani su i sa stupnjem zadovoljstva vezom, pri čemu su zadovoljnije one žene koje procjenjuju da je njihova veza s partnerom manje opterećena financijskim problemima.

The purpose of our presentation was to outline the gender issues in Croatia, which reflect the problems of transition, social justice, inequality and mobility in the context of global trends of neoliberal capitalism and are a good example of how macrostructural patterns and problems reflect the everyday life and interpersonal relationships. The main goal of this presentation was to offer a new way of measuring the socioeconomic status of women in intimate relationships, as well as to present the results of a survey research conducted in the year 2012 on a representative sample of women who live with their partners. The results were contextualized by emphasizing the regional differences in socioeconomic status of women, but also describing the perception of the major social problems in different regions of Croatia.

Violence always presumes the abuse of power in relationships based on inequality (Ajduković, Pavleković, 2000). Violence against women in intimate relationships is manifested in various forms. Most often one can talk about mental, physical, sexual and economic violence. But while many people perceive violence against women solely in its physical form, sometimes even certain forms of physical assaults are not characterized as violence. We began our research under the assumption that the perception of violence is such that the term “violence” usually involves only physical violence, although this term is actually much broader and includes all other forms of partners’ violent behavior which are recognized to a lesser extent. Less recognition of other forms of violence indicates social tolerance towards violence which was in this study measured by three main indicators: reduction of offenders’ responsibility, shifting responsibility to the victim and finding external circumstances which can “explain” violent behavior. The presentation will be based on the results of a research conducted on a sample of students from the University of Zagreb and the University of Split, in which we examined male and female stereotypes on violence against women and also their recognition and attitudes about various forms of violence in intimate relationships (physical, sexual, psychological and economic). The aim of the study was to determine which are the most common stereotypes about violence in intimate relationships and whether there are some connections between these stereotypes and recognition of different forms of domestic violence, sexism, and some socio-demographic and socio-cultural characteristics of students such as sex, place of growing up, parents' educational level, social status family, etc. This research also represents a methodological novum in the study of attitudes about violence against women. Specifically, these attitudes were measured using instruments in the form of six short stories in which the main characters were man and woman in intimate relationship, each describing one everyday life situation with one of the four specified forms of violence in intimate relationships. After each story respondents were asked to dichotomously assess the roles of the characters and also to give a general assessment of the context of each story.

Biti feministkinja u društvu nije zahvalna pozicija niti identitet. Mnoge žene u Hrvatskoj, premda jesu emancipirane i žive takvim stilom života, ipak se ne identificiraju kao feministkinje, jer žive u patrijarhalnom društvu u kojem je feminizam nepoželjan, zazoran ili se čak smatra subverzivnim. Polazeći od pretpostavke da negativna percepcija feminizma i stigmatiziranje feministkinja zapravo proizlazi iz nepoznavanja toga pokreta i diskursa, u prezentaciji će se iznijeti neke od najznačajnijih predrasuda prema feministkinjama kako ih vide studentice i studenti Zagrebačkog i Splitskog sveučilišta na prigodnom uzorku. U istraživanju se polazi od pretpostavke da su među studenticama i studentima također zastupljene predrasude prema feministkinjama i feminizmu, kao što se i feministkinje negativno prihvaća u općoj populaciji i u društvu. U istraživanju se propituju i neki stavovi o braku, obitelji i djeci, te rodnim ulogama žena i muškaraca u javnom i privatnom životu. Cilj istraživanja je utvrditi koji su najzastupljeniji stavovi i stereotipi o feministkinjama, o braku, djeci i rodnim ulogama među studentskom populacijom, te ukazati na povezanost tih stavova i stereotipa s nekim karakteristikama rodnih uloga, kao i s određenim sociodemografskim i sociokulturnim odrednicama.

U izlaganju ćemo predstaviti rezultate online ankete provedene na potpisnicima Inicijative protiv predloženih zakona o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti. U skladu s načelom 'znanost mora biti utemeljena na suradnji, a ne natjecanju' tvorbi upitnika pristupit će se na originalan način: članovima akad-solid mailing liste i prisutnima na sastancima bit će omogućeno da sami predlažu pitanja. Nakon predviđenog roka, izlagači će iz predloženog konstruirati anketni instrumentarij prema konceptualnim odrednicama i metodološkim kriterijima. Ciljevi istraživanja su deskriptivne (socioprofesionalna struktura te stavovi i mišljenja o organizaciji AS, štrajku, znanstvenoj politici i sl.) i metodološke naravi. Svrha istraživanja je inovativnim pristupom započeti sustavno praćenje relevantnih tema u akademskoj zajednici.

Nasilje nad ženama u intimnim vezama očituje se u različitim oblicima. Najčešće se govori o psihičkom, tjelesnom, seksualnom i ekonomskom nasilju. No, dok mnogi pod nasilje nad ženama smatraju isključivo fizičko nasilje, katkad se čan niti određeni oblici fizičkih napada ne karakteriziraju kao nasilje, već se za takva ponašanja pronalaze različita opravdanja, njihova ozbiljnost se umanjuje te dolazi do društvene tolerancije prema nasilju kao i da prebacivanja odgovornosti s nasilnika na žrtvu. Nasilju u obitelji uvijek predstavlja zloupotrebu moći u odnosima koji se temelje na nejednakosti. Izlaganje se temelji na rezultatima istraživanja provedenog na studentskoj populaciji Sveučilišta u Zagrebu u kojem su se ispitivali stereotipi studenata i studentica o nasilju nad ženama u intimnim vezama kao i prepoznavanje i stavovi o različitim oblicima obiteljskog nasilja. Istraživanje predstavlja i svojevrsni metodološki novum u istraživanju stavova o nasilju nad ženama. Naime, ovi su stavovi mjereni instrumentarijem u obliku šest kratkih priča u kojima su glavni akteri muškarac i i žena, a koje opisuju svakodnevne životne situacije u kojima se događa jedan od navedenih oblika nasilja u intimnim vezama. Nakon svake priče od ispitanika se traži dihotomna procjena uloga muškarca, odnosno žene i opća procjena konteksta.

Suvremena obitelj prolazi kroz značajne promjene zbog socijalne dinamike u kojoj je posebno značajna emancipacija žena, ali i zbog društvenog razvoja uopće. Opterećenje radnim vremenom i grubo reduciranje sadržaja okvira obiteljskog života te općenito stresne društvene prilike dovode do brojnih konfliktnih situacija. Danas se susrećemo sa sve većim brojem obitelji u kojima su odnosi poremećeni i neskladni. Za razliku od drugih društvenih grupa koje nastoje poduzeti sve potrebne mjere kad ne funkcioniraju, obitelj se često sudbinski miri sa situacijom koja narušava skladan obiteljski život. Obiteljski problemi nerijetko eskaliraju u nasilje, koje se očituje u različitim oblicima: fizičkom, psihičkom, seksualnom i ekonomskom. Nasilje u obitelji uvijek pretpostavlja zloupotrebu moći u odnosima koji se temelje na nejednakosti (Ajduković, Pavleković, 2000), a najčešće se radi o nasilju muškarca nad svojom ženom ili intimnom partnericom. O nasilju nad ženama postoje brojni mitovi – uvjerenja koja nastaju kad se ne posjeduje dovoljno činjenica o nekoj pojavi. Upravo raširenost takvih mitova može objasniti poteškoće i sporost unošenja promjena u zakonodavstvo te ograničeni raspon intervencija koje se nude u slučajevima obiteljskog nasilja. Izlaganje se temelji na rezultatima istraživanja provedenog metodom ankete na studentskoj populaciji Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Splitu tijekom 2012. godine (N=316). Cilj istraživanja bio je utvrditi koji su najzastupljeniji mitovi o nasilju nad ženama te utvrditi postoje li određene povezanosti ovih vjerovanja sa sklonošću seksizmu te nekim sociodemografskim i sociokulturnim karakteristikama ispitanih studenata poput spola, mjesta odrastanja, stupnja obrazovanja roditelja i imovinskog stanja obitelji.

U radovima različitih autora koji se bave nasiljem nad ženama od strane intimnog partnera koriste se različite klasifikacije nasilje. Svima njima zajedničke su tri vrste nasilje: fizičko (negdje: tjelesno), seksualno i psihičko (negdje emocionalno). Međutim, u novije vrijeme u mnogim se klasifikacijama spominje i ekonomsko (negdje: financijsko) nasilje koje je i u hrvatskom zakonodavstvu nedavno prepoznato kao oblik nasilja te je 2009. godine uvršteno u novi Zakon o zašiti od nasilja u obitelji (NN 137/09). U ovom će izlaganju biti objašnjeno što je ekonomsko nasilje nad ženama od strane intimnih partnera, na koji je način povezano s drugim oblicima nasilja nad ženama i koje su njegove posljedice. Ekonomsko će nasilje biti razmatrano u ekološkom okviru objašnjenja uzroka i faktora rizika za nasilje koji ove faktore razvrstava na četiri razine: razina individue koja obuhvaća biološke čimbenike i čimbenike osobne povijesti, razina veze koja se tiče odnosa s vršnjacima, intimnim partnerom i članovima obitelji, razina zajednice koja proučava kontekst u kojem se društveni odnosi odvijaju (kao što su, primjerice, škole, radna mjesta i susjedstvo) te razina društva koja obuhvaća šire faktore na makro-razini koji utječu na pojavu nasilja u intimnim odnosima.

Prikaz znanstvenog simpozija s međunarodnim sudjelovanjem “Razvoj i okoliš - perspektive održivosti” održanog 6. i 7. listopada 2011. godine u prostorijama Filozofskog fakulteta u Zagrebu.