Search

The purpose of the paper is to indicate the path for future comparative analysis of Šabanović's edition and V., VI. and VII. volume of autographs to establish real differences based on preliminary research of several selected examples, verify the authenticity of some of Evliya's testimonies, contribute to the assessment of the reliability of Seyahatnâme as a source for the history of Croatian countries and neighboring regions and as a historical source in general.

Intervju s prof. Nenadom Moačaninom, 13. 7. 2020.

U radu se daje pregled povijesti Sulejmanovog mosta (mostova) kod Osijeka, jedinstvene građevine iz razdoblja osmanske vladavine 16. i 17. stoljeća koja se pružala od osječke utvrde do Darde i koju su Osmanlije izgradili u cilju prometnog povezivanja jugoistočne i srednje Europe. Rad je nastao povodom izlaska iz tiska knjige o velikom mostu u kojoj se problematizira opsežan višegodišnji projekt znanstvenih istraživanja, historiografske obrade i prezentacije Velikoga mosta kod Osijeka.

Potkraj 16. stoljeća Zemunik je postao važna osmanska utvrda i grad u sandžaku Krka, u nahiji Kotar, na granici s Mletačkom Republikom. Cilj ovoga rada jest ponuditi nove spoznaje o povijesti Zemunika pod osmanskom vlašću što je utemeljeno na proučavanju osmanske arhivske građe koja se čuva u inozemnim arhivima, ponajviše turskim.

Due to great geostrategic significance the area was organized as a military frontier of the sancaks of Klis, Krka, Bihać and partly Herzegovina in eyalet of Bosnia. In Ottoman sources, particularly in mühimme defteris this part of the frontier is often called “the end of frontier” or “the edge of frontier” (intiha-yı serhad). There existed a specific patterns of urban evolution because all towns gradually developed from the military strongholds. Even though urbanization of the frontier during the 16th and 17th centuries was limited, there is no doubt that certain Ottoman forts outgrew military frames and gained stronger civilian i.e. central functions. The whole south-west of the Bosnian eyalet eventually became criss-crossed by small towns with the population of several thousand which emerged from forts. The main subject of research of this paper are precisely such towns, towns to which the war represented a factor of urban development and which developed out of too great fear on south-western borders.

U drugoj polovici 16. i u prvoj polovici 17. stoljeća Drniš je bio važan osmanski grad na granici s Mletačkom Republikom u Kliškom sandžaku, u nahiji Petrovo polje. Nastao je na trgovačkom putu koji je povezivao zapadne dijelove Bosanskog ejaleta preko Knina sa šibenskom lukom na jadranskoj obali. U radu se istražuje urbani razvoj Drniša na temelju informacija iz osmanske arhivske građe (detaljnih i sumarnih poreznih popisa, popisa mustahfiza u utvrdama i njihovih timara, dokumenta iz zbirke Muhimme defteri), autografa Evlije Čelebi i postojeće historiografske literature.

U drugoj polovici 16. i u prvoj polovici 17. stoljeća Drniš je bio važan osmanski grad na granici s Mletačkom Republikom u Kliškom sandžaku, u nahiji Petrovo polje. Nastao je na trgovačkom putu koji je povezivao zapadne dijelove Bosanskog ejaleta preko Knina sa šibenskom lukom na jadranskoj obali. U radu se istražuje urbani razvoj Drniša na temelju informacija iz osmanske arhivske građe (detaljnih i sumarnih poreznih popisa, popisa mustahfiza u utvrdama i njihovih timara, dokumenta iz zbirke Muhimme defteri), autografa Evlije Čelebi i postojeće historiografske literature.

Za vrijeme osmanske vlasti Osijek je, uslijed svog važnog prometnog, strateškog i gospodarskog značenja, postao vodeći urbani centar srednjeg Podunavlja. No usprkos činjenici da je upravo u osmanskom periodu Osijek dostigao najviši stupanj u dugom razdoblju svoje dotadašnje urbane povijesti, sve do pojave radova povjesničara dr. sc. Ive Mažurana složena povijest toga grada pod osmanskom vlašću nije bila sustavno historiografski proučavana. Objavljivanjem njegovih članaka i knjiga tematski vezanih uz osmanski Osijek, dat je snažan poticaj znanstvenoj obradi razdoblja osmanske vladavine ne samo u navedenome gradu, nego i u Slavoniji i Srijemu općenito. Prema izvorima koji su mu bili dostupni, Ive Mažuran nastojao je rekonstruirati kronologiju ratnih sukoba i važnih događaja vezanih uz povijest ovog grada, ali i ekonomsku, socijalnu, etničku, konfesionalnu i urbanu strukturu naselja. Mnogo pažnje posvetio je i temama poput Sulejmanovog mosta, upravnoj podjeli osječke okolice, društvenim odnosima itd.

U radu je obrađena tema roblja iz ugarskih krajeva u Bosanskom sandžaku na temelju spoznaja iz sarajevskih sidžila iz druge polovice 16. stoljeća

U radu je dat prikaz povijesti Zavalja i okolice pod osmanskom vlašću.

Evlija Čelebi (punim imenom Evliyâ Çelebi bin Derviş Mehemmed Zillî) poznati je osmanski putnik iz 17. stoljeća koji je proveo više od četrdeset godina putujući diljem Osmanskog Carstva i izvan njegovih granica. Svoja brojna putovanja detaljno je opisao u deset opsežnih svezaka u djelu koje je naslovio Seyahatnâme. To je djelo primarno utemeljeno na svjedočanstvu autora, odnosno na Evlijinim osobnim doživljajima i iskustvima. Iako se u znanstvenim krugovima još uvijek raspravlja o autentičnosti nekih epizoda koje je Evlija opisao (dvojbeno je da je posjetio Nizozemsku i Španjolsku) i premda je očigledno da su neki podatci utemeljeni na izvorima koje su napisali raniji osmanski kroničari i historiografi (primjerice Ibrahim Pečevija, Mehmed Ašik), posljednjih nekoliko godina Evlijino djelo sve više dobiva na relevantnosti. Većina suvremenih osmanista povjesničara, ali i znanstvenika drugih disciplina poput filologa, koji su proučavali Evlijino djelo na temelju autografa, prepoznali su Seyahatnâme kao pouzdan povijesni izvor koji uz pravilnu metodologiju nudi objektivna i višestruko korisna saznanja. Stoga ne čudi da je Evlija Čelebi danas vjerojatno najcitiraniji osmanski autor u svjetskoj historiografiji. No nije uvijek bilo tako. Sve donedavno su ocjene o njegovoj pouzdanosti bile vrlo oprečne. Dio znanstvenika smatrao je da je Evlijino djelo riznica dragocjenih informacija, a dio ga je odbacivao kao zbirku izmišljenih priča. Cilj ovog rada je naznačiti put za komparativnu analizu „Putopisa“ odnosno prijevoda Seyahatnâme od strane Hazima Šabanovića i V., VI. i VII. sveska autografa kako bi se na temelju preliminarnog istraživanja nekolicine odabranih primjera („štihproba“) utvrdio raspon razlika, provjerila vjerodostojnost nekih Evlijinih svjedočanstava i pridonijelo procjeni pouzdanosti Seyahatnâme kao izvora za povijest hrvatskih zemalja i susjednih regija.

Za vrijeme osmanske vlasti Osijek je, uslijed svog važnog prometnog, strateškog i gospodarskog značenja, postao vodeći urbani centar srednjeg Podunavlja. No usprkos činjenici da je upravo u osmanskom periodu Osijek dostigao najviši stupanj u dugom razdoblju svoje dotadašnje urbane povijesti, sve do pojave radova povjesničara dr. sc. Ive Mažurana složena povijest toga grada pod osmanskom vlašću nije bila sustavno historiografski proučavana. Objavljivanjem njegovih članaka i knjiga tematski vezanih uz osmanski Osijek, dat je snažan poticaj znanstvenoj obradi razdoblja osmanske vladavine ne samo u navedenome gradu, nego i u Slavoniji i Srijemu općenito. Prema izvorima koji su mu bili dostupni, Ive Mažuran nastojao je rekonstruirati kronologiju ratnih sukoba i važnih događaja vezanih uz povijest ovog grada, ali i ekonomsku, socijalnu, etničku, konfesionalnu i urbanu strukturu naselja. Mnogo pažnje posvetio je i temama poput Sulejmanovog mosta, upravnoj podjeli osječke okolice, društvenim odnosima itd.

U radu je problematizirana uloga osmanske vlasti u naseljavanju osmanskih pograničnih područja u Bosanskom ejaletu na primjeru Kliškog i Krčkog sandžaka na temelju spoznaja iz osmanskih popisnih deftera.

Autorica je donijela novije spoznaje o razvoju Drniša pod osmanskom vlašću temeljem uvida u osmanske izvore. Rad predstavlja prilog urbanoj povijesti Drniša.

U radu je problematizirana uloga Bihaća u vojnom i urbanom sustavu Bosanskog ejaleta.

U središte istraživanja disertacije postavljeno je osmansko pogranično društvo jadransko-dinarskog zaleđa koje se od prvih osmanskih osvajanja u 15. stoljeću pa do kraja 17. stoljeća razvijalo unutar osmanskog političkog, vojnog, gospodarskog i društvenog sustava, kao i islamsko-osmanske kulture i civilizacije. Uslijed pograničnog položaja navedeno je područje bilo organizirano kao vojno ustrojeno krajište Kliškog, Krčkog i Hercegovačkog sandžaka. Iako je činio tek ulomak pograničnog područja Osmanskog Carstva u Europi, bio je to iznimno važan odsječak osmanskog vojnokrajiškog bedema na kojem je Carstvo graničilo s dvije tadašnje vodeće kršćanske imperijalne sile (Habsburškom Monarhijom i Republikom Venecijom), s kojima se borilo za prevlast u srednjoj i sredozemnoj Europi. Stoga je ovaj jugozapadni rub Carstva imao veliki značaj u imperijalnim planovima Porte. U radu se nastoje uočiti elementi koji su u društvenom, demografskom, gospodarskom i kulturnom smislu izdvajali taj prostor od ostatka Carstva, kao i sličnosti povijesnog razvoja s drugim dijelovima Carstva. Rad je nastao na temelju istraživanja pretežno neobjavljene arhivske građe koja se čuva u Istanbulu, ponajviše poreznih i vojnih popisa te registara sultanskih naredbi. Disertacija je koncipirana kao studija osmanskog pograničnog društva u dugom trajanju s elementima „serijalne historije“ iz područja vojne, demografske, socijalne i ekonomske povijesti. Poseban znanstveni doprinos predstavlja činjenica da se prvi put u hrvatskoj historiografiji u središte istraživanja postavlja osmanski pogranični prostor i društvo.

U radu su priopćeni rezultati istraživanja konfesionalnih promjena na području jadranskog zaleđa dolaskom Osmanlija, procesi islamizacije na temelju podataka iz osmanskih poreznih popisa, kao i utjecaj islamsko-osmanske kulture na oblikovanje kulturno-povijesne baštine tog područja.

Do danas je na području srednjojadranskog zaleđa ostalo sačuvano vrlo malo spomenika osmanske graditeljske baštine, usprkos više od dvjestostoljetne vladavine Osmanlija nad pojedinim dijelovima te regije (1499.-1718.). Mnoge građevine osmanske materijalne kulture nestale su, a da nisu ostavile ikakav trag o postojanju. To se odnosi na objekte sakralne namjene kojima se služilo stanovništvo muslimanske vjeroispovjesti, ali i na objekte svjetovne namjene (fortifikacije, mostove itd.). U radu se nastoje rekonstruirati objekti osmanske graditeljske djelatnosti, odnosno nastoji se složiti mozaik odavno nestalih objekata islamske civilizacije.

U radu se analiziraju neki aspekti društvenih odnosa na osmanskom pograničju odnosno nastoje se izdvojiti načini na koje su lokalne vojne elite u jadranskom zaleđu osiguravale vlastitu egzistencije, te u kojoj su mjeri, u pokušajima da iznađu dodatne izvore prihoda, utjecale na oblikovanje društveno-gospodarskih odnosa.

U središtu interesa rada nalazi se područje srednjodalmatinskog zaleđa koje je tijekom 16. i 17. stoljeća bilo dijelom prostranog Osmanskog Carstva. Usprkos činjenici da je u tom periodu navedeno područje imalo iznimnu strategijsku, vojnu i gospodarsku važnost, ono nije bilo temom monografijskih istraživanja. Stoga se u ovom radu nastojalo postaviti nezaobilazne temelje društvene, vojno-upravne, demografske i gospodarske analize prostora.

U radu se razmatraju demografska obiljezja te procesi repopulacije i rekolonizacije srednjodalmatinskog zaledja na temelju promjena u kretanjima broja lokaliteta oznacenih u osmanskim poreznim popisima kao sela i kao mezre, odnosno na temelju kretanja broja fiskalnih jedinica oznacenih kao kuce (hane). Na taj nacin predodzba o populacijskim trendovima, mrezi ruralnih naselja, rasporedu i omjerima krscanskog i muslimanskog stanovnistva itd. postaje mnogo jasnija.

Rad predstavlja prikaz knjige Halila Inalcika.

U radu se razmatraju dosezi hrvatske historiografije u poimanju značenja razdoblja osmanske vladavine. Rad je dijelom osvrt na knjigu Nenada Moačanina "Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine", Slavonski Brod, 2001.

Istraživanje kretanja stanovništva župe Gruž u razdoblju od 1684. do 1808. godine provedeno je na temelju analize matičnih knjiga, kanonskih vizitacija i popisa stanovništva Dubrovačke Republike 1673/4. godine, kao i relevantne znanstvene literature. Prilikom istraživanja utvrđeno je da osobe nisu bile redovito upisivane u matične knjige, a rezultati istraživanja zbog toga nisu pružili stvarnu sliku kretanja stanovništva. No, prema kanonskim vizitacijama i popisima stanovništva, stanovništvo Gruža je tijekom analiziranog razdoblja raslo, čemu je vjerojatno, osim imigracijskih procesa, doprinio i prirodni prirast, uzrokovan tranzicijom mortaliteta. Osim kroz tranziciju mortaliteta, proces demografske tranzicije očitovao se i kroz promjene u dobnim strukturama stanovništva. S obzirom na to da je Dubrovačka Republika bila politički stabilna i gospodarski razvijena država s razvijenom medicinskom skrbi i sustavom karantene, njezino je stanovništvo ušlo 100 godina ranije u ranu tranzicijsku podetapu nego stanovništvo ostatka današnje Hrvatske, a gruško stanovništvo vjerojatno nije bilo izuzetak u tom procesu. Research into the movement of the population of Gruž parish in the period from 1684 to 1808 was based on the analysis of Church registers, canonical visitations and the population census of the Republic of Dubrovnik in 1673/4, as well as relevant scientific literature. During the research, it was concluded that people were not regularly registered in the Church registry books, and the results of the research therefore did not provide a real picture of the movement of the population. However, according to canonical visitations and population censuses, the population of Gruž grew during the analyzed period, which was probably contributed, in addition to immigration processes, by natural growth caused by the transition in mortality. In addition to the mortality transition, the process of demographic transition was also manifested through changes in the age structure of the population. Given that the Republic of Dubrovnik was a politically stable and economically developed state with developed medical care and a quarantine system, its population entered the early transition sub-stage 100 years earlier than the population of the rest of today's Croatia, and population of Gruž was probably not an exception in that process.

Ovaj radi bavi se analizom diplomatskih odnosa između Engleske u vrijeme Elizabete I. i Osmanskog Carstva, kulturnim transferima orijentalnih elemenata na elitno društvo Engleske i međuodnosom oba procesa. Rad također uključuje analizu europskih percepcija orijentalnog, tj. osmanskog Drugog kao i širu percepciju kršćanske Europe od strane islamskog svijeta. Povijest percepcija u ovom radu je prikazana kronološki i prvenstveno kroz širu sliku Europe, a zatim i kroz specifično Engleske percepcije, prije i tijekom perioda proučavanja. Diplomatski odnosi analizirani su kroz opsežnu korespondenciju vladara Engleske i Osmanskog Carstva, kao i kroz druge relevantne izvore. Ovaj rad daje sliku o razvitku ideje začetka diplomatskih odnosa, kao i njihov razvoj kroz posljednjih 30-ak godina XVI. stoljeća. Rad uključuje i osvrt na druge islamske zemlje s kojim je Engleska stupila u kontakt kroz XVI. stoljeće i stavljajući ih u kontekst osmanske diplomacije formira se upotpunjenija slika elizabetanske diplomacije s islamskim svijetom. Kultura i kulturni transferi na Engleske elite čine značajan dio rada. Kroz kraći, generalizirani prikaz kulture Osmanskog Carstva i Engleske prije njihovog diplomatskog kontakta stavlja se značaj na promjene koje su uslijedile nakon početka odnosa. Rad se primarno bavi materijalnom kulturom poput tepiha, odjeće, hrane, slikarstva i slično, ali i ne-materijalnim konceptima i idejama koje su također prenijete na Engleske elite. Cilj rada je promatranje međuodnosa ova tri aspekta: percepcija, diplomacije i kulturnih transfera. This paper deals with the analysis of diplomatic relations between England during Elizabeth I. and the Ottoman Empire, the cultural transfers of oriental elements to the elites of England and the interrelationship of both processes. The paper also includes an analysis of European perceptions of the Oriental, i.e. Ottoman Other, as well as the broader perception of Christian Europe by the Islamic world. The history of perceptions in this paper is presented chronologically and primarily through the broader picture of Europe, and then specifically through English perceptions, before and during the period of this study. Diplomatic relations were analyzed through the extensive correspondence of the rulers of England and the Ottoman Empire, as well as through other relevant sources. Through this paper we can see how the development of the idea to begin diplomatic relations was formed, as well as its development throughout the last 30 years of the XVI.th century. The paper also includes an overview of other Islamic countries with which England came into contact through the XVI.th century, and by placing them in the context of Ottoman diplomacy, a more complete picture is formed of Elizabethan diplomacy with the Islamic world. Culture and cultural transfers to the English elites form a significant part of the work. Through a brief, generalized account of the culture of the Ottoman Empire and England before their diplomatic contact, importance is placed on the changes that followed after the beginning of their relations. The work primarily deals with material culture such as carpets, clothing, food, painting and the like, but also non-material concepts and ideas that have been passed on to English elites. The goal of the paper is to observe the interrelationship of these three aspects: perception, diplomacy and cultural transfers.

The focus of the present volume is on the next-to- autograph edition of the Seyahatname, “The Book of Travels” of the seventeenth-century “world traveller and boon companion to mankind, ” Evliya Çelebi. Important, sometimes huge differences are noticed as a result of comparative analysis of the parts referring to Western Balkans and Iran and Azerbaijan with previously available versions of the Seyahatname. Thus, one of the main goals of this joint effort was to further elucidate this kind of discrepancies, focused either on these particular areas of the Ottoman Empire, or on more general features of Evliya’s narrative. The book is closely focused on two borderlands of the Ottoman Empire, the Western Balkans, i.e. Bosnia and Croatia (with Serbia), bordering the territories of the Republic of Venice and the Habsburg Monarchy, in the west, and Safavid ruled Iran and Azerbaijan, in the east. Such conception provides an opportunity for a comparison between the eastern and the western borderlands of the Ottoman Empire, concerning topics related to economic and social history, urbanization, ethnic and confessional relations, and others.

Istraživanje fenomena gladi na prostoru Bosanskog ejaleta od 17. do početka 19. stoljeća, tj. tijekom malog ledenog doba uključuje širokoobuhvatne analize čimbenika koji su povezani s problematikom okoliša, demografije, politike, institucionalnog uređenja, ekonomije, agrikulturnih sustava i na kraju kulturno-tradicijskih normi. Za takvu analizu bilo je potrebno pronaći model koji bi mogao odgovarati istraživačkim težnjama. No, kako se radi o specifičnom prostoru svakako da je zahtijevao određene prilagodbe. Stoga se u radu nastojala izvršiti analiza ranjivosti stanovništva razmatranog prostora u razdoblju od 17. do početka 19. stoljeća u skladu s mogućnostima koje nudi izvorna građa i dosadašnja istraživanja. Ta analiza nastojala se primijeniti i s obzirom na spacio-temporalnu kao i distinkciju društvene i okolišne ranjivosti.