Search

Diabetes is described to be associated with some types of environmental exposure, heredtital factors and with specific metabolic conditions of intrauterine development due to diabetes in the mother. The aim of the present study was to evaluate genome damage, cell free DNA, protein glycosylation (PG) and nuclear division index (NDI) as possible prognostic biomarkers for health risks in newborns of mothers with treated pregestational diabetes (NBDM), compare them with newborns of healthy mothers (NBHM), and to associate results with mother lifestyle in both groups using detailed questionanire. 89 NHM and 22 NDM were included in study. Genome damage was estimated by in vitro micronucleus (MN) assay. NDI was detected on MN slides. Glycans were analysed by ultra- performance liquid chromatography that separates plasma glycome into 46 glycan peaks. Cell free DNA was analysed by real time PCR. For the association between biomarkers and individual characteristics stepwise logistic analysis was performed. No significant difference was found between NHM and NDM for cell free DNA levels (mean, 0.003 vs. 0.001 µg/ml, p=0.114). There was no association between cell free DNA level with lifestyle. MN frequency was significantly higher in NDM than in NHM (median, 0.6 vs. 0.3 %, p

Rani neonatalni mortalitet (RNM) predstavlja smrtnost na 1000 sve živorodene djece neovisno o dobi trudnoće ili o porodnoj težini u prvih sedam dana života (168 sati). Broj mrtvorođenih u dobi iznad 22 navršena tjedna trudnoće ili porodne težine veće od 499 g na 1000 svih rođenih u dobi trudnoće iznad 22 navršena tjedna ili 499 g čini fetalni mortalitet.

The aim of the study was to investigate the effects of chorioamnionitis on mortality and early onset neonatal sepsis (EONS) and bronchopulmonary dysplasia (BPD) in preterm neonates with birth weight < or = 1, 500 g. The study included 395 preterm infants born at the Zagreb Clinical Hospital Center, from January 2001 to December 2005. All the placentas from preterm deliveries were sent for pathological examination. The patients were categorized into two groups: one including patients with chorioamnionitis at placental histology (47%) and the other control group without chorioamnionitis (53%). Neonates were distributed into 3 groups according to gestational age: the first group with 132 (33%) infants born at < or = 28 weeks of gestation, the second with 202 (52%) infant born from 29 to 32 weeks of gestation and the third with 61 (15%) infants born at > or = 33 weeks gestation. Chorioamnionitis was diagnosed significantly more often in the first gestational age group (91/132-69% of infants, chi2 = 51.307, p < 0.05). The outcome was lethal in 67/395 (17%) patients ; 55% of them had chorioamnionitis (chi2 = 2.421, p > 0.05). Lethal outcome ensued in 54/132 (41%) infants from the first gestational age group ; 30/54 (55%) were born from pregnancies complicated by chorioamnionitis. In comparison with the control group, mortality was significantly higher in the group of premature infants with gestation < or = 28 weeks whose placentas showed chorioamnionitis (chi2 = 7.645, p < 0.01). EONS was probable or confirmed in 100/395 (25%) infants ; in 66/100 (66%) infants pregnancy was complicated by chorioamnionitis (chi2 = 22.396, p < 0.01). BPD developed in 25/395 (6%) infants ; in 12/25 (48%) infants placentas showed chorioamnionitis (chi2 = 0.022, p > 0.05). In conclusion, premature neonates from pregnancies complicated by chorioamnionitis are more often born at < or = 28 weeks of gestation. Chorioamnionitis in neonates whose gestation is < or = 28 weeks leads to a significantly higher rate of mortality than in neonates with a longer gestation period. A greater incidence of EONS was proven in the group of infants with chorioamnionitis. The difference between the incidence of BPD in preterm infants born from pregnancies complicated by chorioamnionitis and the control group was not significant

Rani neonatalni mortalitet (RNM) je u 2011. godini u Hrvatskoj za djecu svih porodnih težina, uključujući onu s porodnom težinom ispod 500 grama bio 2, 5%, kao i prethodne godine, ali manji nego 2009. godine kad je bio 3, 3‰. Neonatalni mortalitet (NM) je nešto veći nego prethodne godine 3, 2‰ vs. 3‰, ali manji nego u 2009. godini (4, 0‰). Mortalitet do otpusta iz bolnice (MOB) je jednak kao i prethodne godine, a manji od godine prije (3, 4‰ prama 4, 2‰). U mortalitetu dojenčadi čak 88, 5% uzroka leži u stanjima vezanima uz perinatalno razdoblje, prirođene malformacije i kromosomske abnormalnosti. RNM je za svu novorođenčad činio 74% MOB-a (2009. godine 79, 8%), dok je ostalih 26% djece umrlo nakon prvog tjedna života. To ukazuje da RNM nije podcijenjen na račun vioskog kasnijeg mortaliteta te da pedijatrijska-neonatološka služba ne ostvaruje smanjenje RNM na račun kasnijeg povišenja NM ili MOB, premda je to nešto lošije nego prethodnih godina. Premda se odgovarajućim prenatalnim probirom se može smanjiti proporcija rađanja djece PT

Rani neonatalni mortalitet ili pomor (RNM) predstavlja smrtnost na 1000 sve živoro|ene djece neovisno o dobi trudnoće ili o porodnoj težini u prvih sedam dana života (168 sati). Pribrojen fetalnom mortalitetu ili pomoru (FM) čini perinatalni mortalitet ili pomor (PNM).

Aim: Analysis of VLBW newborns' mortality and comparison over ten- year period. Methods: Data were collected from nurseries and NICUs embracing all VLBW newborns in Croatia. Results:Total of 663 VLBW newborns born in 1998-99, and 345 who were born in 2008, are analysed. Early neonatal mortality (ENM) and mortality to discharge from hospital (MDH) are shown in the table. Conclusion: ENM and MDH are reduced over the time. Efforts of neonatal sevices to reduce neonatal mortality could be realised as excess of "later mortality", neonatal sevices in BW groups of 500-599, 700-899 g reduced ENM substantially more than MDH. Apart of increased knowledge and experience in intesive care of newborns, as well as better equipment in maternities and NICUs, important increase in proportion if VLBW newborns who were born in maternities with NICU occurred, from 61% in 1998- 99 to 81% in 2008. Extent of contribution if increased regionalization of perinatal care to reduction of neonatal mortality is unknown.

Background As the prevalence of obesity is rising exponentially worldwide, the overweight and obesity rate is also increasing among women of reproductive age. This is associated with increased risk of adverse outcomes for both mother and child. Objective Our goal was to assess the impact of maternal overweight/obesity on neonatal outcomes in glucose-tolerant women. Study design A retrospective cross-sectional study included pregnant women receiving prenatal and perinatal care at our hospital who also have a negative 2h/75 g oral glucose tolerance test. Women were divided into three groups according to their pregestational body mass index. Neonatal outcome variables were compared between groups. Results A total of 1, 284 women were divided into the following groups on the basis of BMI criteria: normal weight (NW, BMI 18-24.99 ; № 834), overweight (OW, BMI 25-29.99 ; № 321) and obese (OB, BMI>30 ; № 129). Women’s age differed significantly between groups NW and OW (29.79±5.41 kg and 31.12±5.31 kg respectively, p 4 kg) babies (NW 15.59% ; OW 20.25% ; OB 24.03%, p90 centile) in OW and OB group (NW 13.19% ; OW 20.25% ; OB 27.13%, p

Aim was to calculate the proportion of neonatal deaths which occurred after early neonatal period to conclude if neonatal mortality was transferred after 7th day of life andaccordingly underestimated perinatal mortality.

Rani neonatalni mortalitet (RNM) je sastavnica perinatalnog mortaliteta, zadnjih godina je manji od fetalnog mortaliteta. RNM je u 2007. godini u Hrvatskoj bio 69% za skupinu novorođenčadi porodne težine (PT) 500–749 g, 30% za novorođenčad PT 750–999 g, dok je 2008. godine RNM za djecu PT ≤999 g bio 42%.

Mortality of newborns in Croatia in 2006

CILJ: Cilj istraživanja bilo je ispitati stavove medicinskih sestara u Hrvatskoj o primarnom oživljavanju prijevremeno rođene djece. METODE: Pisanom anketom ispitivana je dob, roditeljstvo, radno iskustvo i mjesto rada te stavovi medicinskih sestara iz Hrvatske o primarnom oživljavanju prijevremeno rođene djece. Anketirano je 174 medicinskih sestara; 49 zaposlenih u rađaonici ili na mjestima rada sa trudnicama (Rađ/Tr), 79 u pedijatrijskim/ neonatološkim jedinicama intenzivnog liječenja (JIL/NICU), 46 na radnom mjestu sa općom populacijom (OP). REZULTATI: Nije bilo statistički značajne razlike među skupinama u odnosu na dob, materinstvo i duljinu radnog staža. Postoji statistički značajna razlika u stavovima sestara zaposlenih u Rađ/Tr te u JIL/NICU u odnosu na sestre zaposlene na mjestima rada sa OP u 22. i 23. tjednu gestacije. Postoji statistički značajna razlika u stavovima sestara zaposlenih u JIL/NICU u odnosu na sestre zaposlene na mjestima rada sa OP u 24., 25. i 26. tjednu gestacije. Nema razlike u stavovima sestara JIL/NICU-a u odnosu na sestre zaposlene u Rađ/Tr. RASPRAVA: Medicinske sestre na mjestu rada sa OP sklonije su pristupanju primarnog oživljavanja prijevremeno rođene novorođenčadi u odnosu na njihove kolegice u komparativnim skupinama. Ovakav je rezultat posljedica činjenice da sestre zaposlene u JIL/NICU i Rađ/Tr imaju drugačije iskustvo u svezi primijen terapijskih i dijagnostičkih postupaka s ciljem održavanja života novorođenčadi rođene na granici preživljenja. ZAKLJUČAK: Radno mjesto, tj. iskustvo stečno na specifičnom radnom mjestu, a ne suvremeni stavovi i preporuke kliničke bioetike, osnova su u stvaranju stavova o primarnom oživljavanju prijevremeno rođene novorođenčadi. Edukacije iz područja bioetičkih stavova mora bit trajna i u skladu sa suvremenim mjerama intezivnog liječenja i dugoročnog ishoda prijevremeno rođene novorođenčadi., AIM: The aim was to determine the attitudes of nurses in Croatia toward primary resuscitation of prematurely born infants. METHODS: A written questionnaire was distributed to the nursing staff wiith questions regarding their age, parity, work experience, work place and attitudes toward primary resuscitation of prematurely born infants. A total of 174 nurses completed the questionnaire; 49 of them working at the delivery room or in contact with pregnant women (DR/PW), 79 working at the pediatric/neonatal intensive care units (PICU/NICU), 46 working with the general population (GP). RESULTS: There were no statistically significant differences regarding age, parity and work experience among groups, nor in attitudes among DR/PW and PICU/NICU nurses There was a statistically significant difference in attitudes toward primary resuscitation of infants born at 22nd and 23rd gestational week among DR/PW – PICU /NICU and GP nurses, as well as in attitudes toward primary resuscitation of infants born at 24th to 26th gestational week among PICU /NICU and GP nurses. DISCUSSION: GP nursing staff has attitude to initiate more likely primary resuscitation of premature born infants than their colleagues in the comparative groups. Such results are consequences of the fact that PICU/NICU-DR/PW nurses have different experience towards the complexity of procedures applied in primary resuscitation of infants who are born at the margins of viability. CONCLUSIONS: Working place i.e. experience at the particular working place, but not modern guidance in clinical bioethics, play major role in creation of attitude towards the primary resuscitation of prematurely born infants among nurses. Education in clinical bioethics should be continuous, in accordance with medical advances in neonatal intensive care and long term outcome of prematurely born infants.

Rani neonatalni mortalitet (RNM) je sastavnica perinatalnog mortaliteta i zadnjih godina je manji od fetalnog mortaliteta. RNM je u 2006.godini u Hrvatskoj bio 72% za skupinu novorođenčadi porodne težine (PT) 500-749 g, 33% za novorođenčad PT 750- 999g, 16% za novorođenčad PT 1000- 1249g i 4% za novorođenčad PT 1250-1499g. Mortalitet do otpusta iz bolnice (MOB) je za skupine novorođenčadi iste porodne težine bio 92%, potom 42%, zatim 17% i 4%. U skupinama novorođenčadi veće porodne težine RNM i MOB bili su još niži. RNM sve novorođenčadi PT ≥ 500g bio je 2, 8‰ , neonatalni mortalitet (NM)3, 4‰ i MOB 3, 8‰ . RNM novorođenčadi PT ≥ 1000g bio je 1, 6‰ , NM je bio 1, 9‰ i MOB 2, 2‰ . RNM je za svu novorođenčad PT ≥ 500g činio prosječno 75, 6% smrtnosti (121/160), dok je ostalih 39 djece (24, 4%) umrlo nakon prvog tjedna života. To ukazuje da RNM nije podcijenjen na račun visokog kasnijeg mortaliteta te da pedijatrijsko-neonatalna služba ne ostvaruje smanjenje RNM na račun kasnijeg povišenja mortaliteta ili MOB. U 2006. godini je, kao i u 2003., 2004. i 2005., tri četvrtine novorođenčadi PT 500- 1499g rođeno u rodilištima III razine. Za vjerodostojnu analizu podataka ishoda novorođenčadi i djece je planirana izrada novih obrazaca perinatalnih zbivanja, uz prikupljanje podataka o postnatalnom transportu novorođenčadi i mjestu liječenja novorođnčeta. Potrebno je nastaviti prikupljati detaljne podatke o vitalnim događajima do otpusta iz bolnice. Ti podatci predstavljat će osnovu za planiranje potreba neonatološke službe, izradu smjernica za prenatalno i postnatalno usmjeravanje novorođenčadi i za davanje vjerodostojnijih prognoza roditeljima novorođenčadi najnižih porodnih težina.

Cilj rada: Analiza kliničkih i patoanatomskih dijagnoza rano neonatalno umrle novorođenčadi gestacije ≥ 22 tjedna u Hrvatskoj u 2006. godini. Materijal i metode: Analizirane su prijavnice perinatalnih smrti 138 rano neonatalno umrla novorođenčeta koja su svrstana u 4 skupine prema gestacijskoj dobi. Za svaku su gestacijsku skupinu analizirane osnovne kliničke dijagnoze uzroka smrti, kao i kliničke dijagnoze u trudnoći i porodu. Te su kliničke dijagnoze uspoređene s patoanatomskim uzrocima smrti. Rezultati: Nedonošćad od 22-36 tjedana trudnoće su činila 76, 1% ranog neonatalnog mortaliteta. Najveći se broj ranih neonatalnih smrti odnosio na izrazito ranu nedonošćad od 22-27 tjedana (48, 6%). U toj su skupini najčešće dijagnoze bile infekcija i hijalomembranska bolest, zatim asfiksija. U skupini terminske novorođenčadi najčešći uzrok smrti su bile malformacije (42, 4%), zatim asfiksija (33, 3%). Bilo je 30, 4% hipotrofične novorođenčadi od kojih je 38% kao patoanatomsku dijagnozu imalo malformaciju, 19% asfiksiju i 14% infekciju. Najčešće su dijagnoze majke bile prijevremeni porod (30%)i intrauterina infekcija (20%), a velik je broj prijavnica bio bez napisane dijagnoze u trudnoći (17, 4%). Zaključak: Uzroci ranih neonatalnih smrti se klinički slabo antenatalno dijagnosticiraju i/ili su prijavnice perinatalnih smrti nepotpune. Posebno je velik broj malformacija fetusa bio neotkriven. Pravovremenim vođenjem poroda u rodilištima III razine i liječenjem novorođenčadi u jedinicama intenzivne neonatalne terapije može se postići daljnje smanjenje ranog neonatalnog mortaliteta i to najviše u skupini najnezrelije novorođenčadi, kao i nedostašćadi bez malformacija.

Preživaljavanje nedonoščadi vrlo niske porodne težine

Napredak koji se zadnjih desetljeća dogodio u neonatologiji a koji omogućava preživljenje sve nezrelije novorođenčadi, usko je povezan s razumijevanjem patofiziologije plućnih bolesti i novim mogućnostima prevencije i liječenja respiratorne insuficijencije. Međutim, sofisticirani respiratori i novi oblici strojne ventilacije novorođenčadi nisu smanjili pojavu kronične plućne bolesti. Ona u najnazrelije novorođenčadi ima karakteristično obilježje smanjene alveolarizacije, budući da nezrelost i štetni čimbenici ometaju normalni razvoj pluća. Mehanička ventilacija oštećuje strukturu alveola i dišnih putova, uzrokuje plućni edem, upalu i fibrozu. Pri tome su najvažniji mehanizmi visokog tlaka i velikog respiratornog volumena. Kako bi se izbjegla stalna izmjena prenapuhnutosti i atelektaze alveola, što naročito oštećuje stanice i surfaktant u alveolama, sve se više primjenjuje kontinuirani pozitivni tlak u dišnim putevima čime se spriječava kolaps alveola. Takav se oblik neinvazivne ventilacije naziva CPAP (prema engl. continuous positive airway pressure), NCPAP (prema engl. nasal continuous positive airway pressure) ili NPCPAP (prema engl. nasal prong continuous positive airway pressure) budući da se najčešće primjenjuje preko kratkih nosnih nastavaka, čime se izbjegava intubacija i snizuje otpor strujanju plina. Većina je neonatalnih centara nakon primjene tog oblika respiratorne potpore u novorođenčadi s blažim oblicima respiratornog distresa zabilježila smanjenje incidencije pneumotoraksa i kronične plućne bolesti. Ustanovljeno je da se primjenom CPAP-a ubrzo po rođenju u nedonoščadi lakše i brže uspostavlja funkcionalni rezidualni kapacitet pluća, smanjuje se intrapulmonalni shunt, povećava se proizvodnja i smanjuje razgradnja surfaktanta, povećava se rastezljivost pluća i stabilizira grudni koš. Dišni putevi su uz CPAP širi i stalno otvoreni, spriječava se kolaps faringealnog zida i podupire se ošit. Stoga je CPAP indiciran u bolestima koje karakterizira smanjeni funkcionalni rezidualni kapacitet pluća (kao što je hijalinomembranska bolest, tranzitorna tahipneja, plućni edem), kod apneje u nedonoščadi, mekonijskog aspiracijskog sindroma, parcijalne paralize ošita, traheomalacije ili kao potpora nakon ekstubacije.

Rani neonatalni mortalitet (RNM) je sastavnica perinatalnog mortaliteta i zadnjih godina je manji od fetalnog mortaliteta. RNM je u 2005.godini u Hrvatskoj bio 71% za skupinu novorođenčadi porodne težine (PT) 500-749 g, 32% za novorođenčad PT 750- 999g, 16% za novorođenčad PT 1000- 1249g i 9% za novorođenčad PT 1250-1499g. Mortalitet do otpusta iz bolnice (MOB) je za skupine novorođenčadi iste porodne težine bio 84%, potom 48%, zatim 20% i 10%. U skupinama novorođenčadi veće porodne težine RNM i MOB bili su još niži. RNM sve novorođenčadi ≥ 500g bio je 3, 4‰ , neonatalni mortalitet (NM) je bio 4, 1‰ i MOB 4, 4‰ . RNM novorođenčadi PT ≥ 1000g bio je 2, 2‰ , NM je bio 2, 6‰ i MOB 2, 9‰ . RNM je za svu novorođenčad PT ≥ 500g činio prosječno 76, 7% smrtnosti (145/189), dok je ostalih 44 djece (23, 3%) umrlo nakon prvog tjedna života. To ukazuje da RNM nije podcijenjen na račun visokog kasnijeg mortaliteta i da pedijatrijska-neonatalna služba ne ostvaruje smanjenje RNM na račun kasnijeg povišenja mortaliteta ili MOB. U 2005. godini je, kao i u 2003. i 2004., tri četvrtine novorođenčadi PT 500- 1499g rođeno u rodilištima III razine. Za vjerodostojnu analizu podataka ishoda novorođenčadi i djece je planirana izrada novih obrazaca perinatalnih zbivanja, uz prikupljanje podataka o postnatalnom transportu novorođenčadi i mjestu liječenja novorođnčeta. Potrebno je nastaviti prikupljati detaljne podatke o vitalnim događajima do otpusta iz bolnice. Ti podatci predstavljat će osnovu za planiranje potreba neonatološke službe, izradu smjernica za prenatalno i postnatalno usmjeravanje novorođenčadi i za davanje vjerodostojnijih prognoza roditeljima novorođenčadi najnižih porodnih težina.

Prikazani su i analizirani podaci ranog i kasnog neonatalnog mortaliteta u Republici Hrvatskoj.

The aim of this study was to identify the influence of labor on maternal and neonatal lymphocyte subpopulations. Peripheral blood was taken from 20 healthy women at vaginal delivery and 3 days later concomitantly with cord and peripheral blood from their newborns. Lymphocyte immunophenotyping was done by 3-color flow-cytometry. All lymphocyte subsets, except for the cytotoxic T cells and cytotoxic T cells with NK activity, were higher in their absolute counts in umbilical blood, but three days later only the levels of T helper and B lymphocytes were higher in newborns than in parturients . There was an expected predominance of naive phenotype in newborns. However, the absolute count of CD4+CD45RO+ cells was as high in umbilical blood as in peripheral blood of parturients at delivery. Of maternal CD8+ cells, an especially high proportion of CD45RA+ and CD45RA+RO+ was found during labor, and three days later the absolute numbers of maternal and neonatal naive CD8+ cells were equal.

Preživljenje novorođenčeta prvenstveno ovisi o sposobnosti pluća da osiguraju izmjenu plinova u mjeri koja zadovoljava njegove metaboličke potrebe. To je moguće samo ako su pluća intrauterino dosegla potrebnu strukturnu, fiziološku i biokemijsku zrelost. Morfogeneza pluća se odvija kroz 5 kronološki odvojenih stadija, a zadnji, alveolarni stadij se nastavlja postnatalno, kroz prve dvije godine života. Djeca rođena u kasnom kanalikularnom i sakularnom stadiju mogu preživjeti, jer je izmjena plinova preko alveolarno-kapilarne membrane moguća, ali redovito klinički manifestiraju bolest hijalinih membrana zbog nedostatka surfaktanta. Akutno oštećenje pluća u novorođenačkom razdoblju utječe na daljnji rast i diferencijaciju pa može nastati bronhopulmonalna displazija ili kronična plućna bolest. Iako liječenje egzogenim surfaktantom ublažava neke oblike oštećenja pluća, ono ne uklanja problem smanjene alveolarizacije. Neki od medijatora koji pozitivno ili negativno utječu na stvaranje novih alveola su poznati i brojna istraživanja u području biologije pluća imaju za cilj pronaći način programiranja pluća na stvaranje novih alveola.

Rani neonatalni mortalitet (RNM) je sastavnica perinatalnog mortaliteta i zadnjih godina je manji od fetalnog mortaliteta. RNM je za 2004.g u Hrvatskoj bio 77% za skupinu novorođenčadi porodne težine (PT) 500-749 g, 36, 5% za novorođenčad PT 750-999g, 14, 1% za novorođenčad PT 1000- 1249g i 8, 1% za novorođenčad PT 1250-1499g. Mortalitet do otpusta iz bolnice (MOB) je za skupine novorođenčadi iste porodne težine bio 91, 4%, potom 48, 2%, zatim 21, 2% i 11, 6%. U skupinama novorođenčadi veće porodne težine RNM i MOB bili su još niži. Tri četvrtine (3, 3‰ ) sve umrle novorođenčadi PT ≥ 500g je umrlo unutar prvog tjedna, a samo jedna četvrtina (1, 1‰ ) je umrla do otpusta iz bolnice. To ukazuje da RNM nije podcijenjen na račun visokog kasnog neonatalnog mortaliteta (KNM) i da pedijatrijska-neonatalna služba ne ostvaruje smanjenje RNM na račun kasnijeg povišenja KNM ili MOB. U 2004. godini je, kao i u 2003., tri četvrtine novorođenčadi PT 500-1499g rođeno u rodilištima III razine. Za vjerodostojnu analizu podataka ishoda novorođenčadi i djece planirana je izrada novih obrazaca perinatalnih zbivanja, uz prikupljanje podataka o postnatalnom transportu novorođenčadi. Potrebno je nastaviti prikupljati detaljne podatke o vitalnim događajima do otpusta iz bolnice. Ti podatci predstavljat će osnovu za planiranje potreba neonatološke službe, izradu smjernica za prenatalno i postnatalno usmjeravanje novorođenčadi i za davanje vjerodostojnijih prognoza roditeljima novorođenčadi najnižih porodnih težina.

Kortikosteroidi su važni lijekovi u perinatalnoj medicini iako je mnogo nejasnoća i opasnosti u mehanizmu njihova djelovanja. Prenatalna je primjena kortikosteroida počela prije 30-tak godina kada je ustanovljeno da oni induciraju sazrijevanje fetalnih pluća i smanjuju učestalost respiratornog distresa nedonoščadi. Postnatalno primjenjeni kortikosteroidi također kratkoročno povoljno utječu na ventilaciju i preveniraju kroničnu plućnu bolest. Međutim, sve je više dokaza da kortikosteroidi uzrokuju zaostajanje u rastu i neurorazvoju djece. Razlike postoje ovisno o periodu i duljini primjene, dozi i obliku lijeka. Razvoj i funkcija nadbubrežne žlijezde ploda ovisi o složenom hormonalnom feto-materno-placentarnom međudjelovanju. Niske vrijednosti fetalnog kortizola osiguravaju rast i proliferaciju fetalnih tkiva sve do zadnjih tjedana intrauterinog razvoja, kada dolazi do stimulacije hipotalamo-hipofizno-adrenalne osovine ploda. Posljedice izloženosti fetusa povišenim razinama kortizola u kritičnim periodima razvoja mogu sezati u odraslu dob, jer se smanjuje broj stanica organa i mijenja prag osjetljivosti hipotalamo-hipofizno-adrenalne osovine. Epidemiološke studije to povezuju s nastankom hipertenzije, bubrežnih bolesti, dijabetesa i depresije. Kod vrlo nezrele ili bolesne novorođenčadi se mnoga klinička stanja mogu povezati s neadekvatnom funkcijom kore nadbubrežne žlijezde. Davanje niskih doza kortikosteroida može imati povoljni učinak bez štetnih kasnih posljedica. . Indikacije i antenatalni i postnatalni period u kojem je kortikosteroide opravdano primjenjivati treba još preciznije odrediti.

Toriello-Carey is a rare multiple malformation/mental retardation syndrome characterised by dysmorphic features including telecanthus/hypertelorism, short palpebral fissures, small nose, malformed ears, and Pierre Robin sequence. Affected patients also show several midline field defects: agenesis of the corpus callosum, laryngeal anomalies, and congenital heart defect. Brachydactyly, hypotonia and developmental delay were present in most reported cases. The autosomal recessive inheritance was proposed, but recently X-linked or sex influenced gene disorder was suspected. We report on three patients, two of whom are sibs. Presented patients show clinical findings typical for this condition, but also some additional traits expandiding further the phenotypic spectrum. Affected brother and sister had severe clinical presentation with death in early infancy. The third patient with milder phenotype also showed marked somatic and developmental delay. Specific malformation pattern observed in present patients and in the previously reported cases suggests an early midline developmental field disruption, presumably caused by a developmental regulatory gene mutation

As pathological patterns of fetal blood flow distribution are often associated with various obstetrical complications per se, it is difficult to distinguish permanent neurologic disability independently predicted by various complications of pregnancy and/or early neonatal period and those somehow predicted by some circulatory abnormality. Positive neonatal cranial ultrasonography showed significant predictive value regarding both major and minor neurologic impairment later in life. Blood circulation in fetal aorta could be an important milestone in detection of fetuses at increased risk, perhaps irrespective of their gestational age at birth. We therefore recommend cranial ultrasonography examination to all neonates with absent or reversed blood flow in descending aorta. The combination of both positive findings, regardless of gestational age at birth, carries a significantly increased risk of permanent neurologic damage.

AIM: The purpose of the study was to examine the possible relationship between fetal circulatory patterns registered by Doppler sonography and neurologic impairment in children at 3 to 5 years of age. MATHERIALS & METHODS: A retrospective study of fetal blood flow velocity waveforms in 133 high-risk pregnancies (gestational age 27-41 weeks). The data regarding neurologic development of the surviving infants were obtained by pediatricians classifying their neurologic status to normal or abnormal. Abnormal findings were further cathegorized as major (infantile cerebral palsy, generalized convulsions, severe mental retardation), minor (mild hemiparesis or monoparesis, strabismus) or mild (mild movement difficulties or mild mental retardation). RESULTS: 119 out of 133 infants (89,5%) survived the perinatal period. 16 infants suffered from neurologic illness: 4 with major neurologic impairment and 12 with mild or minor form of disease. Analysis of variance (ANOVA) revealed that mean gestational age of healthy children was significantly higher in comparison to any of the remaining groups (p

Toriello-Carey syndrome is a rare genetic disorder characterized by agenesis of corpus callosum, telecanthus, short palpebral fissures, small nose with anteverted nares, Pierre Robin sequence, abnormally shaped ears, laryngeal anomalies, heart defect, hypotonia and developmental delay. The inheritance has been described as autosomal recessive, but the predominance of affected males and the milder phenotypic expression observed in the females recently led Czarnecki et al to suspect an X-linked or sex influenced gene disorder. We report on two severely affected sibs, brother and sister, with most of the clinical findings present in Toriello-Carey syndrome that show further expansion of the phenotypic spectrum. Present patients and the review of the previously reported cases suggests a developmental field disruption and resulting in the specific malformation pattern.

This paper reviews perinatal problems of autoimmune etiology of systemic lupus erythematosus (SLE), antiphospholipid syndrome (APS), immune thrombocytopenic purpura (ITP) and myasthenia gravis (MG) which are particularly associated with pregnancy loss and obstetric complications. SLE is disease of unknown etiology in which tissues and cells are damaged by deposition of pathogenic autoantibodies and immune complexis. Since SLE is predominantly a disease of young women, pregnancy is a frequent occurrence. Fertility rates are normal in patients with SLE, but the rate of spontaneous abortion and stillbirths is high (30-40 percent), especially in women with antiphospholipid antibodies. If severe renal or cardiac disease is absent and SLE is controlled, many patients complete pregnancy safely and deliver normal infants. Neonatal lupus occurs in infants but is rare, two syndromes are seen: a transient rash and congenital heart AV block. APS refers to the occurrence of thrombosis, recurrent miscarriage, or both in association with laboratory evidence of persistent antiphospholipid antibodies, either lupus anticoagulants (LAC) and/or anticardiolipin antibodies (ACA). It is designated as "primary" when it occurs in isolation, and "secondary" when it arises in association with other diseases such as SLE. Recurrent pregnancy loss is one of the defining diagnostic criteria of APS. ITP is an autoimmune disorder manifested by immune mediated thrombocytopenia. Neonatal alloimmune thrombocytopenia caused by movement of maternal alloantibodies directed against fetal platelet antigens across the placenta that is the most common cause of severe neonatal thrombocytopenia. These antibodies cause thrombocytopenia, which may result in intracranial hemorrhages. Myasthenia gravis (MG) often affects women in the second and third decade of life, overlapping with the childbearing years. The course of the disease is unpredictable during pregnancy ; however, worsening of symptoms occurs more likely during the first trimester and postpartum. MG can be well managed during pregnancy with relatively safe and effective therapies.