Search

Junije Palmotić dubrovački je barokni pisac koji je djelovao u sedamnaestom stoljeću. Pisao je liriku, epove (njegov prepjev Kristijade Marka Jerolima Vide s latinskog na hrvatski objavljen je posthumno), no najviše se istaknuo pisanjem melodrama. Njegove se melodrame mogu podijeliti u krugove, ovisno o tome iz kojih je izvora koristio građu. Dijele se na drame prema klasičnim (antičkim) uzorima, drame prema renesansnim uzorima i drame panslavenske tematike. Budući da je glavni cilj ovoga rada izdvojiti primjere koji se odnose na slavensku mitologiju i potkrijepiti ih citatima, rad će se temeljiti na četirima dramama panslavenske tematike. U prvom se dijelu rada predstavlja Palmotićev život i književno djelovanje. Zatim se predstavlja književnopovijesni kontekst, to jest poteškoće u određivanju granica književnog baroka. Objašnjava se i pojam melodrame. U trećem dijelu objašnjava se pojam mitologije i predstavlja kratak hodogram istraživanja mitologije u svijetu i Hrvatskoj. U sklopu ovog dijela rada, a prije analize samih drama, predstavit će se slavenska mitologija te izdvojiti bića i priče važni za analizu tekstova. Slavenska mitologija najviše se očituje u Palmotićevim dramama panslavenske tematike u onom najširem okviru: te drame temelje se na antitezi, binarnosti. Binarnost se očituje u borbi između dobra i zla, svjetla i tame, to jest očituje se u likovima koji se nalaze na strani zla i dobra.

Written by the Ragusan poet and playwright Junije Palmotić (1607-1667), religious poem Sveta Katarina od Sijene has hitherto been neglected by Croatian literary historiography. This article aims to show that, classified as a Baroque religious poem, Saint Catherine leans on the tradition of mystical literature, which distinguishes it from the representative tear poems of this period written by Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić and Ignjat Đurđević. Similar to many literary texts composed during Catholic Renewal, the poem thematises the experience of the higher, divine love, here also examined from the emotional perspective in terms of both particular representation of this type of love and the reception, i.e., the emotions ʽexpectedʼ to be aroused in the audience. In addition, the article addresses the question of the religious emotional regime and emotional style characteristic of the period of Catholic Renewal, also pursued in the female convents of Dubrovnik.

Rad se bavi religioznim spjevom Dubrovčanina Junija Palmotića (1607-1667) Sveta Katarina od Sijene, dosad marginaliziranim u hrvatskoj književnoj historiografiji. U radu se pokazuje da se Sveta Katarina, klasificirana kao barokna religiozna poema, oslanja na tradiciju mistične književnosti, čime se razlikuje od reprezentativnih baroknih plačeva Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića i Ignjata Đurđevića. Tematizirajući, poput mnogih književnih tekstova nastalih u doba katoličke obnove, iskustvo uzvišene, božanske ljubavi, spjev se analizira i iz emocionološke perspektive: kako u pogledu osobite reprezentacije takve ljubavi tako i u pogledu recepcije, odnosno očekivanih osjećaja koje je djelo trebalo potaknuti kod publike. Sukladno s tim, u radu se otvara i pitanje religijskog emocionalnog režima i emocionalnog stila karakterističnog za doba katoličke obnove, koji se njegovao i u dubrovačkim ženskim samostanima., Written by the Ragusan poet and playwright Junije Palmotić (1607–1667), religious poem Sveta Katarina od Sijene has until now been neglected by Croatian literary historiography. This article aims to show that Sveta Katarina, classified as a Baroque religious poem, leans on the tradition of mystical literature, which distinguishes it from the representative tear poems written by Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić and Ignjat Đurđević. Thematising the experience of the higher, divine love, the poem is analysed from the emotionological perspective in terms of both particular representation of this type of love and of the reception, i.e., the emotions that the poem was ‘expected’ to arouse in the audience. The analysis shows that the representation of divine love on the one side points to late-medieval female mysticism, and on the other, to postTridentine religious poetry. Yet these insights also open questions on the pragmatic function of the work intended for nuns with an aim to incite particular ‘religious’ emotions, along with the question of the religious emotional regime and emotional style which in the period of Catholic Renewal was also pursued in the female convents of Dubrovnik.

U prvome dijelu članka uspoređuju se postojeće odredbe pojma domovine u hrvatskome jeziku te ih se postavlja u odnos s odredbama u drugim europskim jezicima. Ta je usporedba poticajna za omjeravanje suvremenih znanstvenih i općih pojmova s razumijevanjem tekstova iz prošlosti. Primjena mogućih značenja pojmova domovine i nacije na stariju hrvatsku književnost daje nov impuls kritike donedavnih dominantnih ideja da bi naciju i domovinu određivalo pretežito moderno doba, od romantizma do danas. U francuskoj i njemačkoj kulturi prije romantizma, na kraju 18. i početkom 19. stoljeća gospođa de Staël komentirala je »duh nacije« posredstvom Montesquieuova prepoznavanja nacionalnoga duha u književniku 18. stoljeća, klasicistu Voltaireu, a u hrvatskoj kulturi prema kriteriju književnoznanstvenih interpretacija hrvatskoga kanona, odgovor upućuje na Junija Palmotića, književnika baroknog 17. stoljeća. Povezanost domovine i nacije kroz razmišljanja gospođe de Staël, kao i Montesquieua, Voltairea, Palmotića, prigoda je da se istaknu – napokon i u Hrvatskoj – sve glasnije kritike donedavno dominantnih tumačenja netom izdvojenih ključnih pojmova. To se često naziva »modernističkim obratom« prema kojem je nacija fenomen koji nastaje krajem osamnaestog stoljeća te »konstruktivističkim obratom« prema kojem naciju ne čine »objektivni« kriteriji poput zajedničkoga jezika, podrijetla, sudbine, nego zajedničko vjerovanje u te kriterije. Važan obol debati dali su Henfried Münkler i Caspar Hirschi: pristupajući problemu iz isključivo konstruktivističke perspektive, početke modernoga nacionalističkog diskursa pomaknuli su iz devetnaestog duboko u petnaesto stoljeće, u vrijeme renesanse, identificirajući humaniste kao njegove ideološke začetnike. Tzv. modernistički obrat niti je toliko obrnuo vrijednosti niti je toliko modernistički. Ono što je Voltaire za francusku naciju, povjesničari hrvatske književnosti prepoznali su u životu i djelu Junija Palmotića. O duhu hrvatske nacije u djelu Junija Palmotića najutjecajnije su tekstove tijekom 20. stoljeća pisali Branko Vodnik (Drechsler), Wilfried Potthoff, Rafo Bogišić, Nikola Batušić, Vlaho Bogišić, Fedora Ferluga-Petronio, Dunja Fališevac i Divna Mrdeža Antonina. Prikazom odnosa ključnih pojmova unutar pojedinih tekstova te njihovoj primjeni na Palmotićeva djela, a poglavito na dramski tekst Pavlimir, utvrđen je aktivan Palmotićev odnos prema pojmovima domovine i nacije., The first procedure is to compare the existing determinations of the notion of homeland in the Croatian language and in the relation with the other european languages. This comparison induces the proportions of scientific and general notions with the comprehension of readings from the past. In the focus is the oeuvre of Junije Palmotić, included in the criticism of the »modern« position of the notion of the nation (with remarks of Henfried Münckler and Caspar Hirchi), especially when contrast with Mme de Staël, Montesquieu and Voltaire. Palmotić’s oeuvre is for Croatian literature that Voltaire is for the French literature. A contrastive reading of papers of B. Vodnik, W. Potthoff, R. Bogišić, N. Batušić, V. Bogišić, F. Ferluga-Petronio, D. Fališevac and D. Mrdeža Antonina gives the clearer conception of the nation spirit in the ancient croatian literature. The application of the key notions on Palmotić’s play Pavlimir reveals the active relations of the epoch to the concept of homeland and nation.

Oslanjajući se na tekst Nikole Batušića s Trećeg programa hrvatskog radija iz 1993. pod naslovom Tri hrvatska dramska Kolumba, autorica pokušava interpretirati četiri hrvatska dramska teksta koji za glavni lik imaju istraživača Kristofora Kolumba. Radi se o dijaloškoj pjesmi Junija Palmotića napisanoj oko 1630. pod nazivom Kolombo, o drami Miroslava Krleže iz 1918. pod nazivom Kristofor Kolumbo i o drami Nedjeljka Fabrija iz 1968. pod nazivom Admiral Kristof Kolumbo. Nakon toga i Slobodan Šnajder napisao je kratku dramu Dijalektički Anticolumbus u kojoj se izravno referira na Krležu. Ta četiri teksta na različit način prikazuju u književnosti omiljeni lik proslavljenog istraživača čije je putovanje u Novi svijet prepuno simbolike. Uz brojne svjetske pisce kao što su Lope de Vega ili Salman Rushdie i hrvatski su se pisci uvijek nanovo interesirali za čovjeka čije je putovanje donijelo novosti u geografskom i povijesnom smislu. Autorica analizirajući drame otkriva na koji je način taj lik prezentiran u hrvatskoj književnosti te otkriva simbole koji uz njegov lik vežu hrvatski pisci od starije do novije književnosti.

Oslanjajući se na tekst Nikole Batušića s Trećeg programa hrvatskog radija iz 1993.g. pod naslovom Tri hrvatska dramska Kolumba, autorica pokušava interpretirati tri hrvatske drame koje za glavni lik imaju istraživača Kristofa Kolumba. Radi se o dijaloškoj pjesmi Junija Palmotića napisanoj oko 1630.g. pod nazivom Kolombo, o drami Miroslava Krleže iz 1917.g. pod nazivom Kristof Kolumbo i o drami Nedjeljka Fabrija iz 1968.g. pod nazivom Admiral Kristof Kolumbo. Sve tri drame na različit način prikazuju u književnosti omiljeni lik proslavljenog istraživača čije je putovanje u Novi svijet prepuno simbolike. Uz brojne svjetske pisce kao što su Lope de Vega ili Salman Rushdie, i hrvatski su se pisci uvijek nanovo interesirali za čovjeka čije je putovanje donijelo novosti u geografskom i povijesnom smislu. Autorica analizirajući drame otkriva na koji je način taj lik prezentiran u hrvatskoj književnosti te otkriva simbole koji uz njegov lik vežu hrvatski pisci od starije do novije književnosti.

Autorica u ovome radu analizira dva primjera prometejskog mita u hrvatskoj književnosti ranoga novog vijeka, a to su Grbićev prijevod na latinski jezik Eshilove drame "Okovani Prometej" 1556. i Palmotićevu dramu "Kolumbo" iz tridesetih godina 17. stoljeća. Nakon toga provodi se opsežna analiza metamorfozi što ih je prometejski mit doživio u djelima Miroslava Krleže u rasponu od 1914. do 1959. Autorica u ovoj problemskoj analizi raspravlja o funkcijama mita u književnosti, te problematizira odnos historiografije i mitologije.

U radu će biti riječ o elementima fantastike u Alčini Junija Palmotića, i to na razini likova. Najprije ću iznijeti životopis Junija Palmotića pa se pozabaviti definicijama fantastične književnosti i fantastike, koristeći Rječnik književnoga nazivlja Milivoja Solara. Zatim ću navoditi fantastične likove, suprotstavljajući ih nefantastičnima i pokušati objasniti njihove odnose, ali i ulogu koju imaju u djelu. Teorijsku podlogu za opis fantastičnih likova pronašla sam u knjizi Dubrovnik – otvoreni i zatvoreni grad Dunje Fališevac. Budući da su likovi usko vezani za temu i ne možemo ih promatrati zasebno, bit će riječ i o tome kako pojedini postupci likova pridonose razvoju teme, o čemu govori Tzvetan Todorov u knjizi Uvod u fantastičnu književnost.

Unutar bogata opusa dubrovačkog autora Junija Palmotića (1607-1657) četiri se tragikomedije (Pavlimir, Danica, Captislava i Bisernica) u književnoj historiografiji zbog brojnih referencija na povijesne prostore, vrijeme i događaje obično određuju kao pseudopovijesne. Povijesni su prostori u njima bitni konstituenti dramskoga svijeta i javljaju se na svim razinama dramskoga teksta: radnja je u njima lokalizirana na konkretne povijesne teritorije (Epidaur/Dubrovnik, Bosansko Kraljevstvo, Ugarsko Kraljevstvo) ; protagonisti, čija imena prizivaju (pseudo)povijesne osobe sa "slovinskih" dvorova, označitelji su određenih političkih prostora ; na temelju pak pojedinačnih iskaza, djelovanja likova te u dramskom sukobu i njegovu razrješenju iščitava se vrednovanje povijesnih prostora i u tom smislu njihova hijerarhija. Pritom se ističu pozitivne predodžbe o dubrovačkom, ugarskom i bosanskom prostoru, negativne o turskome, dok se vrijednosna ambivalencija otkriva u predodžbi o srpskom prostoru. Otkrivajući se kao prostori obogaćeni kulturnim značenjem, povijesni prostori u tim tragikomedijama nisu tek neutralna pozadina dramskoga zbivanja te čine bitan element u konstrukciji identiteta. Unutar Palmotićevih fikcijskih svjetova preko mreže autopredodžbi i heteropredodžbi konstruiraju se kao stožerne ideje zajedništva dubrovačko domoljublje, kršćanstvo i slovinstvo, koje jasno upućuju na kulturni i politički diskurs u Dubrovniku u 17. stoljeću.

U natuknici se opisuje spjev J. Palmotića 'Kristijada' ; prijevod (preradba) latinskoga epa 'Kristijada' G. Vide.

Ivana Milčetića uz Rijeku vezuje gimnazijsko školovanje te kasniji nastavnički rad na istoj gimnaziji. Podatke o tim razdobljima daju njegovi biografi (npr. A. Musić), te gimnazijska izvješća. Kao profesor na Riječku je gimnaziju Milčetić dospio službenim dekretom kojeg su ?isposlovali? njegovi politički protivnici, no godine provedene u Rijeci (1886 ? 1891) rezultirale su s nekoliko književnopovijesnih radova. U radu se analizira tekst o J. Palmotiću, koji je Milčetić napisao kao uvodnu studiju uz dramu "Pavlimir", i teskt "Talijanski i latinski prevodioci Gundulićeva Osmana", objavljen u "Izvješću gimanzije u Rijeci za školsku godinu 1886./87.", te se na temelju tih tekstova zaključuje o Milčetićevu odnosu prema starijoj hrvatskoj književnosti.

U radu se raspravlja o transferu Tassova motiva začaranoga otoka iz epa Oslobođeni Jeruzalem u dramu hrvatskoga dramatičara Junija Palmotića (Armida, 17.st.), pri čemu se zaključuje kako je Palmotić, sukladno vremenu u kojem je djelovao, jednako kao i brojni europski pisci i skladatelji toga doba, jedno od najslavnijih mjesta Tassova ep pretovrio u dramu prožetu tipičnom baroknom začudnošću (meraviglia).

Drama "Pavlimir" hrvatskoga autora Junija Palmotića analizira se u kontekstu cjelokupna Palmotićeva stvaranja, u kontekstu književnosti 17. stoljeća (barok, isusovci), u kontekstu književnopovijesne i kritičarske recepcije, u kontekstu kazališnih izvedbi ("Kašićeva Venefrida", režija "Pavlimira" Koste Spaića na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971. godine). Posebna pozornost posvećuje se određenju žanra (melodrama, tragikomedija, povijesna drama, isusovačka drama), jezika, stila i stiha te kompozicije djela. Naglasak je stavljen na analizu simbolike brojeva i kršćanske simbolike, ali i na određenje nekoliko alegorijskih slojeva (osnivanje Grada, Cavtat-Dubrovnik, usmena i biblijska tradicija, književna i kazališna tradicija, sedamnaesto stoljeće, barok).