Search

6. Međunarodni transdisciplinarni simpozij "Bioetika i aporije psihe"

Od akademske godine 2020./2021., u sklopu diplomskog studija sociologije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, održava se izborni kolegij »Integrativna bioetika, okoliš i društvo«. U izlaganju ćemo predstaviti rezultate, orijentire i impresije sakupljene tijekom nastave održane u eksperimentalnom modusu putem mrežne platforme u akademskoj godini 2020./2021., te nastave održane uživo u akademskoj godini 2021./2022. U izlaganju ćemo se, među ostalim, osvrnuti na plodotvorni susret studenata sociologije i filozofije, koji su vlastitim angažmanom te aktivnim sudjelovanjem u nastavi odjelotvorili integrativni pristup i postigli sinteze koje mogu biti primjenjive kao metodički obrazac za pluriperspektivnu orijentaciju u obradi i evaluaciji raznorodnih bioetičkih problemskih jedinica, te njihovu primjenu u praksi.

Uvriježeno je mišljenje da domena okoliša zahvaća prostor onkrajan čovjeku – koji je rasprostrt uokolo promatrača, koji ga okružuje. U ovom izlaganju iznosit će se argumenti koji opovrgavaju dotičnu standardiziranu perspektivu, uz hipotezu da je osoba dio okoliša, te da zajedno s njime tvori jedinstveni koncept oikosa (grč. - dom), korijena iz kojeg se izvode pojmovi ekologija i ekonomija. Pritom će se ustvrditi se da je dotično razdvajanje jedno od zametaka deficita empatije, što lako transmutira u nasilje i destrukciju prema okolišu, dakle prema samome sebi. Također, postavit će se hipoteza da nasilje nad neljudskim okolišem nosi bitne analoške reperkusije spram nasilja unutar društvenog okoliša. Kao kontrapunkti naznačenoj bifurkaciji, odnosno kao potencijalne „terapijske kure“ za nadilaženje dotičnih, ukratko će se predstaviti koncepti etike zemlje Alda Leopolda, bioetičke ekumene Ivana Cifrića, te bioetičkog obrazovanja i biopedagogije koji iz njih predmetno i metodološki imanentno proizlaze. Uz fokus na pluriperspektivni panel benefitarnih smjerova koji izviru iz na taj način postavljene ekoetičke okolišne paradigme, nastojat će se postaviti orijentiri za konkretne praktične korake djelovanja u budućnosti.

U ovom će se izlaganju aktualna intenzivna izloženost virtualnim aktivnostima (i posljedično - enormnoj količini medisjkih savjeta, naputaka i stranputica), globalno prisutna kao posljedica preventivnih mjera socijalne distance, hipotetski razmatrati kao "virtualna pandemijska klinika". Fokus rasprave je na gotovo neograničenoj online dostupnosti n-informacija upitne orijentacijske vrijednosti, vezanih uz koronavirus, a koje često djeluju ijatrogeno (Illich) spram nastanka i razvoja poteškoća vezanih uz mentalno zdravlja. Pritom se, tvrdim, sužavaju granice psihičkog prostora te neminovno otvaraju bioetička pitanja autonomije, odgovornosti i slobode cjelovitog razvoja i afirmacije živućih osoba.

Historiografija hrvatske filozofske baštine često biva rascjepkana, obilježena fragmentarnim kauzalnim vakuumima, uslijed kojih mnogobrojni značajni autori, najzad tomovi njihovih propulzivnih spisa, bivaju gotovo netaknutima. Mnogi među njima, nepravedno i nesretno zanemareni, bivaju samo ovlaš naznačenima u formi enciklopedijskih crtica, ostajući nedostupnima širokom radijusu filozofskih istraživača koji nose strast spram evaluacije i promicanja hrvatske filozofije. Josip Weissgerber (1922. – 1985.), hrvatski isusovac, filozof, teolog i misionar aktivan tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, živopisni je predstavnik naznačene skupine. Unatoč tome što se radi o plodnom autoru impresivnog literarnog stila, erudit »oceanske« širine i dubine misaonog dosega, njegov značaj dosad je evaluiran u svega nekoliko znanstvenih članaka. U ovom izlaganju doskočit ćemo dotičnom istraživačkom deficitu, fokusirajući se na njegovu filozofsku antropologiju, upisanu u 323 stranice opširnih nastavnih skripta iz 1975. godine, koje bi tijekom godine 2022. trebale ugledati dvotomno »publikacijsko svijetlo dana«. Prema riječima nekrologā, ove je skripte Weissgerber za života kanio tiskati kao knjigu, a u posmrtnom je slovu tijekom njegova sprovoda isusovac Milenko Belić za njih znakovito naznačio da bi ona »značila natprosječno vrijedan doprinos hrvatskom kulturalnom životu svojom kvalitetom i ispunjenjem praznine, jer takve knjige sada nemamo«.

A main aim of this paper is to critically turn to the cruciallity, and inevitability of the transdisciplinary approach in the context of the contemporary psychopathological stances of the individuals. In this paper, transdisciplinarity will be observed as a kind of necessity in the broadly differentiated disciplinarity of the modern societies. A given disciplinarity of the particular exacts sciences, in its self- sufficiency and the distance (paralaxis) from the other particular disciplines is forfeiting from sight a consciousness (and the self-consciousness) regarding the necessity of the focusing to the research object universality. Authors will propose thesis that transdiciplinarity is the shift towards the consciousness regarding the research object as the fundamental segment of the science. Following the given context, contemporary disciplinary boarders should be set a side and approach a certain phenomena un hierarhically, through all the available scientific methods. In the frame of such placed predispositions of science, contemporary issue of more and more frequently presence of the neurotic must inevitably include psychiatric and psychological knowledge as the base, but certainly the sociological and philosophical knowledge as well, in the context of understanding etiology, socio genesis and psychogenesis of the certain issue in the most adequate way. Only when the excluding hierarchisation of the disciplines, in the context of understanding the neurotical disorders, is set aside, a true impacts of the science can come to the fore. A given certainly includes analysis of the sociocultural context, psychosocial development of the individual, ethical social norming, development of the ones spirit and self of its own beingness, as well as the various development issues of the physiological structures of the human brain. In the given context, in this paper we will discuss a transdisciplinary synthesis of the psycho-therapeutical approaches along with the original sociological-philosophical variants of the socio-therapy.

U radu se razmatraju metodološki i predmetni aspekti psihoterapije rasprostrti između psihološke interpretacije klijenta (hermeneutika) i empatičnog pristupa osobi s psihičkom patnjom (philia). Postavlja se hipoteza da je u psihoterapijskom procesu neophodan dijalektički balans obaju polova, uz filozofiju kao potencijalnu smisaonu sintezu.

U uvodniku se ukratko razlaže o temi 5. međunarodnog transdisciplinarnog simpozija "Bioetika i aporije psihe", održanog 7. i 8. svibnja 2021. u Zagrebu. U sklopu kojega su prvotno disemirani radovi objavljeni u posebnom tematskom bloku naslovljenom "Bioethics and Aporia of Psyche".

British Psychotherapist and philosopher John M. Heaton (1925-2017) dedicated the last part of his fruitful scientific career to thorough research of Wittgenstein`s concepts endeavor to the psychotherapy. He also applied it in general lines of the given concepts, indicating both the strong and weak lines of its philosophical conceptualizations and psychological implications. Following a premise that effective psychotherapy is basically a talk (a dialogue)-the frame of exchange and resonance of words between two thinking entities - it will be hypothetically proposed that Heaton`s concepts could be easily applicable to a wide range of contemporary psychotherapy schools and practices, as a general enhancement of psychotherapy processes.

U izlaganju će se ukratko predstaviti povijesni kontekst djelovanja, te naznačiti uloga hrvatske političke emigracije u buđenju i održavanju hrvatske nacionalne svijesti tijekom povijesnog perioda obilježenog jasnim zatiranjem ideje hrvatstva. Otpor režimu simbolički kulminira u vidu štrajka studenata Sveučilišta u Zagrebu, a pravno u vidu podnošenja ostavke cjelokupnog partijskog vodstva SR Hrvatske. Predstavit će se ideje i djela gotovo zaboravljenih imena hrvatske emigracije u godinama odvijanja Hrvatskog proljeća, među kojima gotovo svi/e bijahu tretirani/e društvenim progonima, dugogodišnjim zatvorskim kaznama ili pak mučkim egzekucijama organiziranima od strane ondašnjih tajnih službi.

U izlaganju će se Filozofiji vina, zbirci eseja mađarskog knjižničara, esejista i filozofa Bele Hamvasa, pristupiti kroz nišu filozofije života. Pritom će se u fokus evaluacije postaviti bioetičko- kulturalni motivi, obilno prisutni u ovom znakovitom spisu.

U izlaganju ćemo predstaviti hipotezu da bi akademske institucije društveno-humanističkog disciplinarnog usmjerenja mogle predstavljati temelj transdisciplinarne „mostogradnje“ između znanstvenih, političkih i „NGO“ područja, u ispravno orijentiranom provođenju brige/skrbi o mentalnom zdravlju u zajednici. Pod dotičnim prije svega predlažemo pokretanje studija, primjerice psiho-socijalnih vještina i transdisciplinarnih pomagačkih znanja, a koji bi na diplomskoj razini povezivali studente različitih struka (sociologija, psihologija, filozofija, specijalizanti psihijatrije), pod organizacijskim i nastavničkim vodstvom također interdisciplinarnih akademskih postava. To bi omogućilo potencijalna radna mjesta za educirane radnike čiji djelotvorni obujam obgrljuje horizont javnog zdravstva, odgojno-obrazovnih ustanova, religijsko-duhovnih institucija, u programskoj sintezi s udrugama građana djelokružno fokusiranih na programe destigmatizacije, samopomoći te inkluzije u okviru integrativnog mentalnog zdravlja u zajednici u sklopu sustavnog provođenja dugo najavljivane nacionalne strategije zaštite mentalnog zdravlja u Hrvatskoj, čije urgentno provođenje iziskuje narušeno psihičko stanje stanovnika. Napose destabilizirano koronom i potresima, te koje za adekvatnu provedbu nužno mora uključivati čitavu društvenu zajednicu.

Istraživački cilj disertacije filozofijski je prikaz biocentričkih, odnosno bioprotekcionističkih koncepata etike zemlje i ekološke savjesti američkoga šumara, ekologa i pisca Alda Leopolda (1887.–1948.), tumačenih kao paradigmatski oblik ekološke etike (ekoetike), i to korištenjem metodoloških i predmetnih odrednica integrativne bioetike kao znanstvenoga i moralnoga orijentira. Osim prikaza biografskih detalja i misaonih utjecaja koji su oblikovali Leopoldove stavove te pregleda reprezentativnih Leopoldovih spisa i ideja koje su u njima utemeljene, istražit će se Leopoldovi koncepti u odnosu na rad američkog »oca bioetike« Vana Renssealera Pottera te razvoj bioetičkoga pokreta, kao i njegov utjecaj na artikulaciju biocentričkoga profila integrativne bioetike. U kontekstu propitivanja uloge svijesti, slobode i uma u leopoldovskoj tradiciji, kao argumentativna ispomoć poslužit će egzistencijalno-fenomenološka refleksija Mauricea MerleauPontyja i Thomasa Fuchsa, etička misao Immanuela Kanta i Milana Kangrge, ekozofijska i dubinsko-ekološka misao Arnea Næssa, socijalno-ekološka misao Ivana Cifrića, filozofija odgovornosti Hansa Jonasa, te bioetička misao europskog »oca bioetike« Fritza Jahra, autora naročito važnih za europskokontintentalnu tradiciju bioetike. Leopoldov imperativ etike zemlje postavit će se u analogiju s Kantovim i Jahrovim imperativima da bi se formulirao integrativnobioetički imperativ te da bi se na taj način doprinijelo daljnjem proširivanju i artikulaciji orijentativnog polja integrativne bioetike. Primary aim of this dissertation is to research, present, critically reconsider and compare with similar theories ecological ethics (ecoethics) by American forester, ecologist and author Aldo Leopold (1887–1948) – based on the concepts of land ethic and ecological conscience – by using primarily subject-matter and methodological features of integrative bioethics as an innovative concept within contemporary bioethical discussions. Research of Leopold’s opus and intellectual influences that shaped his attitudes will be upgraded by considering Leopold’s ecoethical ideas in relation to the work of Van Rensselaer Potter, the American “father of bioethics”, who considered himself as Leopold’s follower, as well as in relation to the development of bioethical theory and bioethical movement, with emphasis on biocentric tendencies that mark the concept of integrative bioethics, as well. In context of exploring the notions of life, nature, human, subjectivity, rationality, consciousness, conscience, freedom and responsibility within Leopold’s work and Leopoldian tradition, as an argumentative support there will be used the existential-phenomenological reflection of Maurice Merleau-Ponty and Thomas Fuchs, the ethical thought of Immanuel Kant and Milan Kangrga, the ecosophical and deep ecological thought of Arne Næss, the social ecological thought of Ivan Cifrić, the philosophy of responsibility of Hans Jonas, and the bioethical thought of Fritz Jahr, a European “father of bioethics” – all of them very important authors regarding Euro-continental tradition of bioethics. Leopold’s ethical imperatives, inscribed into his land ethic, will be problematized especially in relation to Kant’s and Jahr’s ethical imperatives, in order to formulate a biocentrically founded integrative-bioethical imperative (as a fundamental principle of bio/ethics which would response to the challenges of today and future), as well as to contribute accordingly to further expansion and articulation of the orientational field of integrative bioethics. In each of the research thematic units of the dissertation, materials in the form of literature relevant to a particular topic will be used, and in the preparatory part, the collection and/or systematization of the necessary materials will be approached. Reading and interpreting the literature will be approached by critical, analytical and synthetic, as well as the comparative methods, which will examine the viability of the hypotheses and draw conclusions. In general, the research will be based on the methodological assumptions of integrative bioethics (interdisciplinarity, transdisciplinarity, pluriperspectivity, integrativity). Dissertation will be divided into four basic thematic units which will further be divided according to the requirements of the research. The introductory chapter, which precedes these four units, will explain the basic framework and basic (hypo)theses, as well as the context of considering the main topic of the paper. It includes issues of the scientific/technical civilization and the global environmental crisis, as well as the ecoethical/bioethical responses to these challenges. The first unit will consist of research into the life and work of Aldo Leopold, i.e. Leopold’s thought development, with a review of tendencies, authors and schools that influenced his work (Lorbiecki 2016), focusing on the impact of environmental thought of Ralph Waldo Emerson and Henry David Thoreau (Worster 1994) and other American thinkers. Exploring, questioning, and potentially challenging a given claims suggests that the Leopold was writing under the influence of American pragmatism and Darwinist social evolutionism presented by Arthur Twining Hadley (Callicott 2009). This will be followed by a systematic review of the Leopold’s work, with an emphasis on the collection of essays A Sand County Almanac (Leopold 1949) and the concepts of “land ethic” and “ecological conscience” which will be interpreted as a paradigmatic form of biocentric approach to the non-human living beings, the natural environment of humankind and to the nature in general. In the second large part of the paper, the research focus will be shifted to the influence of Leopold’s thought on Van Rensselaer Potter, an American “father of bioethics” (Potter 1971, Potter 1988) and, consequently, the development of the bioethical movement. The biocentric character of Leopold’s ecoethics will be emphasized (as opposed to the anthropocentric model), which was most likely the crucial motive for Potter’s fascination with Leopold. Consideration of the relationship between Leopold and Potter will be extended to the exploration of conceptual similarities between Leopold and the European “father of bioethics”, Fritz Jahr (Rinčić, Muzur 2012). Leopold’s ecoethical imperative (“Right action is anything that contributes to the preservation of stability, integrity and preservation of life, and everything else is wrong”; Leopold 1949) will be related to Jahr’s bioethical imperative (Rinčić, Muzur 2012), but also to Kant’s categorical imperative (Kant 1990), the categorical imperative of Jonas’s ethics of responsibility (Jonas 1990) and the imperatives of Schweitzer’s ethic of reverence for life (Cicovacki 2009), in order to formulate a unifying integrative-bioethical imperative. The third part of the paper will be devoted to the comparison (and articulation of fruitful correlation) of Leopold’s ecoethics and the thoughts of Arne Næss, the founder of “deep ecology” or “ecosophy” (Næss 2002, Næess 2005, Markus 2006), following the previous interpretation of Leopold’s ecoethics as a biocentric conception. The focus will be on the concepts of anthropocentrism and biocentrism, as well as on the concepts of consciousness and conscience, but also on other concepts relevant in this context (life, nature, man, subjectivity, intelligence, freedom, responsibility). Also, it will be inevitable to compare Leopold’s and Næss’s “revolutionary” understanding of these concepts with traditional ethical understandings (Kant 1990, Kangrga 1966, Kangrga 2004). However, the basic research motive of this thematic unit is the juxtaposition of anthropocentrism and biocentrism, primarily in terms of consciousness and intelligence. In that sense, the discussion will also include questions about the relationship between the individual human psyche and the evolutionary ecological balance, i.e. the issues of organic mereological (Potrč 2017) unity of micro- (individual), meso- (social and natural community) and macro-levels (biotic community) of cosmological totality. An attempt will be made to prove that selfishness (as the action of the “disjointed self”) present in the human community extends analogously to human action towards non-human beings of the Earth or nature in general. The fourth and last part of the dissertation will be a summary of previous research, presented with regard to the concept of integrative bioethics, which is characterized by interdisciplinarity, transdisciplinarity, pluriperspectivity and integrativity (Čović 2004, Jurić 2010). The notion of “bioethical sensibility” (Zagorac 2018) will also be introduced to indicate the fact that Leopold’s insights (which can be interpreted as insisting on the development of “bioethical sensibility”) correspond to integrative bioethics and can contribute to the expansion and articulation of the biocentric approach present in integrative bioethics.

Nekrofilija spada među najtabuiziranije segmente psihopatoloških, ali također i pravnih kategorija, pri čemu se u prvi plan rasprave nameću pitanja djela protiv (preminulog) ljudskog tijela i njegova oskvrnuća, ali i fenomena života i smrti osobe per se. Ovim radom nastoji se pridonijeti na planu evaluacije određenih problematičnih pravnih i (bio)etičkih segmenata vezanih uz zapodjenuto, koristeći, u prvom redu, case law metodu, formalno- -logičku pravnu metodu te metodu jezičnog tumačenja prava, kao argumentacijsku ispomoć za analizu kaznenopravne regulacije nekrofilije. U navedeni diskurs bit će implementiran i bioetički senzibilitet – predmetno intencionalno svojstvo integrativne bioetike1 , a u svrhu orijentacije i naglašavanja odgovornosti prema životu osobe kao temeljne deontološke paradigme određenih pravnih postupaka.

Uvodnik posebne tematske jednice časopisa Synthesis philosophica, naslovljene "Filozofija i aporije psihe".

Problematika mentalnog zdravlja te psihološka i psihijatrijska znanstvena metodologija (koja predstavlja juridiciranu institucionalnu instancu prevencije i tretiranja mentalnih poteškoća) rijetko bivaju razmatrane u bioetičkom ključu, odnosno analizirane u kontekstu bioprotekcionističke teleologije (Smiljanić). Dotično čudi s obzirom na višestruke tangentne spone između mentalnih poteškoća bivstvujućih i ugroženosti fenomena života u raznim formama te na raznim razinama. Tvrdim da pod utjecajem određenih segmenata metodologije suvremene akademske psihologije i određenih momenata biološke psihijatrije, obilježenih »hladnoćom« statističkih obrazaca, skupocjenim psihoterapijama, dvojbenom dijagnostikom i zanemarivanjem činjenice da je »pacijent« prije svega živuća osoba, a ne organizam s greškom, odnosno skup simptoma i dijagnoza, ljudska psiha biva tehnicizirana i ukalupljena u okvire etioloških algoritama upitnog do sega. Ipak, povijest psihološke i psihijatrijske misli nudi niz kontrarnih pri stupa iznesenih od strane raznih filozofski inspiriranih mislitelja, a u ovom izlaganju fokus će biti na refleksijama švicarskog analitičkog psihologa Carla Gustava Junga i škotskog psihijatra Ronalda Davida Lainga, čiji će bioetički nadahnuti motivi i zaključci biti prezentirani u izlaganju.

The current era of science and philosophy is greatly interested in researching the human mind, cognitive processes and neuroconstructivistic “architectonics”, which as a product derives a handful of diverse research focusing on the relationship between the brain, mind, body, and consciousness. It is surprising that much of this research results in a kind of Cartesian dualism in contrast to integrative holistic reception and evaluation. The paradox is also noted by the German philosopher, psychiatrist and neuroscientist Thomas Fuchs. While commenting the aporetical “neurocentrism” and “neuromorphism” of the aforementioned scientific-philosophical currents, in the book Ecology of the Brain: The Phenomenology and Biology of the Embodied Mind, he observes the human brain primarily as the organ of relation, interaction, and resonance: with the body itself, with the immediate environment of the organism, and with the social and cultural environment of the lifeworld. The mentioned presents a biological prerequisite for the consciousness – i.e. intentional occupation of the environment and the extent of the world. Fuchs proposes a thesis that the fact that bodily consciousness does remain coextensive with the organism shows that it does not spring up as a separate entity, “like Minerva from the head of Jupiter”. Rather it is, from the very beginning, an embodied and extended consciousness, and it presents the “integrativity” of the living organism altogether, not a phenomenon encapsulated in the brain. As an original and crucial consequence of this extended or ecological model, consciousness is observed as the constitutive of the ever new enclosed functional loop between the organism and environment. In this presentation, besides considering the mentioned motives, the focus will be on the thoughts of Merleau-Ponty, which are used by Fuchs as an argumentative orientation and inspiration for the phenomenological evaluation of the relationship between the body and consciousness.

Although Aldo Leopold’s book A Sand County Almanac is published exactly 70 years ago, the concept of land ethics, articulated and evaluated in the given work, still represents a matchless integrative ecological approach to nature’s inherent organismicity. Leopold observes the land as a life energy fountain constituted by the community of soil, water, plants and animals, and to Scheler’s question on the human place in the cosmos Leopold would reply that human is an intrinsic organismic part of the land’s environment. Due to the intellectual evolutionary grasp of the species – we should be land’s responsible partner, but also its student. Leopold formulates the land ethics imperative that reads: the right doing is the one that seeks to preserve the integrity, stability and beauty of the biotic community, and all the others are wrong. The aim of this presentation is to consider Leopold’s biocentric and bioprotectionist concepts of land ethics and ecological conscience in the integrative bioethics key, and to point out that Leopold’s reflection is still up to date and could be very useful for extending the methodological frame of the orientational discipline of integrative bioethics.

Intervju s prof. Astritom Salihuom.

U ovom skupu tekstova nalaze se izvještaji s raznih znanstveno-kulturnih manifestacija.

Naslovna metafora semantički upućuje na fenomen puknuća istinosnih mreža pri procesu odašiljanja informacija putem medija, te na zabrinjavajuću potenciju razvoja doksastične matrice privida u odnosu na bitkovnu aletheiu koju mediji projiciraju spram jave bivstvujućih. Naime, tvrdim da se antroposna vrsta nalazi sred ere apriorno obilježene posvemašnjom relativnošću nužnosti zborenja istine. U makro-socijalnom kontekstu kao najevidentniju fenomenološku platformu i opravdavalačko prihvatilište navedene zabrinjavajuće etozacije primjećujem upravo masovne medije. Pitanja koja će biti pod temeljnim fokusom su: je li u sušti medijske igre raskrivanje istine ili pak, lapurlartističko širenje gomila informacija, te je li nam istina uopće potrebna za održavanje vrste? Kao analogon navedenome, uvodim primjer prijenosa neuronskih „atoma“, čija telosna jezgra putuje mozgom bez obzira na sadržinu kojom je ispunjena., Truth-bearing Wormhole of the Media Metaphoric title of this article is semantically pointing towards the phaenomenon of fissure in the truth-networks during the process of information transmittance via media, and also towards the troublesome progressive potentiality of the doxastic matrix of delusion regarding the beingfull aletheia projected by the media in relation to the reality of the beings. I claim that the antropos is situated in the era a priori marked by the complete relativity of the necessity of telling the truth. As the most evident phenomenological platform and the vindictive asylum of given ethosation in macro-social context, mass media is the ultimate example. Main questions of will be: is the deciphering of the truth the meritum of media game, or is it perhaps the larpurlatistic dissemination of large amount of information, and also whether we need the truth in order to preserve human species. As an analogy for the described context, I am using the example of transmission of the neuron “atoms”, whose core of the telos is travelling through the brain regardless of the content with which it is filled.

U kontekstu suvremenog znanstvenog izričaja, a s vremenskim odmakom od gotovo pola stoljeća – nezahvalno je i možda nepravedno raspravljati o normativnoj vrijednosti pojma duše u Petrićevim spisima. No, upravo kroz Panspsi­hiju Petrić pokazuje bezvremenu filozofijsku aktualnost, što će u izlaganju biti prezentirano ukazivanjem na određene konstrukte, potencijal no itekako interesantne i iskoristive u odnosu na suvremenu »znanost psihe« – psihologiju, te filozofski kritički pristup navedenoj. Fokus rasprave bit će na drugoj knjizi Panpsihije, te na »umocentričnosti« duše o kojoj Petrić vješto reflektira

U izlaganju se raspravlja o bioetičkim izazovima "telepsihijatrije" i dostupnosti podataka upitne istinosne vrijednosti u bespuća internetskoh horizonta.

U prikazu je evaluirana knjiga "Ecology of the Brsain. The Phenomenology and Biology of the Embodied Mind", njemačkog filozofa, psihijatra i neuroznanstvenika Thomasa Fuchsa.

Kroz izlaganje će biti razmatrane određene problematične točke uobičaje nog, filozofski uvriježenog zanosa spram ljudskog samosvjesnog trijumfa nad evolucijskim kauzalitetom, uobičajeno nazivanim – priroda. U fokusu rasprave misao je Kanta, Hegela i Kangrge, a teza, oko koje će se razvijati argumenta cija, je da izlaskom iz »nesvjesnosti« prirode samo privremeno nadilazimo mehaniku evolucijskog kauzaliteta, težeći autonomiji. Naime, tvrdit će se da je za njegovo permanentno nadilaženje, u kontekstu čovjeka kao kozmički je dinstveno samosvjesne jedinke, potreban permanentni trijumf naravi trebanja (Sollen) nad bivanjem (Sein), dok u suprotnom nanovo upadamo u sferu cirku larnosti mehanički determiniranog kauzaliteta.

Predmetna srž orijentacijske discipline integrativne bioetike ispunje na je stvaralačkom integrativnom teleologijom usmjerenom zaštiti života, a metodološka struktura prije svega pluriperspektivnošću i interdiscipli narnošću. Nasuprot pluralizmu perspektiva i mostovnom credu stoji kruta mono-disciplinarna doktrina egzaktne znanstvenosti i određenih filozofskih perspektiva i disciplina, obilježena zanemarivanjem i dokidanjem interdis ciplinarnog dijaloga i vrednovanja transdisciplinarnog pristupa. Tvrdim da navedeno zanemarivanje i dokidanje dijaloga, te pluriperspektivnog vred novanja, ne pogoduje kreativnosti, unapređivanju i prekoračivanju postoje ćeg, nego upravo suprotno – pasivizaciji i potvrđivanju raznovrsnih dogmi i antirađalačkog zora, ali neminovno i degradaciji moralne odgovornosti. Stoga je teza ovog izlaganja da integrativna bioetika nosi potenciju za bi vanje stvaralačkom fuzivnom paradigmom u odnosu na nadilaženje datos ti postavljenog pasiviteta i manije monoperspektivne specijalizacije koja obilježava aktualno znanstveno i filozofsko izražavanje, te da može pružiti kritički okvir i orijentaciju glede moralne odgovornosti i metodološkog oživotvorivanja, uz naglasak na mereološku konstelativnu sliku cjeloku pne znanstvenosti, filozofičnosti i svekolikog znanja, odnosno, da može igrati stvaralačku i majeutičku ulogu nove znanstveno-filozofske epohe.

U izlaganju će se tvrditi da integrativna bioetika – orijentacijska discipli­na, filozofski i znanstveno iznjedrena, sintetizirana i potvrđiva na iznimno potentnim, te povijesno nužnim metodološkim postulatima i predmetnom senzibilnošću – predstavlja teleološki totalitet spoznajnog zbivozborstva. Cilj je dokazati da, uz navedeni spoznajno-etički credo, integrativna bio­etika predstavlja majeutičku platformu za opredmećiva nje nove paradigme znanosti, čija relevancija seže umnogome dalje i šire od potvrđivanja pragmatičkih dosega partikularnih znanosti i popratnog narcizma (kao i moralnog nihilizma) znanstvene disciplinarnosti, pritom se protežući na sve pore znanja i znanstvenosti, stremeći apsolutnoj zna nosti života samog. Predmetni panel oprimjerivanja navedene teze seže u pregršt orijentativnih smjernica, a u ovom će izlaganju fokus rasprave biti usmjeren na semantičke analogije konstelativnog terceta psiha – život – znanje.

U izlaganju će se prezentirati osnovne metodološke crte projekta imple mentacije bioetičkog senzibiliteta u sustav ranog obrazovanja, uz teleološki fokus na vezi između bioetičkog odgoja i prevencije razvoja mentalnih poteš koća u djece i odraslih

U nizu intrigantnih mislilaca koji su svojim djelovanjem i spisima obilježili hrvatsku znanstvenu i kulturnu baštinu, Faust Vrančić izdvaja se kao onaj čija su filozofska promišljanja bila usmjerena na unapređivanje postojećeg, odnosno na praksu, koja bi, prema mojem mišljenju, i trebala biti krajnji telos filozofiranja. U izlaganju ću ukazati na temeljne točke Vrančićeva misaonog stvaralaštva, koje se prostire od jezikoslovlja, logike i etike, pa sve do estetike arhitekture i patentiranja izuma, u povijesnim okvirima pionirske vrijednosti. Pritom ću se usmjeriti na sljedeća Vrančićeva djela: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Život nikoliko izabranih divic, Ethica christia­na, Logica nova i Machinae novae.

Cilj je rada ukazati na neadekvatan opći teorijski pristup percepciji zla, čime se doprinosi permanenciji »zla u svijetu«. Analiza će se provesti usmjeravanjem na logijski neprecizno usvajani i razmatrani antropocentrički i romantičarski odnos dobra i zla kroz diskusijski uvriježene parove poput vrlina–grijeh, raj–pakao i bijelo–crno. Iznosi se koncept koji tumači zlo kao apriorno psihički i epistemički fenomen kakav transmutacijom kroz navedene kategorije prerasta u problem morala. Javlja se u okviru društvene (političke) zajednice kao omjer energije »otvorenosti« i »zatvorenosti«. Parnjakom otvorenost–zatvorenost zamjenjujem sve tradicionalne parnjake i oprimjerujem ga na temelju analize narcizma. Narcizam poimam kao rezultat manjkavosti znanja bivstvujućih koji se potencira srdžbom i strahom u odnosu na sebstvo i onemogućuje spoznavanje Svejednote, mereološkog principa koji pod sobom podrazumijeva cjelinu biotičke zajednice. Doprinos rada sastoji se od ukazivanja na postupke umanjivanja zla u svijetu., Objective of this paper is to indicate inadequate general theoretical approach to the perception of evil, which in return contributes to the permanence of “evil in the world”. Analysis will focus on the logially imprecisely adopted and observed anthropocentric and romantic relation between good and evil through debatable pairs of notions such as virtue–sin, heaven–hell, white–black et cetera. I will lay out concepts that interpret evil as a priori psychic and epistemic phenomenon producing moral issues by the transmutation via mentioned pairs. It appears in the framework of social (political) community as the ratio of the energy of “openness” and “closeness”. With this pair I replace all the traditional pairs, and I further describe it on the grounds of the analysis of narcissism. I understand narcissism as being one of the results of the lack of knowledge potentiated by fury and fear in the relation to the self. It prevents us from knowing All-Oneness, a mereological principle that takes into consideration the entire biotic community. Expected contribution consists of pointing at the methods for the reduction of evil in the world., Le but de ce travail est de montrer que l’approche théorique et générale de la perception du mal, par laquelle on contribue à la constance du « mal dans le monde », est inadéquate. Ce travail procédera à l’analyse de la relation du bien et du mal anthropocentrique et romantique, que l’on s’est approprié et qui a été analysée de manière imprécise d’un point de vue logique, à travers des couples de discussion ancrés tels que valeur-péché, paradis-enfer et blanc-noir. Le concept qui interprète le mal en tant que phénomène psychique et épistémique apriorique comme la transmutation est exposé à travers les catégories mentionnées dans le problème de la morale. Il apparaît dans le cadre de la communauté sociale (politique) comme un rapport de l’énergie d’« ouverture » et d’« fermeture ». Je remplace, par le couple ouverture-fermeture, tous les couples traditionnels et j’applique ce couple à l’analyse du narcissisme. Je conçois le narcissisme comme le résultat d’un défaut de connaissances des étants, qui s’élève à la puissance par la colère et la peur sur le soi et ne permet pas la connaissance du Tout-Un, principe méréologique qui suppose l’ensemble de la communauté biotique. Ce travail contribue à montrer les procédés qui réduisent le mal dans le monde., Das Ziel der Arbeit ist es, auf eine inadäquate allgemeine theoriehafte Herangehensweise an die Wahrnehmung des Bösen hinzuweisen, wodurch der Permanenz des „Bösen in der Welt“ beigetragen wird. Die Analyse wird durchgeführt, indem der Schwerpunkt auf die durch Logie unpräzise angeeignete und betrachtete anthropozentrische und romantisierende Beziehung zwischen Gut und Böse gelenkt wird, und zwar durch diskussionsbezogen eingewurzelte Paare wie Tugend-Sünde, Paradies-Hölle und Weiß-Schwarz. Es wird ein Konzept dargelegt, welches das Böse als ein apriorisch psychisches und epistemisches Phänomen deutet, das infolge der Transmutation durch die angeführten Kategorien in ein Problem der Moral hinüberwächst. Es erscheint im Rahmen einer sozialen (politischen) Gemeinschaft als Verhältnis der Energie der „Offenheit“ und „Geschlossenheit“. Durch die Paarbildung Offenheit-Geschlossenheit ersetze ich sämtliche traditionellen Paarbildungen und exemplifiziere die angebrachte Paarbildung aufgrund der Analyse des Narzissmus. Den Narzissmus begreife ich als Ergebnis des Wissensmangels bei Seienden, das durch Zorn und Angst in Bezug auf das Selbst potenziert wird und die Erkenntnis der Alleinheit unterbindet, eines mereologischen Prinzips, welches unter sich die Gesamtheit der biotischen Gemeinschaft mit einbegreift. Der Beitrag der Arbeit besteht darin, auf die Vorgehensweisen zu verweisen, welche das Böse in der Welt reduzieren.

Revolucija i reformacija vs. evolucija i revalencija Cilj je izlaganja ukazati na terminološku i teleološku aporetičnost fe­ nomena revolucije i reformacije, što za posljedicu ima krivotvorenje se­ mantičkih vrijednosti koje iz navedenih fenomena nominalno izviru. Po­ seban će naglasak biti na revoluciji koja već na fizikalnoj razini sugerira vrtnju oko vlastite osi, ukazujući na »onanističku« ćud navedene kinetičke kvalitete, što je više puta potvrđeno kroz povijest. Kao alternativne termi­ nološke orijentirne smjernice uvodim fenomene evolucije i revalencije, za koje ću nastojati pokazati da mnogo adekvatnije odgovaraju smislu prvot­ no navedenog para termina.

U izlaganju iznosim sažet pregled razvoja mislilačke refleksije fenomena psyche, čiji se korijeni njedre upravo kroz geofizički prostor Mediterana u doba antičke Grčke. Upozorit ću na činjenicu da je iskonska fenomenološka percepcija psihičnosti i bitkovne »dahovnosti« psihe kroz povijest izgubila rudimentarnu analogiju s aletheiom, dok je njezina definicijska račva metamorfozirala u opskurantsko ruho i doživjela svojevrsnu terminološku prostituciju. S jedne strane, to se dogodilo posredstvom religijskih interpretacija psihe kao duše (anima) čiju suštinu predstavlja teleološka transcedencija i dualizam uma i tijela, a s druge strane, to se dogodilo posredstvom etosa egzaktnih znanosti, posebice psihologije i psihijatrije, kroz koje psiha biva percipirana i elaborirana odveć parametrizirano, dakle uskogrudno i nebioetično. Posljedice navedene refleksijske devolucije posebice se očituju pri institucionalnoj paradogmatičnosti terapijskog pristupa tretiranju psihičkih patnji bivstvujućih, pristupa koje smatram posve nefilozofičnim i telosno neadekvat­nim.

Iz naslova izlaganja dalo bi se pogrešno zaključiti da ćemo se semantički oslanjati na ekološku problematiku. Međutim, predmet semantički vrije kroz ekonomsku, financijsku »onaniju« bitka bivstvujućih. Grčki predmetak izveden iz oikos (dom) doista je u fokusu iskaza, no namjera nam je razotkriti aporetične momente ovog ekonomskog metafizičkog »doma« koji, ujedno, pred stavlja i dominantnu strujevnost odnošenja članova civilizacije. Aporetičnosti doprinosi i određenje gospodarske djelatnosti (pri čemu termin ‘gospodarstvo’ posebice ukazuje na demiurgičnost, odnosno na ulogu nousa koju čovjek kao misleće biće nužno zauzima) u okviru tri temeljna momenta. Dva – proizvod nja i potrošnja – izražavaju okosnicu biosa. Prijepornim smatramo treći mo ment – razmjenu, koja u svojoj posredničkoj sušti ontološki predstavlja tek falsifikaciju bića. Falsifikacija podrazumijeva lišenost proizvođenja pojedinog čovjeka (M. Stirner) i prividnu vezu s bitkom ; u razmjeni se bavimo tek heteronomnom razmjenom fragmenata posrednički nastrojenog telosa koji ne odgovara biti živućih. Izlaganjem ćemo proširiti i preispitati postavljenu hipotezu te ponuditi odgovore primjerene problemu.